Prohujaše nam puste godine,
ponovno smo se za stolom našli,
tih dana skupljeni sa svih strana,
sada na vlas isto, tek nešto umornije,
jer u međuvremenu zagrizosmo život.
Njega nije bilo u tim dogovorima,
jer, rekoše, previše je siromašan i sam.
Oni su pravili povijest, za knjige i tako to,
on je živio za djecu, unuke, domovinu...
Srca si im mogao listati kao vrijednosnice,
njegovo je, pak, mirisalo na čistoću.
Dosadna kiša sipi,
dani su minuli mnogi,
tako jasno čujem:
naučili smo čekati.
Što to, kako i zašto,
tek je šum blagog lahora.
Ispratila nas je sipljiva kiša.
Autobus se vukao prema jugu.
Jedni su se križali, drugi šutjeli.
Prije granice dugo odmaranje.
Otvara se zatim drukčiji svijet.
Ulaze naši, njihovi, svačiji.
Pričaju se priče s bauštele.
Zrak miriše i ječi šargijom.
Doline se crvene krovovima.