Najveći hrvatski pjesnik, katkad više političar nego pjesnik, imao je snage otvoreno kazati hrvatskom narodu gorke spoznaje o njemu kako bi ga ozdravio i ohrabrio. Kao zaljubljenik u svoj narod on ga nije glorificirao, već je bio duboko svjestan njegovih mana, nastranosti i
nedostataka. Jedna njegova izjava najbolje govori o njemu samom: »Pjesnici ... narod ljube i onda kada ga kude, a demagozi ga preziru – najviše onda, kada mu javno laskaju«. Koliko god je Matoš kritizirao tuđinske vlastodršce i judejske lihvare, on još više progovara o judinim Hrvatima te se izruguje hrvatskom mentalitetu da je sve tuđe bolje, pa kaže: »Mi volimo samo ono što nemamo, što nam se otima. Zato ćemo možda ljubiti i Hrvatsku u času kad nam je otmu.« U času rezignacije Matoš također priznaje: »Najgroznije je da moram ostati Hrvatom, moram. Duša mi je istih elemenata kao duša Eugena Kumičića i novinara Krvarića.«
HRVATSKI DOMOLJUBNI VAPAJ POČETKOM XX. STOLJEĆA
- Detalji
- Kategorija: Društvo
- Hitova: 1457
Zagreb, 15. kolovoza 2014. (hrvatski-fokus.hr) – Pored Katoličke crkve, Frankovih i Radićevih pristaša, hrvatski intelektualci i domoljubi stožerno uporište pronalaze u najsvjetlijem liku hrvatske književnost i, najvećem hrvatskom intelektualcu, piscu, pjesniku i kritičaru Antunu Gustavu Matošu. U tom apokaliptičnom dualizmu, hrvatska mladež okupljala se oko tog Srijemca i Zagrepčanina, oko najtvrđeg starčevićanca kojega je Hrvatska ikad imala, te činila jedini pravi bedem masonsko-velikosrpskom imperijalizmu. Matoševe ode hrvatstvu, hrvatskoj zemlji, hrvatskom tlu, hrvatskom junaštvu, ali i hrvatskoj nerazboritosti i malodušnosti presnažne su da bi ih se moglo opisati. On do nebeskih visina uzdiže svoju čistu hrvatsku dušu zaljubljenički idealizirajući voljenu Hrvatsku.