BILONJUŠA

Tvoje sam postojanje zapamtio,
za lik sam još bio tako premlad,
a sve zbog kocki darovanoga šećera,
u prolazu, na tvrdom kamenom putu.
Djelomično se sjećam i tvog pogreba,
onako malen i zbunjen križ sam ti nosio,
u tvrdu su te zemlju šutke stavili,
a šećera toga dana ni sutra bilo nije.

O tebi smo danas iznenada pričali.
Bilonjuša su te zvali, rekoše,
pet ti se sinova nije vratilo s vojne,
ni njihov otac, tvoj muž, oslonac čvrsti,
pozobao ih nemilosrdni drugi svjetski rat,
negdje tamo daleko, iza mrkih brda.
Viđala si ih u svakom muškom djetetu,
možda se nadala, ne znam, šutjela si,
nosila svoj križ i za Domovinu molila.

Danas ti za sve vraćam ovom pjesmom,
uskrsni u njoj poput feniksa iz pepela,
kada se vidimo pričat ćemo o svemu,
dotle snivaj svoj vječni zasluženi san,
a mi ćemo snivati našu slatku slobodu.
 

Miljenko Stojić
 

Vitko, V, 8, Matica hrvatska, Široki Brijeg, srpanj 2006., str. 127.