Print Friendly, PDF & Email

Veličanstveno je stajati na nekom skupu na kojemu se traže prava za svoj narod, ali je u isto vrijeme to i tužno budući da se nalazimo u 21. stoljeću. Na žalost, u isto vrijeme i na radost, u takvom smo položaju. Nakon svih ratnih strahota umjesto da nas puste u miru i da nam pomognu zacijeliti rane, nametnuli su nam neprestanu borbu. To je ta naša žalost. Našu budućnost žele okrenuti prema svojim probitcima, kao da smo mi obična tvornička sirovina. Nismo! Spremni smo se oduprijeti i nikome ne dopustiti ukrasti nam naše temeljno ljudsko pravo: slobodu. To je ta naša radost. Uči nas tomu i Deklaraciju o pravima čovjeka koju su proglasili UN 10. prosinca 1948. Želimo je čuvati i poštivati, iako nam nitko ne će ništa platiti zbog toga. U 1. članku ona kaže: »Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima«. Sveto pismo tomu nas je već davno naučilo. Svjesni svega toga ne odstupajmo ni pedlja. Inače nam hrvatska i svjetska povijest nikada ne će oprostiti.

Trenutno nam je nametnuta borba oko prava na uporabu svoga jezika u školstvu. Budući da javnih glasila više-manje i nemamo, preostao je još samo jezik u školstvu, dok nam ne počnu braniti uopće govoriti svojim jezikom. Kao nekada u Jugoslaviji, namjenjuju nam jezik koji nikome ne pripada, ali nitko to ne smije reći. Je li to demokracija? Ma kakva demokracija, to je goli totalitarizam, kolonijalizam i tomu slično. Naš je jezik ponovno u lisičinama. Nije važno što će se oglasiti dežurni čuvari nakaradnih zamisli. Količina njihovih riječi nije dokaz da poštuju demokraciju. Filozof Noam Chomsky, perjanica svjetske lijeve liberalne misli, kaže da je promidžba demokraciji isto ono što je nasilje totalitarizmu. Imao je pravo, jedino što još nije dometnuo »lijeva«. »Desna« demokracija, nazovimo je tako, sasvim je nešto drugo.

Pravo na jezik temeljno je ljudsko pravo. Onaj tko ga uspije zadobiti zadobio je pravo na davanje imena vlastitom jeziku; pravo na jednakopravnost vlastita jezika u složenoj zajednici; pravo na slobodnu uporabu vlastita jezika u javnom i kulturnom životu zajednice; pravo na odgoj i obrazovanje na vlastitom jeziku; pravo na uporabu svoga jezika u sudskim postupcima; pravo na pismo kojim će se jezik služiti; pravo na... Široka je uporaba svoga jezika. Možda to ponajbolje ćute književnici. Njima je svaka riječ malo bogatstvo koje ljubomorno nastoje čuvati.

Pomoću jezika stvara se i svoja kultura. Nismo od jučer da bismo prekriženih ruku čekali da nam netko kaže tko smo to mi i što smo to mi. Dugi niz stoljeća na ovim prostorima iskazujemo svoju bit, kušamo ostaviti svoj trag. Povijest nam je počesto bila nesklona, ali se nismo dali. I nadalje je pred nama zadaća, cijeneći svakoga oko nas, izreći se, pokazati drugima tko smo i koje bogatstvo nosimo u sebi. Želimo izgrađivati multikulturalnost, dopustiti drugome kraj sebe da se i on iskaže. To nam je zadaća i kao kršćanima. II. vat. sabor veleumno je progovorio o ekumenizmu. Ostajemo svoji, ali u isto vrijeme izgrađujemo ovaj svijet sa svim ljudima dobra srca.

Kako to izgleda kada nam otimaju jezik, može nam blago reći i sljedeći događaj. Učiteljica, pomoću slova i slike kojoj je to slovo na početku kada se pretače u riječ, uči djecu pisanju. Došavši do slova ž i nacrtane žlice govori: »ž kao...«; dječak slavodobitno ispali: »kašika«. Ma, istina je da razumijemo što riječ kašika znači, kao što je istina da razumijemo i riječi iz drugih jezika. eđutim, sve te riječi nisu naš jezik. Poštujemo neke druge riječi kao svoje, a ove poštujemo kao riječi nekih drugih jezika. Nuka nas na to i europsko zakonodavstvo. Ono kaže da se u školama i sveučilištima nastava izvodi na materinskom jeziku prema odgovarajućim nastavnim planovima i programima. To pravo imaju i manjine u pojedinim državama. Pravo na jezik jednostavno je temelj multikulturalnog i višejezičnog društva. Živimo u državi koja je takva. Desetljećima su pokušavali da to tako ne bude. Nisu uspjeli. Čudim me da su tako i nadalje uporni. Možda oni ne pamte, ali pamtimo mi.

Pogrješno bi i zlonamjerno bilo reći da je ovaj skup protiv nekoga uperen. Ne! Ovaj je skup »za«. Sve što tražimo za svoj narod, tražimo i za druga dva naroda i za sve manjine koje žive u ovoj državi. Kuća nam je ista i ne može netko biti sretan, ako je onaj drugi kraj tebe nesretan. Sve dok ovo ne shvatimo raznorazni će nas moćnici dijeliti i huškati jedne na druge. Vrijeme je tomu kazati dosta. Pronađimo među sobom zdrave ljude i konačno se počnimo boriti za svoje, ali na pravi način. Snovi o nekom bratstvu i jedinstvu samo su snovi i ništa više.

Pomozimo političarima da više ne potpisuju loše zakone zbog nekih svojih probitaka ili zbog toga što su ih jednostavno stjerali u kut i prisilili ih birati između dvije loše stvari. Oni se moraju naučiti boriti za naše zajedničko dobro. Nu, ne ćemo im u tomu pomoći ako za svaku objedu kažemo da je istinita. Vidjeli ste kroz ovo vrijeme borbe za jezik kako ih ima itekako čestitih, kao i onih koji su griješili zbog ovog ili onog razloga. Naučimo se nastupati zajedno, potpomagati jedni druge, a sva razmimoilaženja ostavimo za razgovor među samima sobom.

Službenici u međunarodnoj zajednici, na kojima u ovom trenutku leži najveća odgovornost, trebali bi u cjelini početi uvažavati naša temeljna ljudska prava. Obratimo im se slobodna srca. Sve ono loše što ovdje napravite, pratit će vas i u vašim domovinama, jednostavno se od toga ne može pobjeći. Ne budite plaćenici sebičnih probitaka ove ili one politike, budite navjestitelji ljudskih prava, a ako ste vjernici onda i božanskih, na ovim prostorima. Imamo u vas povjerenja, ako nam želite pomoći, ako želite biti ljudi. Ispravite svoje pogrješke i dopustite svima nama na ovim prostorima živjeti životom dostojnim čovjeka. Zahvalit ćemo vam oslobođenim jezikom i zapamtiti da smo živjeli s dobrim, časnim ljudima.

Hladne glave i vruća srca nastavimo borbom za svoj jezik. Budući naraštaji bit će nam zahvalni za to i ne će nas pitati gdje smo bili u to vrijeme.

11. rujna 2004.

Miljenko Stojić

Osobno