Print Friendly, PDF & Email

»Dolazi parlamentarna delegacija…«, zacvrkutao je moj sugovornik. Pogledao sam ga mršteći se. Nije me zanimalo iz koje zemlje ti neki dolaze i što hoće. Moram se malo odmoriti od svega. »Doći će Šeks…«, nastavljao je on dalje. Zastao sam. U glavi sam na brzinu preveo da dolazi saborsko izaslanstvo na čelu sa Šeksom. Nakon toga umalo da se nisam nasmijao. Još nedostaje riječ »resursi« i ugođaj govora nekih naših vrlih političara bio bi tu.

Primijetio sam da se oko hrvatskoga jezika manje brinu oni koji se i inače manje brinu o hrvatskoj državi. Pa i kako bi se brinuli?! Neprestano govore o Europi, globalizmu i koječemu sličnom. Široka su ta područja, treba ih razumjeti, oduzmu čovjeku svo raspoloživo vrijeme. Napunjeni novim saznanjima pokušavaju ih prenijeti nama neukima. Ne ide to lako. Da bismo ih razumjeli, nerijetko moramo prevoditi što su htjeli reći. Pridruže im se i oni što su došli s tih dalekih širokih područja i urnebes je tu.

U Herceg Bosni, oprostite BiH, umijeće prevođenja jest umijeće življenja. Uzmimo za primjer prošle izbore. Mnogi na njih nisu ni izišli, jer nije im se dalo prevoditi čemu sve to služi. Oni koji su izišli, iz raznih izjava, svoga iskustva i mišljenja drugih pokušavaju spoznati zbog čega su zapravo izišli i koji je ishod svega. U Mostaru je sve još zamršenije. Osim što na razumljiv jezik treba prevesti izbore općenito, posebno još treba prevesti izbore koji vrijede samo za njih. Tko, zbog čega… i još stotinu pitanja. Izgleda da ćemo na kraju balade bolje poznavati politiku nego bilo koji drugi posao. A ja mislio da su nam ovi neki došli da nas nauče biti Europejcima. Usput, što to uopće znači?

Jednome mome poznaniku izgleda da je mnogo toga jasno. On na sve gleda kao na ono što je već prevedeno. Reče mi da je prošli put potegao sve veze da upravo on bude izdavač nove knjige Radovana Karadžića. Zbog čega ne bi bio? Nije ratovao s njim, nego bi se moglo reći protiv njega, ali čemu služe takva pitanja? Novac je novac, a Radovanova knjiga sada je tražena stvar. Ništa mu nisam rekao. A i što bih mu mogao reći? Neka vremena svatko je preveo na svoj način. Razmišljajući o svemu tomu danas čini mi se da sam mu trebao predložiti da je izda u hrvatskom prijevodu. No, bojim se da bi ga tada neki napali. Bože moj, svi se razumijemo, kako je to lijepo?! Zaista je jedna od najvećih vrlina živjeti i pustiti druge da žive, kaže jedna engleska poslovica. Čija to?

Ne znam kako prevesti one koji nikako da shvate da sve ono što želiš za sebe, za svoj narod, za svoju državu…, to moraš željeti i za drugoga, drugi narod, njegovu državu… Da kažem da su neupućeni, nisu. Da kažem da su budale, napad je to na drugoga. Da kažem da su… Upravo to! Oni su ono što svatko od nas misli da jesu. Puni sebe gledaju svijet okolo misleći da sve vide, a ustvari ne vide ama baš ništa. Kad ih gospodar više ne treba, odbaci ih kao dijete lutku. Možda, dakle, da kažemo da su lutke na koncu? Kako hoćete! Ta svejedno je. Naši putovi nisu njihovi putovi, naše misli nisu njihove misli, Ili možda jesu? Pokušajmo ovaj govor, ipak, završiti time da znamo što hoćemo i da znamo kamo idemo. Nije to put u Ameriku, Kanadu, Novi Zeland i ne znam kamo još. Put je to prema odluci izdržati sve napore, ostati na svojoj zemlji, ponašajući se besprijekorno ne samo prema pripadnicima svoga naroda, već i prema pripadnicima svih drugih naroda, odnosno prema svakome onome tko nam dođe u susret. Jesam li dobro preveo one naše dubinske misli?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 25. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

Osobno