Neum, 7. ožujka 2009. (http://vjecnispomen-memento.bloger.hr) – U subotu, 6. ožujka 2010., posebno svečano je bilo u Stocu u crkvi Sv. Ilije Proroka. Slavljena je sv. misa za svećenike koji su stradali tijekom II. svj. rata i u poraću. Sv. misno slavlje u prepunoj crkvi predvodio je stolački župnik don Rajko Marković uz sumisništvo petorice svećenika koji su za ovu prigodu došli u Stolac, i to: fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« iz franjevačkog samostana na Humcu, don Damjana Raguža, župnika iz Rotimlje, don Blaža Ivande, župnik iz Čeljeva, don Ive Pavlovića, župnika iz Domanovića i don Nedjeljka Krešića, župnika iz Hrasna.

Prije početka sv. mise č. s. Alojzija i okupljeni vjernici molili su krunicu i pokoj vječni za pokojne svećenike. Don Rajko je potom pozdravio sve nazočne i u uvodnim riječima naglasio da je sv. misa najveća molitva, a namijenjena je za pokojne svećenike: don Vidu Putica, don Marijana Vujnovića, don Antu Zrno, don Andriju Majića, mlađeg, don Ivana Raguža, don Mitra Papca i za sada nepoznat broj franjevaca koji su pobijeni na Radimlji i na Poplatu.

Tijekom sv. mise don Rajko je pročitao kratke crtice o životu, radu i ubojstvu svećenika, a puna crkva naroda napeto ga je slušala.

Po završetku misnog slavlja don Rajko je udijelio blagoslov te zahvalio svima nazočnima, kako svećenicima tako i okupljenom mnoštvu, i prenio zajedničke nakane da do konca ove svećeničke godine, slaveći sv. mise, obilježimo spomen na stradanje svih naših svećenika koji su djelovali po našim župama, a svoj život položiše za vjeru Kristovu, narod svoj i ljubljenu domovinu.

Ukratko o pobijenima

Don Vide Putica, rođen je 1859. u Prapratnici, tadašnja župa Gradac. Školovao se u Papinskom zavodu u Rimu. Zaređen je za svećenika 1882. Najprije je bio župnik u Ravnu pa u Hrasnu, a 1899. premješten je u Stolac. Za don Vidinog boravka u Stocu sagrađena je župna crkva. Nakon smrti brata mu Stjepana don Vide je postavljen u Prenj. Ostao je u Prenju 35 godina. Šestoga rujna 1942. četnici su slavili rođendan Petra II. Karađorđevića i harčili kroz Dubrave gdje su ubili više civila. Don Vide je bio star i onemoćao, čuo je pucnjavu i povirio na vrata gdje ga je usmrtio četnički metak. Opljačkali su crkvu i župni dvor, a don Vidino mrtvo tijelo zapalili. Poslije nekoliko dana izgorjele kosti sahranili su četnici u nazočnosti talijanskog svećenika. Na žalost nije ostao spomen na to gdje se to dogodilo, pa do danas don Vidine kosti nisu pronađene.

Don Marijan Vujnović, rođen je 1872. na Pušištima. Bogosloviju je učio u Sarajevu i Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1896. Prvo je bio kapelan u Stocu kod don Lazara Lazarevića, a nakon don Lazareva prelaska u Mostar don Marijan ostaje župnim upraviteljem. Poslije je župnik u Ravnom. Ponovo je postavljen za župnika u Stolac, a potom je premješten u Trebinje. Partizani su ga uhitili, lažno optužili i na smrt osudili, po onoj »Udri pastira i stado će se raspršiti«. Don Marijan je strijeljan u noći između 31. prosinca 1944. i 1. siječnja 1945. Zatrpan je u nekom od rovova u mostarskom Sjevernom logoru. Za grob mu ne znamo.

Don Ante Zrno, rođen je 1909. u Duvnu. U Sarajevu je završio bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1934. Imenovan je kapelanom u Stocu kod don Marka Zovke. Ostao je dvije godine, aktivan je bio na svim poljima vjerskog i kulturnog života. Iz Stoca je premješten za župnika u Vir. Partizani su ga odlučili ubiti pa se sklonio sa župe. Kasnije je uhićen, optužen i odveden u tamnicu u Čapljinu pa u Dubrovnik. Osuđen je na smrt, žalio se na presudu i tražio da se saslušaju svjedoci, što mu je i obećano. Nadao se da će ga poštedjeti. Sve uzalud. Partizanima se žurilo pa su ga negdje oko 24. lipnja 1945. odveli na mali otočić Daksu pored Dubrovnika i tamo strijeljali. Za grob mu ne znamo.

Don Andrija Majić mlađi, rođen je 1910. u Drinovcima. Bogosloviju je završio u Sarajevu 1935. Za svećenika je zaređen 1935. Prvo je bio kapelan u župi Vir, onda u Stocu 3 god. Potom župnik na Trebinji. U jesen 1941. premješten je u Vinicu. Saznao je da ga kane ubiti. Sklonio se kod strica, don Andrije starijeg, u Bijelo Polje, a odatle u Zagreb. Postao je vojni dušobrižnik i nosio čin satnika. Povlači se s vojskom prema Austriji. Vraćen je i predan partizanima. Na puteljku prema Jazovki pronađen je don Andrijin časoslov. Po pričanju svjedoka on je 15. srpnja 1945., oko 5. – 6. sati ujutro okrutno mučen, a onda još živ ubačen u Jazovku. Na njezinom otvoru danas stoji napisano: »Bože oprosti im, znali su što čine«.

Don Ivan Raguž, rođen je 1877. Za svećenika je zaređen 1900. Prvo je kapelan u Hrasnu, pa u Gracu. Potom je župnik na Trebinji, pa u Ravnom. Iz Ravnog je premješten u Klepce, a onda ponovno na Trebinju. Inkardiniran je 1935. u dubrovačku biskupiju i bio župnik u Kliševu. Umirovljen je i vratio se u Stolac, a 1944. povukao se u Mostar. U noći s 13. na 14. veljače 1945. pao je Mostar, a don Ivan je uhićen, zatvoren, osuđen na smrt i strijeljan. Večer uoči suđenja i strijeljanja (iako je znao da će ga ubiti) molio je kao uvijek iz svojega molitvenika, a onda zaspao i spavao kao janje. Kada su ga odvodili na strijeljanje, obuo je cipele i zavezao vezice kao da ide u šetnju. Jedan zatvorenik Rom kopao je don Ivanu grob negdje iznad Sjevernog logora u Mostaru. Za grob mu do danas ne znamo.

Don Mitar Papac, rođen je 1896. na Pušištu. U Sarajevu je završio bogosloviju 1920. Zaređen je za svećenika 1919., a mladu misu proslavio je 26. prosinca 1919. u Stocu. Prvo je kapelan u Donjem Hrasnu, pa župnik u župi Gornje Hrasno, a onda u župi Gradac. Optužen je da govori, u crkvi, protiv vlasti i države. Uhićen je 16. veljače 1945. i odveden u stolački zatvor. Ispitivan je i pušten. Ponovno je uhićen 1945., a 24. siječnja 1946. osuđen na 8 godina zatvora. Kao svećenik bio je posebno šikaniran, ponižavan i čest stanovnik staklare. Poginuo je u Slakovcima u namještenoj željezničkoj nesreći 28. travnja 1951. Sahranjen je u Srijemskoj Mitrovici, a 1967. kosti ovoga mučenika prenesene su u Gradac. Don Mitar danas počiva u grobnici u gradačkom groblju.

Na Radimlji je ubijeno nekoliko svećenika franjevaca. Po nekim saznanjima jednoga su fratra držali krvnici partizani, a jedna ga je partizanka bola vilama. Sve to je vidjela neka žena iz obližnje ograde te čula njegove krikove i da govori: »Napasti, odmakni od mene«. Točan broj i imena pokojnika ne znamo. Na Poplatu u jamu je ubačeno nekoliko franjevaca. Njihove samrtničke vapaje čuo je i habite pronašao jedan slučajni prolaznik odmah nakon zločina. Zlikovci su, vidjevši da netko dolazi, pobjegli. Na žalost ni ovdje ne znamo točan broj ubijenih niti imena pokojnika.

Široki Brijeg, 2. ožujka 2010. (sirokibrijeg.ba) – Na samom početku 22. sjednice Općinskog vijeća na prijedlog nezavisne vijećnice Ruže Sopta, a koji je prihvatio predlagatelj, šesta točka dnevnog reda Prijedlog Odluke o usvajanju Programa kapitalnih investicija općine Široki Brijeg iz razloga usklađivanja sa Strategijom razvoja općine Široki Brijeg skinuta je s dnevnog reda. Nakon usvajanja zapisnika s 21. sjednice Općinskog vijeća usvojena je Odluka o premještanju masovne grobnice »Dubrava« u Knešpolju nastale krajem Drugog svjetskog rata. Aktivnosti na iskapanju i premještanju masovne grobnice provest će Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća općine Široki Brijeg, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i JU Coming.

O radu Povjerenstva, kao i zakonskim temeljima i razlozima donošenja ove Odluke govorili su predsjednik Pero Kožul i član dr. sc. Mile Lasić. O radu Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« govorio je fra Miljenko Stojić koji je između ostaloga izrazio zadovoljstvo što je općina Široki Brijeg prva koja je pokrenula aktivnosti oko pronalaženja i premještanja masovnih grobnica na području općine koje su nastale nakon Drugog svjetskog rata. Usvojena je i Odluka o utvrđivanju naknade za usluge Dječjeg vrtića »Pčelica« temeljem koje su korisnici usluga Dječjeg vrtića, koji imaju djecu s 80, 90 i 100 postotnom invalidnošću oslobođeni plaćanja naknade korištenja dječjeg vrtića, a korisnici iz obitelji s više djece za drugo dijete plaćaju naknadu 150 KM za stariji uzrast i za jaslice 180 KM, a za treće, četvrto i svako slijedeće dijete koje ide u vrtić oslobođeni su plaćanja naknade. Usvojena je i Odluka o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu na području katastarske općine Izbično. Utvrđena je i prosječna konačna građevinska cijena iz 2009. i iznosi 1.000 KM za 1 m² stambenog prostora na području općine Široki Brijeg. Jednoglasno je usvojena Odluka o izmjeni Odluke o usuglašavanju sjedišta, skraćenog naziva, oblika pečata i djelatnosti Javnog poduzeća »Vodovod i kanalizacija« d.o.o. Široki Brijeg i Odluka o izmjeni Statuta Javnog poduzeća »Vodovod i kanalizacija« d.o.o. Široki Brijeg. Vijećnici su nakon razmatranja i primjedbi i prijedloga vijećnika usvojili Nacrt Poslovnika Općinskog vijeća Široki Brijeg. Za ravnatelja »Narodne knjižnice« Široki Brijeg imenovan je Ante Ćužić, profesor filozofije i religijske kulture. U točki Vijećnička pitanja, primjedbe i prijedlozi vijećnica Ruža Sopta, predsjednica Odbora za gospodarstvo, u ime Odbora predložila je da se renta i cijena zemljišta razdvoje i preispita visina cijene građevinskog zemljišta u ruralnom području općine.

Čitluk, 12. veljače 2010. (www.citluk.ba) – Danas je u prostorijama općine Čitluk održan sastanak uredničkog kolegija za izradu fotomonografije »Brotnjo«. Glavni urednik Ivan Sivrić predstavio je dosadašnje aktivnosti projekta koji će, kako je i ranije najavljeno, biti okončan do svibnja ove godine.

Fotomonografija »Brotnjo« dokument je koji će biti trajni zapis o povijesti, običajima, znamenitostima i životu kraja koji će ove godine proslaviti 705. obljetnicu od prvoga spomena.

Kao turističko središte Bosne i Hercegovine i jedno od najpoznatijih vjerskih odredišta na svijetu, Brotnjo je kraj koji godišnje posjeti preko milijun ljudi iz cijeloga svijeta. Realizacijom ovoga projekta uvelike će se pridonijeti promociji Brotnja i općine Čitluk.

Široki Brijeg, 8. veljače 2010. (Gojko Jelić) – Široki Brijeg, kolijevka Hercegovačke franjevačke provincije, zbog krvavog 7. veljače 1945. postade središnje žrtvoslovno mjesto ove Provincije. Komunisti nikada nisu mogli utrnuti spomen na taj dan. On se čuvao u srcima i obilježavao, makar i skrivećki.

I ove godine na mjestu ubojstva nevinih franjevaca, kod ratnog skloništa, tiha molitva. Ubijeni su metkom u zatiljak i zatim spaljeni. Puk ih prozva mučenicima. Stazom kojom su kročili, 7. veljače 2010. dolazila je duga procesija: ministranata, postulanata, novaka, svećenika. Framaši predvode pjesmu Gospodin je pastir moj, a riječi iz Knjige o Jobu podsjećaju na nadu i vjeru koju su imali pobijeni fratri.

Nakon zajedničke molitva procesija se upućuje u crkvu gdje se nastavlja molitva pokraj groba u kojem su pokopana 22 franjevca. Crkvom i srcima nazočnog puka, koji je ispunio velebnu širokobriješku samostansku crkvu, odjekuje njihovih 66 imena.

Sv. je misu predvodio, umjesto izočnog provincijala, fra Miljenko Šteko, vikar Hercegovačke franjevačke provincije. U svojoj je propovijedi između ostaloga istaknuo sljedeće.

»Ova mučenička Provincija, baš je na današnji dan, spremna dati odgovor svakomu tko traži razlog nade koja je u nama. Ona u sebi, upravo po ovim nevinim žrtvama, utjelovljuje evanđeoski program nasljedovanja Gospodina!

Euharistija je Isusova reakcija, njegov odgovor na nadolazeću smrt. Njegova je smrt postala pretvorbom, smrt je pretvorio u čin ljubavi. Sam Isus daje smisao svojoj smrti: za njegove neprijatelje zločin, a Isus ju pretvara u slobodan čin ljubavi: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje". No, ta ljubav u isto vrijeme, nosi i tragičnu tjeskobu žrtve. Jer se lomi puno toga ljudskoga što nas na zemlji veže. I upravo u takvim trenutcima tragične tjeskobe žrtve, čovjek otkriva posve bjelodano da mu je prava Domovina na Nebesima! Kad u ljudskim okvirima postaje siroti siromah, istinska sloboda progovara u bogatstvu duše. Da bismo to shvatili, potrebno je doista srcem slaviti Euharistiju. I ne možemo donijeti plodove ljubavi, prije negoli smo u središtu srca zasadili stablo križa. A to opet znači kako ne možemo jesti kruh i piti iz kaleža, ne želimo li svim svojim snagama biti u zajedništvu s Isusovom žrtvom.

Sažimajući svu tragičnu tjeskobu žrtve i ujedinjujući svaku bol u zajedništvo s Isusovom žrtvom, ovo je trenutak kad treba svima zaželjeti mir. Posebno onima koji su sudjelovali u mučenju ovih nevinih žrtava. A mir je bio i ostao plod istine!«

Nakon popričesne molitve nazočnima se obratio vicepostulator fra Miljenko Stojić, koji je u kratkim crtama prikazao rad Vicepostulature nadajući se da će u skoroj budućnosti započeti, na biskupijskoj razini, postupak mučeništva za pobijenu braću. U protekloj godini identificiran je fra Maksimilijan Jurčić, održan je znanstveni simpozij o pobijenoj braći, glasilo Vicepostulature Stopama pobijenih ima širok krug čitatelja, a u svrhu informiranja javnosti redovno se održava i portal pobijeni.info. Vicepostulatura dolazi u posjed predmeta koji su pripadali pobijenoj braći i u tu svrhu je formirana Riznica vicepostulature, a čim se steknu uvjeti, na Širokom Brijegu će se izložiti dio tih predmeta. Vicepostulatura sudjeluje u radu »Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz 2. svjetskog rata i poraća na području općine Š. Brijeg«, a kako postoje svjedočanstava da je u jednoj masovnoj grobnici pokopan i jedan fratar Vicepostulatura i Povjerenstvo će uskoro pristupiti njezinom otkopavanju. Fra Miljenko je pozvao sve da ukoliko znaju bilo koji podatak o pobijenoj braći ili ako netko drži da je zadobio neku milost zagovorom pobijene braće da se javi, jer će svaki podatak pripomoći u što bržem izlasku iz ovog pripremnog razdoblja i službenom početku Postupka mučeništva.

Širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa podsjetio je na riječi generalnog pohoditelja fra Ivana de Vietrija, koji je nakon obilaska Bosne i Hercegovine 1708. godine napisao: »U tim krajevima nema pedlja zemlje koja nije natopljena krvlju siromašnih fratara«. Nastavio je: »Samo mi koji smo rođeni na ovoj zemlji znamo kroz kolike patnje je prošao ovaj narod. Kao da su se stoljeća i godine natjecale koja će više bola donijeti. Svako stoljeće je bilo teško i svaka godina krvava, ali 1945. bila je apokalipsa prije Apokalipse. Mržnja, ta sotonska hrana, sručila se na ovaj mali narod i na njegovu Crkvu. Svećenstvo poubijano, kulturni identitet pogažen, dostojanstvo obitelji uništeno, crkve i kapelice spaljeni... Danas si postavljam pitanje što je veća tragedija: umrijeti ili zaboraviti što je bilo!? Narod koji nema svoje pamćenje nije narod, pa stoga ako želimo živjeti kao narod moramo pamtiti, kako radosne tako i žalosne i krvave trenutke svoje povijesti. Povijest je, istina, učiteljica života, ali je i hraniteljica duha da nikada ne zaboravimo ime i prezime svojih pokojnih.

Spomenimo da su komunisti tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću pobili gotovo trećinu članova Hercegovačke franjevačke provincije, drugu trećinu su rastjerali po bijelom svijetu, a treća trećina je ostala u domovini zbog čega su je komunisti »nagradili«, između ostaloga, različitim progonima i dugim tamničkim godinama. Prosječna dob pobijenih bila je 41 godina. Još se ne zna za grobove njih 35.

Široki Brijeg, 26. siječnja 2010. (FENA) – Na sjednici Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća u općini Široki Brijeg predsjednik tog povjerenstva Pero Kožul kazao je da je u posljednja dva mjeseca zabilježen povećan broj prijava grobišta.

Kožul je istaknuo kako je potrebno raditi na daljnjem prikupljanju podataka i izjava svjedoka o grobištima Drugog svjetskog rata i poraća na području te općine.

On je također najavio da će se na temelju pristiglih prijava i izjava svjedoka uskoro početi s radom na terenu, odnosno s obilježavanjem grobišta na području širokobriješke općine.

Miljenko Stojić član je spomenutog povjerenstva i nazočio je sjednici.

Humac, 25. siječnja 2010. (Gojko Jelić) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« pred javnost stavlja dio bogatoga rada preko 4. broja svoga glasila Stopama pobijenih. Ona inače skuplja svjedočenja i građu da bi jednoga dana barem neki od 66 hercegovačkih franjevaca postao blaženim i svetim. Sve njih pobili su komunisti tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata.

Svojom dojmljivom naslovnicom glasilo nas uvodi u najznačajniji događaj iz proteklog razdoblja u kojem je sudjelovala Vicepostulatura – pronalazak i pokop posmrtnih ostataka fra Maksimilijana Jurčića. Donesen je dnevnički zapis vicepostulatora fra Miljenka Stojića o iskopavanju posmrtnih ostataka u masovnim grobnicama u Vrgorcu, kao i sve ono što je uslijedilo nakon toga: identifikacija i pokop. Dr. sc. fra Robert Jolić ispisuje iscrpni životopis fra Maksimilijana Jurčića, »plemenitog čovjeka i svetog fratra«. Posebno je dirljiva fotografija na zadnjoj korici glasila: očišćeni ostatci krunice fra Maksimilijana Jurčića iz masovne grobnice u Vrgorcu.

I ovaj put donosi nova i potresna svjedočenja. Tako nekoliko mjeseci nakon rata mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski biskup don Petar Čule piše: »Još uvijek pronose se u dnevnoj štampi lažne i tendenciozne vijesti o uzrocima pogibije fratara na Širokom Brijegu u veljači ove godine. Da se tim lažima mogne što uspješnije na put stati, potrebno je prije svega sam događaj preko svjedoka točno ispitati i sa svih strana osvijetliti.« Glasilo prenosi i svjedočenje bivšeg partizana o zločinu nad fratrima u Gornjem Gracu kraj Širokog Brijega u veljači 1945. U razgovoru s fra Dragom Brglezom, župnikom župe sv. Jurja u Đurmancu, Krešimir Šego saznaje nove pojedinosti o stradanju velikog broja hrvatskih vojnika, civila, žena i djece te svećenika i redovnika na području Krapine, Đurmanca, Sv. Križa Začretja, Oroslavlja, Maceljske šume. U kronici franjevačkog samostana u Krapini stoje imena pobijenih svećenika, među kojima su i hercegovački franjevci: fra Metod Puljić, fra Darinko Darinko Mikulić i fra Julijan Petrović. Donesen je preslik knjižice »Nasljeduj Krista« koja je pripadala fra Darinku Mikuliću i koju je na Križnom putu pronašao jedan hrvatski uznik i prošle je godine donio u Vicepostulaturu. Zanimljivo je da još uvijek nije otvoreno na stotine jama u tome području, iako se stalno govori o potrebi istraživanja i dostojnog pokopa svih žrtava. Ni Hrvatski sabor nije jasno i glasno osudio zločine komunizma. Fra Drago podsjeća na riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića u Maclju 1991.: »Osluhnimo kakvu poruku upućuju duše pokojnika. Njihova poruka iz vječnosti je poruka opraštanja, pomirenja, mira i ljubavi! Bila bi najteža uvrjeda za njih kada bi netko zlorabio da u njihovo ime potiče na osvetu, da na račun njihove žrtve sije osvetu.«

Fra Vinko Dragićević opisuje krvave i mučne dane komunizma kroz život fra Serafina Dodiga. Nakon što su mu zli ljudi podmetnuli oružje i nakon što su ga Talijani osudili na smrt, od izvršenja kazne spašava ga fra Ćiro Ujević kleknuvši pred talijanskog zapovjednika. Partizanska vlast nakon toga fra Serafina uzima kao »svoga«, borca protiv fašizma, postavlja ga, unatoč njegovu protivljenju, u svoje odbore propagirajući da je narodni svećenik i napredni rodoljub. Požalio je što nije umro pod fašističkim plotunima. Govorio je: »Dok moja braća gnjiju po komunističkim zatvorima, mene naši ljudi vide u društva neprijatelja Boga, Crkve, a ja s njima nemam ništa zajedničko.« I komunističke vlasti ga pokušavaju ubiti, ali zahvaljujući jednom prijatelju i svome subratu fra Viktoru Nuiću ostaje živ. Partizani su mu govorili: »Mjesto ti je među nama ili pod zemljom. Ako ne ćeš s nama, da mi imamo pokriće, da možemo reći da je narod i čestiti svećenici za nas, onda si fašist.« Fra Serafin, domoljub, franjevac i svećenik odan Crkvi nosio je hrabro svoju bol.

Također je donesena i rubrika Odjek u umjetnosti. U njoj se objavljuju književna ostvarenja na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca.

I ovaj broj kvalitetom sadržaja i opreme nadilazi osobine jednog glasila (objavljivanje stavova neke organizacije) te postaje, nakon dugih godina prisilne šutnje, potreban glas istine i zraka svjetlosti na ovom našem prostoru prepunom medijske tame. Glasilo postaje glas pobijenih: Idući njihovim stopama za Boga i Domovinu do kraja svjedočiti. Znajući da Vicepostulatura raspolaže brojnim svjedočenjima možda bi bilo dobro da se glasilo pojavi i više nego dva puta godišnje. Inače sve o njemu i o drugome što Vicepostulatura radi može se pronaći na web adresi: www.pobijeni.info

Mostar, 23. siječnja 2010. (Misijana Brkić-Milinković / Večernji list) – »Ako Bog da, nadam se da ćete jednoga dana čitati i drugu knjigu "Priča l legendi", jer Ih je u mome računalu već 30-40 novih. Sada sve to treba Istražiti, obraditi i zaokružiti u konačnu cjelinu«, kazao je Grgo Mikulić na predstavljanju knjige u kojoj, kroz dvadeset i sedam priča i legendi iz Hercegovine, donosi iz prošlosti zaboravljena imena, mjesta, ljude, običaje, pripovijeda o stvarnim, povijesnim likovima, osobama iz legendi...

Putopis
Ova knjiga putopisno je putovanje utemeljeno na povijesnoj zbilji i legendi, događajima prije Krista do danas. U središtu tih priča je čovjek.

Ostatak članka može se pročitati u pdf obliku.

Vijest o ovom događaju može se također pročitati na stranicama Dnevnog lista ili u pdf obliku.