Sve što se s Isusom dogodilo bilo je po zakonu. Je li govorio da je Bog, je li liječio ljude, pomagao im na razne načine? Jest! Jesu li židovski poglavari odlučili da to nije po zakonu i da zbog toga treba ispaštati? Jesu! I što se tu još ima dodati? Ništa, osim da su i tuđinci sudjelovali u svemu stvarajući privid ozbiljnosti i zakonitosti. A, ipak, mnogo toga treba dodati, otići s onu stranu prividnosti.

Isus je bio uvjeren u svoje poslanja pa je četrdeset dana boravio u pustinji pripremajući se za skori javni nastup. Potpuno svjesno je završio sa svojim skrovitim životom i pošao propovijedati ljudima, izložiti se njihovu obožavanju i gnjevu. Nisu ga pratili ni poglavari, ni novinari, ni itko sličan. Nitko nije išao pred njim proglašavajući njegov dolazak, izuzev proroka koje su ionako počesto držali čudacima.

Svojim djelima Isus je navijestio sama sebe. Ona su govorila sama od sebe i privlačila ljude. Već na samom početku Isus im je pripremio put. Odrekao se potpuno svjesno nepravedno stečenog bogatstva, vlasti i slasti. Namjesto toga htio je biti sa svojim narodom, dijeliti njegovu muku i njegovu radost. Oni koji su se nametnuli za odobravatelje nečijih poteza, nisu mu to mogli zaboraviti. Prekršio je nepisani zakon, unio nered tamo gdje je vladao red. Nije važno što taj red nije bio po ukusu nepismenog puka, važno je da se on po njemu vlada i da ne postavlja suvišna pitanja. A Isus ih je upravo tome počeo učiti. Kako da ga se, dakle, ne onemogući?

Nije se trebalo suviše dovijati kako Isusa uhvatiti na krivoj nozi. Stalno je nešto radio mimo reda i zakona. Samo je trebalo pričekati da se toga malo nakupi, pa da ga se onda stručno optuži i konačno onemogući. Naravno da je glupo izvesti to sam i nasumice. Već će se netko naći iz njegove sredine tko će pokazati prstom na njega i tako započeti postupak koji se više ne će moći zaustaviti. Svjedoci koji bi mogli svjedočiti u njegovu korist nisu potrebni. Potrebni su samo svjedoci s druge strane koji će napraviti ono što se očekuje od njih. Bože moj, bit će za to i dobro nagrađeni. Važno je samo da poslije ništa ne pričaju i tako kvare novouspostavljeno ravnovjesje. Ako i tuđinci u svemu tomu malo pripomognu, nije to ništa strašno. To je njihov posao i treba im dopustiti da ga neometano obavljaju. Potpuno je pogrješno postavljati suvišna pitanja kao ono tko im je dao te ovlasti. Ma zna se, zajednica ta i ta. Na njihovoj je strani zakon i sila, oni propisuju što je pravo, a što krivo, što je demokracija, a što diktatura. Treba im biti blizu i ne propustiti svoju priliku. Ta jednom se živi, a oni tako dobro plaćaju. Puk naprotiv treba ušutkati na sve moguće načine. Najprije ga treba pokušati nahuškati na one koji rade mimo postavljenih pravila. Ne uspije li se u tome treba ga malo pritegnuti. Kada mu se stvori slika da je sam i ostavljen, kada ga se izgladni, već će drugačije razmišljati. Ostavit će ga i bijes i sva pitanja zbog teškog životnog stanja. To mu je netko drugi učinio, ne oni. Oni su ga samo učili da ne bude državotvoran, da sebi ne umišlja da je postigao neke pobjede, da ima pravo biti kao i drugi. Možda mu se nešto od toga dopusti tek kada bude potpuno u njihovim rukama, kada se mogne predvidjeti njegovo ponašanje. Dotle, treba ga uhvatiti milom ili silom u krivu i upraviti zacrtanim putom.

Tko je rekao da Isus nije bio svjestan općeg stanja? To su rekli oni, nitko drugi. Isus je dobro znao što se zbiva. Da nije, ne bi imao snage pasti tri puta pod križem. Možda bi pao i još koji put da stratište nije bilo blizu i da mu Šimun nije pomogao. Bio mu je Isus zbog toga zacijelo zahvalan. Ne zna se je li ga poznavao, ali se može predmnijevati da mu je u tome trenutku postao prijateljem. Slutio je to Šimun i časno obavio svoju zadaću. Prešutio je sva mrmljanja okupljenih, predbacivanja da se i on svrstao. Uostalom, zašto i ne bi? Što je loše učinio? Samo je pomogao jednom dobrom čovjeku da svoj križ iznese do kraja i ništa više. Po njegovu ponašanju i po praznoj vici onih okolo vidjelo se da je taj čovjek dobar. Uopće nije sličilo na trenutke kada se propinje neki zločinac. Netko je u svemu tome tražio svoj probitak, ne obazirući se na ljudski život. Dokle će samo to trajati? Zar već Palestinom nisu prošli bezbrojni zavojevači, zar je već nisu izdavala bezbrojna njezina djeca. Pa, ipak, ostajala je neprestano nauzgor kao što će i nadalje ostati. Netko je samo trebao pomoći ponijeti križ, podmetnuti svoja leđa kao što ih ja sada podmećem. Ali iza svega ovoga svanut će nama sunce, bit ćemo mi svoji i ne će biti ovih hulja i lopova okolo. Bit će samo ovaj dobri čovjek koji kaže da je Bog. Čuo sam već nešto o tome. Čini mi se da je to istina.

Razmišljao bi Šimun možda još i dalje da se posao nije počeo privoditi kraju. I vojnicima i poglavarima bilo je već svega dosta. Namjesto da se odmaraju i uživaju u slastima svoga položaja, oni se natežu, evo, s ovim tu. Nije htio pristati na pogodbu i tko mu je kriv. Trebao je samo malo biti drugačiji, popustljiviji i događaji ne bi krenuli ovim tijekom. Ovako, moralo se dogoditi što se dogodilo. Ne budu li njegovi mirni, uslijedit će obračun i s njima. Mora se znati tko ima pravo misliti i postupati, a tko slušati. Kamo bi nas to odvelo kada bi se svakome dopustilo biti slobodnim, upravljati svojim dobrima, o svojoj prošlosti govoriti kako on misli da treba. Ima onih koji to mogu i koji to smiju. A zna se tko su oni, dobro se zna.

Imao je Isus vremena moliti za milost, ali nije to učinio. Ta zašto bi? Gledao je ove oko sebe i molio Oca da im oprosti jer ne znaju što čine. Kako mogu reći da njegova krv može pasti i na njihovu djecu! Ta samo su oni krivi, djeca će valjda biti pametnija. I taj Pilat zar uistinu zna što čini? Zaludio ga je miris novca, vlast koju su mu dali. Svaki mu dan to mogu uzeti kao da mu nikada ništa nisu dali. Hoće li tada progledati? Tko zna? No, ima onih koji su progledali. Ne slažu se svi skupljeni s onim što se događa. Sve je postalo ozbiljnije nego što se mislilo. Uvukli su ih u nešto u čemu nisu imali baš namjeru sudjelovati. Pokazali su svoje pravo lice, ono s druge strane mišljenja koje stvaraju o sebi. Trebat će ih jedanput priupitati o tome, doći će taj dan.

Oni što su se zvali Isusovim učenicima bili su prestrašeni. Već su ih prije nazivali svakakvim imenima, kako li će ih samo sada nazivati? No, to bi se moglo podnijeti ako ne bude štogod gore. Samo, Isus je govorio o uskrsnuću. Rekao je da njegov odlazak nije kraj, da je to tek početak jednoga drugačijeg života. Isto je tako rekao da svatko može poći tim putem, ako hoće. Zašto najprije oni ne bi pošli, ta nazivao ih je svojim učenicima. Istina je da su sada raspršeni, ali mogu se skupiti. Isusova riječ ne može biti besplodna. Ljepše je s njim ići ruku pod ruku, slušati njegov govor, nego slušati ove tu okolo. Njihov će govor proći, Isusov ne će, bez obzira koliko bio zahtjevniji.

Mirisala je proljećem Palestina prije dvije tisuće godina, miriše proljećem hrvatska zemlja poslije dvije tisuće godina. U međuvremenu Isus je neprestano odlazio na križ i uskršavao. S njim su uskršavali svi poniženi, svi nepravdom pogođeni. Onih drugih nigdje nije bilo. Odlazili su s drugu stranu, a mislili su da su bili na pravoj strani. Zaboravili su da su na toj strani samo oni koji vjeruju u uskrsnuće, uskrsnuće svoje, svoga naroda i svakoga onoga tko ima pravedno srce. Oni su se usudili misliti i u zbrci ovih i onih strana ustanoviti koja je koja.

Miljenko Stojić

Slobodna Dalmacija, LVII, 18044, Split, 14., 15. i 16. travnja 2001., str. 12.