PRIJATELJI (izabrane pjesme)

Naklada Jurčić, Zagreb, 2000.

Piše: Miljenko Stojić

Unatoč svemu

ISPOVIJED
 
Ponovno pišem pjesme,
diram u svoje rane,
ostavljam nekomu drugome
život smiren i zadovoljan,
ponekad me nagriza dvojba
hoću li uspjeti stupati hrabro,
iskreno, otvoreno i bez primisli,
zamišljam onoga koji će ovo čitati,
kojemu ću postati prijatelj,
a da ga nikada uspjeti upoznati ne ću,
onoga koji će odmahnuti rukom,
reći da to nema smisla.
 
Moje noći i dani
postaju osluškivanje onog nepoznatog,
što progovara u dubini, što se ne da krivotvoriti,
ponekad me boli, kad nikog drugog ne boli,
ponekad se radujem kad nitko drugi to ne čini.
 
Otvaram vrata, otvaram prozore,
neka uđe svjetlost, neka uđu glasovi,
živjeti ima smisla
samo u sigurnoj nesigurnosti otvorenosti,
sve ostalo je samo strah i varka.
 
 
BUNIM SE
 
Ja ne želim gledati žute ptice
slijepljene od izblijedjela novinskog papira,
ne želim nositi lažni zlatokrug
oko svoga trudnog čela
i zato, ja se bunim, o Bože.
 
Udružit ću svoje napore s ljudima
što kao i ja ćute besciljnost čekanja,
toplom riječju prodirat ću svuda,
a tebe molim, pomozi mi, o Bože
jer bune su teška nesigurna stvar.
 
 
SPOZNAJA I.
 
Već mnogo puta mišljah
da o nadanjima sve znam
i zašto nastaju i nestaju
nadahnuća mukom izbrazdana
 
Pio sam s njihovih izvora
nepomućenih i bistrih još
i za borbu ne znah
koju između sebe vode.
 
Tek kad u sebi osjetih
njihov čudni koloplet
shvatih što sve znači
živjeti samo od nadahnuća.
 
 
GRKI SATI
 
Šutnja,
pogled koji bježi,
ne znam više što se zbiva.
 
Još do jučer
tu sam vidio cvijeće,
danas mi ga nešto skriva,
nadošli su grki sati.
 
Svatko ozbiljno stvari skuplja,
nekamo se, čini se, ide,
strah me i budio bih anđelka
koji usnuo u kutu drijema.
 
Magloviti veo pada,
gube se obrisi ljudi i stvari,
putovati nam je, dakle,
tko zna koliko,
da bismo pronašli svjetla
što sada nejasno svjetlost daju.
 
 
SJEĆANJA DRHTAJI
 
Molit ću ptice
da mi opet sve vrate,
moje nekadašnje čežnje, ideale, sanje,
dah ukradene mi ljubavi ljetne noći,
noći sa svojim zvijezdama,
zrikavcima
i zanosom moga djetinjstva.
 
Molit ću ptice
da mi opet sve vrate.
 
One su, naime, bile nazočne
dok sam kidao spone dana mi,
iako bez pristanka, gnijezda
i nosile u nepoznato toplo paperje
mojih ranih sanjarskih dana,
a sam morao sam tada poći stazama
ovog pogaženog izlomljenog vremena.
 
Molit ću ptice
da mi opet sve vrate.
 
Barem za jedan tren,
dugo gajenu čežnju
u okrilju besanih noći
i dugih sumornih izgriženih dana.
 
 
UNATOČ SVEMU
 
Prolaze tople, blage kiše
kroz noć, kroz mene,
a ja ruke tvoje tražim,
prijatelju,
da ih skupa sa svojima
kišama ovim dam,
ne bi li nestalo s njih
svega onog od jučer.
 
Uspomenama satkana pjesništvo
i spokojstvo lažno,
ta već dosta su dušama jecali našim.
 
Ali, i ove prođoše kiše
i noć u zori nesta,
a ti ne dođe;
i ja sklopih svoje ruke
tužno ih uvinuvši k sebi.
 
No, ipak, unatoč svemu,
prijatelju, tebi ja se
uvijek još nadam,
i čekam te
sa zrakama proljeća
u očima duboko.
 
 
NE BITI SAM
 
Proljeće je, sve je puno cvijeća i čežnje
da tijelo prostruji svježim mlazovima krvi.
 
Bez suvišnih pitanja, s povjerenjem,
izlazimo na poljane svoga srca.
 
Igramo se poput djece zanosno,
u jednostavnosti, iskrenosti i toplini.
 
Mir se spušta poput melema
na svaku bol, na svako loše sjećanje.
 
Znamo što je prijateljstvo i osjećaj
ima netko tko te umorna čeka.
 
 
MOJI PRIJATELJI PRAZNIH RUKU
 
            Došlo je takvo vrijeme, trebalo je putovati, pronaći nova konačišta i na novim mjestima dočekivati zoru. Bilo im je teško što njihova djeca, koja tek imaju doći, ne će gledati ista obzorja kao i oni, i na istim mjestima proplakati svojim prvim plačem. Ne sjećaju se da su im oci ikad govorili o putovanjima i zato nisu znali što znači ostaviti i poći tražiti novo. Nisu znali, a trebalo je putovati.
            A on, on je isto htio putovati s njima. Čudili su se da opet ništa ne želi ponijeti, pa čak ni neku staru poderanu zastavu da svojim označi što će možda na kraju putovanja osvojiti. Sjećali su se kako je jednoga dana došao među njih, jednako ovako siromašan, i za kruh i vodu, koju su mu pružali, uzvraćao im je samo pričom koju je zvao »Istina o praznim rukama«. Obuzeti svojim brigama i nadanjima nisu je razumjeli, pa ipak nešto ih je uvijek privlačilo k njemu, nešto ih je iz nutrine zvalo.
            Putovati je trebalo, i krenuli su. Put ih je zvao, ali brzo oteščale ruke nisu im dale naprijed. Pokušavali su dok im očaj nije zamaglio sve. Nije se dalo dalje. No, on im je nastavio pričati. Cijeli dan i cijelu noć. Tek tada kao da je nešto nekima bljesnulo. Ustadoše i počeše razgovarati s njim - njegovim riječima. A on, radostan, uze svoj štap, ostavi ih da to prenesu i drugima i rastade se od sviju kao prijatelj. Trebao je i drugima, spoznali su to i nisu plakali.
            Kad su svi razumjeli »Istinu o praznim rukama«, putovali su ostatak puta. Pričali su mi to dok smo se u mrzle večeri grijali oko vatre našeg prijateljstva i upoznavali me s putnicima koji su došli izdaleka da se naužiju njihova siromaštva i njihove istine. I nisu više znali za oteščale ruke, tek ćutjeli su kako se neprestano pretvaraju u svjetlo i plamen. Moji prijatelji praznih ruku, a opet tako punih! S njegovom pričom o praznim rukama duboko negdje u srcima.
 
 
PRIJATELJI
 
Otpočinuli na klupi u parku.
Bez stida razmotali svoje siromaštvo
i nesebično se goste time.
 
 
TRENUTAK ŽIVOTA
 
Noć je,
slušam tramvaje kako prolaze
ispisujem šarenu razglednicu.
 
Netko negdje očekuje me,
pita se hoću li se javiti.
 
Okružuje me moja soba,
neobijeljena povijest njezinih zidova,
svežanj knjiga na polici.
 
 
DVOJBA
 
Ne mogu večeras izustiti
ni radost, ni bol.
 
Dugo sam sastavljao svoj mozaik,
a onda su oni došli i pomrsili ga,
lako, jednim pokretom ruke.
 
Kome se obratiti večeras?
 
 
NE VJERUJ MI BOŽE
 
I onda kada smušen
budem gasio svoja svjetla
i onda kad budem tvrdio
nisam tu, otputovao sam
ja te molim,
ne vjeruj mi Bože.
 
To su tek moji zidovi
što ih trenutno ne znam srušiti,
to je tek nabujala bol
što podmuklo zaslijepila mi oči.
 
Ti si moj dah i toplina,
neiščezao glas u magli,
ti si moja namjera i odluka,
prijatelj dobar i vjeran,
zato, ja te molim,
ne vjeruj mi Bože.
 
 
UPIT
 
Kad umoran navečer sklopiš oči
i dozoveš dan u sjećanje
ima li u tebi još toliko snage
razdvojiti dobro od lošeg,
pogledati u oči porazima
i nasmiješiti se
kao da se ništa loše dogodilo nije?
 
Sutra će ponovno početi novi dan,
kušat će te ljudi, stvari i događaji,
ako im nisi pripravio gostinjsku sobu
razmiljet će se po tebi,
bit će ti tada teško skupiti ih
i ti više ne ćeš znati
što ti se sprema u taj čas.
 
Ne slušaj tramvaje koji prolaze,
njima su davno odredili njihov put,
a ti si jedan od onih
koji se ne boji odgovarati za svoja djela,
koji zna stati na prag svoga doma
i svakom putniku namjerniku
pružiti komad kruha i nešto soli.
 
Samo, kažem ti, večeras ti je odgovoriti
ima li u tebi još toliko snage.
 
 
ZAPIS O ČOVJEKU IZ KUTA
 
Kosa posjedila od godina i užasa nemira
što su se zbivali na njegovu dijelu zemlje,
korak odlučan, upućen prema svome odredištu,
pod rukom novine ispisane jezikom i pismom njegova naroda,
čelo ozbiljno, u dostojanstvu življenja,
oči u pitanju što ja imam s ovima ovdje.
 
Sjedio bi nenametljivo u društvu,
ponekad zaigrao neku igru s ostalima
i odlazio neprimijećen u svoj život.
 
Tako, dobar je, ali pomalo svoj,
rekli su mi na početku.
 
Pronašli smo zajedničku temu i počeli razgovarati.
Njegova duša djeteta provirivala je kroz oklop zrelosti.
čudili su mu se zašto se smije,
što je to pronašao u sebi
što drugi do tada vidjeli nisu.
 
Nisam mu imao pružiti mnogo, tek smiješak,
ali kad su oni drugi zaigrali igru protiv mene,
osjetio sam njegovu ruku,
na rastanku sam vidio suzu u njegovim očima
i čuo riječ »zaboravi«
pogođen dubinom iz koje je uzeta.
 
Dok kasno noću pišem ovo prisjećanje
stalo mi je do njega
i pitam se što je s njim.
Ne brinem se za ostale,
a njih je mnogo, mnogo više.
 
 
POSJET
 
iza nebodera barake u blatu
nikoga ne poznam od onih
što skupili se vani i što su unutra
pričaju mi da njihova djeca
igraju se s djecom iz nebodera
zajedno idu u školu
a oni su ovdje stigli iz Bosne iz...
bili su u logorima
sada su tu
ne usuđuju se pitati što dalje
dijelimo nešto čokolada
ovi moji htjeli bi to slikati
ja to ne mogu
osjećam se smiješno i zbunjeno
za ove ovdje sam bogato obučen
(ustvari samo prosječno)
uz to nemam potrebu
pitati za sapun prašak za pranje...
gledam ta lica
stiskaju mi na kraju ruku
kažu mi naš si prijatelj
želim samo jedno
biti samo toliko dugo Bog
koliko je potrebno za izreći
neka sve odmah drukčije bude
 
 
RAT OVE 1992.
 
ubojstvo je stvarno
 
krv je stvarna
 
»životinje« su stvarne
 
 
ONI I MI
 
Bože njih ne zanimaju naši životi
njih ne zanimaju naša djeca
njih ne zanima naša budućnost
 
znam razbili smo njihovu igračku
morali smo
ona je bila naša tama
 
krhotine se ne mogu
(i ne smiju skupiti)
dok oni još vjeruju
u lažni njezin sjaj
 
kako tužno o Bože
 
 
POČETAK DANA
 
crna novinska slova
crna kava
crni oglasi o smrti
palih hrvatskih vojnika
molitva na usnama
vjera ovo ne će biti uzaludno
 
Bože mrzim ovakav početak dana
 
 
KAD DOMOVINA PLAČE
 
u tuđem dalekom gradu
kasno noću spremam se poći spati
 
kroz zatvorena prozorska stakla
čujem neki poznati glas
 
to domovina moja tiho plače
dok je nitko ne vidi i ne grdi
 
sinove i kćeri njene kosa tmurna kosi
a ona kao mati brižno bi ih skrila
 
kasno je ne mogu ići spati
čini mi se meni je nekamo poći
 
 
PJESMA NEPOZNATOM MLADIĆU
 
pada
olovna
smrtonosna
kiša
 
nesmiljeno bezobrazno
 
tijelo mu sapeto
htjelo bi sunca
igre i slobode
 
oni koji šalju ovu kišu
imaju li dušu
izgledaju li poput nas
njihova djeca
smiju li se kao i naša
 
besmisleno izgledaju riječi
 
čuje se tutanj i prasak
skupljen uza zid
stidi se samoga sebe
 
osjeća mora izići van
 
prijatelji su njegovi već tu
djeca što u tren odrastoše
oni prkose ovoj kiši
spremni na sve što ima doći
poput ispranih morskih hridi
 
 
MOLITVA IZ ROVA
 
večeras kada budeš prolazio našom bojišnicom
svrati Bože i u moj rov
ispričat ću ti najljepše priče koje znam
biti iskreniji nego ikada prije
obećat ću ti da ne ću biti
kao oni s druge strane
borit ću se kao ono ti
kada si bičem tjerao trgovce iz hrama
pritom ih nisi mrzio
učinio si tek ono
što si trebao učiniti
 
svrati Bože večeras i u moj rov
 
ne ću te imati čime počastiti
razumjet ćeš me
svakog trena oni mogu zapucati
prijateljski ćemo sagledati moju sadašnjost
dogovoriti se da u budućnosti
ne idemo jedan bez drugoga
 
svrati Bože večeras i u moj rov
 
možda ne ću prepoznati tvoj dolazak
zato molim te budi uporan
zovi me
sigurno ću se odazvati
čujem li tvoj glas
 
 
NA GORU MI JE POĆI
 
            Jedanput sam i ja imao svoj grad, svoje bedeme i svoju zastavu. Imao sam jedanput svoj grad naoko učvršćen i s trubačem spremnim da u svakom trenu da znak za boj. Mislio sam da sam ga podigao na stijeni i zato ga smatrah čvrstim. Ostavio sam samo uski prolaz k njemu i postavio stražu koja je bila budna i prebudna. Moj grad bio je za mene nerazoriv i ja sam čekao s osjećajem sigurnosti i čvrstine.
            I jedne zore u trenutku preispitivanja što ustvari čekam, jedan glas smjelo kroči kroz moj uski prolaz. Umjesto pozdrava reče: »Ruši bedeme i skidaj zastavu, jer to nije tvoja zastava«. Zatečen, i, začudo, s nekom neodoljivom radošću, učinih to. On nastavi: »A sad uzmi baklju što ti je dajem i čekaj, ne neprijatelja, nego prijatelja. Uzmi i čekaj«. Poslušah, a On nesta u zori, dok ona baklja bljesnu i zapali moj grad i ja motrih kako gori i pepelom postaje i spoznah da bio sam u dolini i da mi je s ovom bakljom na goru poći.
 
 
UPITNIK
 
Čudno kako ne znam
napisati pjesmu o Bogu.
 
A volim ga.
 
Sve što kažem, čini mi se da je
previše prazno, previše obično.
 
Znam da je u meni
kao toplina moje duše.
 
Kada ću moći
napisati pjesmu o Bogu?

Pjesma blizini

OSMIJESIMA U SUSRET
 
Stijenje, stijenje pitaj
kad ne budeš znao
što znači radovati se,
drugima pružati svoje ruke,
kad već klonule su
i vraća im se samo bolju.
 
Putima tajnim odvest će te ono
u svoje skrivene vrte,
i kiše ti pokazati
kakve još vidio nisi,
munje i vjetrove najstrašnije,
a opet svi zajedno
istim životom dišu
i sebe jedni drugima
daruju stalno.
 
Ne pitajući ništa
dah zajedništva njihova upi,
i ovjenčan krunom
raskinuća sa samim sobom
osmijesima svojim izgubljenim
u susret zaputi se žurno,
osmijesima,
koji te tihi i blagi
odavno već čekaju.
 
 
JEDNOM
 
Gledao sam tvoj mir
dok su cvrčci cvrčali vani.
 
Gledao sam tvoj mir u očima tvojim.
 
Prošlost kao lijep dar
ležala je među nama.
 
Gledao sam tvoj mir.
 
Dok sam se predvečer vraćao kući
vozio sam polako, da nešto ne izgubim.
 
Nije me bilo briga za vrijeme.
 
Gledao sam tvoj mir.
 
 
NEDOVRŠENA PJESMA
 
Plakao sam noću zbog tebe, poput djeteta,
boljelo me u duši, mučilo u mislima.
 
Dan je trebao svanuti novi
ispran od svojih nesnalaženja,
utonuo u sigurnost.
 
Žao mi je što moram ti reći
da svanuo je zbunjen i iščekujući.
 
 
SLASTIČARNA NA KUTU
 
Tuđi nepoznati grad,
tuđi nepoznati ljudi.
 
Bože, hladno mi je u srcu.
 
Lutam bez cilja,
prolaznici se osvrću na me.
 
Na jednom kutu, u izlogu
prepoznajem kolače, sočne, svježe.
 
Na stolovima vidim nedavno ubrano cvijeće.
 
Vidim kako ulazimo zajedno.
 
Ne, bio je to san.
 
 
SVIJEĆA
 
Gorjela je svijeća ispred njih
u kasno ljetno popodne.
 
Gledali su joj sjaj, doticali je prstima
kada bi riječi bile nedostatne.
 
Uživali su u svome prijateljstvu
nastalom slučajno jednog predvečerja
i nisu se obazirali na vrijeme
koje će doći i proći kao vjetar.
 
Znali su da svega imaju u izobilju
kada imaju smjelosti, kada imaju sebe.
 
Gori svijeća, gori život
u kasno ljetno popodne.
 
 
TAJNA
 
Lomnim svojim prstima
dodirnuo sam tajnu
koja se krije u meni.
 
Uzvratila mi je toplinom,
jednostavnošću djeteta,
snagom u teškim vremenima.
 
Nastojim je čuvati poput prijateljstva,
odgonetati njezinu mudrost,
ustrajno nositi kroz svoj život.
 
 
PJESMA BLIZINI
 
Znali smo da smo se
nekada prije vidjeli.
 
Možda još u djetinjstvu,
nevinim poletnim snovima.
 
Mirisalo je na to
već od prvog trenutka.
 
Postali smo brzo prijatelji
što se neprestano traže.
 
Otkrivali smo jedno u drugome ljepotu,
doticali istinu, ispijali čaše dobra.
 
Danas ni daljina ništa nam ne može,
tek je pojam više u vremenu.
 
Kad nas nema zajedno i tada ima nas,
ostala je naša uzajamna prisutnost.
 
Mi smo zraka svjetla u zoru,
upućena u lijep sunčan dan.
 
 
PRIJATELJU MOJ
 
Sjećam se, opasivale su me jeruzalemske zidine.
Beskrajno sam tada bio tužan, bio radostan.
Nikoga nije bilo koji bi mi zbog nečega
trebao pružiti ruku, uputiti osmijeh.
Ja sam to tek trebao stvoriti.
 
Odlučio sam razbiti sve svoje uspomene,
uzeti u ruke štap i hodati, samo hodati.
Negdje je za mene morala postojati oaza,
netko me negdje morao očekivati.
 
Sjećam se, bilo je sve to upravo tako,
uporno sam crtao spasonosne krugove života,
nisu me smeli ni kišni dani nalik ovom današnjem,
ni prerani odlazak prijatelja k nebeskom Ocu,
ni tuđi jezik, povijest, nebo i ljudi.
 
I ti me još pitaš
zašto se smijem, zašto ne znam plakati,
prijatelju moj!
 
 
ULICAMA JERUZALEMA
                 
Dvije tisuće godina unatrag
Isus je hodio ovim ulicama,
oduševljavao narod, zaprepašćivao poglavare,
tu je negdje i ubijen, nemilosrdno,
danas ga više tjelesno nema,
ćuti se samo bat njegovih koraka
izmiješan s vikom trgovaca i prevaranata.
 
Ponešto su kasnije rekli o tomu
kako se osjećao dok su ga lomili,
volio bih da su rekli i više,
tako mi je blizak u svome strahu,
privlačiv u svome otporu,
očaravajući u svojoj dosljednosti.
 
Bi li mi bio prijateljem, Isuse, ovih dana
da stanuješ u nekoj od ovih kuća,
bi li me ponudio kavom, kolačima
ili bi samo odmahnuo rukom?
 
Zar ne, obojica znamo odgovor?
 
 
PERIVOJ
 
Duša mi je ponekada umorna
bez obzira što sam radio toga dana,
pružim joj tada obično ruku i povedem je
u perivoj uspomena i stremljenja,
dadnem joj piti njihovo opojno vino,
namirišem je njihovim mirisom
i pustim da pođe u nemirni svijet.
 
Začudo, nikada se ne pokajem u tomu.
 
Na razmeđi putova
putokazi iz moga perivoja
pokazuju mojoj duši put.
 
Ona tada zna gdje će
stopalom svojim dodirnuti tlo,
gdje će se odmoriti,
na čije rame nasloniti glavu,
koga utopliti u svojim odajama.
 
Perivoj moga života rastvara se u meni
kao cvijet, kao san, kao ljeto.
 
Htio bih ga sačuvati čistim.
 
 
UVJERENJE
 
More na Dančama
ima izgled mladosti,
plavi se i bistri kao sloboda,
zna biti beskrajno mirno,
zna biti beskrajno neuhvatljivo.
Oplakuje takvo hridi, blize otoke,
gubi se u daljinu,
u maglovitu budućnost.
Sa sobom nosi pozdrav
svim raseljenim diljem svijeta.
Priča im priču o jeziku,
priču o rodu i o povijesti.
 
More na Dančama živi
uz čuvarice svoje,
uz smiješak dobre Gospe,
glazbu s nečije gitare.
 
Putnik namjernik osjeti dobrodošlicu,
prijateljski stisak ruke.
 
More na Dančama živi.
 
 
MAGDALENA
 
Mene su znali svi,
ja nisam znala nikog,
moje tijelo bilo je s njima,
a duša tako daleko, daleko,
bila sam zrcalo onih
što se vole nazivati tihi i pošteni,
smijala se njihovom bijednom igranju uloga
i bilo je sve to tako do onog dana
dok se nije pojavio On.
 
Razumjeli smo se prvim pogledom očiju.
 
On nije igrao nikakvu ulogu,
bio je osoba puna dostojanstva,
poštenje mu se iskrilo na licu i u riječima.
 
Konačno sam našla utočište
kriku svoje ranjene duše,
odmor svojim izranjenim stopalima.
 
Dobri i pobožni
smijali su se i Njemu i meni.
 
 
TRI NE ĆU
 
Nikada ne ću reći
da je nešto izgubljeno,
nikada ne ću reći
da mi je svejedno,
nikada ne ću reći
da ću živjeti bez ne ću.
 
 
ŠTO JE TO
 
Je li to znak starenja
kada vješam slike o zidove,
zagledam komadiće uspomena,
uzdišem za nekim vremenima,
je li to znak starenja
kada se počinjem bojati samoće,
osjećati da postajem staloženiji,
ljutiti se kada neki mlađi
drugačije se ponašaju od mene?
 
Zbilja što je to
kad osjetim da nisam isti,
pronađem boru više na licu,
dublju spoznaju u srcu?
 
 
KRIŠKA ŽIVOTA
 
Blizu sedme Isusove postaje u Jeruzalemu
stara Palestinka svirala mi u bubanj,
glazba sjetna i duboka, duboka,
možda plače za sinom
što poginuo je ovdje blizu,
za kim ja plačem, gdje je moj dom,
zašto mi prijatelja odvedoše anđeli,
čaša čaja drhti u ruci,
slijepa Palestinka svira, čuje li je netko,
svijet se rasplinjuje u mojoj glavi
kraj sedme Isusove postaje blizu.
 
 
BALADA O BRODU
 
More je počesto uzburkano i prijeti,
pa ipak ne bojim ga se, smijem se,
ima u meni dovoljno snage prilagoditi se,
izbjeći mu valove, umiriti vjetar,
moj brod sigurno dovesti u luku.
 
Samo, plašim se buntovnika u sebi.
 
Kad izgleda da se sve smirilo
i drugi mi čestitaju na dobro obavljenu poslu,
ja počnem tražiti vjetar i izazivati valove,
nisam više prilagodljiv, nisam više oprezan,
plovim ravno naprijed u maglovitu budućnost.
 
Poslije se uhvatim da i tada, a i poslije,
radujem se tom buntovniku u sebi.
 
On mi daje pravi okus zalogaja slobode,
izvodi me na zabranjene livade
(a zašto zabranjene),
priča mi priče o širini i ljepoti neba,
ne da mi prilijepiti prste ni za što,
razotkriva mi tajnu čovjekova bivstvovanja.
 
Buntovni moj brod
neka plovi, samo plovi.
 
 
MOJE SOBE
 
Mnogo sam već svijeta, čini mi se prošao,
znam što se to ćuti kada ti se raduju,
znam kako to boli kada te hladnoćom okružuju.
 
Svijet sam u sebi nosio kao u staklenoj škrinji,
tko li ga je vidio, tko li ga je ljubio.
 
Kamo god sam išao mene su moje sobe čekale,
nekada male, nekada velike, nekada hladne, nekada tople,
uglavnom bile su moje kao prašnjavi put kojim se ide.
 
One pamte moju povijest, moje snove,
sjećam ih se kao prijatelja dragih
razasutih dalekim zemljama i gradovima.
 
Koga li sada moje sobe ugošćavaju,
kakav im je taj novi stanovnik,
što ih pita, što im ostavlja u spomen,
je li svjestan da sve prolazno je
kao vrijeme što ostavlja čovjeku bore na licu.
 
 
ŠTO ĆE KIŠAMA GRAD
 
Nad gradom teške kiše padaju
udaraju u dušu, bubnjaju po krovovima,
nigdje ptice, nigdje glasa,
život se pritajio i suspregnuo dah.
 
Nad gradom teške kiše padaju.
 
Znam da ovo nije moj grad,
ali sada sam tu i nije mi žao,
htio bih zato da me udomi kao svoga,
pokaže mi svoju dušu,
šapne mi pjesmu ljubavnu.
 
Nad gradom teške kiše padaju
i ja vjerujte mi ne znam
što će kišama ovaj grad.
 
On je već toliko toga prošao,
potucao se kroz povijest,
rušili ga i gradili,
ali mu nisu uspjeli iščupati dušu,
bila je ona za njih tvrda kao maslina,
a meka kao ulje za stanovnike svoje.
 
Okanite se teške kiše ovoga grada,
što će vam on.
Iziđite izvan njegovih zidina
i ako ga se nekad zaželite
vratite se kao hodočasnici.
 
Dotle, meni ovaj grad treba,
učinit ću ga svojim dragim bićem,
izvesti ga na šetnju,
sjesti s njim na klupu u perivoju.
 
 
TROJICA MLADIĆA
 
Spuštali su se usjeklinom prema Jerihonu
pjevajući pjesme iz domovine drage,
oni trojica mladića što vjetar ih
baci u ove krajeve bez milosti
koju, usput rečeno, nisu ni tražili.
 
Pustinjsko sunce ispiralo im zjene,
ali oni se nisu dali.
Ono u daljini njihov je grad,
otvorit će im svoja teška vrata,
a oni će mu dati pregršt svojih snova,
uz zrelost godina koje su ubrzano prispijevale
kao bobe grožđa u očevu vinogradu.
 
Trojica mladića putuju svoj put,
nema stajanja, nema mjesta umoru.
 
Jedino Tebe, Bože, mole
da im osvijetliš njihov ustrajni hod.
 
 
PJESMA ZA HRVATSKU
 
S prvim majčinim mlijekom
usisao sam i tvoje ime
i ne znajući i ne htijući.
 
Kasnije sam otkrio
da »bilo je to dobro«.
 
Zbog tebe nisam volio društvo
u kojem sam morao živjeti,
ni njegova znamenja, ni njegove veličine,
upijao sam priče koje se nisu smjele pričati,
sanjao snove koji se nisu smjeli sanjati,
...        koji se nisu           ...,
jednom riječju bio buntovnik
bez obzira na moguću cijenu.
 
Danas s poštovanjem izgovaram tvoje ime,
slušam vijesti, bojim se, drhtim
i molim da mi oprostiš.
 
Ti i ja pjesma smo
što se jedna drugoj pjeva.
 
Naši putovi kao rijeke
teku, samo teku.
 
 
ČUVARI TAME
 
Iz neupitnih svojih visina
bacili su pogled dolje na nas,
zijevnuli su i protegnuli se lijeno,
sutra su njihove sluge pisale u novinama
da nije lijepo što smo ih uznemirivali,
trebamo se strpjeti, viši razlozi nalažu tako,
sloboda nije neozbiljna stvar
da bi se svakome dala,
radije slušajmo njih, čuvare svoje,
oni će nam već pokazati put.
 
Nismo imali snage za poslušnost,
ali jesmo za hrabar smiješak,
zbunili ih time, razbili im namjere,
ustrčali su se i uspaničili,
oni čuvari tame.
 
Mi nismo ustvari htjeli mnogo,
tek samo graditi novu budućnost,
živjeti slično kao i drugi,
imati djecu, pričati im priče,
ostaviti im u zalog ljupku domovinu
bez straha od bilo koga.
 
Nisu nas htjeli shvatiti
i zato će njihova djeca
jednoga dana učiti
da očevi su im išli krivim stazama
i da oni ne smiju biti takvi.
 
Vjerujte, doći će takvi dani.

Kaplja

BIJELE KULE
 
Ja ne tražim svoga Boga i prijatelja,
to on mene traži na svim mjestima i časovima.
Nema me uvijek, putima idem čudnim i teškim,
a tako bolno ima me, u meni, u mojoj duši i očima.
 
Na meni nježna ruka Božja počiva, iskusio sam to,
toliko puta iz bezizlazja izvela me i pomilovala.
Ni najveći prijatelj to mogao učiniti nije,
tek je gledao i svojih se suza plašio teško.
 
Znam dobro što je plač, strah i nemoć.
Ali zar je to važno i zar i drugima nije tako?
Putnici smo s različitim teretima i namjerama,
svatko svoju prtljagu nosi i pod njom stenje.
 
Odlučio sam, sagradit ću bijele kule i sreću dovesti,
pit ćemo svu noć do zore pića životna i smjela,
mene ništa slomiti ne može, ma kako to htjelo,
osim, samo za vas u povjerenju, moje nemirne glave.
 
 
GOSPIN DOLAZAK
 
Klečali smo svi zajedno u klupama,
a onda su oni, vidioci, istupili naprijed.
 
Tišina je bila, puna kao šipak zrna,
njihove su se usne živo micale,
radost ih je obasjavala poput ljepote,
netko im je došao u goste, drag i mio.
 
Ja ništa tog popodneva vidio nisam,
tek sam svoje srce lomio tišinom i mirom,
oblikovavao sam ga u uvjerenje i znamen:
Gospa je tu, a ja mogu biti ako hoću.
 
Vani je bilo puno ljudi, puno životnih priča,
osjećao sam da ih Gospa sve nježno grli rukama,
znao sam to po titrajima svoga malenoga srca.
 
 
OTVARANJE
 
Prozor se otvara unutra ili vani,
stvarno to danas ne znam.
Umoran sam, a ne znam od čega.
Novine sam pročitao, završio neke poslove,
muči me to pitanje kamo se otvara prozor
i pitam se jesam li sam,
muči li sve to još koga?
 
Vjerujte mi, unatoč nadolazećoj dvojbi,
uvjeren sam da ih je još mnogo,
samo ponekad ne čujem dovoljno jasno njihov upit,
ušutjeli su se, sklonili iza izgrađenih zidina
od pijeska, kiše i promašaja.
 
Nemojte tako, dragi prijatelji,
ali me ne pitajte ni kako.
Poslušajte pjev ptica, gruvanje topova,
miris oslobođene zemlje...
i znat ćete.
 
 
MOJA LICA
 
Ja stotinu lica imam
i stotinu lica ima mene,
jer vjetrovi su mi propuhali dušu,
nagonili me na plač i na smijeh,
pričali mi o mržnji, šaptali o ljubavi.
 
Dobro se, mislim, snalazim,
ali ipak ponekada, kao iz busije,
iznenada se pojavljuje pitanje
koje sam lice od svih tih ja danas,
koji sam ja onaj pravi?
 
Teško je pronaći odgovor,
možda sam tek onaj koji snagu ima
sve svoje rastvoriti bedeme
tako da se ti pronađeš u meni,
a ja u tebi?
 
Kažem, možda!
 
 
BLUES ZA SAMOGA SEBE
 
Anđeli će me jednoga dana prema nebu ponijeti,
krila će im biti lagana, satkana od mojih dobrih djela
(nadam se da ću ih dovoljno sakupiti),
putovat ćemo iznad ove zemlje gledajući je toplo.
Ne znam hoću li pronaći svoju malu Hrvatsku,
ali bit će mi u srcu kao životvorni kucaj.
 
Zato kada dođe to vrijeme zastavu mi pripremite,
položite je po meni da mi ona bude odvjetnikom.
Znam da slab je Bog na nju zbog mnogo razloga.
Poslije pozdrava dostojanstveno je skinite i smotajte,
baš onako kako su radili mnogima ovih godina.
Njihove su namjere duboko i u mome srcu.
 
Neka se dogodi blues uz usnu harmoniku,
teška je ova dolina suza, znam, ali pobjedljiva.
Uvečer treba znati otpočinuti od dnevne žege,
sjetiti se Galilejca što ribare je svoje poučavao.
Negdje je on tu i sada, skuplja svoje učenike,
samo da mi vrata ne budu zatvorena, prozori zastrti.
 
 
NETKO ĆE DOĆI
 
Upali vatru ako dani su hladni
i nešto te stisklo u grlu,
netko ti drag doći će, čekaj ga.
Možda bude pijan od vina,
izgrižen od droge, razočaran ljudima,
možda bude dobar i slavan, tko zna,
doći će, vatru mu upali.
Gadna su ovo vremena,
jer malo je onih
što ti u dušu zaviriti znaju.
 
Dopusti sebi biti drugačiji,
zabaci prkosno svoj stari kaput,
ostavi gozbe i prva mjesta,
nije to za te, previše je prazno,
ti čekaj i gledaj, netko će doći,
ljepota nikada sama ostala nije.
 
 
KRHKOST I SNOVI
 
Čujem ti suze što ih želiš isplakati,
odjekuju u mome srcu, padaju mi na dlan,
čujem ti suze što ti ih ovo vrijeme podari,
dotiču svemir, igraju se sa zvijezdama.
 
Tko si ti, tko sam ja u ovoj dolini suza,
možda zraka što se pojavila slijepome,
tko si ti, tko sam ja u ovoj dolini radosti,
možda latice ruže što se sebe ne boje?
 
Kako u krhkosti pronaći bogatstvo,
učiniti da snovi postanu stvarnost,
kako u krhkosti zasinuti snagom,
naći se slobodan u svakome času?
 
Odgovori su teški, slušam pjev suza,
one me otvaraju, one te otvaraju,
život leži na dlanu kao pospan dragulj,
ne smijem ga raniti, ne smiješ ga raniti.
 
 
OBLUTAK
 
Ljepota razlivena u očima,
pješčana plaža ispranih kamenja,
odavno čekani trenutak se zbiva.
 
Uzimam jedan oblutak, ispitivački,
moja ga ruka zatim baca daleko,
on poskakuje, poskakuje, naglo nestaje.
 
Nastupa tišina prekidana pjesmom cvrčaka,
kuće se razlile u dolini, nijedna moja,
stope uranjaju u pijesak, ne okrećem se.
 
 
RAĐANJE DOMOVINE
 
Svećenikova molitva približavala je nebo,
pucnjevi su bili opomena stvarnosti,
jednoga hrvatskoga vojnika spuštali su u grob.
 
Žena mu u crnom hrabro cjeliva bol,
djeca se svila uz nju poput loze što traži život,
puk potresen, obogaćen mislima zajedništva.
 
Zastavu su uzeli polagano i s ljubavlju,
u zraku je ostala titrati misao:
to se domovina rađa iz smrti i pepela.
 
 
JA NE BIH HTIO
 
Tih nesretnih svibanjskih dana
i zrak je bio gušen zlom,
kao da četiri godine dosta bilo nije
pucnjeva, krvi, suza i krika.
 
Pobjednici su krvavo slavili, rekoše pobjedu,
vodili su ljude u redovima, bezobzirno,
nevini djevičanski krajolici postaše stratištima,
ptice zabezeknuto gledaše što se to zbiva
i krilima svojim držaše se za srce
da ne prepukne, da ne iskoči.
 
Oni što na kugli zemaljskoj preuzeše vlast
od svega su bestidno prali ruke
i stvarali zabludu o pravednosti, o pobjedi.
 
I mnoga su moja braća i sestre
skončali na Križnom putu, bez suda,
imena im se kasnije spominjati nisu smjela.
Tek u trenucima kućne sigurnosti
(barem se tako mislilo)
govorilo se da su možda i živi,
izgleda da ih je vidio taj i taj
u tom i tom dalekom tuđem gradu.
 
A njih uporno bilo nije!
 
Danas je opet svibanj
ili mjesec isti kao on
i opet moja braća i sestre ginu.
 
Kao i nekada prije pedeset godina
i danas isti bezobrazno peru ruke.
Ja ne bih htio mržnjom kriknuti, Bože.
 
Slobodom hoću kriknuti,
i postojanošću, i vedrim pogledom
u kojem će se ogledati oni
što su ga sramno izgubili.
 
Slab sam,
ne daj mi mržnjom kriknuti, Bože,
u ovaj dan svibanjski
ili dan mjeseca što nalik mu je.
 
 
TVOJA RUŽA
 
Na cesti ruža
crvena kao krv.
Tebe su pronijeli.
 
Prašina i bat koraka,
molitva i žamor.
Poslijepodne polagano klizi.
 
Svi su prošli,
nitko se nije sagnuo.
Tvoja je ruža snivala.
 
 
NIJE VRIJEME ZA PLAKANJE
                                         fra Peri

Nedjelja, Jeruzalem obasjan suncem,
ležiš u krevetu na Maslinskoj gori.
Liječnici su rekli da gotovo je.
Gledam u nebo, gledam u ljude,
tko razumije jednoga Hrvata u tjeskobi?
Dovodim ti naše prijatelje, drhtave i dobre.
Ruke su im pune marcipana i cvijeća.
Ne govorimo o težini, vladamo se kao uvijek,
a zrak je pun nemoći, nožem ga možeš rezati.
Projahali su dani kao vitezovi dolinom,
još ih je malo ostalo, svjestan si toga.
Ne trošiš ih plačom, trošiš ih životom,
učiš nas u mutnim danima gledati sunce.
Slušamo te i svatko te razumije na svoj način.
Marcipan se mrvi, daje se, nije vrijeme za plakanje,
putovi nas još daleki čekaju, tebe ne će biti,
ostat će spomen na krhkost i nježnost,
spomen na jakost kada stegnu hladni dani.
 
 
KORAK
 
Ovih dana meni prijete bijeli bolnički zidovi,
a mladost je moja iskričava i nemirna kao san.
 
Dobro jutro, ja im velim, pa im se smiješim,
odgovaraju mi zbunjeno, zatvaraju se u se,
neispavani su prolaznik na tramvajskoj postaji.
 
O ne, nemojte se mene bojati, nosim vam mir,
ništa ne ću učiniti svjetlima vašim, potrebita su ona.
 
Prošetat ću do prvog kuta ulice, do svačijeg telefona,
svima koje nazivam svojima izreći ću iste riječi:
sloboda duha danas se kao vruće kestenje nudi.
 
 
ODMORI SE, ODMORI SE
 
Vani stabla cvjetaju, kao da su snijegom posuta,
proljeće je prijatelju, rekao bi meni netko drag,
ali njega nema i ja na postelji ležim.
 
Tako je, evo, već danima u ovoj prolaznoj sobi,
tek umivaonik dotičem prstima i znam da dobro je,
voda nikamo nije pobjegla, pa zašto bi proljeće.
 
Proći ću ja još ispod hladovitih krošanja stabala,
igrat ću se s djecom, pričati »ozbiljno« sa starijima,
a dotle odmori se, odmori se, šapćem neumoljivo sebi.
 
 
SUOČENJE
 
Zašto ne zacijele rane i sjećanja
što smo ih skupljali tijekom naših druženja,
bilo bi nam tada lakše putovati i razumjeti
kako se voda bistri u potoku,
kako ptice lete put plavog prozračnog neba.
 
Mi nismo ono što smo bili,
nepomirena prošlost progovara kretnjama i očima,
uzalud je ne upinjati se i ne sjećati se,
vrč što je išao na vodu razbio se
i sada su tu njegove krhotine
upitne i same.
 
Ostaje nam samo nada
da ćemo ubuduće biti sposobniji
prepoznati nečiji dah, nečiji krik
i odbaciti već unaprijed smišljena iščitavanja.
 
 
KAPLJA
 
Na mom dlanu kaplja počiva,
donijela ju je ova siva kiša,
vrijeme stalo i pozorno motri.
 
Ona blješti tisućama boja,
dodiruje zjenicu mojih očiju
i spušta se prema srcu.
 
Potrebno ju je samo čuvati,
nježno se odnositi prema njoj,
možda će još nekada doći.
 
Krhka je, kao i sva ljepota,
ne smiješ je preplašiti,
ostavi joj vrata otvorena.
 
Daleki će možda biti tvoji puti,
sjeti je se dok ih budeš kušao,
neka ti bude svjetlo u mraku.
 
Prepoznaj je kada je ponovno vidiš,
otvorit će ti svoju plemenitu dušu,
bit ćeš tada drugačiji, bit ćeš bolji.
 
 
MOZAIK
 
Nemaš dovoljno vremena odjedanput naslikati sliku,
naslućuješ samo njezine oblike u krhotinama.
Skupljene su u različitim krajevima i vremenima,
ipak, nit im je ista: one mozaik polagano slažu.
 
Djelo je to dugotrajno, zahtijeva nježne prste,
dušu ulijeva u oblike prolazne tvari.
Tko to nije kadar ni vječnost razumjeti ne će,
nebesko se kroz nas ulijeva u svakodnevnu slabost,
da bi se jednoga dana opet sebi neoštećeno vratilo.
 
 
BRESKVA
 
Raspuklo se vani hercegovačko sunce pa žari,
kuća spuštenih zavjesa, puna opipljiva mira,
na sredini stola breskva kao san, kao pozdrav.
 
Gledam je, prilazim joj i uzimam je nježno,
ona mi šapće o povjetarcu, o studencu,
grizem je polagano, polagano, da se sjedinimo.
 
 
SLIČICA
 
More se mreškalo, jer mu je hladno bilo,
galebovi su ipak slijetali, ustrajno i smjelo,
na pučini nigdje broda ni ribara bilo nije.
 
Osjećao sam srce mora, srce svoga tijela,
bili su puni, unatoč svemu, kao cvijet mirisa.
 
Htio sam da me ovo more zagrli zagrljajem dugim,
htio sam zagrliti ga zagrljajem čistim i bistrim,
svojim zjenicama uliti se u beskraj, u mir.
 
Možda bi sve bilo drugačije roneći jedno u drugo,
miješajući svoje svjetove kao najljepše igračke.
 
 
SUSRET
 
Vatra plamti u noći,
boli li drvo njegovo izgaranje,
ili sada tek svoj smisao iskusiva?
Vatra plamti, šutiš pred njom,
onda joj pričaš glasom tihim,
a vrijeme staje i prelijeva se u toplinu.
Vatra plamti, odgovara ti                                                         
da ne bojiš se i ne strepiš,
ima uvijek netko tko te čeka.
Vatra plamti kao oslon na rame,
žedan gutljaj vode na studencu,
ruka u nečijoj ruci.
 
 
SNOVI
 
Vršci prstiju polagano klize,
nježno diram svoje snove,
topli su kao dah jutarnji,
ne želim ih povrijediti.
 
Dugo su se gnijezdili u meni,
sada traže život, svoje lice,
bez primisli usrećiti me žele,
polagano prijeći u stvarnost.
 
Snovi moji što vam reći,
ja nikada svoga ništa imao nisam,
vi budite moja najveća svojina,
utoplimo ovaj hladni kolebljivi svijet.
 
 
DOM
 
Dolje negdje, ispod ovih oblaka, moj je dom,
nježan i jak, prkosan i gostoljubiv kao ljubav.
 
Zrakoplov plovi, moje misli s njime,
a domaćice su ljubazne, htjele to ili ne,
ljušte se sjećanja, duša se rastvara u cvijet.
 
Vidio si izloge pune svega i svačega,
natpisi su tajanstveno žmirkali i zvali,
hodao si ulicama europskoga grada,
slušao Europu kako diše,
kako prede kao sita mačka
i čuo sebe kako nijemo vrištiš:
ovo nije moj dom.
 
Zašto nije, pitale su okolne zgrade,
ti misliš da si drugačiji, možda bolji?
Ovo nije moj dom, uporno si ponavljao,
u mom domu cvjetaju razgovor i mir,
ljudi se susreću uz šalicu kave,
žele jedni drugima dobro.
 
Pusti snove, prihvati se stvarnosti,
podrugljivo ti odgovaraju trgovi.
Ti, ipak, dostojanstveno hodaš naprijed,
sjećaš se svojih mrtvih, bitaka teških,
odatle kao zraka u cik zore,
uzdiže se toplina i blag odlučan pogled.
 
Hoćete li što popiti, pita me domaćica zrakoplova,
ne, hvala, odgovaram zbunjeno, a ona se smiješi.
Upravo sam gledao veličinu malenosti svoga doma,
Bog ga je držao na svome sigurnom dlanu,
igrao se s njim i želio mu dobro.

Nove pjesme

GNIJEZDO
 
Sve je pokrila snježna bjelina,
teški mir pao je na zemlju.
 
Stablo šipka ustrajno je podnosilo teret,
pamti ono još i mrazove i bure i oluje.
 
Ptičica je jedna doletjela u blizinu,
hladno joj je bilo, nije znala kamo poći.
Ugledala je šipkov plod rastvoren kao prsti.
Dogodilo mu se to dok se davao prolaznicima.
 
Veselo zacvrkutavši uletjela je unutra,
oboje su bili sretni: i ptica i šipak.
 
Snijeg je padao, ljudi se nisu vidjeli vani,
gnijezdo je disalo kao srce novorođenog djeteta.
 
 
JE LI MASLINA DOBRO DRVO
 
Maslini kradu ulje čim rodi.
Nije joj to tako ni mrsko,
ona se raduje davati, na korist biti.
Kada toga nije nešto joj bitno nedostaje,
oblaci plove drugačije, ptice imaju čudan pjev.
 
Dok je okopana i obrezana, ljudi joj se dive.
Za velikih žega počivaju u njezinu hladu,
pričaju kako ih je spasila gladnih godina,
priželjkuju potajno njezinu dugovječnost,
traže uporno dobrotu koja se u njoj skriva.
 
Nije, ipak, potrebno mnogo da maslina okrene lice.
Čim je se počne zanemarivati ona promijeni ćud,
divlje raste u zemlju, za nebo baš je briga.
Ljudi se ljute na nju, s razlogom misle, i žale je,
ulja više nema, otišlo je svojim putom.
 
Je li maslina dobro drvo?
Odgovori, riješi tu zagonetku, prijatelju moj!
Da bih ti pomogao, samo ću ti nešto tiho reći:
uvijek netko nešto o toj zagonetki zna.
Tako, bilo je dosta! Je li maslina dobro drvo?
 
 
PRAVI IZLAZ
 
Pod stoljetnom lipom oni piju hladno pivo,
naše pivo ispod naše lipe,
osjećaju se nadmoćno sa svojim oznakama i vozilima,
tuđi vojnici koji su polegli na naše krajeve,
a ništa im nismo skrivili, evo, prisežem.
 
Kažu da nam donose mir, baš onakav kakav trebamo,
oni to kažu, ne ja, dok usput krijumčare i uživaju
(vi koji čitate ove retke ne odajte me što rekoh,
optužit će me da sam protiv mira, protiv dobra, protiv...).
Zvoni njihov smijeh našim dolinama i razbija se o brda,
tamo smo, naime, mi, bliže nebu i bliže istini.
 
Pritiskla ljetna omara i pritiskli tuđi vojnici,
vrati dostojanstvo narodu svome, Gospode,
putovi su naši široki, svatko može ići njima,
pritom samo mora paziti da bude prijatelj,
nema drugog izlaza ni za nas ni za njih.
 
 
UZ BUKARU VINA
 
Otac je moj čitav život škrtu zemlju obrađivao.
Po danu se borio s vjetrom, kišom, suncem i travom,
uvečer je slušao vijesti o vremenu na starom krugovalu,
govorio uvjereno da bit će bolje, dat će Bog.
Mi smo ga djeca slušali i usput šutjeli.
 
Ja nikada zemlju volio nisam, niti je razumio,
mi smo bili dva svijeta nepomirljiva,
mene su privlačili gradovi, knjige i priče,
njima sam se radovao kao dijete novoj igračci.
 
Sjedimo kasno noću i bukaru vina ispijamo,
sutra je novi dan, zadatci nas naši čekaju,
kad bi otac htio da se promijenimo barem za čas,
možda bih tada shvatio njegov mir, blagost i čvrstinu.
 
 
KRČMARICE MLADA
 
Ti poznaješ sve putnike koji prolaze ovim putovima,
svi oni svrate na čašicu pića i na neusiljenu riječ.
Nešto su drugo za tebe nego kad su dolje u gradu,
račune im stoga ne naplaćuješ skupo,
taman toliko koliko je dobro i tebi i njima.
Pričaju ti o svojim životnim namjerama i ti ih slušaš,
kada uspiju častiš ih na svoj račun,
znaš da ne ćeš izgubiti, da i tada dobivaš.
Ne obazireš se na snjegove koji znaju napasti,
tada samo malo više prebireš po svojim mislima,
gledaš kako vrijeme prolazi i kako se taloži,
ne na licu i tijelu, nego na srcu.
Kada te više jednoga dana ne bude,
mnogi će te se tada sjećati i prepričavati tvoje priče.
Novi vlasnik možda će tada krčmi dati tvoje ime,
možda je i zatvori ubrzo, tko zna.
 
Jesi li svega ovoga svjesna, krčmarice mlada?
 
Dok me služiš hladnim pićem pišem ti ovu pjesmu,
onako u prolazu, zaokupljen svojim putovima i snovima.
Ti ništa ne opažaš, jer ja to ne želim.
Kažem ti samo na kraju jedno kratko hvala.
 
 
JESEN, PARIZ I JA
 
Jesen se polako primiče Parizu.
Upozorio me na to lelujavi žuti listić.
Otkinuo se s obližnjeg stabla,
a mi smo se vozili, začudo, brzo,
vidio sam ga samo u letu i na brzinu,
kasnije su ga pogazili prolaznici ili vozila,
netko jest i vjerojatno to ni opazio nije.
 
Diše Pariz dahom varljive ljepotice,
one kojoj dugo upućuju pozornost i tapšu je,
pritom misle na sasvim nešto drugo,
potpuno bezosjećajni na njezine uzdrhtale osjećaje.
 
Jesen se polako primiče Parizu.
 
Ma, baš me briga za to,
imat će tko opjevati te dane.
Gradove moje domovine zacijelo spominjati ne će.
Pjesmama će mo ih u prolazu darivati samo mi,
ponosni hodočasnici ovom zemljom,
opirući se svakom naletu turobnih zlih misli.
 
Diše Pariz ispraznim sjajem i raskošju.
 
U autobusu i podzemnoj željeznici nitko nikoga ne pozdravlja.
Dvoje mladih, prljavi i s pivom poznate marke u ruci,
bauljaju ulicama, odsutno mašu budućnosti.
 
Na proputovanju sam prema svojoj domovini.
 
 
HODOČAŠĆE
 
Gledali smo iste stvari,
na istom se mjestu molili,
razumjeli se, ipak, nismo.
 
Ti polagano pališ svijeću,
ja ironično stojim sa strane,
nikoga nije briga zašto je to tako.
 
Tebe su knjige okrenule tvojom stranom,
mene su knjige okrenule mojom stranom,
što da sada kažemo jedno drugom?
 
Najbolje je šutjeti negdje u kutu,
otvorenih očiju promatrati urednu zbrku,
čekati da se u srcu znak probudi.
 
Možda se sve to zbude,
kažem možda, ništa nije čvrsto,
svijeća dogorijeva i nestaje.
 
 
UZDAH
 
Ja odlazim iz sobe sam na svoj put.
Prati me crna torba kupljena prije mnogo ljeta.
Kada bi pričati znala, njezine bi priče bile dobre,
oni što se u to razumiju stavili bi ih u antologije.
 
Vrata obično ne zaključavam i zašto bih,
sve je moje u meni i u mojim prijateljima vjernim,
samo mi to možemo pokrasti i nitko više.
 
Put nije uvijek lagan i kriv sam tome sam.
Odlučio sam se, naime, ne obazirati mnogo oko sebe,
želim putovati slobodno kao ptica zrakom,
tko učini isto bit će mi suputnik drag.
 
Kada se vratim s puta, pozdravim sve obješene slike,
one su čuvale spomen na me u tišini sobe,
nakon toga još samo duboko i polagano uzdahnem.
 
 
KRATKA PJESMA
 
Ništa drugo ne trebam,
osim tvoga vedrog smijeha.
Znam da su ti dani
ponekad magloviti kao i moji.
Zapamti zato, molim te,
ništa drugo ne trebam,
osim tvoga vedrog smijeha,
prolivenog kroz ovu moju
jučerašnju, današnju, sutrašnju...
kratku pjesmu.
 
 
VATRIŠTE
 
Ništa drugo osim sebe nemam!
Shvaćam to polagano uz vatru,
vatru s dobro zidanog ognjišta.
 
U moj život, ipak, ulaze ljudi!
Dočekujem ih na vratima,
vratima moga nepostojećeg doma.
 
Svatko dobronamjeran može pokucati!
Tada zajednički podižemo dom,
naš dom bez zidova i cigli.
 
Upamtit će nas, zacijelo, brda i ravnice!
Mi smo skupljači blaga što ne propada,
blaga nastala od naših krhkih srdaca.
 
Bog će zacijelo biti negdje blizu!
On voli smjelu iskrenost,
iskrenost što se razlijeva poput slapa.
 
Zaokruži još jedanput pogledom!
Ne boj se potaknuti plamen na vatrištu,
vatrištu u koje se polako pretvaraš.
 
 
BIJESNI KONJ
 
Moj narod što je meka srca
odnekuda je iznenada dojahao,
dok je nastajalo zbunjeno djetinje jutro.
 
Nitko sa sigurnošću još ne zna
iz koje je zemlje pristigao,
na kojem je to mjestu uzjahao.
 
Ono što se zna jest samo to da je
negdje zanoćivao, negdje snove sanjao,
tko mu se protivio, trebao je biti jači.
 
Pogled mu je, tko zna zbog čega,
osvojila današnja domovina,
i tu je ispružio svoje umorne kosti.
 
Odlučio je rasedlati vjerne konje,
živjeti u miru s drugim suputnicima,
pokušati od izbjeglice postati domaći.
 
A upravo mu to počesto nisu dali,
pokušavajući ga uvjeriti da je zalutao,
na pogrješnom mjestu poželio ostati.
 
Zato su mu crne horde rušile izgrađeno,
plašile ga mrakom što proždire,
podmetali mu svoje opakosti i laži.
 
Dolazile su sa svih strana zemlje,
u svako doba dana i noći,
poput okorjelih prljavih lopova.
 
Moj narod bijesna konja jaši,
tko će mu pomoći pripitomiti ga,
smjerno ga odvesti na pojilište?
 
 
TRI STIHA
 
Završio bih danas već jedanput pjesmu,
koju sam još jučer predano započeo,
ali, znate, tri mi stiha nedostaju,
i to baš ona temeljna.
 
Zbog toga sam pomalo ljut.
Pod stol se brižno saginjem,
da možda tamo nisu zalutali,
tražim ih među knjigama,
da možda tamo ne ispijaju mudrost
(kao da ne može biti i suprotno)?
 
Ne znam što učiniti,
njih jednostavno nema.
 
Ostaje mi samo zaklopiti bilježnicu,
još k tomu dopisati na njoj:
odgađa se do daljnjega,
ali vi, ipak, uporni budite i kucajte.
 
 
VJETAR U KOSI
 
Prijatelju, ispovijedam ti se u povjerenju,
htio bih ostarjeti, ako je ikako moguće.
Ne stidim se ovoga svoga priznanja,
dozrelom u kasnu zimsku noć.
Htio bih dogorjeti poput svijeće,
pa da se onda tiho utrnem jednoga dana,
a oni koji me poznaju, kažu: bio je čovjek.
 
Tko zna hoću li ja to doživjeti,
hoće li moje tijelo izdržati žegu dana?
Dugi su i prašnjavi ovi putovi zemaljski,
treba imati sreće njima progaziti.
 
Isuse, tebe ću zamoliti za pomoć,
gledajući u ova moja ispisana slova,
upustit će mo se zajedno u pustolovinu,
da bih na kraju premoćno pobijedio,
pa ma kakav napor bio. Znam to!
 
Hoću li ostarjeti?
 
Bacam ove riječi u krilo Božje,
idem naprijed, ljubim vjetar u kosi.
 
 
SUVREMEN SAM
 
Nešto ću vam reći, onako u povjerenju:
beznadno ljubim svoju domovinu,
ni osjećaj prve ljubavi tome dorastao nije.
 
Znam da ovo nikome ne će te kazati,
nije da se nečega bojim, samo...
znate, reći će mi da nisam suvremen,
a ja to jesam, zaista vam kažem, jesam.
Stavit ću to i u naslov ove svoje pjesme!
 
 
OKRENI SE, MARKO
 
Sejmeni su poljem zalegli,
našim poljem hrvatskim.
Gaze zemlju kopitima konjskim,
osvrću se bijesno oko sebe.
Herceg Bosna mrko šuti i gleda,
trenutni usud svoj promišlja.
Muče je sinovi, muče je poturice,
tko će je braniti, čuvati za budućnost?
Baš su njezina Marka proveli,
mladog momka, punog snova i zanosa.
Hoće li znati ostati svoj u tuđini,
pritajiti se ili nešto drugo učiniti,
a onda u pogodnom času zbaciti krinku,
ponovno biti Marko, naš Marko?
Magla je pala, tko vidi u njoj,
sejmeni zacijelo ne, oni su slijepi,
briga njih za naše sunce hrvatsko.
 
Okreni se Marko, jadan ne bio,
ovo je tvoja zemlja, tvoje ime.
 
 
DNEVNI ZAPIS
 
Poveli su ih nemilosrdno na križ
u popodnevni gluhi sat.
 
Oni su se odmarali iza ručka
i baš su im trebali pokvariti san.
 
Svjetina je posrtala i vikala,
vojnici su tvrdo svršavali posao.
 
Kako samo ne znaju uživati, Bože,
zašto su tako dosadno prosti i divlji.
 
Križ je tukao po tvrdom kamenu,
gledatelje do ludog zanosa dovodio.
 
Pa i taj glavni, Isus što ga zovu,
zar baš nije znao biču izbjeći?
 
Oprosti im, Oče, ne znaju što čine,
dobri su oni, dobri, znam ih ja.
 
Ma, treba i ovo danas pretrpjeti,
važno je da poslovi idu dobro.
 
Pukla je iznenada silna munja s neba,
hramska se zavjesa na dvoje razderala.
 
 
USKRSNA PJESMA
 
Doći će Uskrs, znam, i bez moje pjesme,
no, ja bih je baš htio oživjeti ovoga tmurnoga dana,
neka svjedoči o jednome hodu kroz ove godine,
godine tvoga i moga preispitivanja i snalaženja.
Možda je nekada netko pročita čeznutljivo u samoći,
znat će tada da nije prvi sa svojim plamenim mislima,
život je izuzetno klizava nit što probada biće nas svih.
 
Uskrsli Isus prošao je već davno svoj zemni put,
možemo ga sada pitati za savjet ili zaboraviti,
odluka leži pred nama kao kestenje u tešku jesen,
kestenje što prođemo ga, šutnemo ili uzmemo u ruke.
 
Pa daj, budi, kao ono nekada, prijatelj, Isuse,
pomozi nam naš Uskrs pronaći u šumi teških nesnalaženja,
potrudi se još malo, ne odlazi, nevjerni smo, ali ipak ljudi,
shvatit ćemo već jedanput našu nemoć i bolnu našu šutnju.
 
 
OPERI ME
 
Plakao sam noćas gorko i nije me bilo stid,
prozori su bili zatvoreni, vrata zaključana.
Stajao sam sâm pred velikim životnim iskušenjem,
ne osjećajući se ni junakom ni kukavicom,
tek jednim u nizu »malih svakodnevnih ljudi«,
pokušavajući samo dostojno odživjeti svoje i ništa više.
Plakao sam suzama bisernim, rastvarao u sebi školjku,
ništa više nije bilo važno, sve se moglo baciti na lomaču,
jedino se nije smjelo propustiti ovakav proklet trenutak.
On je, Bože, moja prekretnica, moj ljuti saveznik.
Zbog toga me operi da bih ga dočekivao raširenih ruku,
pa se nakon toga pretvarao u misao, u pticu.
 
 
SIROVI BLUES
 
Amerika je zemlja blagostanja!
Bogataši zijevaju umorni od raskoši,
rijeke siromaha mučno utažuju glad.
 
Hrvatska je zemlja bijede!
Ljudi se nastoje moliti Bogu,
sačuvati bratstvo i smijeh.
 
Amerika je zemlja slobode!
Zatvori su prepuni uništene budućnosti,
na ulicama stanuje mržnja i bijes.
 
Hrvatska je ropska zemlja!
Mladići su spremni dati život na bojištu,
zastava u njihovim rukama prkosno namiguje.
 
Amerika je..., Hrvatska je...!
Lelujavi je to blues u crnačkom predgrađu,
dok sunce zapada nad poljima pamuka.
 
Znam, znam, sirov je ovakav blues!
Što će te, nema trenutno drugačijeg,
ako želite može jedna čaša coca-cole.