Print Friendly, PDF & Email

Bio jednom Gojko Šušak. Dobronamjerni će nadodati »ministar obrane«, nedobronamjerni se zadovoljno nasmiješiti. Stvarnost je to u zemlji Hrvatskoj, u zemlji BiH na početku 21. stoljeća. Taj Gojko, zajedno s Franjom Tuđmanom, odnosno on zajedno s njim, napraviše nam državu i sada se moramo određivati prema njoj. Uz to je još mnogo toga što treba izgraditi, postaviti na svoje noge, pa i obraniti. A u onoj bivšoj, Jugoslaviji, bilo je barem lonaca s mesom. Naravno, ne za sve. Sretniji su ih kušali, a oni manje sretniji čamili su po zatvorima. Treba biti spretan, takav je život, zaključili bi svi što razmišljaju želudcem.

Smije li se ustati protiv »želudčara«? Javna glasila zapjenjeno će viknuti »Ne«. Okrstit će to govorom mržnje, vraćanjem u mračnu prošlost i još koječime. Tu svoju zapjenjenost nazvat će demokracijom, borbom za ljudska prava. I onda će iz dana u dan trubiti o tomu. Druga se strana uopće ne će moći čuti. Njoj su ta javna glasila namijenila ulogu nedorasla djeteta u kutu. A mene su davno u školi učili istini koju su još stari Rimljani oblikovali kao načelo »audiatur altera pars« (neka se čuje i druga strana). Komu sada vjerovati: svojim starim dobrim učiteljima, a time i Rimljanima, ili ovim novim učiteljima, odnosno novim Rimljanima?

Dunja Ujević je načistu sa svojim uvjerenjima. Napisala je knjigu »Ministar obrane. Gojko Šušak«. Došla ju je predstaviti u Hercegovinu. Javna glasila možda misle da je slušatelja bilo »kao u priči«. Ma, ne. Predstavljanje kao svako drugo predstavljanje. Bilo je samo nečeg drugog. Svatko je dobro razumio o čemu se govori u toj knjizi, tako da se Ujevićka nije morala umarati objašnjavajući o čemu se tu radi. Na nekim drugim mjestima, bilo bi drugačije. Saznalo se da je ostala bez posla. Nitko to nije rekao, ali je platila cijenu svoje napisane knjige. Nije ni za čim žalila, opet bi ponovno napravila isto. Gledao sam starog prekaljenog ratnika. Gdje ću ga vidjeti sljedeći put? Na nekom predstavljanju knjige ili na nekom sudovanju dok neki drugi predstavljaju svoje zamisli? Tu je i jedan koji je robijao još za one države, prijateljice zapadne političke oligarhije. Valjda ću njega gledati na uobičajenim mjestima, ali, i on je ratovao? Kolika je cijena njihove životne knjige?

Javna glasila s ovu stranu granice tek su u mjesnim okvirima popratila promidžbu Ujevićkine knjige. Nije da ona to ne bi učinila i šire, ali jednostavno ne postoje na široj razini. Visoki predstavnik kaže da je tako određeno u Daytonu i da su to potpisali predstavnici sva tri naroda. Zaboravio je samo sitnicu. Nije rekao jesu li te i slične stvari činili s dubokim uvjerenjem ili pod golom prisilom. No, tko danas gleda na sitnice, rekli bi raznorazni predstavnici. Živimo globalizaciju, ljudska prava, napredak. Konačno postižemo dobru cijenu.

Noć se spustila na zemlju Humsku. Umorni poljodjelci voze ubrano grožđe iz vinograda. Traktori bez svjetala, teško vidljivi. Samo da ih ne vidi Europa. Naljutila bi se, uskratila nam pristup mjestima uljuđenih ljudi, mjestima gdje vlada zakon. A poljodjelac je mislio na ženu, na djecu, na mirovinu koje nema, na to tko će kupiti bogatstvo njegova naroda i njemu ponovno ne dati da stavi te svjetlosne oznake na traktor kojega je teškom mukom priskrbio. Kada uhvati malo vremena, čitat će i Ujevićkinu knjigu, pričali su mu već o njoj. Mate će je kupiti, nije važna cijena, on je večeras tamo.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

Osobno