Širina polja, drvored, obrisi nebodera,
a podne puklo kao lubenica na čelopeku.
Nisam slikar i ne stavljam to na platno,
ja sam tek uporni pisac iz predgrađa.
Ovdje se ne prodaju karte za kazalište,
ali imamo vranu koja mahnito brani mlade,
imamo i mačku koja samo čeka svoj čas.
Putevi znaju biti blatnjavi i bez nekog reda,
ipak nekamo vode, netko im je na kraju.
Nestaju godine poput ljetne kiše,
tko zna koliko ih još ima,
ne brineš se jer dobro slijediš,
samo ne znaš što s prstenom.
Bakin ti je majka jednom dala,
uz lahor smiješka i blagoslova.
Pred tobom se život sterao,
sve bilo je zanosno i lijepo.
Odlažem olovku,
piljim kroz prozor,
zamjećujem kapi.
Htjele bi ući,
spuštaju se na dasku,
drhture na staklu,
kiša se sprema početi,
promijenilo bi se vrijeme.
Ništa ne poduzimam,
samo gledam.
Prolaze brodovi pučinom,
ja nisam ni u jednom.
Tvoje je srce ipak mirno,
znaš blizina je u njemu.
Rađaju se nova jutra i večeri,
pjesma je stihovima bogatija.
Razvij smjelo svoje zastave,
to smo mi tamo na vidiku.
Čuje se glasovir u tišini,
blizi su, blizi, naši puti.