Print Friendly, PDF & Email
Toga nedjeljnog dopodneva motrio sam pristizanje vjernika u selo Lug, u tomislavgradskoj općini. Obilježavanje je 70. obljetnice nacionalsocijalističkog pogubljenja žitelja ovog sela te sela Kuka i Letke. Njih 83. Nikoga nisu štedjeli, čak ni bebe, kamo li starce. Zatvorili su ih u štalu, pucali na njih da ih pobiju, nakon toga zapalili štalu. Svakoga onoga tko bi uspio pobjeći vani je čekao naboj. Sada smo svi zajedno kraj te štale. Čovjeku prolaze trnci tijelom. Ovdje je zlo pokušalo nadvladati dobro. Od štale su ostali samo dijelovi zidova, nacionalsocijalisti su izgubili bitku, pobijeni su ostali u srcima svoga puka. Život ide dalje. Pri spomenu imena pobijenih mnogi među nazočnima puštaju suzu. Očito se govori o nekome njihovom, drugi su tako ozbiljni. Svijeće gore, vjetar se igra njihovim plamenom. Na okupu smo da bismo se molili za duše žrtava, ali i za njihove ubojice. Prisjećam se komunističkog ponašanja ovih dana. Njemačka od Hrvatske traži Josipa Perkovića, čovjeka koji je po ozbiljnim optužbama sudjelovao u ubojstvu Stjepana Đurekovića, tamo osamdesetih u Njemačkoj. Jedan je bio jugoslavenski pripadnik tajnih službi, drugi emigrant. Znao je puno toga o komunističkoj vrhuški u Jugoslaviji i morao je umrijeti. Današnja neokomunistička vlast odmahuje rukom. Njoj je bitniji njezin član. Ne da ga, lupa šakom o stol. Nije tako činila kad se radilo o hrvatskim braniteljima iz ovoga zadnjeg rata. Tada im je bilo svejedno. Ma, što se ovo s nama događa?

Domaća mladež čita ulomke iz Svetog pisma za vrijeme sv. mise. Oni su sa svojima, nisu se prodali za šaku novca. Lijepo ih je vidjeti. Vladaju se u duhu svoga kraja. Hoće li tu i ostati? Nadam se da Perkovićevi zaštitnici ne će uspjeti ukrasti im budućnost. Žilav smo mi narod.

Nacionalsocijalisti se povedoše za svojom srdžbom i pobiše ovaj puk. Navedoše ih na to komunisti. Napadali su noću njihove položaje u blizini sela, a od domaćeg puka pod prisilom tražili da ih hrani u šumi. Doznadoše to napadnuti i zaključiše da se radi o istom protivniku. Drakonska kazna stupi na pozornicu. Bilo bi još i gore da se u sve ne umiješa fra Sebastijan Lesko iz tomislavgradskog samostana. Reče zapovjedniku o čemu se radi. On provjeri, ispriča se i pusti ostale uhvaćene određene za istu ili sličnu sudbinu. Hvala Bogu da je dobro pronašlo način preko koga i kako djelovati. Obojica, naime, imaše smjelosti, ne opravdavajući nikoga, i fratar i zapovjednik. Komuniste se to naoko ništa nije ticalo. Držali su se podaleko dok su se odvijali spomenuti događaji. Samo su nakon pobjede u ratu pobijene proglasili fašističkim žrtvama i nametnuli svoje viđenje tih nesretnih dana. A puk je šutio i pamtio. Istina se nije mogla skriti.

Ovakvih i sličnih događaja puno je u hrvatskom puku. Mnoge su hrvatske obitelji ožalošćene, ne samo one komunističke. Međutim, to se i nadalje želi pomesti pod tepih. Nemaju svi pravo na svoju bol. Deseti po redu najveći suvremeni zločinac Josip Broz Tito proglasio je istinu i u nju se ne smije dirati. No, čak ni Europska unija ne želi takvu istinu. Ako ćemo govoriti o demokraciji, onda se moramo drukčije vladati. Europski Dan sjećanja na žrtve totalitarizma, koji se obilježava svake godine 23. kolovoza, to nam jasno kaže. Europa je uz bok nacionalsocijalizma i fašizma stavila i komunizam. Konačno, iako joj je dugo trebalo da to učini. Korijen tim zlima 20. stoljeća potpuno je isti. Svi su bili socijalisti, svi su odbacili Boga i na njegovo mjesto stavili čovjeka. Radili su to u okrilju različitih tajnih društava. Nismo o tome, istina, učili u školama, ali se itekako da naći po knjigama. Treba samo htjeti saznati istinu.

Jedan od onih koji nam u posljednje vrijeme zaista otkriva istinu jest biskup Mile Bogović. Progovorio je o hrvatskim mučenicima. Krajem kolovoza tako ćemo obilježavati Dan hrvatskih mučenika. Zaista nas je mnogo palo tijekom prošlih stoljeća. Ali nije bilo uzalud. Treba samo znati i htjeti spoznati dubinu te istine. Tu je opet i Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Naravno, on joj je na čelu. Ona traži mučenike u našim pobijenima, mučenike shvaćene na kršćanski način. I pohodit će svaku župu, svaku obitelj da se to konačno privede kraju. Nitko nam osim nas samih ne će biti kriv ako to ne učinimo. Hoćemo li samo imati snage svjedočiti? Žalosti me kad vidim kako nas još sputava strah. Odbacimo ga i prigrlimo slobodu unatoč svemu.

Morao sam progovoriti o svemu ovome jer su me jednostavno kao vicepostulatora salijetali pitanjima i zamolbama. Čuli su da mi je dužnost među pobijenim franjevcima tražiti mučenike i predložiti ih Crkvi na proglašenje. Njima su i njihovi pobijeni mučenici. Željeli bi da i njih Crkva prizna takvima. Nisam nastojao previše objašnjavati kako to ide, u konačnici i nije važno, važno je samo da smo zajedno. Svaki mučenik naš je mučenik. Pridonesimo svi koliko možemo i to će se mnogo brže dogoditi.

Trebamo početi s molitvom. Bez nje je traženje mučenika uzaludan posao. U tom uvjerenju učvrstila me grobnica pobijenih hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu. Slike svih pobijenih, gore svijeće, križ što ga komunisti ne uništiše u svom zlom naletu. Mučeništvo na dlanu. Dira u srce, pamet je neka druga priča. Čovjek se samo može moliti i dopustiti da ga preplavi dobro. Nisu i ne će uspjeti, mučeništvo je jače od svojih mučitelja.

U posljednje vrijeme stalno kažem da su pripreme za podnošenje dokumenata mjesnom biskupu pri kraju. Ali onda se otvore novi prostori prošlih događaja i to se polako produžava. Ali, nije to tako ni važno. Važno je samo da se ustrajno ide naprijed i da kroz sve ovo sagledavamo svoje ponašanje i svoje mišljenje. Kojoj zapravo strani pripadamo? Onoj koja je na Širokom Brijegu žarila i palila ili onoj kojoj je Široki Brijeg uvijek bio upaljena baklja u srcu? Može se biti na pogrješnoj strani i onda kada mislimo da smo na dobroj. Dovoljno je prepustiti se potrošačkom društvu i to je to. Odsklizasmo prema onima kojima Bog jednostavno nije potreban. Naizgled uživamo na ovoj zemlji, ne brinući se što će biti kad stignemo u našu drugu domovinu. A stići ćemo jednoga dana, u našoj je to ljudskoj srži. Zbog toga nam je učiniti sve da taj dolazak bude ustvari povratak k Bogu, a ne odlazak prema mjestu vječne muke.

Kao vicepostulator bijah i na VI. hrvatskom žrtvoslovnom kongresu. Svi su ne samo čuli za pobijene hercegovačke franjevce, nego i redovno pratiše što se odvija na polju njihova proglašenja mučenicima. Još jedan pokušaj čišćenja naše svijesti. Hvala im, hvala svima koji se ne prestaju boriti.

Miljenko Stojić

Franjinim stopama, III, 2 (8), Široki Brijeg, kolovoz 2013., str. 30. – 31.

Osobno