U djetinjstvu nama na selu zacijelo su jedna od zanimljivijih razdoblja bila ona kada bi u prigodi nekog slavlja u mjesto stigli prodavači sladoleda, zabavljači, možda čak i cirkus. Gurali smo se što bliže tim čudima, a roditelji su se mrštili na našu želju za potrošnjom i udovoljavali joj kada im se činilo da bi se mogla podvesti pod nazivnik »opravdano« barem za neko vrijeme. Jedan od uzvika koji nam je ostao u ušima jest »Miš bijeli sreću dijeli«.
Djeca komunističkih moćnika imaju drugačija sjećanja. Njihovi roditelji nisu previše razmišljali udovoljiti im ili ne. Znalo se! Ta su djeca rasla u nestvarnom svijetu, okružena pozornošću koju ničim nisu zaslužila. Čudili smo im se, a oni su se čudili nama. Rasli smo uistinu u različitu budućnost.
Je li stanje sada drugačije? Teško! Komunjarska djeca, kako su ih općenito zvali, prozvala su se drugačije: ljevičarskima, tajkunskima, liberalnima..., a mi smo i nadalje ostali više-manje isti: sanjači slobode. Govorim naravno o onima koji nisu mijenjali strane. I što sad? Stati u red s braniteljima koje vrijeđaju u njihovu dostojanstvu, u red s djelatnicima kojima ne plaćaju za minuli i sadašnji rad, u red s umjetnicima koje ne pripuštaju govoriti ako taj govor nije u skladu s propisanom istinom, u red s opljačkanima na ovaj ili onaj način, u red...? Puno je tih redova u domovini Hrvata s obje strane granice. Puno! Samo ih slijepci ne vide.
Međunarodna zajednica prijetvornički namiguje okicama. Kao da kaže da nam nije ona kriva, da su sve to naši poslovi. Priđemo li njoj, postat će nam bolje, podučit će nas kako biti uljudan, pravedan, uspješan, bogat i tome slično. Predivno! Neprestano nas taj njezin govor podsjeća na Domovinski rat koji nismo željeli. Govorila nam je tada Međunarodna zajednica različitim glasovima i u različitim odorama. Između ostaloga, dobro smo zapamtili »sladoledare« koji su se vrlo brzo pojavili u našim krajevima. Mi smo ginuli, oni i slični su zapisivali, mi smo patili, oni i slični su uživali u našim ljepotama, mi smo kričali do neba, oni i slični su se valjali od veselja... I uvijek su nam govorili »mi, Međunarodna zajednica«, a mi smo govorili da su stvari tekle malo drugačije. Držali smo da je bilo ovako. Određena sila smislila bi svoje probitke u ovim krajevima, nametnula ih na razne načine slabijima od sebe koji bi ih onda ponavljali kao tzv. zajednički stav. Tek kada bi zabrljali, pojavila bi se nakratko ta sila iz sjene, popravila stvar i opet uronila u sjenu. U zraku je ostajao visjeti uzvik »Miš bijeli sreću dijeli«. Mi djeca više nismo, naša djeca prepametna su za takve stvari, ali nitko ne mari. Cirkus ide dalje.
Mrežom kruže popisi imena koja su nam vrlo dobro poznata. Dijelili su nam pouke i neprestano ih dijele. Taj popis kaže da nisu tako ćudoredni kakvima se prikazuju; uz ostalo uhode su koje provode u djelo probitke određenih snaga. Slušamo njihovu srdžbu, ali ta srdžba nije uperena protiv takva njihova rada, već protiv njegova osvjetljavanja. U ušima nam počinju zvoniti i neke druge riječi: sloboda novinarskog rada, transparentnost, demokracija, ljudska prava... Njima je mučno od toga, ali oni su to neprestano govorili, mi smo morali šutjeti i htjeli to provoditi. Pali su na ispitu. Znamo da smo imali pravo i da je budućnost na našoj strani.
»Miš bijeli sreću dijeli«. Kažu, na vratima su ustavne promjene. Gdje? Ovdje, s ovu stranu granice. Ne znate gdje je to? Počujte još jedanput: »Miš bijeli sreću dijeli«. To je u toj zemlji.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. rujna 2005., 21.00 – 21.45.