Najveći hrvatski pjesnik, katkad više političar nego pjesnik, imao je snage otvoreno kazati hrvatskom narodu gorke spoznaje o njemu kako bi ga ozdravio i ohrabrio. Kao zaljubljenik u svoj narod on ga nije glorificirao, već je bio duboko svjestan njegovih mana, nastranosti i
nedostataka. Jedna njegova izjava najbolje govori o njemu samom: »Pjesnici ... narod ljube i onda kada ga kude, a demagozi ga preziru – najviše onda, kada mu javno laskaju«. Koliko god je Matoš kritizirao tuđinske vlastodršce i judejske lihvare, on još više progovara o judinim Hrvatima te se izruguje hrvatskom mentalitetu da je sve tuđe bolje, pa kaže: »Mi volimo samo ono što nemamo, što nam se otima. Zato ćemo možda ljubiti i Hrvatsku u času kad nam je otmu.« U času rezignacije Matoš također priznaje: »Najgroznije je da moram ostati Hrvatom, moram. Duša mi je istih elemenata kao duša Eugena Kumičića i novinara Krvarića.«
 hrvatski-domoljubni-vapaj.pdf | [ ] | 342 kB |