Posušje, 16. kolovoza 2010. (Večernji list) – U sklopu Posuškog ljeta 2010. 13. kolovoza predstavljena je knjiga Slave Antina Bage, Posušanina u Mostaru, »Od vire do lire«.

Ratne 1994. ozbiljnije se počeo baviti književnim radom. Do danas je objavio 20-ak knjiga, kako književnih tako i stručnih iz područja ugostiteljstva.

O novoj knjizi »Od vire do lire« govorili su Stjepan Galić i Miljenko Stojić. Sudjelovale su i posuške framašice.

Ljubuški, 28. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Ovo bi trebao biti posljednji, 9. dan po redu, našeg iskapanja masovne grobnice Tomića njiva u samom središtu Ljubuškog. Zbog načina pokopa ubijenih iznenađenja su uvijek moguća. Oni su ovdje jednostavno ubijani na rubu jame i gurani niz strminu. Zbog toga muku mučimo s određivanjem koja kost pripada kojem tijelu.

Hvala javnim glasilima koja su ovih dana na svoj način popratile ove djelatnosti. Svi znamo da je moglo i više i drukčije, ali su prilike očito takve. Razna zakulisna središta moći ne žele dopustiti pravu sliku povijesti, već neku svoju. Tako jučer na nekom tzv. ustanku trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović reče da je lijepa partizanska kapa i da nosi poruku ljubavi. Ako je ljubav ono što je ta kapa učinila ovim ljudima koje otkopavamo, onda...

Negdje oko 9.00 prilazimo vađenju posmrtnih ostataka drugog franjevca. Potpuno smo oslobodili prilaz do njih. Imali smo jučer pravo, to je tijelo kojem smo dodijelili br. 12. Noge u cipelama, iako nismo znali da su njegove, pronašli smo mu na samom početku rada na masovnoj grobnici, ali su se ostali dijelovi tijela gubili u šumi kostiju. Nalaženjem ostataka franjevačke krunice dobili smo čvrst trag. Danas vidimo što se s njim dogodilo. U jamu je ubačen naglavačke. Okrenuli su ga licem prema njoj, pucali mu u zatiljak i gurnuli ga niz strminu. Križ s moćima ostao mu je na vratu, naočale su mu pale nedaleko od glave, pasić i franjevačka krunica poletjeli su prema prsima. I neki drugi umirali su na sličan način. Nešto više doznat ćemo tek kad se na patologiji sastave dijelovi lubanja koje smo im pronašli.

Netko je od ubijenih uz sebe imao i krojačke škare. Je li bio krojač? Začuđuje nas nazočnost predmeta koje uhićenici nisu trebali imati uz sebe: spomenute škare, nožići, pribor za pušenje... Ili su ih traljavo pregledavali ili su ih na prijevaru ovamo dovodili? Mogući još živući iz streljačkog voda mogli bi nam barem to reći.

Jedna naša obitelj koja se davno odselila u Ameriku redovno nam donosi osvježavajuća pića. Ne razgledavaju i ne raspituju se nešto posebno, nego samo donose. Kažu da ne žele smetati i da im je čast to što čine. Zaista im od srca hvala, kao i svima drugima koji su nam ovih dana učinili bilo kakvu uslugu.

Ponovno nas je posjetio i načelnik općine Nevenko Barbarić. Čini sve što je u njegovoj moći da svi ovi poslovi idu dobro i da se polako pripremamo za nastavak radova na području općine Ljubuški. Tu je i pročelnik Povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški Vice Nižić. Zajedno smo ovih dana bdjeli da sve prođe u najboljem redu. Podrazumijeva se, surađivat ćemo i dalje.

U 12.00 mogli smo reći da je završeno iskapanje ove masovne grobnice. Arheolog prof. mr. sc. Tihomir Glavaš, koji je vodio iskapanje i pripremanje tijela za vađenje te forenzičarka prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović, koja je vodila vađenje tijela, još mjere opseg masovne grobnice. Njezina je veličina 5,10 x 4,18 x 2,54 m. Komunisti su ubili i u nju nabacili 28 tijela, kako smo uspjeli zaključiti tek na kraju došavši do najdublje točke masovne grobnice koja se nalazila u škripu. A jučer smo mislili da će ih biti 26. Pozorno smo još jedanput pretražili prostor masovne grobnice. Ne, tu više nema tijela, samo zemlja crvenica i kamen živac.

Dogovaramo se za nošenje na stručnu obradu predmeta koje smo pronašli ovih dana uz ubijene. Bit će vrlo brzo. Nakon toga prići ćemo ustrojavanju tijeka postupka DNK analize. Dok je ne dovršimo, svi oni koji misle da se netko njihov nalazi ovdje trebaju to prijaviti Povjerenstvu. Isto tako svi ljudi dobre volje imat će priliku novčano pomoći ove djelatnosti jer su skupe i nije lagano iznijeti taj teret.

Pomolili smo se još za pokoj duše ubijenih i s mislima punih dojmova razišli se na svoje uobičajene poslove. Naravno da sve ovo nismo morali raditi, ali bilo je tako dostojanstveno i hvala ubijenima što su nam dopustili dirati im u mir ispod gomile smeća koju su komunisti u onom sustavu poticali stvarati na ovom mjestu. Čim prođu svi potrebni postupci dostojno ćemo ubijene pokopati da u miru Božjem počivaju do Sudnjeg dana.

Filmić s iskapanja možete pogledati na kanalu Stopama pobijenih na YouTubeu.

Ljubuški, 27. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – U državi hrvatskoj, preko granice, danas se slavi podizanje nekog komunističkog ustanka. A u Ustavu zapisaše drukčije. Ne ćemo sad o tome, kao ni o bezbrojnim svjedočenjima i povijesnim dokumentima da se radilo tek o zločinu nad civilnim pučanstvom i katoličkim svećenicima. Samo mi se u umu povezaše današnje dvije stvari: taj nesretni »ustanak« i ova masovna grobnica u kojoj do jučer nabrojismo 25 tijela civila i franjevaca. Očito isti rukopis ruke koja bi htjela ispisivati i našu sadašnjost.

Gledamo s koje strane danas započeti. Vrijeme je za vađenje posmrtnih ostataka. S nama je forenzičarka Marija Definis Gojanović. U jednom kutu grobnice hrpica je kostiju koje izgledaju nekako manje nego kod odraslog čovjeka. Nisu valjda dječje? Ne mogu se sjetiti nijednog svjedočanstva koje bi barem natuknulo nešto o tome. Možda je samo dotični bio nižeg rasta? Ustanovit će se to na patologiji kamo će tijela biti odvezena.

Dvije su hercegovačke općine već osnovale povjerenstva za istraživanje ovakvih masovnih grobnica. Hercegovina ih je, naime, puna. Onih 28 tijela koje smo pronašli u Knešpolju i ovih otprilike toliko ovdje samo su djelić svega toga. A i da je samo to bilo bi previše. Vicepostulaturi nije bilo teško potaknuti zamisao povjerenstava, a općinama odazvati se. Još kad bi se Sveučilište u Mostaru priključilo ovim naporima! Bio bi to dostojan dug našim pobijenima i dostojna cigla u spomeniku komunističkim žrtvama.

Stalno gledam ima li još kakav predmet po kojemu bismo nekoga mogli prepoznati. Uspjeli smo to samo za dvojicu franjevaca zahvaljujući posebnim franjevačkim krunicama koje im nisu oduzeli. Uspoređujem u glavi sve ono što su mi obitelji ubijenih govorile i ovo što vidim. Ne, ništa do sada. Svaki ovaj predmet mogao je pripadati bilo kome od ubijenih i po njemu ne možemo doći do imena i prezimena. A bilo bi tako lijepo, najprije za njihove obitelji, onda i za nas koji 8. dan radimo na ovoj masovnoj grobnici.

Danas mislimo da smo shvatili zbog čega ostatci pepela na dva kraja masovne grobnice s lijeve strane. Ne vidi se da je neko tijelo paljeno, a ovaj pepeo je na litici koja je dno masovne grobnice. To bi moglo značiti da su se stražari grijali, ta bila je veljača, dok su uhićenici kopali sami sebi grob. Koje su misli bile kod jednih, koje kod drugih i ima li danas preživjelih s obje strane?

Lubanja br. 10 mislili smo da bi mogla pripadati franjevcu. Kad smo raščistili slojeve ubijenih iznad nje, spoznali smo da to nije tako. Moglo bi se raditi o lubanji br. 12 i pripadajućim posmrtnim ostatcima do kojih još uvijek ne možemo doći. Čistimo, naime, škrip u samoj jami u koji su pobijeni nabacani ili bolje rečeno jednostavno gurnuti nakon ubijanja. Danas vidimo da postoji i 26. tijelo, čak ima nekih naznaka i za više. Ne žurimo to saznati, radimo stručno i pozorno dopuštajući si dovoljno vremena za posao. Izvadili smo još 4 tijela pa ih je sada ukupno 19.

Odlučujemo prekinuti u 14.00. Odmorit ćemo se, a onda sutra uz Božju pomoć završiti započeti posao. Gdje i kakav ćemo im spomenik postaviti? Ne znam, znam samo da će sve biti dostojanstveno i po danu, a ne po noći kao kad su ih vodili na ubijanje, negdje tamo u ponoć.

Filmić s iskapanja možete pogledati na kanalu Stopama pobijenih na YouTubeu.

Ljubuški, 26. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Konačno svježiji dan. Ne će biti potrebe za traženjem načina kako se zaštititi od sunca. Jedan smo šator, naime, već potrošili. A nije nam još puno ostalo za uraditi.

Masovnu grobnicu zatječemo kako smo je i ostavili. Čuvali su je policija, mještani, podrazumijeva se i Bog zajedno s onima koje su ovdje pobili. Odmoreni nedjeljnim počinkom još marljivije prianjamo poslu.

Danas je na redu čišćenje oko posmrtnih ostataka i njihova priprema za sutrašnje vađenje. Do sada smo izvadili sveukupno 15 tijela. Ne znamo koliko ih još ima, jer još nismo uspjeli doći do zadnjeg sloja ubijenih. Ipak, po vanjskim pokazateljima računamo da ih ima oko 25. Valjda se taj broj ne će dalje peti, jer što više radimo on je sve veći.

Prvo mjesto gdje nastavljamo kopati jest ono na kojem je ležalo tijelo jednog od franjevaca pod br. 18. Učinilo nam se da je ispod njega još samo jedan sloj te će nam tako ta strana biti omeđena. Kopali smo najviše oko jednog velikog kamena. Pretpostavljali smo da je on, kao i mnogi drugi, jednostavno navaljen na pobijene. Vrlo brzo pojavile su se prve kosti. Bile su uz sami vrh kamena tako da nas je to malo začudilo. Što smo više kopali sve smo više spoznavali tragičnost trenutka te 1945. Dotični kao da je nakon dospijeća u jamu zagrlio kamen živac koji je tu našao. Možda je još pokazivao znakove života ili su ga krvnici zgurali uz njega da i drugi mogu biti ubačeni u istu jamu? Previše je bolno da bih se do kraja u to uživio. Neka mu je pokoj vječni, a i njegovom ubojici.

U jedne žrtve koljena su tako zgrčena da su došla do glave. Drugoj glavu tražimo, izgleda da je bačena naglavačke. Ostatci cipela svjedoče o nekome tko si ih je mogao priuštiti u to vrijeme, ali si nije mogao priuštiti mir od sijača nemira. Nailazimo i na jednu žrtvu kojoj su svezali čak i noge. Do sada, naime, na to nismo nailazili. Moralo je to biti ovdje pred jamom, nisu ga valjda nosili dovde? Žica je telefonska, kao i svugdje u ovom dijelu masovne grobnice. Tek im je nje nestalo pri samom završetku krvavog posla pa su rabili i drugu vrstu, kako smo vidjeli na žrtvama koje smo prve podigli iz zemlje.

Jučer čitam presudu nad jednom žrtvom koja je, kako misli njegova obitelj, ovdje ubijena. Po njoj, najprije su ga strijeljali, a onda su ga optužili. Između ostalih u tijelu koje ga je sudilo spominje se i komandant grada Marijan Primorac. U knjizi Vrijeme i ljudi Jure Galić opisuje kako su njih dvojica opljačkali trgovinu Jakiše Kovača ovdje u Ljubuškom (str. 103. - 106.) i domogli se, između ostaloga, pisaćeg stroja. Je li presuda pisana upravo na njemu?

A da je taj dokument stigao do nas, treba zahvaliti žrtvinoj obitelji. Još tamo devedesetih godina prošlog stoljeća bili su uporni i domogli ga se, ne tako daleko, u Splitu. Jesu li i drugi, barem provizorno ili nakon što su bili ubijeni, suđeni i nalaze li se i njihove presude tamo? U presudi jasno stoji da žrtva ima sedmero djece. Isto tako stoji da treba biti lišena imovine. Koju godinu kasnije netko izvješćuje da se to nije moglo sprovesti jer dotični imovine jednostavno nema, ili drukčije rečeno, ništa svojoj obitelji nije ostavio u nasljedstvo. Dobro znamo da to nije zbog toga što nije bio radišan, nego zbog mnogih drugih razloga. A i da je imao, bilo bi svejedno za njegovu obitelj. Komunisti su jasno rekli da bi mu to odnijeli, kao što su mnogo toga odnijeli raznim obiteljima i Crkvi. Danas neke obitelji i Crkva traže povrat svoje imovine. Međutim, presporo to izgleda ide u države s obje strane granice.

Posjetila nas je danas i HTV. Navodno će prilog od 2,5 minuta biti u jednoj od religioznih emisija. Hvala im na tome i čast toj emisiji, ali zar ovih oko 25 ubijenih nevinih ljudi nije zavrijedilo i drugu satnicu i drugu minutažu? Na zaboravimo, to je javna, ne privatna televizija. Znači, morala bi služiti zanimanju i probitcima javnosti. Da sad ne govorimo o istraživačkom novinarstvu. Tako mnogo ovdje ima za istraživati, ali ono prepušta mjesto vijesti i ništa više.

Po nekim svjedočenjima izgleda da su grobnicu kopali uhićenici. Nije im rečeno za što je, ali su slutili da bi mogla biti upravo za njih. Bilo je to na samom početku rada tamnice. Komunističke vlasti nisu znale imaju li u rukama krivce za ovo ili ono, ali su znale da će ubijati. Kakav bi to bio »narodni sud« da se nije u tome iskazao?

Zanimanje puka i dalje ne jenjava, kao ni ljudi iz Crkve. Neki se nanovo vraćaju, neki dolaze po prvi put. To je prava javnost koju nitko ne može prevariti i koja će istinu širiti dalje.

Ljubuški, 24. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Danas smo odlučili još ranije doći na otkopavanje masovne grobnice, u 6.00. Tjeraju nas na to ne samo nesnosne vrućine već i želja što prije saznati što krije masovna grobnica i reći joj »bivša«. Zaista se divim skupini koja ovih dana to radi. Jučer smo na terenu proveli gotovo 14 sati. Nitko nije postavljao pitanje tko će i kako to platiti. Svi smo puni zanosa i doživljavamo sve ovo više od posla koji trebamo obaviti.

Iz zemlje vire gumeni potplatci za opanke. Kome su pripadali? Nekom Hercegovcu koji je na šrktoj zemlji mukom prehranjivao svoju obitelj? Na takve misli nagone nas nebrojena svjedočenja ovih dana. Spominju određenog ubijenog i redovito govore da je iza njega ostalo između 5 i 10 djece. Bio je to zaista pravi zalog za budućnost. Komunisti nisu uspjeli zatrti sjeme katoličanstva i hrvatstva na ovim prostorima.

Ponovno dolaze fratri iz samostana na Humcu. Spominjali smo već njihova imena i dolazak im je postao uobičajen pa ćemo to sada preskočiti. Zanimaju se, naravno, za napredak radova i pitaju treba li nam štogod. A nama samo treba što više uspjeha u ovome što činimo i ništa više.

On i dođe. Oko 9.30 kraj tijela br. 18, koje je bilo obmotano pelerinom za koju zaključismo da je mogla biti iznad habita nekog fratra, pronašli smo i ostatke franjevačke krunice kao i dijelove habita, različite od pelerine. Ubrzo pronađosmo i dijelove moćnika koji je dotični imao kod sebe. Je li to fra Paško Martinac, fra Martin Sopta ili neki drugi ubijeni franjevac za kojeg nismo ni pretpostavljali da bi mogao biti ovdje? DNK analiza kazat će nam o kome se točno radi. Tada će biti skinuta i žica oko njegovih šaka koja se, krvnički stegnuta, zajedno s habitom prilijepila uz kost.

Iznenadilo nas je otkriće kod tijela br. 16. Za razliku od drugih ubijenih koji su bili vezani ili oko šaka ili oko mišica ili na obadva ta načina, ovaj ubijeni imao je žicu i oko vrata. Je li se trzao i borio pa su ubojice tako učinile da budu sigurne? Bilo što bilo nalaz je jezovit, posebno kad znaš da je dotični nevin.

Vrijeme najviše prolazi u vađenju posmrtnih ostataka. Zadovoljni smo da je došlo do toga. Vadimo i tijelo br. 18, tijelo jednog od franjevaca. Ostatci su stručno pokupljeni, pohranjeni u prikladne kutije i ubrzo će biti poslani na obradu. Žao nam je da danas ne možemo pokupiti i posmrtne ostatke drugog franjevca. Put do njega kroz šumu kostiju još nije potpuno otvoren. Čuvamo mu posebno krunicu, naočale i zubalo sa zlatnim zubima. U slučaju da zbog istrošenosti kostiju ne bude moguća DNK analiza to će biti glavni pokazatelji o kome bi se moglo raditi.

Mislili smo završiti i prije 14.00, ali podizanje posmrtnih ostataka jednoga tijela budilo je u djelatnicima želju da podignemo još samo jedno tijelo. I tako na kraju dođosmo do 7 tijela. S onim prijašnjima to je ukupno 15. Brojevima smo ih označili sveukupno 21, iako ima velikih naznaka da to nije kraj. Sutra, u nedjelju, pomolit ćemo se Bogu, a onda u ponedjeljak, ako Bog da, ponovno nastavljamo. Jesmo umorni, ali i jesmo zadovoljni. Ne samo zbog pronađenih posmrtnih ostataka, nego i zbog hrvatskog zajedništva koje ćutimo ovih dana. Samo se treba prihvatiti prave stvari i ništa više.

Ljubuški, 23. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Vozim se prema Tomića njivi, lokalitetu masovne grobnice, a u glavi mi odjekuju riječi da će danas biti najvrući dan do sada. Ne, nisam gledao pogađanje vremena, to mi rekoše sinoć u razgovoru. Ono što zacijelo znam jest da će ovaj dan biti dug. Danas mislimo početi vaditi tijela i raditi što dulje možemo. Sve je ostalo nebitno.

Došla je i forenzičarka Marija Definis Gojanović. Konačno smo u punom sastavu. Arheolog Tihomir Glavaš vodio je dosadašnji tijek iskapanja, a samo vađenje tijela preuzima Marija uz pomoć svih ostalih. Znam da će to biti profesionalno urađeno, kao i u Zagvozdu, Vrgorcu, Knešpolju.

Gledam dosadašnje nalaze: češalj, naočale, okvirovi za naočale, nožić, puce, naboji, čahure, obilje žice, ostatci rukavica na rukama dva tijela, kopče na remenu, ostatci obuće, ostatci odjeće, dijelovi krunice... ma puno je toga. Iza svakog predmeta stoji neka ličnost. Prema svim dosadašnjim spoznajama nitko ovdje nije bio djelatna vojna osoba. Ipak, ubijeni su jer je netko tako htio. Svjedok potvrdi da su najprije pokošeni rafalom, a onda je svatko od njih još dobio naboj u glavu. Ubojice su pritom govorile da je to za glavu toga i toga, naravno njihovoga, koji je negdje ubijen. Čista, dakle, osveta. A svjedok nije ubijen, jer ga je jedan od ubojica poznavao i izdvojio iz skupine dovedene na ubijanje.

Negdje oko 10.30 obradovali smo se još jednom pronalasku. Iz zemlje je izvirio križ koji neodoljivo podsjeća na onaj s franjevačke krunice, kao i tkanina koja se pripila za njega. Nije još vrijeme za dublje kopanje pa ne možemo potvrditi nalaze li se uz njega još i ostatci krunice. Bili bi to drugi posmrtni ostatci koji po vanjskim znakovima govore da pripadaju nekom franjevcu. Istom tijelu pripada i drugi križ nađen uz ovo tijelo koji ima oblik nekog relikvijara. A tu su u blizini i naočale koje neodoljivo podsjećaju na one fra Slobodana Lončara. Nakon stručnog čišćenja i zaštite moći ćemo reći jesmo li bili u pravu. DNK analiza također će sa svoje strane dopuniti taj mozaik. Bude li pronađen netko od franjevaca, bit će pokopan u franjevačkoj samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu gdje već leže kosti 22 hercegovačka franjevca koje su komunisti ubili. Na drugim poznatim mjestima leže kosti još njih 9. Tako sveukupno znamo za posljednje počivalište 31 franjevca od njih 66 ubijenih.

Danas nas je posjetila sva sila hercegovačkih franjevaca. Zbog poslova nisam ih ni uspio sve popisati, tek sam se s njima pozdravio. Istaći ću samo njih nekoliko. Posjetio nas je provincijal fra Ivan Sesar, kao i gvardijan humačkog samostana fra Miro Šego. Ponovno je došao fra Vinko Dragićević i fra Dobroslav Begić. Oni pamte sve pobijene fratre. Ne smijem preskočiti ni fra Slavka Soldu, meštra novaka koji ih je doveo da spoznaju koja je naša prava povijest. Tu je i fra Ivan Strmečki, podrijetlom Hrvat, rođen i odrastao u SAD-u. Došao je na odmor i moći će braći u franjevačkom samostanu u Chicagu, koji također pamte pobijene, pričati o viđenom.

U 12.30 počeli smo s vađenjem tijela. Dobro su očišćena pa to ne ide baš teško, ali nesnosna vrućina ne da misliti. A htjeli bismo ne pogriješiti. Udaljili smo na pristojnu razdaljinu i sve one koji nastoje uživo pratiti događanja na lokalitetu. Najteže mi je bilo reći to nekome čiji je netko ovdje pokopan. Ipak, nitko se ne ljuti, svi su svjesni da želimo samo dobro.

Nešto se izgleda događa i na političkom polju. Oko 13.00 posjetio nas je dr. Zvonko Jurišić, predsjednik Vlade Zapadnohercegovačke županije i predsjednik HSP-a BiH, kao i Stanko »Ćane« Primorac, dopredsjednik Glavnog stana i zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Novinari su naravno tu i uzimaju izjave od političara. Ne ćemo se miješati u njihov posao. Jedino bi mi bilo drago da sve stranke, odnosno političari, ovo prihvate kao svehrvatsku stvar i prema svemu se dostojanstveno odnose.

Nastojimo se oduprijeti vrućini. Načelnik općine Nevenko Barbarić i pročelnik Povjerenstva Vice Nižić izražavaju zadovoljstvo napredovanjem radova. Drago mi je da smo surađivali kroz proteklo vrijeme i zajedničkim snagama prišli otvaranju ove masovne grobnice. Dogovaramo se i o daljnjim koracima. Tu je i Povjerenstvo iz Širokog Brijega, na čelu s pročelnikom Petrom Kožulom i načelnikom općine Mirom Kraljevićem. Sve što možemo činimo zajednički jer nam je namjera ista. Još dvije općine s hrvatskom većinom krenule su našim stopama. Hoće li i ostale?

Umorni sjedamo uhvatiti zraka. Želimo danas uraditi što više. Zbog toga odlučujemo u 14.00 prekinuti poslove i nastaviti ih u 17.30. Budemo li radili po suncu malo ćemo uraditi i ne ćemo biti sposobni raditi po večernjoj hladovini.

Odmor nam je dobrodošao. Nastavili smo raditi punom parom. Podižemo posmrtne ostatke ubijenih, danas ih je 6. Sveukupno, dakle, 8 do sada. Međutim, nismo ni blizu kraja ili mišljenja koliko ih je sveukupno. Nekoliko njih nam se ukazalo ispod ovih podignutih, a da ih prije nismo primijetili.

Ima i novih nalaza. U jednoj vilici vidljivo se ističu 3 zlatna zuba. Tu je i dio lule. Zanimljivo, i na desnom kraju masovne grobnice, gledajući od mjesta gdje su žrtve ubijane, pronalazimo ostatke krunice. Slični su onima od neki dan. Proviruju i još neke nove naočale. Jesu li žrtve, za tadašnje vrijeme, bolje stojeće?

Pred kraj za danas određenog radnog vremena posjećuje nas don Tomo Vukšić. On je biskupov izaslanik pri Crkvenom sudu ustrojenom u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji za ispitivanje još živućih svjedoka glede pobijenih hercegovačkih franjevaca. Zaista lijepo od njega. Pozorno je saslušao podrobnosti o ovoj masovnoj grobnici. Vjerujemo da će mu ova saznanja biti od pomoći u radu.

U 20.30 odlučujemo prestati s radom. Dogovaramo se da sutra počnemo još ranije, u 6.00. Danas smo zaista umorni, ali nas raspoloženje ne pušta. Prodiremo u povijesnu tminu i na svjetlo dana iznosimo nevine žrtve za koje su sve učinili da budu zaboravljene.

Široki Brijeg, 23. srpnja 2010. (Vlada ZHŽ) – Predsjednik Vlade Zapadnohercegovačke županije dr. Zvonko Jurišić sa suradnicima posjetio je danas općinu Ljubuški gdje se već peti dan obavljaju iskopni radovi na masovnoj grobnici na lokalitetu Tomića njiva.

Tijekom razgovora s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, predsjednik Jurišić je naglasio kako je riječ o ratnom zločinu koji ne zastarijeva, naglasivši pri tom kako je to sasvim dovoljan razlog da se u čitav ovaj proces uključe sva županijska istražna tijela.

Također, Jurišić je biranim riječima iskazao zahvalnost članovima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški, kao i vicepostulatoru fra Miljenku Stojiću, podupirući ovaj proces na način da se sve mjerodavne institucije djelatno uključe u smjeru istrage i završetka procesa.

Predsjednik Jurišić je, u ime Vlade Zapadnohercegovačke županije, naglasio da su mu poznati troškovi postupka identificiranja i DNK analize pa je i obećao financijsku potporu Vlade u realizaciji ovog procesa.

Vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, fra Miljenko Stojić, upoznao je predsjednika Jurišića o dosadašnjim aktivnostima ovog tijela, kao i o detaljima vezanima za aktivnosti na ovoj masovnoj grobnici gdje je, sudeći po pronađenim ostatcima franjevačke pelerine, krunice i naočala, pronađeno tijelo fra Slobodana Lončara, ubijenog u veljači 1945.

Uz kazano, fra Miljenko je izrazio posebnu zahvalnost kako predstavnicima vlasti Zapadnohercegovačke županije, tako i općine Ljubuški, na nesebičnom angažmanu u čitavom ovom složenom procesu, naglasivši kako je ovo put da Hercegovačka franjevačka provincija napokon pronađe svoje članove nestale na koncu Drugog svjetskog rata, a mnoge obitelji na dostojanstven način napokon pokopaju svoje najbliže za koje desetljećima nisu smjeli ni pitati.

Ljubuški, 22. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – I danas sunce nemilice peče. Bilo bi lijepo otići na more, ali kome ostaviti pobijene? Kolikogod zvučalo čudno, s njima je lijepo. Darovali su svoj život da bismo mi danas imali slobodu. Svjesni smo toga dok otkrivamo masovnu grobnicu pripremajući se za današnji nastavak posla.

Nedugo nakon početka radova dolazi čovjek kojemu su ovdje ubili oca. Saznao je i ime jednoga od ubojica. Još je živ. Ne zna kome se obratiti da ga se propita o događajima na ovom lokalitetu. Htio bi saznati što više pojedinosti o posljednjim očevim časovima. Ne mogu mu na to odgovoriti. U Hrvatskoj, iako za to postoje zakonske uredbe, nema se kome prijaviti zločin iz Drugog svjetskog rata koji su počinili komunisti. Kad su ustaše u pitanju, onda je druga priča. Izgleda da je i s ove strane granice isto. Tek malobrojne županije, ali ne i one s hrvatskom većinom, imaju pri MUP-u odjele za ratne zločine. Čovjek je svega toga svjestan pa nastavlja svoju daljnju priču. Jednoga dana poziva ga komandir SUP-a. Potjecao je iz kruga onih koji su haračili po Ljubuškom pri kraju i u poraću Drugog svjetskog rata. Mislio je da mu se loše piše. Na njegovo iznenađenje nudi mu posao. Može birati. I dobio ga je za petnaest dana, a nedugo poslije toga zaposlili su mu i ženu. Nisu ništa tražili zauzvrat, pa im je oprostio velike kvadrate zemljišta koje su njegovoj obitelji oteli u središtu grada. Zaključio je da je očito nekoga pekla savjest.

Čišćenje posmrtnih ostataka ubijenih lijepo napreduje pa već rekonstruiramo kako su ih ubijali. Izgleda da su to činili s one strane rupe koja je okrenuta prema Ozninoj kući. Pokosili bi ih rafalom puškama i strojopuškama i gurnuli niz strminu. Rupa se na taj način uspješno punila tako da su tijela došla do pred sam vrh strmine. Istina, neke su očito ubijali i nabojem u glavu. Na jednoj lubanji pronašli smo veliku, pravilnu izlaznu rupu. Rekli smo već da su žrtve bile vezane, posvuda proviruju ostatci žice.

Ukazao se iz zemlje i jedan ostatak krunice. Neodoljivo podsjeća na onu franjevačku. Međutim, može se raditi i o krunici s drvenim zrncima koja su istrula. Tu je i jedan deblji lanac. Možda je od džepnog sata, vidjet ćemo to kad još malo očistimo tijela. Našli smo i jedan češalj, kao i još jedne naočale. Ono što najviše privlači našu pozornost svakako jest ostatak neke tkanine koja sliči na pelerinu koju su fratri znali nositi iznad habita. Tu su i puce većeg oblika za koje mi stariji fratri prilikom povratka u samostan rekoše da su slične bile na tim pelerinama. Nastojimo sve pomno sačuvati za čas vađenja. Bit će teško, jer tkanina ne samo da se stopila sa zemljom, već se i rasipa u dodiru sa zrakom.

Pred samu stanku za ručak, oko 11.30, posjećuju nas fra Velimir Mandić i fra Stjepan Neimarević. Donose nam piće za osvježenje. Imamo toga dosta, ali smo im svejedno zahvalni na njihovu daru. Kasnije, oko 13.00, stiže i fra Žarko Ilić. Tu je i dosta onih koji se zanimaju za napredak rada, ali i onih koji prijavljuju nekog svog ubijenog na ovom ili nekom drugom mjestu u Ljubuškom.

Navratiše i dva krim tehničara iz županijskog MUP-a ZHŽ. Profesionalno obaviše svoju zadaću. Očito ministar Ivica Gašpar nije kroz protekle dane ovamo navraćao iz obične znatiželje. Čini što je u njegovoj trenutnoj moći i hvala mu na tomu. Nešto razmišljam, kako bi bilo da navrati i još koji političar. Bilo bi nam svima tada lakše ispisivati prave stranice povijesti. Jesu li sazrela vremena za nešto takva?

Javna nas glasila nisu ni danas zaboravila. Šire istinu o povijesti kako se je uistinu događala. Hvala im u ime pobijenih.

Posao polako privodimo kraju. Zadovoljni smo učinjenim. Sutra stiže forenzičarka Marija Definis Gojanović. Kutije za pohranu posmrtnih ostataka pobijenih su spremne. Još ne možemo utvrditi koliko ih ima. Po svemu sudeći do sada smo izbrojili 14 tijela. Ali sve su prilike, da ih ima još ispod ovih posmrtnih ostataka koje smo oslobodili od zemlje. Slikamo masovnu grobnicu, pokrivamo je i odlazimo na zasluženi odmor.

Ljubuški, 21. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Grad se polagano budi. Već je 7.00. Nekada je ovdje bila šikara, jedino je Oznina kuća trebala spadati u civilizaciju, ali je nažalost otišla onkraj nje.

Razmišljamo što danas raditi. Oslobodili smo pristup do nekoliko tijela, ali smo primijetili da ispod 2 tijela ima još njih. Nisu čitava. Očito su bila na površini pa su im divlje zvijeri pojele gornji dio. Netko je to primijetio pa ih je zasuo zemljom da im se sačuva barem donji dio. Slaže se to s pričom tadašnjeg dječaka, sada starca, koji je vidio kako iz zemlje viri ruka u fratarskom habitu i kako divlje ptice kljucaju nečiju glavu. Odlučujemo raditi na daljnjem čišćenju pristupa tijelima pa ćemo naknadno vidjeti što s njima učiniti.

Negdje na području Ljubuškog ubijen je fra Paško Martinac, kao i fra Martin Sopta. Neki misle upravo ovdje. Pada mi na um ono što je o fra Paški Martincu i njegovu istražitelju Petru Jelčiću zapisao fra Janko Bubalo u svojim memoarima Apokaliptični dani. Kad je fra Paško opazio Petrovu bezbožnost, rekao mu je: »Mladiću, meni se čini da Vi ni u Boga ne vjerujete«. »Ta usta to više nikada ne će izustiti«, bio je Petrov zaključak dok je ovo pričao fra Janku istražujući njegovu navodnu krivicu. Možemo samo zamisliti taj trenutak! Fra Paško je očito pobijedio unatoč smrti strijeljanjem.

Oko 9.30 posjećuju nas fra Velimir Mandić i fra Stjepan Neimarević. Naravno da se zanimaju za sve što se događa ovih dana. A nama nije teško ispričati im, kao i drugima. Neka se istina širi i osvjetljava tamu koju su komunisti nemilice sijali.

Gledam ostatke naočala. Pripadaju onoj staroj, okrugloj modi. Takve je nosio, barem prema slici, i fra Slobodan Lončar. Presmiono nam je zaključiti da su ove pripadale upravo njemu. Međutim, kako jučer zapisasmo, svjedok govori da je fra Slobodan ubijen u zadnjoj skupini odvedenoj na ovo stratište. To znači da bi mu se tijelo trebalo nalaziti na vrhu masovne grobnice. Ipak, zaključke ostavljamo našem daljnjem istraživanju i DNK analizi. I njega, ako bude ovdje, i sve druge jednoga ćemo dana dostojno pokopati makar nikada ne saznali njihova imena.

U 10.00 ponovno nas obilazi načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić. Očito da sve ovo ne radi iz dužnosti, nego mu je i osobno stalo da se napori ovih dana što bolje privedu svome kraju.

Nešto iza 12.00 stiže, također po drugi put, ministar policije ŽZH Ivica Gašpar. I njemu je ovo očito više od dužnosti. Primjećujem da je okupljenima drago da je to tako. Uostalom, demokracija je i ovo bi zaista trebale biti »narodne vlasti«, a ne kao nekada.

Konačno smo odlučili da moramo podići ona dva spomenuta tijela. Njihovo je stanje potpuno jasno. Ono što je od njih ostalo odvojeno je jedno od drugoga i nemamo nikakvih poteškoća odgonetnuti koja kost pripada kojem tijelu. Arheolog Tihomir Glavaš postavlja brojeve i marljivo zapisuje potrebne podatke. Čini to na isti način sa svim pronalascima ovih dana. Zaista ne smijemo ništa prepustiti slučaju.

Djelatnici koje imamo na raspolaganju marljivo oslobađaju zemlju i kamenje koje je bilo ispod ovih tijela. Polako se počinju ugledati nove kosti. Znali smo to i otprije po rupicama koje su se otvarale prilikom kopanja, ali nas sad zanima radi li se o jami ispod ovih tijela punoj posmrtnih ostataka ili o dubljoj rupi u koju su tijela nabacana slojevito. Još to ni po čemu ne možemo odgonetnuti. Sutra bi trebao biti jedan od ključnih dana. Nadam se da ćemo uspjeti saznati pravi obim masovne grobnice i pripremiti sve za što laganije vađenje posmrtnih ostataka ubijenih.

Iz franjevačkog samostana na Humcu posjećuje nas poveća skupina: fra Hadrijan Sivrić, fra Slavko Soldo, fra Milan Jukić i fra Mate Logara. Izdvojio bih fra Hadrijana. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je đak na Širokom Brijegu. Uspio je izbjeći smrt prilikom pada Širokog Brijega, ali ne i Križni put i prisilno novačenje u vojsku »osloboditelja«. Danas se pod svoje stare dane sjeća ubijenih profesora, kolega, svećenika na svojoj rodnoj župi.

Ljudi i dalje neumorno pitaju što je s tužiteljstvom? Uvijek im odgovaram da ne tražimo krvnike, nego žrtve. A hoće li društvene vlasti slušati bilo puka i pokrenuti nešto u tom smjeru, nije na nama na to odgovoriti. A i pitanje je zna li itko u ovoj državi, koju je sklepala tzv. međunarodna zajednica kao i nesretnu Jugoslaviju, na koje se tužiteljstvo odnosi spomenuti upit? I ima li uopće neko tužiteljstvo snagu istraživati događaje iz Drugog svjetskog rata? Druga je priča što bi trebalo i kako bi trebalo biti.

U uobičajeno vrijeme, u 15.00, završavamo svoj današnji posao. Posjetitelji koji su još tu, bez da im išta govorimo, pomažu nam spremiti stvari za sutrašnji nastavak. Ponovno me raduje taj ugođaj, puk koji ni nakon toliko godina nije zaboravio što se ovdje dogodilo. I kako da ga netko pobijedi?

Ljubuški, 20. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Poučeni jučerašnjom nesnosnom žegom danas smo počeli ranije s poslovima na masovnoj grobnici na lokalitetu Tomića njiva u Ljubuškom. Točno u 7.00 bili smo svi na mjestu. Međutim, živa u termometru ubrzo se popela iznad 30 C0. Unatoč svemu dali smo se predano na posao.

Sve više i više osobnih predmeta pobijenih počinje isplivavati na površinu. Najviše smo se obradovali dijelovima krunice. Bijele je boje, nije ona posebna franjevačka i ne će nam pomoći u identificiranju moguće ubijenog franjevca, ali nam kazuje da su ubijeni vjerovali u Boga. S tim u svezi treba spomenuti i svjedočanstvo koje smo danas čuli. Fra Slobodan Lončar je zajedno s drugima bio zatočen u tzv. Ozninoj kući. Krišom je ispovijedao uhićenike koji su ubijani noću prethodno protrsivši kroz draču i trnje put do stratišta, prirodnog ulegnuća ili rupetine u zemlji. Ubrzo je i fra Slobodana popila noć.

Od rane zore zvoni mobitel, javljaju se djelatnici raznih javnih glasila. Nastoje izvijestiti puk o onome što se ovih dana događa na ovome mjestu. Neki koji su nas posjetili rekoše da su im upravo javna glasila dojavila o ovome otkopavanju i u njima pobudila nadu da će konačno pronaći svoje najmilije koji su pobijeni kao nevini, bez bilo kakvog oružja u rukama. A da je trebalo imati sreću, govori nam i sljedeći slučaj. Ispitivač u Ozninoj kući poznavao je dobro brata uhićenog. Čim je shvatio da su braća, oslobodio ga je. On danas zahvaljuje Bogu da nije dospio u ruke drugom istražitelju, jer bismo danas i njega tražili u ovoj masovnoj grobnici. Hvala, dakle, svim javnim glasilima koji prema svojim mogućnostima izvješćuju o našim naporima ovih dana.

Nije trebalo dugo čekati da počnemo pronalaziti i ostatke žice kojima su ubijeni bili vezani. Za razliku od drugih mjesta ovdje su po dvojica bili vezani za mišice. Ubojice na žici i na njezinom vezanju nisu nimalo štedjele. Slično je bilo i sa streljivom. Pronalazimo naboje, čahure, ali i neispaljene naboje koje je tek udarila igla.

Negdje oko 9.00 posjećuju nas i različiti franjevci iz humačkog samostana. Tu je gvardijan fra Miro Šego, zatim fra Dražan Boras, fra Žarko Ilić, fra Milan Jukić, fra Andrija Nikić. Posebno treba spomenuti fra Vinka Dragićevića. Ima 93 godine, ali to mu nije smetalo da po ovoj žegi dođe na mjesto o kojemu zna različite stvari. Njega su komunisti mislili ubiti iz zasjede na Kočerinu gdje je bio ž. vikar, ali je to doznao i uspio se na vrijeme skloniti. Danas je dragocjeni izvor informacija za mnoge ubijene fratre.

Ustrajnim radom na masovnoj grobnici počinju se pojavljivati i prve lubanje. Ne vadimo ih još, ali nam pomažu u određivanju ozemlja same masovne grobnice. Jedna je slomljena kamenom koji je nabačen na nju. Po svemu sudeći učinili su to ubojice. Na kraju brojimo 5 lubanja i mjerimo opseg masovne grobnice. Iznosi 3,5 x 4,5 m. Zadovoljni smo da smo uspjeli to odrediti. Moći ćemo se više usredotočiti na otkopavanje i pripremanje posmrtnih ostataka za vađenje koje bi trebalo biti u petak dolaskom forenzičarke Marije Definis Gojanović.

Ukazuju se i ostatci obuće i odjeće. Kopče s remena, puce, nožić, slomljene naočale... svjedoče o ubijenima i kao da ih nekako čine življima u našoj svijesti.

Dok razmišljam o tome, napola slušam čovjeka koji je došao po prvi put. Nije puno govorio, ali kad reče da traži oca nekako sam se trznuo. Obično su oni koji dolaze tražili djedove, bake... U jednom trenutku glas mu zadrhta zbog suza. Kad se primirio, nadoda da se još nije bio ni rodio kad su mu ubili oca. Sada sam ga zaista slušao punim umom. Nije se tu imalo puno reći, moglo se samo pozvati na Boga i obećati da ćemo ovaj posao savjesno obaviti do kraja. Otišao je zahvaljujući nam na ovome što radimo, a mi smo ostali zahvaljujući njemu što nas je smatrao dostojnima pustiti nas u djelić svoje životne sudbine.

Nismo mogli odgonetnuti odakle hrpa pepela u donjem dijelu grobnice. Jesu li ih pokušali paliti, što li je bilo? Možda to uspijemo sutradan kad još više otkopamo okolne zemlje.

Oko 15.00 spoznali smo da smo dovoljno iscrpljeni žegom i radom. Istina je da su nas opet obilato častili, naročito osvježavajućim pićima, ali niti smo imali vremena za odmaranje niti je to moglo pobijediti ovo sunce. Najveće nam je zadovoljstvo i najveći odmor posao koji lijepo napreduje. Radujemo se onom danu kad ćemo pobijene nakon identifikacije s njihovim najbližima dostojno pokopati.

Ljubuški, 19. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Jutros smo počeli otkopavanje masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata i poraća u samom središtu Ljubuškog. Radi se o lokalitetu Tomića njiva. U veljači 1945. komunisti su, kako tvrde svjedoci, ovdje smakli 15-ak osoba. Među njima trebao bi biti barem jedan hercegovački franjevac. Mislimo da se radi o fra Slobodanu Lončaru. Fra Janko Bubalo u svojoj knjizi Apokaliptični dani svjedoči da je vjerojatno strijeljan oko ponoći 12. ili 13. veljače. Taj dan vidio ga je kroz špijunku na vratima i uspio mu udijeliti sakramentalno odrješenje.

Radom smo započeli u 8.00. Sa stručne strane radove vodi arheolog prof. mr. sc. Tihomir Glavaš. Tu je i pročelnik Povjerenstva za obilježavanja i uređivanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški Vice Nižić, kao i vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić. Ove dvije ustanove nositelji su svih radova.

Puno nam u radu pripomaže bagerist, djelatnik Javnog komunalnog poduzeća u Ljubuškom. Uz njegovu pomoć vrlo smo brzo skinuli veliki površinski sloj zemlje i kamenja u visini od oko 1,5 m. Bila je to rupa u zemlji pa su priroda i neodgovorni pojedinci učinili svoje. Na prve kosti nailazimo već oko 10.00. Otada se počinjemo više oslanjati na ruke četvorice kopača.

Sva okolica ove masovne grobnice načičkana je novim lijepim privatnim kućama. I na ovom zemljištu gdje kopamo vide se ostatci započetih temelja kuće. Nije izgrađena zbog toga što je vlasnik odustao od te namisli saznavši za masovnu grobnicu koja se ovdje nalazi. Za neupućene, radimo na zemljištu koje se nalazi 100-ak m nasuprot Doma zdravlja.

Tijekom komunizma milicija je revno privodila one koji bi se usudili pohoditi ovo mjesto i barem se kratko na njemu zadržati. Međutim, padom komunizma puk je sve događaje nastojao otrgnuti od zaborava. O njima se počelo javno govoriti i zahvaljujući poglavito franjevcima iz samostana na Humcu podignut je na mjestu masovne grobnice željezni križ s natpisom tko je i kada učinio ovaj zločin i zazivom za pokoj duše pobijenih. Mi naravno ne tražimo zločince, nego tražimo žrtve. Državi, ako hoće, prepuštamo njezin dio posla. I različiti je pojedinci tjeraju na to, kao jučer Damir Šimić na portalu hrsvijet.net.

Sunce nemilice peče unatoč tome što je sinoć naletio pljusak i grad koji su prilično ohladili okoliš. Bilo je to samo časovito i od svega osta samo šteta u poljodjelstvu.

Oko 11.00 posjetio nas je načelnik općine Nevenko Barbarić. Hvala mu na tome, kao i na svemu onome što je dolaskom slobode činio za nevino pobijene na području općine Ljubuški. Nije se bojao u novije vrijeme pokrenuti spomenuto Povjerenstvo kao i zauzeti se da što prije dođe do otkopavanja masovne grobnice na području Vrgorca. U njoj, naime, ima ubijenih 40-ak uhićenika iz ljubuške tamnice.

Nekako u isto vrijeme posjetio nas je i fra Ante Marić. On ne samo da je član Povjerenstva, već je i prvi koji je kao pročelnik Povjerenstva za pripremu kauze mučenika pobijenih hercegovačkih franjevaca počeo tragati za njihovim kostima. Vodio je iskapanje u Zagvozdu gdje je, uz ostale, pronađen i kasnije, 30. svibnja 2005., na Patologiji u Splitu identificiran fra Melhior Prlić. To je prva identifikacija neke žrtve iz Drugog svjetskog rata pomoću DNK analize na području Hrvatske, Bih i Slovenije. Ujedno je to početak studija forenzike na Sveučilištu u Splitu. Spomenimo da su to uradili forenzičari prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović, prof. dr. sc. Davorka Sutlović i njihovi suradnici.

Zadovoljno pratimo napredovanje radova. Nismo se nadali ovoliko napraviti u ovako kratkom vremenu. Nakon što smo našli prve kosti pokušavamo omeđiti područje masovne grobnice. Tek nakon toga pristupit ćemo pomnom čišćenju posmrtnih ostataka pobijenih. Po završetku tog posla trebala bi stići forenzičarka Marija Definis Gojanović i uz pomoć spomenutih povaditi tijela. Ona će nakon toga biti pohranjena u prikladne sandučiće i poslana na DNK analizu. Tek nakon nje svi oni koji misle da je netko od njihovih najbližih među ubijenima mogu u nekom domu zdravlja dati uzorak krvi za DNK analizu. On će se kasnije usporediti s rezultatima DNK analize ubijenih.

Inače čitavo jutro dolaze oni koji misle da su baš tu sahranjeni njihovi najmiliji. Dolaze i svjedoci koji su ili sami vidjeli pobijene u ovoj masovnoj grobnici ili im je netko o tome pričao. Koliko samo teških ljudskih sudbina, a zbog čega?

Posjetio nas je oko 13.00 i ministar policije ŽZH Ivica Gašpar. Lijepo od njega. Policija inače uredno osigurava masovnu grobnicu i ostat će je čuvati kad završimo posao za danas.

Treba spomenuti i ljude u susjedstvu. Nesebično nam pružaju svaku vrstu pomoći. Baš kao i u Knešpolju prije mjesec dana. Ne trebamo nešto posebno, ali nam je drago osjetiti tu povezanost.

Kolikogod se trudili nismo uspjeli ustanoviti obim masovne grobnice. Jedino sve više i više kostiju izvire iz zemlje. Izgleda da se masovna grobnica prostire u dužinu. Mislimo ipak da smo uspjeli ustanoviti dvije strane. Posao prekidamo u 16.00. Nastavljamo sutradan. Vraćajući se prema samostanu na Humcu prolazim pokraj kuće gdje su bili tamničari i uhićenici. Podrum u kojem su žrtve držane i odabirane za odstrjel i danas jezovito izgleda.

Mostar, 16. srpnja 2010. (MIRIAM) – U četvrtak, 15. srpnja 2010., na blagdan Sv. Bonaventure, u ispunjenoj crkvi Sv. na Humcu i u nazočnosti mnoge braće, na večernjoj svetoj misi u 19.00, svoje prve redovničke zavjete nakon završenog novicijata položili su: fra Damir Čamber, župa Posušje; fra Augustin Čordaš, župa sv. Ivana apostola i evanđelista, Mostar; fra Alen Pajić, župa Domanovići; fra Ivan Penavić, župa Široki Brijeg; fra Tomislav Smoljan, župa Međugorje.

Isto tako, nakon završene postulature na Humcu, u novicijat su ušli i franjevački habit obukli: Dragan Bolčić, župa Međugorje; Stjepan Leventić, župa Drinovci; Zvonimir Pavičić, župa Široki Brijeg; Hrvoje Stanić, župa sv. Petra i Pavla, Mostar.

Misno slavlje predvodio je i propovijedao provincijal fra Ivan Sesar koji je i primio prve zavjete braće koja su završila novicijat te primio u novicijat četvoricu kandidata koja su završila postulaturu.

Provincijal je istaknuo da su novi članovi razlog istinske radosti našoj Zajednici. Podsjetio je novake i zavjetovanike da je Sv. Franjo u središte Pravila stavio Evanđelje: »Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, siromaštvu i čistoći (PP, 1).« Na blagdan Sv. Bonaventure podsjetio je: »Sv. Bonaventura, divni ures Franjevačkog reda, potiče i obvezuje sve Kristove nasljedovatelje da i danas budu izazov svetošću, po evanđeoskim savjetima poslušnosti, siromaštva i čistoće.«

Nakon propovijedi uslijedio je obred prvog zavjetovanja, zatim oblačenja novaka kojima su u prvom oblačenju habita pomagali njihovi župnici i gvardijani. Nakon oblačenja sva su braća izrazila čestitke.

Na kraju svete mise sve je nazočne pozdravio gvardijan fra Miro Šego. Izrazio je radost zbog mlade braće, čestitao njima i njihovim roditeljima te sve pozvao na zakusku u samostanski klaustar nakon slavlja. Također je i provincijal uputio svoje čestitke te zahvalio svima koji su sudjelovali u odgoju ovog podmlatka, najprije roditeljima, a onda meštrima fra Slavku Soldi i fra Miljenku Stojiću te samostanskom bratstvu na Humcu.

Na misnom slavlju koncelebriralo je 49 svećenika, a sveukupno je, uz bogoslove i novake, nazočilo preko 65 braće.

Dubrovnik, 8. srpnja 2010. (IKA) – Književnu večer fratra i svećenika Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM i jednog od najplodnijih hrvatskih pisaca srednjeg naraštaja u BiH fra Miljenka Stojića u Dubrovniku organizirala je podružnica HKD Napredak u srijedu, 7. srpnja u dvorani Ivana Pavla II. S književnikom i njegovim djelima nazočne su upoznali don Stanko Lasić, predsjednik dubrovačkog ogranka HKD Napretka, Luko Paljetak, Krešimir Šego i Zdravko Kordić. Stihove su čitali Ana Drobac i Vido Kaznačić, a ženska klapa Fortuna pjesmom je ovu književnu večer učinila još ljepšom i emotivnijom.

Akademik Paljetak predstavio je najnoviju Stojićevu zbirku pjesama »Kapaju sjene«. Pišući većinom u elegijskom tonu pjesnik govori o prolaznosti koja povezuje ljude i vrijeme s tim da »vrijeme zri«, ali čovjek ne uvijek. Vrijeme je neosjetljivo na čovjekov usud, istaknuo je Paljetak, i pred njim se čovjek može rasplakati, pobuniti ili gajiti nadu. Kad opća kategorija vremena postaje čovjekova, vrijeme se onda mora preobraziti u povijest. Autor se također bavi pitanjem smisla pjesničke riječi i pitanjem smisla života, a patetiku pojedine teme prekida ironičnim upadicama, ustvrdio je Paljetak.

Književnik Šego govorio je o književnosti za djecu fra Miljenka Stojića rekavši kako je teško razlučiti što je od njegovog opusa namijenjeno samo djeci, a što odraslima. Njegove slikovnice, naime, spadaju u tu kategoriju zbog bogatih ilustracija, a ne zbog teksta. Stojić nastoji naučiti odrasle ono što djeca znaju, a do čega odrasli još nisu stigli, zaključio je Šego.

Stojićevu pripovjednu prozu, kritičke tekstove i knjige o fenomenu Međugorja predstavio je Zdravko Kordić. Naglasio je kako Stojić, uz ostale, govori o temama slobode, vjere, obnove, mira, obitelji, doma, domovine i svim onim koje društvo označava konzervativnim s negativnim prizvukom, a što bi zapravo značilo onima koje treba očuvati.

Zahvalivši se svim sudionicima i gostima na književnoj večeri pjesnik je za kraj pročitao dio iz poeme »Dica ispod duba« pisane na ikavici, a nastale u povodu stote obljetnice nove franjevačke crkve na Širokom Brijegu.

Miljenko Stojić rođen je 1960. u Dragićini kod Međugorja. Prvu zbirku pjesama objavio je prije šesnaest godina, a od tada je napisao desetak zbirki pjesama, zbirku kratkih priča, nekoliko knjiga ogleda, slikovnica, piše stručne i novinarske članke, romane za djecu, književnu kritiku i prevodi. Djela mu se nalaze u različitim antologijama, ali i u planu i programu hrvatskog jezika u školama BiH. Surađuje u različitim javnim glasilima, član je brojnih društava. Godine 1993. pokrenuo je Informativni centar »Mir« Međugorje, a 1997. Radiopostaju »Mir« Međugorje. U posljednje vrijeme kao vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« više se posvetio istraživanju stradanja hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću. Živi i djeluje na Humcu i u Zagrebu, a pokreće i brojne internetske stranice poput: www.medjugorje.hr, www.miljenko.info, www.franjevci.info, www.pobijeni.info i druge.

Dubrovnik, 5. srpnja 2010. (HKD Napredak / miljenko.info) – Imamo čast pozvati vas na književnu večer fra Miljenka Stojića u srijedu, 7. srpnja, u 20.00 u dvorani samostana sv. Klare. Sudjeluju: Luko Paljetak, Krešimir Šego, don Stanko Lasić, Zdravko Kordić, fra Miljenko Stojić i Klapa Fortuna. Dobro nam došli!

Čitluk, 4. srpnja 2010. (citluk.ba) – U srijedu, 30. lipnja, u Maloj dvorani KIC-a održana je 15. sjednica Općinskog vijeća Čitluk.

Vijećnici su najprije informirani o stanju u tri osnovne škole na području općine Čitluk. Ravnatelj OŠ Bijakovići Veselko Pehar upoznao je vijećnike s projektima te najavio izgradnju nove zgrade škole. Ravnatelj Osnovne škole fra Didaka Buntića, Čitluk, Marin Kapular istaknuo je kako je uz financijske probleme gorući problem ove škole skučenost prostora.

O radu općinske inspekcije vijećnike je informirao šef Odjela za inspekcijske poslove Marin Vučić koji je istaknuo kako je tržišna inspekcija u ovom razdoblju nadzirala nelegalnu prodaju roba, kontrolirala radno vrijeme, vođenje poslovnih knjiga, odobrenja za rad i obavljala minimalne tehničke uvjete kod primanja objekata. Naglasio je kako je u proteklom razdoblju Odjel za inspekcijske poslove zaprimio 196 predmeta koji su ili riješeni ili se rješavaju.

Prema statističkim podatcima, tržišna inspekcija donijela je 50 rješenja o zabrani obavljanja djelatnosti i 40 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka te ovjerila 159 trgovačkih knjiga. Također, sanitarna inspekcija je donijela 29 rješenja te obavila tečaj higijenskog minimuma za 37 djelatnika u trgovinama, kontrolirala izvršenje rješenja 20 objekata o deratizaciji i dezinsekciji, obavila 6 uzoraka »male kemije«, 18 uzoraka poslala na mikrobiološka ispitivanja i 12 uzoraka s različitih područja gradskog vodovoda. Uz izvješće o radu, gospodin Vučić je naglasio kako bi vraćanje Općinskog suda u Čitluk uvelike olakšalo rad inspekcije i ubrzalo rješavanje predmeta.

Na sjednici je imenovano i Povjerenstvo za imenovanje i preimenovanje naziva ulica i trgova u općini Čitluk u sastavu: fra Miljenko Stojić, Krešimir Šego, Andrija Stojić, Borislav Šimović, Ivan Stojić, Frano Primorac, Dragan Kozina, Tomislav Primorac i Frenk Ostojić. Zadaća ovoga povjerenstva imenovanog na godinu dana je da predloži nazive ulica i trgova u naseljenim mjestima u općini Čitluk te da ih dostavi Općinskom vijeću na razmatranje i eventualno usvajanje.

Ljubuški, 16. lipnja 2010. (ljubuski.ba) – Općina Ljubuški poziva vas na predstavljanje publicističke knjige »Vrijeme ljevorukih« autora Marka Matića, koja će se održati u ponedjeljak 21. lipnja 2010. u Gradskoj vijećnici u Ljubuškom, s početkom u 20.30. O knjizi će govoriti profesor Tomislav Ćorić, publicist, fra Miljenko Stojić, književnik i sam autor.

»Vrijeme ljevorukih« je zbir probranih, programski povezanih, objavljenih i neobjavljenih Matićevih publicističkih članaka esejističke vrste.

Matićev program je svakodnevna borba protiv sve prisutnije demontaže države Hrvatske od vanjskih moćnika preko domaćih izdajnika.

Marko Matić, književnik, publicist i diplomirani pravnik, rođen je 1952. u selu Borčani kod Tomislavgrada na Duvanjskom polju. Osnovnu školu završio je u Tomislavgradu, gimnaziju u Splitu, a pravni fakultet u Mostaru. Od 1980. živi i radi u Zagrebu. Osnivač je i glavni urednik Hrvatskog mjesečnog glasila Tomislav četiri godine. Godinu dana je urednik u tjedniku Hrvatsko slovo (1998.), gdje se posebno pročuo člankom Sionisti. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Matice hrvatske od 1971. Dosad je objavio, ukoričio, knjige pjesama: »Bistrenja« (1984.), »Prisebnost« (1988.), »Dvojedinstvo« (2003.), »Zorojavnik« (2003.) te publicističke knjige: »Hrvatski pravac« (1996.), »Čija je naša država« (2000.) i »Rastajemo li se od sebe?« (2006.).

Knešpolje, 5. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas bi sve trebalo ići puno brže nego ovih dana. Dižemo posmrtne ostatke ubijenih iz treće grobnice, lokalitet Kruška. Druga grobnica je završena, pomagači će još malo pogledati da nije slučajno što ostalo, zatrpati je i počistiti okolo. Vlasnik zemljišta može biti zadovoljan, a i mi smo itekako jer ćutimo da smo napravili velik posao.

Započinjemo na vrijeme, u 8.00. Do podne mislimo biti gotovi. Marko Mandić iz Foto M marljivo slika, a Tomo Bubalo snima. Bit će obilje građe za dokumentiranje i objavljivanje.

Počinjemo polako dizati prvo tijelo. Prostor je uzak pa ih u škripu u koji su tijela bačena radi samo dvoje. Izmjerili smo ga. Opseg mu je tako mali: 1,85 x 1,15 m. Bože, što su uradili ljudima!

Postajemo sigurni da smo jučer imali pravo. Još se više ukazala 6. lubanja. Kažu da su ovo bili časnici u njemačkoj vojsci. Neki donose i preklopni prijenosni stol koji je ostao iza nekog zapovjedništva koje je tih dana branilo Široki Brijeg. Izvrsno je očuvan. Tu je i džepni sat, istina u lošem stanju. Slikamo ih. Odišu tajanstvom prošlosti, životom ovih koje iskopavamo. Kad bi nam samo mogli nešto reći kako je bilo tih dana?

Ponovno nas posjećuje načelnik općine Miro Kraljević. Podrazumijeva se da je bio redovno obavještavan o tome što se ovdje zbiva, ali je ipak želio osobno gledati kako posao napreduje. Hvala mu na tome, ali još više na hrabrosti početka sustavnog i stručnog iskapanja pobijenih na području čitave općine Široki Brijeg.

I ovdje je prilično dosta osobnih predmeta koje nije uništio zub vremena. Polako se skupljaju u omotnicama koje arheolog Tihomir Glavaš uredno označava. Tu je djelić suhe olovke, lančić, vojnička identifikacijska pločica, češalj, ostatci sata. Najviše su nas se dojmili prsten i vera na jednoj ruci. Na veri su ugravirani nečiji inicijali. Možda supruge, zaručnice. Da, iza svakog ovog predmeta, iza svake ove lubanje stoji jedna povijest. Komunisti su je nasilno prekinuli. Ali, oživljavamo je. Žica, koja je služila za vezanje, nije uspjela tu povijest otjerati u ništavilo. Korak po korak saznat ćemo jednog dana ili barem naslutiti tko su bili ovi ljudi.

Stiže i ekipa HTV-a. Uredno su snimili izjave i različite kadrove. Nadam se da će urednici imati snage objaviti tu građu. Ponovno smo iskusili ovih dana da nije do novinara. Oni bi puno toga napravili, ali viša ih sila guši. Ipak, uspjeli smo tijekom ovog iskapanja prilično probiti medijsku blokadu, kako kod javnih tako i kod privatnih medija. U ime pobijenih hvala svima onima koji su se usudili iznositi istinu s ovih prostora.

Stiže 12.00, a mi smo još daleko od kraja. Kosti su isprepletene više nego što smo u prvi mah mislili. Križamo već stvorene namisli za ovo subotnje popodne i marljivo, kao i prije, nastavljamo posao.

Posjećuju nas fra Velimir Mandić, fra Robert Jolić, fra Valentin Vukoja i s. Lenka Begić. Čitali su što radimo ovdje pa su došli to vidjeti i pomoliti se za nevino pobijene.

Oko 13.00 postajemo svjesni da postoji i 7. lubanja. Je li to kraj pobijenih? Ne može se to ni po čemu odrediti. Jedino idemo sve dublje i dublje u škrapu. Već smo prije primijetili da na raznim njezinim stranama postoje udubine koje neodoljivo podsjećaju na jame. Valjda oni koji rade ne će propasti nekamo u dubinu. Uzdamo se u Božju pomoć da se ništa nepredviđeno ne će dogoditi, jer nemamo mogućnosti provjeriti točno stanje. Ići nam je samo za kostima koje proviruju iz zemlje.

Nije trebalo čekati ni sat vremena, a tu je i 8. lubanja. Ostajemo bez riječi. Više ništa ne nagađamo niti zaključujemo. Bit će kako bude. Forenzičarka prof. dr. Marija Definis Gojanović unatoč ubodima komaraca nastoji odgonetnuti kojem tijelu pripada koja kost. Voljeli bismo da joj to u ovoj šumi kostiju što bolje uspije.

Iz zemlje se pomalja i mala medaljica. Njezin vlasnik nosio ju je oko vrata da ga čuva. Vjerujem da mu je Gospodin bio milostiv pri dolasku.

Na jednom kraju škrape već je nestalo kostiju. Moglo bi biti da nema više pobijenih. Imali smo pravo. Negdje ovdje u blizini ubijeno je 8 ljudi i nakon toga poput cjepanica zbačeno u ovu malu škrapu. Ne znamo zašto ih prije toga nisu po običaju opljačkali i zbog čega su tijela glavama okrenuli u istom smjeru. Neka to bude tajna ubojica.

Završili smo oko 16.00. Pomagači su ostali vratiti zemlju i počistiti što treba. Umor se osjeća na našim licima, ali smo sretni unatoč svemu. Barem ovima, iskopavanima kroz ovih 8 dana, kušamo vratiti ime i prezime. Ako ni to ne bude bilo moguće, njihovi posmrtni ostatci bit će dostojno pokopani. Sjećat ćemo ih se kao onih koje pronađosmo u Dubravi u Knešpolju.

Knešpolje, 4. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas vadimo tijela iz druge masovne grobnice. A po svemu sudeći bila je prva, jer je mjesto »idealnije za ubijanje«. Bilo kako bilo, ono što smo započeli napravit ćemo ozbiljno do kraja. A i vrijeme nam je danas naklonjeno. Sunčano je, okoliš se isparava od zadnjih kiša.

S nama je ponovno forenzičarka prof. dr. Marija Definis Gojanović. Dok je nije bilo, posao je vodio arheolog prof. mr. Tihomir Glavaš. Hvala Bogu da smo pogodili kako što bolje rasporediti posao.

Unatoč tome što smo dobro pokrili masovnu grobnicu, nešto vode je pronašlo put do nje. Međutim, nije puno. Moći će se raditi bez bilo kakvih poteškoća. Jedan dio osoblja ostaje ovdje, a drugi ide na treću masovnu grobnicu da bi je pripremio za vađenje posmrtnih ostataka. Zanimanje novinara je prilično splasnulo. Šalimo se da bi najbolje bilo pustiti vijest da su pobijeni djelo ustaša. Tada bi javna glasila nagrnula sa svih strana.

Unatoč nametnutoj šutnji Crkva se ne predaje. Nedavno su na zasjedanju u Mostaru obje hrvatske biskupske konferencije zaključile da se povećaju napori na biskupijskoj razini glede popisivanja žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, posebno onih koji su jasno ubijeni iz mržnje prema vjeri. Nakon toga napravio bi se žrtvoslov. Mislim da je i ovaj naš rad posljednjih dana dobar prilog svemu ovome.

Ponovno nas posjećuju franjevci iz širokobriješkog samostana. Tu su fra Stipe Biško i fra Berislav Kutle. Nakon nešto vremena pristižu fra Vitomir Musa i fra Drago Čolak. Zaista lijepo od njih. Naravno da je to drago i puku koji ovih dana punom otvorenošću srca prati naš rad.

Prije samog vađenja tijela postavljamo brojeve kraj svakoga od njih i slikamo cjelokupno stanje. Također mjerimo na kojem su prostoru bili pokopani: 2,00 x 2,90 m. U taj malen prostor stalo ih je 12. Mještani nisu krivi, oni su morali kopati koliko im je zapovjeđeno i navaliti na njih zemlje opet koliko im je zapovjeđeno. Tek kad su komunisti otišli, krišom su nastojali popraviti što se popraviti dalo. Između ostaloga podzidali su masovne grobnice kamenom da voda niz strminu ne bi odnijela tijela, odnosno kosti ubijenih.

Do 12.00 izvadili smo 2 tijela. To je ujedno bilo i najzahtjevnije. Nastojali smo otvoriti put prema što lakšem vađenju ostalih tijela. Kao i kod prethodne grobnice nastojimo točno pridružiti kosti jednog tijela jednu drugoj. Ujedno će to olakšati DNK analizu. U međuvremenu saznajemo da bi se u trećoj masovnoj grobnici moglo raditi o još jednoj lubanji, 6. po redu. Međutim, točno ćemo to utvrditi kad budemo vadili posmrtne ostatke iz nje.

Ova je masovna grobnica bogatija pronađenim predmetima od prethodne. Uz dvije vojničke pločice pronašli smo mnoštvo puca, ostatke čizama, ostatke kapa, znački na kapama, novčića, raznih kopčica, prsten, oštrilo za olovku, žlica, vilica. Ima i jedan šestar, vjerojatno je pripadao nekom časniku koji se njime služio u svome radu sa zemljovidima. Naravno, tu je i prepoznatljivi komunistički rukopis: telefonska žica i mnoštvo naboja.

Saznajem da je Hrvatski radio 1 izvijestio o našemu radu ovih dana. Nije baš u udarno vrijeme, ali dobro je i to. Istina se polako probija i pomaže nepristranom novinarstvu čuvati čast struke.

Odlučujemo posao privesti kraju pa dokle bude trebalo ostati. Da nas ne bi smetalo sunce, Stojan Barbarić iz svoga vrta donosi onaj ogromni suncobran. Podrazumijeva se da nas on, Tomo Barbarić i ostali zovu na kavu. Ali, treba raditi, a njima ponovno hvala na gostoljubivosti.

Posjećuje nas i fra Vinko Mikulić koji službuje na župi Gorica. U zadnjem ratu bio je vojni dušobrižnik pa dobro zna o čemu se ovdje radi.

Hvala Bogu, posao nam je izvrsno napredovao. Bili smo gotovi već u 16.30. Sutra ujutro još ćemo malo pročačkati po grobnici, a nakon toga zemlju vratiti nazad. Posvetit ćemo se trećoj u kojoj je manje tijela, ali su zbijena u vrlo uskom prostoru.

Dok se vraćam prema Humcu, primjećujem hodočasnike koji žure u svetište Svetog Ante. Započela je, naime, devetnica. Život ide dalje, žilav je ovo puk.

Knešpolje, 2. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Izjutra rano, kao i svih ovih dana, vozim se s Humca prema Širokom Brijegu. Opažajući tmurno vrijeme i isparavanje magle, pade mi na pamet da je nekako ovako bilo i početkom te nesretne 1945. Partizani su nadirali upravo s ovih strana, istina šumom. Nedavno sam ponovno čitao da su usput nemilice »hapsili«, jer im njihov zapovjednik Stanko Parmać napisa da to učine »sa svim muškim licima iznad 16 godina«. Imali su tako dosta kandidata za ubijanje. Jedne su odveli prema Ljubuškom i potom prema Vrgorcu i tu ih poubijali, druge nekuda ovamo kamo žurim. Ratni zločini ne zastarijevaju, bubnja mi u zatiljku mantra sadašnjih hrvatskih i međunarodnih političara. Stvarno, zaključujem, i nastavljam tražiti žrtve, a krvnike prepuštam njima. Ja ću svoje obaviti.

U ovakvom raspoloženju stižem na Široki Brijeg. Kišica kao da se skanjuje da nas pomete. Idemo na lokalitet bez obzira na sve uvjete.

Hvala Bogu noćašnja kiša nije napravila neku štetu. Očito sve je bilo dobro pokriveno i zaštićeno. Za svaki slučaj popravljamo malo najlon i kopamo dodatne kanale za odvod vode na drugoj masovnoj grobnici i odlazimo prema trećoj na kojoj smo jučer počeli raditi. Koliko će u njoj biti osoba? Po svemu sudeći opsegom je malena pa bi i taj broj trebao biti malen.

Polazišne točke za otkopavanje jesu jučer pronađene kosti. Ubrzo se jedna po jedna počinju pojavljivati lubanje. U kratkom vremenu pet ih je na broju. Položene su u nizu uz kamen, iako u skučenom prostoru. U donjem dijelu masovne grobnice pronašli smo već prije neke kosti. Izgleda da smo imali pravo u određivanju kamo kopati. Pobijeni su, znači, položeni poput sardina u kutiji. Možda nam to olakša posao atribuiranja kostiju pojedinom tijelu.

Oko 10.00 u posjet nam stiže gvardijan širokobriješkog samostana fra Branimir Musa i fra Dane Karačić. Kišica pomalo sipi, ali se ne damo otjerati s lokaliteta. Radimo, razgovaramo i prisjećamo se ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Jednog su komunisti ubili 1942., drugog krajem listopada 1944., a svi ostali, njih 64, pobijeni su od siječnja do srpnja 1945. Slučajno?

U međuvremenu je Povjerenstvo za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg dovršilo i njemačkom veleposlanstvu poslalo dopis o pronađenim njemačkim vojnicima. Poznajući ih vjerujemo da će se dostojno pobrinuti za svoje.

Građanstvo i danas pita što je s uključivanjem nadležnih tijela. Ne znam što odgovoriti. Mi radimo svoj dio posla i nemamo mogućnosti prisiliti ih na nešto. Društvo i sve nadležne ustanove prate naš rad pa neka čine što je do njih. Samo, može li se o tome uopće govoriti u ovakvim državama s obje strane granice?

Opet dolaze ljudi iz drugih sela. Njihovi najbliži nestali su tih dana na ovim područjima. A bili su civili i, podrazumijeva se, nevini. Danas ostarjeli ljudi rasli su zbog toga bez očeva, majki, stričeva...

Seljani, posebno susjedi, i nadalje su više nego susretljivi prema nama. Žele nam pomagati, kupuju neki alat i donose kad vide da bi nam mogao dobro doći, zovu nas na kavu, donose piće, komentiraju, nastoje pružiti neku novu informaciju. Zaista im ponovno od srca hvala.

Neki sitni predmeti počinju se pojavljivati pokraj tijela: novčići, ostatci zrcala, češalj, čizme. Kopamo dalje nastojeći ih što više osloboditi za što lakše skupljanje i stavljanje u prikladne kutije. Mjerimo dimenzije grobnice: 1,10 x 1,90 m. Iako smo već skinuli jedan sloj kamenja, nailazimo i na drugi. Škrapa je, dakle, u trenutku ubijanja uhićenih bila duboka.

Zbog kiše posao smo morali prekinuti u 14.30. Da nam je dopustila barem još jedan sat raditi, sve bi bilo spremno za petak kada namjeravamo vaditi posmrtne ostatke iz zemlje. Ali, bit će sve napravljeno na vrijeme. U slučaju kiše seljani su nam obećali one velike suncobrane koji ujedno štite i od nje. A dotle će ostati i zajedno s policijom čuvati masovne grobnice. Obećali su i da će popravljati njihove pokrivače od najlona, ako bude potrebno.

Prije odlaska još jedanput gledam dolje prema nedalekoj rijeci Lištici. Rekoše da su je partizani tuda prelazili. Kad su hrvatski zapovjednici svome zapovjedniku rekli što su opazili, on je odmahnuo rukom i rekao im da od toga nema ništa. Sutradan kad je započela borba, na kapu je stavio zvijezdu i zapucao po svojim podređenima. Bože, kakav časnik! Odmahujem rukom i žurim za ostatkom nas koji smo ovih dana kisnuli na ovim prostorima. A štala, sada prodavaonica, u kojoj su bili zatvorenici, osta nijemo svjedočeći o prošlim vremenima.

Knešpolje, 1. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Uz znak križa, pogled kroz prozor bila je kretnja kojom sam se budio. Dobro je, ne pada kiša i pomalja se sunce. Napredovat ćemo i danas, ako Bog da, kako smo namislili.

Opet smo bili točni. U 8.00 počinjemo radom. Noćašnja kiša nije napravila nikakvu štetu. Koso postavljeni najlon odbio je svu njezinu vodu. Uobičajena momčad je na okupu. Pridružio nam se i Marinko Soldo čija je i danas živuća tetka u ona vremena morala zakapati pobijene. Sam se ponudio za pomoć i vrlo brzo svladao potrebito za ovu vrstu rada.

Čistimo i posljednje ostatke kreča. Čim smo ga jučer primijetili pobojali smo se za njegovo djelovanje. Izgleda da je bio posut samo u ovom donjem desnom kutu masovne grobnice i to samo po površini. Na taj način nije uspio uništiti tijela.

Nešto iza 10.00 posjetio nas je fra Ante Marić. Uz ostalo prisjeća se prvog otkapanja u Zagvozdu, odnosno traženja ubijenih hercegovačkih franjevaca. Nije išlo jednostavno, ali nam zato sada njegova iskustva itekako dobro dođu.

Pronalazimo i nekoliko ostataka čizama. Očito da se radi o vojnicima, međutim još je to teško reći jer kosti otkopavamo samo do određene razine potrebne za rad forenzičara. Tu su i ostatci telefonske žice koja se pojavljivala i u Zagvozdu i u Vrgorcu. Očito je ista postrojba, XI. dalmatinska brigada, bila na djelu ili je to bio način ubijanja čitavog Osmog korpusa. Zastrašujuće djeluje i ostatak oboda kape na nečijoj glavi. Malo ispod njega nalazi se rupa u lubanji. Dotični je, zaključujemo, ubijen nabojem u čelo. A svuda je, kao i jučer, mnoštvo ostataka zrna i čahura. Brojimo lubanje, već ih je 11. Još nismo stigli do mogućih krajeva ove masovne grobnice.

Oko 12.00 posjećuje nas načelnik širokobriješke općine Miro Kraljević. Lijepo od njega što nas ne zaboravlja. Ujedno mu hvala što se nije bojao namisli traženja i iskapanja masovnih grobnica na području općine Široki Brijeg. Tu je i fra Josip Vlašić iz širokobriješkog samostana. Moći će braći iz prve ruke prenijeti dokle se stiglo s radom.

Posao na otkopavanju ove druge masovne grobnice polako se privodi kraju. Pojavila se i još jedna lubanja, 12. po redu. Zadovoljni smo postignutim, jer smo očekivali da će rad duže trajati. Dimenzije prostora u koji su zbacana tijela pobijenih jesu 3,60 x 3.10 m.

Odlučujemo u 13.00 započeti otkopavanje treće masovne grobnice, na lokalitetu Kruška, udaljene 50-ak metara od prethodnih dviju. Kako pričaju svjedoci, ovdje bi trebali biti posmrtni ostatci 5-6 tijela ubijenih njemačkih časnika. Prostor je skučen, radi se o škrapi. Čistimo naraslu travu i nešto okolnog šiblja da nam je lakše raditi. Primjećujemo na živoj stijeni uklesan križ. To je učinio pokojni Žare Barbarić koji je kao dječak nazočio ovim ubojstvima. Nailazimo i na ostatke svijeća. Donosili su ih mještani da se ne zaboravi ovo mjesto.

Radimo pozorno, jer se bojimo da ne bismo oštetili posmrtne ostatke. Ipak, trebalo nam je gotovo 3 sata dok smo naišli na prve ostatke kostiju. Morali smo dublje kopati nego na prethodnim dvama grobnicama, jer su škrape vjerojatno bile malo dublje. Ne vjerujemo da ih je netko produbljivao. Komunistima su ubojstva bila važna, a ne bilo kakvo pokapanje.

Odlučujemo prestati u 16.00. Mjesto iskopa prekrivamo najlonom, a mjesno redarstvo ostaje ga čuvati, za svaki slučaj. Obitelj Tome Barbarića poziva nas na kavu. Stvarno su ljubazni prema nama, kao i razni drugi mještani. Neprestano dolaze, nude pomoć i neprestano stvaraju ugodan, opuštajući ugođaj, unatoč ovakvu poslu koji radimo. Svi smo svjesni da je svatko zaslužio dostojan pokop, bez obzira bio Hrvat, Nijemac, Talijan, partizan...

Knešpolje, 31. svibnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Ponedjeljak je, vremenske prognoze nisu sjajne, ali se ne damo smesti. U 8.00 ponovno smo u Knešpolju u Bubalovoj ogradi. Za danas je predviđeno otvaranje druge masovne grobnice. Po pričanju svjedoka trebala bi biti veća od one koju smo otvorili prošli tjedan i u kojoj smo pronašli 8 kostura.

Od stručnog osoblja danas je tu arheolog Tihomir Glavaš. Zauzeto i stručno, kao i uvijek, doprinijet će da pripremimo masovnu grobnicu za izlazak patologa.

Iz Povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg tu je pročelnik Pero Kožul te članovi Mile Lasić i Eugen Zeljko. Nazoči i fra Miljenko Stojić koji je član Povjerenstva, ali i vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. U prvoj masovnoj grobnici ni po čemu pronađenom ne može se reći da je tu bio pokopan i neki fratar. Hoćemo li uspjeti nešto takvo pronaći u ovoj?

Najlonom smo bili pokrili zemlju pa kopanje ne ide teško unatoč kiši koja je padala kroz proteklo vrijeme. Kao i prvi put, sondom smo pogodili područje masovne grobnice pa su se kosti ubrzo pokazale. Po svemu sudeći ponovno su tijela nabacana bez ikakvog reda. Trebat će se pomučiti i odrediti koja kost pripada kojem tijelu.

Ubrzo su iz Franjevačkog samostana na Širokom Brijegu pristigli župnik fra Stipe Biško i župni vikar fra Josip Vlašić. Braća u samostanu inače zauzeto prate rad na iskapanju. Svi smo svjesni da je Široki Brijeg platio ogromnu cijenu pada u komunističke ruke.

Mještani i nadalje neumorno dolaze i stalno su nam pri ruci. Međutim, počinju dolaziti i oni čiji je netko najvjerojatnije ubijen i pokopan u jednu od ovih masovnih grobnica. Tako je danas došao Petar Tomić iz D. Radišića koji je vijest o radovima vidio na televiziji. Negdje na ovom prostoru u veljači 1945. nestao mu je otac Ivan.

Nešto iza 11.00 počela je sipiti kiša. Dotle smo pronašli 4 lubanje i nešto kostiju. Naravno da ih ne iskopavamo temeljito, nego ih samo lociramo, a otkapanje i vađenje trebala bi provesti patologinja Marija Definis Gojanović, koja je s nama bila prošli tjedan. Zbog kiše smo pokrili trenutne dimenzije masovne grobnice (3,5 x 2 m) i otišli na kratki objed.

Nastavili smo raditi još zauzetije da bismo što više posla napravili prije moguće kiše i prestanka radova. Nije trebalo dugo čekati na to. Počela je nešto iza 13.00 upravo tada kad nas je ljubazna obitelj Barbarić, koja je u blizini i u svemu nam pomaže, pozvala na kavu. Što ćemo, morali smo prekinuti s radom.

Vrijeme se smilovalo i opet smo brzo prionuli poslu. Već smo najvjerojatnije pronašli jedan kraj grobnice, onaj koji bi trebao predstavljati njezinu duljinu. Odlučili smo je širiti u širinu pa smo pronašli još dva moguća kraja. Naravno da su se pojavile nove kosti i nove lubanje, tako da sada sveukupno brojimo 8 lubanja. Ne znamo što nas još čeka u onom kraju grobnice koji se proteže prema grobnici na kojoj smo prošli tjedan završili rad.

Budući da ne idemo u dubinu iskopa, trenutno nismo pronašli mnogo od materijalnih ostataka. Tu je još nedefinirana jedna značka i mnoštvo naboja. Ubojice očito nisu na njima štedjele.

Unatoč našem raspoloženju posao moramo prekinuti u 15.00. Kiša počinje ozbiljnije padati te nakon kraćeg promatranja zaključujemo da ne će biti prolazna.

Smanjeno je zanimanje javnih glasila za naš rad. Progutali su prvu vijest o otvaranju masovne grobnice i pronalasku prvih tijela. Slijedeći njihovu logiku najvjerojatnije će se pojaviti na kraju svega da bi sabrali plodove i to objavili, možda čak ni to. A raščlamba zbog čega i kako se sve dogodilo, tko je odgovoran, po običaju izostaje i izostat će i s njihove i sa strane službene vlasti u BiH. Do sada otkrivenih 16 tijela valjda to ne zaslužuju?!!!

Knešpolje, 28. svibnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Svaki dan ozbiljno smo pristupali otkopavanju i vađenju posmrtnih ostataka pobijenih u masovnoj grobnici u Knešpolju, ali ovo jutro smo bili nekako posebno ozbiljni. Već uigrana ekipa skupila se u 8.30 i nastavili smo jučerašnji rad. Trebalo je iz zemlje izvaditi još najmanje tri tijela i zaključiti da smo bili u pravu s jučerašnjim atribuiranjem kostiju pojedinom tijelu.

Ubrzo nas je nakon početka rada posjetio Velimir Pleše, generalni konzul države Hrvatske u Mostaru. On je osvjedočeni prijatelj ne samo Širokog Brijega, nego i čitavog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Zanimao se za tijek iskapanja i buduće radnje glede iskapanja komunističkih žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća. Obećao je pomoći u čemu god on kao konzul može pomoći.

Tu je i Mile Lasić, profesor prava na Sveučilištu u Mostaru. Sjećam se jedne neobvezne kave s njim u Hrvatskom domu herceg Stjepana Kosače. Pričali smo o mnogočemu, a onda je spomenuo da već kao dijete zna za dvije masovne grobnice u Knešpolju. Rekao sam da bi bilo dobro potražiti još živuće svjedoke. Složio se s tim i tako je priča počela. Uskoro je na vidjelo izbilo da bi barem jedan fratar trebao biti u jednoj od ovih masovnih grobnica. Načelnik širokobriješke općine Miro Kraljević imao je sluha za pokrenute djelatnosti, pronađen je zakonski okvir, ustrojeno povjerenstvo i, evo, već treći dan nastojimo saznati zemljom skritu istinu.

Odgonetavanje pripadanja kostiju pojedinom tijelu nije išlo lagano. Potrajalo je to sve do 11.00. Nekoliko kostiju je, ipak, ostalo neatribuirano. Učinit će se to na patologiji uz pomoć uobičajenih pomoćnih sredstava. Svi posmrtni ostatci stavljeni su u prikladne kutije i označeni nadnevkom i brojevima. Isto je učinjeno i s predmetima koji su pronađeni uz pojedino tijelo. Na kraju su grobari vratili zemlju na njezino mjesto. Život na njoj ponovno može početi, mrtvi odlaze na dostojanstveno posljednje počivalište.

Nastavak radova predviđen je za ponedjeljak, 31. svibnja. Agilni predsjednik povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg Pero Kožul vjeruje, kao i mi ostali, da će sve ići po planu. Ipak, najviše će to ovisiti o vremenskim prilikama. Nadajmo se da će nam biti naklonjene. Dok budemo večeras gledali seriju redatelja Antuna Vrdoljaka o Josipu Brozu Titu, uz ostalo sjećat ćemo se da je bio čašćen i mažen, njegove žrtve zaboravljane, a sad se o njima počinje govoriti s počašću, dok on odlazi u mrak povijesti kao deveti na popisu zločinaca u suvremenoj svjetskoj povijesti.

Knešpolje, 27. svibnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Ovaj smo put još više uranili. Radom na lokalitetu započeli smo već u 8.00. Očekuje nas, naime, najzahtjevniji dio posla: razdvajanje posmrtnih ostataka tijela i smještanje u posebne kutije zbog naknadne identifikacije. Znamo da to ne će biti lako. Sve je ispremiješano.

Najprije je trebalo još malo osloboditi od zemlje pronađene posmrtne ostatke i utvrditi jesmo li jučer imali pravo u definiranju granica masovne grobnice. Rad je urodio pronalaženjem još tijela, tako da ih sada ima sveukupno 8 pronađenih. Prostor u kojem su zbijeni pokazao se, ipak, na kraju malen: 3,40 x 2,90 m.

Zanimljivo je da žrtvama nisu skidali obuću koja je dobro očuvana do danas. Zaključili smo da je to zbog toga što su se obućom i odjećom komunisti namirili probijanjem borbene crte obrane Širokog Brijega dva dana prije. Uz obuću pronašli smo mnoštvo puca, kopči, male novčanike, češljeve, zrcala. Posebno treba istaći pronalazak krunice, što se zbilo jučer. Danas smo pronašli i tri vojničke pločice. Najvjerojatnije je da pripadaju njemačkim vojnicima, ali to će se točno znati tek nakon što budu stručno očišćene. Uz jednu je na isti lančić bila obješena i vrlo dobro očuvana medaljica nekog sveca.

Tijekom jutra lokalitet je posjetio i provincijal hercegovačkih franjevaca fra Ivan Sesar. Popodne je stigao don Tomo Vukšić, biskupov delegat u crkvenom sudu koji je ustrojen za ispitivanje još živućih svjedoka glede ubojstva hercegovačkih franjevaca.
Zbog jakosti vijesti javna glasila i dalje nastoje pratiti što se zbiva na lokalitetu. Drago mi je da ističu činjenicu da je Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg prvo povjerenstvo u BiH osnovano s tom svrhom. Ustrojeno je uz veliku podršku načelnika općine Mire Kraljevića, a na čelu mu je Pero Kožul.

Mislili smo da ćemo danas otvoriti i susjednu masovnu grobnicu, ali ni s ovom nismo završili. Nakon kratke stanke za objed prišli smo vađenju prvih tijela. Do kraja radnog dana, 16.00, vjerujemo da smo ih uspjeli izvaditi 5. Tek, naime, nakon vađenja drugih tijela, moći će se s priličnom dozom sigurnosti ocijeniti da se nije pogriješilo u atribuiranju pojedinih kostiju prije izvađenim tijelima. No, pojavile su se neke naznake da bi ispod ovih nagomilanih tijela moglo biti još jedno. To ćemo točno znati tek sutra kad ponovno nastavljamo s poslom.

Knešpolje, 26. svibnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas smo započeli iskapanje masovne grobnice u Knešpolju na lokalitetu Dubrave. Po svjedočanstvima još živućih svjedoka tu su komunisti oko 9. veljače 1945. ubili 40-ak ljudi i zakopali ih u dvije susjedne masovne grobnice. U blizini se nalazi i treća masovna grobnica u kojoj je zakopano 5-6 osoba. Među pobijenima trebao bi se nalaziti i jedan fratar. Najvjerojatnije se radi o fra Mariofilu Sivriću, jer je on izdvojen iz skupine od 9 fratara iz mlinice na Širokom Brijegu koji su odvedeni prema Splitu. Kosti nekih od njih pronađeni su u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Ovo iskapanje vodi vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg.

Početna točka bila je pred samostanom na Širokom Brijegu u 8.00. Iz Splita je pristigla patologinja prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović. Ona je zajedno s Davorkom Sutlović i suradnicima 30. prosinca 2005. identificirala fra Melhiora Prlića. To je prva identifikacija neke žrtve iz Drugog svjetskog rata i poraća pomoću DNK analize na području Hrvatske i BiH te početak studija forenzike na Sveučilištu u Splitu. Tu je također Pero Kožul pročelnik Povjerenstva, fra Ante Marić, član Povjerenstva Vicepostulature za istraživanje i prikupljanje građe te fra Miljenko Stojić, vicepostulator.

Odmah smo pošli prema lokalitetu. Tamo nam se pridružio Tihomir Glavaš, arheolog, kao i Mile Lasić, član Povjerenstva. Pristigli su i oni koji će nam pomoći u iskapanju. Svi smo zdušno prionuli poslu.

Ozemlje na kojem se iskapalo je strmovito i prekriveno zemljom. Na tom području, veličine 20 x 8 m, ne raste nikakvo drveće ni šiblje, jedino je prekriveno blagom travom. Uokolo je guštara i nema nikakvog razloga da se nije proširila i na ovo ozemlje.

Ubrzo je na lokalitet pristigao i načelnik općine Široki Brijeg Miro Kraljević. Pristizali su i neki lokalni političari, kao i mnoštvo mještana. Od prvog trenutka mjesto je osiguravalo širokobriješko redarstvo. Svi su s nestrpljenjem očekivali kad će se pojaviti ostatci prvog ubijenog. Vidjelo se da ovaj kraj diše u pravom narodnom hrvatskom duhu. Spomenimo da su nas susjedi častili pićem i otvorili nam vrata svoga doma za kratki odmor i okrjepu.

Nije trebalo dugo čekati na pojavak prvih kostiju. Sve nas je zaprepastio način ubijanja. Tijela su nabačena jedno na drugo bez ikakvog reda. Sve je također puno puščanih i naboja iz pištolja. Očito da su ih najprije ubili nabojem iz pištolja, a onda sve to »potvrdili« rafalima. U prvom sloju ima 5-6 tijela, barem prema broju lubanja. Međutim postoji i drugi sloj, jer neke lubanje proviruju kroz ove kosti na površini. Vidjet ćemo koliko će ih biti na kraju. Treba imati u vidu da je voda nosila ostatke ubijenih. Ono što je preostalo spasili su seljani, krišom podzidavši masovnu grobnicu.

Tijekom čitavog dana pristizalo je mnoštvo djelatnika iz javnih glasila ili su zvali telefonom. Vjerujem da su i da će javnost dobro obavijestiti o svemu.

Posao za danas smo dovršili u 17.00. Napravili smo plan za sutra i umorni se razišli, sretni da smo uspjeli pronaći posmrtne ostatke pobijenih, a tužni da se to, bez ikakva opravdana razloga, moralo dogoditi.

Čitluk, 24. svibnja 2010. (citluk.ba) – Sinoć, u nedjelju, 23. svibnja u Velikoj dvorani Kulturno-informativnog centra Čitluk predstavljena je monografija Brotnjo – naša priča. Monografija je kapitalno djelo u koje je integrirana bogata povijest, kulturne znamenitosti, gospodarsko-turistički potencijali, duhovnost, prosvjeta i šport Brotnja, od najranijih vremena do danas.

Monografiju su predstavili načelnik općine Čitluk Ivo Jerkić, dr. sc. Žarko Primorac, prvi predsjednik općine Čitluk, dr. sc. Mladen Bevanda, mr. sc. fra Miljenko Stojić i Ivan Sivrić, prof. i glavni urednik monografije.

Ostatak vijesti pročitajte na stranicama portala ili u pdf-u.

Radimlja, 23. svibnja 2010. (vjecnispomen-memento.bloger.hr) – Jučer, u subotu, 22. svibnja na Radimlji je slavljena sv. misa za sve tu poubijane hrvatske vojnike, civile, svećenike i redovnike tijekom i poslije Drugog svjetskog rata. Radimlja je naš mali ili hercegovački Bleiburg. Jedan krak križnog puta kojim su gonjeni naši preci, nakon što su prošli farsu suđenja u »Dogani« ili »Gruntovnici«, završava ovdje na Radimlji. Mnogi su smaknuti bez ikakva suda i suđenja. Krivnja im se nije niti pokušala dokazati, a kamoli da im se omogući obrana.

Povjesničari danas spominju brojku od 10.000 ubijenih Hrvata na Radimlji i okolnim jamama i klancima. Svi su imali samo jednu krivnju: bili su Hrvati, ljubili su narod i dom svoj. Njihovi krvnici, zaodjenuti šinjelom antifašizma, i danas bezuspješno peru krvave rukave veličajući propale ideale i njihove začetnike, zločince »maršale«.

Prije početka sv. mise č. s. Alojzija je pred okupljenim mnoštvom molila krunicu, a nakon toga su predstavnici gradova, političkih stranaka, hrvatske vojske i niza udruga položili vijence kod spomen obilježja. Dva župna zbora: »Emaus« i »Vidoštačka Kraljica« prigodnom svirkom i pjesmom uveličali su svečanost.

Sveto misno slavlje predvodio je fra Miljenko Stojić, župnik iz župe Čitluk, uz koncelebraciju osmorice svećenika, i to: don Rajka Markovića, župnika iz Stoca, don Ivana Štironje, biskupijskog pastoralnog vikara, don Ante Luburića, biskupijskog kancelara, don Ive Pavlovića, župnika iz Domanovića, don Damjana Raguža, župnika s Rotimlje, don Vinka Raguža, župnika iz Aladinića, don Rade Zovko, bolničkog dušobrižnika i fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65. subraće«.

U nadahnutoj propovijedi fra Miljenko je između ostalog slikovito ukazao na nekoliko problema koji kao da su ukorijenjeni u našem društvu. Tako je povukao jasnu granicu koju danas, namjerno ili ne, prelazimo u svakodnevnom životu spominjući se mučki ubijenih Hrvata nazivajući ih pri tom »stradalima«. Oni nisu stradali, oni su pobijeni. Druga još više pogibeljnija stvar je nejedinstvo u političkom vodstvu i rascjepkanost na mnogobrojne političke stranke koje često zanemaruju svoje temeljne smjerove, prihvaćaju razne zakulisne trgovine i postoje same radi sebe i osobnih probitaka, što nikako nije dobro.

Nakon sv. mise don Rajko je zahvalio svim nazočnim svećenicima i vjernicima koji su sudjelovali u ovom misnom slavlju uz poruku da se, ako Bog da, ponovno sastanemo iduće godine na istom mjestu.

Čitluk, 21. svibnja 2010. (citluk.ba) – Izborna skupština Matice hrvatske Čitluk održana je danas u Velikoj dvorani KIC-a. Na njoj je jednoglasno za predsjednika ponovno izabran Andrija Stojić. Fra Kornelije Kordić izabran je za dopredsjednika, a Franjo Primorac za tajnika Ogranka.

Izabrano je novo Predsjedništvo u sastavu: Dr. sc. Mirna Brkić, mr. sc. fra Miljenko Stojić, Krešimir Šego, prof., Nikola Kordić, Borislav Šimović te Mila Miletić.

Na sjednici je uz izvješće o radu Matice hrvatske Čitluk za proteklo razdoblje, koje je podnio predsjednik Andrija Stojić, usvojeno i izvješće Nadzornog odbora kao i Program rada za sljedeće četiri godine.

Obraćajući se nazočnima, predsjednik Andrija Stojić istaknuo je kako će MH Čitluk i u budućnosti čuvati nacionalnu i kulturnu vlastitost te je njegovati i širiti.

Na Izbornoj skupštini je bio i glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić koji je tom prilikom uručio 15 članskih iskaznica novim članovima Ogranka. Istaknuo je kako je čitlučki Ogranak po mnogočemu jedinstven, a po radu jedan od najaktivnijih.

Također su pozdravne govore uputili generalni konzul Republike Hrvatske u Mostaru Velimir Pleša i predsjednik sarajevskog Ogranka MH fra Perica Vidić.

Mostar, 27. travnja 2010. (dhkhb.org) – U nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB) iz Mostara i Naklade K. Krešimir iz Zagreba objavljena je nova, osma knjiga pjesama hercegovačkog franjevca Miljenka Stojića, Kapaju sjene. Ovaj ugledni hrvatski književnik – prozni pisac, esejist, kritik, prevoditelj, pisac za djecu, autor ogleda iz suvremenog života, objelodanio je ukupno dvadeset knjiga te tri knjige prijevoda duhovne literature s talijanskog jezika, što ga uvrštava među najplodnije pisce njegova naraštaja.

Knjiga pjesama Kapaju sjene podijeljena je u četiri ciklusa: »Vrijeme zri«, »Tvojom i mojom ulicom«, »Sutra je ponovno dan« i »Je li to ona«, a sadrži ukupno pedeset i jednu pjesmu snažnoga izričaja. Pjesma iz koje je uzet naslov cijele knjige, U suton sjene, uvodi nas u životni credo njezina autora, dotičući prošlost i budućnost, a živeći u sadašnjosti, u kojoj sjene domaći liježu na moje stvari. Stojić, unatoč tomu, ne odustaje od stvarnosti, već duboko u njoj traži smisao života i odgovore na njegova pitanja, nudeći čitatelju putovanje u tu istu stvarnost.

Kapaju sjene, motivski i izričajno, na tragu je dosadašnjeg pjesništva njihova autora, no, nedvojbeno, izričajem i najsnažnije Stojićevo pjesničke ostvarenje, kristalno pročišćeno i dovršeno. I k tomu, premda sjene knjizi daju osnovni ton, ona nas ne ostavlja bez nade i uporišta, što je za naše vrijeme i te kako bitno.

Zagreb, 25. travnja 2010. (fra Miljenko Stojić / Hrvatsko slovo) – Molitva. Doručak. Tako obično počinje moj dan. Ovaj put još dugi pogled kroz prozor. Hoće li tjedan pred nama biti kišovit ili ćemo ipak u petak ići iskapati komunističke žrtve? Pobili su ih u veljači 1945. na Širokom Brijegu. Sitnica, samo 40-ak, znali su biti i učinkovitiji. Vrijeme ne sluti na dobro, prognoze nešto drugo predviđaju. Očito nam je čekati.

Otkad postah vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« (www.pobijeni.info) dobro proučih ta zlosretna vremena, ali i narav mučeništva tako da zapisah da ovih godina tražim svece i pišem pjesme. Znam, to se ne zaslužuje, to se čini s dubokim poštovanjem.

Ostatak članka pročitajte u pdf-u.

Zagreb, 25. travnja 2010. (Branko Pilaš / Hrvatsko slovo) – Listajući prethodne brojeve časopisa smatrao sam da je o časopisu Stopama pobijenih potrebno sve više i više govoriti i pisati, a u to me uvjerio i najnoviji broj časopisa. Upravo zato potrebno je još jednom naglasiti riječi glavnoga urednika fra Miljenka Stojića. Urednik poziva na suradnju, gdje ističe: »Vrijedno je spomenuti i raspisani natječaj o djelima koja mogu biti iz područja duhovnosti, književnosti, slikarstva, kiparstva, znanosti, novinarstva ili multimedije.« Osim toga upućen je i poziv čitateljima na suradnju: »Rubrike su se prilično ustalile pa nije teško shvatiti koja građa dolazi u obzir.« Adresa uredništva: Vicepostulatura, Trg sv. Ante 1, 88320, Ljubuški-Humac, BiH.

Ostatak članka pročitajte u pdf-u.

Gorica, 24. travnja 2010. (maticahrvatska-grude.org) – U Staroj kapeli u Gorici u petak, 23. travnja, u sklopu Hrvatske franjevačke arheološke zbirke sv. Stjepana Prvomučenika nastavljena je tradicionalna kulturna priredba znamenita naziva Uskrs s Maticom hrvatskom u Grudama. Na početku programa sve je pozdravio predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Grudama prof. mr. sc. Mario Bušić.

Ova je kulturna večer imala dva dijela: 1. Predstavljanje knjige Grge Mikulića Priče i legende iz Hercegovine; 2. Otvaranje Izložbe slika učenika Srednje škole A. B. Šimića iz Gruda i njihove prof. mr. Andrijane Mlinarević-Cvetković za koju je tiskan i prigodan katalog slika.

Priče i legende iz Hercegovine knjiga je prva u nizu ovoga žanra, kako kaže njezin autor Grgo Mikulić, a o njoj je na predstavljanju više kazivao književnik fra Miljenko Stojić. Poslije njega govorio je autor Grgo Mikulić te je ujedno pročitao nekoliko izvadaka iz priča.

Izložba slika učenika Srednje škole, koje se doista ne bi postidjela i ozbiljnija likovna institucija, zajedničko je djelo prof. mr. Andrijane Mlinarević-Cvetković i učenika Srednje škole iz Gruda – naglasio je predsjednik MH Grude M. Bušić i dodao kako Matica hrvatska Ogranak Grude njeguje ovaj prirodni suodnos škole i kulture i u tome će ozračju nastaviti. Izložbu su činila djela slijedećih mladih umjetnika: Marija Leko, Iva Šimić, Mate Šimić, Iva Leko, Jure Pešorda, Josip Bušić, Stipe Marić, Matea Šimić, Marija Bošnjak, Veselko Perić, Ana Akrap, Ante Pešorda, Marija Vranješ, Ana Palac, Iva Sabljo, Damir Braćić i prof. Andrijana Mlinarević-Cvetković. O izložbi i slikama više je govorio likovni umjetnik i kustos Hrvatske franjevačke arheološke zbirke u Gorici fra Vinko Mikulić. Predstojnik odjela za kulturu općine Grude Srećko Mikulić prigodnim govorom otvorio je ovu izložbu.

Ovu večer glazbom je uveličao grudski virtuoz na glasoviru, više puta nagrađivan domaćim i međunarodnim nagradama, Ivan Galić iz Gorice koji pohađa 2. razred Srednje glazbene škole u Imotskom.

Ljubuški, 22. travnja 2010. (Ivan Kaleb / Večernji list / ljportal.com) – Masovne grobnice nastale tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Ljubuškom, u koje su partizani bacili i zatrpali one koje su pobili, bit će napokon istražene. OV Ljubuškog dalo je zeleno svjetlo, usvojilo osnovne akte na temelju kojih se može pristupiti tom poslu i on će postupno početi. Usvojena je odluka o obilježavanju i uređenju grobišta Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški, imenovano povjerenstvo koje će to provoditi i donesena odluka o premještanju prve masovne grobnice, a to je masovna grobnica Tomića njiva nedaleko od OŠ Marka Marulića i Trgocoopa, u Ulici kralja Krešimira.

Stravično mjesto Tomića njiva nalazi se među kućama, obilježeno je manjim željeznim križem kraj kojeg ljudi povremeno pale svijeće, polažu cvijeće. Pretpostavlja se da se u grobnici nalaze i kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca.

»Vjerojatno ima barem jedan, ima svjedoka o tome, a o komu se radi zasada možemo samo pretpostavljati. Najprije bi mogao biti fra Slobodan Lončar pa možda fra Paško Martinac ili moguće fra Martin Sopta. Netko je od njih, a možda i sva trojica. Svjedok koji je to vidio kaže da je iz zemlje virila ruka u habitu. Tko je i je li bilo još svećenika, ne zna se. Ukupno je tu pokopano 17 ubijenih ljudi«, kazuje fra Miljenko Stojić, član općinskog povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća i vicepostulator postupka mučeništva ubijenih hercegovačkih franjevaca.

Zemljište Tomića njiva na kojem se nalazi masovna grobnica podijeljeno je na pet katastarskih čestica i ima nekoliko vlasnika. Prvo će se ovih dana s njima kao vlasnicima razgovarati o radovima, a potom će iskapanje početi. Priča se da je jedan od njih, iz Mostarskih Vrata, ne znajući da se ispod površine nalaze ljudske kosti počeo na parceli praviti kuću i kad je vidio o čemu se radi, odmah je odustao. U povjerenstvu za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća, koje je imenovalo OV Ljubuški devet je članova: Vice Nižić (predsjednik), Nevenko Barbarić, Ivan Herceg, prof. Drago Grgić, fra Miljenko Stojić, fra Ante Marić, prof. dr. Ante Čuvalo, prof. Ante Paponja i Gojko Grbavac. Njihove su zadaće istraživanje, obilježavanje, uređivanje i premještanje grobišta i izrada Žrtvoslova Općine Ljubuški. Novčana sredstva za rad povjerenstva, osigurat će se iz općinskog proračuna.

Klobuk, 21. travnja 2010. (Radio Ljubuški) – U nedjelju, 25. travnja, svetkovina je Sv. Marka Evanđeliste, zaštitnika župe Klobuk. Taj dan mladim će Klobučanima biti podijeljen sakrament sv. potvrde.

U subotu, 24. travnja, u 18.00 ispovijed je krizmanika, kumova i roditelja, a u 20.00 (poslije sv. mise) upriličit će se večer posvećena fra Leu Petroviću, fratru hercegovačke franjevačke provincije, rođenom u Klobuku 1883. Od 1943. pa sve do smrti 1945., kada je ubijen, bio je provincijal hercegovačkih fratara, a i prvi je hercegovački franjevac koji je doktorirao teologiju. O knjizi Leo Petrović prvi hercegovački franjevac doktor znanosti govorit će fra Ante Marić, o fra Leovu pisanju o popovima glagoljašima fra Stipan Klarić, a o radu Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić. Pokrovitelj ove večeri je načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić.

U nedjelju, 25. travnja, na dan svetkovine Sv. Marka, najprije će se služiti sv. misa na Crkvini u 9.00, a potom je svečana pučka sv. misa u klobučkoj crkvi Sv. Marka u 11.00 koju će predvoditi mjesni biskup mons. dr. Ratko Perić. Pod njom će podijeliti sakrament sv. potvrde 45-ero mladih Klobučana.

Raspored i satnice trodnevnice:

četvrtak, 22. travnja, u 19.00 sv. misu predvodi don Ivan Kovač, biskupijski tajnik
petak, 23. travnja, u 19.00 sv. misu predvodi fra Valentin Vukoja, župni vikar na Širokom Brijegu
subota, 24. travnja, u 19.00 sv. misu predvodi don Ivan Štironja, biskupijski vikar za pastoral

Ravno, 11. travnja 2010. (vjecnispomen-memento.bloger.hr) – U Ravnom je 10. travnja u Crkvi Rođenja Marijina slavljena sv. misa za svećenike koji su stradali u Drugom svjetskom ratu, a pastoralno su djelovali u župi Ravno. Molilo se i za one svećenike koji su ubijeni 1943. u partizanskom napadu na Ravno. Ravno ipak nije sravnjeno, jer koliko ga god zlikovci rušili rodoljublje ga je ponovo podizalo. Cuius regio, eius religio – Čija je zemlja, njegova je i religija. Pri dolasku u Ravno položili smo cvijeće i zapalili svijeće u Rupnom Dolu kod spomenika na mjestu gdje su ubijeni i prvo sahranjeni dvojica franjevaca iz provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita. Njihovi posmrtni ostatci ekshumirani su 10. listopada 1993. i preneseni u Sinj.

Sveto misno slavlje predvodio je župnik iz Ravnog don Pero Pavlović uz sumisništvo trojice svećenika i to: fra Maria Jurišića, župnika u Plini-Stablina, fra Vinka Prlića, župnika iz Staševice i fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, te đakona Perice Maslaća iz Splita. Molili smo i za buduća svećenička zvanja.

Don Pero se posebno osvrnuo na sve biskupe, svećenike, redovnike, bogoslove, sjemeništarce, časnu braću i sestre s prostora bivše države, njih ukupno 663 koji su tijekom i poslije rata ubijeni samo zato jer su ljubili vjeru Kristovu i domovinu Hrvatsku, a ukratko je podsjetio na život, djelovanje i mučeničku smrt svećenika za koje se slavi sv. misa.

Ostatak članka može se pročitati na stranicama portala ili u pdf-u.

Ljubuški, 27. ožujka 2010. (radioljubuski.ba / ljportal.com) – Odlukom i Rješenjem Općinskoga vijeća Ljubuški s kraja prošle godine utemeljeno je Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški. U Povjerenstvo su imenovani Vice Nižić – predsjednik, te članovi Nevenko Barbarić, Ivan Herceg, Drago Grgić, fra Miljenko Stojić, fra Ante Marić, Ante Čuvalo, Ante Paponja i Gojko Grbavac.

Povjerenstvo je danas održalo prvu sjednicu na kojoj su dogovoreni prvi koraci u ostvarenju povjerenih mu zadaća, a to je: istraživanje, obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća koja se nalaze na području općine Ljubuški, premještanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća, izrada Žrtvoslova općine Ljubuški i drugo.

Tako će se već na dnevnom redu iduće sjednice Općinskoga vijeća Ljubuški, koja je zakazana za idući tjedan, naći i Prijedlog Odluke o premještanju masovne grobnice »Tomića njive« u Ljubuškom nastale na kraju Drugog svjetskog rata. To je prva od četiri takve masovne grobnice na području grada.

I ostale tri grobnice kasnije će biti premještene. Prema riječima predsjednika Povjerenstva i predsjednika Općinskoga vijeća Ljubuški Vice Nižića u cijeli posao bit će uključeni i forenzičari iz Splita koji će raditi na utvrđivanju identiteta tih osoba. Nižić je u razgovoru za Radio Ljubuški zamolio sve građane koji imaju informacije o masovnim grobnicama ili stratištima iz Drugog svjetskog rata i poraća da ih dostave Povjerenstvu kako bi ono moglo lakše raditi.

Humac, 10. ožujka 2010. – Generalni postulator Franjevačkog reda fra Giovangiuseppe Califano pohodio je Vicepostulaturu postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« 8. i 9. ožujka. S njim je u društvu bio i fra Ivan Matić, generalni asistent Franjevačkog trećeg reda i Frame.

Vicepostulator fra Miljenko Stojić najprije je goste odveo na Široki Brijeg. Tamo ih je pozdravio gvardijan fra Branimir Musa i u kratkim crtama predstavio franjevačku opstojnost na Širokom Brijegu. Generalni postulator imao je priliku pomoliti se na grobu pobijenih franjevaca koji su ukopani u širokobriješkoj samostanskoj crkvi i proći onu stazu koju su prošli pobijeni fratri odlazeći na smaknuće. Pozorno je slušao o komunističkim ubojstvima i progonima, kako tada tako i tijekom sljedećih godina do Domovinskog rata.

I pohod Mostaru bio je dojmljiv. Generalni postulator uvjerio se u franjevačku odlučnost biti sa svojim narodom unatoč svemu. Vidio je gdje su fratri uhićeni, gdje je nakon toga s drugim fratrima večerao jedan od odgovornih za njihovo ubojstvo, gdje su ubijeni i bačeni u Neretvu. Fra Ante Marić pokazao je i određeni broj predmeta koji su pripadali ubijenim fratrima. Teško je izdvojiti bilo koji, ali krvava plahta iz kreveta ubijenog fra Andrije Topića ili knjiga koju je u ruci držao fra Borislav Pandžić i koja je zajedno s njim gorila zacijelo se teško zaboravljaju. Slijedio je i kratki pohod knjižnici i crkvi.

Za kraj je ostavljen pohod uredima Vicepostulature na Humcu. Vicepostulator je ukratko predstavio njezin način rada i dokle se stiglo u istraživanjima. Generalni postulator je slušao s odobravanjem.

Na Humcu su gosti još razgledali novicijat, postulaturu, samostan, muzej te galeriju Majka. Kako je rekao, generalni postulator se vraća pun dojmova. Uspostavljena je još čvršća povezanost s generalnom postulaturom što će biti od iznimne važnosti za daljnji rad Vicepostulature.

Neum, 7. ožujka 2009. (http://vjecnispomen-memento.bloger.hr) – U subotu, 6. ožujka 2010., posebno svečano je bilo u Stocu u crkvi Sv. Ilije Proroka. Slavljena je sv. misa za svećenike koji su stradali tijekom II. svj. rata i u poraću. Sv. misno slavlje u prepunoj crkvi predvodio je stolački župnik don Rajko Marković uz sumisništvo petorice svećenika koji su za ovu prigodu došli u Stolac, i to: fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« iz franjevačkog samostana na Humcu, don Damjana Raguža, župnika iz Rotimlje, don Blaža Ivande, župnik iz Čeljeva, don Ive Pavlovića, župnika iz Domanovića i don Nedjeljka Krešića, župnika iz Hrasna.

Prije početka sv. mise č. s. Alojzija i okupljeni vjernici molili su krunicu i pokoj vječni za pokojne svećenike. Don Rajko je potom pozdravio sve nazočne i u uvodnim riječima naglasio da je sv. misa najveća molitva, a namijenjena je za pokojne svećenike: don Vidu Putica, don Marijana Vujnovića, don Antu Zrno, don Andriju Majića, mlađeg, don Ivana Raguža, don Mitra Papca i za sada nepoznat broj franjevaca koji su pobijeni na Radimlji i na Poplatu.

Tijekom sv. mise don Rajko je pročitao kratke crtice o životu, radu i ubojstvu svećenika, a puna crkva naroda napeto ga je slušala.

Po završetku misnog slavlja don Rajko je udijelio blagoslov te zahvalio svima nazočnima, kako svećenicima tako i okupljenom mnoštvu, i prenio zajedničke nakane da do konca ove svećeničke godine, slaveći sv. mise, obilježimo spomen na stradanje svih naših svećenika koji su djelovali po našim župama, a svoj život položiše za vjeru Kristovu, narod svoj i ljubljenu domovinu.

Ukratko o pobijenima

Don Vide Putica, rođen je 1859. u Prapratnici, tadašnja župa Gradac. Školovao se u Papinskom zavodu u Rimu. Zaređen je za svećenika 1882. Najprije je bio župnik u Ravnu pa u Hrasnu, a 1899. premješten je u Stolac. Za don Vidinog boravka u Stocu sagrađena je župna crkva. Nakon smrti brata mu Stjepana don Vide je postavljen u Prenj. Ostao je u Prenju 35 godina. Šestoga rujna 1942. četnici su slavili rođendan Petra II. Karađorđevića i harčili kroz Dubrave gdje su ubili više civila. Don Vide je bio star i onemoćao, čuo je pucnjavu i povirio na vrata gdje ga je usmrtio četnički metak. Opljačkali su crkvu i župni dvor, a don Vidino mrtvo tijelo zapalili. Poslije nekoliko dana izgorjele kosti sahranili su četnici u nazočnosti talijanskog svećenika. Na žalost nije ostao spomen na to gdje se to dogodilo, pa do danas don Vidine kosti nisu pronađene.

Don Marijan Vujnović, rođen je 1872. na Pušištima. Bogosloviju je učio u Sarajevu i Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1896. Prvo je bio kapelan u Stocu kod don Lazara Lazarevića, a nakon don Lazareva prelaska u Mostar don Marijan ostaje župnim upraviteljem. Poslije je župnik u Ravnom. Ponovo je postavljen za župnika u Stolac, a potom je premješten u Trebinje. Partizani su ga uhitili, lažno optužili i na smrt osudili, po onoj »Udri pastira i stado će se raspršiti«. Don Marijan je strijeljan u noći između 31. prosinca 1944. i 1. siječnja 1945. Zatrpan je u nekom od rovova u mostarskom Sjevernom logoru. Za grob mu ne znamo.

Don Ante Zrno, rođen je 1909. u Duvnu. U Sarajevu je završio bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1934. Imenovan je kapelanom u Stocu kod don Marka Zovke. Ostao je dvije godine, aktivan je bio na svim poljima vjerskog i kulturnog života. Iz Stoca je premješten za župnika u Vir. Partizani su ga odlučili ubiti pa se sklonio sa župe. Kasnije je uhićen, optužen i odveden u tamnicu u Čapljinu pa u Dubrovnik. Osuđen je na smrt, žalio se na presudu i tražio da se saslušaju svjedoci, što mu je i obećano. Nadao se da će ga poštedjeti. Sve uzalud. Partizanima se žurilo pa su ga negdje oko 24. lipnja 1945. odveli na mali otočić Daksu pored Dubrovnika i tamo strijeljali. Za grob mu ne znamo.

Don Andrija Majić mlađi, rođen je 1910. u Drinovcima. Bogosloviju je završio u Sarajevu 1935. Za svećenika je zaređen 1935. Prvo je bio kapelan u župi Vir, onda u Stocu 3 god. Potom župnik na Trebinji. U jesen 1941. premješten je u Vinicu. Saznao je da ga kane ubiti. Sklonio se kod strica, don Andrije starijeg, u Bijelo Polje, a odatle u Zagreb. Postao je vojni dušobrižnik i nosio čin satnika. Povlači se s vojskom prema Austriji. Vraćen je i predan partizanima. Na puteljku prema Jazovki pronađen je don Andrijin časoslov. Po pričanju svjedoka on je 15. srpnja 1945., oko 5. – 6. sati ujutro okrutno mučen, a onda još živ ubačen u Jazovku. Na njezinom otvoru danas stoji napisano: »Bože oprosti im, znali su što čine«.

Don Ivan Raguž, rođen je 1877. Za svećenika je zaređen 1900. Prvo je kapelan u Hrasnu, pa u Gracu. Potom je župnik na Trebinji, pa u Ravnom. Iz Ravnog je premješten u Klepce, a onda ponovno na Trebinju. Inkardiniran je 1935. u dubrovačku biskupiju i bio župnik u Kliševu. Umirovljen je i vratio se u Stolac, a 1944. povukao se u Mostar. U noći s 13. na 14. veljače 1945. pao je Mostar, a don Ivan je uhićen, zatvoren, osuđen na smrt i strijeljan. Večer uoči suđenja i strijeljanja (iako je znao da će ga ubiti) molio je kao uvijek iz svojega molitvenika, a onda zaspao i spavao kao janje. Kada su ga odvodili na strijeljanje, obuo je cipele i zavezao vezice kao da ide u šetnju. Jedan zatvorenik Rom kopao je don Ivanu grob negdje iznad Sjevernog logora u Mostaru. Za grob mu do danas ne znamo.

Don Mitar Papac, rođen je 1896. na Pušištu. U Sarajevu je završio bogosloviju 1920. Zaređen je za svećenika 1919., a mladu misu proslavio je 26. prosinca 1919. u Stocu. Prvo je kapelan u Donjem Hrasnu, pa župnik u župi Gornje Hrasno, a onda u župi Gradac. Optužen je da govori, u crkvi, protiv vlasti i države. Uhićen je 16. veljače 1945. i odveden u stolački zatvor. Ispitivan je i pušten. Ponovno je uhićen 1945., a 24. siječnja 1946. osuđen na 8 godina zatvora. Kao svećenik bio je posebno šikaniran, ponižavan i čest stanovnik staklare. Poginuo je u Slakovcima u namještenoj željezničkoj nesreći 28. travnja 1951. Sahranjen je u Srijemskoj Mitrovici, a 1967. kosti ovoga mučenika prenesene su u Gradac. Don Mitar danas počiva u grobnici u gradačkom groblju.

Na Radimlji je ubijeno nekoliko svećenika franjevaca. Po nekim saznanjima jednoga su fratra držali krvnici partizani, a jedna ga je partizanka bola vilama. Sve to je vidjela neka žena iz obližnje ograde te čula njegove krikove i da govori: »Napasti, odmakni od mene«. Točan broj i imena pokojnika ne znamo. Na Poplatu u jamu je ubačeno nekoliko franjevaca. Njihove samrtničke vapaje čuo je i habite pronašao jedan slučajni prolaznik odmah nakon zločina. Zlikovci su, vidjevši da netko dolazi, pobjegli. Na žalost ni ovdje ne znamo točan broj ubijenih niti imena pokojnika.

Široki Brijeg, 2. ožujka 2010. (sirokibrijeg.ba) – Na samom početku 22. sjednice Općinskog vijeća na prijedlog nezavisne vijećnice Ruže Sopta, a koji je prihvatio predlagatelj, šesta točka dnevnog reda Prijedlog Odluke o usvajanju Programa kapitalnih investicija općine Široki Brijeg iz razloga usklađivanja sa Strategijom razvoja općine Široki Brijeg skinuta je s dnevnog reda. Nakon usvajanja zapisnika s 21. sjednice Općinskog vijeća usvojena je Odluka o premještanju masovne grobnice »Dubrava« u Knešpolju nastale krajem Drugog svjetskog rata. Aktivnosti na iskapanju i premještanju masovne grobnice provest će Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća općine Široki Brijeg, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i JU Coming.

O radu Povjerenstva, kao i zakonskim temeljima i razlozima donošenja ove Odluke govorili su predsjednik Pero Kožul i član dr. sc. Mile Lasić. O radu Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« govorio je fra Miljenko Stojić koji je između ostaloga izrazio zadovoljstvo što je općina Široki Brijeg prva koja je pokrenula aktivnosti oko pronalaženja i premještanja masovnih grobnica na području općine koje su nastale nakon Drugog svjetskog rata. Usvojena je i Odluka o utvrđivanju naknade za usluge Dječjeg vrtića »Pčelica« temeljem koje su korisnici usluga Dječjeg vrtića, koji imaju djecu s 80, 90 i 100 postotnom invalidnošću oslobođeni plaćanja naknade korištenja dječjeg vrtića, a korisnici iz obitelji s više djece za drugo dijete plaćaju naknadu 150 KM za stariji uzrast i za jaslice 180 KM, a za treće, četvrto i svako slijedeće dijete koje ide u vrtić oslobođeni su plaćanja naknade. Usvojena je i Odluka o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu na području katastarske općine Izbično. Utvrđena je i prosječna konačna građevinska cijena iz 2009. i iznosi 1.000 KM za 1 m² stambenog prostora na području općine Široki Brijeg. Jednoglasno je usvojena Odluka o izmjeni Odluke o usuglašavanju sjedišta, skraćenog naziva, oblika pečata i djelatnosti Javnog poduzeća »Vodovod i kanalizacija« d.o.o. Široki Brijeg i Odluka o izmjeni Statuta Javnog poduzeća »Vodovod i kanalizacija« d.o.o. Široki Brijeg. Vijećnici su nakon razmatranja i primjedbi i prijedloga vijećnika usvojili Nacrt Poslovnika Općinskog vijeća Široki Brijeg. Za ravnatelja »Narodne knjižnice« Široki Brijeg imenovan je Ante Ćužić, profesor filozofije i religijske kulture. U točki Vijećnička pitanja, primjedbe i prijedlozi vijećnica Ruža Sopta, predsjednica Odbora za gospodarstvo, u ime Odbora predložila je da se renta i cijena zemljišta razdvoje i preispita visina cijene građevinskog zemljišta u ruralnom području općine.

Čitluk, 12. veljače 2010. (www.citluk.ba) – Danas je u prostorijama općine Čitluk održan sastanak uredničkog kolegija za izradu fotomonografije »Brotnjo«. Glavni urednik Ivan Sivrić predstavio je dosadašnje aktivnosti projekta koji će, kako je i ranije najavljeno, biti okončan do svibnja ove godine.

Fotomonografija »Brotnjo« dokument je koji će biti trajni zapis o povijesti, običajima, znamenitostima i životu kraja koji će ove godine proslaviti 705. obljetnicu od prvoga spomena.

Kao turističko središte Bosne i Hercegovine i jedno od najpoznatijih vjerskih odredišta na svijetu, Brotnjo je kraj koji godišnje posjeti preko milijun ljudi iz cijeloga svijeta. Realizacijom ovoga projekta uvelike će se pridonijeti promociji Brotnja i općine Čitluk.

Široki Brijeg, 8. veljače 2010. (Gojko Jelić) – Široki Brijeg, kolijevka Hercegovačke franjevačke provincije, zbog krvavog 7. veljače 1945. postade središnje žrtvoslovno mjesto ove Provincije. Komunisti nikada nisu mogli utrnuti spomen na taj dan. On se čuvao u srcima i obilježavao, makar i skrivećki.

I ove godine na mjestu ubojstva nevinih franjevaca, kod ratnog skloništa, tiha molitva. Ubijeni su metkom u zatiljak i zatim spaljeni. Puk ih prozva mučenicima. Stazom kojom su kročili, 7. veljače 2010. dolazila je duga procesija: ministranata, postulanata, novaka, svećenika. Framaši predvode pjesmu Gospodin je pastir moj, a riječi iz Knjige o Jobu podsjećaju na nadu i vjeru koju su imali pobijeni fratri.

Nakon zajedničke molitva procesija se upućuje u crkvu gdje se nastavlja molitva pokraj groba u kojem su pokopana 22 franjevca. Crkvom i srcima nazočnog puka, koji je ispunio velebnu širokobriješku samostansku crkvu, odjekuje njihovih 66 imena.

Sv. je misu predvodio, umjesto izočnog provincijala, fra Miljenko Šteko, vikar Hercegovačke franjevačke provincije. U svojoj je propovijedi između ostaloga istaknuo sljedeće.

»Ova mučenička Provincija, baš je na današnji dan, spremna dati odgovor svakomu tko traži razlog nade koja je u nama. Ona u sebi, upravo po ovim nevinim žrtvama, utjelovljuje evanđeoski program nasljedovanja Gospodina!

Euharistija je Isusova reakcija, njegov odgovor na nadolazeću smrt. Njegova je smrt postala pretvorbom, smrt je pretvorio u čin ljubavi. Sam Isus daje smisao svojoj smrti: za njegove neprijatelje zločin, a Isus ju pretvara u slobodan čin ljubavi: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje". No, ta ljubav u isto vrijeme, nosi i tragičnu tjeskobu žrtve. Jer se lomi puno toga ljudskoga što nas na zemlji veže. I upravo u takvim trenutcima tragične tjeskobe žrtve, čovjek otkriva posve bjelodano da mu je prava Domovina na Nebesima! Kad u ljudskim okvirima postaje siroti siromah, istinska sloboda progovara u bogatstvu duše. Da bismo to shvatili, potrebno je doista srcem slaviti Euharistiju. I ne možemo donijeti plodove ljubavi, prije negoli smo u središtu srca zasadili stablo križa. A to opet znači kako ne možemo jesti kruh i piti iz kaleža, ne želimo li svim svojim snagama biti u zajedništvu s Isusovom žrtvom.

Sažimajući svu tragičnu tjeskobu žrtve i ujedinjujući svaku bol u zajedništvo s Isusovom žrtvom, ovo je trenutak kad treba svima zaželjeti mir. Posebno onima koji su sudjelovali u mučenju ovih nevinih žrtava. A mir je bio i ostao plod istine!«

Nakon popričesne molitve nazočnima se obratio vicepostulator fra Miljenko Stojić, koji je u kratkim crtama prikazao rad Vicepostulature nadajući se da će u skoroj budućnosti započeti, na biskupijskoj razini, postupak mučeništva za pobijenu braću. U protekloj godini identificiran je fra Maksimilijan Jurčić, održan je znanstveni simpozij o pobijenoj braći, glasilo Vicepostulature Stopama pobijenih ima širok krug čitatelja, a u svrhu informiranja javnosti redovno se održava i portal pobijeni.info. Vicepostulatura dolazi u posjed predmeta koji su pripadali pobijenoj braći i u tu svrhu je formirana Riznica vicepostulature, a čim se steknu uvjeti, na Širokom Brijegu će se izložiti dio tih predmeta. Vicepostulatura sudjeluje u radu »Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz 2. svjetskog rata i poraća na području općine Š. Brijeg«, a kako postoje svjedočanstava da je u jednoj masovnoj grobnici pokopan i jedan fratar Vicepostulatura i Povjerenstvo će uskoro pristupiti njezinom otkopavanju. Fra Miljenko je pozvao sve da ukoliko znaju bilo koji podatak o pobijenoj braći ili ako netko drži da je zadobio neku milost zagovorom pobijene braće da se javi, jer će svaki podatak pripomoći u što bržem izlasku iz ovog pripremnog razdoblja i službenom početku Postupka mučeništva.

Širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa podsjetio je na riječi generalnog pohoditelja fra Ivana de Vietrija, koji je nakon obilaska Bosne i Hercegovine 1708. godine napisao: »U tim krajevima nema pedlja zemlje koja nije natopljena krvlju siromašnih fratara«. Nastavio je: »Samo mi koji smo rođeni na ovoj zemlji znamo kroz kolike patnje je prošao ovaj narod. Kao da su se stoljeća i godine natjecale koja će više bola donijeti. Svako stoljeće je bilo teško i svaka godina krvava, ali 1945. bila je apokalipsa prije Apokalipse. Mržnja, ta sotonska hrana, sručila se na ovaj mali narod i na njegovu Crkvu. Svećenstvo poubijano, kulturni identitet pogažen, dostojanstvo obitelji uništeno, crkve i kapelice spaljeni... Danas si postavljam pitanje što je veća tragedija: umrijeti ili zaboraviti što je bilo!? Narod koji nema svoje pamćenje nije narod, pa stoga ako želimo živjeti kao narod moramo pamtiti, kako radosne tako i žalosne i krvave trenutke svoje povijesti. Povijest je, istina, učiteljica života, ali je i hraniteljica duha da nikada ne zaboravimo ime i prezime svojih pokojnih.

Spomenimo da su komunisti tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću pobili gotovo trećinu članova Hercegovačke franjevačke provincije, drugu trećinu su rastjerali po bijelom svijetu, a treća trećina je ostala u domovini zbog čega su je komunisti »nagradili«, između ostaloga, različitim progonima i dugim tamničkim godinama. Prosječna dob pobijenih bila je 41 godina. Još se ne zna za grobove njih 35.

Široki Brijeg, 26. siječnja 2010. (FENA) – Na sjednici Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća u općini Široki Brijeg predsjednik tog povjerenstva Pero Kožul kazao je da je u posljednja dva mjeseca zabilježen povećan broj prijava grobišta.

Kožul je istaknuo kako je potrebno raditi na daljnjem prikupljanju podataka i izjava svjedoka o grobištima Drugog svjetskog rata i poraća na području te općine.

On je također najavio da će se na temelju pristiglih prijava i izjava svjedoka uskoro početi s radom na terenu, odnosno s obilježavanjem grobišta na području širokobriješke općine.

Miljenko Stojić član je spomenutog povjerenstva i nazočio je sjednici.

Humac, 25. siječnja 2010. (Gojko Jelić) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« pred javnost stavlja dio bogatoga rada preko 4. broja svoga glasila Stopama pobijenih. Ona inače skuplja svjedočenja i građu da bi jednoga dana barem neki od 66 hercegovačkih franjevaca postao blaženim i svetim. Sve njih pobili su komunisti tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata.

Svojom dojmljivom naslovnicom glasilo nas uvodi u najznačajniji događaj iz proteklog razdoblja u kojem je sudjelovala Vicepostulatura – pronalazak i pokop posmrtnih ostataka fra Maksimilijana Jurčića. Donesen je dnevnički zapis vicepostulatora fra Miljenka Stojića o iskopavanju posmrtnih ostataka u masovnim grobnicama u Vrgorcu, kao i sve ono što je uslijedilo nakon toga: identifikacija i pokop. Dr. sc. fra Robert Jolić ispisuje iscrpni životopis fra Maksimilijana Jurčića, »plemenitog čovjeka i svetog fratra«. Posebno je dirljiva fotografija na zadnjoj korici glasila: očišćeni ostatci krunice fra Maksimilijana Jurčića iz masovne grobnice u Vrgorcu.

I ovaj put donosi nova i potresna svjedočenja. Tako nekoliko mjeseci nakon rata mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski biskup don Petar Čule piše: »Još uvijek pronose se u dnevnoj štampi lažne i tendenciozne vijesti o uzrocima pogibije fratara na Širokom Brijegu u veljači ove godine. Da se tim lažima mogne što uspješnije na put stati, potrebno je prije svega sam događaj preko svjedoka točno ispitati i sa svih strana osvijetliti.« Glasilo prenosi i svjedočenje bivšeg partizana o zločinu nad fratrima u Gornjem Gracu kraj Širokog Brijega u veljači 1945. U razgovoru s fra Dragom Brglezom, župnikom župe sv. Jurja u Đurmancu, Krešimir Šego saznaje nove pojedinosti o stradanju velikog broja hrvatskih vojnika, civila, žena i djece te svećenika i redovnika na području Krapine, Đurmanca, Sv. Križa Začretja, Oroslavlja, Maceljske šume. U kronici franjevačkog samostana u Krapini stoje imena pobijenih svećenika, među kojima su i hercegovački franjevci: fra Metod Puljić, fra Darinko Darinko Mikulić i fra Julijan Petrović. Donesen je preslik knjižice »Nasljeduj Krista« koja je pripadala fra Darinku Mikuliću i koju je na Križnom putu pronašao jedan hrvatski uznik i prošle je godine donio u Vicepostulaturu. Zanimljivo je da još uvijek nije otvoreno na stotine jama u tome području, iako se stalno govori o potrebi istraživanja i dostojnog pokopa svih žrtava. Ni Hrvatski sabor nije jasno i glasno osudio zločine komunizma. Fra Drago podsjeća na riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića u Maclju 1991.: »Osluhnimo kakvu poruku upućuju duše pokojnika. Njihova poruka iz vječnosti je poruka opraštanja, pomirenja, mira i ljubavi! Bila bi najteža uvrjeda za njih kada bi netko zlorabio da u njihovo ime potiče na osvetu, da na račun njihove žrtve sije osvetu.«

Fra Vinko Dragićević opisuje krvave i mučne dane komunizma kroz život fra Serafina Dodiga. Nakon što su mu zli ljudi podmetnuli oružje i nakon što su ga Talijani osudili na smrt, od izvršenja kazne spašava ga fra Ćiro Ujević kleknuvši pred talijanskog zapovjednika. Partizanska vlast nakon toga fra Serafina uzima kao »svoga«, borca protiv fašizma, postavlja ga, unatoč njegovu protivljenju, u svoje odbore propagirajući da je narodni svećenik i napredni rodoljub. Požalio je što nije umro pod fašističkim plotunima. Govorio je: »Dok moja braća gnjiju po komunističkim zatvorima, mene naši ljudi vide u društva neprijatelja Boga, Crkve, a ja s njima nemam ništa zajedničko.« I komunističke vlasti ga pokušavaju ubiti, ali zahvaljujući jednom prijatelju i svome subratu fra Viktoru Nuiću ostaje živ. Partizani su mu govorili: »Mjesto ti je među nama ili pod zemljom. Ako ne ćeš s nama, da mi imamo pokriće, da možemo reći da je narod i čestiti svećenici za nas, onda si fašist.« Fra Serafin, domoljub, franjevac i svećenik odan Crkvi nosio je hrabro svoju bol.

Također je donesena i rubrika Odjek u umjetnosti. U njoj se objavljuju književna ostvarenja na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca.

I ovaj broj kvalitetom sadržaja i opreme nadilazi osobine jednog glasila (objavljivanje stavova neke organizacije) te postaje, nakon dugih godina prisilne šutnje, potreban glas istine i zraka svjetlosti na ovom našem prostoru prepunom medijske tame. Glasilo postaje glas pobijenih: Idući njihovim stopama za Boga i Domovinu do kraja svjedočiti. Znajući da Vicepostulatura raspolaže brojnim svjedočenjima možda bi bilo dobro da se glasilo pojavi i više nego dva puta godišnje. Inače sve o njemu i o drugome što Vicepostulatura radi može se pronaći na web adresi: www.pobijeni.info

Mostar, 23. siječnja 2010. (Misijana Brkić-Milinković / Večernji list) – »Ako Bog da, nadam se da ćete jednoga dana čitati i drugu knjigu "Priča l legendi", jer Ih je u mome računalu već 30-40 novih. Sada sve to treba Istražiti, obraditi i zaokružiti u konačnu cjelinu«, kazao je Grgo Mikulić na predstavljanju knjige u kojoj, kroz dvadeset i sedam priča i legendi iz Hercegovine, donosi iz prošlosti zaboravljena imena, mjesta, ljude, običaje, pripovijeda o stvarnim, povijesnim likovima, osobama iz legendi...

Putopis
Ova knjiga putopisno je putovanje utemeljeno na povijesnoj zbilji i legendi, događajima prije Krista do danas. U središtu tih priča je čovjek.

Ostatak članka može se pročitati u pdf obliku.

Vijest o ovom događaju može se također pročitati na stranicama Dnevnog lista ili u pdf obliku.