Vlatko Majić, Vinožito, Das Wort – DHK HB, Slavonski Brod – Mostar, 2020.
Nije lako ni dočekati 50 godina u ovom užurbanom i opasnom svijetu, a kamo li toliko ispisivati svoja pjesnička zapažanja o onome što vidiš. Vlatku Majiću je to uspjelo, a jednakim putem nastavlja i dalje.
Očekivali bismo da nabroji zbirke pjesama koje je objelodanio i iz njih izvuče one koje drži najboljima ili koje drugi takvima drže ako oni prave taj izbor. No, on je krenuo drukčije. Po nekom svom nahođenju pred nas je stavio 50 svojih pjesama i razvrstao ih u dva ciklusa, a ja bih ovaj put rekao polovice. Zbog čega? Ma tako mu je tekao život i on ga tako shvaća.
Krenimo s pripadnošću. Iz pjesama saznajemo da su dva podneblja koja su ga oblikovala, ono hercegovačko i ono jadransko. Krenuo je iz jednoga, hercegovačkoga, i skrasio se u tom drugom, jadranskom. A oba puna sunca, kamena, škrte zemlje, istoga povrća što raste u vrtovima, ljudi koji na svojim rukama nose žuljeve zbog predanosti svojoj obitelji, majka ili matera koje su dobri duh obitelji. Kroz Majićeve pjesme čovjek bi zavolio te krajeve, ako već prije nije tamo bio ili nije imao tu sreću roditi se u njima.
Ali ta područja se šire u ono što nazivamo svojom domovinom. Braća smo, boje su nam iste, nadu pretvaramo u ponovnu bol (Štočakaj). Beskraji su pred nama, samo treba znati i htjeti očima i osjetilima plivati kroz njih, biti veliki poput meteora. Između ostaloga zamijetit ćemo u tim našim predjelima zvonike, jednostavno niču iz njega (Zvonici). Dotle se čuje molitva. Ali ne ide sve tako lagano. Neprijatelji ih ruše, oni padaju, ipak »kao svijetle točke/ zvonici zasjaje/ u toj noći/ europskoj/ sveobuhvatnoj/ zvonici uspravni/ naši hrvatski«. Živjeli smo i mi u ta vremena, jesmo li ih zapamtili?
Izrečeno nam kazuje da Majić najprije na svijet gleda očima vjere. Ona je obogatila njegovo bivstvovanje, njegovu prolaznost uputila prema vječnosti. Zbog toga umjesto rata priželjkuje mir: »spremaju ti mrklu noć/ a ti si svjetlost// srušili su ti dom/ a ti si tvrđi od praga// ubili su ti majku// a ti si njeno mlijeko i krv// opustošili su ti zemlju/ a ti si polje i krš i more// zamračili su ti nebo/ a ti si zvijezda u svemiru// ustani i ostani// 1991.« (A ti si svjetlost). Veliki su ovo stihovi. U sebi zrcale izočnost svake mržnje na protivnika te postojanost u obrani svoga doma. Protuslovno? Samo za onoga tko ne razumije što je zapravo vjera i što je zapravo naša ljudskost.
Sve ono što jesmo i sve ono o čemu snatrimo zapisano je u nasljeđu naših pređa. Imali su oni svoj poseban izgled i svoje posebno ponašanje. Unatoč svemu čuvali su svoju izvornost. (Vinožito) Stajali su pred mijenama i gromovima, pred anđelima i đavlima, ništa ih nije moglo slomiti. Njihov put je tekao samosvjesno i nepokolebljivo. Bilo bi tako dobro nešto naučiti od njih, odbaciti naslage prošlosti (Parenetičan gospodin 29. 11. 1979.), uspeti se u visine (Vrhgrad), razumjeti djecu što rastu (Igrala se djeca).
Dotakao se Majić vidimo mnogoštošta u tih svojih 50 ljeta pod društvenim suncem. Jamačno su ga čitali i hvalili, kudili i odbacivali, odmahivali rukom i išli dalje. Takav je život. Međutim, on je uspio privući pozornost čitatelja. Bio je u isto vrijeme i pravi pjesnik i pravi »naš čovik«. To dvoje zacijelo uvijek donosi uspjeh, ma koliko se naši pomodnjakovići durili.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 2. lipnja 2021.