Milan Machovec, Smisao ljudske egzistencije, AGM, Zagreb, 2008.
Razni povijesni usudi Češku učiniše bezbožnom. Ipak, oni umniji među njima osjećaju da se na nešto moraš osloniti. U tome ih ne uspijeva razuvjeriti čak Ni suludi komunizam. Milan Machovec tako 1968. ne popušta i ne povlači svoj prosvjed protiv ruskog ulaska u Češku pod zvijezdom petokrakom. Otpušten je sa sveučilišta gdje je predavao građu s filozofskog polja i nastavlja se uzdržavati privatnom podukom i sviranjem orgulja u crkvi.
Ima naravno i drukčijih primjera od Machovčevih. Njegov prosvjed i njegov sraz s vladajućima nije bio kratkotrajni zanos, naglo probuđeni nacionalizam, zavedenost bilom puka, već je to bio nutarnji izraz čitave njegove filozofije. U obitelji je odgajan u katoličkom duhu, ali mu je majka usadila stav da vjera nije toliko bitna kao što je to ćudoređe. I nastavio se tako probijati kroz život. Pisao je i predavao o Marksu, Lenjinu i drugim lažnim bogovima, ali je pisao, predavati nije smio, i o Sv. Augustinu i Isusu Kristu. Ostao je, dakle, neprestano raspet između onoga ljudskog u sebi i božanskog koje, po njemu, valjda postoji.
Ova knjiga prilično dobro zrcali strukturu i narav Machovčeve filozofije. Građu iznosi na sažet i jasan način. Taj stil rabi i za svoja puno veća djela. Jednostavno bi htio da filozofija bude pristupačna što širem krugu čitatelja da bi na taj način mogla odgovoriti na njegova razna pitanja.
Dok filozofira, Machovec se uvijek naslanja na tri komponente: kozmološku, antropološku i sokratovsku. Čovjek živi na ovoj zemlji, ali ne kao da ga se to ništa ne tiče. Odgovoran je za svoj okoliš i za samog sebe. Njegov život mora biti usklađen s najvišim filozofskim vrijednostima.
Prvo poglavlje predstavlja govor o svijetu u kojem se nalazimo. Ne sviđa se Machovcu kamo sve ovo ide pa razmatra i o razumu kao sužnju na lađi koju bi trebao spasiti. Nakon toga prelazi na govor o Bogu, ali ne na način da mu on predstavlja rješenje. Govori o njegovu shvaćanju kroz povijest i, po meni, ovo mu je najtanji dio knjige. Umjesto o biti Božjoj, donosi nam razna povijesna domišljanja na tu temu koja za svrhu imaju dokazati da je to iluzija našeg uma. Ipak, nikad tako izravno ne govori, kao da se muči pronaći tog pravog Boga, ostajući neprestano pri pokušaju. Na jednom mjestu mudro zaključuje da je besmisleno neprijateljstvo između vjere i ateizma. Sve kao da potkrepljuje govorom o fetišu. A onda polazi prema zaključivanju svog nauka. Uvodi nas u pojmove svemira i humanizma. Nakon toga spominje dijalog. Dijalog s drugim i dijalog sa samim sobom. To je jednostavno katekizam, katekizam za one koji ne vjeruju. Poslužio se vjerskim spoznajama i razvio teoriju koja može pomoći čovjeku da se na ovoj zemlji ne osjeća bespomoćan i da ne dođe do zaključka da život u ovom našem društvu nema nikakvog smisla.
Unatoč svom trudu Machovčeva filozofija ipak ostaje previše nedovršenom. Nema nešto na što bi se oslanjala i iz toga crpila svoje spoznaje. Ustvari, oslanja se na samu sebe, ali to je čisto protuslovlje, osim ako je ne shvaćamo kao Boga. Tek filozofija koja ima odmak može nam dati nešto smislovito. Ipak, dobro je Machovca čitati, jer teži prema dobru koje je duboko usađeno u svakog čovjeka.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net