Opet je bilo veličanstveno na Bleiburgu, ako uopće može biti veličanstveno na takvim skupovima. Komunisti su 1945. pobili na stotine tisuća ljudi, Britanci su ih prethodno izručili, a onda je Zapad stao pljeskati 10. po redu suvremenom zločincu, Josipu Brozu Titu. I taj pljesak traje do danas, nema veze što je dotični otišao Bogu na poravnavanje računa unatoč tome što je govorio i htio da ga nema.

Između ostaloga čitam reagiranje Branimira Pofuka u Večernjem listu. Jest da je bezveze, ali je zanimljivo. »Žalosno je što se u Topuskom 2012. morao održati još jedan sat povijesti i dokazivanja tko je protiv koga i zašto u Drugom svjetskom ratu ratovao, koja je strana bila prava, a koja kriva. Žalosno je što će i ove godine nova, ponešto drugačija verzija, vjerojatno stići s bleiburškog polja. Najmanje na svim tim mjestima bude komemoracija, najmanje iskrenog žaljenja nad ama baš svakom žrtvom i još manje iskrenog kajanja zbog ama baš svakog zločina. ... I baš zato ja sam tog lijepog svibanjsko dana po banijskim šumama i gorama slijedio jednog partizana koji plemenitost i ispravnost antifašističke borbe nikada nije okaljao, koji je bio i koji još uvijek jest na pravoj strani.«

Ogrneš se trendovskom kabanicom i sve je u redu. Svi su krivi, a ti si svečić koji zna kako bi trebalo biti, samo te eto ne slušaju. I, naravno, očekuješ da ti zaplješću, ta za ovakve se misli uvijek pljeskalo, od Grčke i Rima, da počnemo tek od njih, pa do današnjih središta moći. Važno je umrtviti kritičko mišljenje i umjesto toga uvaliti krivotvorinu. Spreman si pisati povijest onakvom kakvom ona nikad nije bila. To se danas nosi, a sutra ćemo već vidjeti.

Nije Pofuk sam. Redovno mu se, opet u Večernjem listu, pridružuje Ivana Simić Bodrožić. »U jednoj nezgodnoj socijalističkoj građevini imala sam na stotine susjeda. Noću, repertoar bi često započinjao Thompsonom, a završavao Cecom.« Povod ovih i drugih rečenica bio je onaj nedavni događaj s romskom obitelji u Škabrnji. Nije važno što je sve mirisalo na namještaljku, što je Škabrnja kao žrtva trebala biti uprljana. Dotična je događanja prihvatila zdravo za gotovo i svima očitala poduku. Usput se, kaže, zaprepastila količinom mržnje i prezira koja je bljesnula u pogledu susjeda dok joj je govorio o drugom susjedu, navodnom homoseksualcu. Znam da je književnica, ali i da je okulist nisam znao. Svejedno, rečenice su u trendu i bit će za njih nagrađena.

Dok o svemu razmišljam, glavom mi se motaju misli o Domovinskom ratu. Njega odavno prljaju i sklanjaju s puta. Bude li ga, može se mahnuti Zapadnom Balkanu i inim blesavim i otrovnim izmišljotinama poput »regiona«. To kažu naši bojovnici, a glede mene bio sam s njima pa... Ne zaboravimo, rame uz rame borila su se djeca ustaša, domobrana, antifašista, partizana, komunista..., jer su htjeli konačno imati svoju hrvatsku državu. Dosta im je bilo one jugoslavenske u kojoj ti je moglo biti lijepo samo ako si bio poslušan poput psa i lajao samo na koga si trebao. I za to su bili spremni dati svoj život.

Boris Šprem, trenutni predsjednik Hrvatskog (nekad državnog) sabora, naizgled ide u ovom smjeru. Nije više važno gdje, ali kako mediji izvješćuju rekao je sljedeće: »Svatko od nas treba raditi svoj posao. Mislim da trebamo Hrvatsku obnoviti i duhovno i materijalno.« Morao sam se nasmijati. Ta pripadnik je partije kojoj sve to nije ni na kraj pameti. Nju se, pak, mora slušati. Kako nekada, tako i danas. Jedino je razlika u pojmovima. Prije govoraše »partijska disciplina«, danas je to »stranačka stega«. Ali, sve isto. I za to Šprem i drugi iz njegove partije nisu spremni učiniti to što on kaže da jesu. Vladali su 45 godina i iza sebe su ostavili pustoš. Jer, oni su ljevičari, anarhisti, revolucionari, jednostavno ljudi koji su naučili rušiti, ali ne i graditi. Gdje god su se pojavili iza sebe su ostavili pustoš.

Za Juliju Timošenko kažu da je ovakve i slične misli imala na pameti dok se upuštala u borbu za Ukrajinu. I pobijedila je. Ljudi su povjerovali da da će državu očistiti od parazita koje je iznjedrio komunistički režim. Grijeh bi bio reći da nije, ali paraziti su preživjeli. Nije ih onemogućila i sada sjedi u tamnici. Vodila se onom Isusovom da treba okrenuti i drugi obraz, zaboravivši da je on i bičem tjerao trgovce iz hrama. I zbog toga je Ukrajina ponovno u škripcu, baš kao i ona. Treba biti spreman, lijepa Julijo, kako joj neki tepaju.

Jest da je Ukrajina slična Hrvatskoj, ali ne trebamo mi ići do nje. Sve se to nama već dogodilo i to u još gorem obliku. Potpomognuti izvana oni su zaista zavladali. Mi šutimo. Nismo slični Juliji koja se junački odupire. Opet nas kljukaju Titom i njegovom krvavom duhovnošću, mi i dalje šutimo. Sve nas više i više tjeraju prema kontejnerima, mi i dalje šutimo. Možemo ovako prilično dugo. Opet ćemo valjda šutjeti. Što se dogodilo s našim osjećajem za pravdu i dobro? Izgleda da su prekriveni otpatcima koje svakodnevno uredno preko medija ubacujemo u sebe. Hrane nas njima poput »gica« da bi nas jednog dana mogli prinijeti na svoj stol. Sastojci poput vjere, Domovinskog rata, antitotalitarizma, nisu dobrodošli. Sve će pokvariti. Traži se odnjegovano meso, umrtvljeno do zaborava. Nešto kao HDZ poslije Tuđmana. Imaš ga, a nemaš ga. Umiješali se kuhari izvana. Hoće li tako ponovno biti? Ne znam, znam da je izbor za stranačkog vođu pred vratima. A njih ima više. Jedan je vrludao između Tuđmana i Sanadera, tako je činila i ona, drugi je tek došao pa bi odmah za kormilo, treći je, kaže, osnivao HDZ pa ustoličavao Stipu Mesića i, kažu, progonio generala Gotovinu te objelodanio da je pronašao brijunski transkript, četvrti i peti zajedno raspiruju dah negdašnjih vremena. Činjenice isplivavaju na površinu.

Spremni!? Za domovinu, za duh devedesetih godina, za poštene izbore, za puno toga. Živi bili pa vidjeli.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 16. svibnja 2012.

»Pucao sam«, tako mi neki dan reče prijatelj. Čudno sam ga pogledao. Kakvo ga pucanje snašlo. Ta nije nikakav kriminalac, a rat je već davno prošao. »Znaš, u ratu«, dometnu. Shvaćao sam ga još manje. Pa onda razvezasmo priču o ratu i pucanju. Na kraju dođosmo do istog zaključka. Već dugo nas uvjeravaju da je pucanje u ratu bilo pogrješno. A on je bio obrambeni. Netko je i prekoračio granicu nužne samoobrane, ali to ide na njegovu dušu, što mi imamo s tim? E, to bi oni htjeli. Grijeh pojedinca prevaliti na čitavu zajednicu, kod nas, a grijeh čitave zajednice prevaliti na pojedinca, kad se radi o njima. Kucnuli smo se čašom piva. Odosmo mi svojim putem, a oni neka idu kamo hoće.

Nije ovo ništa novo, samo smo dopustili da zaborav padne na mnogo toga. Sjetimo se tako negdašnjeg Hrvatskog telekoma. Bio je naš, rogoborili smo protiv visokih cijena, barem smo tako smatrali, i pričali, pričali. Čačić i njegova pouka da smanjimo priču i da ćemo imati za platiti potrošnju električne struje, bio je daleko. Onda Nijemci kupiše, oteše, dobiše, što li je već bilo, naš telekom i učiniše ga svojim. Računi za naše pričanje odmah poskočiše. Malo smo se, kao, bunili i život je nastavio dalje. Dođe na kraju Čačić sa svojom poukom. Prigovori nam zbog naše lisnice, dok je svoju punio i našim novcima. Jesmo li se opametili?

Ništa se zaista ne događa slučajno. Neki su odavno računali i računaju na našu zaboravljivost. Shvatili su da je ona u našoj psihi. Nauči je nadzirati i zarobio si čovjeka. To su britanska iskustva još iz Prvog svjetskog rata. Čak su uspostavili i ministarstvo za ratovanje informacijama. Širili su glasine, laži, poluistine, izvrtali pojmove da bi tako lakše došli do željenog cilja. Danas je sve to preliveno u Chatham House, Kraljevski institut u Londonu... te se odražava kroz Bilderberg skupinu, Trilateralu, Novi svjetski poredak... Zvijer je puštena s lanca i traži koga da proždere. Ne idimo tamo, sklonimo se u zavjetrinu svoga mišljenja o domoljublju, bogoljublju i čovjekoljublju. Oni o tome ne govore. Njima je na ustima lijevo – desno, a ne dobro – loše. Nastoje ovu zemlju pretvoriti u arenu, onu iz davnih dana, gdje pobjeđuje jači i gdje nema nikakvog športa nego samo krv lipti na sve strane.

Lijep primjer za ovo su nam komunisti i svi oni koji su od njih nastali. Ovih dana ih se posebno sjećamo. Ne samo zbog Kruga za trg koji nastoji ime zločinačkog Josipa Broza Tita skinuti s jednog od najljepših zagrebačkih trgova. U mjesecu svibnju poput užarene lave izlilo se komunističko mišljenje na sve one koji nisu išli njihovim putem. Osokoljeni pobjedom dopustili su se predstaviti onakvima kakvi jesu. Kovali su »novog čovjeka«. Ubijali su na sve strane i čistili, kako oni kažu, ovu zemlju od raznoraznih neprijatelja ljudskog roda. Bili su to intelektualci, novinari, književnici, seljaci, djelatnici, športaši, ma jednostavno ljudi iz svih slojeva. Jedini im je grijeh bio što nisu pogazili svoju ljudskost koju je Bog jednoga dana stavio u njihovu nutrinu.

S velikim poštovanjem zaista stojim pred onima koji su ubijeni tih svibanjskih dana. Ne želim se osvrtati na one koji govore da na Bleiburgu, tom simboličnom mjestu hrvatskog stradanja, nije nitko ubijen. Sve da i nije, opet je to početak tog hrvatskog stradanja. U Yad Yashemu nema ni nekog takvog početka, pa se Židovi opet tu klanjaju svojim žrtvama. I imaju pravo. No, rekoh, ne ćemo o svemu tome. Recimo još samo da ovih dana izlazi knjiga o šokantnim partizanskim, odnosno komunističkim zločinima u južnoj Austriji. Britanci dočekali vojsku i civile koji su bježali pred zlom, vratili ih natrag i tako sve poče, mimo svih međunarodnih konvencija.

Uči li se ovako u našim školama? Ne bih baš rekao. Tamo postoji neka drukčija povijest. Pisale su je mutikaše o kojima smo do sada govorili. Njome su nastojali i nastoje prebrisati svoje zle tragove. Opet sve u skladu sa zakonima ljudske psihe. Počneš rano govoriti ljudskom biću i ono će početi zaboravljati tko je i slijedit će tvoje namisli. Dovoljno nam se sjetiti janjičara. Turci su silom otimali našu djecu, da bi nam se ona kasnije vraćala gora od svojih otimača. Ili ova priča o spolnom odgoju u školama. Razvikano je to na sve strane kao da nema ništa pametnijeg od toga. No, kada na spolnom području razvališ ljudsku ličnost, ona je tvoja. I zbog toga taj se govor spušta sve niže i niže, ne mislim samo na dijelove ljudskog tijela, nego na dob. Doći će i do vrtića, ako već nije. Ne će onda sutra biti teško miksati obitelj kako ti drago, kao da je životinjskog podrijetla. Istina, Darwin se to jednoga dana usudi reći, ali mu se teorija nešto klima u posljednje vrijeme. Ipak je pretjerao.

Oni koji zacijelo nisu pošli lošim putem jesu mladi koji su se ovih dana skupljali u Sisku. Bilo ih je nekoliko desetaka tisuća, kao u Međugorju početkom kolovoza. Znak je to da se dobre namisli ne mogu tek tako odbaciti u kut. Pitanje je samo jesu li dovoljno čuli sami sebe i jesu li ih dovoljno čuli odrasliji? Svima nam je, naime, zajedničkim putem, ustrajno i smjelo, inače će nas zamesti vjetrovi tzv. suvremenih gibanja. Pružimo si ruku i stvorimo novi svijet. Neka nam ove riječi ne zazvuče patetično u ušima, već kao poziv i kao znak. Čeka nas mnogo toga, a hoćemo li stići shvatiti što, ovisi samo o nama samima, ni o kome drugome.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 9. svibnja 2012.; braniteljski-portal.hr, 9. svibnja 2012.

»Antologija hrvatske poezije na engleskom jeziku "If We Crach into a Cloud, It Won't Hurt (Croatian Poetry 1989. - 2009.)" danas će biti predstavljena u Europskoj kući u Londonu, izvijestilo je Hrvatsko društvo pisaca...« Naletjeh na ove rečenice dok se tamo negdje oko jutarnje kave spremah napisati štogod o životu koji bruji oko nas. Ne mislim tu u prvom redu na prve sv. pričesti i slavlja potvrde djece i mladeži ovih dana. Mislim na »njih« koji imaju na pameti i to. Preporučuju kumovima što obući za te dane, da navedem još nekoliko rečenica koje pročitah prije koji dan. Bez da duljim, sve papreno skupo. Podrazumijeva se da i kumčetu treba štogod, da je štogod, kupiti. Kao da posao cvjeta na sve strane. A njega nema i bit će ga sve manje, budemo li slušali ove magloljupce. Njima je do koristi, one opipljive, drugoga žele pretvoriti u djelatnika i potrošača, važno je da ne razmišlja i ide zacrtanim putem. To je ta točka koja spaja one iz prvih i one iz drugih rečenica gore navedenih. Ne šire to što kažu da šire, nego se postavljaju iznad i od drugih žele učiniti štovatelje i »glancatelje« svoga lika i djela. Naučili su to u zločinačkom komunizmu. Zbog toga među nabrojenim pjesnicima i pjesnikinjama ne ćete naći nikoga tko »miriše« na ono što oni zovu »desno«. Takvi nisu hrvatski. Nedostaje im začin jugoslavenštine, taj bitni začin koji te može dovesti do praga Londona. Bez njega, naime, možeš samo do Bleiburga, onoga nekadašnjeg i ovoga sadašnjega. Tako bi htjeli da bude.

Naravno da ovako ne može. Pokazao je to jasno i skup Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Održao se 25. i 26. travnja u prostorijama HBK u Zagrebu. Priredila ga je Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Dva puna dana, doslovno, slušali smo o zločinačkoj ćudi i zločinačkom djelu komunističke zamisli. Ubijali su ljude kao na tekućoj vrpci. Pritom su govorili da stvaraju novoga čovjeka. U prvom dijelu razmotreni su temeljni komunistički vidici, u drugom kako se komunizam iskalio u pojedinim nadbiskupijama, biskupijama i redovničkim zajednicama, a u trećem što rade pojedine postulature i vicepostulature glede pronalaženja mučenika. Svakako korisno i svakako zanimljivo. Osim crkvenih velikodostojnika, predstavnika državnog Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina, bio je tu i Lojze Peterle, slovenski političar trenutno zastupnik u Europskom parlamentu. Sve ovo nije bilo dovoljno da mediji u državi posvete dužnu pozornost ovom skupu. Samo su nešto neodređeno progovorili da se ne bi moglo reći da nisu ništa i time su htjeli zapečatiti stvar. Oni iz Crkve i oni koji su neovisni i slobodni trudili su se prema svojim mogućnostima prenijeti što se tamo govorilo i radilo, da bi se to kasnije moglo uzeti u razmatranje te usvojilo ili popravilo. Podrazumijeva se da su objelodanjeni i zaključci koji pozivaju, rečeno jednostavno, na suočavanje s komunističkim zločinima i traženjem mučenika i žrtava koje su proizveli. Mi koji smo u tome djelatno sudjelovali sjeli smo nakon svega i osjetio sam da je ovo zaista početak nečega novoga, a ne samo još jedan događaj, vapaj dok te oni ne žele čuti. Htjeli ne htjeli, budućnost je na strani istine, nipošto ne na njihovoj. Kazuje to i sličan skup održan u isto vrijeme u Rimu. Srednja i Istočna Europa teško je stradala pod komunističkom čizmom. Na desetke tisuća civila i crkvenih službenika glavom su platili svoja uvjerenja. Tko je kriv, ili još bolje, tko je učinio da se ta zločinačka namisao raširi po tim zemljama? Tamo nije nicala, nego u nekim drugima, da bi nakon toga bila prebačena ovamo. Isti vrtlari danas nastoje da to bude skriveno, da sve zastru maglom i da komunističko otrovno cvijeće i dalje raste, samo pod drugim imenom. Kada ovo razaberemo u svojoj glavi, lako ćemo ih prepoznati.

Hajde da za ovaj put, uostalom trebalo bi i završiti, o ovome više ne govorimo. Možda da samo spomenemo tzv. dokumentarni film »Naš drug Tito«. Novine rekoše da je to »francusko bh. (što mu god to značilo) koprodukcija i bavi se kultom Josipa Broza Tita, sjećanjem na njega i razdobljem komunizma«. Bit će, navodno, na programu ovih dana. Takve su misli u BiH. U Hrvatskoj, unatoč svemu, puštaju serijal »Jugoslavenske tajne službe«. I tamo je magla, ali nazire se i sunce.

Dok čovjek prelazi granicu, onu tvarnu, tamo negdje u Vinjanima ili negdje gore u Posavini te granice u našim glavama, ne može se ne osvrnuti i na prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Mostaru. Dotični postojanje »dviju škola pod jednim krovom« u Stocu i Čapljini označi kršenjem Zakona o diskriminaciji te naloži... Moglo bi se s njima donekle i složiti. Doista se ovdje radi o diskriminaciji. Djecu treba staviti pod dva krova, ne pod jedan kao sada, i ne pomiješano kako bi oni u presudi htjeli. Ta djeca su Hrvati, Srbi, Bošnjaci..., ne neki Jugoslaveni koji govore izmišljenim jezikom, imaju izmišljenu kulturu, izmišljenu povijest... Sve to njihovo jest stvarno i svatko tko to odbacuje diskriminira i može s onim pjesnicima u London.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 2. svibnja 2012.

Učili smo o njemu u školama, valjda, još ga više doživljavali u medijima, ovo svakako. Bilo ga je na sve strane. Günter Grass. Nobelovac. Tepali su mu kao velikom književniku. Otkada objavi da je u mladosti pripadao SS trupama sve se to dobro ohladi. Odjedanput im postade važno što je tko bio, a ne kako piše. Zapravo, uvijek su se ponašali na taj način. Kad su ga uzdizali, uzdizali su ga jer je pripadao tvrdokornim ljevičarima, sad kad... Počinjem docirati, vidim to, ali oni se prema nama odnose upravo na ovaj način. Priznaju samo lijevi svijet i ništa više. Kao da Bog, priroda, tko li, po njima, nije stvorio i onu drugu, desnu stranu. Tek kad skladno djeluju možemo govoriti o napretku tijela.

Bijaše milina slušati biskupa Milu Bogovića na konferenciji za tisak u povodu međunarodnog simpozija Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Nikoga nije odbacivao, zazivao je samo jedinstvo, jer svi smo ljudi, bez obzira kojem uvjerenju pripadali. Imao sam čast i sam progovoriti nekoliko riječi kao član organizacijskog odbora. Usput sam promatrao novinare. Iako ih nisam poznavao, po držanju, a posebno po pitanjima koje su kasnije uputili, jasno sam mogao razabrati naginju li, ne ljevici ili desnici, već jedinstvu hrvatskog naroda ili odrađuju zadatak koji su si sami ili su im ga drugi zadali. Nakon što njihov uradak prođe kroz uredničke ruke, imamo vijest. Umorni od trke sa svakodnevnim životom u opasnosti smo vrlo je lako progutati.

Riječi trenutne hrvatske političke vrhuške koja se ovih dana okupila u Jasenovcu zvučale su potpuno drukčije. Oni bi još ispravljali povijest, svrstavali nas na pobjedničku i poraženu stranu, vodili nas u nekakvu svijetlu budućnost kao da ne nazočimo svakodnevnom gubitku radnih mjesta ili prevedeno dramama živih ljudskih bića. Kažu da su antifašisti, da su pobijedili, da su... Bože moj, koje smo dobro vidjeli od svega toga, kroz sve puste godine do Domovinskog rata? Zabranjivano je hrvatsko ime, hrvatski jezik, progonila se vjera, ispirali su nam mozak o novom čovjeku koji se stvara kroz revoluciju, naši su bližnji išli trbuhom za kruhom u inozemstvo, odlazili smo u tamnicu za nekoliko riječi pjesme koju su oni zabranili, neprestano nas uvjeravali da moramo bdjeti da ne bismo stali na krivu stranu... Čega je to pobjeda? Da, pobijedili su Britanci i masoni, kako mnogi dokazuju sa sve više argumenata. Njihovo čedo Jugoslavija nastavilo je živjeti, kao da nije bila dovoljna ona prva. Sada je toliko osramoćena da se mora preimenovati u Zapadni Balkan i kao takva uvaliti isprepadanom i umornom puku.

Vozeći se kroz predivne hrvatske krajeve prema Zagrebu i slušajući što to ovi zbore, sjećah se Domovinskog rata. Hrvatski čovjek reče da ne želi biti rob i napravi svoju državu. Zbog toga su se sjatili sa svih strana da mu je unište. Internacionalaca i probisvijeta uvijek će biti na prodaju, sve dok to puk ne uvidi i stavi ih na njihovo mjesto.

Spomenuti Günter Grass ovih dana ponovno uzburka vodu. Teško je dokučiti što je htio. Uglavnom, kritizirao je Izrael, svijet, koga li, što židovska država ima atomsku bombu, a to se ne dopušta drugima, Irancima, npr. Ne bih se htio u sve to miješati, jer čak i židovski neki pisci rekoše da dotični ima pravo kritizirati Izrael i da se svaka kritika ne smije smatrati antisemitizmom. Pripomenuo bih samo da o »proslavljenom njemačkom piscu« iziđe u medijima i da nije bio u lošim odnosima s DDR-om. Znamo to već. Tvrda komunistička država, sa svim izvitoperenostima koje komunistički sustav ima u samome sebi. Opet je, dakle, lagao. Nije nikakva ćudoredna veličina, iz njegove lule izlaze drukčiji dimovi nego što bi on to htio. Nisam ironičan i ne kažem da bi to mogli biti dimovi trave koju je pripalio, čak i tada, pričaju, kušao nisam, da se drukčije govori. Širiš ono što imaš u sebi. Znate li vi to, vrli naši prvi i »najprviji« političari? Izgleda teško. Neke druge vi dimove volite.

Došao je i proći će simpozij o katoličkim mučenicima i žrtvama što ih proizvede komunizam. Bit će puno toga rečeno. Možda ćemo nešto upamtiti, možda ne. Nije to toliko ni važno. Puno je važnije kako ćemo se ponašati. Imamo li snage doprinijeti da oni dobiju ime i prezime, dostojan grob umjesto raznoraznih jametina u koje su ih šutnuli kao ostatke nekih životinja? Za početak odbacimo pokušaje prikrivanja istine. Da, komunizam je bio i jest zločinačka ideologija. Da, Tito je jedan od deset najvećih krvnika u suvremenoj povijesti. Da, pristajali smo uz taj režim i sada se kajemo. Ma, možemo li mi ovo?

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 25. travnja 2012.; brotnjo-online.com, 25. travnja 2012.

Ovih dana nakon Uskrsa u našim su krajevima prve sv. pričesti. Djeca se ispovijedaju, dolaze u Crkvu i po prvi se put susreću sa svojim Bogom u obliku hostije. Na licima im se vidi, ako već nismo razgovarali s njima, da to za njih nije nikakva igra. Osjećaju da su ušli u svijet odraslih, tamo gdje stanuje Biće kojemu trebamo težiti. No, kolikogod ova vremena bila idilična, uvijek se nađe onih koji ih nastoje pokvariti. Prebacit ću se s drugu stranu granice, europske, u Italiju. Dijete uvelike lišeno razumskih sposobnosti. Roditelji žele da bude pričešćeno sa svojim sukolegama. Župnik prihvaća i strpljivo ga priprema za prvu sv. pričest. Kad se približio taj dan, roditelji i on napravili su pokus hoće li taj iščekivani dan sve biti u redu. Dali su djetetu neposvećenu hostiju. Ono ju je odbacilo. Župnik je zaključio da još nije u stanju primiti prvu sv. pričest, ali da može biti sa svojim kolegama i on će ga umjesto sv. pričesti blagosloviti. Tako je i bilo. Međutim, mediji su namirisali slučaj. Župnik odbio pričestiti bolesno dijete. Dalje ne treba prepričavati. Lavina je krenula, bez obzira što činjenice govore drukčije. One koji se kolebaju u vjeri treba uvjeriti da odatle što prije bježe, a nevjernike učvrstiti u njihovoj nevjeri. Podrazumijeva se ovo su moji zaključci, gazde »neovisnih« medija ne govore ovako otvoreno, oni to čine u rukavicama. Osjetili smo to dobro u našoj domovini, s obje strane granice. A bit će toga još, samo da smisle.

Promatrajući navedeni događaj i čitajući medije koji nisu »mainstream« lako zaključujemo da je odavno počelo tzv. kršćansko pitanje. Kršćansku vjeru i njezine pripadnike progone na svim stranama svijeta. Ne mislim ovdje na muslimanske fundamentaliste, kako nam obično podmeću. Mislim na one koji planiraju buduće događaje, ratove, kulturna gibanja, gospodarski rast... Obično ih jednom riječju zovu masoni, iako je tu dosta imena. Ono što ih veže jest mržnja prema Bogu i sebičnost do krajnjih granica. Htjeli bi uživati, dok bi neki drugi trebali za njih raditi. I zbog toga se služe svim sredstvima da što prije dođu do toga cilja. Oni ga obično zovu Novim svjetskim poredkom, krijući samo još njegove točne sastavnice. Dok se to ostvaruje, ljudima pričaju priče i bacaju im medijske kosti da ih glođu.

Jedna od medijskih kostiju još je tzv. Arapsko proljeće. Dolazi sloboda ugnjetenim narodima. Prijašnji vlastodršci prikazuju se ovakvima i onakvima, bez da se kaže da su ih prije itekako podržavali. Ne ulazeći previše u raščlanjivanje tijeka ovih događaja, primjećujemo lagano da kršćani na tim područjima nestaju, a vlast u ruke preuzimaju muslimanski fundamentalisti. Nije to zbog toga što bi se navijalo za jedne protiv drugih. Igračima iz sjene je svejedno. Kršćani tamo niti su u većini niti ih je lako nagnati na fundamentalizam. Zbog toga su odbačeni. A kad se ovi drugi razmašu do te mjere da pothvati protiv njih ne pobude zdvajanje u dobre namjere, doći će do njihova progona. Vrlo lako da će i atomske bombe frcati. Igrači iz sjene ne će biti krivi, a ljudskih bića na ovoj zemlji bit će puno manje. Tako će još više bogatstva prijeći u ruke onih koji danas u njemu plivaju. U svemu će pripomoći i Europska unija. Novčano će potpomoći UN Population fund (UN Fond za pučanstvo) koji ima program Access RH, program koji nastoji po čitavom svijetu proširiti pristup kontracepciji i pobačaju. Broje će nam se, dakle, itekako smanjiti. Da je Hitler živ, što bi bio radostan. Ah, da, sve je ovo dio eugenike, pa je stoga i Hitler mogao raditi što je radio, samo je malo pretjerao, odnosno nije djelovao dovoljno diskretno. Kad su to uvidjeli, povukli su svoj novac i namijenili mu kraj. Tako je to kad s njima igraš. Kolikogod bio brutalan glava ti je uvijek u torbi.

U Hrvatskoj su se hvala Bogu probudili. Udruga Vigilare bori se za poštivanje ljudskog života. Čini to na razne načine. Jedan je od njih da početkom svibnja namjeravaju poduzeti Hodnju za život. Prepisali su to od Talijana, ali ne mijenja ništa na stvari. Kako su se povezali protivnici života, tako se sada povezuju oni koji ga vole. Glasno kažu da ne će dopustiti da nas tako hladnokrvno pobiju i smanje na broj za koji oni misle da je dostatan za ovu zemlju. Uz zaštitu ljudskog života naglašavaju činjenicu da čovjek nije samo jedinka, nego i član zajednice. Kad se tako gleda, onda drukčiji vjetrovi počinju puhati, vjetrovi koji raspiruju život.

Ovako misli puk, ne politika. Ona je pod šapom igrača iz sjene. Ovih dana odrađuju posao bacanja medijskih kostiju hrvatskom puku. Trube o suđenju stoljeća, suđenju Ivi Sanaderu, Fimi Medii i, Bože moj, HDZ-u koji je pobio na desetke tisuća ljudi, oprostite, zabunio sam se, to je učinila Komunistička partija kojoj se još nije sudilo, a i ne će kako je krenulo. Ove sude pod izlikom da su okrenuli veliku lovu. Zapravo radi se o nečem drugom. HDZ je onaj kojega treba dotući. S Franjom Tuđmanom se to nije moglo pa je obolio. Čim je umro raznoraznim smicalicama učinili su sve da netko njegove misli ne bi došao na čelo pokreta koji je oslobodio Hrvatsku. Pa su blatili Ivića Pašalića uzduž i poprijeko. Kad je to dovoljno učinjeno, koga je bilo briga što je Sanader pokrao glasove i došao na čelo stranke. Naravno, pristupio je izvođenju dodijeljene zadaće. Sad je u tamnici, HDZ na optuženičkoj klupi. Umjesto da se bavi nacionalnim probicima, morat će se baviti samim sobom. Ivo Sanader će, pak, nakon svega najvjerojatnije biti pušten zbog nedostatka dokaza, ako igra ne bude drukčije zahtijevala.

Sve je više Hrvata bez posla, afera je također sve više, samo naum igrača iz sjene ide dalje. Smiješi nam se Zapadni Balkan, ako ne pljunemo na njega, da parafraziramo jednoga njegova revnog provoditelja.

Crkva kao i uvijek ide ustaljenim putem. Nastoji protumačiti što se događa i kako kroz sve proći. Ne ostavlja čovjeka, vjerovao on ili ne, nasred puta. Zbog onoga ljudskoga u sebi zna pogriješiti, ali se uvijek nastoji ispraviti. Neka je stoga sretan rođendan današnjem njezinom vođi papi Benediktu XVI. Usput, jesmo li čuli slično od igrača iz sjene ili oni čestitke upućuju nekome drugom? Recimo, engleskoj kraljici, onoj čiji jedan od pobočnika nadzire Bodu Hombacha, on WAZ, on EPH, on medije koje rabimo u miloj nam domovini, ne zaboravimo, s obje strane granice. Sve je povezano i samo čovjek s ropskom mišlju u glavi ne želi se toga osloboditi.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 18. travnja 2012.; brotnjo-online.com, 22. travnja 2012.

Uskrsno je doba. A u ušima mi još odzvanjaju riječi svjetine: Raspni ga! Prije toga su ti isti Isusa slavili, klicali mu. Ali bilo je to ono vrijeme dok su mislili da će se njime okoristiti. Liječio je, propovijedao, bio slavan. Samo budala bi u takvim trenutcima odlučila biti daleko od njega. Međutim, kad vlast krenu đonom na njega, sve se promijeni. Svjetina u hipu shvati koji je novi trend. I pokaza se bezdušnom i učinkovitom. Ništa naročito novoga. Svjetina je uvijek bila takva i uvijek će takva biti. Pitanje je samo jesmo li njezini članovi ili ne.

Komunistički prvak Buharin otvoreno napisa: »Proleteri nemaju domovine. Jedinu obvezu i dužnost koju imaju proleteri prema domovini jest ne da je brane niti da rade na njezinu unapređenju i slavi, nego nastojanje, da je svim mogućim silama unište.« Nešto slično napisa u Borbi 1922. August Cesarec: »Nijedna nacionalna zastava nije oslobodila i ne će osloboditi radništvo... Radnici! Jedina vaša domovina treba da je vaša klasa i internacionala! Jedini vaš barjak treba da je barjak crven bez ikakvog okvira!« Istina je, gadi mi se ovih dana čitati ove riječi, jer ne želim prljati blagdane, ali život ih je stavio pred nas. Crvenija nam je i internacionalnija domovina nego što se to usuđujemo priznati. Nisu nas osvijestila ni samoubojstva branitelja, čitava jedna brigada. Zbog svoje ljubavi prema domovini prvi su osjetili što se sprema. I nisu mogli izdržati, ne osuđujmo ih zbog toga. Mi smo se dotle ufuravali u trend. Birali smo ih, pljeskali im, zviždali onima koji su se usudili zboriti o domovini, nabacivali se blatom na njih. Kad se kasnije dokazalo da sve to ne stoji, opet smo bili na suprotnoj strani. Nisu u trendu.

I tako, dok mislimo da vladamo stanjem oko nas, zapravo smo kunići, nekada pokusni, nekada jednostavno strašljivi. Komunizam je ostao u našim glavama. Oni svjesni borili su se protiv njega pa su ih uhićivali, ubijali, progonili ih. Mi smo bili pametni pa smo u prikrajku grickali svoj kruh svagdanji i ni u što se nismo miješali. Važno je da tog kruha ima, a ako naiđe i kakva igra, baš će biti dobro. Shvatiše to igrači iz sjene pa nam prikučiše kavanskog šaljivdžiju Mesića, a onda dotjeranog Josipovića. Bili su to samo omoti, sadržaj je uvijek bio isti. Buharinove i Cesarčeve misli bujale su na bunjištu naše gluposti.

Trenutno je u trendu nešto drugo. Htjeli bi da budemo međunarodni zagriženi desničari, oni kojima s pravom ili ne prišivaju nacizam, progon Roma, a podrazumijeva se i Židova. Tu je i napredna Crvena akcija koja se svemu tome suprotstavlja. Trebali bismo se, kao, svrstati na jednu stranu. Čemu? Svrstali smo se devedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon toga smo pobijedili, iako tako nije bilo predviđeno. Svi ovi mimohodi samo su mamac u novu stupicu, svejedno zove li se Zapadni Balkan ili nekako drukčije. Zbog toga i trabunjaju o detuđmanizaciji, zločinima hrvatske vojske, jednakoj krivici... Naša pobjeda u nametnutom ratu velik im je kamen smetnje. Ne mogu do kraja provesti svoje nakaradne misli pa su živčani. Nije tako samo kod nas, nego i po svijetu. Uzmimo SAD za primjer. Prosvjednike protiv nerazumnog bogaćenja jednih i nerazumnog siromašenja drugih jednostavno batinaju. Tko je vidio opirati se u zemlji cvjetajuće demokracije. Usput pokušavaju i zaustaviti Internet. Svašta tamo objavljuju i treba im stati u kraj. Još nisu uspjeli, jer su se mnogi pobunili, ali i dalje rade na svemu. U trendu je tzv. CISPA. Privatne tvrtke i američka vlast trebale bi dobiti pravo da mogu nadzirati bilo koga, bilo kada, koliko dugo žele bez prethodnog upozorenja. Pokret protiv ovog trenda je u tijeku. Molim Boga da uspiju.

Ne pročitah u medijima u hrvatskom društvu, ali pronađoh na internetu. EU se opredijeli za ljude kao pokusne kuniće, jer životinje imaju svoja prava. Nije šala, prošao je prvi travnja. Taj program zove se Esnats. Opravdanje za njega je da će sniziti troškove i dati dostojnu alternativu pokusima na životinjama. Te zahtjeve je, pak, EU postavila u nekim drugim svojim zakonima. S druge strane, vele, veća je djelotvornost istraživanja jer se lijekovi odmah iskušavaju na ljudima. Komu ovo nije dosta i želi više saznati neka ukuca esnats.eu u svoj mrežni pretraživač i imat će što vidjeti.

Nekako mi se čini otrcanim ono pitanje kamo će nas sve ovo odvesti. Ako volimo trendove, čusmo cijenu pa izvolimo. Kuknjava ničemu ne pomaže. Radije zasučimo rukave, sjetimo se pobjedonosnih devedesetih i ne dopustimo da nam se smiju kao pokusnim kunićima i rade s nama što hoće.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 11. travnja 2012.

Papin pohod Kubi već polako pada u zaborav. Dolaze druge stvari, mediji o tome revno izvješćuju jer se dobit mora stvarati. Kad je više ne bude, raspast će se carstva građena kulama od karata, oprostite, našom naivnošću. Da ne gutamo ono što nam svakodnevno poslužuju, bili bi oni drukčiji.

Ne zaboravljajmo Papu. Između ostaloga izvijestiše da se sastao i s Fidelom Castrom, ocem kubanske revolucije. Tko za njega ne zna. Taj mit stvarali su desetljećima. Baš kao o drugu Titi. Čine to još i danas, o obojici. Međutim, izgleda da je između njih velika razlika. Drug Tito bio je mason, svejedno mu bilo što će se dogoditi samo neka je njemu dobro, Castro je zagriženi nacionalni revolucionar koji si je bio umislio da svojoj zemlji donosi dobro. Nakon burne prošlosti prvi ode na onaj svijet pritisnut velikim bijelim kamenom, važnim masonskim simbolom, bez zvijezde petokrake pod kojom se, navodno, borio i bilo kakvog drugog znaka. Castro se na put tek sprema. Kruže glasine da to čini ozbiljno. Navodno da ga je Papa trebao ispovjediti i pričestiti. Sve da i nije, učinjen je veliki pomak. Papa došao na Kubu, dopuštena neka očitovanja vjere nezamisliva za prijašnja doba, Papa je govorio na Trgu revolucije pred mnoštvom gdje je samo Castro govorio, Veliki petak proglašen je neradnim danom... Uzdrmao se komunistički mit o ikoni zvanoj Fidel Castro. Korijeni su progovorili u njemu, isusovci su ga, naime, odgajali. Kamo će sve to okrenuti još ćemo vidjeti.

Nemojmo podcjenjivati ovaj Castrov mit, kao i mit o Che Guevari. Pučanstvo Latinske Amerike u komunizmu je vidjelo nešto drugo nego što smo iskusivali mi ovamo. Njih je poglavito zanimalo oslobođenje. Nesmiljena kapitalistička čizma bila ih je strašno stiskla, a još to čini. Stenjali su pod njezinom težinom. Zbog toga je revolucija mirisala na dobro ne samo bezbožnim komunistima, već i mnogim kršćanima. Tek u novije vrijeme, nakon što se utiša i teologija oslobođenja, stvari postadoše jasnije. Kapitalizam je loš, ali isto tako loš je i komunizam. I Fidelu Castru to doprije do pameti. Međutim, je li nama doprlo do pameti da je kapitalizam drugo lice bezbožne podvale suvremenom vremenu? Iskusivamo to ovih dana, kao što su u Latinskoj Americi iskusivali komunizam. Nezaposlenost, između ostaloga, svima je zakucala na vrata. Pretvaraju nas u roblje koje radi na imanju svoga gazde. Zbog toga je sretno, jer barem radi dok mnogi drugi ni to ne mogu. Prijevara je išla jednostavno. Donijet će nam šarene izloge, ulaganja rečeno njihovim rječnikom. Mnogi smo se polakomili i otvorili svoja vrata. Radimir Čačić se zadovoljno smiješi. Njemu je kapital sve. Osjeća da može biti robovlasnik i baš ga briga za sve.

Zanimljivi su zaista putovi ljudskog života. Sve dolazi na naplatu, htio to ili ne. U očaju je besmisleno vraćati se starim mitovima, poput onoga o drugu Titu i njegovu zločinačkom režimu. Iz dana u dan ispirali su nam mozak time, govorili o nekom doprinosu ljudskom rodu, a ustvari se radilo o velikoj prijevari. Zakulisnim središtima moći isplatilo se podupirati i plaćati nesretnu Titinu tvorevinu, zbog njihovih geopolitičkih zamisli. Pa su stvarali mit o njegovu socijalizmu s ljudskim licem. Istinu, a ne mit, o Bleiburgu, OZN-inim i UDB-inim ubojstvima gurali su neprestano u stranu. Tko to nije prihvaćao, dolazio je u opasnost da ga proguta noć. Još su i danas iste ili slične zamisli na djelu. Prodaju nam ih svaki put kad odemo na neku regionalnu utakmicu, kad slušamo regionalne pjevače, kad čitamo regionalne književnike, kad pristajemo uz regionalne gospodarstvenike, kad... Sve su to kapilari kojima se gradi novo tijelo po njihovu, a ne našem ukusu. Karavana ide dalje, raspada se naša istina, a gradi njihov mit.

Što znači stvarati lažni mit lijep nam je primjer Tony Blair, negdašnji engleski laburistički premijer. Ovih dana dovezao se hvaliti Kinu, prevedeno njezino današnje društveno uređenje. I to kroz jednu katoličku reviju. Na stranu to što se navodno obratio na katolicizam tek poslije silaska s dužnosti, ali to je čovjek koji svojim djelima ne propovijeda ono u što kaže da vjeruje. Njemu je tako homoseksualnost nešto u redu, a njegovoj ženi Cherie pobačaj. Čudni neki katolici. Mislim da bi im i današnji Fidel Castro imao što prigovoriti. Očito je i svoju vjeru podvrgao opipljivim probitcima. Tko će čekati na neko tamo nebo.

Kad je Castro smogao snage porazmisliti o simbolima kojima bi trebao odsjevati njegov život, kako to ne bismo mi trebali učiniti? Usudio se dokrajčiti mit da bi mogao proključati život. Uperio je svoj pogled prema križu. Razumski gledano križ izgleda besmislen. Međutim, kad se stavimo u njegovu sjenu počnemo primjećivati kako je pun snage. Kuba izgleda to čini, što je s nama i našim krajevima prosudimo sami.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 4. travnja 2012.

»Arhipelag Gulag«, »Jedan dan Ivana Denisoviča«, najpoznatija su djela Aleksandra Solženjicina. Da bi ih napisao, morao je puno toga prepatiti. Ne mislim na sami čin pisanja, već na razdoblje iz kojega su iznikli. Solženjicin je najprije bio uzorni ruski vojnik, u Drugom svjetskom ratu. Prijavio se kao dobrovoljac. Budući da je bio okretan, nije čudno da je napredovao od običnog sovjetskog vojnika do zapovjednika topničke bitnice. Ali mu se nije dalo šutjeti. U pismima je neizravno kritizirao Staljina pa su ga 1945. uhitili u istočnoj Pruskoj. Osuđen je, podrazumijeva se, i zatočen u Sibiru. Nakon odslužene kazne prognan je u Srednju Aziju. Rehabilitirali su ga pa je uspio postati učitelj. Ni dalje mu se nije dalo šutjeti i morao je preko granice. SSSR ga jednostavno nije više podnosio. Zapadu je dobrodošao. Svojim književnim djelima uspješno je mrvio ljutog neprijatelja. Kapitalizam je sjao od sreće.

Danas komunizma recimo da nema, kapitalizmu se mrko piše, ali Solženjicinova djela i dalje plijene pozornost. Usudio se tražiti istinu. Naizgled sa slabim izgledima za uspjeh. Malo »ja« naspram velikog vođe i velikog sustava. Sve bi uzalud, malenost pobijedi. Sad mu neki zavide. I oni bi htjeli kolačiće uspjeha. A patnje? Ma daj, pusti to!

Sovjeti su rekli svoje, Solženjicin također. Mi se, pak, približavamo nekoj Europi. Opet malo »ja« pred velikim vođama i velikim sustavima. Ne gone istina u Sibir, ali bez bilo kakve milosti pritežu remenje. Postali su vješti u obmanama. Ne služe se komunističkom retorikom, njihove su riječi puno uglađenije. Međutim, u srži je sve potpuno isto. Čovjeka nestaje, a na njegovo mjesto ustoličuju se ideologije i nakaradna ponašanja. Prirodno je ono što se kaže, a ne ono što takvim osjećamo u svojoj nutrini. Tko ne posluša isključen je. Idemo prema novom vremenu.

Europski parlament tako previše ne razmišlja. Ne zanima ga što drugi kažu, on najbolje zna što nam je činiti. Nedavno je očekićao rezoluciju koja kritizira one države koje se usuđuju držati za obitelj samo onu u skladu s našom prirodom, onu utemeljenu na braku između žene i muškarca, te koje ne priznaju nikakve druge inačice. Rezolucija govori da ima i drukčijih »obitelji«. Naizgled nikoga ne prisiljava da to i prihvati. Nekako bi se sve i dalo podnijeti kad ne bi bilo pritisaka. Mi Hrvati znamo kako to izgleda. Neprestano se na nama vježbaju i neprestano govore da nije tako. Hoće li naše »ja« imati smjelosti krenuti putem istine?

Na Veliki petak meditacija Križnog puta bit će na temu obitelji. Pripremit će ih jedan bračni par. Ah, da, taj Križni put odvijat će se u Koloseumu u Rimu. Nekada su tu priređivali smrtonosne igre s kršćanima u glavnoj ulozi. Nisu se uklapali u tadanje društvo, slično današnjem, i morali su umrijeti pred očima raspamećene svjetine. Dok se bude odvijao ovogodišnji Križni put, vjerujem da će nazočni čuti huk s tribina. Rekoh, nije se puno promijenilo. Ne vjerujem da će se prepasti. Tko je spreman na križni put, na patnju, taj se ne boji.

Nemam pojma što je bilo i što i dalje jest u glavama onih koji priređuju ovogodišnji tzv. Split Pride. Znam samo da i oni žele govoriti o obitelji. Pa to nasilno pokušavaju objasniti splitskom puku. Nije im bila dovoljna prošla godina. Jasno su mogli vidjeti tko što misli i tko što želi. Sve to očito ne odgovara nekima koji iz sjene vuku konce. Tko je vidio da se u Splitu vole samo muški i ženske, i obratno, mora tu biti i drugih inačica. I sad imamo takvo stanje da nitko živ ne zna što će se dogoditi toga dana. Nasilje nad većinom i dalje pokušava pronaći svoje opravdanje. Njega, pak, jednostavno nema. Demokracija nešto takvo ne trpi. Valjda nismo još u sovjetskim i jugoslavenskim vremenima? Tko bi ga znao, možda i jesmo.

Ministar Ostojić, koji voli crveno, htio bi na spomenuti skup i drugima spočitava što se tamo ne žele uredno nacrtati. Splitski gradonačelnik Kerum bez dlake na jeziku odgovara da on tamo ne će i da bi ministru policije Ostojiću bolje bilo da podigne razinu sigurnosti u Splitu, a ne da se događa da siledžije razbijaju što i koga žele. Puk još prilično šuti, a nitko ga ništa i ne pita. Bit će kasno ako progovori tek kad to bude za koji mjesec.

Pri svemu, mene kopka drugo pitanje. Što je s djecom? Dok ovi govore o tim novim vrstama obitelji, ponekada progovore i o njima, ne previše, jer se sve, kako drže, podrazumijeva. Pita li tu djecu itko išta? Očito nije. A govorili su ono, baš Europski parlament i slični, o njihovim pravima, dostojanstvu... Baš je lud ovaj »svit«.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 21. ožujka 2012.

Nedavno sam čitao nešto što je trebala biti reportaža o Širokom Brijegu. Novinar naš, novine naše, a i Široki Brijeg je naš. Zaista jamstvo za pristojno odrađen posao. Ali nije. Ideologija u potki uradka sve je pokvarila. Teško je reći kakva je ta ideologija. Uglavnom, nije joj drago da se po našim mjestima postavljaju križevi, govori o komunističkim zločinima, spominje hrvatstvo. Kao, simboli se ne smiju iskorištavati za... I slijedi poduka o pravilnom ponašanju. Nekako bi se to progutalo da malo dalje od križa u središtu Širokog Brijega, koji simbolizira sve širokobriješke žrtve, nije tzv. ruža, komunistički spomenik njihovim žrtvama. Njega autor ne spominje, a udaljen je samo nekoliko koraka. Ne izvodim iz svega zaključak da dotični ima išta protiv križa. Dapače. Međutim, ideologija često odvede na puteve kamo ne bismo htjeli otići.

Ovo uglavnom ne vrijedi za vlasti u Velikoj Britaniji. One ovih dana vrište: Skinimo ih. Misle na križeve. Po njima čovjek ih na radnom mjestu ne bi smio imati ni o svome vratu, kamo li na stolu, zidu... Upućeni kažu da su se uskomešali nakon što je Katolička Crkva u Velikoj Britaniji uputila svoje primjedbe na želju vlasti da ozakoni istospolne brakove. Ne znam je li to tako, ali znam da je sve udar na ljudska prava. Sasvim u skladu s i dalje gorućim progonom kršćanstva u svijetu. Križ se želi odasvud skinuti da ne bi smetao bezbožnim pokusima sa živim ljudima.

Naravno da se katoličanstvo i kršćanstvo svemu odupire. Možemo govoriti o tome bi li to moglo biti još malo borbenije. Međutim, oni se nikada ne će predati. Čak ni onda kada ih ubijaju. Lijep je primjer za to Pakistan. Prije godinu dana ubili su Shahbaza Bhattia, federalnog ministra za religijske manjine. Bio je katolik, zajedno s drugima kap u velikom muslimanskom moru. No, danas svi priznaju veličinu njegove žrtve, i muslimani. Svojom krvlju posvjedočio je ono što je navješćivao. Zbog toga ga žele proglasiti svetim. Toga se protivnici kršćanstva boje. Htjeli bi zatrti sve druge simbole, a svoje ustoličiti. Naravno da im to ne ide tako lako od ruke.

Pomake naprijed u shvaćanju što se zapravo zbiva izgleda da je ove godine shvatila gradska vlast u Zagrebu. Ne žele udijeliti ni kunu za tzv. Paradu ponosa. Oni koji stoje iza nje bune se i prkosno najavljuju da će ona i ove godine biti s tim kunama ili bez njih. »Bez obzira što mi mislili o tome koliko smo važni za 4 tisuće pedera, trandži i lezbi, možemo se pomiriti da nas vlastiti grad baš i ne obožava«, kazao je Jurčić u ime organizatora. Ima on pravo, samo ne znam zbog čega ustrajava u svojim naumima kad je to tako. Bili u pravu ili ne, ljubavi na silu jednostavno nema, odnosno to se zove puno drukčije.

Bijaše spomena o sljedećem u našim javnim glasilima pa su se sada nekako ušutila. Nizozemski princ Johan Friso van Oranje-Nassau doživio je nesreću na skijalištu i sada je u komi. Određena javna glasila navijaju da mu se isključe aparati za održavanje na životu. Po njima, to je nekvalitetan život i treba biti završen. Tko drugi, opet se kršćani pobuniše. Jednostavno rekoše da se ne može odbaciti nečiji život, osobu, odnositi se prema komu kao prema stvari koja nam više ne treba. Takav njihov stav izvire iz mudrosti križa. Isus je naizgled doživio krah, jer je obješen na drvo križa poput zadnjeg lopova. Međutim, bio je to trenutak njegove pobjede. Slijedilo je uskrsnuće, pobjeda života nad smrću.

Zbog svega ovoga kršćanin bi trebao razmišljati da je vrijeme da sa svoga vrata skine raznorazne tipove koji mu, svjesno ili ne, nastoje prodati priču da treba ići u skladu sa suvremenim vremenom. S tom se pričom, istina, čovjek može složiti, ali je pitanje: što je to suvremenost? Na tome padaju i veliki filozofi. Jednostavno pomiješaju ideje, unatoč tome što ih je Bog obdario razumom, i umjesto jasnoće siju zbrku. Takvi će pomoći suvremenim čovjekomrscima da što lakše zavladaju čovjekom. Bespotrebno je reći da sve to nema baš nikakva smisla.

Nekadašnji libanonski predsjednik, maronit, Amine Gameyel naprotiv jasan je u raščlambi onoga što se zbiva oko njega. Dok svi viču o »arapskom proljeću«, on jasno kaže da za kršćane na Bliskom istoku nema nikakvog proljeća. Progoni ih se još jače i žešće nego prije. Ne priklanja se, dakle, nikakvim ideologijama, živi za svoj narod promatrajući ga u odnosu na druge narode. I dok o svemu otvoreno progovara traži mir. Uvjeren sam da će ga i naći, iako ne znam koliko je dug put do njega.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 14. ožujka 2012.

Vjerojatno ste barem »zraknuli« vijest o pokopu Helge Vlahović, velike ličnosti sa zaslona naših tv uređaja. Nisu promašili i nisu to mogli skriti. Ali jesu nešto drugo. Pokop joj je bio katolički. Ta nakon njega bila je sv. misa zadušnica u obližnjoj crkvi Krista Kralja na Mirogoju. Međutim, u vijestima o tom događaju svećenika nigdje ne bi. A i križ se slabo primjećivao. Kao da se sve zbiva u ona huda komunistička vremena. Ne smije se u javnost iznositi to natražnjačko, tamno, klerofašističko mišljenje. Istina, pojmovi su sad malo drukčiji, ali tu je to negdje. Novi svjetski poredak i društveno korektno mišljenje idu dalje.

Ista namisao još nam i danas govori da je Srednji vijek bio mračan. Vjerojatno. Zbog toga Prag, između ostaloga, sjaji baroknim sjajem. To suvremenost još nije niti će dostići. S pravom su pražani ponosni na središte svoga grada. No, znaju li što iza svega toga stoji? Nažalost ne, jer su im spominjani to zabašurili. Umjesto toga govorili su im o Marksu, Lenjinu, Staljinu, Titu, danas im govore o McDonaldu, Coca-coli, tuđim bankama. Obijest, sebičnost i ispraznost njihovo su glavno oružje. Podrazumijeva se da ćudoređa u tome nema. Sve je dopušteno, samo nemoj ići protiv mainstreama.

Ove vjetrove Nizozemska vjerno slijedi. Njoj je sve jasno. Ustrojila je mobilne timove za eutanaziju. Kažu da će pomagati neizlječivo bolesnima koji žele počiniti samoubojstvo, a njihovi im liječnici ne žele u tome pomoći. Podsjeti me to na jednog mesara. Da bi pospješio svoj posao, dao je oglas u novinama: »Koljemo po kućama«. Ali šalu na stranu, život je sveden na uporabnu vrijednost. Danas ne treba meni, sutra ne će trebati onome kraj mene. Mobilna ekipa je tu i obavit će besprijekorno svoj posao.

Daleko je ovo od pretjerivanja. Pogledajmo što piše australski časopis »Journal of Medical Ethics«, blizanac glasovitog »British Medical Journal«. Nepotpisani se autori pitaju zbog čega ne dopustiti pobačaj novorođenih u onim zemljama gdje je pobačaj dopušten. Prema njima novorođenčad, kao i plod u utrobi majke, nemaju vrijednost prave, ljudske osobe. To dobivaju tek kasnije, tamo negdje oko 2 tjedna poslije rođenja. Zbog toga ih se može pobaciti, njihov termin, odnosno dopušteno je to učiniti u svim onim slučajevima u kojima je dopušten pobačaj dok je plod u utrobi majke. Zacijelo ćemo se zgroziti nad svime ovim. Ali, nažalost u nečemu su u pravu. Jasno su rekli. Ako je dopušten pobačaj u utrobi majke do određenog broja tjedana, zbog čega to ne bi bio i do određenog broja kad je dijete izvan majčine utrobe? Očito negdje nešto škripi. Da prikratimo umovanje, škripi u postavci da je pobačaj uopće ikada dopušten. Dijete je ljudska osoba već od samog začeća pa je zbog toga svaki zahvat protiv njegova života ubojstvo. Ali mnogi bi željeli da to nije tako jednostavno, pa izmišljaju raznorazne smicalice da bi im ogavne stvari postale prirodnima.

»U Međunarodnom centru za djecu i omladinu Novo Sarajevo danas će biti premijerno izvedena predstava iz dva dijela, oba inspirisana sjećanjima mladih ljudi na Jugoslaviju – memoriji mladih koji zapravo nisu živjeli u njoj. U predstavi koja je dio projekta Umrežavanje uspomena igraju...«. Ovako piše sarajevsko Oslobođenje neki dan. A Avaz piše sljedeće, navodeći riječi Damjana Pavlice, beogradskog publiciste i glazbenika. »Prošao sam Bosnu uzduž i poprijeko i uvjerio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubjeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvjesnošću, koristiti kao sinonimi za vjersku pripadnost, umjesto riječi pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.«

Nekome u spomenutim novinama očito je prirodno da se ovakve rasističke namisli pojavljuju na njihovim stranicama. Cijele narode brišu kao dijete gumicom svoja nevješta slova. No, nije mi to ništa čudno. Kad odbaciš Boga, lako ćeš učiniti i najveću gadost. Ne će je oprati ni to što ćeš je proglasiti nečim vrijednim i velikim.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 7. ožujka 2012.

Da, imate potpuno pravo, o Mađarima smo već govorili. Ali, opet ćemo. Takva su vremena. Nisu krivi Mađari, nego »oni«. Zasjeli im na vrat pa nikako da se skinu. Stala ih pritiskati EU. Te ovo vam nije dobro, te ono ste propustili, te... tisuću zanovijetanja. Mađari su dotle samo ponosni na sebe i žele sačuvati svoju samostojnost. Ako ne pratimo ili ako smo prestali pratiti i čitati između redaka događanja u Mađarskoj, ponovno to počnimo. Otkrit ćemo mnogo toga zanimljivog.

Na stranu političke raščlambe, meni je u oko upalo spominjanje sv. Stjepana u preambuli novog mađarskog ustava. I on je jedan od razloga trenutnih njihovih nevolja. Kako bi to demokratska EU mogla dopustiti, kad kršćanstvo nije htjela spomenuti u svome ustavu barem kao jednu od važnih sastavnica svoje prošlosti?! Drug komesar rekao da nema Boga i nema ga. I sad ti Mađari provociraju. Govore da bi izostavljanjem sv. Stjepana zanijekali svoje korijene, svoju povijest, jednostavno istinu. Baš su ga pametnjakovići. Istina je ono što se mi dogovorimo i svi se nje trebaju držati, a ne nečega drugoga.

Polazeći s ovakvih i sličnih stajališta moguće je da se dogodi da Sud za ljudska prava u Strasbourgu dosudi da svećenstvo može osnivati sindikate. Odnosi se to na rumunjsku pravoslavnu crkvu. Skupinu svećenika koji su osnovali sindikat rumunjske vlasti nisu htjele priznati, pa su se obratili europskom sudu. I on se umiješa u crkveno ustrojstvo, kao da baš taj isti sud i okoliš iz kojeg potječe ne kriči o rastavljenosti Crkve i države. To je teško razumjeti, možda to može samo don Ivan Grubišić jer se neprestano u posljednje vrijeme bavi Crkvom u Hrvata, njezinim navodnim bogatstvom, a bit će tu još toga ako nastavi započetim putem. Rabi pritom floskule slične onima političkih komesara u poraću. Ali ne će on u sindikate, dobra je saborska plaćica, a u mirovini je svakako.

Trevir Philips, pročelnik britanskog Povjerenstva za ravnopravnost i ljudska prava, zacijelo bi na sve ovo ponovio da kršćani moraju birati između svoje vjere i poštivanja zakona. Kad je to izgovarao prvi put, još je dodao da religijska pravila završavaju na vratima hrama. Nema što, revan neki demokratski službenik. Sloboda je stavljena izvan zakona. Može je spominjati samo onaj tko zna sagibati šiju. Ali, ovo je samo još jedan od izraza društva koje nastoje uspostaviti oni koji su se odrekli Boga i usredotočili se na same sebe. Kad je to tako, onda svo ćudoređe, zakoni, izviru iz nas samih. Pa se između ostaloga počinje umovati o nadziranju interneta, jer je jedan od malobrojnih kanala gdje se ipak koliko toliko može razmišljati i otvoreno govoriti unatoč tomu što su ga mnogo čime zagadili.

Nizozemska odavno nema predrasuda kad su u pitanji kršćani i oni koji vjeruju. Samo što ih nije stavila izvan zakona. Ponosi se onim čega bi se normalan čovjek trebao stidjeti. Da navedemo što kaže u svome ustavu. »Prema svakoj osobi treba se odnositi na jednak način. Diskriminacija na temelju religioznosti, vjerovanja, političkog mišljenja, rase, spola ili na nekom drugom temelju, ne dopušta se.« U njihovoj praksi to znači sljedeće. U kavanama možete kupiti hašiš i marihuanu, trebate samo imati više od 18 godina, prostitucija je legalan posao, incest nije zabranjen ako mu se svojevoljno odaju zrele osobe, homoseksualci mogu usvajati djecu, postojala je i nikada nije stavljena izvan zakona politička stranka pedofila, eutanazija je dopuštena čak na novorođenčadi... Sve u skladu s osnovnim postavkama kulture relativizma, odnosno liberalnog laicizma. Njima ne treba religiozan govor, oni su to davno svladali. Mađari moji, vidite li vi ovo?

Ne mogu a ne upitati i sebe i druge što činimo da se smanji prostor u kojemu ovakvi nakaradni stavovi mogu doći do izražaja? Puno bi se tu moglo reći. Ja bih radije sve pojednostavio. Jesmo li Mađari ovih dana? Ili još jedno pitanje za kraj, u ovom smjeru: Zaboravljamo li na ljudsku i kršćansku solidarnost, u dobru i zlu, uvijeke?

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 29. veljače 2012.

Pozdraviti neki politički skup s »Draga braćo i sestre« izgleda prilično neprilično, zar ne? Međutim, može se ponekada i to. Jednostavno se poklopili tvoji i njihovi stavovi. Zaista ste tada braća i sestre, ništa drugo.

Polazeći od ovoga možemo razvijati misao o tome kako bi bilo dobro da se ta povezanost više dogodi i vidi u svakodnevnim stvarima. Da bude odmah jasno, ne mislim na poluge vlasti, mislim na poluge pomoći društvenoj zajednici. Stavivši sebi dobro pred oči zajedno bismo mogli učiniti mnogo toga. A to jedino može pomoći da se otopi zlo na svijetu kao što se snijeg otapa pod udarima sunčevih zraka i kišnih kapi.

Zajedništvo ovih dana pokazuju u SAD-u. Predsjedniku Baracku Obami palo na pamet da je kucnuo zgodan čas svima nametnuti nakaradni stav o ljudskoj spolnosti, bez obzira što o tome mislili. Taj stav inače uzdiže pobačaj kao služenje životu pa stoga treba ljudima omogućiti da ga što lakše naprave. Digla se Crkva u Americi, digli se ljudi dobre volje. I Izgleda da će Obama morati popustiti. Prevario se u određivanju točnog trenutka. Slično kao njegovi prijatelji bankari i raznorazni koji su s njima ili stoje iza njih. Pokret protiv njihova bezobzirnog bogaćenja broji već milijune ljudi i stalno se širi. Uhićuju ih, pokušavaju razvaliti pomoću tajnih uhoda, ali se još drže. Nadajmo se da će izdržati i da će ići u dobrom smjeru. Obama kroz to vrijeme sanja o novom mandatu. Nedavno je okupio svitu koja bi ga novčano trebala u tome poduprijeti. Dogodilo se to nigdje drugdje nego u velikom masonskom središtu. Inače internetom kruže slike kako pozdravlja okultnim, sotonističkim znakom. Ne znam koliko će mu to pomoći doći do nekih ovozemnih probitaka, ali znam da ne će time zaslužiti Kraljevstvo nebesko. Ono se samo zarađuje služenjem Istini, služenjem Bogu koji je samo dobro.

Izmučeni komunizmom Rusi su spoznali kamo zapravo treba ići. U svoje su škole uveli sat vjeronauka. To zacijelo nije drago sotonistima sa Zapada. Njihovo čedo bilo je dobro obavilo svoj posao, pa sad da se to počne rušiti. Nastojeći sakriti zbunjenost s prijezirom govore o toj velikoj zemlji. Nešto slično kao o našoj Hrvatskoj. Nakon što je pobijedila u nametnutom ratu, progone je sa svih strana. Žele je žrtvovati kao prinos zlu. Zbog toga logika u svemu tome ne stanuje. Kad se tako postave stvari, onda je razumljivo zbog čega Haaški sud odbaci podnesak 12 vrhunskih svjetskih vojnih stručnjaka u predmetu Gotovina-Markač. Zlim silama koje su se uspjele nametnuti i proviruju kroz zastore Haaškog suda ne treba istina. Njima treba nevina žrtva. A Hrvatska je upravo to, s krunicom oko vrata svojih bojovnika, sa svjetskim molitvenim središtem u župi Međugorje. To je slamalo i slama namjere zla na ovome prostoru i u svijetu. Ono nastoji ustati protiv Boga, ali ne će uspjeti. Mogu osuditi naše generale, međutim nikada ih ne će iščupati iz našega srca. Već ih držimo mučenicima, našom braćom, njima se divimo. Možemo pogriješiti, kao kada za predvodnike biramo djecu Titovih partizana koja nikako da shvate da su im očevi išli krivim putevima ako su se borili za boljševizam, za društvo bez Boga, a ne za oslobođenje svoje domovine. Međutim, pokajat ćemo se i krenuti drukčije.

Zajedno s Rusijom i Španjolska kreće novim putem otkada su se oslobodili vlasti koja je bila potpuno crvena. Nije sve preko noći postalo bajno, postalo je samo manje izobličeno. Još puno toga ima za popraviti, što zbog tuđih, što zbog vlastitih grješaka. Važno je samo da je polazna točka tu. Odbaciti svaki totalitarizam, pa zvao se on fašizam, nacionalsocijalizma, komunizam, kolonijalizam, globalizam... Sve dok se to ne napravi recesija i duha i tijela neprestano će biti na našim vratima. Nju uspješno u posljednje vrijeme korak po korak suzbijaju poduzeća tzv. »trećeg puta«. Vodi ih krilatica: »ni socijalizam, ni komunizam, već zajedništvo«. Razumiju i žele živjeti bratstvo i sestrinstvo, jer znaju da će ovjenčani samo time jednoga dana otići s ove zemlje. Sve drugo pretvorit će se u prah zemaljski, bez obzira koliko svjetlucavo izgledalo.

Čini mi se da se ne vode bratstvom i sestrinstvom oni koji u posljednje vrijeme raspredaju o nekakvoj bosanskohercegovačkoj poratnoj pripovijetci. Preuranjen je to govor iz nekoliko razloga. Najprije treba dopustiti svakom narodu u BiH slobodno se izražavati na svom jeziku, zatim treba dopustiti konstitutivnim narodima oblikovati svoj određeni prostor prema svome jeziku, vjeri, uljudbi, zatim treba razmišljati i dogovoriti se o državi koja sve to može obuhvatiti, zatim... može se samo govoriti o poratnoj pripovijetci određenog naroda u državi imenom BiH ili nekako drukčije, nije na meni određivati. Inače, sve je bratstvo i jedinstvo na komunistički način, odnosno hod u tamu. Bilo je već dosta toga taljenja, prekrajanja, preimenovanja, stvaranja novog čovjeka i nove nacije.

Zaista, samo se Bogu može pripustiti da nas nanovo oblikuje. Sjetimo se toga i skinimo pokladne maske koje običavamo nositi tijekom cijele godine. Korizma je, Uskrs je pred vratima, nemojmo ga propustiti. Dopustimo dobru da kroz nas progovori i budimo njegovi borci ili navjestitelji, kako vam se više sviđa, na ovom svijetu.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 22. veljače 2012.

Kratko, jasno: Ovo su godine kad nije lako biti kršćanin i Hrvat. Još k tomu, događa se to poglavito u zapadnom svijetu ili uz njegovu pomoć. Hajdemo početi ove stvari barem kratko raščlanjivati pa dokle stignemo.

Gudrun Kugler u Beču vodi ured Dokumentationsarchiv der Intoleranz gegen Christen ili za one koji ne mogu bez engleskog The Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians. Izrecimo to hrvatski za one koji se ne slažu sa stavom da ne treba prevoditi s tuđih jezika kao što su srpski, bošnjački i crnogorski. Vele, razumijemo se, diskriminirajući na taj način one koji znaju engleski, njemački... Prevedimo, dakle: Praćenje netolerancije i diskriminacije protiv kršćana. Takvih slučajeva kroz prošlu godinu zabilježili su 527. A sve u demokratskoj, tolerantnoj, laičkoj Europi. Podsjeća me to na BiH i odnos Međunarodne zajednice prema Hrvatima. Neprestano neke velike riječi, a nas je od Domovinskog rata ovamo barem upola manje, oko 400.000, i u isto nam vrijeme sude za navodni udruženi zločinački pothvat. Stvarno suludo, ali oni drže da se može tako. Jučer kršćani, danas Hrvati, sutra... Kršćanofobija i hrvatofobija idu dalje. Dokle? Odgovorit ću na to pitanje, iako je odgovor načet i u naslovu: istina je da nas progone, ali to će biti sve do onoga časa dok ne počnemo razmišljati svojom glavom. Uljuljkaju nas u ovozemaljsko i onda od nas čine što ih je volja. Znamo da u Domovinskom ratu tako nije bilo. Unatoč njihovim pričama ustali smo i obranili se.

Volio bih da se znaju obraniti i u Kashmiru. Tamo kršćane čiste, perverzna li novostvorena izraza, iz svoga područja. Šerijatski sud, koji nema nikakva ustavna ovlaštenja, po svome nahođenju naređuje tko se treba iseliti, a tko ne. Naravno da možeš ne poslušati, ali onda... Čitali smo o svemu na primjeru naše Bosne. Kardinal Puljić progovori nešto o tome pa na njega sasuše drvlje i kamenje. Vehabije i slični mirotvorni su pokret, ne treba uvijek vjerovati svojim očima. Zapadnjaci šute, kao i na stanje u Siriji. Zapravo o tome govore, ali iskrivljeno. Vidjeli smo to na primjerima Iraka, Libije, Egipta... Kršćani su između dvije vatre. Na jednoj strani pokvareni zapadnjaci, na drugoj njihovi sunarodnjaci koji im predbacuju da su to njihova kršćanska braća. I što sad? Složio bih se konačno s Budimirom Lončarom i rekao da treba uvesti embargo na oružje. Potpuno isto kao na primjeru napada Srbije i JNA na Hrvatsku. Što bi procvjetalo Arapsko proljeće! Bila bi to surova zima, ako pogođeni ne bi imali srce poput srca nekadašnjeg hrvatskog bojovnika, jer sada je hrvatska vojska ugašeni moćni stroj. Da opet budemo jasni, ugasili su ga isti spominjani zapadnjaci.

Kršćani su progonjeni i u Indoneziji, ali njima ćemo posvetiti posebni odlomak. Sjećamo li se janjičara, Mehmed Paše Sokolovića i slične čeljadi? Njih tamo uskrsavaju. Otimaju katoličku djecu Istočnog Timora, drže ih u Indoneziji, prevode na islam, školuju u islamskim školama i daju im indonezijsko državljanstvo. Ne vjerujemo!? Daj prestanimo čitati ona javna glasila koja o ovome i sličnome ne pišu. Tako nikada ne ćemo početi razmišljati svojom glavom. A istina je blizu, tu negdje oko nas, samo je treba pronaći. Da nastavimo započetu priču. Mnogi roditelji uspjeli su pronaći ovu otetu djecu, ali ne mogu do njih. Odgovorni iz islamskih škola ne žele ih osloboditi. Zapad opet šuti. Njegov govor o ljudskim pravima je za naivne, a za prave dečke spremljen je govor o našim probitcima, zaradi na nafti, štićenju zapadne uljudbe. Prazne priče, jedna gora od druge.

Mađari i dalje saznavaju o čemu ja ovo govorim. Drznuli su se biti Mađari i biti kršćani pa je EK zabrinuta stanjem sloboda u njihovoj državi. Propisuju im između ostaloga koja javna glasila mogu dobiti frekvenciju tako da Mađari konačno počnu misliti kako se to od njih traži. Huckaju stalno neke nove udruge da u Mađarskoj preispituju ovo i ono, da bi na kraju procijenili jesu li mađarski zakoni u skladu s temeljnim demokratskim vrijednostima. Ne treba se bojati, pronaći će oni ono što treba pronaći. Pratim i dalje što se tamo zbiva i pokušavam shvatiti kako će sve završiti. Hoće li se Mađarska uspjeti oduprijeti i povući za sobom probuđenu svijest srednjoeuropskih naroda, u koje spadaju i Hrvati. A ti narodi su kršćanski, kakav peh, rekli bi u središtu masonstva u Londonu. Treba to skršiti, zaključit će uz whisky, pa stajalo što stajalo.

Jednoga od onih koji se opirao slavili smo ovih dana, bl. kardinal Alojzije Stepinac. Jasno je govorio i velikosrbima u Staroj Jugoslaviji, ustašama i Nijemcima u NDH, komunistima u novoj Jugoslaviji. Ali jedino ga posljednji skratiše za glavu. U međuvremenu je spašavao koga se spasiti moglo: i Srbe, i Židove, i komuniste, i Hrvate, i... Židovi za to daju odlikovanje »pravednik među narodima«. Dvaput je predložen, nijedanput nije prošao. Mnogi se pitaju zbog čega. Ima još živih svjedoka, dokumenata još više. Očito je Zapad umiješao svoje prste i pokušava pod svaku cijenu sačuvati ocjenu koju je davno izrekao njihov miljenik, 10. po redu suvremeni krvnik, Josip Broz Tito. Zbog toga što se nije poklonio njemu i njegovim namislima, proglasio ga je neprijateljem i zločincem, davši ga otrovati. No, istina iziđe na vidjelo. Baš kao što izlazi u slučaju pobijenih hercegovačkih franjevaca. Njih smo se sjećali koji dan prije bl. kardinala Stepinca, 7 veljače. Unatoč snijegu i zametenim cestama, na što ljudi u ovim krajevima nisu naučili, hrlili su u samostansku crkvu na Širokom Brijegu da bi svojom nazočnošću posvjedočili svoje uvjerenje o pobijenim franjevcima. Uzalud ispiranje mozga kroz sve ove godine, uzalud što se oni koji su sastavljali negdašnju Jugoslaviju upiru da istina ne iziđe na vidjelo. Ona je tu i osuđuje sve igrače iz sjene, počevši tamo od stvaranja druge Jugoslavije pa sve do naših dana.

Po svemu sudeći kršćanstvo čekaju još teži dani. Globalizacija, novi svjetski poredak i sve slično tomu, nimalo mu nisu naklonjeni. Oni pokušavaju izrabljivati čovjeka, dok se kršćanstvo prema njemu odnosi s dostojanstvom. Tko nije uvjeren u to i tko pije raznorazne glasine o nećudoređu Crkve neka samo obrati svoju pozornost na poimanje rada u Crkvi i u današnjoj uljudbi na koju uvelike utječu igrači iz sjene, ma kako ih zvali. Ili još jednostavnije: dok kršćanstvo govori o pravima djelatnika, današnja uljudba govori o pravima poslodavaca. Žele se stvoriti tri staleža: stalež koji radi, stalež koji uživa i stalež koji to čuva. »Lipa svita«, rekao bi naš puk.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 15. veljače 2012.

U ovom moru vijesti o vremenskim neprilikama izgubiše se negdje vijesti o ratu koji bjesni u Meksiku. Nama ovdje prilično je nejasno što se događa. U redu, narkobande se međusobno istrjebljuju, zatim istrjebljuju sve one koji im stanu na put, kako nositelje vlasti tako i obične civile. Ali to je vrh sante leda. Glavno pitanje i dalje ostaje neodgovoreno: tko je sve pokrenuo i s kojom svrhom? Može i malo drukčije: kako je došlo do toga da nabujaju te narkobande? Je li jedini razlog taj što su SAD blizu i što gutaju ogromne količine droge? A tko to gutanje uopće potiče i zbog čega?

Vratimo se malo unazad, u one godine o kojima nam nisu govorili u komunističkim školama, iako su trebali. Dvadesete godine prošlog stoljeća, opet u Meksiku. Bio je tada katolički. Ali 1917. u Rusiji pobijedi zla komunistička revolucija i razli se svijetom, naravno podupirana određenim krugovima. Zahvati i Meksiko. Ustav im posta antikatolički, jer Crkva bijaše zadnja institucija koju se u tim nemirnim vremenima nije uspjelo svladati. Pokoritelji su bili liberali, masoni i ta svita. Kršćani se s tim nisu mirili pa se odupriješe, krajem dvadesetih godina. Slabo su imali oružja, vojničke naobrazbe još manje, ali su imali hrabro srce. Staviše križ na se i rekoše »ne«. Prozvaše se »cristeros«. Nije dugo trajalo, svega tri godine. Njihova krv natopi meksičku zemlju. Kasnije Crkva neke proglasi mučenicima.

Gledajući hladno razumski ludo su radili. Pothvat im je već od početka bio osuđen na neuspjeh. Međutim, oni su cijenili svoje ljudsko i vjersko uvjerenje i nisu se dali. Učinili su što su mogli i ostavili neizbrisiv trag u povijesti čovječanstva unatoč tome što istomišljenici potiratelja sve čine da to tako ne bude. Danas se i filmovi snimaju na tu temu, neki zbog toga što se tome dive, neki što bi htjeli zaraditi. Zlobnici to uspoređuju s Al Qaidom i postrojbama za posebne namjene zapadnih svjetskih sila. Daleko je to od toga. »Cristeros« nisu mrzili, nisu se osvećivali, nisu išli ratovati u tuđe zemlje i još puno toga. Ako itko drugi, oni će na kraju spasiti svoj voljeni Meksiko. Hoće li i nama što reći?

Na Širokom Brijegu, u hrvatskim zemljama i u njihovom susjedstvu, kršćani su još manje učinili pa su opet svojom krvlju natopili te zemlje. Nije to bilo samo u veljači 1945., nego od onoga trenutka kada Komunistička partija zbog Staljina postade neprijatelj Njemačke. Ubijali su na svom putu sve koji ne misle kao oni, čak i antifašiste da bi sami sebe proglasili takvima. I duga desetljeća tupili su o tome, a ne o »cristerosima« i sličnima. Zbog toga danas saznajemo istinu u komadićima, baš kao i ja nabasavši o »cristerosima« na jednom talijanskom portalu. Zaista su nama još mnoge magle u glavama. I polako se dižu, ako smo ih prepoznali, a ako nismo naliježu kao nešto gadljivo i ljepljivo. Ne daju nam osvrnuti se oko sebe i prepoznati svijet onakav kakav on jest.

Kad gledamo Baracka Obamu, meksičkog susjeda, čini nam se da je svijet dobar, samo ga kvare neki loši dečki. Iako je to tako, ne će za jedno vrijeme ratovati s njima, znate, izborna je godina pa ne priliči. Umjesto toga bolje je prirediti doručak i moliti se sazvavši raznorazne s raznoraznih strana. Nisu svi vjernici i nisu svi kršćani. Međutim, svejedno. Neki kažu da to nije ni Obama, da je sotonist, ali život ide dalje. Slično govore i za Sarkozya, pa opet Francusku nitko ne pribija na stup srama. Zajedno sa SAD-om, Engleskom i drugima brine brigu kako što više izvući nafte iz iračkih pričuva. Vojnici se povukli, ali njihove tvrtke tamo ostaju. Ujedno se učvršćuju i u Libiji. Meksiko i njegove narkobande mila su majka prema svemu ovome.

I Hrvati muku muče s narkosima, samo u nešto manjem i blažem obliku. Nas poglavito izgleda muči jezik, onaj naš hrvatski. Određenima još srpsko-hrvatski odjekuje u glavi. Nikako da shvate da su naši »cristerosi« uspjeli. Sjećamo se, također su bili bez oružja, imali su krunice oko vrata, i pobijedili. To nam je između ostaloga omogućilo da svoj jezik konačno smijemo nazvati hrvatskim. Onima koji kažu da nije potrebno toliko govoriti o tom jeziku, ta svi se razumijemo, može se samo reći da ima onih među nama koji znaju i kineski, i tamilski, i tunguski, ali to ne znači da ih uz svo poštovanje trebamo staviti uz bok hrvatskog. Ma, počnimo već jedanput razmišljati svojom glavom. RTL, tuđa televizija u našem domu, tako ne misli niti ne želi. Zbog toga i jest tu i zbog toga se i ruga našem lijepom hrvatskom jeziku. A mi šutimo, dokle?

I nadalje ne ide sve kako treba ni u uzor demokraciji, SAD-u. Tamo pendreče, navodno još ne prolijevaju krv. Određeni ustali protiv očite pljačke nevoljnog puka, a drugima se to opiranje ne sviđa. Nisu se nazvali »cristeros«, nego Avaaz, oni što su ustali protiv Wall streeta i puno toga još. Dalek je put do »cristerosa«, još se mnogo magle treba podići iz glave.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 8. veljače 2012.

Primijetih da se u posljednje vrijeme stalno vrtim oko riječi kuda, kamo, zbog čega... pa to stavljam i u naslove. Nešto sa mnom ili s društvom nije u redu?

Ne ćemo o referendumu. Pošli smo njime kamo smo pošli, odnosno kamo nas je uputila trećina između nas. Većina je ostala kući nezadovoljna dosadašnjim društvenim kretanjima. O nečem ćemo, dakle, drugom. Započinjem s onim na što me upozori jedan moj prijatelj. U Jutarnjem listu, kojeg ne čitam, osvanu veliki članak »Vladimir Stojsavljević: Zreli pripovjedač na kojeg trebamo sve ozbiljnije računati«. U prvi mah bi mi drago što se rodila nova književna zvijezda pa počeh čitati. Napisao neki roman, nikad čuo za njega, kojeg mu više-manje pohvališe. Ali s ovim drugim započe novo, sjajnije razdoblje svoje književne karijere. Navodim točno što kažu. »Mnogo je aspekata o kojima se može govoriti u slučaju ovog romana koji na prvi pogled čak pomalo pretenciozno spaja Isusov život i nauk s međugorskim "vidjelicama", Jeruzalem Isusova vremena sa Sarajevom neposredno prije početka ratne opsade, prošlost i sadašnjost. S jedne strane, Stojsavljević se upustio u provokativno nadopisivanje službene Isusove biografije, osvjetljavajući neke kontroverzne detalje iz vizure Marije Magdalene, žene koja je voljela Isusa i rodila mu sina Mojsija, i potom uspostavio transvremensku vezu s atmosferom Jugoslavije pred raspad, preko djevojke Marije, jedne od "vidjelica" iz Međugorja.« Dalje ne bih ništa navodio, jednako je bljutavo kao i ovo. Navest ću samo poznanikove riječi koji za ovo reče da su pedersko-masonska posla. I pridoda da on to misli na književni način pa da mu se ne smije prišiti govor mržnje ili nešto slično, kao što ni dotični ne prišivaju ovom uradku.

Neupućen kakav već jest u ono o čemu piše, Stojsavljević nije neupućen da ne smije ovako pogrdno pisati recimo o Židovima. Tada očito ne bi obećavao, nego bi se na njega obrušili drvljem i kamenjem. Ipak, prošao bi bolje nego Židovi dok su ih ganjali nacionalsocijalisti. Kad je to postalo »in«, onda su se mnogi počeli tući u prsa kako su ih spašavali. U isto vrijeme to su odricali Crkvi. A ona se uistinu brinula za njih, za razliku od gore spomenutih. U posljednje vrijeme izlazi sve više građe o tome. Čak ju ni Jutarnji list ne može preskočiti, iako bi htio, u suglasju s dosadašnjim svojim stavovima. Spomenimo da je Vatikan spasio na tisuće Židova, pod vodstvom pape Pia XII. i u suradnji s mnogim redovničkim zajednicama. Preživjeli se ne boje o tome svjedočiti.

Bitka protiv Crkve i života ne traje od jučer. Tako je od samog početka, s većim ili manjim predasima. Ali ona ostaje, samo čvršća i čišća. U posljednje vrijeme može se tako čitati o iskušenjima kroz koja je prolazila Crkva u Poljskoj. Komunisti su bili osnovali Skupinu D koja je imala za zadatak uništiti je. Svi znamo da nisu uspjeli. Ta Crkva dala nam je između ostaloga suvremenog papu koji je osvojio svijet i postao blaženikom, a nadamo se da će ubrzo biti podignut i na čast sveca. Komunizma je, pak, nestalo i svakim danom obraz mu je sve crnji jer izranjaju svjedočenja i dokumenti o njegovu neljudskom radu.

Čovjek koji je u posljednje vrijeme shvatio da se kroz život ne može ići zatvorenih očiju jest vlasnik nadaleko poznate tvrtke Ikea, Ingvar Kamprad. Vanjski znak toga je da je otvorio lisnicu i počeo dijeliti svoj novac, ali ne na način Billa Gatesa i sličnih, koje uostalom nikada nije slijedio. Svjedoči da mu je ovaj potez došao na pamet dok je sjedio uz uzglavlje teško bolesne žene i držeći njezinu ruku u svojoj shvaćao kako ona postaje sve hladnija i hladnija. Od tada svojim nagomilanim novcem želi olakšavati boli drugih. Kamo sreće da je tako počeo i prije, ali nikada nije kasno.

Ne znam je li kasno za predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Zdenka Duku da se on i Društvo konačno počnu kretati u pravom pravcu. Tako ovih dana graknu da Vijeće za elektroničke medije »povuče primitivnu odluku o prijevodu srpskih filmova«. Za ne povjerovati da je na čelu udruge koja se zove hrvatskom. Ako je srpski jezik tuđi, zbog čega ga ne bismo prevodili? Ili možda nije? Duka to očito zna, samo ne će da otvoreno kaže. Zbog toga su otvoreniji oni u tzv. F BiH. Nelegalno došavši na vlast, »platformaši« najavljuju uvođenje jedinstvenih udžbenika. Tako bi, naime, trebalo biti tamo gdje su Bošnjaci u većini, a tamo gdje su Hrvati bilo bi da svatko uči po svome. Barem jedno vrijeme, dok se uspiju odhrvati pritiscima. Visoki predstavnik Valentin Inzko i dalje uredno šuti, a plaća od 50-ak tisuća KM uredno pristiže. Za tu plaću, pak, mnogi bi dubili na glavi, a ne šutjeli. No, takvi su propisi što nam ih nametnu tzv. Međunarodna zajednica. Neki se već prilagodiše pa tako Dnevni list stavi naslov »Katoličke opatice izložene svakodnevnim poniženjima«. Ne znam gdje naučiše dotični jezik. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

S nametanjem volje mnogo iskustva imaju Kinezi i Irci. Prvima komunizam odredio da mogu imati jedno dijete, najviše dvoje, a treće se ili pobacuje ili si silom steriliziran. Svi to ne prihvaćaju pa se žestoko bore, kao slijepi Chen Guangcheng. Uhićuju ga, osuđuju na tamničke godine, ali on voli život. Bori se i otvara ljudima oči. U zadnje vrijeme, iako nije u Kini, progledaše i neki u Europskoj uniji. Izglasaše da eutanazija nije dopuštena. Očekujem vrisku tajnih središta moći koja govore da nas je previše. Zanima me kako će ovo pokušati promijeniti. Ne, nisam zaboravio Irce. Tko njih može zaboraviti. Stoljećima se bore s Englezima koji bi im htjeli oteti zemlju. Borba još nije završena. Sjeverna Irska i dalje je u engleskim rukama. To su oni koji su prije 40 godina pucali na nenaoružane prosvjednike. Rock skupina U2, kao pravi domoljubi, razglasi to cijelim svijetom svojom glasovitom pjesmom »Sunday bloody Sunday«. A meni na pamet odmah pade Bleiburg. Englezi su ponovno, ili oni koji su upravljali u njihovo ime, bili na pozornici. Hrvatska je krv tekla potocima. Komunisti su klepali društveno uređenje daleko od čovjeka i od Boga.

Da, uvijek je jadno kad čovjek ne zna kamo je upućen. Zbog čega onda to pitanje ne bismo neprestano postavljali samima sebi i drugima?

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 1. veljače 2012.

Referendum za ulazak u Europsku uniju prošao je tako kako je prošao. Ljudi se nisu odazvali, svega im je dosta, a političari uobičajeno umuju zbog čega je to tako, ne želeći priznati svoje pogrješke. Ali, nije to glavno pitanje, nego ono staro: Kamo ideš, Hrvatska? Znam da smo ga postavljali, samo, je li to bilo kao tuđincu ili kao sebi?

Trenutno Europska unije ili Zapad, još bolje rečeno, izgleda kao dobro natrula jabuka. A nekad je bila tako lijepa. Sjetimo se njezinih početaka, razvoja i sjaja. Kršćanstvo sa Sredozemlja pođe prema sjeveru. Nastade i benediktinski red čije geslo Ora et labora (Moli i radi) promijeni lice divljeg europskog kraja. Poče cvjetati umjetnost, gospodarstvo buknu, nova iznašašća preplaviše europski kraj. Danas ima onih koji to razdoblje nazivaju mračnim srednjim vijekom. Za razliku od njega, oni, kao, donose svjetlost. Smjenjivaše se od tada razna razdoblja, ali prosvjetiteljstvo osta zaštitnim znakom svih tih pokušaja. I što danas dobismo? U prošlom stoljeću, da spomenemo samo njega, ratovalo se kao nikada prije, ni ovo nimalo ne zaostaje. Tehnička sredstva, umjesto da nam budu na pomoć, rade nam o glavi. Nije govor samo o atomskoj bombi, možda je digitalizacija nešto još strašnije. Sve više i više postajemo brojevi, umjesto ljudske ličnosti oblikovane molitvom i radom. Zapad je jednostavno zaplovio svome kraju. Masoni i razna tajna društva prevarili su ga da ne treba misliti o svome identitetu, građani smo jednoga svijeta. Ne treba ni darivati život, djeca su samo trošak. Treba ih planirati kao svaki svoj drugi rashod. Naravno, svjesni na to ne pristaju. Na raznim stranama počeli su se rađati pokreti za život. Javna glasila ih izruguju, političari nastoje zaobići, međutim oni su tu. Strpljivo žanju uspjeh po uspjeh i mijenjaju trulost europskog društva kojemu pripadamo. U Hrvatskoj je sve to još u povojima. Učimo se hodati, nakon što nas je komunizam sapeo svojim otrovnim nitima. Ići će to, samo treba znati što hoćemo i prozreti loše namjere. Pada mi na pamet onaj događaj s Trga bana Josipa Jelačića prije referenduma. Određena skupina zagovarala je neulazak u Europsku uniju. Ništa čudno i ništa loše. Na stranu što ni od njih nismo čuli koji kvalitetan argument o tome što zastupaju. I na kraju pobiše se s policijom. Pristojni odmahnuše rukom i učvrstiše se u uvjerenju da treba glasovati »za«. Sve je sličilo negdašnjim događajima u iseljeništvu. Hrvati prosvjeduju protiv nečega. Sve lijepo teče, a onda se zajapureni na kraju počinju obračunavati ili međusobno, ili s policijom, ili počnu razbijati. Uglavnom, sav trud propade. Ne treba dalje, osim još spomenuti da ovu skupinu razbijača s Trga počeše uzimati kao reprezentativnu za one koji ne idu putem što nam ga neprestano crtaju svaki dan na razne načine. Je li to bila svrha čitavog nereda? Rekosmo, drugim ćemo putem.

Kad se Hrvatska, dakle, nađe u svemu ovome, što joj preostaje? Može li se sjetiti benediktinskog gesla? Sudeći prema onome što piše časopis Filozofska istraživanja, vrlo teško. Tamo u zadnjem broju, ah, da, časopis je to Hrvatskog filozofskog društva, Gracijano Kalebić razvezao priču o mišljenju Gaje Petrovića. Nikad kraja. Na samom početku istače da je Petrović bio marksist koji je marksizam razumijevao kao suživljenje s onima koji žele slobodnog, neotuđenog čovjeka. I da o ovom ne pričamo dalje, uglavnom uzdigao je tog marksistu u visine. Vrijeme se, sudeći prema ovome, nastoji vratiti, u one vode prije Domovinskog rata. Nešto slično nastavi i Lino Veljak. On prikaza knjigu Nicolaia Merkera o životu i radu Karla Marksa. Zar su takve knjige u današnje još za prikazivanje?

Obojici očito ta protuljudska namisao Karla Marksa leži, unatoč tolikim mrtvima i jamama koje neprestano otvaramo. Da ne govorimo o onima koji su zaglavili u tamnicama. Čudan neki oblik slobode.

Nema druge nego vratiti se svojim korijenima, ako smo ih izgubili. Hrvatska to zacijelo može učiniti. Još je se može nazvati katoličkom i to je ono što raspamećuje zahuktale samouvjerene spasitelje čovječanstva. Takvi sanjaju o smanjenju pučanstva na zemlji, sanjaju o jednome vođi, jednom ozemlju. Boga ne priznaju, pa nam je jasno tko bi im trebao biti na čelu. Hrvatska još uvijek ne ide tim putem, nadamo se i da ne će. Nije slučajno što se upravo u njezinom narodu ukazala Kraljica mira. Očito je u nama prepoznala stijenu na koju se može osloniti. Samo, koliko smo toga svjesni i koliko smo ponizni? Surađujemo li ili uzdignute glave poručujemo: vidi nas! Ne budemo li ozbiljni nasukat ćemo brod svog života kao onaj kapetan Costu Concordiu, suvremeni luksuzni brod koji je izgledao nepotopiv i rajski.

Krajem siječnja svake godine kršćani posebno mole za svoje jedinstvo. Hvala Bogu da im je to palo na pamet. Tijekom povijesti zbog razloga koji nemaju ništa zajedničko s evanđeljem, itekako su se razišli. Ali nakon što pipci zakulisnih središta moći postaše prilično dobro vidljivi, shvatiše da su zajedno snaga koja se može oduprijeti propadanju ne samo Zapada, nego čitavog čovječanstva. Po posljednjem popisu najbrojnija su vjerska skupina na planetu. Samo, znaju li to dovoljno?

I nas Hrvata ima više nego što mislimo. Razasuti smo ne samo diljem Hrvatske i Herceg Bosne ili BiH, nego i diljem susjednih zemalja te svijeta. Hrvatski su književnici početkom Domovinskog rata toga počeli bivati svjesni. Izdavala su se i prevodila djela onih koji nisu tu s nama tjelesno, ali duhovno itekako jesu. Trenutno je sve zamrlo, nastoji se biti politički korektnim da bi si priskrbilo mjesto pod suncem. Podrazumijeva se, grijeh je to prema Hrvatskoj. Nema nam druge nego opametiti se i obraćeni spoznati svoje mjesto u Europi i svijetu. Inače će nas zamesti vjetar.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 24. siječnja 2012.

Rasplamsao se ovih dana prijepor između onih koji bi htjeli u Europsku uniju i onih koji tamo ne bi. Vrcaju fraze na sve strane, nigdje nekog suvislog pitanja i odgovora. Nije ni čudno. Na obje su strane uglavnom isti, razlikuju se samo po tome što bi jedni služili Bruxellesu, drugi Beogradu. Nisu oni krivi, oni rade svoj posao, mi smo krivci. Dali smo im vlast, a njima je u glavi još Drug Tito i slijepa poslušnost. Tko zna što će se još sve iz toga izleći. Naravno, na stranu oni koji zaista o svemu razmišljaju. Ali su nekako tihi, kao i uobičajeno, progovore samo onda kada zagusti, Domovinski rat lijep nam je primjer za to. Bilo bi predivno da se probudi ta šutljiva većina i da uđe u utakmicu koja se neprestano vodi pred našim očima.

Neki govore da protivnike ulaska u Europsku uniju podupiru Britanci, ili oni koji njima upravljaju, pomoću velikih iznosa novca. Bit će još, ako trebadne. Nastoji se da svaka hrvatska obitelj dobije letak u kojem će pisati da se nipošto ne ulazi u tu suvremenu tvorevinu. Ne znam je li to tako, ali znam da je Velika Britanija, zamislite Velika, bila protiv toga da se prizna hrvatska država prije 20 godina. Htjeli su nas ostaviti ovdje na divljem Balkanu, kako mu vole tepati, da bi mogli provesti svoje geostrateške namisli. Tada smo uspjeli, što će biti sada, vidjet ćemo. Reknemo li »da« na referendumu i nitko to ne pretvori u »ne«, vjerojatno nas čeka, zbog nekog izmišljenog razloga, blokada slična onoj koju je provodila Slovenija. Oni što nas ne žele u Europskoj uniji nekome će već prišapnuti što treba raditi ako ne će da mu se dogodi...

Bilo gdje da se uputimo zahvaljujući zaokruživanju listića u nedjelju, poteškoća će biti. Izbaciti nam je iz glave komunističko mnijenje da će se netko drugi brinuti za nas. Nema toga, taj put nikada nikamo nije vodio, samo put oslanjanja na samoga sebe i na svoga Boga koji nas je stvorio, vodi onamo kamo se isplati ići. Shvatili su to u Mađarskoj pa im sada prijete. Na djelu su najprije javna glasila. Tuku iz svih oružja. Uostalom vidjeli smo to i kod nas. Mrcvarili su i još mrcvare našeg prvog, pobjedonosnog predsjednika dr. Franju Tuđmana, naše branitelje, naše intelektualce koji se ne boje razmišljati svojom glavom. U Mađarskoj je trenutno jedan od glavnih razloga taj što Crkva sudjeluje u oblikovanju ustava. A tamo se u preambuli poziva na Boga, govori o zaštiti nerođenih, naglašava da su heteroseksualni brak i obitelj temeljne ljudske vrijednosti. Zar ima išta loše u tome? Očito ima, jer neki žele sve to potkopati. Najprije ovdje na Zapadu, kamo god nas gurnuli njegov smo dio, a onda i na drugim stranama. Onako, mic po mic, iza zavjese. Nešto je o tome ovih dana progovorio Massimo Introvigne, poznati talijanski sociolog i filozof. Usredotočio se na teorije zavjere i posebnu pozornost svrnuo na one prave, mikrozavjere, koje su tu oko nas i koje neprestano djeluju. Pa je u tome kontekstu spomenuo i masoneriju i njezin odnos prema Crkvi, jasno naznačivši da su u suprotnosti. Oni koji kao katolici pripadaju takvim udrugama u teškom su grijehu i ne mogu pristupati svetoj pričesti. Sličnu stvar izrekao je i kardinal José da Cruz Policarpo. On je masonske lože optužio da izravno utječu na donošenje političkih odluka. Ono se kaže da gdje ima dima ima i vatre. Izgleda da u ovom slučaju ta izreka nije daleko od istine. Svoje djelovanje masoni nastoje pomno sakriti. U isto vrijeme govore da donose svjetlo ovom svijetu. Ako je tako, zbog čega to skrivanje? Istina je, dakle, puno dublja od ovih malih jednostavnih pitanja. Mađari su to spoznali pa su zbog toga odlučili ići svojim putem, a ne onim koji im nameću raznorazni moćnici iz sjene. Pratiti nam je kamo će sve to otići. Ne radi se tu samo o mađarskoj, nego i o našoj glavi.

Nemojmo naravno sve svaljivati na masone. Ima tu i drugih igrača. Recimo bankari. U zadnje vrijeme pokrenuli su ili svjesno, najvjerojatnije da jesu, ili svojom nesposobnošću ovu veliku financijsku krizu. Ako bismo se vratili teorijama zavjere, masonima i sličnima, onda bismo rekli da to nije bilo slučajno. Stvara se tzv. Novi svjetski poredak i pomoću raznoraznih kriza puk treba uvjeriti da sve na svijetu treba biti jedno: i vlada, i zakoni, i etika, i umjetnost, sukladno tome i tamnice. Nema što, lijep neki svijet! Ali tko god stajao u pozadini, znamo da u Europskoj uniji ne cvjetaju ruže. Euro se itekako drma. Nekim kroz to vrijeme poče padati na pamet da ustanove nešto poput FED-a u SAD-u. Pričuve države u privatnim rukama. Jednostavno rečeno nečuveno. Ako ni zbog čega drugoga, tko je taj tko može odrediti koji je to privatnik kome će se povjeriti nešto tako ozbiljno? Nisu li opet na djelu masoni, bankari, tajna društva? Najbolje bi bilo dokinuti nešto takvo pa se više ova pitanja ne bi postavljala. Imamo li snage poći takvim putem?

Ako se osvrnemo malo na prošla vremena, onda lako primijetimo da je mnogo toga palo. Je li se na tom mjestu izgradilo nešto novo i bolje? Očito da nije čim ovoliko o svemu ovome razgovaramo. Naglasak je stoga na nama. Došlo je vrijeme krenuti novim putevima. Imamo li snage postaviti si pitanja: tko smo; odakle dolazimo; kamo idemo? Sržna su to pitanja našega života na koja nas ne upućuje potrošačko vrijeme u kojem živimo. Ono je okrenuto ružnoći, dok nas Crkva, koju nastoje staviti u stranu na raznorazne načine, želi upraviti prema dobru. »Ljepota će spasiti svijet«, riječi su pape Ivana Pavla II. skupini umjetnika. Jesmo li je sami pronašli ili živimo od danas do sutra, zavarani šarenim dudama varalicama? Snaći će nas to pitanje bez obzira živjeli u balkanskom ili europskom načinu života, takvom kakav je.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 18. siječnja 2012.

Nedavno naletih na neki portal trt na bosanskom. Tek nakon pomnjivijeg pregledavanja shvatih da se radi o Turskoj radio televiziji koja nas o nečemu obavješćuje na jeziku koji ne postoji. Valjda su mislili na bošnjački. A onda primijetih da ne samo da pišu i na raznim drugim jezicima, nego na njima i emitiraju. Kako naši političari vole reći, jezici iz »regiona«. Samo, Turci to shvatiše u duhu negdašnjih svojih osvajačkih pohoda prema Zapadu i stvaranju janjičara. Stoga donose vijesti iz »regiona« Stipe Mesića, a ne i iz svoga drugog okružja, osim poneke. Kakva li nam se budućnost smiješi?

Poželjeh se ovdje Feđe, Predraga Matvejevića. Gdje je da drekne: Kamo ljudi, kao što je dreknuo da je Krleža otjerao Tuđmana nakon što mu je ovaj rekao da treba podijeliti Bosnu. Onda se sjetih da je on osuđeni klevetnik pa odmahnuh rukom, jer tko će znati kad taj čovjek govori istinu a kad ne. Znano je da razvikana javna glasila u hrvatskom puku, koja usput budi rečeno nisu u njegovim rukama, tu presudu nastoje utrpati pod tepih, ali ona je tu. Upravo Matvejevićevi prijatelji učili su nas i uče da treba dopustiti institucijama da rade svoj posao.

Iz te Bosne, Hercegovinu se obično zaboravlja, koju Tuđman navodne htjede podijeliti, ali je ne podijeli, dok drugi jesu ali im se to ne spočitava, očešaše se i o moju malenkost. Negdje u svojim kolumnama i knjigozorima rekoh koju kritičku o fra Petru Jeleču, Ratku Cvetniću, Ivanu Supeku... Nisam očekivao da ću time dobiti ulaznicu za Bilten Franjevačke teologije u Sarajevu, jer sam pisao i radio i puno pametnijih stvari pa opet ništa. Ali, oni zapeše na ovome pa neka im bude. Ne bih ništa ispravljao. Njihov potpis pod njihovim tekstom. Jedino bih progovorio koju o nekim čudnim silnicama što proizlaze iz određenih stranica. Najprije me zagolica opaska na dio govora, vjerujem im na riječ, dr. sc. Ivice Musića u prigodi predstavljanje njegove knjige Može li transcendentni Bog biti osoba. Prenosim: »"Život bez Boga je besmislen, a ateizam je plod lažne, a ne istinske prosvijećenosti. Osporavanje Boga je opasno i može na koncu čovjeka dovesti do samoubojstva. Jer tko niječe Boga, ne voli čovjeka". Zar se ovako može govoriti o onima koji imaju drukčije razumijevanje svijeta i čovjeka? Zar diskvalificirati takve tvrdnjom da ne vole čovjeka i da su na putu do samoubojstva? I sve to u sveučilišnoj auli, pod akademskom kapom!« (str. 68. - 69.) Prešao bih preko ovoga, i mogućnosti da opet dobijem ulaznicu za Bilten, da pri kraju ne naletjeh na čudnu zbirku tekstova. Tako se na stranici 139. kočoperi naslov »Što je to prosvjetiteljstvo?« Evo odgovora na naslov sa samog početka teksta, a takvog je duha i sve ostalo: »To zna svatko tko je pomoću para otvorenih očiju naučio spoznavati u čemu se sastoji razlika između svijetlog i tamnog, svjetla i tame. U tami se ili ne vidi ništa ili barem ne tako jasno da bi se moglo stvarno spoznavati predmete i razlikovati ih jedne od drugih. Čim se donese svjetlo, stvari postaju jasne, postaju vidljive i mogu se razlikovati jedne od drugih. Ipak su za to nužno potrebne dvije stvari: 1) da je prisutno dovoljno svjetla, i 2) da oni, koji pri tome trebaju gledati, nisu ni slijepi ni bolesni od žutice, ni spriječeni bilo kakvim drugim uzrokom, da mogu vidjeti ili žele vidjeti.« Zastah. Ja mislio da je to svjetlo donio Isus Krist i da se može samo govoriti o onima koji ga trnu. Hajdemo dalje. Članak o Voltairu, onom što je za Crkvu vikao: Uništite bestidnicu, što se ubrzo u Francuskoj revoluciji poče događati te su glave vrcale na tekućoj vrpci. Nema toga u članku, osim da je dotični nosio baklju prosvjetiteljstva. I dobro nas prosvijetli. Nije valjda da bismo trebali od njega učiti? Shvatiše ga ozbiljno komunisti u Španjolskoj pa se kršćanske glave opet zakotrljaše ulicom. Oni se odupriješe, ali to nisu trebali, barem mi se čini da tako kaže članak »Francov puč i papin blagoslov« (str. 169.). Ovdje bih stao. Dopuštam da imam krivo. Bilten se može naći i na internetu te tako pročitati i druge stranice osim ovih, i još nekih, koje mi se čine da nikako ne spadaju u nešto ovakvo.

Dok sve ovo pišem, saznajem da je don Ivan Grubišić izjavio da mu se crkva osvećuje zbog toga što je zatražio preinaku ugovora s Vatikanom. Slušajući ga sve mi ga je više žao i sve manje imam volje upućivati primjedbe na njegov račun. Čitava stvar, naime, postaje tragedija, ako to već nije. Nekada, u vrijeme komunizma, odlaskom u mirovinu vraćalo se svojim religioznim korijenima, a on se sada u svojoj mirovini vraća bezboštvu. Izjavi tako da je učenik Vlade Gotovca i Ivana Supeka, a kao svećenik je trebao biti učenik Isusa Krista. I što sad? Neka mu je Bog na pomoći.

I Viktoru Orbanu, mađarskom premijeru, po svemu sudeći da će Bog itekako trebati ovih dana. Navalili na njega sa svih strana. U prijašnjim tekstovima već sam nešto rekao o tome. Ali evo jedan od razloga iz novina što izlaze u hrvatskom narodu. Navodno da je Vijeće za medije oduzelo frekvenciju Klubradiju, popularnom liberalnom radiju koji emitira političke emisije. Kako da se odmah ne sjetim Radija 101! Tada su svi navalili na Tuđmana u ime demokracije, danas i slijepi vide da je imao pravo. Drži se Orbane i čuvaj se kakve bolesti, i to može iznenada pogoditi čovjeka kad ide tvojim putem. Sjeti se Joze Martinovića, Mate Bobana, Gojka Šuška, Franje Tuđmana... Ovome posljednjem došao si na sprovod, a oni koji te sada napadaju nisu, oni su bili na sprovodu Josipa Broza Tita, čovjeka kojega smjestiše na 10. mjesto ubojica u suvremenoj povijesti. Kamo to ide ova povijest, a tako prosvijetljena, kažu?!

Sve mi se nešto čini da je najbolje krenuti putem hakera. Dojadio im ovakav svijet u kojem se bijelo naziva crnim i obrnuto. Stoga odlučiše u orbitu poslati svoj satelit. Jest malo robinhoodovski, ali ako ništa drugo zanimljivo je kao namisao. Čovjek se ne smije nikome i ničemu predati. Osim Bogu, jer on je jedini izvor mudrosti. Što prije to shvatimo prije ćemo se okrenuti svijetu u kojem živimo i zasukati rukave na njegovu oporavku, a ne neprestano se uzdati u mlade da oni to učine. Pustimo ih da odžive svoj svijet i tek kada budu spremni neka ponesu svoj dio odgovornosti.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 11. siječnja 2012.

Bi i ta Nova godina, mislim proslava, ustvari je sve samo protjecanje vremena i ništa drugo. Lijepe želje prštale su na sve strane. Oni malo bliži stvarnosti razmišljali su što kroz proteklu nije bilo dobro da bi se popravilo u ovoj novoj. Osobno sam naklonjeniji njihovu stavu. Ali što će se zaista dogoditi, mislim da je sadržano u činjenici kako proživjesmo ovaj proglašeni prijelaz. Jesmo li spavali i odmarali se, buljili u tv, negdje ludovali, molili se Bogu... Nakon što je sve prošlo vjerojatno nam je jasno kako je trebalo biti.

Tv, s onu stranu granice, nije se previše zamarala ovim pitanjima. Njoj je sve jasno: hrana, piće, ludovanje, vatromet. U središnjem Dnevniku započe s ovim posljednjim. I gdje drugdje nego u Londonu, s tom kolonijalnom i imperijalnom silom. A slavilo se i na Trgu bana Josipa Jelačića, donese se to poslije toga, jer jednostavno se preskočiti nije moglo. Ne bi to učinio ni Zoran Jovanović Šprajc kojeg ovih dana brane oni što se nazivaju ljevičarima, a on se nada da će mu namignuti oni što se nazvaše kukurikavcima.

Jugovina, ne ona vremenska, još uporno sipi. Čini mi se da ne bi bilo loše nabrojiti dva njezina naoko sitna udara. Prvi je izdavanje knjižurine nekakvih izabranih komentara o tekstovima za enciklopediju JLZ. Napisao ih je Miroslav Krleža, a prikupi ih Vlaho Bogišić. Knjiga, pak, bi izdana u Beogradu, u susjednoj nam državi s koje god strane granice gledali. Ne bi u svemu bilo ništa loše da drugovi nisu pobrkali pojmove. Krleža više nikoga ne zanima, kao ni jugoslavenski glavni grad Beograd, onaj srpski da. A da bi se dotični drugari učvrstili na svome putu, Ministarstvo zdravstva proglašava se Ministarstvom zdravlja, Ministarstvo športa, Ministarstvo sporta... Oni koji vole političku korektnost rekli bi: u čemu je nesporazum? Koje slovo tamo i ovamo, s kvačicom ili bez nje, svejedno je. Ta tako postupaju i naši političari. Sabora, državnog ili kakvog li već, sve je manje, a parlamenta sve više. Ne znam bih li ovdje pribrojio i Josipa Mlakića, književnika iz Srednje Bosne. Ovih dana svoje namisli iznese u razgovoru za Nacional. Nisu bile književne, nego one političke, društvene. Svaku stranu malo pohvali, malo počeša. I idemo dalje. Kamo, to znaju bosanske magle. Nije onda čudno da je sve nejasno.

Javi se i Abdulah Sidran, nekada jugoslavenski, sada bošnjački pisac. Reče da bi potpisao da se Jugoslavija ponovno ustroji. A slavili su ga proteklih mjeseci po Puli kao humanistu, književnika, demokrata, što li još ne. Zar ima išta demokratskoga u Jugoslaviji? U to samo mogu vjerovati oni koji spominju jugoslavenski demokratski jednostranački sustav, prevedeno na hrvatski, da već jednom zaboravimo jugoslavenski. Očito Sidran ne može bez negdašnjih terevenki, ovo mu je sada nekako posno.

I zločinac Tito je znao da demokracija ne stanuje u Jugoslaviji, makar je trabunjao o svemu tome. On je samo obavljao svoj krvavi posao. Uvalio se u masonstvo i guraj naprijed. Na kraju mu braća opravdano ne staviše zvijezdu na grob pod kojom se, navodno, borio čitav život. Što će mu, ta nije njegova. Nju nije volio ni Churchill za kojega kažu da je s Titom zajedno pripadao masonima. Obojica se opet povezaše sa srpskim kraljem, jer oko njega je bila zamišljena Jugoslavija, odnosno cementiran Versajski ustroj. I kome je sad čudno da su četnici prešli u partizane krajem rata u kojem su se od vremena do vremena dobro tabanali. Isto tako kome je čudno da je jedan fra Bono Jelavić, nakon što je bio uz hrvatski puk koji se početkom Drugog svjetskog rata kod Čapljine odupro bilećkim pitomcima, najedanput postao veliki ustaša i još puno toga. I jedan fra Leo Petrović nešto je slično uradio u Cimu u Mostaru, pa ga ni kasnije pomaganje komunističkim obiteljima nije moglo oprati od toga grijeha. Bez ljubavi prema Jugoslaviji, glava je tada malo vrijedila, baš kao u Sjevernoj Koreji prema još živućim glupostima.

I nadalje sa zanimanjem pratim što se događa s prosvjednicima u SAD-u, hoće li uspjeti preživjeti nedemokratske metode države koja se busa u svoja demokratska prsa. Stanje je napeto. Država koja je razorila Irak, to je samo ovo u posljednje vrijeme, nije naučila nježno postupati. Ne može nju zafrkavati šačica nekih tražitelja slobode, dok se, tako kažu, ona sprema na Treći svjetski rat. Zaokupljen svojim brigama pridružio im se i mađarski premije Viktor Orban. Ameri počeše naređivati kakve zakone Mađari trebaju donositi, a najviše ih peče onaj o Središnjoj državnoj banci. I nevježi posta jasno odakle vjetar puše. Bankari narediše američkoj vlasti da im čuva imovinu. Uzor demokracija. Brzo će travanj, tada će Ameri podijeliti demokratske lekcije okolo. Na isti način uzvraćaju im Rusi i Kinezi pa stvar postaje zabavna, iako je smrtno ozbiljna. Treba se primiriti, rekao bi Ivan Jakovčić, poput ovih dana svome stranačkom kolegi Damiru Kajinu. Kad si na vlasti, onda nisi oporba ili drukčije rečeno imaš li silu mani se demokracije i vatrometa namisli. Važan je samo vatromet koji zaglupljuje, vatromet koji te preseljava na drugi svijet kad već ne želiš shvatiti neke stvari na ovome. Le Monde je ovih dana o svemu tome progovorio kroz retke govora o potpisivanju pristupnog ugovora Hrvatske s Europskom unijom. Obavili su sve na marginama summita, kako se to politički kaže. Onako, preko volje. Kako bi inače drukčije i bilo!? Toliki su se među okupljenima protivili da to bude, pa sad da se raduju?! Zaboraviše i na »demokratsku prijetvornost«.

Što bi se još moglo reći na temu proteklog tjedna? Ima dosta toga, neke stvari uporno ostavljam za sljedeći put. Kao onu o otkriću dr. Tomislava Domazeta Loše da se geni i spontano stvaraju. Miriše to na suprotstavljanje darvinizmu što nam ga opet posredovaše Britanci kao i komunizam, fašizam, kolonijalizam. Nije za sve odlučujuća priroda, ima tu još toga što igra važnu ulogu u našem životu. A treba spomenuti i napore pravoslavne zajednice da konačno održe svepravoslavni sabor. Nije isto, ali bilo bi lijepo i kad bi se mogao održati svehrvatski zbor. Sada to nije slučaj. Neke nove nade pobudi trenutni hrvatski predsjednik vlade Zoran Milanović. Reče da namjerava posjetiti Sarajevo, Srebrenicu, ali i Mostar i Široki Brijeg. Mesić, Josipović, pa i Sanader i Kosorica tako nisu činili. Milanović još ovih dana nadoda da je do sada dvaput bio na polnoćki, a po prvi put na Božićnoj misi. Kaže da mu je bilo lijepo, da je osjećao mir, među vjernicima u zagrebačkoj katedrali. Hoće li oni osjećati mir s njim, neka sam odgovori na to pitanje. Da, rekao je i da će pomagati susjednim zemljama, ali da nema balkanskih integracija. Misli li to ozbiljno ili nas želi prevesti žedne preko vode? Vidjet ćemo.

Dok očekujemo odgonetanje političkih vjetrova, dobro se posvetiti siromašnima među nama, zapravo uvijek je nešto takvo dobro. Crkva to neprestano čini, kao ovih dana pavlin Marko Glogović u Karlovcu. Otišao je među beskućnike osjetiti njihov život i razmišljati kako im bolje pomoći. Nisam ovo našao u tzv. crkvenim medijima, nego na jednom od portala koji nastoje razmišljati svojom glavom. I dobro je tako. Neka se crkveni mediji više bave temeljnim vjerskim pitanjima, a oni s kršćanskom pozadinom neka u sve to umiješaju i svoj doživljaj svijeta. Onda će nam svima biti dobro. To je valjda svrha naših napora ili možda želimo sve za sebe?

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 4. siječnja 2012.

Božić je uistinu prelijep blagdan, ta ne treba o tome razglabati, možemo si samo dati malo oduška srcu i pokazati drugima kako se u tome uživa. Ipak, gledajući našu javnu dalekovidnicu, s one strane granice, ovamo toga nema, bi mi nešto čudno. Na pučkoj sv. misi u zagrebačkoj katedrali, koju je slavio kardinal Bozanić, pojaviše se trenutni predsjednici, Hrvatske Ivo Josipović, Hrvatske vlade Zoran Milanović i Hrvatskog, nekada državnog, sabora Boris Šprem. Što li hoće, Bože moj, odmah se upitah? Jest da je Bog svemoguć, jest da smo na Božić malo manje kritizerski nastrojeni, ali ove ipak ne vodi ona zvijezda iz Betlehema, već neka druga. To oni sami kažu, ja prepisujem. Ili se varam, daj Bože! Pa onda nakon sv. mise ostaše malo kod kardinala, kao negdje na župi na rakiji kod svećenika. Ako je bilo iz duše, svaka čast, ako su u to upleteni prsti zaduženih za glačanje lika i djela u javnosti, onda... Miriše na to da jesu, ali opet daj Bože da nisu. Uglavnom, zvijezda je zasjala na nebu. Progovoriše o njoj i grkokatolici primajući trenutnog hrvatskog predsjednika Josipovića. Učinilo im se da ju je vidio i da je pošao za njom. Meni na pamet pade ona njegova izjava o kapi partizanki i zvijezdi na njoj, što svjetluca žarom ljubavi i mira. Znam da sam sve to spominjao, ali on se od svega ne ogradi, iako posljednjih godina neumorno iskopavamo kosti njezinih žrtava. Mnogi kažu da bi bilo dobro da on i još neki drugi u hrvatskom društvu to učine. Komunizam je od početka bio zločinačka ideologija i hrvatsko društvo treba smoći snagu za njegovu lustraciju, a pojedinci snage za svoju duhovnu obnovu. Tek tada moći ćemo biti sposobni vidjeti pravu zvijezdu na nebu, onu betlehemsku, koja će nam barem označavati ljudskost, ako ne i Boga koji se rodio na ovoj zemlji.

Teško je reći koju zvijezdu slijede na nekim stranama svijeta. U Maleziji tako tek policija može odobriti zabranjene pjesme. Ipak, nešto je to bolje od negdašnjih jugoslavenskih vremena. Bilo je ovamo puno žešće, a za one hrvatske pjesme odmah se išlo u tamnicu ili u najmanju ruku prebrojavalo prebijene rebra. Međutim nije Malezija sama. U Nigeriji jednostavno ubijaju, kažu u ime Alaha, ali tko zna u čije. Ne treba zaboraviti ni Saudijsku Arabiju, velikog prijatelja, saveznika, što li SAD-a. Javljeno je da je vjerska policija uhitila etiopske kršćane. Nisu se bavili kriminalom, molili su se. Čudni osjećaji za demokraciju, ljudska prava, jednakost. Pokazaše se na tom polju i u SAD-u. Izbaciše dječaka s nastave zbog njegovih vjerskih uvjerenja i zbog stava prema homoseksualizmu. Ne treba objašnjavati, znate već kako se izražavao. Umjesto toga htjeli su da zna i podržava one raznorazne skraćenice glede međusobnog stava, valjda, samo dva spola, međusobno i jedno prema drugome. No, skraćenica je uvijek skraćenica.

Ni ova Kukuriku koalicija ne htjede nimalo zaostati. Samo što prođe Božić, kukuriknuše. Kako me obavijesti e-poruka koja se širi internetom, Krešimir Mihajlović više nije ravnatelj u osnovnoj školi Petra Zrinskog u Krajiškoj u Zagrebu. To je onaj što na školu koja se diči svojim junačkim imenom stavi slike današnjih utamničenih hrvatskih generala. Djeca se nisu bunila, njihove roditelji također, čak štoviše, ali jesu drugi koji u tu školu ne zalaze. Tko je vidio dopustiti da nam Domovinski rat treba biti svetinja? Ako su Hrvati 45 godina bili nazivani ovakvim i onakvim imenima, zbog čega bi trebalo prekidati tu tradiciju? Britanci drže upravo do tradicije, znano je to, ta time se diče. Dakle, nemojmo ljudima kvariti uvjerenja. Da, prije toga ukinuto je i ministarstvo obitelji. Što će to hrvatskom narodu kojeg je sve manje i manje? Neka se još veseli dok mu ne kucne posljednji zvon. Onda, ćao, gotovo je, makar oni vikali da tek tada počinje pravi život. Čujemo li mi ovo ili uporno šutimo, ne želimo se miješati, neka stvari teku kako teku, imamo važnijeg posla?!

Oko Božića i kraja godine mnogi vole praviti raznorazne statistike. Pa tako objaviše da je na svijetu 2,18 milijardi kršćana, odnosno da su najveća vjerska skupina. Čovjeku odmah zaigra srce, ako je jedan od njih. Malo ta zaigranost splasne kad pročita kako su kršćani raspoređeni. U Europi i na američkom kontinentu taj se broj smanjio, ali se povećao broj ostalih, posebno muslimana kao druge najjače vjerske skupine. Kršćanstvo je poraslo u subsaharskoj Africi, te u područjima Azije i Pacifika. Najmanje ih ima na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. Kao da se kršćanstvo upravo od tamo nije počelo širiti u svijet! No, upravo su tamo Europljani i Amerikanci uporno stavljali svoje prste, pa...

Ma, najbolje je poslušati one koji o kršćanstvu govore kao o stilu života. Ne, nisu to oni koji su nam ovih dana čestitali blagdane, nagovarali nas što sve treba kupiti, govorili nadugo i naširoko o potrošačkoj groznici. To su oni koji su išli na sv. mise zornice, oni koji su se ispovijedali, razmišljali gdje su to pogriješili i odlučivali uzeti drugi smjer u životu, odnosno slijediti sasvim drugu zvijezdu, onu betlehemsku, onu mudraca što otvoriše svoje srce i zbog toga postaše uistinu mudri. To su ujedno oni umjetnici što se ne bojaše reći da stvaraju umjetnička djela potaknuti ljudskošću i bogoljubnošću. Vide ljepotu u jednostavnim stvarima, a ne proglašavaju da je ružnoća nešto lijepo i da treba slijediti trendove. Pribrojio bih njima i one koji se usuđuju reći da je Krleža osrednji književnik. Slavili su ga jer je standardizirao hrvatsko jugoslavenstvo. Čim ga se više ne mora čitati, malo tko se okreće za njegovim knjigama. Čudno je to štovateljima njegova lika i djela, ali sloboda je takva biljka. Dopusti je čovjeku i on raznorazne veličine stavi na njihovo mjesto.

Kad bi se Herceg Bosni dopustila sloboda, mnogo toga bi bilo drukčije. Prestalo bismo govoriti o OHR-u, pa o Mostarskom statutu, pa o političarima koji ne rade svoj posao, pa o pokušaju pretvaranju čitavog jednog naroda u nacionalnu manjinu. Naravno, da bismo i zemlju preporodili, ne bismo samo promijenili govor. Muhamed Tunjo Filipović bi s još više zavisti gledao na tzv. desnu obalu Mostara, kao ovih dana kada samo što ne reče da su to sve lopovi do lopova. Jer otkud njima ta raskoš, to bogatstvo, a pamet je kod nas, naročito kod mene, Muhameda Tunje Filipovića čiji preci ili predak, kako hoćete, ne tako davno dođoše tamo od Zagreba, slijedeći svoju zvijezdu, sretnu ili nesretnu, kako za koga.

Kao najmanji, nekada najveći i jedini, narod u BiH ili Herceg Bosni, Hrvati bi mogli postati susretište duhovnog, pa i tvarnog bogatstva, između Istoka i Zapada. Naučili su prepoznavati zvijezde i okretati se na pravu stranu pa makar zbog toga plaćali skupu cijenu. Slično kao što učini prvi kršćanski mučenik Sv. Stjepan. Mogaše ne ići u taj hram, središte židovskog vjerskog i društvenog života, te tamo ne propovijedati o Isusu kojeg osudiše poput razbojnika i zapečatiše da tako ostane do kraja svijeta, ali on se ne dade. Zasvjedoči za istinu, to promatraše progonitelj Savao koji nedugo nakon toga postade Pavao i raširi kršćanstvo po tadašnjem poznatom svijetu. Jedna prelijepa povijest krenu na svoj put. Uzalud što je neki pokušaše isprljati svojim nečasnim radnjama, a drugi ne progovoriše o individualizaciji krivnje već sve zajedno osudiše, ona i dalje traje. Uz njezinu pomoć lijepo je promatrati ovaj svijet.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 28. prosinca 2011.

Veliki nas blagdani nekako primire. Što se više primiču užurbanosti je sve manje, a ozračje ljudskosti i povezanosti sve se više osjeća u zraku. Spremniji smo učiniti barem malu uslugu drugima oko nas, nasmiješiti im se, priznati sebi da tada i tada nismo išli pravim putem. Eh, kako bi bilo lijepo kad bi taj osjećaj u nama potrajao čitave godine!

Zbog čega ne bi? Kažemo da smo ljudi, a mnogi od nas kažu i da su kršćani ili neke druge vjere. Pa i oni koji su bezbošci imaju navadu reći da se priklanjaju nekoj etici. Ako je to tako, što nam priječi duhovno se obnoviti ili učiniti istu stvar pod nekim drugim nazivom? Mislio sam ovome napisu staviti upravo taj naslov: Duhovna obnova, ali sam se nešto zanio, razmišljao o određenim stvarima, i stavio dotični. Kad sam primijetio, odlučio sam da tako i ostane. Na žalost trebamo sebi priznati da ako danas želimo duhovno, etično... biti obnovljeni, onda samo na jedan način »izvan niza«. Naša je to pogrješka. Dopustili smo probisvijetima da upravljaju ovim svijetom, pokreću ratove, stvaraju krizu i recesiju, i što bismo drugo bili nego »izvan niza«. I ne treba se toga stidjeti. Da, mi primjećujemo ono o čemu razvikana javna glasila, kao glasnogovornici spomenutih probisvijeta, šute.

Dok ovo pišem i razmišljam o Božićnom vremenu, na um mi dolazi misao kako je kršćana u Isusovoj domovini sve manje. Nemojmo sad o Židovima, progonu i tim stvarima. Pođimo, recimo, od Hiroshime i Nagashakija. Angloamerikanci baciše atomske bombe i ubiše na stotine tisuća ljudi, a brojka je još i veća ako se k tome pridoda i utjecaj atomskog zračenja na preostalo pučanstvo i rađanje novih naraštaja. Bili su to nebranjeni gradovi, nastanjeni kršćanima. Cinici bi rekli da drugi kršćani udariše po njima. Pa onda Irak. Najprije pljeskaše Saddamu Husseinu, sklapaše s njim raznorazne sporazume, a kad se on malo uzjoguni, jednostavno ga ubiše, kao i mnoge druge, razoriše mu zemlju, pokradoše umjetnine stare nekoliko tisuća godina, raspiriše radikalizam koji su i sami stvarali. Kršćani ponovno dobiše po glavi. Kao manjinu tuku ih i jedni i drugi. O Saudijskoj Arabiji, i sličnim tiranijama, suvišno je govoriti. Međutim, Angloamerikanci ih uredno štite. Ne raspiruju kod njih tzv. Arapsko proljeće, jer je radikalizam već dovoljno raspiren. Vehabijski pokret spreman je za izvoz, pa i u neku tamo Bosnu i Hercegovinu. Kod »proljećara«, pak, sve više uzima maha. Kad dođe na određenu točku, onda će oni izići iz sjene. Poput Libije. Pustiše da se pobunjenici nemilosrdno obračunaju s Gadafijem, a onda to proglasiše ratnim zločinom. Evo sredstva za ustupke raznorazne vrste, počevši najprije s naftom. Ne bude li išlo, libijski krik za slobodom, iako je puno toga tu dvojbeno, završit će u blatu ratnih zločina. Pa sad ti biraj! Teško kao kršćanima u Isusovoj domovini. Židovi ih doživljavaju Palestincima, Palestinci izdajicama svoga naroda jer nisu muslimani, Zapad kamo bježe u najmanju ruku dosadnim izbjeglicama. Kao da gledamo Mariju, Josipa i Isusa dok odlaze u Egipat.

Dok se sve ovo zbiva, zapadne zemlje i dalje sebično misle samo na sebe. Ogleda se to na različite načine. Jedan je od njih povlačenje ili neuvažavanje protokola iz Kyota. Tko nas može prisiliti da nepotrebno ne trošimo, nepotrebno ne proizvodimo, nepotrebno ne uništavamo ovu zemlju koja nam je svima zajednička i na koju imamo pravo? I tako se Kanada povuče iz tog protokola. Stade rame uz rame s Angloamerikancima. Jednoga dana možda će biti i vidljivije zajedno. Oni koji vole slobodu izvijestiše nas da je prije desetljeća umalo uspio naum da se Kanada ujedini sa SAD-om i s njim stvori veliko tržišta, uključivši u to i još neke zemlje. Pučanstvo nitko ništa naravno nije pitao. Slično kao što ovih dana ne namjeravaju pitati Amerikance, ma što to značilo, slažu li se da ih vojska po svojoj volji uhićuje i muči. Dovoljno je da te optuže za terorizam. Mi se sjećamo toga iz komunističkog vremena, proglase te neprijateljem naroda i države, nadodaju još bratstvo i jedinstvo, i progon počinje uzimajući stalno drukčije i drukčije oblike. Sve je, dakle, već iskušano. Amerikanci su najprije uhićivali i mučili inozemne državljane, domaće pučanstvo je šutjelo pa su i oni došli na red. Izvoz demokracije, viknut će zapjenjeni Angloamerikanci. Podrazumijeva se da ovdje ne mislim na puk, nego na njihove vođe kojima su i sami svojim nedjelovanjem omogućili ovakvo ponašanje.

Dio nas Hrvata s one tamo strane granice pridružit će se spomenutoj demokraciji. Vođe su im potpisale nešto tamo u Bruxellesu, kao i mnogo toga prije, navješćujući da je to povijesni uspjeh. Možda i jest, samo su tada jedino oni naizgled bili radosni, puk je sve uredno odšutio. Međutim, ne bi se to odšutjeti smjelo. Utjecat će sve na naš društveni život, našu duhovnost, našu kulturu. Ulazimo u zajednicu u kojoj su svoje duge prste ispružili oni koji se igraju s Angloamerikancima poput lutaka na koncu. Ti su najprije usijane glave, od komunističkih, velikosrpskih pa dalje, sklonuli da nas napadnu, nakon toga su nas razoružali, navijali bjesomučno za napadača, pljunuli na našu pobjedu, uhitili nam pobjedničke generale, teško nas zadužili, olajali uzduž i poprijeko ove kugle zemaljske. Ne treba zaboraviti ni ove zadnje izbore. Sve su tako posložili da se može razmahati crvena nit u Hrvatskoj, a ona crvena nije, tek oko 25% glasaše za te s lijepom crvenom kapom na glavi kako se jednom izrazi trenutni predsjednik Ivo Josipović. Tako da sada imamo Božićnu vladu koja Božić ne slavi. Njoj su draži »blagdani« što je potpuno nekorektno prema onima koji vjeruju. Manjina želi većini nametnuti svoju volju. Kako bi i bilo drukčije kad je sve poteklo od manjine, kažu od 1% onih koji u svojim rukama drže većinu svjetskoga bogatstva. Ne mogu reći da su oni krivi, krivi smo mi jer smo im i jer im to dopuštamo.

Nema nam druge nego otvoriti svoje srce i biti hrabar pa makar to vodilo i prema mučeništvu. Koptski katolički biskup Golta u Egiptu vrlo je jasan. Njegova zajednica ne će plaćati posebni porez Jizyu samo zato jer su kršćani. I ne će se zbog toga dati istjerati iz svoje zemlje u kojoj su rođeni kao i njihovi prethodnici te koju iz svega srca ljube. Tako se na živim ljudima, stvarnim njihovim zajednicama, odrazuju bezdušne igre onih iz sjene. Samo, nemojmo ih se bojati, nikada nisu pobijedili niti to mogu. Isusove jaslice i Isusov križ, pa i njegova ljudskost, daleko su moćniji od njih. Oni su zapravo izvan niza, nad njima njihova majka plače. Ipak, ne mrzimo ih, nego ovih dana recimo koju molitvu i za njih.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 21. prosinca 2011.

Sipi hladna prosinačka kiša. Upravo se vratih s puta. Na jednom od raskrižja spazio sam poznanika kako prodaje božićna drvca. Kod kuće nezaposlena žena, malodobna djeca, on nekada ratovao, ono komunističko poduzeće mu propalo zajedno s njegovim godinama radnog staža, ovo kapitalističko izbacilo ga na ulicu. Dogodila mu se klasika. Nikada nije prosvjedovao, nikada nije napravio nešto loše, bio stoga uzoran djelatnik, ali kad im inozemni gazda smanji za veliki postotak ionako malu plaću, reče koju riječ i od tada služi kao primjer da onaj tko hoće raditi nema pravo štititi dostojanstvo tog svog rada. Jer gazda mora na skijanje, ljetovanje, odmarati se u vikendicama, da mu dosadna kiša ne pada za vrat...

Nije ovo samo slika mog poznanika, nego Hrvata s obje strane granice. Hrvu se s protivnikom iz sjene. Onoga vidljivog pobijedili su devedesetih godina prošlog stoljeća. A ovaj drugi je uporan da to preokrene. U tu svrhu priređeni su i ovakvi izbori u državi Hrvatskoj kakvi su priređeni. Sve samo ne demokratski. Javna glasila u tuđim rukama, sudbena vlast u liku glavnog državnog tužitelja Mladena Bajića, izvršna vlast u liku predsjednika Ive Josipovića digli su se na stražnje noge da ne bi slučajno pobijedila ona stranka koja je kao pokret iznijela preokret omogućen padom komunizma. Nije bilo lagano, ali na čelu s predsjednikom Tuđmanom s vjerom u Boga i hrvatski puk, dosegli smo nova obzorja. Njega još na početku pokušaše ubiti, nakon toga potajice dogovoriše državni udar, pa kad to ne prođe bi proglašen autokratom, uvališe nam Haaški sud i Dayton, prevariše nas Sanaderom, a onda skupiše »bratiju« u Kastvu da nama vladaju po njihovim naredbama, dok se mi smrzavamo i u ljutnji šutamo što nam prvo dođe pod nogu.

Dok smo ovakvi, svašta nam mogu napraviti. Pa i to da nam je prirodno da u tamnici završavaju samo oni s jedne strane političkog uvjerenja, ako su takvi ikada tamo zapravo pripadali. Pročitah u novinama da nam nešto slično spremaju i u stolnom gradu Herceg Bosne Mostaru. Kažu, tamnica za političare, novi Remetinec. Iako ne spadam u taj stalež, nešto me zazebe oko srca. Bude li tako, tko će se više ovamo baviti politikom? A odavno nas privikavaju da tako bude. Sve su redom kroz javna glasila, pa i podizanjem optužnica, jednostavno zacrnili. Pa se ti peri. Uzimaju ti dobar glas kao Shell tzv. Federaciji BiH naftu. I htio bi da to sam potpišeš, poput ove spomenute političke kreature. Vonja kolonijalna čizma, vonja.

Ni hrvatski pisci ne razumiju dobro što im je činiti. Najprije su se razdijelili na dva društva. Hajde, neka bude, samo kad bi im usmjerenje bilo istovjetno. A to je čuvati svoju hrvatsku državu, čuvati svoj hrvatski jezik, ne nazivati ga nekim drugim imenom, biti ponosan na književnost koju stvaraš. Ali, ne. Određenima od njih tijesno je u hrvatskom društvu pa se zaželjeli »regiona«. Hrvatsko društvo pisaca, dakle, započe filozofirati o dobrosusjedstvu, srodnim jezicima i književnostima. To je kao kad Drago Hedl govori o ljudskim pravima i za sve dobije nagradu iz ruku hrvatskog predsjednika. A onda se ustade jedna od nevladinih udruga, koju nastoje prešutjeti, komisija Iustitia et pax. Spomenu njegovo revno služenje nedemokratskim komunističkim vremenima. I poče tako lustracija u hrvatskom puku, skromno ali odlučno. Krenu s njom netko iz Crkve, kao uvijek do sada. Kad mnogi izdadnu, ona ne će pa makar imala u svojim redovima i jednoga kao što je don Ivan Grubišić koji umjesto o Kristovoj Radosnoj vijesti govori o nekoj etici. Očito mu se pomiješala katolička vjera i New age, duda varalica onih iz sjene.

Katolici, ne samo hrvatski puk, uvijek su znali svjedočiti tko su i što su, ne obazirući se na razne opsjene. Tako su kod nas u Bosni, u Hercegovini i drugim zaposjednutim krajevima, u tursko vrijeme tetovirali svoju kožu znakovima koji su jasno govorili u što to oni vjeruju. Činili su to i hodočasnici po Europi ili još bolje rečeno diljem zapadne uljudbe. Trenutno je sve dobro jenjalo. Naravno da se u to ne računaju tetovaže koje nam danas podvaljuju na raznorazne načine pod motom: udri brigu na veselje. Svjestan kršćanin, iako se više ne tetovira, ipak će čuvati svoje vrijednosti i ćudoredna načela. A ona su duboko prožela uljudbu u kojoj živimo. Da ih ta uljudba više cijeni, ne bi se raspadala ovih dana. Znala bi da svi pripadamo istom krugu iako smo različiti te bismo kao takvi nastupali prema drugima. Međutim, ona se umjesto toga pozabavila nečim drugim. U tajnosti, a u Italiji otvoreno, donosi tzv. antikrizne mjere. Prevedeno, sve se više ljudi buni kako im oni iz sjene ustrojavaju život, pa je potrebno pripremiti pendrek. Mi koji smo okusili komunizam, dobro znamo što to znači. Drugovi su na pozornici, ma kako se drukčije zvali na raznim stranama naše zapadne uljudbe. Srž je, naime, ista.

Daj Bože da od svega ne ostane samo nada u demokraciju! Kad se radi o nama, možemo to izreći i ovako. Hoće li konačno oni naši koji se nazivaju desnima i oni naši koji se nazivaju lijevima, stajati na istoj strani? Jednostavno rečeno to znači čuvati i voljeti svoju domovinu u cijelosti? A razlike da budu samo odraz života i ništa više. Ponadajmo se tomu pred Božićne i novogodišnje blagdane, a ne samo »pred blagdane«, kako nas oni iz sjene žele naučiti i time nam iščupati dušu.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 14. prosinca 2011.

Nedjelja, negdje oko 10.00. Očekujem prijatelja da me zovne na kavu. Sjest ćemo s određenim ljudima i porazgovarati o stvarima potpuno drugima nego što su izbori u domovini, ali koje su opet s tim povezane. Nije život tako lagano razdvojiti na sastavne dijelove i vladati se kao da nemaju ništa jedno s drugim.

Uspio sam se probiti kroz gužvu. Ljudi taman pošli s netom završene sv. mise. Ispunili crkvu koja nije mala. Počeli su brzo puniti i kafić koji također nije mali. Zna se, to je negdje u Herceg Bosni, na Harmici nije, a na Mitnici vjerujem da jest. Život tuče otkucajima svoga srca unatoč svim šokovima.

Kako bi to bilo da se ne spomenemo prilika oko nas!? Bojadžije izlijevaju crvenu boju po domovini nam Hrvatskoj, u skladu s onim što reče na početku svoje vladavine trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović. A crvena boja nikako Hrvatskoj ne pristaje. Zavila ju je u crno, kao i sve narode po kojima se uspjela razliti. Javna, pak, glasila danima trube da će se upravo ta boja nositi sljedećih godina. Ispijali smo kavu, vjerovali im nismo, ali smo ćutili da će biti više-manje u pravu. Ako su mogli nasjesti im na priču o Hercegovcima kojih se treba riješiti, kako ne će na ovu trenutnu još bolje ispričanu?! Bismo i mi u pravu. Okrenuše se oni svojim tamničarima, onima koji su 45 godina željeznom šakom vladali, devedesetih sve učinili da Hrvatske ne bude, kasnije... Ma čemu priča!? Gledao sam vani kroz prozor. Rekoše da su neki autobusi jutros kružili našim selima, a ljudi se podsmjehivali i pitali zbog čega su tu, ta ne idu nedjeljom djeca u školu. Uglavnom, Herceg Bosna okrenu leđa, ne Hrvatskoj, nego onima što se tako neozbiljno odnose prema svojoj sadašnjosti i budućnosti. Na izbore ih iziđe tek nešto preko 16.000 ili oko 6%. Neka to ostane zapisano.

Nije naravno pitanje u tome zbog čega prvi nije HDZ. Ama, pitanje je u tome kako SDP, koji se nije pokajao za grijehe Partije čiji je nasljednik tvarnih i duhovnih dobara, uopće može doći u priliku razmišljati o prvim mjestima! Europa ga je stavila uz bok nacionalsocijalizma i fašizma. Slijedom toga trebalo bi... Priča je ovo za one koji razmišljaju, a ne za one koji dopuštaju da im zakulisna središta moći ispiru mozak i korak ih po korak vode u tamu. Ništa se na ovim izborima nije slučajno dogodilo. Opet ih je vodila ista ruka, samo su igrači različiti. Trajat će dok ih ne potroše, a onda s njima u zapećak, u tamnicu, na stup srama, jer novi nestrpljivo čekaju istu svoju ulogu.

Ne ću više o ovome, previše sam već napisao. U ušima mi odjekuju riječi s ove nedjeljne kave koje bi se mogle ovako prevesti: Eto vam ih! I točka.

Još prije nekog vremena pročitah kako je jedan djelatnik u demokratskom SAD-u dobio otkaz na poslu. Htjeli su da nosi radno odijelo s tri šestice u visini srca. Odbio je. Kad su ga upitali zbog čega, rekao je da je kršćanin i da nešto takvo ne može nositi. U Svetom pismu te brojke označavaju Zvijer. Odgovorili su mu da ima smiješna vjerovanja i otpustili ga. On je ostao dosljedan do kraja.

Pada mi na um još netko, s imenom i prezimenom. Kao studenta vodio me Bliskim istokom. Fra Michele Piccirillo. Na svojim plećima najprije iznio ratove koji su tamo bjesnjeli kroz proteklo vrijeme. Između ostaloga skupljao je mrtve po ulicama. Kad se nije ratovalo, vraćao se svojoj ljubavi: arheologiji. Danas hodočasnici i turisti posjećuju mjesta koja je on otkopao, bio za njih birokratsku i svaku drugu bitku. Dive im se, malo kad pitajući tko je zaslužan da su izišla na svjetlo dana. A on vjerujem sada sve to zadovoljno prepričava sa Sv. Petrom koji je bio tu negdje iz tih krajeva.

Drago mi se sjetiti fra Michelea. Sada ga mnogo bolje razumijem, nego onda. Životno iskustvo je učinilo svoje. Oni za koje se borio uglavnom su još tamo. Drugi su nastavili njegovu borbu. Poučavaju ih, uče raznim poslovima, pomažu im u gradnji i obnovi stanova. Ne bude li toga, kršćanstvo će nestati u tim krajevima. Imat ćemo mjesto gdje se Isus rodio i mjesto gdje je uskrsnuo samo kao atrakciju i ništa više. Jer njihovih čuvara više nema, netko je od njih digao ruke.

Sva sreća da u Herceg Bosni ima još prostora za osobnu borbu i da ljudi nisu digli ruke od svega. Opasnost je da i ovdje sve bude kao na Bliskom istoku. Ako se to dogodi, ni s druge strane granice ne će biti ugodno. Ima ih koji bi to htjeli. Ovih dana sjest će, popiti neko dobro piće i onda temeljito proučiti u kojoj im je fazi plan. Rekosmo već, kuhinja je ista. Bila je prva Jugoslavija, pa ubijanja tijekom Drugog svjetskog rata, pa Bleiburg, pa Druga Jugoslavija, pa Domovinski rat, pa... čeka nas regija, jugosfera, Zapadni Balkan ili kako se već ne zovu te namisli. Dao Bog da im se nadošlo crvenilo uspije odhrvati, previše su već umočeni u to. Herceg Bosna će ići svojim putem, pa kud puklo da puklo.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 7. prosinca 2011.

Zaista vrijeme ide. Nije to zbog toga što kroz prozor promatram žuto lišće, a još je donedavno bilo zeleno, puno života. Sada opada. Doći će proljeće, rekli bismo. Hoće, ali treba prije toga prebroditi zimu. To, pak, nije tako lagano.

Nego, prema ovim me mislima gurnu sjećanje na Vukovar. Nedavno, kad smo obilježavali obljetnicu njegova pada, čak i HTV više-manje priznade da je u mimohodu sjećanja bilo brat-bratu preko 50.000 ljudi. I sve je izgledalo uistinu dostojanstveno. Kao u ona vremena devedesetih prošlog stoljeća. Osjećalo se zajedništvo, treperila ista namisao, kretalo u istom smjeru. Sve to HTV ipak ne mogaše podnijeti pa dovede napadače da nam kažu da su predsjednik Tuđman, HDZ i slični prodali taj napaćeni Vukovar. I redale su se laži i poluistine jedna za drugom. Oni koji ne misle tako nisu bili pripušteni objektivu kamere. Što je s onom starom rimskom izrekom da se treba čuti i druga strana, naša javna televizija ništa ne reče. A trebala je. Stoji joj to u opisu posla.

I išao je mimohod vukovarskim ulicama, onima gdje se odlučivalo o biti ili ne biti čitave Hrvatske. Gadno se krvarilo, ali to je bio taj križni put da bi došlo do uskrsnuća. Znaju to i oni iz Herceg Bosne. Da je tamo u Daytonu ne predadoše kao Vukovarci svoj grad, puno toga danas ne bi bilo kao što jest. Ako bi Hrvatske i bilo, ne bi bila u sadašnjim granicama. Igrao se krvavi šah, protivnik je bio nadmoćniji i nije se mogla spasiti baš svaka figura koja se voljela. No, ona je ostala duboko upisana u naša srca i odatle nikada ne izlazi. Prvom prilikom ustat će iz pepela i biti jača nego što je bila.

Ima onih među nama koji vole trgovati spomenutim ili plaćati raznorazne namete. Čini im se da su na nekoj carini pa se trebaš snaći. Ispred je sami car i nema tako laganog prolaza. Nije važno kako se zove, Bruxelles, Washington, London, Beograd... Samo neka te propusti. Mogu se nazivi i mijenjati, kao npr. maltarina, vratarina, tridesetnica. Ali i mitnica i harmica. Ovisno od toga tko tabači. Najbolje bi bilo da smo slobodni pa da Mitnica u Vukovaru i Harmica, kao najstariji naziv za Trg Bana Jelačića u Zagrebu, budu samo odraz prošlih vremena i ništa više. Međutim, je li to tako?

U Mostaru nam obećaju da će napokon kulturne institucije doći pod isti krov. I dometnuše da grad izdvaja godišnje 2 milijuna KM za kulturu, a reorganizacijom bi se više novca koristilo za programske sadržaje. Nisam najbolje razumio što su htjeli reći, kao ni kamo su odlazili toliki novci. Znam da Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne od svega toga malo je što vidjelo. Bilo je zadovoljno ako bi dobilo i tisuću KM. Nije valjda da toliko ima tih kulturnjaka pa ih samo taj iznos može zapasti? Prije će biti nešto drugo. Pisci će i bez toga živjeti i pisati, jer se pisana riječ jednostavno ne može zaustaviti. Dokle će sve doprijeti, neka na to odgovore djelitelji, podupiratelji ili kako se već ne zovu ti zaduženi za ono što nazivaju »kulturom«. Odgovoriti bi trebali društvu. Znam da u političkom smislu u BiH nešto takvo ne postoji, ali postoji narod iz kojeg dotični potječu. Pa neka mu budu dobrostivi, neka se brinu za njegove probitke, kao Franjo Tuđman i namisao koju je glasno izgovorio.

Još u Herceg Bosni i BiH puno toga za Hrvate nije jasno. Vrijeme protječe i oni nastoje ostati na površini. A tuku ih s raznih strana. Ovih dana dolazit će im da glasuju za svoju braću s druge strane granice, odnosno da poput neke narodne manjine izaberu svoja tri predstavnika. I to sve na brzinu, na najmanji mogući broj mjesta. Zlobnici bi rekli zna se tko im je to priskrbio. Međutim, ne bi se pritom spomenuli onih dana kad su bijesno lupali po predsjedniku Tuđmanu i oni to šutke prihvaćali, pa ono kad su Ivića Pašalića optužili za sve i svašta i oni rekli da gdje ima dima ima i vatre, pa ono kad mu je Sanader krao pobjedu što nije izgledalo čudno jer bolje je da on ne bude, zatim ono kad su neraskajani stari aparatčici ulazili u novu vlast te bili primani kao iskusni momci... I još mnogo toga sličnoga, onoga što rasplinjuje glavnu namisao, što potiče da se sve rasproda i do guše zaduži te na kraju uvjeri jednoga Milanovića da kaže da se trebamo odmoriti od ratnih tema. To je onaj Milanović što je na čelu SDP-a, stranke koja je izlazila iz Hrvatskog državnog sabora kad se odlučivalo o našoj neovisnosti i sličnim stvarima, stranke koja je od naziva tog sabora odbila ono »državni«, stranke iz koje, ili njoj sličnima, dolaze oni koji razmućuju naše narodno vino.

Kad se sve sabere i oduzme, ostaje samo pitanje: tko tima i takvima daje glasove da budu ili drugi, ili prvi, kako sada misle da će biti iako izbori još nisu počeli? Tu Herceg Bosna zaista ne može pomoći, ne samo što su nas sami ograničili, nego i zbog toga što nas jednostavno više nema. Nešto pozobao Drugi svjetski rat, nešto poslije komunizam, nešto Domovinski rat, nešto razbijanje političkog okvira i sukladno tome neimaština. Sad smo tu gdje jesmo. I jedni i drugi na početku, nažalost!

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 30. studenoga 2011.

Sve ono što ima ipak čovjek nosi u sebi, a ne drži na bankovnom računu, čarapi ili negdje drugdje. Uzalud uvjeravanja pohlepnika u ovo naše suvremeno vrijeme. Tako me početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u New Yorku iznenadi izraz: koliko vrijediš? Tek sam kasnije shvatio da se radi o tome koliko netko ima novca. A ja niti sam zbog toga tada tamo došao, niti sam pobjegao od rata koji je bio na vidiku. Jednostavno se sve poklopilo i gledao sam kako najbolje pomoći domovini u nadolazećim danima.

No, od priče o samome sebi radije ću reći nekoliko riječi o Francuzu Jeanu Michelu Nicollieru. Niti je poznavao Hrvatsku, niti je imao prijatelje Francuze, ali kad je vidio ničim izazvan napad došao je braniti tu zemlju. Našao se u Vukovaru. Brzo je saznao da niti njegova domovina niti drugi zagovornici demokracije i ljudskih prava kane poput njega stati na stranu istine i pravde. Odveli su ga s drugima prema Ovčari, očevici kažu da su ga zatukli udarcima i onda na kraju za svaki slučaj nabojem, tijelo mu negdje bacili i još nije pronađeno. Saznali smo za sve ovo tek ovih dana, a trebali smo znati od samog početka. Čak ga je netko iz naše hrvatske vlasti bio izbrisao iz evidencije branitelja. Njegova majka ovih je dana umjesto njega primila posmrtno odlikovanje. No, nije on bio jedini Francuz koji se časno ponio. Tu je i Nicolas Borsinger, Francuz iz Švicarske, predstavnik Međunarodnog Crvenog križa. I o njemu su progovorili nešto šire tek ovih dana. Konačno saznasmo da nije ništa kriv, da je učinio sve što je mogao i da je čak spasio mnoge Vukovarce. Zbog čega je to do sada uglavnom skrivano?

U UN narodima tzv. visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, opet udari po Hrvatima. A predstavlja im se prijatelj, šapće da je katolik kao i oni, slika se s njihovim vjerskim vođama, one političke uredno izbjegava... E, moj Valentine! I kad se on raspojasa u američkom gradu New Yorku ne nađe se nitko drugi nego Rusi da brani te napadnute s ove strane granice. Ne vjerujem da su se sjetili Jurja Križanića i drugih naših veza, puno prozaičnije stvari odigrale su svoju ulogu. Nema veze, povezanost uvijek polagano počima. Hrvatsku nešto nismo čuli. Dok Amerika i Turci udaraju na Herceg Bosnu, njima je do neke regionalne suradnje. Nisu baš svi umočeni u to, prednjači Ivo Josipović, pa Hidajet Biščević kao neki »sekretar« nečega u Sarajevu, Kajin iz mile nam Istre, a i Pusićka iz metropole... Sastalo se društvo oko novih zamisli koje vode prema starom, već viđenom. Svejedno kako se zove, regija, Zapadni Balkan, naši krajevi. Kruha tu nema, rekao bi naš mudri puk.

Moram priznati i ja sam se ovih dana prisjećao starih vremena. Na um mi padoše stihovi Seada Memića Vajte: »Od mene su napravili čudo, ni pas s maslom pojeo me ne bi...« Ne znam dalje, kao ni bilo što drugo. Ovo mi je nekako sjelo, kako tad, tako i sad. Ma zar nisu tako postupili prema pravednom Domovinskom ratu, prema Franji Tuđmanu, prema braniteljima, prema generalima, prema svima nama? A tu je i stranka, HDZ, koja je teška ratna vremena iznijela na svojim plećima. I dobro je stajala sve dok u svoje redove nije pustila »one bivše«. Tada je počelo zaudarati. Trenutno kažu da otvaraju prozore da taj zadah iziđe i nestane. Daj Bože da bude tako. Nije valjda sve izborna smicalica!? Sve nekako izgleda da nije, jer idu predaleko, a i previše ih napadaju. Ponovno treba zbiti svoje redove i glasovati za one koji će nas izbaviti iz ovog masla »bivših drugova«. Nemaju oni pojma tko su ona dva spomenuta Francuza, nemaju oni snage stati u obranu svoje domovine. Da ne bude zabune. Ne govorim o onima koji su to bili pa devedesetih ili kasnije progledali. Govorim o onima koji su i dalje slijepi, koji trabunjaju o regiji, našem jeziku, našim piscima, našoj kulturi, našim filmovima, našim športašima. Pritom sve zamataju u priču o suživotu. Kao da suživot nije i dobar odnos s Talijanima, Mađarima!? Ma ne, njima godi »jugovina«.

Pregledah ovih dana Dnevni list, novine što izlaze u gradu Mostaru, kojeg volimo nazivati stolnim gradom Herceg Bosne. Na zadnjoj stranici zapazih kočoperan naslov: Film Angeline Jolie o ratu u BiH Amerikanci će gledati na našem jeziku. Ma kojem jeziku, odmah se upitah, nije valjda hrvatskom, jer ovo su novine za koje se drži da izlaze na hrvatskom jeziku. Podnaslov sve objasni: Od ranije je poznato da je snimljena i engleska i bosanska verzija, ali se Jolie ipak odlučila za onu autentičniju. Tu smo, dakle. Malo tamo, malo ovamo, nije važno kamo, samo neka se prodaje. Nešto kao i drugi naslov Pisci zvijezde regije u Puli. Valjda bih se trebao diviti, zuriti u sličice tih zvijezda, tri glave donesene u ozbiljnoj pozi, ali ne ide. Draga mi je književnost, volim se družiti s piscima, samo ovo je neki drugi svijet. Radije ću svoju pozornost pokloniti onima koji znaju gdje im je domovina i kojim jezikom pišu. Čitam takve i na hrvatskom, i na talijanskom, i na srpskom, i na engleskom, i na njemačkom... Da stanem ovdje da ne ispadne da se hvalim s kojim sam jezicima na ti ili negdje blizu toga. Pomučio sam se i to naučio, pa ne dam sada da mi bistre pamet »jezikom koji svi razumijemo«. A i da je bilo drukčije zbog životnih okolnosti, opet bih bio zadovoljan jer je hrvatski jezik tako umilan, drag i dobar.

Jezik kojim neki govore izgleda da su razumjeli i u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj. Kardinal Joachim Meisner poziva na radikalno odvajanje od novinskog izdavača Weltbild. Razlog: nemoralno bogaćenje, uz pomoć novca Katoličke crkve u Njemačkoj. Ne znam kad će taj vjetar zapuhati i na našim stranama, hrvatskim, s obje strane granice. Ovamo se vole slikati i pisati u novinama koje tjeraju istu ili sličnu priču kao i Weltbild. One što se vole slikati po takvim novinama ili što se vole slikati s njihovim predstavnicima, ne ću ni spominjati. Tu su i oni koji ih kupuju. Zaista nas je puno u to umočeno i vrijeme je početi se dozivati pameti. Ako želimo, sami možemo mnogo toga napraviti.

Petar Janjić Tromblon, pukovnik hrvatske vojske, jedan od zapovjednika obrane Vukovara, došao je na namisao izgraditi spomen obilježje »Otac i sin«. Navodim njegove riječi iz Hrvatskog slova: »Donio sam idejno rješenje da otac Petar Kačić kleči grleći svog sina Igora, a Igor svoga oca. Spomenik će se nalaziti u križu...« Tko su Petar i Igor Kačić ostavljam svima nama da pronađemo. Recimo samo da su dio povijesti Vukovara iz devedesetih godina prošlog stoljeća kad su jedni pomagali, a drugi odnemagali Vukovaru i svima nama. Nego, dok ovo spominjemo moramo se sjetiti i Zida boli u Zagrebu. Njega su odnijeli na drugo mjesto, samljeli, ugradili u obilježje bez križa, onoga što je predstavljalo dušu patničkog hrvatskog puka. Odgovor je lagan. Tako je to kad stvari rade osobe iz onih i osobe iz ovih vremena.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 23. studenoga 2011.

Sjećamo li se početaka onih ratnih dana devedesetih godina prošloga stoljeća? Neki se jamačno između nas sjećaju i onih gotovo pola stoljeća prije toga. Tako je to na ovim prostorima. Jedni izgrađuju, drugi ruše, i onda ponovo. Nekadašnji yutelovac Goran Milić rekao bi čisti Balkan. Za nešto mlađe, to je onaj što je dao sve od sebe, ili su mu platili, svejedno, da ovih dana započne emitiranjem tv Al Jazeera Balkans. Zadnji sam je put mrvicu gledao sinoć. Miješaju se jezici, miješaju se kulture, povijesti, istine, da bi na kraju ispalo upravo to: Balkan na njihov način. Poklopi se da se zakrči prijenos preko interneta taman kad sam i sam mislio otploviti nekamo drugamo. I ne bi mi žao. Što ću ja na tom Balkanu, draža mi je moja Hrvatska s obje strane granice i srednja Europa. Sa svima ću biti susjed, prijatelj, poznanik..., ali ću uvijek ostati svoj.

Ne povede nas samo YuTel, oprostite, Al Jazeera prema Balkanu, nego to odavno biva po našim restoranima, birtijama, krčmetinama i raznoraznim rupetinama što se vole nazivati disko, sastajališta mladeži i slično tome. Otuda se taj vonj polako širi i prema našim domovima. To bojovnicima u Vrgorcu dojadi pa ga nakaniše ukloniti. Nema što, treba pozdraviti njihovo nastojanje. Ali sve će biti uzalud ne uzmu li očevi i majke stvari u svoje ruke. Sad, jesu li i oni poklonici ovih novih nastojanja, neka je druga priča.

Nova svjetska direktorica MMF-a Christine Lagarde rekla bi da u kriznim vremenima trebamo reagirati zajednički. Odnosilo se to na svjetsko gospodarstvo, ali se može i ovdje primijeniti. Ipak, nešto me kopka. Koja je namjera tog zajedništva, kamo će nas ono odvesti? Možda prema probitcima skupine Bilderberg i istomišljenika iz čijih redova, kako se jasno reče, potječe Mario Monti, onaj što naslijedi razbarušenog Berlusconija, i što u nedjelju pred kamerama ode lijepo na sv. misu. Jest da je Silvio Berlusconi svima dojadio, ali što ako se i s Mariom isto dogodi? Ma ništa, kao da mi šapće neki glas između redaka novinskih stranica. Doći će novi virus, ima toga još. To je sve kao s računalom. Ako ga želiš onesposobiti ili izvući određene stvari iz njega, onda na ključno mjesto postaviš sposoban virus. Kad to učiniš, možeš nastaviti promatrati sa strane. On se ukopiti, nastavi se razvijati i stvarati sebi slične. A ti sa svime tim, naizgled, nemaš nikakve veze. Čak nastojiš biti posrednik, poučavaš, opominješ, kažnjavaš. Tako je to u ovom bijelom svijetu kojeg još nisu zacrnili po svome, a i ne će ako se ne budemo dali.

Herceg Bosni i BiH upravo spremaju novu inačicu virusa. Stare se potrošile. Naslov, kažu domaćih, novina vrišti: Europol u BiH. Podnaslov je: Istražuje se financiranje bh. političkih stranaka. Nemam ništa s njima, ali me nešto hladno probode oko srca. Sjetih se Hercegovačke banke, sjetih se hajke na nas Hercegovce, hajke na Hrvatsku da se prestane miješati u unutarnja pitanja BiH, hajke na pojedine hrvatske političare, ne sve, s ovu stranu granice. Haag, pa izborne smicalice, neki kažu prijevare, napraviše darmar u Hrvatskoj, sada treba razdrmati Herceg Bosnu i BiH. Visoke i raznorazne druge predstavnike, došle iz bijelog svijeta ovamo, nitko ne dira. Oni su nevini, zapravo, primijetili smo da naslov kaže da su upravo oni pozvani sprovesti čistku. Nije važno što se pišu knjige i snimaju filmovi o trgovini robljem i drugim, malo je reći, nepodopštinama koje se odvijaju po njihovim rukama, oni imaju poslanje i gotovo. Neki će se od nas dotle, ničim izazvani, slikati s njima, hvaliti se njihovim prijateljstvom, odlaziti im na ladanje. Očito opet neki virus.

Da malo prebacimo lopticu. Što je recimo s onim don Ivanom Grubišićem? Navalio čovjek u politiku i gotovo. A u mirovini je. Ako već kao svećenik nema što drugo u mirovini raditi, onda neka barem uzme krunicu u ruke i njome pomogne sebi i hrvatskom narodu. Jača je krunica od političke stranke. Tako mi obično govore ovih dana. Pritom nadodaju da je najvjerojatnije nečim ucijenjen. Pa se prisjećaju da je pod starost doktorirao sociologiju, da se kasnije time razbacivao. A u Splitu ti su prostori odavno bili namijenjeni za ljude poput Srđana Vrcana i ne dobivaju se tako lako. Ne znam što bih rekao, odmahujem rukom ako ništa drugo da otjeram orjunaški vonj, nastao milom ili silom.

Neke naše učene glave ovamo izgleda, kažem izgleda, počinju nazirati obrise drukčijeg stanja stvari. Pa tako Gradimir Gojer obznani puku da je teško biti Hrvatom u Sarajevu. Taj isti puk, pak, odavno to govoraše. Ni učene glave nisu što su bile. Oćorave i treba im dugo da progledaju. Neki do toga izgleda ne će uopće stići. Oni hvale suživot u tom takvom Sarajevu, a napadaju druge ovamo dolje. Kao da to nije isto i kao da se ne bismo trebali držati zajedno! No, dobro. Spomenuo bih samo još da ih ne čuh dok je onaj Jašarević preko 40 minuta od vremena do vremena, kad mu se prohtjelo, pucao po američkom veleposlanstvu u tom Sarajevu. Nije mi baš jasno kako je to uspio, jer Amerikanci sjedeći u udobnim naslonjačima u svojoj Americi, takve redovito onemogućavaju odozgo iz zraka, iznenada i tiho, ali neka bude. Ne ćemo postavljati ni pitanje gdje je bilo osiguranje veleposlanstva, gdje raznorazni vidovi policije i tome slično. Virus i dalje harači. U međuvremenu Sveta Sofija u Carigradu, Istanbulu, ponovno postade džamijom. Kakav međureligijski dijalog, kakvi dogovori, osvojeno – prisvojeno! Dotle kršćani s Bliskog istoka cure na Zapad da bi se tamo utopili u društvo koje se jednostavno gubi. Ljudska prava utemeljena na samima sebi, a ne na Bogu, nestaju na vjetru. Tako mi se čini.

Zaokružimo sada ovo malo. Jedan kojeg zovu književnikom i koji dolazi iz Hrvatske, kad baš hoćete to je Ante Tomić, ovih dana dobi nagradu Petar Kočić u Banja Luci. Mrtav hladan izvali da je to dobro, isti nam je književni jezik. Virus ga je očito razorio, pa pustimo ga na miru ne bi li došao sebi. Ja odoh upaliti svijeću za Vukovar. Gorio je prije nekoliko desetljeća u ovo vrijeme. Razorili su ga, strli, guraju to sada sve ustranu, međutim, on je pobijedio. Bio je svoj i zbog toga ga nije bilo moguće poraziti. Baš kao i one na Bleiburgu. Uzalud što su ih i što su nas prozvali genocidnima, sagradismo svoju kuću i ona putuje kroz ovo vrijeme kakvo je takvo je.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 16. studenoga 2011.