UNATOČ SVEMU
Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.
Piše: Miljenko Stojić
Koraci blagi, koraci teški
ISPOVIJED
Ponovno pišem pjesme,
diram u svoje rane,
ostavljam nekomu drugome
život smiren i zadovoljan,
ponekad me nagriza dvojba
hoću li uspjeti stupati hrabro,
iskreno, otvoreno i bez primisli,
zamišljam onoga koji će ovo čitati,
kojemu ću postati prijatelj,
a da ga nikada uspjeti upoznati ne ću,
onoga koji će odmahnuti rukom,
reći da to nema smisla.
Moje noći i dani
postaju osluškivanje onog nepoznatog,
što progovara u dubini, što se ne da krivotvoriti,
ponekad me boli, kad nikoga drugog ne boli,
ponekad se radujem kad nitko drugi to ne čini.
Otvaram vrata, otvaram prozore,
neka uđe svjetlost, neka uđu glasovi,
živjeti ima smisla
samo u sigurnoj nesigurnosti otvorenosti,
sve ostalo je samo strah i varka.
BUNIM SE
Ja ne želim gledati žute ptice
slijepljene od izblijedjela novinskog papira,
ne želim nositi lažni zlatokrug
oko svoga trudnog čela
i zato, ja se bunim, o Bože.
Udružit ću svoje napore s ljudima
što kao i ja ćute besciljnost čekanja,
toplom riječju prodirat ću svuda,
a tebe molim, pomozi mi, o Bože
jer bune su teška nesigurna stvar.
LUTANJE
Stajao si sam, okružen tišinom,
i prebirao po mislima razasutim,
nadajući se da ćeš opet,
kao i prije, znati odgonetati
tajanstvena slova ove zemlje.
No, nisi više znao
što svojim, a što tuđim nazivaš
i miriše li zemlja ova crna
još uvijek kao nekada
kada si je svojom nazivao.
I sve su ti misli letjele onamo
odakle se vratiti ne će,
a ti si to znao, pa ipak
zaustaviti ih mogao nisi,
jer previše za te smjele biše.
A onda kada si spoznao
dubinu svoga uviranja i snagu izviranja,
samo sjetno nasmiješio si se,
i pošao opet kroz drvorede
koje ruke tvoje zasadiše mlade.
MOJI SUTONI
Ne, nemojte me siliti
da vam kažem
što sam sve mislio
kada sam u sutone trčao.
Znate vi kao i ja
da sutone najviše volim,
pa zašto onda hoćete
da vam ih sve dam?
Znam, uzimate ih i sami,
ali vas zato molim:
nemojte ih manje cijeniti
nego što ih cijenim ja.
SPOZNAJA I.
Već mnogo puta mišljah
da o nadanjima sve znam
i zašto nastaju i nestaju
nadahnuća mukom izbrazdana
Pio sam s njihovih izvora
nepomućenih i bistrih još
i za borbu ne znah
koju između sebe vode.
Tek kad u sebi osjetih
njihov čudni koloplet
shvatih što sve znači
živjeti samo od nadahnuća.
GRKI SATI
Šutnja,
pogled koji bježi,
ne znam više što se zbiva.
Još do jučer
tu sam vidio cvijeće,
danas mi ga nešto skriva,
nadošli su grki sati.
Svatko ozbiljno stvari skuplja,
nekamo se, čini se, ide,
strah me i budio bih anđelka
koji usnuo u kutu drijema.
Magloviti veo pada,
gube se obrisi ljudi i stvari,
putovati nam je, dakle,
tko zna koliko,
da bismo pronašli svjetla
što sada nejasno svjetlost daju.
ŽELJA I.
Neka se isprepletu ovog trena
snažno naše paćeničke ruke
u nadu, osmijehe vedre, sreću,
neka prijateljstva ljepota sine
i zasjeni sva naša stradanja
što nastaše u bježanju i lutanju
nas samih jednih od drugih.
Na ulicama i trgovima
djeca neka opet krugove rišu,
bez bojazni, sa zjenicama razdraganim
u rukama svojim nevinim
u kojima svijet ogledat će se
i razotkriven u golotinji svojoj,
posramljeno koljena prignuti drska.
SJEĆANJA DRHTAJI
Molit ću ptice
da mi opet sve vrate,
moje nekadašnje čežnje, ideale, sanje,
dah ukradene mi ljubavi ljetne noći,
noći sa svojim zvijezdama,
zrikavcima
i zanosom moga djetinjstva.
Molit ću ptice
da mi opet sve vrate.
One su, naime, bile nazočne
dok sam kidao spone dana mi,
iako bez pristanka, gnijezda
i nosile u nepoznato toplo paperje
mojih ranih sanjarskih dana,
a sam morao sam tada poći stazama
ovog pogaženog izlomljenog vremena.
Molit ću ptice
da mi opet sve vrate.
Barem za jedan tren,
dugo gajenu čežnju
u okrilju besanih noći
i dugih sumornih izgriženih dana.
Glasi prijateljstva
UNATOČ SVEMU
Prolaze tople, blage kiše
kroz noć, kroz mene,
a ja ruke tvoje tražim,
prijatelju,
da ih skupa sa svojima
kišama ovim dam,
ne bi li nestalo s njih
svega onog od jučer.
Uspomenama satkana pjesništvo
i spokojstvo lažno,
ta već dosta su dušama jecali našim.
Ali, i ove prođoše kiše
i noć u zori nesta,
a ti ne dođe;
i ja sklopih svoje ruke
tužno ih uvinuvši k sebi.
No, ipak, unatoč svemu,
prijatelju, tebi ja se
uvijek još nadam,
i čekam te
sa zrakama proljeća
u očima duboko.
NE BITI SAM
Proljeće je, sve je puno cvijeća i čežnje
da tijelo prostruji svježim mlazovima krvi.
Bez suvišnih pitanja, s povjerenjem,
izlazimo na poljane svoga srca.
Igramo se poput djece zanosno,
u jednostavnosti, iskrenosti i toplini.
Mir se spušta poput melema
na svaku bol, na svako loše sjećanje.
Znamo što je prijateljstvo i osjećaj
ima netko tko te umorna čeka.
MOJI PRIJATELJI PRAZNIH RUKU
Došlo je takvo vrijeme, trebalo je putovati, pronaći nova konačišta i na novim mjestima dočekivati zoru. Bilo im je teško što njihova djeca, koja tek imaju doći, neće gledati ista obzorja kao i oni, i na istim mjestima proplakati svojim prvim plačem. Ne sjećaju se da su im oci ikad govorili o putovanjima i zato nisu znali što znači ostaviti i poći tražiti novo. Nisu znali, a trebalo je putovati.
A on, on je isto htio putovati s njima. Čudili su se da opet ništa ne želi ponijeti, pa čak ni neku staru poderanu zastavu da svojim označi što će možda na kraju putovanja osvojiti. Sjećali su se kako je jednoga dana došao među njih, jednako ovako siromašan, i za kruh i vodu, koju su mu pružali, uzvraćao im je samo pričom koju je zvao »Istina o praznim rukama«. Obuzeti svojim brigama i nadanjima nisu je razumjeli, pa ipak nešto ih je uvijek privlačilo k njemu, nešto ih je iz nutrine zvalo.
Putovati je trebalo, i krenuli su. Put ih je zvao, ali brzo oteščale ruke nisu im dale naprijed. Pokušavali su dok im očaj nije zamaglio sve. Nije se dalo dalje. No, on im je nastavio pričati. Cijeli dan i cijelu noć. Tek tada kao da je nešto nekima bljesnulo. Ustadoše i počeše razgovarati s njim - njegovim riječima. A on, radostan, uze svoj štap, ostavi ih da to prenesu i drugima i rastade se od sviju kao prijatelj. Trebao je i drugima, spoznali su to i nisu plakali.
Kad su svi razumjeli »Istinu o praznim rukama«, putovali su ostatak puta. Pričali su mi to dok smo se u mrzle večeri grijali oko vatre našeg prijateljstva i upoznavali me s putnicima koji su došli izdaleka da se naužiju njihova siromaštva i njihove istine. I nisu više znali za oteščale ruke, tek ćutjeli su kako se neprestano pretvaraju u svjetlo i plamen. Moji prijatelji praznih ruku, a opet tako punih! S njegovom pričom o praznim rukama duboko negdje u srcima.
TIJEK DANA
K.
Moj prijatelj stoji kraj prozora,
dok vani liju jesenje kiše.
Upravo se sjetio mojih riječi,
pa im se raduje i smiješi.
Osluškuje, nešto kuca u njegovoj dubini,
toplo i nježno kao dječje oči.
To moje srce doziva ga,
unatoč svim daljinama.
Spušta se večer, svjetla se pale,
toplina doma odvlači ljude i ptice.
PRIJATELJI
M.
Otpočinuli na klupi u parku.
Bez stida razmotali svoje siromaštvo
i nesebično se goste time.
MOST
Sve je bilo kao u priči: poznanstvo, osmijesi, riječi, most koji su izgradili između svojih obala. Doživljavali su rađanje proljeća, let leptira, jasnoću sunčanog dana. Vrijeme je išlo u budućnost vedru i nasmiješenu. Nitko nije pomišljao na oblake koji neminovno, kažu, dolaze. Odjedanput bili su tu. Nije važno s koje su strane došli, nego što će biti s njima. Mogu probuditi na puni život zasađeno sjeme ili učiniti da sve to bude samo pokušaj.
Oči navikle na jasnoću teško su se snalazile. Slika mosta se zamaglila, nestajalo ga. Pojavio se umor. Nije im se više uvijek išlo preko tog mosta. Počeli su se dovikivati, svatko sa svoje strane obale. Riječi su se zato znale gubiti, kidao ih vjetar, daljina im mijenjala smisao. I svatko je pritom imao u glavi svoje razloge, misleći da su oni jedini pravi. A srca su plakala u dubini, tiho, sama, duboko u noći.
Vrijeme se zbilo u pješčani sat koji je neumoljivo curio u prošlost. Postalo je ozbiljnije nego što je izgledalo u početku. Imali su srećom hrabrosti shvatiti što se zbiva. Požurili su prema mostu kao jedinom utočištu. Sastali su se na sredini, licem u lice. »Hoćeš li ponovo prelaziti na moju obalu?« »Da, hoću.« »A hoćeš li ti prelaziti na moju?« »O da, hoću!« Stisak ruke, najprije lagan, zbunjen, a onda čvrst, iz dubine.
Pogledi su se razbistrili, ćutjeli su dolazak opuštenosti i mira. Negdje su zapjevale ptice, osjetio se miris ruža. Nije više bilo važno što je izgledalo da će otići jedno od drugog. Važno je samo bilo što to jednostavno nisu mogli. Bili su, naime, pravi prijatelji. I jesu!
NEDJELJOM NA TELEFONU
Jutarnji sneni glas: »Tko je«?
»Ja sam, kako si«.
»Dobro, sjedim, evo, kraj prozora
i gledam oblake na nebu. Nedjelja je, znaš,
boli me taj dan, jer ne znam kamo otići.
Kako je s tobom?« »Pa, tako, i kod mene je nedjelja,
upoznajem ulice ovog nepoznatog grada.«
»Jesi li zadovoljan? Nedostaje li ti X?«
»Ne, to mjesto ne ljubim previše.« »A nešto drugo.«
»E, to da.« »Kako te se ne može razumjeti.«
»O, ne, mene je tako lako razumjeti, imaš krivo!«
šutnja.
»Halo, halo... imam još novaca,
zar je se prekinula veza?«
IŠČEKIVANJE II.
Jutro je,
prazna soba,
susjedi koji se ne brinu
što ti radiš ovdje.
Svira poznata glazba,
miješa se san i java.
Čut će se zvuk zvona
i ti ćeš otvoriti vrata
u izmaglici svojih misli.
Znaš tko će ući,
ali što učiniti kada uđe:
dopustiti mu da ti bude
prijatelj i brat
ili samo tuđinac
koji je slučajno svratio?
TEBI SE OBRAĆAM
Tvoje srce je uplašena ptica
dok ti lice nastoji odglumiti postojanost
i ti ideš u nove pustolovine
pokušavajući vratiti mir
kriku svoje duše.
Mene boli kada ti ideš u noć
ne prepoznavajući da sam tu, blizu,
da nisam slučajno zalutao
na tvoju stazu.
Znaš li...? što? Ljeto ide,
bit će sunca i jedno će dijete,
utonulo u svoje misli,
pisati prstom po morskoj plaži.
ISHOD
Tebi sam uzalud vikao
da me primiš pod svoj krov.
Nismo se razumjeli.
Stajali smo iznenađeni,
misli su žurno nadolazile,
bojali smo se onog što dolazi.
Zvona obližnje crkve, činilo mi se,
nenadano su počela zvoniti.
Možda tebi i meni u spomen.
SUOČENJE
Zašto ne zacijele rane i sjećanja
što smo ih skupljali tijekom naših druženja,
bilo bi nam tada lakše putovati i razumjeti
kako se voda bistri u potoku,
kako ptice lete put plavog prozračnog neba.
Mi nismo ono što smo bili,
nepomirena prošlost progovara kretnjama i očima,
uzalud je ne upinjati se i ne sjećati se,
vrč što je išao na vodu razbio se
i sada su tu njegove krhotine
upitne i same.
Ostaje nam samo nada
da ćemo ubuduće biti sposobniji
prepoznati nečiji dah, nečiji krik
i odbaciti već unaprijed smišljena iščitavanja.
TRENUTAK ŽIVOTA
Noć je,
slušam tramvaje kako prolaze
ispisujem šarenu razglednicu.
Netko negdje očekuje me,
pita se hoću li se javiti.
Okružuje me moja soba,
neobijeljena povijest njezinih zidova,
svežanj knjiga na polici.
IZOSTANAK
Mnogo štošta je tu:
kišobran koji može poslužiti kao suncobran,
udobna stolica s naslonjačem u odabranim bojama,
naliv pero za lijepo pisanje dragim osobama,
želja razvući lice u predivan osmijeh,
ugođaj za odabrane.
Jedino nije tu
onaj s kojim bih rado sada bio.
VRTULJAK
Igra, osjećaj slobode,
srce stegnuto strahom,
oslobađanje, pa ponovno isto,
razumijevanje blijedi,
sve se izmiješalo,
kušaš uhvatiti glasove,
spojiti riječi u odgonetanje,
prije bijaše lakše,
plovio bi zato u prošlost,
sve ti je dosadilo,
čekaš da igra stane,
do koga ti je stalo,
za kim strepiš,
priznaj,
kraj igre dolazi,
rađaju se nova svjetla,
novi se vidici ukazuju,
koga ćeš čekati na izlazu - ulazu.
Bolni treni
DVOJBA
Ne mogu večeras izustiti
ni radost, ni bol.
Dugo sam sastavljao svoj mozaik,
a onda su oni došli i pomrsili ga,
lako, jednim pokretom ruke.
Kome se obratiti večeras?
NE VJERUJ MI BOŽE
I onda kada smušen
budem gasio svoja svjetla
i onda kad budem tvrdio
nisam tu, otputovao sam
ja te molim,
ne vjeruj mi Bože.
To su tek moji zidovi
što ih trenutno ne znam srušiti,
to je tek nabujala bol
što podmuklo zaslijepila mi oči.
Ti si moj dah i toplina,
neiščezao glas u magli,
ti si moja namjera i odluka,
prijatelj dobar i vjeran,
zato, ja te molim,
ne vjeruj mi Bože.
MOLBA
Bože,
ne obazri se noćas na moje slabosti,
već blagom rukom pomiluj svoje dijete,
nasmiješi mu se u uplakane oči,
namigni mu povjerljivo
i ono će te slijediti,
nije važno kako i kuda,
samo neka se dogodi blagdan radosti
tvoje i njegove,
dok ljudi prolaze u žurbi, sneni,
a ptice pjevaju glasom slobode.
NEŽELJENA NOĆ
Sjaj električnog svjetla,
sjedim za stolom
s prstima u kosi,
vjetar vani uporno ponavlja,
moglo je biti, a nije;
negdje tresak, vrisak, što li.
Trzam se i pitam:
sanjam li ja ovo?
ŽELJA II.
Zašto sam učio biti odrastao
i još to neumorno učim,
tako je, naime, lijepo sanjati,
nevinim očima gledati svijet
i vjerovati sve te najljepše čeka.
Koja je to zvijezda bila
što mi neumorno obasjavala put,
htio bih je samo na tren vidjeti
i viknuti glasno da me sigurno čuje:
»Ja bih tako rado opet bio dijete.«
UPIT
Kad umoran navečer sklopiš oči
i dozoveš dan u sjećanje
ima li u tebi još toliko snage
razdvojiti dobro od lošeg,
pogledati u oči porazima
i nasmiješiti se
kao da se ništa loše dogodilo nije?
Sutra će ponovno početi novi dan,
kušat će te ljudi, stvari i događaji,
ako im nisi pripravio gostinjsku sobu
razmiljet će se po tebi,
bit će ti tada teško skupiti ih
i ti više ne ćeš znati
što ti se sprema u taj čas.
Ne slušaj tramvaje koji prolaze,
njima su davno odredili njihov put,
a ti si jedan od onih
koji se ne boji odgovarati za svoja djela,
koji zna stati na prag svoga doma
i svakom putniku namjerniku
pružiti komad kruha i nešto soli.
Samo, kažem ti, večeras ti je odgovoriti
ima li u tebi još toliko snage.
U TRENUTCIMA TEŠKIM
Kad osjetiš da si poljubio noć
psovati nemoj, ni vikati nemoj,
stisni se u svojoj namjeri probiti opnu
i na kraju okupati se u svjetlosti.
Kad osjetiš da si poljubio noć
ne liži svoje rane, ne broji ih,
ništa ti one ne mogu,
ti si ratnik iz pustinje
koji hrabro putuje svojim opasnim putom.
Kad osjetiš da si poljubio noć
reci zvijezdama prijateljice moje jedine,
nemam nikoga do li vas,
ljubim vas svim srcem
i nestajem u ljubavi toj.
ZAPIS O ČOVJEKU IZ KUTA
Kosa posjedila od godina i užasa nemira
što su se zbivali na njegovu dijelu zemlje,
korak odlučan, upućen prema svome odredištu,
pod rukom novine ispisane jezikom i pismom njegova naroda,
čelo ozbiljno, u dostojanstvu življenja,
oči u pitanju što ja imam s ovima ovdje.
Sjedio bi nenametljivo u društvu,
ponekad zaigrao neku igru s ostalima
i odlazio neprimijećen u svoj život.
Tako, dobar je, ali pomalo svoj,
rekli su mi na početku.
Pronašli smo zajedničku temu i počeli razgovarati.
Njegova duša djeteta provirivala je kroz oklop zrelosti.
čudili su mu se zašto se smije,
što je to pronašao u sebi
što drugi do tada vidjeli nisu.
Nisam mu imao pružiti mnogo, tek smiješak,
ali kad su oni drugi zaigrali igru protiv mene,
osjetio sam njegovu ruku,
na rastanku sam vidio suzu u njegovim očima
i čuo riječ »zaboravi«
pogođen dubinom iz koje je uzeta.
Dok kasno noću pišem ovo prisjećanje
stalo mi je do njega
i pitam se što je s njim.
Ne brinem se za ostale,
a njih je mnogo, mnogo više.
NA POLASKU
Stojim na polasku,
na polasku u nepovrat
i tamo gdje me
nikad biti ne će.
Pogled mi nedogled traži,
usne još nešto mole,
a duša traži i vapi,
ostani, samo, još malo.
Ali duh govori i pita:
zar se smije stati onda
kada nam noga na pragu
najveće pobjede stoji?
Pitanjem ovim zatečen,
smeteno nastavljam dalje,
iako znam da me nikad više
na polasku biti ne će.
U PROLAZU
Uništeni crveni balon,
plač i musavo dječje lice.
Jedno djetinjstvo, jedno nadanje.
Miris sadašnjosti
OBVEZA
čuje se grmljavina
nevrijeme se sprema
dječak sam usred poljca
sada velika i strašna
on se boji i boji
ipak mu je
zdrave i neizgubljene
dovesti janjce do kuće
gdje ga čekaju otac i mati
OZBILJNO GORKO
ratni su vjetrovi
prohujali mojim dijelom Hercegovine
prijatelj i ja u vojničkoj odori
u čizmama usred vrućeg ljeta
nakon naših zgarišta i ruševina
idemo vidjeti što je bilo
s njihovim selom oznakom zla
razbacani ostaci njihovih vojničkih odora
ovojnice od ispaljenih naboja
posljedice borbi
slike ugasla života
pred nekom razrušenom kućom
na zidiću na dohvat ruke
plavo vjedro za vodu stoji
(isto kao i kod moje kuće)
uzaludno čekajući vlasnika
da vodom iz njega ublaži žeđ
gledam ga
dva su osjećaja u meni:
žao mi ovih u dušu
što uzaludno nastradaše
sretan sam
što su naši prošli ovuda
zaključujem ozbiljno gorko:
sada tako mora biti
POSJET
iza nebodera barake u blatu
nikoga ne poznam od onih
što skupili se vani i što su unutra
pričaju mi da njihova djeca
igraju se s djecom iz nebodera
zajedno idu u školu
a oni su ovdje stigli iz Bosne iz...
bili su u logorima
sada su tu
ne usuđuju se pitati što dalje
dijelimo nešto čokolada
ovi moji htjeli bi to slikati
ja to ne mogu
osjećam se smiješno i zbunjeno
za ove ovdje sam bogato obučen
(ustvari samo prosječno)
uz to nemam potrebu
pitati za sapun prašak za pranje...
gledam ta lica
stiskaju mi na kraju ruku
kažu mi naš si prijatelj
želim samo jedno
biti samo toliko dugo Bog
koliko je potrebno za izreći
neka sve odmah drukčije bude
NEOSTVARENI SASTANAK
sve je bilo spremno
vozilo i gorivo
srce i misli
dar i vrpca
tog jutra oni su zapucali
i nisu mi dali do tebe
kiša je plakala
cijeli dan i cijelu noć
Ništa nisu postigli
između nas je
sve ostalo isto
RAT OVE 1992.
ubojstvo je stvarno
krv je stvarna
»životinje« su stvarne
ONI I MI
Bože njih ne zanimaju naši životi
njih ne zanimaju naša djeca
njih ne zanima naša budućnost
znam razbili smo njihovu igračku
morali smo
ona je bila naša tama
krhotine se ne mogu
(i ne smiju skupiti)
dok oni još vjeruju
u lažni njezin sjaj
kako tužno o Bože
POČETAK DANA
crna novinska slova
crna kava
crni oglasi o smrti
palih hrvatskih vojnika
molitva na usnama
vjera ovo ne će biti uzaludno
Bože mrzim ovakav početak dana
ODLAZAK RATNIKA I.
bilo je predvečerje kada se
kao i mnogo godina prije
opet netko iz obitelji naše
zaputio u nepoznatu daljinu
majka je bila ozbiljno tiha
znala je u dubini duše svoje
sada se samo šuti i moli
topla iskra nade u srcu pali
moj je brat kretao u boj
za svoj i za naš dom
noseći pušku o ramenu
razgarajući odlučnost u srcu
sve je bilo svečano tužno
znali smo tako mora biti
svanut će nova zora noseći dah
pitomijeg dana u grudima
U JEDNO POPODNE
M.
kamenita vrata
mnogo ljudi
palimo dvije svijeće
dok one gore
šetamo Zagrebom
udišemo slobodu
gledamo se i znamo
ovo je odgovorno vrijeme
bdjeti treba
ustrajno i hrabro
inače će nas
raznijeti vjetar
progutati magle
i ne ćemo više znati
odakle se i kamo ide
svjesni smo toga
ćutimo krik domovine
u nama se želja stvara
gorjeti poput svijeće
razbijati tmine oko sebe
noseći u dubini svojoj
pogled Majke Božje
s Kamenitih vrata
KAD DOMOVINA PLAČE
u tuđem dalekom gradu
kasno noću spremam se poći spati
kroz zatvorena prozorska stakla
čujem neki poznati glas
to domovina moja tiho plače
dok je nitko ne vidi i ne grdi
sinove i kćeri njene kosa tmurna kosi
a ona kao mati brižno bi ih skrila
kasno je ne mogu ići spati
čini mi se meni je nekamo poći
DOLAZAK
gledam ta lica oko mene
odrasla dječja tuđa draga
ne pitaju više ni za što
oni znaju što im je činiti
u ova vremena teška
dolazim izdaleka željan
napiti se na tome izvoru
ne propustiti priliku
vratiti se k sebi
i svome početku
zajedno ćemo graditi novi dom
pjevati iste pjesme
odgonetati iste riječi
ostajući i postajući samo ono
što smo oduvijek bili
PJESMA NEPOZNATOM MLADIĆU
pada
olovna
smrtonosna
kiša
nesmiljeno bezobrazno
tijelo mu sapeto
htjelo bi sunca
igre i slobode
oni koji šalju ovu kišu
imaju li dušu
izgledaju li poput nas
njihova djeca
smiju li se kao i naša
besmisleno izgledaju riječi
čuje se tutanj i prasak
skupljen uza zid
stidi se samoga sebe
osjeća mora izići van
prijatelji su njegovi već tu
djeca što u tren odrastoše
oni prkose ovoj kiši
spremni na sve što ima doći
poput ispranih morskih hridi
MOJ PRIJATELJ HRVATSKI VOJNIK
ugledah u novinama na slici
drveni križ na blatnjavom grobu
ispod slike piše da natpis kaže
nepoznatom hrvatskom vojniku
znaš li u tren postao si moj prijatelj
čuo sam tvoj glas hrvatski vojniče
natpis je varljiv ti nepoznat nisi
nepoznat je tek smijeh ti lice
mjesto gdje si se plačući rodio
žena koju si jednom volio
znaš li u tren postao si moj prijatelj
čuo sam tvoj glas hrvatski vojniče
vjeruj mi učinit ću sve što mogu
na svoj način nastaviti tvoj hod
bit ćeš sa mnom po suncu i po kiši
slavlju nakon prijeđena puta
znaš li u tren postao si moj prijatelj
čuo sam tvoj glas hrvatski vojniče
MOLITVA IZ ROVA
večeras kada budeš prolazio našom bojišnicom
svrati Bože i u moj rov
ispričat ću ti najljepše priče koje znam
biti iskreniji nego ikada prije
obećat ću ti da ne ću biti
kao oni s druge strane
borit ću se kao ono ti
kada si bičem tjerao trgovce iz hrama
pritom ih nisi mrzio
učinio si tek ono
što si trebao učiniti
svrati Bože večeras i u moj rov
ne ću te imati čime počastiti
razumjet ćeš me
svakog trena oni mogu zapucati
prijateljski ćemo sagledati moju sadašnjost
dogovoriti se da u budućnosti
ne idemo jedan bez drugoga
svrati Bože večeras i u moj rov
možda ne ću prepoznati tvoj dolazak
zato molim te budi uporan
zovi me
zacijelo ću se odazvati
čujem li tvoj glas
HERCEGOVINI
bili su često grubi prema tebi
razgonili ti sinove trnuli ognjišta
ali ti si uvijek znala svanuti u zoru
umiti se za novi dan spremiti se
za nova prijateljstva i nove ljude
očaj nikako uspio nije
unakaziti tvoje drago materinsko lice
djeca su ti tvoja tepala i onda
kada su hodili tuđim hladnim pločnicima
sanjali o tvome rastu ljepoti i snazi
pričali o tebi svojoj djeci
bez obzira što ona nisu mogla
uvijek razumjeti roditeljske riječi
nisi zaboravljena
kolijevka se zaboraviti ne može
jedno si od onih prostora što ulijevaju život
otvaraju nove vidike i svojim dodirom liječe
Spoznavanje o mudrosti
NA GORU MI JE POĆI
Jedanput sam i ja imao svoj grad, svoje bedeme i svoju zastavu. Imao sam jedanput svoj grad naoko učvršćen i s trubačem spremnim da u svakom trenu da znak za boj. Mislio sam da sam ga podigao na stijeni i zato ga smatrah čvrstim. Ostavio sam samo uski prolaz k njemu i postavio stražu koja je bila budna i prebudna. Moj grad bio je za mene nerazoriv i ja sam čekao s osjećajem sigurnosti i čvrstine.
I jedne zore u trenutku preispitivanja što ustvari čekam, jedan glas smjelo kroči kroz moj uski prolaz. Umjesto pozdrava reče: »Ruši bedeme i skidaj zastavu, jer to nije tvoja zastava«. Zatečen, i, začudo, s nekom neodoljivom radošću, učinih to. On nastavi: »A sad uzmi baklju što ti je dajem i čekaj, ne neprijatelja, nego prijatelja. Uzmi i čekaj«. Poslušah, a On nesta u zori, dok ona baklja bljesnu i zapali moj grad i ja motrih kako gori i pepelom postaje i spoznah da bio sam u dolini i da mi je s ovom bakljom na goru poći.
MOLITVA
Neka Tvoja riječ
bude kruh naš svagdanji,
i neka u nama izraste
plodno sjeme hranjeno njome,
da bismo se razljuštili,
te bistro pošli spoznavati
život ovaj naš,
znajući što nam je činiti.
BOG I JA
Neka koraci moji, Gospodine,
danas budu usklađeni s tvojima.
Odgonetat ću svijet plavim očima,
pričati mu nježnošću voljene osobe.
Ne želim imati ništa među prstima,
sve je moje vjetar u krošnji stabla.
IDUĆI ULICOM
Opazio sam, uvijek idem istom stranom ulice,
poznajem već sve trgovce, pijance i dangube,
htio bih katkada pozdraviti ih, progovoriti riječ - dvije,
ali mi smo stranci, svatko je sobom zabavljen
i nosi neke svoje slutnje, planove i želje.
Ne, više ne će biti tako, evo, dajem riječ,
na prvom prijelazu prijeći ću na onu stranu ulice,
načinit ću taj mali napor i pogledati
je li život isti tamo i ovamo
ili ipak sve to ovisi samo od mene.
KRIK
Ne pričajte mi večeras o Bogu,
o njegovim djelima, ljubavi i znanju.
Sve ste krivo razumjeli.
Vaš Bog je Bog knjige,
reda i zakona.
Moj je Bog, Bog života,
iskustva i ljubavi.
Ne pričajte mi večeras o Bogu,
počet ću vikati.
UPITNIK
Čudno kako ne znam
napisati pjesmu o Bogu.
A volim ga.
Sve što kažem, čini mi se da je
previše prazno, previše obično.
Znam da je u meni
kao toplina moje duše.
Kada ću moći
napisati pjesmu o Bogu?
NASLUĆIVANJE ODGOVORA
Nisu oni bili krivi, a ni ja,
i to je bilo ono najgore.
Negdje iz mutne zajedničke podsvijesti
pojavljivala su se rješenja.
Primjenjivali smo ih zaklinjući se u dobro,
nastojeći dosegnuti obećane visine.
Danas razmišljam o tomu
i pitam se zašto?
Očito, još se nisam pročistio,
došao gol na svoje izvore.
OZBILJNI KOMIČAR
Sjedio je na klupi u perivoju
s bocom vina u rukama,
smiješio se prolaznicima, pozdravljao ih,
oni su okretali glavu i djeci govorili
da se ne smije u životu ponašati tako.
Sutradan je došao u svečanom odijelu,
držao se ukočeno i na razdaljini,
imao je novine i ponekad ozbiljno pogledavao,
gledali su ga s naklonošću
i sada djeci govorili
da je zacijelo nešto veliko u životu.
Preksutra ga više nije bilo,
dao je samo oglas u novine
da prodaje svoj život.
RAZBIJENI PRIVIDI
New Yorku
Grad otežala disanja
poput čovjeka izjelice
lažni sjaj, lažni smiješak,
osobna vrijednost
izražena računom u banci,
ironija s Kipom slobode
Ljudi-mačići traže novi život,
ne shvaćaju da sve bi ljepše bilo
kada bi obične male stvari
ponovno zadobile svoju vrijednost
KUĆICA BROJ ŠEZDESET TRI
Dvije bake, sestre dvije,
same,
poput dvaju svjetionika,
blaguju svoje siromaštvo
i ujutro
i u podne
i uvečer.
Ponekad se potuže da su same,
da prestalo je ono vrijeme
kada se, samo zato što smo ljudi,
dolazilo drugima u goste.
O nedosanjanim snovima,
kao i uvijek, ne pričaju ništa,
život ih je tlačio i mlatio,
zato danas spoznanje
kako izdržati težinu životnog križa
poput prelijepa zastora
proteže se iza njihovih riječi.
Izlazim iz njihove kućice broj šezdeset tri
sretan što sam čovjek,
jer ovdje dodirnuh njegovu snagu,
prepoznah ga silna i neslomljiva
svim vjetrovima unatoč.
DAR
Na mom stolu
porculanski labud stoji.
Tako danima, tako noćima,
nikamo se ne žuri,
kad se vratim umoran,
kad se vratim radostan,
on me nijemo uvijek pozdravi,
ponekad i popričamo,
nježno, prijateljski,
baš kao dva stara znanca.
Porculanski labud
moje dane broji.
Zamišljam osobu
što mi ga dade,
plave oči i otvoreno srce,
pitam se gdje je sada, što radi,
kako podnosi kišne dane,
misli li još hrabro
slijediti sunce.
Na mom stolu
porculanski labud stoji.
O JESENI
Prvi put
pišem pjesmu o jeseni.
Pitam se o čemu pisati?
Možda o lišću, možda o kišama,
možda o dimu, možda o ljudima?
Nemam odgovora.
Počinjem gledati jesen,
ona počinje gledati mene.
Zatvaram bilježnicu
i čujem nove šumove, nove riječi.
Jesen mi priča svoju priču,
ja je slušam, slušam.
Prijateljstvo, kao mandarine,
dozrijeva i nudi se.
ISKORAK
M.
Upalili smo bijelu svijeću
da zgrije naše mrzle dane
Dišemo u ritmu jeseni
bogatoj zlatnim lišćem,
pozlaćenim ulicama,
blagoslovljenim kišama,
lijepim svježim jutrima.
Otišle su negdanje bljuzgavice,
prljave ulice,
otužnost i magla
s likom čežnje.
Provodimo večeri uz svijeću i glazbu.
Svjetlost plamti
kao susret, kao prijateljstvo,
uz naslućivanje budućeg
što se polako ulijeva u sadašnje.
Upalili smo bijelu svijeću.
OPOMENA
Molio bih te da ne šapćeš,
da se ne mičeš žurno,
da jednostavno šutiš.
Jedan list htio bi
otkinuti se sa stabla
i potražiti svoj novi život.
Nemaš pravo smetati ga,
tek se možeš pitati
što to on zapravo čini.
PUTUJ
Ponesi dostojanstveno
svoj svijet sa sobom
i ne okreći se.
Ništa u prošlosti nema.
Nešto je odumrlo,
nešto se prelilo u sadašnjost
i ne zna
hoće li stignuti u budućnost.
Proberi pozorno vrijednosti
i putuj.
ZVIJEZDE
Pobjegle od nas tako daleko,
a mi, djeca što plaču i viču:
ponovno vratite nam se!
KORACI
Izlet su u nepoznato,
želja čovjeka da se
sa samim sobom susretne.
SPOZNAJA II.
Još jedna pročitana knjiga,
tko zna koja po redu,
uzdah iz dubine,
misao odlutala u daljinu,
među ovim ispisanim slovima
ja pronašao sam sebe.
ODLUKA
Putujte moji snovi
poput ptica koje lete prema jugu,
ne ću vas zaustavljati,
ovo je vaše vrijeme,
slušat ću vaš glas
i ponovno biti dječak
što se radoznalo zagledao
u privlačnu budućnost.
NA MORU
Šaka je stisnuta do boli;
nenadano prosvjetljenje, što li:
prsti se olabavljuju,
kroz njih curi sitni, prljavi pijesak.
Na dlanu ostaje sjati prelijepi biser.
MUDRA IZREKA
Kako je lijepo osjećati
da si uistinu slab
i kako je lijepo
nasmijati se od srca
cvijetu obasjanom suncem
nakon nekih kiša.
UPORNOST
Htio bih napisati nešto pametno,
nešto čemu će se diviti.
Ispisujem riječ ljubav.
Sumnjam da je to pametno,
sumnjam da će se tome diviti.
Kako bi bilo pokušati nešto drugo.
Čujem uporan glas:
ne izdaji sebe.
BISER
U mome srcu,
kao u rastvorenoj školjci,
zrcali se biser.
Dođi i uzmi ga.
TEBI
Uzmi me za ruku, tako, nježno,
pričat ću ti najljepše priče,
bit ću i pozoran slušatelj,
jednom riječju sve što hoćeš,
ja nisam, naime, čovjek samoće,
slabo pamtim ukrućene zakone,
smijem se cipelama koji svijetle,
drugujem s onima odvažna lica.
Znaš li,
dugo te već tražim,
uz tople riječi otrcanog izraza.
MOJA DUŠA
Moja je duša
napola prazna soba
u bijelo obijeljena.
Nekoliko obješenih slika
i ništa više.
Svakim danom
nastojim obrisati prašinu,
udahnuti čist, svježi zrak.
Moja duša
tiho spava u meni.