Print Friendly, PDF & Email

Od samoga početka u Svetište Kraljice mira u župi Međugorje dolazi mnoštvo ljudi. Nikada nije pravljena neka posebna promidžba, vijest je sama išla od usta do usta. Istina, tijekom vremena počeli su se pisati članci, knjige, snimati filmovi, ali uvijek samo da posvjedoče, a ne da vještom promidžbom dođu do potrošača. Oni koji, naime, dolaze u Svetište ne bi smjeli biti potrošači, već bi trebali biti hodočasnicima i tako se vladati.

Znam da svi ovoga nismo dobro i do kraja svjesni. Prevarimo se ili nas prevare, pa u onima koji dolaze poglavito gledamo potrošače. Zbog toga nam nije svejedno iz koje zemlje dolaze. Radije bismo imali one iz bogatijih zemalja. Zacijelo su više donijeli sa sobom i zacijelo će više potrošiti. Naravno da ćemo im u svemu izići u susret. Uz ostalo, odvest ćemo ih na sva ona mjesta za koja su čuli u svojoj domovini. Gledat ćemo kako im se pobožno približavaju, kako dugo ostaju na njima. Mi ćemo dotle imati neke druge misli i zanositi se nekim drugim istinama.

Počesto razmišljam o ovakvim stvarima približavajući se Svetištu. Naravno da mi je žao zbog takvih pojava, ali to ne znači da je sve crno. Uvijek treba gledati onu ljepšu stranu i pokušavati da se ta ljepša strana nastani u nama i u svima oko nas. Tada će onih prvih biti sve manje i manje. Shvaćat će da se na onima koji dolaze ne zarađuje, nego da im se svjedoči vjera u ono što se ovdje zbiva. Budući da trebamo živjeti od rada svojih ruku, tvarna nadoknada ne treba biti isključena. Treba samo biti postavljena na zdravim temeljima.

Tko zna što bih sve još razmišljao da me rupa na cesti nije dovela u stvarnost. Ispriječila se na putu onih koji hrle svome Bogu. Kao da dovikuje što mi tko može, ja sam vladarica ovdje. A nije i zašto bi morala biti. Netko bi se morao pobrinuti da je tu ne pronalaze kotači vozila koja neprestano prolaze, noge onih koji pješače kolnikom, budući da nogostupa jednostavno nema. Samo, tko je taj netko? Ti, ja, općina, županija… i da ne idemo dalje. Kažu, došla je demokracija. Pa dobro, neka bude tako. No, jesu li došla vremena da svatko odgovorno radi svoj posao? Ja bih rekao da su takva vremena uvijek postojala i da će postojati. Bez obzira u kakvom društvenom ozračju živjeli, na nama je zadatak odgovorno se ponašati. Samo neodgovoran čovjek može reći da mu netko ili nešto ne dopušta biti takvim. I kada tako postavimo stvari dobro znamo čija neodgovornost lomi naša skupocjena vozila i stavlja prepreke pred naše umorne noge.

Ovim rupama na cesti u posljednje su se vrijeme pridružile i još neke druge »rupe«. Nikle su uz te ceste. Blještavo okićene mame prolaznike. Djelatnost im je najveća u dane odmora. Umornom pučanstvu pokušavaju ponuditi svoju okrjepu koja se sastoji od pića, raspojasane glazbe i svega ostaloga što ide uz to. Dovedu nekoga sa strane, proglase ga zvijezdom večeri i onda »udri do zore«. Nije, čak, važno ni to što takve rupe svojim radom ometaju nesmetano odvijanje prometa. Nevješti vozači jure cestom i odjedanput se nađu pred onima koji pješke izlaze iz tih rupa ili svojim vozilima s oskudnog i prenatrpanog parkirališta. Da je to barem na preglednom dijelu ceste, ali se počesto nađe i na njezinim opasnim zavojima. Škripa kočnica, psovka, šake… i život ide dalje. Glazba nastavlja tutnjati i voditi do besmisla. Tko pita pučanstvo kilometrima daleko može li spavati, da ne govorim o onome u okolini. Uostalom, zašto bi spavali? Neka dođu i provesele se, sada rade oni koji su spavali dok su oni radili. Samo neka prestane priča o glazbenim ukusima. Ukus je ono što drugima izvuče najviše novca iz džepa. Zaboravimo sve, i povijest, i sadašnjost, i budućnost. Okrenimo se uživanju na ovoj zemlji, jer tko zna hoće li išta biti nakon ovoga.

Bože moj, tko nam dade pravo, ne ovako se ponašati, već ovo trpjeti. Prejako rečeno? Pa dobro, odgovorimo onda na neka pitanja. Imamo li pravo ne nalijetati iznenada vozilom na rupe na cesti? Imamo! Imamo li pravo ne ići kolnikom s rupama, nego ići uređenim nogostupom? Imamo! Imamo li pravo ne nalijetati na ljude svojim vozilom i nositi ih u duši ili na savjesti? Imamo, i još mnogo toga drugoga! Pa u čemu je onda nesporazum? U tome da još nismo postali dovoljno svjesni svojih demokratskih prava. Naravno da se ne možemo postaviti drugima za skrbnike i točno im propisivati kako se trebaju ponašati, ali isto tako ni oni nama ne mogu određivati kada ćemo spavati, kada ustajati, što slušati, kamo bez poteškoća ići. Kada bismo i jedni i drugi shvatili da su naša prava ograničena pravima onoga drugoga kraj nas, vjerujem da ne bi bilo poteškoća.

Tako je to kada se drugoga neznalački doživljava kao potrošača. Onaj tko je znalac čak kada drugoga tako i doživljava, ustegnut će se od činjenja nabrojenih djela. Isto tako će učiniti sve da kuće u mjestu dobiju lijep izgled, da razina življenja bude što veća. Njemu se ne će dogoditi da smeće baca bilo kuda i nemilice uništava prirodu oko sebe. Dobro on zna da ljepota više privlači od rugobe i da onaj koga jednom uspiješ prevariti dobro će paziti da mu se to ne dogodi i drugi put. Svjestan je, dakle, da se voda u rijeci ne može mutiti bilo gdje na njezinom toku, a kamo li na izvoru, ako se želi uživati u njezinom bogatstvu.

Lijepo bi bilo da konačno prevlada svijest da svi zajedno imamo zadatak čuvati Svetište Kraljice mira. Ako već nismo sposobni dosegnuti njegovo duhovno značenje, oslonimo se barem na ono ljudsko u nama. Ne stvarajmo besmisao i ne idimo njegovim putovima, već kamo god da prolazimo stvarajmo smisao. Nema drugog okružja u kojemu možemo živjeti. Čak da odemo na kraj svijeta, jednaka će nas pravila dočekivati. Nitko se nije usrećio tko je živio od danas do sutra. A zaraditi pod svaku cijenu svakako je takav život. Mudar mu se čovjek uvijek odupire, a onaj drugi nastavlja tapkati kao guske u magli, teškoj magli. Teško onome narodu koji ima previše takvih pojedinaca u sebi ili koji ih ima na važnim mjestima u odgovorno vrijeme. Naučila nas je tomu naša teška povijest. Ima je smisla slijediti, odnosno iz nje izvući dobre zaključke.

I tako, Svetište Kraljice mira i nadalje privlači hodočasnike. One koji tu dolaze doživljavam upravo takvima. Ostat će oni to, unatoč propustima općine, županije, društva. Naći će se već netko tko će im omogućiti potreban mir, čuvati granice onoga što je davno nazvano »duhovnim područjem«, još čak u ona bivša, nesmiljena, socijalistička vremena. Drugačije ponašanje tada će potonuti u zaborav, onamo kamo mu je i mjesto. Ovaj moj ogled tada će izgubiti smisao svoga postojanja i bit će mi drago.

Miljenko Stojić

Riječ po riječ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. svibnja 2002. u 20.45.

Osobno