Print Friendly, PDF & Email

Voljela je putovati. Puno, puno. Iva. Ali, ovaj joj se put nije dalo. I pronalazila je razne izgovore.

»Daleko je, umorna sam, trebam učiti...!

Roditelji su je gledali ispod oka. Očito je slabo, recimo tako, lagala. A baš su htjeli da pođe s njima. Ne samo što bi vidjela mnogo toga novoga i dobroga, nego što bi željeli malo više s njom razgovarati. Tjedan je, naime, ubrzan, svatko juri na svoju stranu i nikako se okupiti oko zajedničkog stola. No, što je tu je, neka joj bude, mislili su. Kad se vrate, pričat će naširoko o svemu, pa će drugi put imati bolji stav.

Taman prije nego što će poći, pojavi se i ona. Spremna za put, barem po njezinu. Ništa im nije bilo jasno. Glumi nešto ili je stvarno promijenila mišljenje?

»Što se u međuvremenu dogodilo?«

Stala se smijuljiti. Ipak, na njihovo navaljivanje i bockanje ubrzo je priznala.

»Švrljala sam malo po internetu i tražila gdje je i što je to Žepče. Ono što sam pročitala, oduševilo me je. Ne smijem to propustiti.«

Mudrica. Nema druge nego je primiti u društvo koje putuje. Ali ne tako obučenoj.

»Prolazi se kroz različita klimatska područja. Tamo je Bosna, ovamo je Hercegovina i nije to sve isto, glede sunca, vjetra, oblaka i tako to.«

Malo je šarala očima po njima i popustila. Valjda imaju pravo. Uostalom nema se smisla uvijek praviti važan, zaključila je u sebi prisjećajući se toga izraza koji je čula neki dan.

I putovanje je počelo. Braća i sestre su ostali kod kuće. S djedom i bakom. Malo su veći i ne će im ništa biti. Ona danas mora vidjeti to Žepče. Danas? Kad uopće tamo stižu? I koliko ostaju? Bila je rekla prijateljici Ružici da će sutra... Ma poslat će joj poruku kasnije preko mobitela, tatinog, svoga još nema, i bit će to sve u redu. Šteta bi bilo propustiti ovo putovanje, bila je sve uvjerenija.

Nakon kamenjara, kakvog ima i u njezinom kraju, pošli su dolinom Neretve.

»A joj, koja ljepota.«

Čudila se svemu tomu. Gledala je rijeku kako teče, onako nekako zelenkasta, gledala je ono stijenje.

»Ovaj kamen nije kao kod nas. Ovo su nalagane kamene ploče jedna na drugu. Kod nas je to veća ili manja gromada i gotovo. Kako se ovo dogodilo?«

Roditelji su gledali jedno u drugo. Što joj sada odgovoriti? Davno su o svemu tomu učili u školi, sada se to poprilično izgubilo u mnoštvu drugih pojedinosti u glavi.

»Znaš...«, započeo je tata. »To kamenje je tako postavljeno zbog toga što svugdje nisu bile jednake prilike kad se stvarao svijet, pa je tako ispalo«, nekako je zabrzao. Nije zvučalo najuvjerljivije, samo što ni Iva nije znala bolje.

»Aha, to se dogodilo onda kad je Bog stvarao svijet. Au, to je onda bilo skroz davno.«

»Da, bilo je davno«, uskočila je majka da pomogne mužu. »Pustimo mi to Bogu, nego gledaj onaj vlak.«

Stvarno, kroz tunel i prugom uz rijeku jurio je vlak. Bilo ga je zaista prekrasno vidjeti. Otac je vozio i samo bacao pogled na stranu, a majka je zurila u taj prizor.

»Oni japanski vlakovi su brži nego ovaj«, reče Iva.

Pogledali su je. Opet ona mudrija. Što ne uživa u ovom što vidi, pusti ono čega nema.

»A Ćiro je sporiji. Baš bih voljela vidjeti jednoga takvoga.«

E, sad je pretjerala. Pade nešto ocu na pamet.

»Vidjet ćeš jednoga kada budemo ulazili u Žepče«, reče on.

»Stvarno?!«

Kimnuo je glavom. Valjda će biti zadovoljna.

Jedva je čekala to Žepče. Čim su se približili stala je pitati za Ćiru.

»Evo ga«, najednom uskliknu otac.

Kraj puta je stajala lokomotiva negdašnjeg Ćire. Iva se mršteći okrenu prema ocu. On se stade pravdati.

»Prošla su vremena takvih vlakova. Toga danas gotovo nigdje nema, osim negdje u turističkim mjestima. A ovi ovdje postavili su ga tu da ga vidimo svi mi, da se prisjetimo kako je nekada bilo.«

Ivu je već prošla mrzovolja. Ta približava se cilj njihova putovanja, a i Ćire je nestalo s vidika.

Odlučili su otići u središte mjesta. Tamo će se vidjeti i s rođakinjom Martom kojoj zapravo idu u posjet. Za Ivu je sve bilo veliko i lijepo, iako je u stvarnosti to maleno mjesto. Svratili su najprije u crkvu, da se Bogu zahvale za sretno putovanje. Tamo nađoše i Martu, iako se nisu bili dogovorili da će se tu susresti. Dobro je to, Bog je onaj tko nas ujedinjuje, govorila je majka.

Iva je bila malo nemirna u crkvi. Sve ju je zanimalo. Pa je onda počela slikati mobitelom kojega je izmamila od tate. Nije im se to sviđalo, jer previše sliči na ovu modu stalnog »štrokanja«, ali neka joj bude. Ipak su joj to rekli. Ona se stala smijati. Što je sad?

»Ima jedna u našemu razredu koja to voli pa smo je prozvali Štrokalica.« I nastavila se jače smijati.

Ugledavši djevojčicu svojih godina prestala je sa smijehom. Palo joj je na pamet da bi joj ona mogla ispričati puno toga o ovome mjestu. Tko je ona? Ubrzo je predstaviše. Njezina rođakinja Mara, Martina kćer. Baš lijepo. Neka stariji pričaju međusobno, a njih će dvije između sebe. Pa kome bude ljepše.

»Znaš, Mare...«, odmah je započela Iva.

»Aha. Može«, čuli su kako Mara odgovara.

I njih dvije iziđoše pred crkvu, uhvativši se prijateljski za ruku.

Miljenko Stojić

Cvrčak, IX., 37, Čitluk, studeni-prosinac, 2018., str. 20.

Osobno