Branimir Lukšić, Nedovršena Hrvatska, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2008.

Nakon kraćeg puta po Herceg Bosni sjedim u sobi i u rukama držim ovu knjigu. Na naslovnici slika Kristijana Krekovića Hrvatska smrt 1945. Je li nam doista tako crno ili nam Lukšić želi poručiti nešto drugo?

Knjiga je poglavito sastavljena od predavanja koje je pisac držao na različitim stranama. Njima je dodano i nekoliko prosudbi o knjigama koje su u duhu njegovih predavanja. Zajedno čine skladnu cjelinu, jer su stvarani pomoću razmišljanja o određenim stvarima i pojavama, a ne pomoću pukog nabrajanja činjenica.

Kao i obično, hrvatski prodani tisak, u oba značenja te riječi, nije o pojavku ove knjige izvijestio šire čitateljstvo. A trebao je. Slaba je obrana da je izdavač s ove ili s one strane granice, iz Mostara. Iste nas brige more, da ne kažem isti smo narod, jer to nekima smeta. Lukšić, naprotiv, nije takav. On dobro osjeća u kom grmu leži zec pa unatoč šutnji javnih glasila žestoko progovara hrvatskom puku s obje strane granice.

Hrvatska država nastala je u Domovinskom obrambenom ratu. Sad, što neki trabunjaju o antifašizmu, partizanima i sličnome, njihova je stvar. Međutim, nije još sve dovršeno. Komunizam je i nadalje među nama, udružen sa silama koje su 1945. razoružanu hrvatsku vojsku i nevoljni hrvatski puk predale u ruke razularenim i krvožednim komunistima. Radilo se o stotinama tisuća žrtava. Danas bi htjeli taj svoj zločin prekriti time da zaustave oslobađanje hrvatskog naroda u svakom pogledu. Jer on im je trajna opomena da su radili krivo.

Trenutno su, po Lukšiću, tri velike opasnosti za Hrvatsku. Prva je marksizam, u svojoj biti totalitarna i zločinačka ideologija, koja nije samo politički sustav, nego i način razmišljanja i ponašanja. Komunisti su uvijek bili i ostali u manjini, ali su vladali pomoću zavedene i ustrašene većine. Druga je opasnost jugoslavenstvo koje nikako da ispari iz određenih glava. Danas nam oni koji su kumovali rađanju nesretne Jugoslavije pokušavaju zacrtati smjer prema tzv. Zapadnom Balkanu. Treća je, pak, opasnost nepromišljeno i prebrzo srljanje u Europsku uniju kakva je ona sada. Hrvati su uvijek bili dio duhovne i kulturne Europe, Europe pojedinaca i naroda, ali nikada nekakve Europe naddržave u kojoj se svi tale samo različito. Ostaje nam i nadalje sanjati slobodnu i demokratsku državu.

Posao još nije gotov. Hrvatska je nedovršena. Naš društveni život je onečišćen ostatcima komunističkog načina razmišljanja. Zbog toga umjesto detuđmanizacije trebamo dekomunizaciju. Ne uspijemo li se odhrvati vraćamo se u ozračje slike s naslovnice. A to nam budući naraštaji zacijelo ne bi oprostili.

Hvala Lukšiću što ponovno u nama budi duh koji nikoga ne napada, ali itekako cijeni svoje i tuđe. Duh negdašnjeg bratstva i jedinstva, duh Zapadnog Balkana, daleko je od toga. On nas suprotstavlja jedne drugima i ponovno tjera u nesreću. Zbog toga ga treba protjerati ne samo iz naše, nego iz svih sredina. Ali, najprije nam je pomesti ispred naših vrata. Kako, pa pogledajmo u ovoj knjizi Branimira Lukšića.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. rujna 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Milan Machovec, Smisao ljudske egzistencije, AGM, Zagreb, 2008.

Razni povijesni usudi Češku učiniše bezbožnom. Ipak, oni umniji među njima osjećaju da se na nešto moraš osloniti. U tome ih ne uspijeva razuvjeriti čak Ni suludi komunizam. Milan Machovec tako 1968. ne popušta i ne povlači svoj prosvjed protiv ruskog ulaska u Češku pod zvijezdom petokrakom. Otpušten je sa sveučilišta gdje je predavao građu s filozofskog polja i nastavlja se uzdržavati privatnom podukom i sviranjem orgulja u crkvi.

Ima naravno i drukčijih primjera od Machovčevih. Njegov prosvjed i njegov sraz s vladajućima nije bio kratkotrajni zanos, naglo probuđeni nacionalizam, zavedenost bilom puka, već je to bio nutarnji izraz čitave njegove filozofije. U obitelji je odgajan u katoličkom duhu, ali mu je majka usadila stav da vjera nije toliko bitna kao što je to ćudoređe. I nastavio se tako probijati kroz život. Pisao je i predavao o Marksu, Lenjinu i drugim lažnim bogovima, ali je pisao, predavati nije smio, i o Sv. Augustinu i Isusu Kristu. Ostao je, dakle, neprestano raspet između onoga ljudskog u sebi i božanskog koje, po njemu, valjda postoji.

Ova knjiga prilično dobro zrcali strukturu i narav Machovčeve filozofije. Građu iznosi na sažet i jasan način. Taj stil rabi i za svoja puno veća djela. Jednostavno bi htio da filozofija bude pristupačna što širem krugu čitatelja da bi na taj način mogla odgovoriti na njegova razna pitanja.

Dok filozofira, Machovec se uvijek naslanja na tri komponente: kozmološku, antropološku i sokratovsku. Čovjek živi na ovoj zemlji, ali ne kao da ga se to ništa ne tiče. Odgovoran je za svoj okoliš i za samog sebe. Njegov život mora biti usklađen s najvišim filozofskim vrijednostima.

Prvo poglavlje predstavlja govor o svijetu u kojem se nalazimo. Ne sviđa se Machovcu kamo sve ovo ide pa razmatra i o razumu kao sužnju na lađi koju bi trebao spasiti. Nakon toga prelazi na govor o Bogu, ali ne na način da mu on predstavlja rješenje. Govori o njegovu shvaćanju kroz povijest i, po meni, ovo mu je najtanji dio knjige. Umjesto o biti Božjoj, donosi nam razna povijesna domišljanja na tu temu koja za svrhu imaju dokazati da je to iluzija našeg uma. Ipak, nikad tako izravno ne govori, kao da se muči pronaći tog pravog Boga, ostajući neprestano pri pokušaju. Na jednom mjestu mudro zaključuje da je besmisleno neprijateljstvo između vjere i ateizma. Sve kao da potkrepljuje govorom o fetišu. A onda polazi prema zaključivanju svog nauka. Uvodi nas u pojmove svemira i humanizma. Nakon toga spominje dijalog. Dijalog s drugim i dijalog sa samim sobom. To je jednostavno katekizam, katekizam za one koji ne vjeruju. Poslužio se vjerskim spoznajama i razvio teoriju koja može pomoći čovjeku da se na ovoj zemlji ne osjeća bespomoćan i da ne dođe do zaključka da život u ovom našem društvu nema nikakvog smisla.

Unatoč svom trudu Machovčeva filozofija ipak ostaje previše nedovršenom. Nema nešto na što bi se oslanjala i iz toga crpila svoje spoznaje. Ustvari, oslanja se na samu sebe, ali to je čisto protuslovlje, osim ako je ne shvaćamo kao Boga. Tek filozofija koja ima odmak može nam dati nešto smislovito. Ipak, dobro je Machovca čitati, jer teži prema dobru koje je duboko usađeno u svakog čovjeka.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Michael D. O'Brien, Otok svijeta, Treći dan, Zagreb, 2008.

»Star sam. Vrijeme se otkrilo i bacilo svoju tlapnju vječnosti, iako je zapravo i ono dio vječnosti. Čistim hodnike, iznosim smeće, nastojim se ne uznemiravati zbog buke automobila i pneumatskih čekića koji razbijaju ulicu ispred kuće, kako bi položili još jedan asfaltni sloj što će ga budući naraštaji iskapati. Velik je ovo grad. Iako u njemu živim već gotovo četrdeset godina, još mi uvijek nije jasno kako opstaje.« (str. 6.)

Zvuče prilično idilično ove prve riječi romana, zar ne? O'Brien nas vodi pred kraj životnog putovanja osobe koja je po svemu bila izuzetna, naročito po dobroti i patnji. U pogovoru pisac kaže da je od svega najnevjerojatnije to da se sve dogodilo u stvarnosti, izuzev onog »svakodnevnog«. Pa o čemu se radi?

U prvom poglavlju nazvanim »Planine« pred očima nam se rasprostire tipična hrvatska seoska sredina početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća. Istina, rat je, ali selo je osamljeno u brdima i nadaju se da do njih ne će doći ta kataklizma. Glavni junak Josip Lasta ima 10-ak godina. Živi sa svojim roditeljima, posjećuje crkvu i voli fra Antu koji im tako lijepo govori o Bogu i o životu. Jednoga se dana i zaljubljuje u vršnjakinju Josipu. Život je zaista prelijep. A onda ga otac vodi u Split. Koja milina! Prolazeći kroz Mostar, Široki Brijeg, Dalmaciju upoznaje koje su sve strane u sukobu. Stječe životna iskustva, ali mu je to sve još daleko. Tetka, koja je časna sestra, časti ga čokoladom. U pamćenje mu se urezuje očev zabrinuti lik dok se moli ispred vrata zatvorene splitske katedrale. Pamti i da je fra Ante završio školu na Širokom Brijegu. Možda i on postane fratar, tko zna?

Naslov drugog poglavlja brutalno je jasan: »Krv«. Po prvi put u životu Josip iskusuje rugobu zla dok u susjednom selu traži ženu koja će pomoći njegovoj susjedi poroditi dijete. Iznenada se začulo puškaranje. U selo su nahrupili neki bradati ljudi. Ne uspijeva pobjeći. Jedan od njih zabuljio se u njega i pita ga za ime i prezime. Nakon odgovora pušta ga da pobjegne. Josip se vratio kući, ali tamo je također sve već bilo zapaljeno. Otac i majka ubijeni, Josipa također. Na crkvenim vratima zatiče mrtvog fra Antu. Hostije razbacane po crkvi i umrljane krvlju. Jede ih, jede... i bježi glavom bez obzira od sveg tog zla. Kamo, pojma nema, samo naprijed, naprijed.

I tako poče Josipovo prerano odrastanje i hrvanje s nevoljama. Nakon raznoraznih peripetija našao se u Sarajevu kod tetke. Ubrzo i rat završava. Tetak partizan vraća se kući. Josip u njemu prepoznaje vojnika koji ga je pustio, ali ne i druge, uključivši roditelje i Josipu. Ponovno bježi. Zatičemo ga kao punoljetna mladića u Splitu. Studira. Privlači ga matematika, svemir, filozofija. Bavi se športom da pobijedi užas svojih sjećanja. Iako razmišlja o svemu, nastoji o sebi proširiti apolitičnu sliku. Ipak, jednoga dana ulazi u krug ljudi koji se potajno okupljaju i pričaju o kulturi, umjetnosti... Čak počinju izdavati i novine. Josip se u međuvremenu i ženi. Začelo mu se dijete. Objavljuje svoju prvu knjigu, piše i pjesme. Izgleda da sve sjeda na svoje mjesto. A onda jedne večeri nogom razvališe vrata, izvukoše ga iz postelje i odvedoše u nepoznato. Netko ih je izdao. Ispitivanje, strahote Golog otoka. Jedne burevite, mrzle, teške noći, uspijeva pobjeći. Dokopao se i Splita. Saznaje da ih je izdao brat njegova punca, komunist. Htio ga je ubiti, kao i onog čuvara na Golom otoku. Nešto je prevagnulo da to ne učini, iako mu je ovaj rekao za smrt svih njegovih najmilijih. Uspijeva pobjeći u Italiju. Smjestili su ga u ludnicu, jer od nutarnje boli više nije funkcionirao kao čovjek. Oporavlja se korak po korak da bi na kraju dospio do Amerike. Nastoji preživjeti u tom novom svijetu. Zna za patnje onih s Bleiburga. Ne ćemo više o radnji, spomenimo samo onaj nesporazum sa Srpkinjom, prodavačicom u ribarnici. Ona je od njega mislila da je jugoslavenska uhoda, da bi se na kraju uspostavilo da je najvjerojatnije robijao na Golom otoku zajedno s njezinim sinom, uvjerenim komunistom.

Treba Bogu zahvaliti što je Michael O'Brien napisao ovaj roman, a naročito što ga je napisao na engleskom. Istina iznesena u njemu tako odudara od službene istine koja nam se nastoji utuviti u glavu. Josip Lasta predstavnik je svih onih nebrojenih hrvatskih sudbina razasutih diljem domovine i diljem svijeta. Zlo ih je pržilo, oni umjesto da odgovore mržnjom, odgovaraju dobrim i nadom u bolje sutra.

O ovom romanu, i o njegovu piscu, pisalo se i govorilo u Hrvatskoj i u BiH, ali uglavnom u onim javnim glasilima koje nazivaju »desnima«. Pa tko je taj Michael O'Brien da bi ga se smjelo preskakati? Živi u Kanadi, piše uspješnice ocijenjene s 5 zvjezdica čak i na Amazon.com. Uz to slike mu se i murali nalaze u crkvama i muzejima diljem Sjeverne Amerike i Kanade. Očito, nevažna neka ličnost!!!

Kolikogod mi se sviđa ovaj roman i kolikogod ga ocjenjujem izvrsnom ocjenom, teško ga čitam kao ni jedan drugi. Previše je tu muke, previše je ona stvarna, previše je majstorski ispisana. Taman i sve ovo znali prije samog čitanja, na kraju više nismo isti. Žudimo samo da krug patnji konačno bude zatvoren i da se ukaže sunce, svima, a ne samo nama.

Rekosmo na početku da je Josip starac u tuđoj zemlji. Na kraju romana on je u svojoj zemlji, vratio joj se makar star, i ponovno razgovara s lastavicom kao nekad u djetinjstvu. Ona polazi i on je pita kamo ide? »Nije potrebno pitati. Već je izgovoreno.« (str. 721.)

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 22. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Nadijevanje imena ulicama i trgovima nije izvršavanje neizbježne obveze, već je to utiskivanje u našu svijest određene osobe ili povijesnog događaja preko prostora u kojem živimo ili gdje se odvija naš društveni život. Komunizam je to dobro znao pa je temeljito obavio posao. Nešto su otpuhnula nova demokratska vremena, ali je nešto i ostalo. Među tim ostatcima je i Trg maršala Tita koji je zauzeo jedan od najljepših trgova u Zagrebu. Da stvar bude još gora, taj trg resi i Zdenac života. Na zdravlje! Profesionalni revolucionar i jedan od 10 najvećih svjetskih zločinaca, ruga nam se u lice.

Sve ovo i još mnogo toga Jure Vujić nije mogao otrpiti pa je napisao ovu knjigu. A započeo ju je, po osobnom priznanju, sasvim slučajno. Spuštao se s Gornjeg grada Zagreba prema onom donjem. Divio se ulicama, zgradama, povijesti. A onda mu je pred očima bljesnula zlokobna pločica Trga maršala Tita. Sjeo je da dođe k sebi, jer već je bio zaboravio na ovu rugobu, te odlučio obići četverokut ovog trga i simbolično stati na svaki njegov kut razmišljajući o lažima idola i mitova titoizma koji nikako da ispari iz nekih hrvatskih glava.

Knjiga je pisana na znanstvenoj i politološkoj razini. Donosi bitne činjenice o titoističkoj totalitarnoj vladavini i tako mlađim naraštajima kazuje kakvo je bilo to vrijeme, da bi oboružani tom spoznajom, zajedno sa svima drugima lakše razumili neka trenutna kretanja u hrvatskom društvu, potaknuta milom ili silom. Lako će je razumiti i prosječno obrazovan čitatelj, što joj daje bolji i širi prijem.

Na prvom kutu trga, ili u aktu prvom kako to naziva Vujić, razmišlja se što je to zapravo titoizam, tko je Tito, kakvi su državno-pravni i politički temelji njegove Jugoslavije. U drugom aktu govor je o titoističkom federaliziranom totalitarizmu, kao i o kulturnom algoritmu titoizma. Akt treći razglaba starijima dobro poznate zablude: samoupravni socijalizam; nesvrstani. Posljednji, četvrti akt, razmatranje je o diktatorskom Titovom položaju, obmanama liberalizacije, kao i o staljinizaciji titoističke Jugoslavije. A onda dolazi epilog. Navest ću naslove koji sve govore: Bleiburški genocid 1945.; Titoističko genocidno zakonodavstvo; Prisilna kolektivizacija; Masovno iseljavanje i izvoz političkih protivnika; Titoističko rješenje vjerskog pitanja; Proganjanje katolika i muslimana; Policijski teror, likvidacije i progon političkih protivnika. Mudromu dosta.

Iako ova knjiga nemilice razotkriva veliku titoističku obmanu, o njoj se ne govori u razvikanim javnim glasilima. Potpala je pod njihov novi način obračuna s neistomišljenicima čiji su argumenti jači: šutnju. Nadaju se time Tita što duže zadržati u hrvatskom mišljenju, da bi preko njega lakše upravljali hrvatskom sadašnjošću. Zbog toga nam između ostaloga nastoje ponovno uvaliti Bijelo dugme. Kao, to je stari poznati sastav, odlične svirke, jednostavno klasika. Vujić spominje da su Titu svirali Novogodišnji koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu 1975., da je njihov idejni vođa Goran Bregović dugogodišnji član SKJ, da su stihovi njegove skladbe »Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš«, izvorno bili bogohulni, pa ih zbog gadosti ne ćemo navoditi. Revolucija teče, rekao bi zabludjeli Marks, koji je mrzio i progonio razne narode, između ostalog i hrvatski za kojeg je rekao da je otpadak.

Vujić ne samo znanstveno pošteno, već i građanski hrabro progovara o temama koje su još uvijek u Hrvatskoj nekako zabranjene. On to ne priznaje i razmiče granice slobode. Pomozimo mu u tome i čitajmo ovu izvrsnu knjigu. Razumije se, preporučimo je i drugima.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Andrija Vučemil, Čitajući Eckharta, Rinaz, Rijeka, 2008.

Zabava, stavljanje sebe u središte svega, ono je nešto na što nas svakodnevno guraju. A poniranje u svoje nutrine može proći samo ako se radi o jogi ili drugim zapadnim pomodarijama.

Vučemil je svjestan svega i ide svojim putem. Usuđuje se zaviriti u Srednji vijek i iz njega izvući mističara koji je razmišljao svojom glavom i tražio Boga. Naslanjajući se na njegovu duhovnost ispisuje stihove u kojima se više nego i u jednim drugima susreće sa samim sobom. Vodeći svoj nutarnji razgovor nagoni nas na razmišljanje i o našemu životu. Jesmo li hrabri poći tim putem ili radije stisnemo pucu daljinskog upravljača? Usudimo se barem na to odgovoriti.

Dok čitam ove stihove, pomalo se prisjećam fra Janka Bubala. Nekako je slično i on pisao, čime ne želim reći da ga Vučemil oponaša. Našli su se jednostavno na istoj stazi, čitali su pisce koji odišu sličnom duhovnošću. A u pozadini svega odjekuju psalmi, taj tako stari način traženja i pronalaženja Boga. Jesu ih napisali Židovi, ali su oni postali baština čitavog čovječanstva, način izražavanja koji te dubinski tjera na susret sa samim sobom.

Bez uvodne pjesme točno je 50 pjesama u ovoj zbirci. Osim što su napisane uobičajenim latiničnim pismom, napisane su i na glagoljici, čak najprije na njoj. Pjesnik kao da nam time poručuje da se ne smiju zaboravljati svoja ishodišta. Tek kad si ih svjestan možeš se pitati jesi li ti taj Hram koji treba biti slobodan u djelu i nakani / pročišćenja / da sve blista i bude spremno / za doček / nove riječi / i susret s Njim (I.) A na tom putu Vučemilu je odgovoriti kako se ponijeti prema onima koji su ga još u mladosti, nevina, strpali u samicu i okove. Nije bio sam, Goli otok pamti mnoge tragične sudbine. Komunizam je tu izlio svu svoju ogavnost. Umjesto da se nastambe na njemu sačuvaju kao opomena za buduće naraštaje, one propadaju i umjesto svega dopušta se ovih dana otvaranje pečenjarnice. Komu, zbog čega...

Vučemil se ne treba stidjeti ni svojih stihova ni svoga života. A neki drugi? Neka oni na to odgovore, mi ćemo dotle čitati ove i slične pjesme.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 2. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net