NJIHOVA KRV

U ovom moru vijesti o vremenskim neprilikama izgubiše se negdje vijesti o ratu koji bjesni u Meksiku. Nama ovdje prilično je nejasno što se događa. U redu, narkobande se međusobno istrjebljuju, zatim istrjebljuju sve one koji im stanu na put, kako nositelje vlasti tako i obične civile. Ali to je vrh sante leda. Glavno pitanje i dalje ostaje neodgovoreno: tko je sve pokrenuo i s kojom svrhom? Može i malo drukčije: kako je došlo do toga da nabujaju te narkobande? Je li jedini razlog taj što su SAD blizu i što gutaju ogromne količine droge? A tko to gutanje uopće potiče i zbog čega?

Vratimo se malo unazad, u one godine o kojima nam nisu govorili u komunističkim školama, iako su trebali. Dvadesete godine prošlog stoljeća, opet u Meksiku. Bio je tada katolički. Ali 1917. u Rusiji pobijedi zla komunistička revolucija i razli se svijetom, naravno podupirana određenim krugovima. Zahvati i Meksiko. Ustav im posta antikatolički, jer Crkva bijaše zadnja institucija koju se u tim nemirnim vremenima nije uspjelo svladati. Pokoritelji su bili liberali, masoni i ta svita. Kršćani se s tim nisu mirili pa se odupriješe, krajem dvadesetih godina. Slabo su imali oružja, vojničke naobrazbe još manje, ali su imali hrabro srce. Staviše križ na se i rekoše »ne«. Prozvaše se »cristeros«. Nije dugo trajalo, svega tri godine. Njihova krv natopi meksičku zemlju. Kasnije Crkva neke proglasi mučenicima.

Gledajući hladno razumski ludo su radili. Pothvat im je već od početka bio osuđen na neuspjeh. Međutim, oni su cijenili svoje ljudsko i vjersko uvjerenje i nisu se dali. Učinili su što su mogli i ostavili neizbrisiv trag u povijesti čovječanstva unatoč tome što istomišljenici potiratelja sve čine da to tako ne bude. Danas se i filmovi snimaju na tu temu, neki zbog toga što se tome dive, neki što bi htjeli zaraditi. Zlobnici to uspoređuju s Al Qaidom i postrojbama za posebne namjene zapadnih svjetskih sila. Daleko je to od toga. »Cristeros« nisu mrzili, nisu se osvećivali, nisu išli ratovati u tuđe zemlje i još puno toga. Ako itko drugi, oni će na kraju spasiti svoj voljeni Meksiko. Hoće li i nama što reći?

Na Širokom Brijegu, u hrvatskim zemljama i u njihovom susjedstvu, kršćani su još manje učinili pa su opet svojom krvlju natopili te zemlje. Nije to bilo samo u veljači 1945., nego od onoga trenutka kada Komunistička partija zbog Staljina postade neprijatelj Njemačke. Ubijali su na svom putu sve koji ne misle kao oni, čak i antifašiste da bi sami sebe proglasili takvima. I duga desetljeća tupili su o tome, a ne o »cristerosima« i sličnima. Zbog toga danas saznajemo istinu u komadićima, baš kao i ja nabasavši o »cristerosima« na jednom talijanskom portalu. Zaista su nama još mnoge magle u glavama. I polako se dižu, ako smo ih prepoznali, a ako nismo naliježu kao nešto gadljivo i ljepljivo. Ne daju nam osvrnuti se oko sebe i prepoznati svijet onakav kakav on jest.

Kad gledamo Baracka Obamu, meksičkog susjeda, čini nam se da je svijet dobar, samo ga kvare neki loši dečki. Iako je to tako, ne će za jedno vrijeme ratovati s njima, znate, izborna je godina pa ne priliči. Umjesto toga bolje je prirediti doručak i moliti se sazvavši raznorazne s raznoraznih strana. Nisu svi vjernici i nisu svi kršćani. Međutim, svejedno. Neki kažu da to nije ni Obama, da je sotonist, ali život ide dalje. Slično govore i za Sarkozya, pa opet Francusku nitko ne pribija na stup srama. Zajedno sa SAD-om, Engleskom i drugima brine brigu kako što više izvući nafte iz iračkih pričuva. Vojnici se povukli, ali njihove tvrtke tamo ostaju. Ujedno se učvršćuju i u Libiji. Meksiko i njegove narkobande mila su majka prema svemu ovome.

I Hrvati muku muče s narkosima, samo u nešto manjem i blažem obliku. Nas poglavito izgleda muči jezik, onaj naš hrvatski. Određenima još srpsko-hrvatski odjekuje u glavi. Nikako da shvate da su naši »cristerosi« uspjeli. Sjećamo se, također su bili bez oružja, imali su krunice oko vrata, i pobijedili. To nam je između ostaloga omogućilo da svoj jezik konačno smijemo nazvati hrvatskim. Onima koji kažu da nije potrebno toliko govoriti o tom jeziku, ta svi se razumijemo, može se samo reći da ima onih među nama koji znaju i kineski, i tamilski, i tunguski, ali to ne znači da ih uz svo poštovanje trebamo staviti uz bok hrvatskog. Ma, počnimo već jedanput razmišljati svojom glavom. RTL, tuđa televizija u našem domu, tako ne misli niti ne želi. Zbog toga i jest tu i zbog toga se i ruga našem lijepom hrvatskom jeziku. A mi šutimo, dokle?

I nadalje ne ide sve kako treba ni u uzor demokraciji, SAD-u. Tamo pendreče, navodno još ne prolijevaju krv. Određeni ustali protiv očite pljačke nevoljnog puka, a drugima se to opiranje ne sviđa. Nisu se nazvali »cristeros«, nego Avaaz, oni što su ustali protiv Wall streeta i puno toga još. Dalek je put do »cristerosa«, još se mnogo magle treba podići iz glave.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 8. veljače 2012.