Print Friendly, PDF & Email

Gojko Borić, Hrvat izvan domovine, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007.

Nije lako nakon dugo godina doći u domovinu i tu se snaći. Puno je razloga koji su protiv toga. Spoznao je to i Gojko Borić, iako mu nije do kraja jasno zbog čega je sve tako.

Potječe iz obične hrvatske obitelji, ali dalmatinske. To znači da su njegovim krajem prolazili i ustaše, i domobrani, i partizani, i četnici, i Talijani, i Nijemci. Tek u dubini tog područja izostajao je netko od nabrojanih.

Dugo je proveo u tuđini, 35 godina. I to je naravno odredilo njegove sadašnje poglede, kao i mladost provedena kod kuće. Neki su mu čak prigovorili, čitajući ovu njegovu knjigu, da nije bio Hrvat u olovna vremena početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Držim da nisu u pravu. Bio je on Hrvat, samo na svoj poseban, dalmatinski način.

Podnaslov knjige objašnjava ukratko o čemu se u njoj radi. Glasi: Sjećanja političkog emigranta. Podijelio ju je u tri dijela bez naslova, jednostavno obilježena rimskim brojevima. Prvi je najveći i obuhvaća gotovo sav sadržaj knjige, dok drugi i treći sadrže samo po jedan naslov. Osobno držim da je to mogao i bolje napraviti. Umjesto da je knjigu podijelio na sav svoj život do povratka u domovinu, na izvatke iz dnevnika o svom povratku i prvim iskustvima te na pokušaj snalaženja u novinarstvu u domovini, mogao je sve raspodijeliti na događaje do odlaska u iseljeništvo, iseljeništvo, povratak i prva iskustva te pokušaje ponovnog snalaženja u domovini.

A zacijelo mu nije bilo lako kao ni stotinama tisuća Hrvata koji su uspjeli sačuvati glavu i pobjeći preko granice ili su otišli na tzv. privremeni rad. I među ovim dvjema strujama Borić se neprestano kretao, iako si je uspio priskrbiti povlašteni položaj, onog njemačkog novinara. Nakon bijega iz tadašnje Jugoslavije i potucanja po bajnom Zapadu uspio se skrasiti na radiopostaji Deutsche Welle u Kölnu. Učvrstivši malo svoj položaj počeo se boriti za hrvatsku stvar. Nastojao je da u emisijama što bolje govori hrvatskim jezikom, donosi građu koja je u skladu s bilom puka, pokuša napraviti hrvatski odjel. Naravno da sve nije išlo bez poteškoća, jer ni UDBA nije mirovala. Neke kolege iz te nesretne državne tvorevine Jugoslavije budno su pazili na njega.

U ocjenjivanju prilika među hrvatskim tzv. privremenim radnicima i iseljenicima znao je biti ponekad itekako oštar. Najbolje se to vidi u odnosu prema Bruni Bušiću. Jasno je rekao da je više štetio nego koristio hrvatskoj stvari odkad je došao u iseljeništvo. Zamjerao mu je nedostatak osjećaja za politiku, a hvalio ga kao znanstvenika. Mišljenja je da je kao revolucionar bio naivan. Trebalo bi malo više prostora za odgovoriti je li to baš tako i nije li poslije boja lakše biti vojskovođa nego li prije njega.

Dok sam čitao ovo Borićevo djelo, činilo mi se kao da slušam tipičnog našeg čovjeka koji se silom prilika našao u bijelom svijetu, tu »popio« određenu životnu filozofiju i onda je počeo prodavati naokolo. Zanimljivo je to i simpatično sve do onog trenutka dok ne prijeđe u poučavanje. A toga se ovdje kod Borića nađe. Tako drži da je Tuđman imao velike zasluge za stvaranje hrvatske države, ali da nije imao demokratsko ponašanje, jer je živio u drukčijem okruženju. Priča je to koju smo toliko puta čuli od samozvanih demokrata sa Zapada što naniješe mnogo zla hrvatskom narodu s obje strane granice. Naravno, ne odnosi se to na Borića. Bilo bi samo dobro da i on i neki drugi ne idu ni nesvjesno tim vodama, jer cijeniti sebe ne znači uzimati nečije tuđe izobličeno zrcalo i gledati se u njemu.

Mi koji smo svoj život uglavnom proživjeli u domovini vjerujem da ćemo sa zanimanjem pročitati ovu knjigu. Uvest će nas, unatoč svim nedostatcima, u život i razmišljanje onih naših koji nisu imali prilike živjeti među nama. Zacijelo su i njima zanimljiva naša razmišljanja. Pa daj budimo svoji i zajedno pobijedimo sve nedaće oko nas!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. prosinca 2010.; hrsvijet.net, 20. prosinca 2010.

Osobno