Print Friendly, PDF & Email

Ante Nadomir Tadić Šutra, Stožina, Naklada Bošković, Split, 2019.

U posljednje vrijeme udomaćio se izraz »brutalno jasan, istinit, pravedan...« i sl. Mogli bismo ga s pravom primijeniti na Tadića Šutru, iako on zapravo bježi od usvajanja onoga što se trenutno nosi.

U prigodi svoga 40-godišnjega književnog rada stavio je pred nas novu zbirku pjesama, rukovet već onih objavljenih, rukovet proznih tekstova te izbor mišljenja drugih o njegovu radu. Svojevrstan je to spomenik, upitnik a gdje sam to ja bio svih ovih godina? Stvarno, što je Tadić Šutra značio kroz ovo vrijeme samome sebi i svima nama?

U prvim rečenicama na početku najprije se zahvaljuje Bogu, Isusu Kristu, na daru Duha Svetoga. Nakon toga zahvaljuje mu se na darovanoj obitelji i prijateljima, kao i na domovini Hrvatskoj, na svim njezinim junacima i mučenicima čijom se krvlju razgorila luč slobode. To je prostor iz kojega izviru sve Tadić Šutrine pjesme, prostor gdje se oštri njegovo pero koje se ne boji napisati ono što srce kaže. Koliko je danas među nama takvih književnika? Nažalost još premalo, unatoč tomu što smo naizgled jugokomunističko zlo stresli sa svojih pleća. Hrvatska književnost i dalje drijema u negdašnjim baruštinama, opijena trulim mirisima sa strane. A bilo bi samo potrebno poći putevima suverenizma, onako kako to u posljednje vrijeme čine određeni zapadni političari i književnici.

Mora se zaista u ovaj govor o književnosti umiješati i mrvicu ovoga političkoga. Tadić Šutrine pjesme, naime, nisu osobno snatrenje bez važnosti za ikoga drugoga, odnosno samo za one slične njemu. One su duboko angažirane i duboko preispituju onoga tko im daruje mrvicu svoga vremena. Zbog svega toga dodao je ovome djelu i one prozne tekstove želeći time kazati da je uvijek »na crti« bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja. To ga udaljuje zacijelo od jedne struje hrvatske književnosti, ali ga približava narodu iz kojega je potekao. Ima njegovih pjesama koje su pjevane diljem Lijepe naše, jer u njima nije barem pljucnuo na dom, Boga i obitelj. Umjesto toga on ih ljubi i svakim svojim djelom utiskuje novi poljubac na njihovo lice. Pa tako i ovim.

Uz slobodni oblik pjevanja naš pjesnik rabi i onaj sonetni. Jest da to nije sada u modi, ali on ide dalje. I čini to dobro. Osjećamo u tim sonetima dah prošlih vremena, nit koja nam ne bi smjela biti tuđa. Pustimo modu, a priklonimo se onomu što je istinsko. Može se i sonetom opjevati ova naša svagdašnjica ovakva kakva ona već jest, može se poslati jaka poruka. Nemojmo samo razarati, cijenimo ono što je dobro i tek na tomu temelju gradimo dalje. Treba se ovoga prisjetiti, jer nas svakodnevno zapljuskuju posve drukčiji valovi.

Zanimljivo je da Tadić Šutra već na samom početku svojim sonetom progovara o našoj nedavnoj mučeničkoj prošlosti. Optužili su nas da smo genocidni, fašisti i tako redom, a zapravo su nas ubijali i ubacivali u jame. Tek sada o tomu progovaramo, jer da smo to učinili prije i nas bi zameo mrak. I bilo je to sve »U ime naroda«, kako pjesnik naglašava. Pada mi ovdje na pamet Ivan Goran Kovačić. Napisa on onu poemu Jama. Strašnu. Ali kako neki svjedoče, na hrvatskim žrtvama, zamijenivši samo uloge. Opet strašno, ako je tako. Tadić Šutra piše o onom što su mu govorili u obitelji i selu. Hrvatski narod ubijali su oni s petokrakama na čelu, s s njim i njegove duhovne vođe, kao 66 hercegovačkih franjevaca. Ne zaboravlja to pjesnik niti stavlja granicu usred hrvatske domovine. On je hrvatski integralist, drag mu je brat Hrvat ma gdje živio. Samo će prodane duše reći da je to nacionalizam i šovinizam, ne, to je čisto domoljublje.

Uz ovu našu mučeničku povijest koja nas još izravno satire, govori se u ovoj knjizi i o onoj koja nas je oblikovala ovakvima kakvi već jesmo. Posebno je istaknuta Krbava i sve ono što se tu događalo. Nestaše nam kraljevi, plemstvo, ali ostade domovina, makar izranjena i ocrnjena. Na svojim plećima kroz povijesne bure i oluje nosiše je junaci da preživi, da nam ponovno bude jaka. Pjeva o tomu Tadić Šutra u različitim zgodama. Čitamo i pitamo se što mi zapravo o svemu tomu znamo. A trebali bismo jamačno znati što je stožina u našem životu, kako glasi naslov jedne pjesme i same zbirke. Tko prihvati Božju riječ shvatit će to vrlo brzo i razviti se u pravu ličnost.

Ima jedan ciklus pjesama koji nosi naslov Ženoljublje. Odudara i on od tzv. suvremenih stavova. Niti vulgarno govori o ljubavi niti nas »davi« ovim suvremenim rodnim teorijama. Sve je jasno. Postoji drugi spol, Bog ga je stvorio i on nije tu za naše iživljavanje već da nam bude suputnik na ovim prašnjavim ovozemaljskim stazama. Ognjištarski, rekli bi ovi drugi, a mi bismo zapljeskali našemu pjesniku. Ljepotu treba znati cijeniti, kako onu u tijelu tako i onu u duši.

Privodeći polako kraju ove rečenice o jednom nesvakidašnjem književnom radu, ne smijemo smetnuti s uma da je pjesnika i njegov umjetnički rad itekako obilježio Domovinski rat. Dao mu je ne samo mogućnost da izreče ovo što je izrekao, već ga je i odredio kao čovjeka. Bio je ratnik, iskusio je što znači susretati se sa smrću i odlučio ratovati i nakon rata, s olovkom u ruci. Progovara o vojnim postrojbama u kojima je bio ili koje su ostavile trag u njegovoj duši, progovara o svojim suborcima ili braći po oružju, progovara tko je i što je zapravo hrvatski ratnik. Posebno je karakteristična ona njegova pjesma Vojnik ne smije plakati. Nije ona bezdušna, kako bismo na prvu mogli pomisliti, ona je puna osjećaja, blizine prema domovini. Hrvatski vojnik se mora boriti, ne stati, pobijediti. Kako bi bilo dobro da svi ovo shvatimo u ova još tmurna vremena!

Ante Nadomir Tadić Šutra ima se itekako za čim osvrnuti na svojoj književnoj njivi. Bio je maran, ustrajan i stvorio je djelo koje kuca u dubini njedara njegova naroda. Kako će ono odjeknuti među onima koji se prozvaše procjeniteljima, nije važno. Oni prolaze, narod ostaje. A to je ono što bi nam svima trebao biti cilj.

Miljenko Stojić

Ante Nadomir Tadić Šutra, Stožina, Naklada Bošković, Split, 2019., str. 179. – 181.; Predstavljanje, Posušje, 24. srpnja 2019.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. kolovoza 2019.

Osobno