Print Friendly, PDF & Email

Za mraka, preko mora, preko brda bježali su na slobodni Zapad. Kasnije su to činili po zakonu, ali opet po mraku. Nešto su slutili. Politička nesloboda i svakodnevna oskudica zbunjivali su ih i tjerali u naručje tog bogatog dokonog Zapada. Nisu bili samo iz moga hrvatskog naroda. Skupljali su se sa svih strana svijeta odlučni uspjeti, odlučni početi konačno živjeti kao ljudi. Jesu li uspjeli? Zar ne, svatko je od nas čuo barem poneku njihovu priču, svakoga je od nas barem jedanput zazeblo oko srca?

Uloge su tih godina bile strogo podijeljene. Svatko je za sebe tvrdio da je baš njegova najbolja. Tako su odlučila na sastanku, na nekoj Jalti, trojica redatelja, uz pomno birano piće i iće, i ništa se nije moglo i smjelo promijeniti. No, pukao je jednoga dana glas. Negdje tamo u nekoj seoskoj župi Bog je progovorio svome ojađenom narodu. Zazvučalo je nevjerojatno. Zar posao oko uvjeravanja ljudi da se trebaju osloniti samo na svoje snage i tako se spasiti, već nije bio priveden kraju? Očito da nije. Našlo se onih koji su povjerovali glasu, došli vidjeti i osvjedočili se. Nastao je nered u brižljivo slaganom redu. Moćnici su se sjatili sa svih strana ne bi li spriječili da im događaji iskliznu iz ruku. Nikako se to nije smjelo dopustiti. Puk se nasmiješio. Prepoznao je da mu se ukazala sloboda i da bi bilo potpuno pogrješno ne poći njezinim stazama.

Kraljica Mira, kako se predstavilo biće koje se ukazalo 24. lipnja 1981., uzela je za ruku svoj vjerni puk i počela ga poučavati. Nije bilo važno što su jezici bili različiti. Svatko je razumio riječi sloboda, ljubav, molitva, obraćenje, opraštanje, mir, post… Te su riječi, naime, u dubini ljudskoga bića i on ih ne može odatle protjerati. Može ih samo odbaciti i ništa više. Hvala Bogu, mnogi su odlučili poslušati svoju Kraljicu Mira i nastale su potpuno drugačije godine, godine slobode. I nadalje se odlazilo, ali sada po danu, uzdignute glave, da bi se svjedočilo. Korak po korak nastajala je nova međunarodna zajednica, takva zajednica u kojoj je mjesta imao svaki narod i svaki pojedinac. Nitko sebe nije proglašavao važnijim i boljim. Svatko je drugoga počeo doživljavati kao brata i sestru, pa makar kako bio različit od njega.

Ipak, nisu pojavom Kraljice Mira prestali svi nesporazumi na ovoj zemlji. Oni su i dalje bili tu, ponekada bješnji nego prije. Znamo mi to dobro. Još nam u ušima odzvanja jeka ratnih bubnjeva, još o nama govore kao o djeci koju treba voditi za ruku i pokazivati joj put da ne bi zalutala. A bilo bi samo potrebno da nas ostave na miru i da konačno sami sredimo svoje račune sa samima sobom i s drugima. No, oni su to naučili raditi po čitavom svijetu, kako da to ne rade i kod nas? Bilo kako bilo, ne bismo se trebali ljutiti. Oni prolaze i doći će vrijeme kada im se ni za ime ne će znati. Kraljica mira i svi oni koji pođu njezinim putem ostaju vječno i bit će svjetlo za buduće naraštaje. Zna to dobro starica s Aljaske, dijete iz Latinske Amerike, mladić i djevojka u naponu snage iz duboke Afrike. Došli su u župu Međugorje čuti svoju kraljicu i tamo gdje se nalaze početi graditi novi svijet. Shvatili su što to zaista znači pojam »ujedinjeni narodi«. Njima ne treba zapjenjeni govor o ljudskim pravima, o zaštiti okoliša, o… Oni to već žive i znaju, te su sposobni o svemu razgovarati mirno i otvoreno.

Već mnogo puta postavilo se pitanje a dokle će sve to trajati? Kao da je to uopće važno. Važno je da imamo tu čast sudjelovati u svemu tomu i pripravljati dolazak Novoga doba. To doba ne smije biti kao ovo do sada. Moraju već jedanput prestati svi veliki nesporazumi, moraju već jedanput svjetski silnici shvatiti da se ne mogu s nama igrati kao djeca s igračkama. Isus Krist koji pripravlja Novo doba već je odavno mislio dati nam ga. Nismo ga razumjeli i zato smo tapkali u mraku. Oni koji su prošli kroz školu Kraljice Mira u župi Međugorje postali su sposobni pripraviti i iznjedriti jedno takvo Novo doba. Ništa to nije neobično. Ono je njihovo prirodno stanje i kako da ga ne daruju i drugome, kako da ga ne uživaju sa svim ljudima na ovoj zemlji? Što događaji budu više trajali ovakvi će sve manje griješiti i sve se manje umarati u svome hodu. Bez obzira, naime, na dobro koje je netko doživio itekako je moguće da se umori i da se jednoga dana čak počne ponašati kao da toga dobra uopće nije bilo. Crkva kroz svoje stoljetno iskustvo to dobro zna, pa se nikamo ne žuri. Plodovi koji nastaju po međugorskim događanjima pokazat će kakvoću toga događanja. Kada to bude potpuno očito, Crkva će samo donijeti zaključak i ništa više. Na taj način prepušta Bogu voditi sva ova događanja i ne smetati mu u njegovim namjerama. A dok se sve to ne dovrši, uživajmo što spadamo u krug odabranih, onih koji su izravni Božji suradnici poput mnoštva muževa i žena u Isusovo vrijeme.

Znam da nije lako iz dana u dan ići stazama koje nam pokazuje Kraljica mira. Protivan govor još se nije stišao, još itekako bubnja u našim ušima. Nerijetko nas teško zbunjuje. Prisjetimo se samo posta. Ako bismo površno gledali, danas mnogi poste. Otvorimo novine, pogledajmo koju emisiju na tv uređaju ili je poslušajmo na nekoj radiopostaji. Ljudi jednostavno danima ne jedu. Govore nam nakon toga o svim prednostima takvoga ponašanja. No, razmislimo li malo doći ćemo lako do zaključka da takvi nisu dotakli bit stvari. Ostali su na površnom. Zbog sebičnih namjera pokušavaju uljepšati svoje tijelo i ništa više. Dušu ostavljaju negdje po strani misleći da su time konačno slobodni. A nisu. Slobodan je samo onaj čija je duša slobodna. Nakon toga nije teško imati ni zdravo tijelo i izvanjski biti lijep i privlačiv. Pričali su nam već o pravoj slobodi mnogi naši zatvorenici. Dobivali su mnoge i teške zatvorske godine, ali ipak nisu mrzili. Znali su da bi time uništili sebe i prokockali svaku priliku za slobodom koja se može odmah uživati, bez obzira na vanjske okolnosti. Bilo bi dobro naučiti od njih tu mudrost. Uvijek će se, naime, naći onih koji će nam pokušavati uskratiti naše pravo na slobodu. Ne smijemo im to dopustiti.

Je li mrak još u nama ili smo pronašli svjetlo? Pomoći će nam na to pravilno odgovoriti i naše ponašanje ovih dana. Budemo li se ponašali tako da što bučnije proslavimo dvadeset godina boravka Kraljice mira među nama, a poslije o tome budemo još neko vrijeme pričali, naš odgovor ne će biti dobar. Sloboda i svjetlo ne nalaze se negdje tamo daleko kod onih o kojima nam pričaju ili negdje tu blizu u događajima koje slavimo. Oni se nalaze u našemu svakodnevnom ponašanju, u našemu srcu koje je unatoč svemu zapjevalo pjesmu blizini, pjesmu slobodi, pjesmu životu. Tek tada sposobni smo čuti druge ljude, Boga i same sebe.

Miljenko Stojić

Riječ po riječ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 24. lipnja 2002. u 20.45

Osobno