Print Friendly, PDF & Email

Kažu da je hrvatski narod poznat po gostoprimstvu. Putnika namjernika prima otvorenih ruku i srca. Ne bih istraživao je li to baš sve tako ili malo i drugačije. Rekao bih samo da svakoga tko nam dolazi u goste treba primati u skladu s namjerama njegova dolaska. To je ona stara narodna mudrost koja nam ne bi trebala ispiriti iz glave u ovo vrijeme neprestanog približavanja Europi, vrijeme kojekakvih činovnika koji nas uče osnovnim životnim pojmovima.

Zbog čega ovako započeh ovaj ogled? Kao i obično, i ovih sam dana čitao novine. Događaji idu naprijed svom silinom. Jedan od njih je i ponovno uvezivanje tri elektroprivrede u jedinstven sustav. Sve je vođeno iz središta u Zagrebu. Uspjelo je. Našli smo se, kažu, na tržištu od 500 milijuna potrošača. Čovječe! Proizvedeš struju, potrošiš koliko je potrebno za sebe, a ostatak prodaš. Uvijek će se na tolikom tržištu naći netko kome ona treba.

Tako rade pravi gospodarstvenici, oni koji se spremaju ući u Europu. Prošao je rat, obnovili smo porušeno, sada možemo konačno početi zarađivati i izgrađivati svoj kraj. Zaista lijepe namisli! No, novine javljaju i o tzv. privatizaciji. Ne znam kako tu riječ prevesti hrvatski, možda kao »posvojenje«. Ti koji bi u budućnosti trebali gospodariti našim elektroprivrednim blagom nismo mi, netko je sa strane. Djelatnici se grčevito bore da to ne bude tako. Ali, vrli demokratski svijet, kako se vole nazivati ti koji dolaze, ne obazire se previše na njih. Čini mi se kao da im žele viknuti da im je dosta što rade, što bi još htjeli!? Uistinu demokratski, svaka čast! Hoće li djelatnici pognuti glavu ili će se prisjetiti da i oni imaju nekakva prava? Vidjet ćemo, događaji su pred nama.

Djelatnici, ne samo oni iz elektroprivrede, imaju i djecu. Glasovali su za one stranke koje će izgraditi takav politički sustav koji će najbolje odgovarati budućnosti njihove djece i njih. Povjerili su ih školama toga sustava da ih nauče svemu onomu dobru, da im pokažu put u život. Marljivi djelatnici u školama trude se odgovoriti ovim zadaćama. No, ipak dolazi do poteškoća. Svi potresi u društvu odražavaju se i na školu, gledano u cjelini. Najteže je onda kada poteškoće dolaze bezrazložno. Jedna od tih svakako je bila i onaj prijepor oko jezika. U ustavu države BiH piše da svaki konstitutivni narod ima pravo na svoj jezik, ali u stvarnosti to nekako ne ide. Oni koji su došli sa strane kažu da hrvatskom narodu takve stvari ne trebaju. Dobro, ne kažu baš ovako, objašnjavaju to »učenim« govorom o ovome i onome, ali na kraju se sve svodi na isto. Bude istina i jasnih stavova. Tako ovih dana OHR reče da hrvatskom narodu ne treba tv kanal na hrvatskom jeziku, da je to usporavanje…, čega no, teško je pamtiti sva ta približavanja i usporavanja? Da bi djeca bolje pamtila, njima govore o spolnosti. Roditelje nitko nije pitao bi li oni poslali djecu u školu onaj dan kada su ti neki dobili dopuštenje govoriti djeci o tomu. A djeca su polaznici 5.-8. r. pučke škole. Ni oni nisu znali što ih čeka kada su dolazili u školu. Neki nepoznati samo su se pojavili i počeli im govoriti, govoriti… A djeca su buljila u njih. O čemu oni to!? Nije ovo bogati Zapad, zaostali smo ti mi za tim, djeca su kod nas još uvijek djeca, a stariji se još uvijek znaju odgovorno ponašati, mislili su nastavnici. No, oni zapeli, pa zapeli. Na kraju ostavili i promidžbene letke. Tko nije uspio shvatiti, tamo sve piše. Čak je i nacrtano, fotografirano. Zaista prava velikodušnost, nema što!

Da, započesmo o gostoprimstvu. Pred očima mi je prizor u kojemu djed priča unucima o ovome vremenu. Pazite, nije to sada, već u budućnosti. Smiju se i djed i unuci, i vrte glavom. Kopka me samo malo pitanje, kako je danas?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 18. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

Osobno