Print Friendly, PDF & Email

ĆASKANJE SA SAMIM SOBOM

Mijenjam prošlo izdanje časopisa,
tamo na polici s knjigama.
Treba ustupiti mjesto novome,
iako ne znam je li bolje od bivšega
i ne da mi se uopće istraživati.

Staro je prošlo, novo došlo, i to je to.

Otvaram Sveto pismo na nekoj stranici,
čitam riječi koje čuh još u djetinjstvu.
Jesu li i one za kut?
Rukom mrsim kosu,
gledam omiljenu sliku mora,
davno je već spremih kamo treba.
I ona bi spadala u prohujale stvari.

Nisam nešto danas za umovanje,
pa s časopisom neka bude što hoće.

Otići ću još oprati ruke,
jer je časopis možda sa sobom donio virus,
onaj o kome svakodnevno trube,
putovao je dugim poštanskim putovima.
Je li moguće to s virusom?
E, to vam ne znam reći.

Ma oprat ću ruke zbog prašine,
zbogom oni i njihovi virusi.

Čekaju me prijatelji, odosmo na kavu.

 

IDEALI

Bacam kamenčiće s visoke obale,
dok Neretva zelena šumno teče.
Odavde su nekada bacali ljude,
prebijene, u dubokoj, crnoj noći.
Nismo ih i ne ćemo ih zaboraviti.

Danas je, kažu, drugo doba.

»Tko nam je razbio ideale«,
pita me prijatelj pred svetu misu.
Sliježem nemušto ramenima.
Prolaze vozila, ljudi, a i vrijeme.
Mi smo tu, još nikamo otišli nismo.

Zbor pjeva onu: »Krist na žalu...«.

Upirem pogled u nebo, svoju dubinu.
Zajednica smo koja vjeruje i bori se.
I moj je prijatelj dio svega toga.
Ali pitanje ostaje lebdjeti u zraku,
jer mrvi nas osjećaj ove naše nemoći.

Bože, pogledaj u naše ruke, stopli ih!

 

ONAKO U PROLAZU

Sprovodna povorka okreće prema groblju.
U kutu neka djevojka s velikim psom.

Crna gusta dlaka pala mu po tijelu.
Ona oskudno odjevena izlizanim jeansom.

Pas mirno promatra oslonjen na stražnje noge.
Ona nemirno cupka držeći ovlaš povodac.

Nije ih bilo kada smo se vraćali s pokopa.
Noć se polagano spuštala preko okolnih brda.

 

KORABLJA

Plovio je Noa novom korabljom,
danima sa svojim veselim društvom,
a vode su bile divlje i prijeteće.
Nije se nešto obazirao na njih,
zanimalo ga je samo njegovo srce.
Je li dobro razumio svoju zadaću?

Vratila se golubica s grančicom,
maslina se propela iznad vode,
vrijeme je, Noa, ukrajčiti korablju.
Bacio je pogled prema nebesima,
smiješilo mu se blago Božje lice.

Vode su opet nadošle, prijatelju,
samo ja nisam ti i slabije plovim,
unatoč tomu što imam korablju,
što me ljudi znaju čudno gledati.
Učim od tebe spas tražiti gore,
ovamo dolje zaista nema smisla,
A i golubicu mislim odaslati,
da nas maslina poškaklje po licu.

 

ULICAMA TOGA GRADA

Razlomljeno vrijeme, razlomljeni grad,
i nadalje s ratnim ožiljcima na licu,
s dušom koja u ritmu jeseni diše.

Pred Kosačom uobičajena večernja vreva,
puno pasa i nešto djece oko spomenika palima,
tu gdje je trebala ponosno stajati katedrala.

Na platane prilijepljene svježe osmrtnice,
Austro-Ugarska je odlepršala još davno,
kao da mi šapću okolne oronule zgrade.

Ne bih danas pošao nijednim mostom,
zamišljam predturske crkve u okolini,
u gradu Mostaru Neretvom kupanim.

Putuje on njome dolje prema jugu,
pozdravljaju ga kršni Neretljani,
svoji na svome svim silama unatoč.

 

NE DAJ
       Matei Jelić

Nakon prvoga plača,
nakon prvoga jasnog pogleda,
na vrh ti jezika sjeda riječ.
Hrveš se s njom danima,
onda je nenadano izbaciš,
a oni su nasmijani i sretni.

U muci konačno si ju rodio.

Godinama ju kasnije pitomiš,
daješ ju i primaš istodobno,
onda kažu da si odrastao,
možeš sjesti u društvo s njima.

Ona te učinila čovjekom.

Stoga što god bilo, čuvaj riječ,
ne daj da ti je bahato uzmu.
Ako treba, umri zajedno s njom,
bez nje si već mrtav iako hodaš.

Putnik si koji zna kamo ide.

Ima ih koji nasrću, znaš to dobro,
neljudsko je ovo suvremeno vrijeme,
zalupilo vrata Bogu i ceri se,
dijete je obmanuto šarenilom.

Preprjeke su da te učine jakim.

Dok se lavovski staneš boriti,
neka bude pod domoljubnom zastavom.
Ona te rodila, ona neka te prekrije,
a njima ostavi urlik čopora u noći.

Sve ima svoj izvor i uvir.

Ne daj da ti ubiju riječ,
ne daj proljeća iz sebe.

 

STAZAMA VELIKIH
       Bratu biskupu Mili Bogoviću

U njihovim njedrima šumila je povijest.
Tamo od Krbave, Bleiburga, Vukovara.
Puk ih je primao radosna oka i ruku.
Velike biskupe, generale, bojovnike.
Oni su mu bili skroz u dnu srca.
Zato kada su odlazili ne osta praznina.
Iza njih osta naša vjera i sloboda.
Tvrde kao stijene Velebita i Huma.
Bit će tako sve do pamtivijeka.
Izlegli su se novi hrabri ptići orlići.
Iz gnijezda grijana njihovom blizinom.

 

SANJALI SMO
       Malkici Dugeč

Držim tu knjigu u rukama. S posvetom.
Riječi da me dragi Bog čuva dirnuše srce,
a i suza samo što ne krenu put oka.

Nikada se vidjeli nismo. Možda i ne ćemo.
Povezale nas riječi i naše knjige,
prelazile su lagano granice svjetova.

Ti davno prijeđe zle granice. S mužem.
Ja sam u njima rastao i duhom jačao,
nisu znali da i ja sanjam zabranjene sne.

I onda se dogodi sloboda. Naša hrvatska.
Stajali smo svatko na svojoj strani života,
ali tako stameno zajedno u istom brodu.

 

PRED NJENIM LICEM

S krunicom u ruci,
zagledana u daljinu,
tvoja majka čeka na te.

Ako misliš da si tako sam,
ona će ti pružiti oslonac,
zgrijati te blagom blizinom.

Pamti da joj je suza teška,
zasluži onu od ponosa i sreće,
bježi od one sramote i jada.

Samo ona sanjat će za te,
pitati se spavaš li lagano,
jesi li brige ostavio za vratima.

Svoje korake prisloni njezinima,
znat ćeš što je ovaj tu svijet,
znat ćeš što je onaj tamo gore.

 

GUTLJAJ BLIZINE

Možda se ruši svijet oko mene,
možda bih nekamo trebao bježati,
možda je sve samo puki privid.

Spopadaju me ove misli,
dok hladnoća caruje vani,
a vijesti sukljaju iz medija.

Znam, treba mi gutljaj blizine,
zgrijao bih ove svoje nevoljne dane,
razumio što se to zbiva s nama.

Stupi u moj dom, Bože, po domaću,
ne obaziri se na propuste i nered,
sjedni pokraj prozora da priča poteče.

Sjećam se, nikoga nisi napuštao,
čak ni onoga nesretnog Judu,
do zadnjeg časa pružao si mu ruku.

Prolazit će tako vrijeme i suton stići,
pružit ćemo si prijateljski ruke,
putovanje u drugi dom započinje.

                                                          Miljenko Stojić

 

Miljenko Stojić suvremeni je hrvatski književnik, novinar, teolog i hercegovački franjevac. Autor je brojnih nagrađivanih knjiga poezije, kratkih priča, ogleda. Pjesme Miljenka Stojića meditativne su, okrenute unutrašnjem, razgovoru sa samim sobom kojim pjesnik propituje vrijeme i prolaznost. Pjesnik se okreće i prošlosti, donosi sjećanja na ratove, stradanja, posebno su začudni prizori u kojima se isprepleću priroda i povijest te stradanja nevinih ljudi. U pjesmi Ideali nalazimo stihove: dok Neretva zelena šumno teče./ Odavde su nekada bacali ljude. Pjesnik govori o izgubljenim idealima, i to ne samo vlastitim, već je riječ o generaciji koja nestaje: Ali pitanje ostaje lebdjeti u zraku,/ jer mrvi nas ovaj osjećaj naše nemoći. No, zanimljivo je da Stojić uspijeva izbjeći patetiku, što se očituje u poentama u kojima se očekuje tuga, nemoć, ali se pjesma završava lepršavim stihom: Čekaju me prijatelji, odosmo na kavu. (Ćaskanja sa samim sobom). Metafora starog časopisa koji treba odložiti odnosi se na odbacivanje svega suvišnog, prohujalog, otvaranje prostora novom. Stojić osjeća kao pjesnik da dolazi novo doba, nije slučajno da spominje i virus, pandemijsku stvarnost: Otići ću još oprati ruke,/ jer je časopis možda sa sobom donio virus! Stojić se okreće i biblijskim metaforama kao u pjesmi Korablja, gdje je sve alegorijski okrenuto Bogu i njegovoj milosti, jer spas treba tražiti gore.

U pjesmi Ulicama toga grada suprotstavljaju se bezbrižne slike večeri u gradu, slike razlomljenog vremena, spomenika kao ostataka prošlosti, a zgrade nose znakove davnog austrougarskog vremena. No, unatoč tome pjesma ne nosi u sebi patinu ni žal jer u Mostaru Neretvom kupanim su kršni Neretljani svoji na svome svim silama unatoč. Stojić je posvetio pjesme, kako ističe, bratu biskupu Mili Bogoviću i pjesnikinji emigrantici Malkici Dugeč. U tim pjesmama reflektira se unutrašnje i vanjsko izgnanstvo, važnost snova i knjiga, sloboda domovine. U svijetu koji se urušava, koji je zalupio vrata Bogu, čini se da upravo riječ ima smisao očuvanja, jezik ostaje: na vrh ti jezika sjeda riječ. Unatoč deziluziji, Stojić evokativno ostaje uz vjeru i poručuje čitatelju: Ne daj da ti ubiju riječ. I to jest smisao pisanja poezije, da pokuša dohvatiti smisao u ovom svijetu lišenu božanskog, i jer jezik daje značenje stvarima, a poezija čuvanjem jezika čuva i slobodu naroda. Spominje Stojić i Krbavu, Bleiburg i Vukovar, kojega se ovih dana sjećamo s pijetetom, a upravo ta sjećanja koja nose spomen na generale i bojovnike, na sve one koji su izvojevali slobodu domovine, daje nadu da će se ipak jednom snaga probuditi: Uzlegli su se novi hrabri ptići orlići./ Iz gnijezda grijana njihovom blizinom.

Darija Žilić

 

Vijenac, XXIX, 722, Zagreb, 4. studenoga 2021., str. 17.

Attachments:
Download this file (vijenac-722.pdf)A PROMIČU KUĆE, LJUDI, POLJA...[ ]981 kB

Osobno