Print Friendly, PDF & Email

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, književnikom i vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«


Razgovarala: Mira Ćurić


Gospodine Stojiću, objavili ste više književnih naslova, upravo čitamo zbirku stihova Jednom. Uz refleksivne, duhovne i ostale tematske preokupacije čitamo i pjesmu Dan s okusom gorčine: »Ponovno iskapaju mrtve, tamo u Sloveniji, naši su to s Križnog puta...« Velika nacionalna tema?

Nažalost. Bolje bi bilo da se spomenuto nikada nije dogodilo. Ali se dogodilo i sve treba dostojno smjestiti u okvir svoga postojanja. Na književnom polju mnogi se toga boje. Misle da će time ugroziti svoju karijeru, unatoč temi epskih razmjera. A tim pobijenima nije bilo teško dati svoj život samo da jedanput hrvatski puk dođe do svoje slobode. Očito treba još vremena za ozdraviti od tih zločinačkih jugokomunističkih vremena. Između ostaloga nastojim to i pjesmama, odnosno barem pojedinim stihovima, kako i sami navodite. Treba biti odgovoran u odgovorna vremena.

Biskup Mile Bogović predlaže jedan od djelotvornih lijekova: Hrvatski križni put. Prva postaja bila bi na Bleiburgu (Isusa osuđuju na smrt), druga bi mogla biti u Maclju, treća u Vukovaru, četvrta na Radimlji, peta na Groblju mira... Svaka župa, svaka biskupija dodala bi svoja stratišta za postaje koje nedostaju i svake godine molila taj Hrvatski križni put u neko prikladno vrijeme. A onda bismo se najesen svi zajedno skupili u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Prethodno bismo u Svehrvatskom grobu, podignutom u njezinoj blizini, pokopali sve one za koje znamo da su naši ali ne znamo im imena i prezimena. Zar sve ovo ne bi bilo iscjeljujuće?


No, to područje nije samo zastupljeno u Vašoj književnosti nego i u drugom Vašem djelokrugu, žrtvoslovnom. Vicepostulator ste postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te član različitih pothvata s toga područja, a naročito surađujete s biskupom u miru dr. don Milom Bogovićem kojega ste spomenuli. Nedavno su se u žrtvoslovnom/političkom kontekstu izdvojila tri događaja: obilježavanje stradanja hrvatskoga naroda (svibanj 1945.) u novim okolnostima, proizvoljna tumačenja jednog političara pogibije hercegovačkih franjevaca 1945. te izjava pape Franje o procesu kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. U jednoj pjesmi pišete »Mogao si, vele, puno toga više...«?

Na žrtvoslovnom polju u hrvatskom narodu neprestano je živo. Nije ni čudo. Još nismo ni popisali ni dostojno pokopali svoje mrtve, dok su jugokomunisti to tijekom zlosretnih 45 godina za svoje itekako učinili. A nama bi sada to zabranili, pa otuda i takvi ispadi poput onoga nedavnog dr. Ive Josipovića, nažalost negdašnjeg hrvatskog predsjednika. Zaboravljaju da smo u demokraciji, da više ne caruje njihov pendrek pa se činjenicama može iznijeti prava istina. Slično je i sa bl. Stepincem. Papa Franjo je zbog neophodne crkvene politike sve to uklopio u jedan širi kontekst, što ne može ništa umanjiti Stepinčevu svetost. Sve je završeno, sve je dokazano, čudo je potvrđeno ili i Bog se očitovao, pa će slijedom toga i papa Franjo. Budimo samo strpljivi.

A hrvatski puk trebao bi konačno neke stvari preuzeti u svoje ruke. Bude li čekao odnarođene političare od svega ne će biti ništa. Recimo, zbog čega svjesni pojedinci po općinama ne bi ustrojili Odjel za pobijene u ratovima ili s nekim sličnim naslovom? Postoje u općinama takvi odjeli za šport, gospodarstvo, kulturu..., samo ne i za naše pobijene. Jednako je to s obje strane granice. A može se sve to itekako. Da tako nismo postupili u Herceg Bosni, BiH, još bi mnogi naši pobijeni ležali po kojekakvim škrapama, jamama i jarugama. Umjesto toga neke smo već dostojno pokopali i posvijestili sebi na kojoj je strani prava istina. A radom nastavljamo i dalje dolazeći time u opasnost da nam kao i Stepincu jednoga dana reknu da smo mogli više.


U ime Vicepostulature objavili ste priopćenje u kojem ste ponovili osnovne činjenice o strašnom stradanju hercegovačkih franjevaca 1945. Podsjetimo naše čitatelje na mjesta pogibija, okolnosti i imena pobijenih franjevaca.

Učinili smo to ponovno zbog spomenutog Josipovićeva napada. Zbog nedostatka prostora, nemoguće je iscrpno sada odgovoriti na Vaše pitanje. Čitatelji radije neka posjete portal pobijeni.info, a evo sada samo jedna sržna stvar. Prvi hercegovački franjevac ubijen je 1942., njih 15 bilo je na Križnom putu, dvojica su ubijena krajem svibnja, a ostalih 48 ubijeno je prilikom jugokomunističkog »oslobađanja« Hercegovine. Neka Josipović kaže je li to bilo slučajno i neka razjasni koja je u svemu tomu bila uloga alkarskog vojvode Brune Vuletića ili Mike Tripala, kao i drugih jugokomunističkih »velikana«. Ne bi smio kriti te podatke, ako mu je do istine kako se voli sam prsiti. A o njima, između ostaloga, svjedoče i negdašnji pripadnici jugokomunističkih postrojbi.

Ne zaboravimo još da je od tih 66 pobijenih hercegovačkih franjevaca samo jedan bio suđen, fra Radoslav Glavaš. Osudili su ga za pola sata zajedno s još njih 57. Presuda je svima bila: smrt. Tako je očito da nisu imali nikakve mogućnosti bilo što reći u svoju korist. Partija je sudila po svome nazoru, a ne po pravu.


Poslovična sustavnost franjevaca u bilježenju najvažnijih događaja kroz povijest bila je na djelu i u ovom slučaju. Podatci su se prikupljali već od 1945., a neki materijali, primjerice dnevnik fra Janka Bubala, objavljeni i prije nekoliko godina. Koliko su iscrpljeni pojedinačni izvori, svjedoci...? Poznata su Vam i najnovija istraživanja hrvatskih povjesničara. Koja?

Na svim mjestima gdje su u Hercegovini ubijani franjevci ili kamo su odvedeni pa ubijeni (Zanagline, Međugorje, Vrgorac, Čapljina, Mostarski Gradac, Široki Brijeg u samostanu i odvedeni iz mlinice, Čitluk, Ljubuški, Izbično, Zagvozd, Mratovo, Mostar i Kočerin) najprije je Božji puk počeo pamtiti i prenositi vijest o svemu. Od njih su to preuzimali i preživjeli franjevci. Svemu se priključio i mjesni biskup don Petar Čule koji je odmah istraživao i uvjerio se da su franjevci pogubljeni na Širokom Brijegu nevini te to kasnije hrabro svjedočio i doprinio da ta činjenica uđe u ono glasovito Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. kada su biskupi Crkve u Hrvata doslovno stavili glavu na panj. Istraživala je i Uprava hercegovačkih franjevaca, što je Udba 1945. u studenom pokušala spriječiti. Ipak, nešto je od svega ostalo. Tu su i drugi po svijetu i domovini: fra Lucijan Kordić, fra Andrija Nikić, fra Jozo Vasilj... dug je popis i svjedoka i onih koji su sve istraživali.

Hvala Bogu još to traje, kao i uključivanje povjesničara, posebno mlađih, neopterećenih strahovima naslijeđenima iz jugokomunističkoga vremena. Otkrivaju lažnost jugokomunističkih izvješća iz onih vremena, pronalaze dokumente koji govore kako su pobijeni fratri, za koje jugokomunisti kažu da su zločinci, pomagali ugrožene tijekom rata: Židove, Srbe, komuniste...


Kao vicepostulator, a s ciljem utvrđivanja istine, pokrenuli ste časopis Stopama pobijenih te internetsku stranicu pobijeni.info. Potičete iskapanja grobišta, tragate za zemnim ostatcima... Organizirate Dane pobijenih hercegovačkih franjevaca. U kojoj je fazi postupak?

Hvala Bogu mogu reći da je istražno razdoblje završeno, onako kako je to na samom početku naznačio mjesni biskup dr. don Ratko Perić da treba biti učinjeno. Kada Uprava Provincije upali zeleno svjetlo, podnijet ćemo mjesnom biskupu potrebne dokumente i tada bi, ako Bog da, trebao početi postupak na biskupijskoj razini i pobijeni franjevci postati »slugama Božjim«.

Dok smo sve ovo radili, naravno da nismo zaboravljali ni pobijene članove puka Božjega. Bili su zajedno sa svojim fratrima tijekom života, zajedno u smrti, pa kako ih zaboraviti? Ponosan sam da su iz svega toga u pojedinim općinama izrasla povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, Odjel HNS-a BiH za Drugi svjetski i Domovinski rat, veličanstveno Groblje mira na Bilima...

Dođimo na Široki Brijeg na Dane pobijenih hercegovačkih franjevaca 4. - 7. veljače i molimo se za pobijene franjevce, ali i pobijeni Božji puk. Osjetit ćemo snagu koja izvire iz naše prošlosti i čisti našu sadašnjost. Naravno, nemojmo zaboraviti ove godine ni 24. kolovoz na Groblju mira na Bilima kad oko 5.000 ljudi redovno dođe zajednički se pomoliti za pobijene i pokloniti se njihovoj žrtvi. Križevi koji su se tu već počeli postavljati tako snažno svjedoče o svemu.


Uspomena na pobijene franjevce živjela je u radu njihove subraće (npr. fra Umberta Lončara), a i danas živi u njihovu puku? Potičete književno stvaralaštvo... Nedavno je objavljena i knjiga o Širokobriješkoj gimnaziji koja je također stradala.

Da, uspomena na pobijene franjevce i na pobijeni puk živi. Vidjelo se to zorno i tijekom spomenutoga Josipovićeva napada kada je izjavio da su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu bili legitiman vojni cilj. Mogli bismo reći da se ustao hrvatski puk u cjelini, tako da kao vicepostulator nisam imao neke posebne potrebe u sve se uključiti, osim pružiti određene činjenice do kojih smo došli tijekom dosadašnjeg ispitivanja.

Sve se to zrcalilo i zrcali ne samo kroz rad fra Umberta Lončara, već i mnoštva franjevaca i civila. Istina se jednostavno ne može skriti i uništiti.

Posebno mi je drago sudjelovanje mladeži u natječaju koji pokrećemo svake godine na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca. Znaju stvoriti tako lijepe uradke i jamac su da će istina i dalje živjeti.

Pokazali su to i prošle godine prilikom obilježavanja 100. obljetnice mature na glasovitoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. U sklopu toga bio je i simpozij s koga smo nedavno objavili zbornik radova. Ostalo je još da franjevci ponovno preuzmu svoje vlasništvo u posjed, ožive svoju Franjevačku klasičnu gimnaziju, što će vjerujem Provincija imati snage učiniti u razdoblju pred nama.


Mnogi ističu oštru podijeljenost hrvatskoga društva. Kako radi hrvatske budućnosti ublažiti te razlike, kako do mira, istine, pravde? Jesu li to tek teško dostižni ideali? ... »a mi smo još ustrašena djeca iz propalih režima«, kaže jedan Vaš stih.

Ne bih se složio s tim »mnogima«. Nema podjele, istina je tek da manjina, koja nije željela hrvatsku državu, provodi zlosilje nad većinom koja je to itekako željela. Takvo ponašanje omogućilo joj je neprovođenje lustracije što je učinila većina država proizišlih iz komunističkog režima. Predsjednik dr. Franjo Tuđman nije to mogao učiniti dok je rat bjesnio, kasnije su se u određivanje naše budućnosti uključili neki svjetski igrači iz sjene i zbog toga smo danas tu gdje jesmo.

Ipak, ne treba baciti koplje u trnje. Naglasio bih dvije stvari. Temelj današnje hrvatske države je Domovinski rat, a nikakav antifašizam i različite druge floskule. Da su komunisti bili istinski antifašisti, a ne samo silom prilika borci protiv nacionalsocijalizma i fašizma, onda bi posjedovali antifašističke partijske knjižice a ne one komunističke, pojednostavljeno rečeno. Što je zapravo komunizam jasno kaže Rezolucija 1481. Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, kao i Deklaracija Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990. od 30. lipnja 2006. I jednoga i drugoga obvezni smo se držati pa neka jugokomunisti i slični razmisle čega se oni to drže. S druge strane treba krenuti u proces pomirdbe i duhovne obnove, kako je to navijestio dr. Franjo Tuđman početkom devedesetih. Žrtve bi trebale oprostiti zločincima, a zločinci i njihovi nasljednici trebali bi se odreći svojih zlih djela. Mogli bi to učiniti po primjeru generala Slobodana Praljka. Kada su mu predbacili zločinačko ponašanje njegova oca Mirka u Drugom svjetskom ratu, odgovorio je da odbacuje njegova djela ali ne i njega jer mu je otac.


U publicistici pratite aktualna događanja, procese, reagirate na položaj hrvatskoga naroda u BiH. Objavili ste brojne tekstove o tim temama i knjige, detektirate glavne poteškoće, pokretali udruge s hrvatskim intelektualcima u središtu... Što možete reći danas o političkom statusu hrvatskoga naroda?

I kao književnik, i kao vicepostulator, i kao novinar, i jednostavno kao čovjek nisam mogao ostati slijep i gluh na ono što se događa hrvatskom narodu u cjelini, kao i hrvatskom narodu u BiH. To je narod koji danas ima samo jednu domovinu, ali dvije države. Tu su opet i mnogobrojni raseljeni diljem svijeta. Tu su također i mnogobrojni pali za našu slobodu. Povijest nam je zaista bila veličanstvena, ali krvava.

Zbog svega toga jedno sam vrijeme iz tjedna u tjedan pisao kolumne za poznati portal HRsvijet. Pisao sam istina i za neke druge medije. Kao plod svega toga objavio sam i nekoliko knjiga sabranih kolumni. Mogu reći da ih je hrvatski puk, hvala Bogu, dobro prihvatio, ali ne i književna kritika. Ona ih je uglavnom prešutjela, jer nije znala što bi s njima. Zanatski primjereno napravljeno, a sadržajno odudara od onoga što se još uvijek nažalost »nosi«. No, to me nije nimalo smelo, naprotiv. Nastavljam i dalje trsiti se oko slobodnoga života moga hrvatskoga naroda, što uvijek tražim i za sve druge narode, bilo gdje da su.

Današnji položaj hrvatskoga naroda u BiH nažalost nije sjajan. Zbog nepovoljnih političkih procesa odricala ga se ili radila protiv njega tzv. međunarodna zajednica te i odnarođene hrvatske vlasti. Za ilustraciju ponovimo samo da je hrvatski narod konstitutivan u BiH, pa ipak mu još uvijek nije omogućeno da u okviru zajedničkog rtv sustava posjeduje javne medije na svome jeziku. To mu se onemogućuje i u školstvu. Pa onda primjer Mostara koji ima poseban status za razliku od svih drugih gradova u BiH. Hrvatski narod tu ima većinu, ali ne može dobiti i vlast što bi po demokratskom ustrojstvu trebao.


Pitanje iseljavanja s jedne strane, a migranata i migrantskih ruta... Kako će i to utjecati na budućnost hrvatskoga naroda u BiH?

To će utjecati i na budućnost čitave Europe, ako se svi zajedno ne opametimo. Naravno da je nešto takvo vrlo pogibeljno za naš hrvatski narod u BiH kojega zbog raznih razloga nema dovoljno na broju.

No, ne bismo stvari trebali gledati crno. Umjesto toga trebali bismo u sebi probuditi želju za otporom, što itekako ima uporišta u našoj povijesti. Prisjetimo se da je bilo i gorih vremena pa smo opstali. Prisjetimo se da nikada nismo bolje živjeli nego sada. Prisjetimo se da se stvari u svijetu mijenjaju, da umjesto odnarođenog globalizma na pozornicu stupa domoljublje. Prisjetimo se... Zbog toga ne bismo smjeli povoditi se za trenutnom modom i bezrazložno sreću tražiti u nekim dalekim, tuđim zemljama. Naravno, uvijek će biti opravdanih odlazaka, ali takvima je uvijek na pameti i što skoriji povratak.

Budemo li se znali i htjeli oduprijeti, stat će migranti i te njihove rute. Narod nikada nitko nije pobijedio i ne će. U svemu ovomu zacijelo se ne radi o životnoj potrebi, već o pomno smišljenom političkom planu. Bacimo ga u koš.


Ipak... »Bog se široko nasmiješio...« pišete u pjesmi Sve je tu. »... tuđinac me na svom jeziku nešto moli./ Shvaćam ovo je naša zemlja, naš san.« Međugorje je mjesto gdje ste u Svetištu Kraljice Mira od 1993. bili posvećeni podizanju Informativnog centra »Mir«. Nedavno je papa Franjo to svetište proglasio mjestom hodočašća. Što to govori o njegovu statusu, njegovoj budućnosti?

Usuđujem se naš hrvatski narod usporediti sa židovskim. Bog nas je izabrao jednoga dana i od tada nas vodi svojim putovima. Pogledajmo samo trijezno u svoju prošlost i svoju sadašnjost. Dobro nam je dok slijedimo te njegove putove, loše nam je kada ih napustimo.

Imao sam nezasluženu čast dobrih 8 godina služiti u Svetištu Kraljice Mira u Međugorju. Između ostaloga tada sam pokrenuo i navedeni Centar, unutar kojega i radiopostaju s odašiljačima diljem domovine s obje strane granice i satelitom iznad čitave Europe i nekih drugih zemalja. Pritom sam se vodio sljedećim. Kraljici mira ne treba PR, kako se to danas pomodno kaže, njoj treba smo svjedočenje viđenoga i doživljenoga. Ništa više. Ona sama govori za sebe, mi samo to prenosimo.

U svjetlu ovoga gledam i posljednje poteze pape Franje glede događaja u župi Međugorje. On je pošao od onoga što su iznjedrila protekla desetljeća. Mnoštvo puka je neprestano tu unatoč svim poteškoćama, dobri plodovi se šire na sve strane. A da će trebati sve još proučavati, trebat će. Nije ni čudo. Prvi dani su očito jasni, jer se u sama događanja još nitko nije uključivao sa strane. A onda je počelo: Udba, KGB, ovi, oni... Treba vremena za razdvojiti žito od kukolja. Ali neka se Kraljica Mira ukazala samo jedanput, a očito jest i puno više od toga, svetište je nastalo. Slijedimo u svemu zdrav kršćanski nauk i ne ćemo zalutati.

Hrvatsko slovo, Zagreb, 5. srpnja 2019., str. 3. – 4.

Osobno