Print Friendly, PDF & Email

Kažu da su svjetske agencije objavile da je »anarhist« Ivan Vilibor Sinčić najveće iznenađenje prošlih predsjedničkih izbora u državi, određeni vole reći republici, Hrvatskoj. Kako se uzme. Meni je veće iznenađenje izborni ishod trenutnog predsjednika Josipovića. Ništa nije napravio za pet godina, zapravo napravio je mnogo u suprotnom smjeru, pa opet dobi gotovo 39% glasova. Još se ne zna je li tu bilo i onih duhova glasača ministra uprave Arsena Bauka, ali opet što je previše, ljudi moji, previše je. Zar toliko ne volimo svoju domovinu? Josipović je sve učinio da nas podijeli na partizane i ustaše, domobrani su opet ostali negdje po strani. A ni jedni ni drugi nisu temelj suvremene hrvatske države, nego su to bojovnici iz Domovinskog rata. Upravo sam dočitao knjigu Miroslava Međimurca »Lovac na generala«. Istina prošlih godina iznesena je na dlanu. Pobijedili smo komunizam devedesetih godina prošloga stoljeća, mislili da ćemo živjeti od te pobjede, ali umri prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i sve pođe nizbrdo. Umiješaše se neki igrači sa strane pa se povede druga politika. Nesta stranke koja bi branila hrvatske probitke, mnogi uskočiše u kola za drugoga. Ako si htio ostati na pravu putu, morao si patiti.

Koliko je uspješna Josipovićeva politika govore i neki koji to ne bi htjeli. Moraju priznati da se ponovno događa iseljavanje hrvatskog čovjeka u suvremeno vrijeme. Najprije to bi završetkom Drugog svjetskog rata i mukom onih križnih puteva i nesmiljenog ubijanja, zatim dođe »odlazak na privremeni rad« šezdesetih godina prošloga stoljeća, pa početak devedesetih, pa ovo sada. Naravno da je bilo mnogo toga i između. Jedino pripadnici komunističkih obitelji o tome malo znaju. Oni su rasli, školovali se, tukli se za što bolji unaprijed osiguran položaj. Neki su i progledali, što se naročito vidjelo tijekom »hrvatskog proljeća« i Domovinskog rata. Zajedno su bili sa svima ostalima, nit poveznica bila je ljubav prema hrvatskoj domovini.

Kolinda Grabar-Kitarović, koja nezaustavljivo grabi prema službi prve hrvatske predsjednice, očito je dobro promislila u što se upušta. Smireno je istrpjela sve niske udarce, ne samo protukandidata, nego i medija. Njih je na uzdi imao Josipović i svi oni koji se mršte na pojam domoljublja. U izbornoj noći mudro je rekla da trebamo pružiti ruku jedni drugima. Lijevo, desno, gore, dolje, teme su za razgovor tek onda kada nam je domovina zaštićena i kada je volimo. Valjda u drugom krugu ne će biti snijega ili drugih prirodnih nepogoda pa će i oni koji su bili opravdano spriječeni i oni koji su bili neodlučni izići na izbore i dati glas za domovinu. Upravo tako.

Snijeg su prošlih božićnih dana voljeli neki djedovi mrazovi, neki djedovi božićnjaci. Mislili smo da smo i njih otpuhali devedesetih godina, ali očito nismo kao ni komuniste. Čak su se i vozikali kroz naša sela i gradove. Za ne povjerovati. Događa se ono što nam se dogodilo sa slobodom u posljednje vrijeme. Povjerovali smo raznoraznim probisvijetima i vlast u ruke dali onima koji ju nikad nisu više smjeli dobiti. Zapravo, trebalo je neke od njih ispitati što su i kako radili u prošlom komunističkom razdoblju. Našlo bi se tu zacijelo mnogo toga. Međutim, bilo nam je nekako svejedno. I onda smo dospjeli do toga da su nas banke počele izbacivati iz stanova, da nam otimaju novac na računima, da nas pljačkaju i oni, i trgovci, i političari, jednostavno kome padne na pamet, uz uvjet da je iz te pljačkaške momčadi. I nije čudo da smo se opet počeli iseljavati.

Mislim da upravo u ovome treba tražiti razloge kako je Ivan Sinčić dobio gotovo 15% glasova. Kad je čovjek gladan, ne razmišlja mnogo o nijansama. Sinčić se postavio kao zaštitnik, mnogi kažu izbirljivi zaštitnik, ali ne može se to tek tako osporiti. Ljudi su ga takvog prepoznali i u svojoj muci ga prigrlili kao svoga što on po svemu sudeći nije bio. Nisu ga slučajno inozemne agencije nazvale anarhistom. Oni koji su, neopterećeni toliko glađu i životnim poteškoćama, istraživali pozadinu njegova djelovanja skloni su toj tvrdnji. Drugi dodaju da je projekt rodnih ideologa i sekularističkih građanskih aktivista. Nije ni to daleko od istine. I što sad? Malo su dosadna ova nabrajanja tko što jest ili nije kad brod tone. Josipović i SDP mlako priznaju da ima nekih poteškoća, ali već će se to nekako srediti. Grabar-Kitarovićka viče da smo u velikoj opasnosti, da moramo pod žurno zaustaviti tu plovidbu. Pitanje je sad samo hoće li je imati uši čuti obespravljeni, gladni, iseljeni...

Ako je suditi po iseljenima, Grabar-Kitarovićku će ljudi itekako čuti. Ona je premoćno pobijedila u iseljeništvu. Shvatili su da ih tamo nije otjeralo sve ono što ona predstavlja i najavljuje, nego sve ono čime je Josipović crvenio Hrvatsku svih ovih godina. Stil mu je, mora se reći, bio vješt. Kao takav, npr., imao je smjelosti doći na Široki Brijeg i govoriti o kulturi, zasluzi franjevaca, ali nijednom riječju ne spomenuti komunistički zločin koji se tu dogodio. Budimo blagi pa recimo da mu istina nije jača strana. Grabar-Kitarovićka, postane li predsjednica, što se mnogi nadaju, očito ne će biti takva. Osudila je komunističke zločine i time doprinijela pomirbi, iako bi Josipović rekao podjeli. Jer on, i slični, pomirdbu vide samo kao pristajanje uz njihovu istinu. Ali, ponovimo, istina je pobijedila u Domovinskom ratu i samo nam je na tim temeljima graditi svoju budućnost.

Kad poslije svega čovjek trijezno razmisli, onda pozdravi polemiku između Đure Vidmarovića i Damira Pešorde. Ukratko: razišli su se oko događaja u Ukrajini. Međutim, to nije bio povod da jedan na drugoga saspu drvlje i kamenje. Obojica vole tu napaćenu zemlju i polazeći s te točke upustili su se u polemiku činjenicama, bez vrijeđanja i galame. Nije važno kako se sve odvijalo, koje su im bile postavke, važno je spomenuto načelo. S Grabar-Kitarovićkom bi trebalo ući u širu uporabu, ako joj damo povjerenje. Ovi od 2.000 godine na ovamo, ubrojivši tu i podvalu zvanu Sanader, to nisu rabili. Oni su zgrtali sebi i svojima. Dotle je domovina kopnila.

Najbolje bi bilo poslušati papu Franju, ali ne senzacionalistički kako nam ga mediji nastoje prikazati. Svima nam je poznato da je u prigodi božićnog prijema onima utopljenima i zaštićenima u vatikanskim odajama sasuo u lice kakvi su zapravo i pozvao ih na žurno popravljanje. Crkva ih treba, ali ne takve. I mi smo dio te Crkve, dio smo svoga hrvatskog naroda. Budimo u isto vrijeme i papa Franjo i potrebni djelatnici, ali popravljeni. Pogledajmo u svoju nutrinu, pročistimo je, zavolimo još više svoju domovinu i onda i drugima doviknimo da krenu tim putem. Inače će nas zamesti povijesni vjetar i snijeg.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 31. prosinca 2014.; glasbrotnja.net, 31. prosinca 2014.

Osobno