Print Friendly, PDF & Email

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«


Razgovarao: fra Antonio Musa


Obilježili smo ove veljače 77. obljetnicu ubojstva fratara na Širokome Brijegu, Mostaru, diljem Hercegovine i domovine. Intenzivno se bavite time što se tada zapravo dogodilo. Kakvi su osjećaji u Vama ovih dana?

Čovjek je u isto vrijeme tužan i ponosan na našu pobijenu braću. Tuga dolazi odatle što su na neljudski način prekinuti ti životi, što im nisu dali u miru umrijeti ili što im nisu dali do kraja razviti darove koje im je Bog dao. Prisjetimo se da je dob ubijenih, njih 66, bila tek 41 godina. Nosili su na plećima svoju Provinciju i svoj narod htijući im dati još mnogo toga. Svjesni svega uzdignute glave, onako kako ih je Božanski Učitelj učio, pošli su u smrt. Zbog toga je čovjek ponosan. Pobijedili su u onom trenutku kada su ovi drugi mislili da su ih konačno pobijedili. Dokaz tomu je i mnoštvo duhovnih zvanja na Širokom Brijegu odmah nakon rata, dokaz tomu je i živa svijest u puku Božjem o veličini ili mučeništvu pobijenih hercegovačkih franjevaca.


Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« djeluje već 15-ak godina. Koji su njezini ciljevi, što je dosada postignuto i što još treba učiniti?

Zadaća Vicepostulature je istražiti sve što se može glede jugokomunističkog ubojstva hercegovačkih franjevaca. Treba pronaći još žive svjedoke, treba pronaći sve moguće dokumente, treba jednostavno dokazati da su ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su svoje ubojstvo prihvatili na kršćanski način. I tek tada taj događaj postaje mučeništvo. Pritom vicepostulator ne smije ništa hotimično dodavati što bi im moglo ići u korist ili hotimično nešto skriti što im ne ide u korist. On jednostavno mora predstaviti istinu onakva kakva ona jest. Zbog toga se i on mora moliti za to, a i drugi svojom molitvom trebaju pomoći.

Trenutno smo na kraju ovoga prvoga istražnog dijela. Osim pronađenih dokumenata i prikupljenih svjedočenja, u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu pokopali smo i novopronađenih 6 posmrtnih ostataka ubijenih hercegovačkih franjevaca, tako da danas znamo za posljednje počivalište 37 naših fratara. Čim Uprava Provincije dadne zeleno svjetlo podnijet ćemo dokaze mjesnom biskupu da bi postupak mučeništva počeo na biskupijskoj razini i naša pobijena braća postali slugama Božjima.


Kakav je stav Božjeg puka prema mučeništvu naših fratara? Koliko je snažna duhovna povezanost naše pobijene braće s iskustvom žive Crkve, s duhovnim životom vjernika?

Da bi se nekoga proglasilo mučenikom potreban je tzv. vox populi ili glas puka. Od samoga početka on je bio živ ovdje na Širokom Brijegu i svugdje tamo gdje su ubijani, kao i o onima koji su negdje jednostavno nestali. Tako su vjernici došli ovdje na Širokom Brijegu na ratno sklonište čim su čuli da su fratri tu ubijeni i zapaljeni. Naravno, vojska ih je smjesta pokupila, ali se oni nisu dali smesti. Trajalo je to sve do pada jugokomunizma. Danas se vjernici mole na njihovoj grobnici u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu po čitav dan, ne samo nakon sv. misa. Osobito je lijepo vidjeti kako se moli mladež koja ide u srednju školu u blizini ili se vraća s nastave. Jedino bih volio da nam malo više svjedoče o doživljenim milostima po molitvi za zagovor naše pobijene braće. Uče se još svemu tomu, previše je jugokomunizma branio javno očitovanje vjere. Također, ni današnje vrijeme nije svemu tomu naklono.


Što je to u svjedočanstvu fra Lea Petrovića i njegove i naše braće što i danas nadahnjuje? I što je ono što njih čini jedinstvenima u povijesti tolikih stradanja u Crkvi i u našem narodu?

Oni nisu ubijeni zbog nekih svojih pogrješaka ili stavova, ubijeni su zbog simbola Širokog Brijega. Taj naš samostan marom prethodnika koji su 1846. došli na golu ledinu predstavljao je vjersko, domoljubno i kulturno središte ne samo svoga kraja i Hercegovine, nego i čitave hrvatske domovine. Dolazila su tu učiti i odgajati se djeca iz raznih krajeva. Izlazili su odatle kao osvjedočeni vjernici i domoljubi. Naravno, bilo je i suprotnih primjera, zlo uvijek nastoji omesti dobro. Upalilo je to signal bezbožnom jugokomunizmu da treba utrnuti takvo svjetlo. I prevarili su se u tomu. Ne samo da je tada sve odjeknulo nadaleko i da su morali lagati zbog čega su to učinili, nego sve odjekuje i danas diljem svijeta. Mnogi hodočasnici iz Svetišta Kraljice Mira navrate i na Široki Brijeg baš zbog naše ubijene braće. Prepoznali su njihovu veličinu i to nose u svoje krajeve da bi od toga mogli živjeti.


Nedavno je grob naših fratara u širokobriješkoj crkvi posjetio i generalni ministar Franjevačkog Reda fra Massimo Fusarelli. Kako je bilo ugostiti nasljednika sv. Franje i dovesti ga ondje gdje su naša braća krvlju istkala svoje franjevačke zavjete? Što vam je kazao o. general?

Drago nam je bilo da je dotični došao u naš samostan. Osobito nam je bilo drago kada smo saznali da je poglavito došao zbog naše ubijene braće. Čuo je o tome i htio je vidjeti gdje se to dogodilo i pomoliti se na tim mjestima. Očito je nosio u duši onu ljubav Sv. Franje prema mučeništvu, kao i stvarnost mnogih franjevaca danas po svijetu. Progone ih, progone njihov vjerni puk, ali se oni ne daju. Izrazio je divljenje našoj braći na životnoj borbi kroz različite režime i na snalažljivosti te sve usporedio s borbom franjevaca u Svetoj Zemlji. Podupro je i Vicepostulaturu u njezinu radu izrazivši želju da pobijena braća što prije budu uzdignuta na čast oltara.


Poznata je stvar da je proces otkrivanja istine o našoj braći doprinio i otkrivanju istine o stradanjima našeg naroda u cjelini. U svim vašim nastojanjima oko prenošenja istine dobivate li podršku kako crkvenih, tako i civilnih vlasti u našoj domovini?

Bogu sam zahvalan da su puk i naši pobijeni fratri zajedno i u otkrivanju istine o njihovom stradanju, kao što su bili zajedno u životu. Na početku smo otkrivali istinu i posmrtne ostatke naše pobijene braće, ali su pobijeni vjerni članovi puka Božjega ostajali po strani jer Vicepostulatura to ne može činiti. No, došli smo na namisao utemeljiti po pojedinim općinama neko povjerenstvo koje bi se time bavilo. Zamisao se lijepo razvijala tako da smo napravili i koordinaciju tih povjerenstava, pokrenuli Groblje mira na Bilima te nastavili djelovati u Odjelu HNS-a za Drugi svjetski rat i poraće. Postavljajući one križeve na Groblju mira ujedno popisujemo pobijene tako da ćemo na kraju svega imati prilično točan broj koliko je Hrvata katolika tada ubijeno s ove strane granice gdje su kršteni.

Sav ovaj posao do sada je neviđen u našemu narodu tako da u isto vrijeme gradimo i razvijamo tu namisao u prostoru i u srcima ljudi. Dobronamjerni na svim razinama i crkvene i društvene vlasti izlaze nam u susret. Spomenuo bih tu ponajprije Komisiju HBK i BK BiH za hrvatski martirologij na čelu s biskupom dr. Jurom Bogdanom te Hrvatski narodni sabor BiH na čelu s dr. Draganom Čovićem.


Vicepostulatura je i jedan od poticatelja osnivanja Groblja mira, središnjeg komemorativnog mjesta hrvatskih žrtava u BiH. Što nam možete kazati o ovome projektu, o nastanku i planovima za budućnost?

Djelomično sam već odgovorio na ovo pitanje. Dodajmo još da smo do sada uspjeli ograditi taj prostor, sagraditi i posvetiti crkvu Sv. Josipu, postaviti i elektrificirati zvona, pokopati 154 posmrtna ostatka nepoznatih ubijenih, postaviti 227 križeva za crkvene i 2.120 križeva za civilne osobe... S radovima naravno nastavljamo i dalje tako da do kolovoza, kada se obilježava Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama (komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma) namjeravamo postaviti još oko 5.000 križeva. Na dovršetku ovoga pothvata trebalo bi ih biti oko 50.000. Sve je najlakše pratiti preko portala grobljemira.info.

Namisli za budućnost zaista ima dosta, ali ne bih nešto opširnije o tomu. »Protegnut« ćemo se onoliko koliko nam pokrivač bude dug. Zahvalio bih ovom prilikom svima koji su nam do sada svojim novčanim prilozima pomogli u svemu ovome. Među njima su i neki iz SAD-a i Kanade.


Na jednom ste mjestu kazali da na Groblju mira »mrtvi oživljuju žive«. To zvuči vrlo duboko i pjesnički izražajno. Što ste time željeli istaknuti?

Nakon Drugoga svjetskog rata i poraća kraj u koji spadaju Bile gdje je Groblje mira jednostavno je opustio. Ljudi su protjerani ili su morali odseliti zbog zlosilja i neimaštine. Ali su im ostali posjedi. Primjećujemo da su se pojavom Groblja mira stali vraćati u te krajeve, naročito otkada smo počeli proširivati pristupnu cestu. Promet je odjedanput postao življi. Ljudi stanuju negdje drugdje, ovdje obrađuju zemlju. Čvrsto sam uvjeren da će biti i pravih povrataka, još samo da asfaltiramo cestu od Širokog Brijega do Bila. U Domovinskom ratu ona je, pak, predstavljala izlaz u slobodu opkoljenom Mostaru i srednjoj Bosni.

Usporedo s ovim događa se i »nutarnji povratak«. Stalno netko dolazi na Groblje mira, posebno neradnim danima. Mlađima se priča o tomu što se to nekada davno događalo, oni tu dolaze i uče se pravoj povijesti. Groblje mira postaje, dakle, središte duhovne obnove čitavog hrvatskog naroda i obnove ovoga kraja.


U našoj domovini, s obje strane granice, i danas se često čuju pozivi na ona vremena u kojima je bilo poželjno ljude progoniti zbog njihove vjere. Pa i od strane onih koji su službeni predstavnici javnoga života čuje se da su vremena kad se svećenike ubijalo bila »dobra stara vremena«. Ideologija je promijenila odijelo, ali ćud joj je ostala ista. U tako zagađenom javnom prostoru, što je nama vjernicima činiti? Na što nas poziva primjer naših fratara?

Jugokomunistička ideologija je propala ideologija, jedno od suvremenih zlosilja jer je utemeljena na zlu. Priznao je to čak i Europski parlament kada je 2019. konačno komunizam stavio uz bok nacionalsocijalizma i fašizma. Odupirali su se tomu njegovi pristaše, sve uzalud. Zlo uvijek ima svoj kraj.

Zbog toga se mi danas ne bismo smjeli i trebali nešto posebno uzrujavati. Zla će uvijek biti, u ovom ili onom obliku. Nama je samo živjeti svoju ljudskost i svoje kršćanstvo do kraja i zacijelo ćemo pobijediti. Kazuje nam to i primjer naše pobijene braće. O njima se još i danas govori i govorit će se do kraja svijeta i vijeka, skupljat će se činjenice o njihovu životu i radu, dok ovi drugi životare tek u povijesnim knjigama kao očit primjer kakav ne treba biti u životu.


Brojni naši čitatelji redovito posjećuju domovinu, osobito u ljetnim mjesecima. Neki od njih su posjetili i mjesta stradanja naših fratara. Želimo i ovim razgovorom potaknuti i druge da to učine. Kako je najbolje doći do vas i dogovoriti posjet Vicepostulaturi i središnjem žrtvoslovnom mjestu na Širokome Brijegu?

Najlakše je to učiniti preko e-adrese Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. koja predstavlja naš samostan s njegovim sustavom prihvata hodočasnika. Mnogo toga o Širokom Brijegu i što se točno na njemu događalo može se pronaći preko portala www.gospin-brig.info i www.pobijeni.info. Čekamo samo da prođu ova nesretna vremena ove stvarne ili nestvarne pošasti pa da Široki Brijeg ponovno živne. Dolaze čak i njegovi protivnici jer se žele sami uvjeriti zbog čega tolike priče o tom mjestu.


Na koncu, uz zahvalu na svemu što činite, obećavamo vam molitve da Crkva prepozna žrtvu naše braće, a Vas molimo da molite za nas. Što je vaša poruka našim čitateljima u ovome vremenu korizme i danima kada se sjećamo svojih žrtava?

Hvala Vam na obećanju molitve. Ona je uistinu potrebna u ovakvim i sličnim stvarima. Uvjerio sam se dosta puta u to na raznim stvarima koje sam radio. Kada su sva vrata bila zatvorena, svi naumi na podu, nakon molitve sve je ponovno počelo teći kako treba. Tako je i sada u Vicepostulaturi. Bog nas vodi prema cilju, samo ako mu to dopustimo. Ujedno bi to predstavljalo i poruku čitateljima. Neka naša najdublja molitva bude: »Bože, pokaži mi put«. I taj put će se zacijelo pronaći. A budemo li mu crtali što nam i kako treba, piši propalo.


Hrvatski franjevački vjesnik, 1 (37), Chicago, ožujak 2022., str. 24. – 31.

Attachments:
Download this file (franjevacki-vjesnik-razgovor-22.pdf)franjevacki-vjesnik-razgovor-22.pdf[ ]391 kB

Osobno