Miljenko Stojić, Pjesma blizini, Ceres, Zagreb, 1995.
Piše: Ivan Tolj
Gospođe i gospodo, fra Miljenko, hrvatski pjesniče!
Ja rijetko kada govorim o knjigama svojih kolega. Zapravo, vrlo rijetko predstavljam knjige, to nisam radio niti prije kada sam dublje ponirao u prostore hrvatskog pjevanja, recimo prije jedno desetak godina. Ali, kada me fra Miljenko pozvao da govorim o njegovoj knjizi bio sam siguran da ima nekoliko čvrsto ukopanih razloga, bez obzira na moju procjenu njegovoga pjevanja i njegovoga opusa, jer tu su pred nama tri knjige, da mogu govoriti. Posve je jasno da nas veže nekoliko bitnih, vrlo prizemnih činjenica koje se vertikalno uspinju i imaju razlog da u krajnjoj liniji progovorimo na način na koji ja sada želim govoriti. Sinovi smo istoga podneblja, istih drača, istoga sunca, iste tradicije, nekih sazvučja koja odjekuju na prostoru naše Hercegovine već postojano, vrlo sigurno bez obzira na sve nevere, na sve neprilike u kojima je taj puk i taj narod, taj dio hrvatskog naroda prolazio, da duhovnik fra Miljenko Stojić ima što reći. Međutim, što me je vrlo iznenadilo? Moram priznati kada smo kontaktirali nekoliko puta brzoglasom, da sam imao jednu malu, laganu predrasudu. Kada u duhovnim osobama, čast iznimkama, gledam neke pjesničke podatke onda kod već prvih susreta s prvim stihovima bojim se naracije, bojim se jedne vrste naracije, bojim se jedne vrste deskriptivnosti i ispovijednosti koja je potpuno normalna u određenom smislu politički i pjesnički neprihvatljiva za ljude koji rade taj vrlo težak, značajan i odgovoran posao za Crkvu i za narod.
Međutim, ugodno sam iznenađen, i zbog toga se radujem, što sam doživio da Miljenko Stojić perfektno ponire u prostore pjesničke riječi na način da ono što se zove ekonomija iskaza, ekonomija jezika korespondira s onim što on želi reći. Miljenko Stojić, pogotovo u ovoj zbirci »Pjesma blizini«, i čestitam nakladniku g. Dumančiću da se odlučio objaviti ovu knjigu, pogotovo u ovoj knjizi ta čistoća iskaza je vrlo evidentna i jasno posve se razlikuje, ne posve ali poetički, jer tu je već jedna nadgradnja u odnosu na zbirku »Unatoč svemu«. Ne znam kronologiju nastajanja pjesama, ali ovdje vidim jednoga čovjeka, iskusnoga pjesnika gdje možemo govoriti da itekako zna poručiti ono što treba poručiti. Ako se netko bavi tim poslom, vrlo delikatnim poslom, onda ništa nije luđe nego čitati nešto što nije poezija. Mi živimo također u vremenu, ja bih rekao, inflacije pjesmotvora o velikim temama kao što je domovina, kao što je Bog, kao što je ljubav. I ljudi nekako drže, i to me pomalo užasava, da je, ne znam da li u ime lijenosti ili nekakvih osjećajnih sklopova, da je najlakše biti pjesnik, odnosno da je najlakše se orisavati, ogledati na način da čovjek napiše 20, 30, 40, 50 nekakvih pjesmuljaka i onda kaže da je napravio posao. Pogotovo, kada danas u Hrvatskoj nekako '95. svatko piše. Kada kažem svatko, pod tim mislim na one koji nisu ni pomišljali do 1990., nisu se usuđivali ni u kući izustiti, a kamoli izravno posvećivati pjesme domovini, da se ta domovina imenuje, da je to Hrvatska i da nije nikakva druga. Mislim, i to je sigurno, da su riječ Bog i riječ Hrvatska dvije najjače riječi u našem jeziku. Oni koji nisu bili skloni nikakvim kompromisima oni su to radili jasno i prije 1989. tj. 1990. i moglo bi se govoriti puno zašto to neki nisu htjeli raditi. Sada im se to dopada, ali blagoslovljeno u ovome vremenu je nešto što to više nije korisno. Dakle, ne može se profitirati i nitko nije specijalno nagrađen ako pjeva o Hrvatskoj. Dakle, fra Miljenko Stojić pjeva o Hrvatskoj iz dubine svoga bića, dakle iz jedne istine. Ja mislim da Vladimir Pavlović na jednom mjestu spominje skepsu. Ja sam to čitao, pročitao sam sve tri knjige, i mislim da nema uopće prostora za to. Postoji upitnost, postoji jedna otvorenost prema svim pitanjima. Mislim da ga moramo gledati i kao svećenika, čovjek je ono sve što on jest, pa mi se taj pristup pričanju poetske priče vrlo sviđa. Znači sve je podložno jednome načinu pitanja kako. To ne dovodi u pitanje neke bitne oznake kao Bog, kao što je vjera, kao što je Hrvatska, kao što je narod. To je duboko utemeljeno u sve tri knjige i kad se uzme u ruke knjiga »Ta vremena« onda vidite da je to pjesnik, da je to čovjek i duhovnik koji je živio u tom i da je bio vojnik. I meni je žao da »Molitva iz rova«, koja mi se čini antologijskom za ovo naše razdoblje, jer vrlo je teško napisati dobru ratnu liriku, što je to ratna lirika i o tome bi se dalo govoriti, da nije u ovoj antologiji Stamaća i Sanadera. Taj molitveni i posve novi pristup meni se sviđa zato što se ne odustaje. Vojnik je u rovu, on mora biti u rovu, ali, neka mi bude dopušteno tu pjesmu pročitati, u čast ovome vremenu, ali i u čast tolikih hercegovačkih franjevaca, dakle Vaših kolega koji su se ugradili u ovaj život, u ovu zemlju i ovu državu koju mi danas imamo, širokobrijeških mučenika.
»večeras kada budeš prolazio našom bojišnicom
svrati Bože i u moj rov
ispričat ću ti najljepše priče koje znam
biti iskreniji nego ikada prije
obećat ću ti da ne ću biti
kao oni s druge strane
borit ću se kao ono ti
kada si bičem tjerao trgovce iz hrama
pritom ih nisi mrzio
učinio si tek ono
što si trebao učiniti
svrati Bože večeras i u moj rov
ne ću te imati čime počastiti
razumjet ćeš me
svakog trena oni mogu zapucati
prijateljski ćemo sagledati moju sadašnjost
dogovoriti se da u budućnosti
ne idemo jedan bez drugoga
svrati Bože večeras i u moj rov
možda ne ću prepoznati tvoj dolazak
zato molim te budi uporan
zovi me
sigurno ću se odazvati
čujem li tvoj glas«
Dakle, mislim da, i ne želim ovom prilikom ukazivati zbog čega tvrdim i osobno sam uvjeren zašto ja mogu govoriti impresivno, ne želim govoriti kao kritičar, zbog čega držim da je ovo doista antologijska pjesma. Zato što na sadržajnom planu nudi jedan sasvim novi uvid. Od svega onoga što sam ja pročitao mogu reći da je ovdje jedna snažna vjera saopćena toliko toplo i toliko ljudski. Inače, sve te tri knjige, što je za mene također jako bitno, polaze od čovjeka. Bog je u čovjeku, polazi od čovjeka i nekako se sve propinje prema nebesima i mislim da je Miljenko Stojić uspio biti ispovjedan koliko je potrebno, narativan koliko je potrebno i deskriptivan koliko je potrebno da se stvori niz uspješnih pjesmotvora. Kada pročitam da pjesma, jednoga fratra, duhovnika i pjesnika nosi naslov »Kockar« onda se to meni dopada. Ja se isto nalazim u toj pjesmi. Na koncu konca pjesme se i pišu da bi se i drugi našli u njima. Ako se drugi ne nalaze i ne ogledavaju u njima uzaludan nam je posao. Ili pak tko bi ih sve nabrojio u ovoj knjizi koja mi se iznimno sviđa. Izdvojio bih još i pjesmu »Moje sobe« koja je također fino saopćena. Kad imate raspon ciklusa »Trenutak iskrenog darivanja, trenutak je najvećeg primanja« onda se prestrašite da je to jedna istina, dosta jaka, utemeljena na svim vrednotama, na etici, na Evanđelju, itd. i sad očekujete propovijed. Međutim, nema propovijedi. Dakle, kako Vam je uspjelo fra Miljenko izbjeći tu narativnost, a bojao sam se, eventualnog utjecaja možda i fra Janka Bubala, koji se u nekim svojim prvim knjigama teško rješavao narativnosti, iako je velik i dobar pjesnik. To znači da ste Vi svaki stih itekako, itekako meditirali na način da ste čekali istvo riječi i Vašega unutarnjeg osjećaja, odnosno uvjerenja. »Pjesma blizini« i »Ta vremena«, rekao bih to je zbirčica vrlo kratkih eseja koji govore o našoj muci i našoj problematici, to su promišljanja. Baš kao da gledam Cheslava Milosca, ali u ovom slučaju hrvatskog, koji je zapitan nad sudbinom svoje zemlje i svoga naroda, dakle jednom farizejštinom Europe u kojoj smo se nalazili i hvala Bogu malo pomalo zahvaljujući sami sebi i Božjoj pomoći da smo se uspjeli izvući iz svega toga i načiniti i pretvoriti sve naše minuse u velike plusove koje već tisuću godina očekujemo.
Puno bi se još moglo govoriti o poeziji. U svakom slučaju ja želim izraziti ovom prilikom zadovoljstvo da je hrvatsko pjesništvo dobilo autohtonog pjesnika, to znači da on ima svoju vlastitu prozodiju i ritam. Tim više što to nije bilo lako postići, jer se niste toliko družili s ljudima od pera već ste bili u nekim drugim situacijama. Međutim, možda Vam je to bila i prednost. Čestitam i hvala Vam i za »Ta vremena« i za »Unatoč svemu«, a posebice hvala Vam za vrlo uspjelu pjesničku zbirku »Pjesma blizini«.
Još bih vam želio reći, to što sam sad zaboravio ali sam se sjetio, da je šezdeseto godište. Nema nemušta govora, nema lupanja, nema utjecaja onih silnih tambura hofa i svega čime je ovdje ova javnost bila izložena, dakle mucanju, neprepoznavanju niti problema niti raspolaganju s poetskim rekvizitarijem. Fra Miljenko Stojić se nastavlja na sve ono što je upravo dobro u tradiciji hrvatskoga pjesništva.
Predstavljanje u »Društvu hrvatskih književnika«, Zagreb, 29. rujna 1995.
