DRUŽENJE S LEPTIROM
On se ne brčka
u lijepom plavom moru.
Samo leti iznad kamenja,
spušta se i opet uzlijeće.
Ne znam što tu nalazi.
Naprežem oči nešto vidjeti,
ali sve je tako uobičajeno.
Djeca vrište u plićaku,
odjekuju brižni majčini glasi.
Meni ljepota očito bježi.
Nisam ga plašio to dopodne,
neka uživa u svome svijetu.
Otišao sam ubrzo vozilom,
s bremenitim mislima u glavi.
Je li mi mahnuo za pozdrav?
ONA I ONI, PA I JA
Došlo ih je na... desetke tisuća,
svojoj Kraljici Mira u pohode,
sa svih strana nevoljna svijeta.
Prolazili su mi ispred očiju,
nasuprot moga ugodna hlada.
Stidio sam se svojih molitava.
O, kako sam bio sebičan!
Njih ti usliši, njima ti pruži ruku,
ja sam ionako tu negdje,
bit će vremena i za mene.
Jesam li to počeo moliti kako treba?
Započinju ti neku pjesmu,
meni na nepoznatom jeziku.
Usliši ih i dovedi sretno kući.
Ako sam zavrijedio, meni se nasmiješi,
onako u prolazu, prijateljski, majčinski.
Ispunit će to moje srce do kraja.
I sve će loše iščeznuti kao dim na vjetru.
NJIH DVOJICA
On je bio vojnik.
Hrvatski vojnik.
U ona tamo vremena.
Cvrčak o tome ništa ne zna.
Cvrči neumorno na stablu.
Mi ga pokopavamo.
Odjekuje hrvatska himna.
Živcira cvrčkova pjesma.
Meni se, pak, sviđa.
Iskren je i tjera svoje.
Sve je bilo brzo gotovo.
Stali smo se razilaziti.
U stotinu pravaca.
Ostadoše njih dvojica.
Sretni, a samo mi zabrinuti.
I MOJ JE
U dolini grad.
Mniš zrela jabuka pod stablom.
Okolna brda šute.
Ona pamte povijest.
Čuješ je kada zastaneš.
Ali smjerno, poput proroka,
pravoga, koji misli srcem.
Prolazili su ovuda i hulje i sveci,
samo je on ostajao, grad u dolini.
Šetam sam pri zalasku sunca.
Uobičajena vreva počinje.
Dotle su oni plandovali.
Sada misle da je grad njihov.
I moj je, pržilo me je i prži isto sunce,
gledale me i gledaju njegove zgrade,
nema veze što sam sa sela.
NA NJIHOVU OBLJETNICU
Tinjaju svijeće pred oltarom,
nalegla ljetna sparina,
približava se mlaka večer,
vozila vani teško bruje.
Svaka svijeća jedan život,
mnoštvo želja i sanja,
trpkost razbijenih iluzija,
kriška blizine među usnama.
One danas stoje pred sobom,
djevojčice s vijencem od godina,
u svome starom samostanu,
na putu prema vječnosti.
Čestitamo, kako i priliči,
odlazimo polako u svoje živote,
pala je još jedna klapa filma,
u svoje uloge uživimo se bolje.
RAZGLEDNICA
Ja sam u čvrstu vozilu,
on lelujavo ide pješice.
Obojica, pak, negdje jurimo.
Ne znam njegov put,
ja svoj mjerim kilometrima.
Netko nas valjda negdje čeka.
Njegov štap kucka o nogostup,
gume moga vozila gutaju asfalt.
Dva smo svijeta u prolazu.
Nemam ništa na svojoj glavi,
njemu bijeli šešir zaklanja lice.
Misli nam se svejedno roje.
Pritiskla ljetna omara,
znoj se cijedi niz leđa.
Riše se razglednica putovanja.
BUDI BLIZ
Zrači blizinom i kada si sam,
kada te rane i napuste,
kada te do kraja smlave.
Unatoč svemu pjevaj pjesmu blizini.
Budi bliz pticama u zraku,
kamenu i prašini na putu,
čovjeku i ženi u njihovu domu.
Budi bliz djetetu što se igra,
mrtvacu kojega nose u popodne,
budi bliz svemu što bijaše i jest.
Jer, život u svome ritmu protiče.
Zrači blizinom i kada te slave,
kada si im kap na dlanu,
kada te široko očima grle.
Niti su to tvoga postojanja.
Budi bliz Riječi Božjoj u Pismu,
prorocima i njihovom uzdignutom prstu,
Kraljici Mira što desetljećima opominje.
Budi bliz hodočasniku na njegovu putu,
toplim i nevinim ljudskim snovima,
budi bliz slici Božjoj u sebi.
Tek tada ti si u punini čovjek.
Zapamti ovo, upiši u svoje srce,
stavi na dovratnik svoga doma,
da dodirneš smjerno prstima
kada odlaziš i kada se vraćaš.
Miljenko Stojić
Osvit, XXVIII., 111-112, Mostar, 2022., str. 28. – 31.