Print Friendly, PDF & Email
Suvremeno nam je vrijeme uz ostalo donijelo naviku da izjutra obavezno kupimo kruh i novine. Ne čine to rijetki, već mnogi. Tako hranimo svoje tijelo i svoj duh. Ne ću o onima koji uz sve ovo imaju i naviku otići na jutarnju sv. misu da bi na taj način pridodali svome ponašanju i protegu onostranosti. Takvih je već manje. Puno manje.


U prvim danima slobode novine smo čitali da bismo vidjeli što su sve nakrali oni koji su bili prije na vlasti. Uživali smo vidjevši nedodirljiva imena u blatu. Za vrijeme rata htjeli smo vidjeti što se sve događa, kada će pojedini naši krajevi biti oslobođeni i što kažu svjetski političari. Kada je sve to prošlo, opet smo se prihvatili onih na vlasti i oko nje. Htjeli smo vidjeti odakle im novac za ovo i ono, odakle kuće, vozila, raznorazno bogatstvo. Pojedini novinari su to dobro razumjeli i hajka je započela.

Svatko onaj tko je bio u drugom taboru bio je određen za odstrjel. Malo je bilo novina koje su se tome odupirale jer je naklada određivala pravila ponašanja. Osvanuli su veliki naslovi u novinama, naslovi kakvi krase mesnice, trgovine s rasprodajom svega i svačega, naslovi na zgradama s nećudorednim sadržajem, naslovi pristiglog cirkusa. I mi smo sve to kupovali. Ako članak i nije možda bio uvjerljiv, zaključivali smo da tu ipak ima nešto. Ta ne bi novine uzalud o tome pisale. Novopečeni novinski tajkuni zadovoljno su trljali ruke. Zarada je bila zajamčena. Važno je da je naslov velik i da je poznata ličnost u igri. Što će biti s onima o kojima se piše, nije uopće važno. Novine trebaju biti slobodne i novine trebaju biti nezavisne, tako su obično glasili odgovori.

Stanje su dobro razumjeli i oni koji su od samog početka bili protiv hrvatske slobode ili su je htjeli upraviti samo sebi znanim putovima. Takvi su se djelatno uključili u čerečenje svega i svačega. Ogromnim iznosima novca i tzv. uglednim nagradama privezivali su sve više i više častohlepnih i bogatstva željnih novinara. Svim mastima premazanim vlasnicima to nije bilo mrsko. Važno da se novine prodaju. O ćudoređu, državotvorstvu, ljudskim slobodama, vjeri, može se dokono razgovarati uz šalicu kave i skupo piće. Naravno da će takvi sve to prepoznati kod sebe. Ta tko je to još vidio da oni nisu ugledni i poštovani u svojoj sredini. Inozemni naredbodavac je sve to tako zamislio i oni takvi moraju biti. I točka.

Lijepo je sve ovo zamišljeno i ide dobro sve do onoga trenutka dok se ne pojave »loši momci«. I oni dobro znaju novi zanat, ali njih plaća netko drugi i navijaju za neki drugi tabor. Čak ne mora ni biti tako. Jednostavno žele zaraditi i narugati se i sebi i svima drugima oko sebe. Prijašnji samozvani čuvari našega mišljenja postaju živčanima. Boje se da će im plijen izmaći iz ruku i da će sami postati plijenom. A to ih užasava. Nije bilo tako dogovoreno, oni moraju ostati nedodirljivima, inače kako će biti cijenjeni i ugledni. Što učiniti? Najbolje potegnuti sve svoje veze i nastojati stvar što prije riješiti. Ne treba gnjaviti o tome da veza ne bi smjelo biti i da bi se prema svakome trebalo odnositi samo po pravdi. Može se zažmiriti na oba oka poradi takve sitnice. I posao će se pokušati privesti kraju. No, nije to lako. Oni se drugi grčevito odupiru. Puk tako može uživati. Kruha će valjda biti, a igara već ima napretek.

Od vremena do vremena u igru se uključivalo i Hrvatsko novinarsko društvo, ponajviše sa svojim sudom časti. Posve razumljivo. Ljude se napada i blati, pa tko će ih zaštititi i novinarima i silnicima pokazati kako bi se trebalo ponašati, ako ne ono. Mislim, tako bi trebalo biti. Nažalost, tako nije. I Hrvatsko se novinarsko društvo priklonilo svojoj skupini. U vrijeme kada se stvarala država i kada su čuvari nekih revolucija govorili o državotvornim novinama i novinarima, napadali ih bez milosti i osjećaja, sud časti Hrvatskog novinarskog društva je mirovao. Oglašavao se samo ako bi ljuti člankopisci zbog svoje rabote završili na sudu. Tada su vrištali, zajedno s inozemnim prijateljima, o nezavisnom novinarstvu, obavljanju posla itd. No, kada se pojaviše »loši momci« zaboraviše se ponašati na isti način. Spremno proglasiše da je ovakvo novinarstvo lešinarenje i krivični prekršaj, te takve stvari odsada prepuštaju sudovima. Odlučno i jasno, nema što.

Da se svi zajedno ne bismo ljutili, usuđujem se predložiti jednu stvar. Obećavam da onoga tko bude imao suprotno mišljenje ne ću čerečiti po novinama niti tužiti sudu. Uzmimo one naše jutarnje novine koje kupujemo u ruke i opalimo njima po glavi i »dobre« i »loše« momke. Oni nama to rade iz dana u dan, zašto i mi ne bismo njima to jedanput napravili. A sve je tako jednostavno. Odlučimo se za svoje novine, za novine koje su državotvorne, koje pokušavaju voditi računa o ćudoređu, o ljudskim slobodama, o tome kako pomoći drugome čovjeku i kako mu sačuvati dobar glas. Tek tada procvjetat će nam i gospodarstvo i naš duhovni život. Slagat ćemo se u onome što je prirođeno svakome čovjeku i vidljivo na prvi pogled, a oni koji imaju hrabrosti poći će i korak dalje i u sve unijeti protegu onostranosti. Bit će nam tada uvijek dobro, pa i onda kada nemamo nikakvih društvenih novina, kao što je to slučaj s Hrvatima u BiH.

Lijepa je jutarnja kava uz naslove naših omiljenih novina koje ćemo čitati tijekom dana u trenucima odmora. Samo da ne budu pune smeća kao počesto naše rijeke i potoci. Ako izabiremo baš takve, onda neka nam je sretno.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

Osobno