Posušje, 16. kolovoza 2010. (Večernji list) – U sklopu Posuškog ljeta 2010. 13. kolovoza predstavljena je knjiga Slave Antina Bage, Posušanina u Mostaru, »Od vire do lire«.

Ratne 1994. ozbiljnije se počeo baviti književnim radom. Do danas je objavio 20-ak knjiga, kako književnih tako i stručnih iz područja ugostiteljstva.

O novoj knjizi »Od vire do lire« govorili su Stjepan Galić i Miljenko Stojić. Sudjelovale su i posuške framašice.

Ljubuški, 28. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Ovo bi trebao biti posljednji, 9. dan po redu, našeg iskapanja masovne grobnice Tomića njiva u samom središtu Ljubuškog. Zbog načina pokopa ubijenih iznenađenja su uvijek moguća. Oni su ovdje jednostavno ubijani na rubu jame i gurani niz strminu. Zbog toga muku mučimo s određivanjem koja kost pripada kojem tijelu.

Hvala javnim glasilima koja su ovih dana na svoj način popratile ove djelatnosti. Svi znamo da je moglo i više i drukčije, ali su prilike očito takve. Razna zakulisna središta moći ne žele dopustiti pravu sliku povijesti, već neku svoju. Tako jučer na nekom tzv. ustanku trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović reče da je lijepa partizanska kapa i da nosi poruku ljubavi. Ako je ljubav ono što je ta kapa učinila ovim ljudima koje otkopavamo, onda...

Negdje oko 9.00 prilazimo vađenju posmrtnih ostataka drugog franjevca. Potpuno smo oslobodili prilaz do njih. Imali smo jučer pravo, to je tijelo kojem smo dodijelili br. 12. Noge u cipelama, iako nismo znali da su njegove, pronašli smo mu na samom početku rada na masovnoj grobnici, ali su se ostali dijelovi tijela gubili u šumi kostiju. Nalaženjem ostataka franjevačke krunice dobili smo čvrst trag. Danas vidimo što se s njim dogodilo. U jamu je ubačen naglavačke. Okrenuli su ga licem prema njoj, pucali mu u zatiljak i gurnuli ga niz strminu. Križ s moćima ostao mu je na vratu, naočale su mu pale nedaleko od glave, pasić i franjevačka krunica poletjeli su prema prsima. I neki drugi umirali su na sličan način. Nešto više doznat ćemo tek kad se na patologiji sastave dijelovi lubanja koje smo im pronašli.

Netko je od ubijenih uz sebe imao i krojačke škare. Je li bio krojač? Začuđuje nas nazočnost predmeta koje uhićenici nisu trebali imati uz sebe: spomenute škare, nožići, pribor za pušenje... Ili su ih traljavo pregledavali ili su ih na prijevaru ovamo dovodili? Mogući još živući iz streljačkog voda mogli bi nam barem to reći.

Jedna naša obitelj koja se davno odselila u Ameriku redovno nam donosi osvježavajuća pića. Ne razgledavaju i ne raspituju se nešto posebno, nego samo donose. Kažu da ne žele smetati i da im je čast to što čine. Zaista im od srca hvala, kao i svima drugima koji su nam ovih dana učinili bilo kakvu uslugu.

Ponovno nas je posjetio i načelnik općine Nevenko Barbarić. Čini sve što je u njegovoj moći da svi ovi poslovi idu dobro i da se polako pripremamo za nastavak radova na području općine Ljubuški. Tu je i pročelnik Povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški Vice Nižić. Zajedno smo ovih dana bdjeli da sve prođe u najboljem redu. Podrazumijeva se, surađivat ćemo i dalje.

U 12.00 mogli smo reći da je završeno iskapanje ove masovne grobnice. Arheolog prof. mr. sc. Tihomir Glavaš, koji je vodio iskapanje i pripremanje tijela za vađenje te forenzičarka prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović, koja je vodila vađenje tijela, još mjere opseg masovne grobnice. Njezina je veličina 5,10 x 4,18 x 2,54 m. Komunisti su ubili i u nju nabacili 28 tijela, kako smo uspjeli zaključiti tek na kraju došavši do najdublje točke masovne grobnice koja se nalazila u škripu. A jučer smo mislili da će ih biti 26. Pozorno smo još jedanput pretražili prostor masovne grobnice. Ne, tu više nema tijela, samo zemlja crvenica i kamen živac.

Dogovaramo se za nošenje na stručnu obradu predmeta koje smo pronašli ovih dana uz ubijene. Bit će vrlo brzo. Nakon toga prići ćemo ustrojavanju tijeka postupka DNK analize. Dok je ne dovršimo, svi oni koji misle da se netko njihov nalazi ovdje trebaju to prijaviti Povjerenstvu. Isto tako svi ljudi dobre volje imat će priliku novčano pomoći ove djelatnosti jer su skupe i nije lagano iznijeti taj teret.

Pomolili smo se još za pokoj duše ubijenih i s mislima punih dojmova razišli se na svoje uobičajene poslove. Naravno da sve ovo nismo morali raditi, ali bilo je tako dostojanstveno i hvala ubijenima što su nam dopustili dirati im u mir ispod gomile smeća koju su komunisti u onom sustavu poticali stvarati na ovom mjestu. Čim prođu svi potrebni postupci dostojno ćemo ubijene pokopati da u miru Božjem počivaju do Sudnjeg dana.

Filmić s iskapanja možete pogledati na kanalu Stopama pobijenih na YouTubeu.

Ljubuški, 27. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – U državi hrvatskoj, preko granice, danas se slavi podizanje nekog komunističkog ustanka. A u Ustavu zapisaše drukčije. Ne ćemo sad o tome, kao ni o bezbrojnim svjedočenjima i povijesnim dokumentima da se radilo tek o zločinu nad civilnim pučanstvom i katoličkim svećenicima. Samo mi se u umu povezaše današnje dvije stvari: taj nesretni »ustanak« i ova masovna grobnica u kojoj do jučer nabrojismo 25 tijela civila i franjevaca. Očito isti rukopis ruke koja bi htjela ispisivati i našu sadašnjost.

Gledamo s koje strane danas započeti. Vrijeme je za vađenje posmrtnih ostataka. S nama je forenzičarka Marija Definis Gojanović. U jednom kutu grobnice hrpica je kostiju koje izgledaju nekako manje nego kod odraslog čovjeka. Nisu valjda dječje? Ne mogu se sjetiti nijednog svjedočanstva koje bi barem natuknulo nešto o tome. Možda je samo dotični bio nižeg rasta? Ustanovit će se to na patologiji kamo će tijela biti odvezena.

Dvije su hercegovačke općine već osnovale povjerenstva za istraživanje ovakvih masovnih grobnica. Hercegovina ih je, naime, puna. Onih 28 tijela koje smo pronašli u Knešpolju i ovih otprilike toliko ovdje samo su djelić svega toga. A i da je samo to bilo bi previše. Vicepostulaturi nije bilo teško potaknuti zamisao povjerenstava, a općinama odazvati se. Još kad bi se Sveučilište u Mostaru priključilo ovim naporima! Bio bi to dostojan dug našim pobijenima i dostojna cigla u spomeniku komunističkim žrtvama.

Stalno gledam ima li još kakav predmet po kojemu bismo nekoga mogli prepoznati. Uspjeli smo to samo za dvojicu franjevaca zahvaljujući posebnim franjevačkim krunicama koje im nisu oduzeli. Uspoređujem u glavi sve ono što su mi obitelji ubijenih govorile i ovo što vidim. Ne, ništa do sada. Svaki ovaj predmet mogao je pripadati bilo kome od ubijenih i po njemu ne možemo doći do imena i prezimena. A bilo bi tako lijepo, najprije za njihove obitelji, onda i za nas koji 8. dan radimo na ovoj masovnoj grobnici.

Danas mislimo da smo shvatili zbog čega ostatci pepela na dva kraja masovne grobnice s lijeve strane. Ne vidi se da je neko tijelo paljeno, a ovaj pepeo je na litici koja je dno masovne grobnice. To bi moglo značiti da su se stražari grijali, ta bila je veljača, dok su uhićenici kopali sami sebi grob. Koje su misli bile kod jednih, koje kod drugih i ima li danas preživjelih s obje strane?

Lubanja br. 10 mislili smo da bi mogla pripadati franjevcu. Kad smo raščistili slojeve ubijenih iznad nje, spoznali smo da to nije tako. Moglo bi se raditi o lubanji br. 12 i pripadajućim posmrtnim ostatcima do kojih još uvijek ne možemo doći. Čistimo, naime, škrip u samoj jami u koji su pobijeni nabacani ili bolje rečeno jednostavno gurnuti nakon ubijanja. Danas vidimo da postoji i 26. tijelo, čak ima nekih naznaka i za više. Ne žurimo to saznati, radimo stručno i pozorno dopuštajući si dovoljno vremena za posao. Izvadili smo još 4 tijela pa ih je sada ukupno 19.

Odlučujemo prekinuti u 14.00. Odmorit ćemo se, a onda sutra uz Božju pomoć završiti započeti posao. Gdje i kakav ćemo im spomenik postaviti? Ne znam, znam samo da će sve biti dostojanstveno i po danu, a ne po noći kao kad su ih vodili na ubijanje, negdje tamo u ponoć.

Filmić s iskapanja možete pogledati na kanalu Stopama pobijenih na YouTubeu.

Ljubuški, 26. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Konačno svježiji dan. Ne će biti potrebe za traženjem načina kako se zaštititi od sunca. Jedan smo šator, naime, već potrošili. A nije nam još puno ostalo za uraditi.

Masovnu grobnicu zatječemo kako smo je i ostavili. Čuvali su je policija, mještani, podrazumijeva se i Bog zajedno s onima koje su ovdje pobili. Odmoreni nedjeljnim počinkom još marljivije prianjamo poslu.

Danas je na redu čišćenje oko posmrtnih ostataka i njihova priprema za sutrašnje vađenje. Do sada smo izvadili sveukupno 15 tijela. Ne znamo koliko ih još ima, jer još nismo uspjeli doći do zadnjeg sloja ubijenih. Ipak, po vanjskim pokazateljima računamo da ih ima oko 25. Valjda se taj broj ne će dalje peti, jer što više radimo on je sve veći.

Prvo mjesto gdje nastavljamo kopati jest ono na kojem je ležalo tijelo jednog od franjevaca pod br. 18. Učinilo nam se da je ispod njega još samo jedan sloj te će nam tako ta strana biti omeđena. Kopali smo najviše oko jednog velikog kamena. Pretpostavljali smo da je on, kao i mnogi drugi, jednostavno navaljen na pobijene. Vrlo brzo pojavile su se prve kosti. Bile su uz sami vrh kamena tako da nas je to malo začudilo. Što smo više kopali sve smo više spoznavali tragičnost trenutka te 1945. Dotični kao da je nakon dospijeća u jamu zagrlio kamen živac koji je tu našao. Možda je još pokazivao znakove života ili su ga krvnici zgurali uz njega da i drugi mogu biti ubačeni u istu jamu? Previše je bolno da bih se do kraja u to uživio. Neka mu je pokoj vječni, a i njegovom ubojici.

U jedne žrtve koljena su tako zgrčena da su došla do glave. Drugoj glavu tražimo, izgleda da je bačena naglavačke. Ostatci cipela svjedoče o nekome tko si ih je mogao priuštiti u to vrijeme, ali si nije mogao priuštiti mir od sijača nemira. Nailazimo i na jednu žrtvu kojoj su svezali čak i noge. Do sada, naime, na to nismo nailazili. Moralo je to biti ovdje pred jamom, nisu ga valjda nosili dovde? Žica je telefonska, kao i svugdje u ovom dijelu masovne grobnice. Tek im je nje nestalo pri samom završetku krvavog posla pa su rabili i drugu vrstu, kako smo vidjeli na žrtvama koje smo prve podigli iz zemlje.

Jučer čitam presudu nad jednom žrtvom koja je, kako misli njegova obitelj, ovdje ubijena. Po njoj, najprije su ga strijeljali, a onda su ga optužili. Između ostalih u tijelu koje ga je sudilo spominje se i komandant grada Marijan Primorac. U knjizi Vrijeme i ljudi Jure Galić opisuje kako su njih dvojica opljačkali trgovinu Jakiše Kovača ovdje u Ljubuškom (str. 103. - 106.) i domogli se, između ostaloga, pisaćeg stroja. Je li presuda pisana upravo na njemu?

A da je taj dokument stigao do nas, treba zahvaliti žrtvinoj obitelji. Još tamo devedesetih godina prošlog stoljeća bili su uporni i domogli ga se, ne tako daleko, u Splitu. Jesu li i drugi, barem provizorno ili nakon što su bili ubijeni, suđeni i nalaze li se i njihove presude tamo? U presudi jasno stoji da žrtva ima sedmero djece. Isto tako stoji da treba biti lišena imovine. Koju godinu kasnije netko izvješćuje da se to nije moglo sprovesti jer dotični imovine jednostavno nema, ili drukčije rečeno, ništa svojoj obitelji nije ostavio u nasljedstvo. Dobro znamo da to nije zbog toga što nije bio radišan, nego zbog mnogih drugih razloga. A i da je imao, bilo bi svejedno za njegovu obitelj. Komunisti su jasno rekli da bi mu to odnijeli, kao što su mnogo toga odnijeli raznim obiteljima i Crkvi. Danas neke obitelji i Crkva traže povrat svoje imovine. Međutim, presporo to izgleda ide u države s obje strane granice.

Posjetila nas je danas i HTV. Navodno će prilog od 2,5 minuta biti u jednoj od religioznih emisija. Hvala im na tome i čast toj emisiji, ali zar ovih oko 25 ubijenih nevinih ljudi nije zavrijedilo i drugu satnicu i drugu minutažu? Na zaboravimo, to je javna, ne privatna televizija. Znači, morala bi služiti zanimanju i probitcima javnosti. Da sad ne govorimo o istraživačkom novinarstvu. Tako mnogo ovdje ima za istraživati, ali ono prepušta mjesto vijesti i ništa više.

Po nekim svjedočenjima izgleda da su grobnicu kopali uhićenici. Nije im rečeno za što je, ali su slutili da bi mogla biti upravo za njih. Bilo je to na samom početku rada tamnice. Komunističke vlasti nisu znale imaju li u rukama krivce za ovo ili ono, ali su znale da će ubijati. Kakav bi to bio »narodni sud« da se nije u tome iskazao?

Zanimanje puka i dalje ne jenjava, kao ni ljudi iz Crkve. Neki se nanovo vraćaju, neki dolaze po prvi put. To je prava javnost koju nitko ne može prevariti i koja će istinu širiti dalje.

Ljubuški, 24. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Danas smo odlučili još ranije doći na otkopavanje masovne grobnice, u 6.00. Tjeraju nas na to ne samo nesnosne vrućine već i želja što prije saznati što krije masovna grobnica i reći joj »bivša«. Zaista se divim skupini koja ovih dana to radi. Jučer smo na terenu proveli gotovo 14 sati. Nitko nije postavljao pitanje tko će i kako to platiti. Svi smo puni zanosa i doživljavamo sve ovo više od posla koji trebamo obaviti.

Iz zemlje vire gumeni potplatci za opanke. Kome su pripadali? Nekom Hercegovcu koji je na šrktoj zemlji mukom prehranjivao svoju obitelj? Na takve misli nagone nas nebrojena svjedočenja ovih dana. Spominju određenog ubijenog i redovito govore da je iza njega ostalo između 5 i 10 djece. Bio je to zaista pravi zalog za budućnost. Komunisti nisu uspjeli zatrti sjeme katoličanstva i hrvatstva na ovim prostorima.

Ponovno dolaze fratri iz samostana na Humcu. Spominjali smo već njihova imena i dolazak im je postao uobičajen pa ćemo to sada preskočiti. Zanimaju se, naravno, za napredak radova i pitaju treba li nam štogod. A nama samo treba što više uspjeha u ovome što činimo i ništa više.

On i dođe. Oko 9.30 kraj tijela br. 18, koje je bilo obmotano pelerinom za koju zaključismo da je mogla biti iznad habita nekog fratra, pronašli smo i ostatke franjevačke krunice kao i dijelove habita, različite od pelerine. Ubrzo pronađosmo i dijelove moćnika koji je dotični imao kod sebe. Je li to fra Paško Martinac, fra Martin Sopta ili neki drugi ubijeni franjevac za kojeg nismo ni pretpostavljali da bi mogao biti ovdje? DNK analiza kazat će nam o kome se točno radi. Tada će biti skinuta i žica oko njegovih šaka koja se, krvnički stegnuta, zajedno s habitom prilijepila uz kost.

Iznenadilo nas je otkriće kod tijela br. 16. Za razliku od drugih ubijenih koji su bili vezani ili oko šaka ili oko mišica ili na obadva ta načina, ovaj ubijeni imao je žicu i oko vrata. Je li se trzao i borio pa su ubojice tako učinile da budu sigurne? Bilo što bilo nalaz je jezovit, posebno kad znaš da je dotični nevin.

Vrijeme najviše prolazi u vađenju posmrtnih ostataka. Zadovoljni smo da je došlo do toga. Vadimo i tijelo br. 18, tijelo jednog od franjevaca. Ostatci su stručno pokupljeni, pohranjeni u prikladne kutije i ubrzo će biti poslani na obradu. Žao nam je da danas ne možemo pokupiti i posmrtne ostatke drugog franjevca. Put do njega kroz šumu kostiju još nije potpuno otvoren. Čuvamo mu posebno krunicu, naočale i zubalo sa zlatnim zubima. U slučaju da zbog istrošenosti kostiju ne bude moguća DNK analiza to će biti glavni pokazatelji o kome bi se moglo raditi.

Mislili smo završiti i prije 14.00, ali podizanje posmrtnih ostataka jednoga tijela budilo je u djelatnicima želju da podignemo još samo jedno tijelo. I tako na kraju dođosmo do 7 tijela. S onim prijašnjima to je ukupno 15. Brojevima smo ih označili sveukupno 21, iako ima velikih naznaka da to nije kraj. Sutra, u nedjelju, pomolit ćemo se Bogu, a onda u ponedjeljak, ako Bog da, ponovno nastavljamo. Jesmo umorni, ali i jesmo zadovoljni. Ne samo zbog pronađenih posmrtnih ostataka, nego i zbog hrvatskog zajedništva koje ćutimo ovih dana. Samo se treba prihvatiti prave stvari i ništa više.