IVAN POD KRIŽEM

ICMM – Cvitak, Međugorje, 2001.

(odlomak)

On puno voli svoju mamu. Kupila mu je knjige za školu, najdražu igračku koju ima. Istina je da se nekada malo posvađaju, kao i to da ga nekada mama kazni. Obično je to onda kada ni nakon njezina dugog govora ne bi prihvatio da je pogriješio ili bi ta pogrješka prevršila svaku mjeru. Ipak, ubrzo bi se pomirili kao da se ništa nije bilo dogodilo. Sada Kraljicu mira moli da pomogne mami ne misliti toliko na tatu.

A nije mu baš uvijek bilo lijepo. Sjeća se da je u prvi razred pošao u jednom ribarskom mjestu na obali Jadranskog mora. Volio je i školu i ostalu djecu, ali mu je uvijek smetalo što su mu govorili da je prognanik. Mamu je poslije o svemu pitao i ona mu je sve lijepo objasnila. Ipak, teško mu je bilo razumjeti da se može biti prognanikom u svojoj domovini. Svejedno je gdje živiš, važno je samo da imaš domovinu, mislio je.

– Ivane, idemo –, zagrmjelo mu je najedanput u ušima. Bio je to njegov najbolji prijatelj Zlatko zajedno s prijateljicom Ivanom. Ali kako da pođe kada se ni pomolio nije. Ta samo je razmišljao. – Doći ću ja, Bože, i drugi put –, rekao je. Znam da voliš i ovo i da ćeš čuvati i mamu, i baku, i djeda, i … tatu, a i … mene.

Zapalio je svijeću i bacio još jedanput pogled prema Križevcu. A on kao da mu se nasmiješio i domahnuo.

Miljenko Stojić