Print Friendly, PDF & Email

Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, DHK HB  Dan, Mostar  Zagreb, 2006.

Piše: Vladimir Lončarević

Već je dulje vrijeme kako mi u ruke dospije šesta zbirka pjesama svećenika fra Miljenka Stojića Dobro jutro, kolonijo (DHK HB i Dan, Mostar-Zagreb, 2006). Iščitavanje daje jasan zaključak: riječ je o izgrađenu pjesniku. Njegov je pjev čist i jednostavan, više narativan nego lirski istkan, čvrsto obilježen jezikom odnosno govorom (stilemima) hercegovačkog zavičaja. Tematska je struktura razvedena: nacionalno-povijesna, kršćansko-crkvena, često iskazana kroz osobni doživljaj događa(n)ja i bližnjega. No ujedno te tematske cjeline nisu odvojene, nego se nacionalna prosviještenost povijesti, nad kojom »Isus spava«, prožima s izrazitom kršćanskom pozicijom shvaćanja smisla osobnog, narodnog i čovječanskog života. Imamo, dakle, jasnu i sigurnu duhovnu poziciju pjesnikovu pa je možda naslov zbirke pomalo u diskrepanciji s time.

Dakako, u pozadini te sigurnosti nalazi se čitav dijapazon raspoloženja, od onih gdje se pjesnik upušta u resku kritiku hrvatskih i svjetskih laži – jer je laž osnova svakoga grijeha (razaranja, poniženja i smrti) – do sasvim lirski osjećajnih ulomaka, gdje se prepušta blagoj sjeti i razočaranosti, ali i iskrenu divljenju nevinosti života kako ga je Bog zamislio. U tome smislu Miljenko je Stojić na tragu onoga pjeva što ga je bi ustanovio naraštaj predratnih pjesnika poput Nikolića i Klarića, zatim Kaštelana, Nekićeve, Arapovića, Tolja, Vučemila, Gojka Sušca, do Rastočića i drugih, a zapravo se nastavlja na sve one koji su vjerovali da je pjesnik i prorok i rizničar povijesti, a ne samo glasnogovornik vlastitih efemerija. To je pozicija pjesnika koji je usidren u povijest i ne prihvaća da se ona izbriše, obezjunači i demoralizira. Tomu je, kako je napomenuto, sukladan rječnik, odrješit i neposredan, ali iskren i proživljen, uglavnom bez afektacija. Nedvojbeno, pjesnik Miljenko Stojić još može usavršiti svoj izričaj, poglavito ako se liši katkad, ne uvijek, kao nametnute patetike i nezgrapnih sintagmi koje su više primjerene polemičkom nego pjesničkom govoru; ako svoju narativnost, kad je već njeguje, prožme s više lirskih slika, za što očito ima osjećaj.

Gojko Polegubić, radnik u »Gredelju«, tiskao je potkraj prošle godine svoju petu zbirku pjesama Kornatske krune. Tu je riječ o lirici visoke čistoće. Njegov je pjesnički jezik u službi svojevrsne dedukcije, pa i redukcije stvarnosti na sličice, kao dijafilm. Potka je pjeva motiv krajobraza. Kroza nj iskazuje se i duhovno obzorje pjesnikovo, pomalo stidljivo, ali osjećaj da je sve, živo i neživo, uronjeno u Transcendenciju zapravo je vrlo jak. Sve tu miriše ne eshaton, koji se obilno izlijeva na pjesnika i svijet. Polegubićeva je pozicija prije svega promatračka: uočiti životne slike, dopustiti da se one stalože u osobno iskustvo, da se potom poetski prereknu i izbace najavu kao lirski preobražena stvarnost. Tako se i najveći misteriji života, kakvi su rođenje i smrt, preobražavaju u slike običnosti svakodnevice. A onda po njima spoznajemo s pjesnikom da sve jest samo ako je u Bogu, koji sve sabire, izmiruje i zauvijek čuva. Polegubićev poetski govor nije dakako nasilno originalan; ima pandana, možda ponajviše u ženskom pjesništvu poput onoga V. Krmpotić, V. Stahuljak ili G. Tanger. Svakako, on vješto ekvilibrira između slikovnog i pojmovnog kao i između racija i emocija.

A na čemu valja poraditi? Ako već preferira slobodan stih, onda se pogotovo valja čuvati rogobatnih rima (npr. »gatke/knjige slatke«), a i čuvati se odviše napadnih skokova iz svakodnevnog govora u istančan lirski iskaz.

Ukratko, obje zbirke pokazuju da je riječ o zrelim pjesnicima, koji izrastaju iz kršćanske duhovnosti. I ponovno se valja upitati: zašto antologičari suvremenog pjesništva zaobilaze ovu liriku, eventualno se zadržavajući samo na prinosima starijih (A. Petričević, I. Golub). Ta se praksa površnosti i nemara mora napokon promijeniti jer spomenuti pjesnici i brojni drugi čine i te kako zanimljiv, uvjerljiv i reprezentativan segment suvremene hrvatske lirike.

Mi, XXXI, 5, Zagreb, 2007., str. 26.

Osobno