Print Friendly, PDF & Email
U prirodi je našega ljudskoga bića pokušavati biti zaštićenima. Zbog toga iznalazimo raznorazne načine da bismo to postigli.

Osvrćući se unatrag na tijek čovjekove povijesti vidimo da je on najprije osobnu zaštićenost tražio svojim jakim mišicama. Svakodnevne životne poteškoće, kako osobne, tako i zajedničke, rješavale su se sirovom snagom. Zbog svega toga preživljavali su samo oni najizdržljiviji. Na ovakav stav, kao na svoj temelj, naslonilo se iskustvo snage znanja. Čovjek je postao svjestan da je znanje moć, da se uz njegovu pomoć može sasvim dobro vladati.

Ako negdje zaškripi, tu su jake mišice koje će razriješiti novonastale poteškoće. Zadnjih stoljeća dvama spomenutim štitovima za čovjekovu zaštićenost pridružio se i treći: nagomilavanje tvarnih dobara. Onaj tko ih ima više cjenjeniji je i priznatiji u društvu od drugih bez obzira na ćudorednost svoga ponašanja. Jake mišice ponovno su sredstvo da bi se sačuvao novostečeni položaj.

Iskusivši sva tri ova oblika zaštićenosti čovjek je spoznao da, ipak, nije zaštićen. Uvijek na kraju ostaje sam. Gola sila, golo znanje, gola tvar ne čine ga prijateljem drugih ljudi, nego ga udaljavaju od njih. Postaje sve više pojedinac u lošem smislu te riječi. No, u čovjekovoj prirodi nije biti sam, nego svoje postojanje izgraditi u društvu s drugima. Nema sreće ni života bez drugoga. Sreća jest osobna, ali se do nje ne može doći bez zajedništva. U zajedništvu čovjek se uči odricanju, pravom shvaćanju stvari koje ga okružuju. Tek kada to zna može reći da je zaštićen i sretan.

Na čovjeku je, dakle, tragati za pravom mudrošću i za pravim vrijednostima koje mu mogu dati pravu moć. Ona jedina dolazi od Boga. Jednoga dana on nas je stvorio sebi sličnima i trebamo znati iz te sličnosti crpiti pravu snagu.

Najodlučniji korak prema našoj sličnosti s Bogom jest uspostaviti s njim savez. Time postajemo jaki i zaštićeni od svih nevolja koje nas mogu snaći u životu. No, taj savez potrebno je čuvati i neprestano nastojati unaprjeđivati ga. Ne smije nam se dogoditi da kažemo da smo umorni i da ne znamo kako dalje. Tijelo se naše može umoriti, ali duh to nikada ne bi smio. Onaj tko je prodro u tajnu odnosa s Bogom, to itekako dobro zna.

Iz našega druženja s Bogom nastaje naše ćudoređe. Drugi nas prepoznaju kao one koji imaju izgrađeno mišljenje i ponašanje. Ne mijenjaju ga prema nastalim prilikama, nego samo u odnosu na neku višu vrijednost. U našemu slučaju to je Bog. Na ćudorednoga čovjeka uvijek se možeš osloniti. Čak i kada zastrani u svome mišljenju pouzdan je, budući da znaš da će se uvijek vladati prema onome što govori.

Skupina ljudi koja nas najviše iznenađuje svojim stavom prema ćudoređu jesu političari. Zbog odgovornosti njihova posla od njih očekujemo jasan stav prema dobru i prema zlu. Međutim, nerijetko se događa da se oni oslanjaju na silu, znanje i tvarno bogatstvo u svome radu. Pokušavaju zaštititi svoje i tuđe probitke, bez obzira na njihovu ispravnost. Naravno da je ovo žalosno, ali je još žalosnije kada nam se to počne činiti nekako prirodnim.

Svatko onaj tko se proglašava Isusovim učenikom trebao bi se potruditi da život na ovoj zemlji bude drugačiji. Drugim riječima rečeno mi bismo kršćani trebali biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Naš život trebao bi biti ugrađen u pravu mudrost koja je Bog. Na taj način znali bismo što nam je činiti i kako to činiti na najbolji mogući način.

Ovaj svijet jednostavno ne može bez Boga. Sva kraljevstva koja su bila pokazala su se nedostatnima, jedino je iskustvo kraljevstva Božjega preživljavalo prostor i vrijeme. Davalo je svjetlo svijetu i vodilo ga u pravome pravcu. Neprestano je u čovječju svijest dozivalo potrebu za ljubavlju. Svi će, naime, odnosi na ovoj zemlji prestati, ali ne će prestati odnosi izgrađeni na ljubavi kao sastavnom dijelu kraljevstva nebeskoga. Jednoga dana, htjeli mi to ili ne, doći ćemo pred svoga Boga. Nerazumno bi bilo ako bismo se tek tada sjetili da on uopće postoji.

Nije baš mudro slušati ovu civilizaciju oko nas. Ona je svoju mudrost pokušala izgraditi ne na Bogu, nego na samoj sebi. Ishod takvoga ponašanja bio je raspad ljudske ličnosti. Sve ćudoredne vrijednosti su izgubljene. Dobro je ono što može poslužiti za neke moje probitke, a ne ono što u sebi nosi oznake ćudoređa. Dobro je, nadalje, ono što čini veliki broj ljudi, a uopće nije važno je li to ćudoredno i ne bi li možda sve to trebalo popravljati.

Kada sve ovo spominjemo, nemojmo misliti da je to govor o nekom tamo Zapadu. Sve ovo polagano prodire i do nas. Postajemo dijelom toga razvikanog Zapada.

Nekada je Zapad odisao sasvim drugim duhom nego danas. Kršćanstvo je bilo cijenjeno i bilo je glavna društvena snaga. Uostalom, Zapad i jest izgrađen na kršćanskim temeljima. Glavna obilježja su mu dali redovnici svojim vjerskim i kulturnim radom. Mnogih od tih redovnika danas je nestalo. Namjesto njih imamo različite skupine koje se bore za svoje sebične probitke. Život se pokušava ustrojiti po načelu: sav svijet okreće se oko mene. Nije važno što drugi kažu, važno je što ja kažem. Na taj način doveden je u pitanje opstanak čitavog svijeta. Do svega toga je moralo doći, budući da ljubav nije glavno sredstvo djelovanja. Čovjek je prekršio Božje zapovijedi i počeo je ostajati bez svjetla.

Ponekada nismo svjesni pogubnoga utjecaja današnje civilizacije. Ne razmišljajući mnogo pomažemo onima koji su glavni krivci da nam svima nije dobro. Počnimo od najjednostavnijega primjera: kupovanje novina. Danas se u našemu društvu događa da najveću nakladu imaju oni listovi koji duboko razaraju naše ljudsko i kršćansko ćudoređe, te našu hrvatsku svijest. Zašto je to tako? Istina je da su ti listovi inteligentno pisani. Međutim, biti inteligentan i biti pošten, odnosno ćudoredan, dvije su različite stvari. Zbog toga u svakome onome trenutku kada kupujemo takve novine djelatno pomažemo njihova loša nastojanja.

Nama kao kršćanima svakodnevno je se vraćati poslušnosti Bogu i njegovu zakonu. To je najveća moć na ovome svijetu. Nije joj ravno ni najveće mjesto u politici do kojega čovjek može doprijeti. Dobro nikada nije i ne će biti pobijeđeno. Budimo na njegovoj strani da bismo uvijek bili pobjednici, da bismo uvijek bili zaštićeni. Imamo pravo na to.

Miljenko Stojić

Riječ po riječ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. svibnja 2002., u 20.45.

Osobno