|
|
|
|
Srijeda, 08. veljače 2012. (čitanja 16) U ovom moru vijesti o vremenskim neprilikama izgubiše se negdje vijesti o ratu koji bjesni u Meksiku. Nama ovdje prilično je nejasno što se događa. U redu, narkobande se međusobno istrjebljuju, zatim istrjebljuju sve one koji im stanu na put, kako nositelje vlasti tako i obične civile. Ali to je vrh sante leda. Glavno pitanje i dalje ostaje neodgovoreno: tko je sve pokrenuo i s kojom svrhom? Može i malo drukčije: kako je došlo do toga da nabujaju te narkobande? Je li jedini razlog taj što su SAD blizu i što gutaju ogromne količine droge? A tko to gutanje uopće potiče i zbog čega?
Vratimo se malo unazad, u one godine o kojima nam nisu govorili u komunističkim školama, iako su trebali. Dvadesete godine prošlog stoljeća, opet u Meksiku. Bio je tada katolički. Ali 1917. u Rusiji pobijedi zla komunistička revolucija i razli se svijetom, naravno podupirana određenim krugovima. Zahvati i Meksiko. Ustav im posta antikatolički, jer Crkva bijaše zadnja institucija koju se u tim nemirnim vremenima nije uspjelo svladati. Pokoritelji su bili liberali, masoni i ta svita. Kršćani se s tim nisu mirili pa se odupriješe, krajem dvadesetih godina. Slabo su imali oružja, vojničke naobrazbe još manje, ali su imali hrabro srce. Staviše križ na se i rekoše »ne«. Prozvaše se »cristeros«. Nije dugo trajalo, svega tri godine. Njihova krv natopi meksičku zemlju. Kasnije Crkva neke proglasi mučenicima.
Gledajući hladno razumski ludo su radili. Pothvat im je već od početka bio osuđen na neuspjeh. Međutim, oni su cijenili svoje ljudsko i vjersko uvjerenje i nisu se dali. Učinili su što su mogli i ostavili neizbrisiv trag u povijesti čovječanstva unatoč tome što istomišljenici potiratelja sve čine da to tako ne bude. Danas se i filmovi snimaju na tu temu, neki zbog toga što se tome dive, neki što bi htjeli zaraditi. Zlobnici to uspoređuju s Al Qaidom i postrojbama za posebne namjene zapadnih svjetskih sila. Daleko je to od toga. »Cristeros« nisu mrzili, nisu se osvećivali, nisu išli ratovati u tuđe zemlje i još puno toga. Ako itko drugi, oni će na kraju spasiti svoj voljeni Meksiko. Hoće li i nama što reći?
Na Širokom Brijegu, u hrvatskim zemljama i u njihovom susjedstvu, kršćani su još manje učinili pa su opet svojom krvlju natopili te zemlje. Nije to bilo samo u veljači 1945., nego od onoga trenutka kada Komunistička partija zbog Staljina postade neprijatelj Njemačke. Ubijali su na svom putu sve koji ne misle kao oni, čak i antifašiste da bi sami sebe proglasili takvima. I duga desetljeća tupili su o tome, a ne o »cristerosima« i sličnima. Zbog toga danas saznajemo istinu u komadićima, baš kao i ja nabasavši o »cristerosima« na jednom talijanskom portalu. Zaista su nama još mnoge magle u glavama. I polako se dižu, ako smo ih prepoznali, a ako nismo naliježu kao nešto gadljivo i ljepljivo. Ne daju nam osvrnuti se oko sebe i prepoznati svijet onakav kakav on jest.
Kad gledamo Baracka Obamu, meksičkog susjeda, čini nam se da je svijet dobar, samo ga kvare neki loši dečki. Iako je to tako, ne će za jedno vrijeme ratovati s njima, znate, izborna je godina pa ne priliči. Umjesto toga bolje je prirediti doručak i moliti se sazvavši raznorazne s raznoraznih strana. Nisu svi vjernici i nisu svi kršćani. Međutim, svejedno. Neki kažu da to nije ni Obama, da je sotonist, ali život ide dalje. Slično govore i za Sarkozya, pa opet Francusku nitko ne pribija na stup srama. Zajedno sa SAD-om, Engleskom i drugima brine brigu kako što više izvući nafte iz iračkih pričuva. Vojnici se povukli, ali njihove tvrtke tamo ostaju. Ujedno se učvršćuju i u Libiji. Meksiko i njegove narkobande mila su majka prema svemu ovome.
I Hrvati muku muče s narkosima, samo u nešto manjem i blažem obliku. Nas poglavito izgleda muči jezik, onaj naš hrvatski. Određenima još srpsko-hrvatski odjekuje u glavi. Nikako da shvate da su naši »cristerosi« uspjeli. Sjećamo se, također su bili bez oružja, imali su krunice oko vrata, i pobijedili. To nam je između ostaloga omogućilo da svoj jezik konačno smijemo nazvati hrvatskim. Onima koji kažu da nije potrebno toliko govoriti o tom jeziku, ta svi se razumijemo, može se samo reći da ima onih među nama koji znaju i kineski, i tamilski, i tunguski, ali to ne znači da ih uz svo poštovanje trebamo staviti uz bok hrvatskog. Ma, počnimo već jedanput razmišljati svojom glavom. RTL, tuđa televizija u našem domu, tako ne misli niti ne želi. Zbog toga i jest tu i zbog toga se i ruga našem lijepom hrvatskom jeziku. A mi šutimo, dokle?
I nadalje ne ide sve kako treba ni u uzor demokraciji, SAD-u. Tamo pendreče, navodno još ne prolijevaju krv. Određeni ustali protiv očite pljačke nevoljnog puka, a drugima se to opiranje ne sviđa. Nisu se nazvali »cristeros«, nego Avaaz, oni što su ustali protiv Wall streeta i puno toga još. Dalek je put do »cristerosa«, još se mnogo magle treba podići iz glave.
Miljenko Stojić
hrsvijet.net, 8. veljače 2012. ...
Srijeda, 08. veljače 2012. (čitanja 2) U ovom moru vijesti o vremenskim neprilikama izgubiše se negdje vijesti o ratu koji bjesni u Meksiku. Nama ovdje prilično je nejasno što se događa. U redu, narkobande se međusobno istrjebljuju, zatim istrjebljuju sve one koji im stanu na put, kako nositelje vlasti tako i obične civile. Ali to je vrh sante leda. Glavno pitanje i dalje ostaje neodgovoreno: tko je sve pokrenuo i s kojom svrhom? Može i malo drukčije: kako je došlo do toga da nabujaju te narkobande? Je li jedini razlog taj što su SAD blizu i što gutaju ogromne količine droge? A tko to gutanje uopće potiče i zbog čega?
Vratimo se malo unazad, u one godine o kojima nam nisu govorili u komunističkim školama, iako su trebali. Dvadesete godine prošlog stoljeća, opet u Meksiku. Bio je tada katolički. Ali 1917. u Rusiji pobijedi zla komunistička revolucija i razli se svijetom, naravno podupirana određenim krugovima. Zahvati i Meksiko. Ustav im posta antikatolički, jer Crkva bijaše zadnja institucija koju se u tim nemirnim vremenima nije uspjelo svladati. Pokoritelji su bili liberali, masoni i ta svita. Kršćani se s tim nisu mirili pa se odupriješe, krajem dvadesetih godina. Slabo su imali oružja, vojničke naobrazbe još manje, ali su imali hrabro srce. Staviše križ na se i rekoše »ne«. Prozvaše se »cristeros«. Nije dugo trajalo, svega tri godine. Njihova krv natopi meksičku zemlju. Kasnije Crkva neke proglasi mučenicima.
Gledajući hladno razumski ludo su radili. Pothvat im je već od početka bio osuđen na neuspjeh. Međutim, oni su cijenili svoje ljudsko i vjersko uvjerenje i nisu se dali. Učinili su što su mogli i ostavili neizbrisiv trag u povijesti čovječanstva unatoč tome što istomišljenici potiratelja sve čine da to tako ne bude. Danas se i filmovi snimaju na tu temu, neki zbog toga što se tome dive, neki što bi htjeli zaraditi. Zlobnici to uspoređuju s Al Qaidom i postrojbama za posebne namjene zapadnih svjetskih sila. Daleko je to od toga. »Cristeros« nisu mrzili, nisu se osvećivali, nisu išli ratovati u tuđe zemlje i još puno toga. Ako itko drugi, oni će na kraju spasiti svoj voljeni Meksiko. Hoće li i nama što reći?
Na Širokom Brijegu, u hrvatskim zemljama i u njihovom susjedstvu, kršćani su još manje učinili pa su opet svojom krvlju natopili te zemlje. Nije to bilo samo u veljači 1945., nego od onoga trenutka kada Komunistička partija zbog Staljina postade neprijatelj Njemačke. Ubijali su na svom putu sve koji ne misle kao oni, čak i antifašiste da bi sami sebe proglasili takvima. I duga desetljeća tupili su o tome, a ne o »cristerosima« i sličnima. Zbog toga danas saznajemo istinu u komadićima, baš kao i ja nabasavši o »cristerosima« na jednom talijanskom portalu. Zaista su nama još mnoge magle u glavama. I polako se dižu, ako smo ih prepoznali, a ako nismo naliježu kao nešto gadljivo i ljepljivo. Ne daju nam osvrnuti se oko sebe i prepoznati svijet onakav kakav on jest.
Kad gledamo Baracka Obamu, meksičkog susjeda, čini nam se da je svijet dobar, samo ga kvare neki loši dečki. Iako je to tako, ne će za jedno vrijeme ratovati s njima, znate, izborna je godina pa ne priliči. Umjesto toga bolje je prirediti doručak i moliti se sazvavši raznorazne s raznoraznih strana. Nisu svi vjernici i nisu svi kršćani. Međutim, svejedno. Neki kažu da to nije ni Obama, da je sotonist, ali život ide dalje. Slično govore i za Sarkozya, pa opet Francusku nitko ne pribija na stup srama. Zajedno sa SAD-om, Engleskom i drugima brine brigu kako što više izvući nafte iz iračkih pričuva. Vojnici se povukli, ali njihove tvrtke tamo ostaju. Ujedno se učvršćuju i u Libiji. Meksiko i njegove narkobande mila su majka prema svemu ovome.
I Hrvati muku muče s narkosima, samo u nešto manjem i blažem obliku. Nas poglavito izgleda muči jezik, onaj naš hrvatski. Određenima još srpsko-hrvatski odjekuje u glavi. Nikako da shvate da su naši »cristerosi« uspjeli. Sjećamo se, također su bili bez oružja, imali su krunice oko vrata, i pobijedili. To nam je između ostaloga omogućilo da svoj jezik konačno smijemo nazvati hrvatskim. Onima koji kažu da nije potrebno toliko govoriti o tom jeziku, ta svi se razumijemo, može se samo reći da ima onih među nama koji znaju i kineski, i tamilski, i tunguski, ali to ne znači da ih uz svo poštovanje trebamo staviti uz bok hrvatskog. Ma, počnimo već jedanput razmišljati svojom glavom. RTL, tuđa televizija u našem domu, tako ne misli niti ne želi. Zbog toga i jest tu i zbog toga se i ruga našem lijepom hrvatskom jeziku. A mi šutimo, dokle?
I nadalje ne ide sve kako treba ni u uzor demokraciji, SAD-u. Tamo pendreče, navodno još ne prolijevaju krv. Određeni ustali protiv očite pljačke nevoljnog puka, a drugima se to opiranje ne sviđa. Nisu se nazvali »cristeros«, nego Avaaz, oni što su ustali protiv Wall streeta i puno toga još. Dalek je put do »cristerosa«, još se mnogo magle treba podići iz glave.
Široki Brijeg, 6. veljače 2012.
hrsvijet.net, 8. veljače 2012. ...
Petak, 03. veljače 2012. (čitanja 12) Primijetih da se u posljednje vrijeme stalno vrtim oko riječi kuda, kamo, zbog čega... pa to stavljam i u naslove. Nešto sa mnom ili s društvom nije u redu?
Ne ćemo o referendumu. Pošli smo njime kamo smo pošli, odnosno kamo nas je uputila trećina između nas. Većina je ostala kući nezadovoljna dosadašnjim društvenim kretanjima. O nečem ćemo, dakle, drugom. Započinjem s onim na što me upozori jedan moj prijatelj. U Jutarnjem listu, kojeg ne čitam, osvanu veliki članak »Vladimir Stojsavljević: Zreli pripovjedač na kojeg trebamo sve ozbiljnije računati«. U prvi mah bi mi drago što se rodila nova književna zvijezda pa počeh čitati. Napisao neki roman, nikad čuo za njega, kojeg mu više-manje pohvališe. Ali s ovim drugim započe novo, sjajnije razdoblje svoje književne karijere. Navodim točno što kažu. »Mnogo je aspekata o kojima se može govoriti u slučaju ovog romana koji na prvi pogled čak pomalo pretenciozno spaja Isusov život i nauk s međugorskim "vidjelicama", Jeruzalem Isusova vremena sa Sarajevom neposredno prije početka ratne opsade, prošlost i sadašnjost. S jedne strane, Stojsavljević se upustio u provokativno nadopisivanje službene Isusove biografije, osvjetljavajući neke kontroverzne detalje iz vizure Marije Magdalene, žene koja je voljela Isusa i rodila mu sina Mojsija, i potom uspostavio transvremensku vezu s atmosferom Jugoslavije pred raspad, preko djevojke Marije, jedne od "vidjelica" iz Međugorja.« Dalje ne bih ništa navodio, jednako je bljutavo kao i ovo. Navest ću samo poznanikove riječi koji za ovo reče da su pedersko-masonska posla. I pridoda da on to misli na književni način pa da mu se ne smije prišiti govor mržnje ili nešto slično, kao što ni dotični ne prišivaju ovom uradku.
Neupućen kakav već jest u ono o čemu piše, Stojsavljević nije neupućen da ne smije ovako pogrdno pisati recimo o Židovima. Tada očito ne bi obećavao, nego bi se na njega obrušili drvljem i kamenjem. Ipak, prošao bi bolje nego Židovi dok su ih ganjali nacionalsocijalisti. Kad je to postalo »in«, onda su se mnogi počeli tući u prsa kako su ih spašavali. U isto vrijeme to su odricali Crkvi. A ona se uistinu brinula za njih, za razliku od gore spomenutih. U posljednje vrijeme izlazi sve više građe o tome. Čak ju ni Jutarnji list ne može preskočiti, iako bi htio, u suglasju s dosadašnjim svojim stavovima. Spomenimo da je Vatikan spasio na tisuće Židova, pod vodstvom pape Pia XII. i u suradnji s mnogim redovničkim zajednicama. Preživjeli se ne boje o tome svjedočiti.
Bitka protiv Crkve i života ne traje od jučer. Tako je od samog početka, s većim ili manjim predasima. Ali ona ostaje, samo čvršća i čišća. U posljednje vrijeme može se tako čitati o iskušenjima kroz koja je prolazila Crkva u Poljskoj. Komunisti su bili osnovali Skupinu D koja je imala za zadatak uništiti je. Svi znamo da nisu uspjeli. Ta Crkva dala nam je između ostaloga suvremenog papu koji je osvojio svijet i postao blaženikom, a nadamo se da će ubrzo biti podignut i na čast sveca. Komunizma je, pak, nestalo i svakim danom obraz mu je sve crnji jer izranjaju svjedočenja i dokumenti o njegovu neljudskom radu.
Čovjek koji je u posljednje vrijeme shvatio da se kroz život ne može ići zatvorenih očiju jest vlasnik nadaleko poznate tvrtke Ikea, Ingvar Kamprad. Vanjski znak toga je da je otvorio lisnicu i počeo dijeliti svoj novac, ali ne na način Billa Gatesa i sličnih, koje uostalom nikada nije slijedio. Svjedoči da mu je ovaj potez došao na pamet dok je sjedio uz uzglavlje teško bolesne žene i držeći njezinu ruku u svojoj shvaćao kako ona postaje sve hladnija i hladnija. Od tada svojim nagomilanim novcem želi olakšavati boli drugih. Kamo sreće da je tako počeo i prije, ali nikada nije kasno.
Ne znam je li kasno za predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Zdenka Duku da se on i Društvo konačno počnu kretati u pravom pravcu. Tako ovih dana graknu da Vijeće za elektroničke medije »povuče primitivnu odluku o prijevodu srpskih filmova«. Za ne povjerovati da je na čelu udruge koja se zove hrvatskom. Ako je srpski jezik tuđi, zbog čega ga ne bismo prevodili? Ili možda nije? Duka to očito zna, samo ne će da otvoreno kaže. Zbog toga su otvoreniji oni u tzv. F BiH. Nelegalno došavši na vlast, »platformaši« najavljuju uvođenje jedinstvenih udžbenika. Tako bi, naime, trebalo biti tamo gdje su Bošnjaci u većini, a tamo gdje su Hrvati bilo bi da svatko uči po svome. Barem jedno vrijeme, dok se uspiju odhrvati pritiscima. Visoki predstavnik Valentin Inzko i dalje uredno šuti, a plaća od 50-ak tisuća KM uredno pristiže. Za tu plaću, pak, mnogi bi dubili na glavi, a ne šutjeli. No, takvi su propisi što nam ih nametnu tzv. Međunarodna zajednica. Neki se već prilagodiše pa tako Dnevni list stavi naslov »Katoličke opatice izložene svakodnevnim poniženjima«. Ne znam gdje naučiše dotični jezik. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
S nametanjem volje mnogo iskustva imaju Kinezi i Irci. Prvima komunizam odredio da mogu imati jedno dijete, najviše dvoje, a treće se ili pobacuje ili si silom steriliziran. Svi to ne prihvaćaju pa se žestoko bore, kao slijepi Chen Guangcheng. Uhićuju ga, osuđuju na tamničke godine, ali on voli život. Bori se i otvara ljudima oči. U zadnje vrijeme, iako nije u Kini, progledaše i neki u Europskoj uniji. Izglasaše da eutanazija nije dopuštena. Očekujem vrisku tajnih središta moći koja govore da nas je previše. Zanima me kako će ovo pokušati promijeniti. Ne, nisam zaboravio Irce. Tko njih može zaboraviti. Stoljećima se bore s Englezima koji bi im htjeli oteti zemlju. Borba još nije završena. Sjeverna Irska i dalje je u engleskim rukama. To su oni koji su prije 40 godina pucali na nenaoružane prosvjednike. Rock skupina U2, kao pravi domoljubi, razglasi to cijelim svijetom svojom glasovitom pjesmom »Sunday bloody Sunday«. A meni na pamet odmah pade Bleiburg. Englezi su ponovno, ili oni koji su upravljali u njihovo ime, bili na pozornici. Hrvatska je krv tekla potocima. Komunisti su klepali društveno uređenje daleko od čovjeka i od Boga.
Da, uvijek je jadno kad čovjek ne zna kamo je upućen. Zbog čega onda to pitanje ne bismo neprestano postavljali samima sebi i drugima?
Miljenko Stojić
hrsvijet.net, 1. veljače 2012. ...
Utorak, 24. siječnja 2012. (čitanja 23) Referendum za ulazak u Europsku uniju prošao je tako kako je prošao. Ljudi se nisu odazvali, svega im je dosta, a političari uobičajeno umuju zbog čega je to tako, ne želeći priznati svoje pogrješke. Ali, nije to glavno pitanje, nego ono staro: Kamo ideš, Hrvatska? Znam da smo ga postavljali, samo, je li to bilo kao tuđincu ili kao sebi?
Trenutno Europska unije ili Zapad, još bolje rečeno, izgleda kao dobro natrula jabuka. A nekad je bila tako lijepa. Sjetimo se njezinih početaka, razvoja i sjaja. Kršćanstvo sa Sredozemlja pođe prema sjeveru. Nastade i benediktinski red čije geslo Ora et labora (Moli i radi) promijeni lice divljeg europskog kraja. Poče cvjetati umjetnost, gospodarstvo buknu, nova iznašašća preplaviše europski kraj. Danas ima onih koji to razdoblje nazivaju mračnim srednjim vijekom. Za razliku od njega, oni, kao, donose svjetlost. Smjenjivaše se od tada razna razdoblja, ali prosvjetiteljstvo osta zaštitnim znakom svih tih pokušaja. I što danas dobismo? U prošlom stoljeću, da spomenemo samo njega, ratovalo se kao nikada prije, ni ovo nimalo ne zaostaje. Tehnička sredstva, umjesto da nam budu na pomoć, rade nam o glavi. Nije govor samo o atomskoj bombi, možda je digitalizacija nešto još strašnije. Sve više i više postajemo brojevi, umjesto ljudske ličnosti oblikovane molitvom i radom. Zapad je jednostavno zaplovio svome kraju. Masoni i razna tajna društva prevarili su ga da ne treba misliti o svome identitetu, građani smo jednoga svijeta. Ne treba ni darivati život, djeca su samo trošak. Treba ih planirati kao svaki svoj drugi rashod. Naravno, svjesni na to ne pristaju. Na raznim stranama počeli su se rađati pokreti za život. Javna glasila ih izruguju, političari nastoje zaobići, međutim oni su tu. Strpljivo žanju uspjeh po uspjeh i mijenjaju trulost europskog društva kojemu pripadamo. U Hrvatskoj je sve to još u povojima. Učimo se hodati, nakon što nas je komunizam sapeo svojim otrovnim nitima. Ići će to, samo treba znati što hoćemo i prozreti loše namjere. Pada mi na pamet onaj događaj s Trga bana Josipa Jelačića prije referenduma. Određena skupina zagovarala je neulazak u Europsku uniju. Ništa čudno i ništa loše. Na stranu što ni od njih nismo čuli koji kvalitetan argument o tome što zastupaju. I na kraju pobiše se s policijom. Pristojni odmahnuše rukom i učvrstiše se u uvjerenju da treba glasovati »za«. Sve je sličilo negdašnjim događajima u iseljeništvu. Hrvati prosvjeduju protiv nečega. Sve lijepo teče, a onda se zajapureni na kraju počinju obračunavati ili međusobno, ili s policijom, ili počnu razbijati. Uglavnom, sav trud propade. Ne treba dalje, osim još spomenuti da ovu skupinu razbijača s Trga počeše uzimati kao reprezentativnu za one koji ne idu putem što nam ga neprestano crtaju svaki dan na razne načine. Je li to bila svrha čitavog nereda? Rekosmo, drugim ćemo putem.
Kad se Hrvatska, dakle, nađe u svemu ovome, što joj preostaje? Može li se sjetiti benediktinskog gesla? Sudeći prema onome što piše časopis Filozofska istraživanja, vrlo teško. Tamo u zadnjem broju, ah, da, časopis je to Hrvatskog filozofskog društva, Gracijano Kalebić razvezao priču o mišljenju Gaje Petrovića. Nikad kraja. Na samom početku istače da je Petrović bio marksist koji je marksizam razumijevao kao suživljenje s onima koji žele slobodnog, neotuđenog čovjeka. I da o ovom ne pričamo dalje, uglavnom uzdigao je tog marksistu u visine. Vrijeme se, sudeći prema ovome, nastoji vratiti, u one vode prije Domovinskog rata. Nešto slično nastavi i Lino Veljak. On prikaza knjigu Nicolaia Merkera o životu i radu Karla Marksa. Zar su takve knjige u današnje još za prikazivanje?
Obojici očito ta protuljudska namisao Karla Marksa leži, unatoč tolikim mrtvima i jamama koje neprestano otvaramo. Da ne govorimo o onima koji su zaglavili u tamnicama. Čudan neki oblik slobode.
Nema druge nego vratiti se svojim korijenima, ako smo ih izgubili. Hrvatska to zacijelo može učiniti. Još je se može nazvati katoličkom i to je ono što raspamećuje zahuktale samouvjerene spasitelje čovječanstva. Takvi sanjaju o smanjenju pučanstva na zemlji, sanjaju o jednome vođi, jednom ozemlju. Boga ne priznaju, pa nam je jasno tko bi im trebao biti na čelu. Hrvatska još uvijek ne ide tim putem, nadamo se i da ne će. Nije slučajno što se upravo u njezinom narodu ukazala Kraljica mira. Očito je u nama prepoznala stijenu na koju se može osloniti. Samo, koliko smo toga svjesni i koliko smo ponizni? Surađujemo li ili uzdignute glave poručujemo: vidi nas! Ne budemo li ozbiljni nasukat ćemo brod svog života kao onaj kapetan Costu Concordiu, suvremeni luksuzni brod koji je izgledao nepotopiv i rajski.
Krajem siječnja svake godine kršćani posebno mole za svoje jedinstvo. Hvala Bogu da im je to palo na pamet. Tijekom povijesti zbog razloga koji nemaju ništa zajedničko s evanđeljem, itekako su se razišli. Ali nakon što pipci zakulisnih središta moći postaše prilično dobro vidljivi, shvatiše da su zajedno snaga koja se može oduprijeti propadanju ne samo Zapada, nego čitavog čovječanstva. Po posljednjem popisu najbrojnija su vjerska skupina na planetu. Samo, znaju li to dovoljno?
I nas Hrvata ima više nego što mislimo. Razasuti smo ne samo diljem Hrvatske i Herceg Bosne ili BiH, nego i diljem susjednih zemalja te svijeta. Hrvatski su književnici početkom Domovinskog rata toga počeli bivati svjesni. Izdavala su se i prevodila djela onih koji nisu tu s nama tjelesno, ali duhovno itekako jesu. Trenutno je sve zamrlo, nastoji se biti politički korektnim da bi si priskrbilo mjesto pod suncem. Podrazumijeva se, grijeh je to prema Hrvatskoj. Nema nam druge nego opametiti se i obraćeni spoznati svoje mjesto u Europi i svijetu. Inače će nas zamesti vjetar.
Miljenko Stojić
hrsvijet.net, 24. siječnja 2012. ...
Petak, 20. siječnja 2012. (čitanja 16) Nisu tako davno bili izbori za Hrvatski, nekada državni, sabor. A i nije baš tako davno kad smo na njih listom izlazili. Sad se sve to promijenilo. Niti nam je sabor državni, niti izlazimo na izbore. Vratila se stara vremena, ona kad smo se borili za najosnovnija ljudska prava. Možemo to i drukčije reći: ukrali su nam demokraciju, ma što to značilo.
Ne mislim da je politika toliko značajna da bi se upravo njome trebao započeti jedan ovakav tekst. Međutim, mislim da se trebamo ozbiljno odnositi prema životu. A pitam sebe i sve nas zajedno, jesam li i jesmo li nevini u svemu ovome? Kome smo ostavili da uređuje našu zemlju, da donosi zakone, određuje što je dobro a što ne? Ako zbog opravdanih razloga nismo izišli na izbore, trebali smo moliti za njih. Je li to izostalo, pogriješili smo i pred ljudima i pred Bogom. Bog nam je dao ovo ozemlje da ga uređujemo i da kao oni savjesni djelatnici umjesto deset talenata koje smo dobili donesemo dvostruko toliko. Na taj način spoznajemo se kao ljudi, spoznajemo prirodu svojih odnosa s drugima i s Bogom. Jednostavno rečeno takav čovjek ne izdaje i ne služi ničijim sebičnim probitcima.
Zaista, treba dobro znati krug u kojem se čovjek kreće. On je otisak naše stope na ovoj zemlji, osobna naša iskaznica, produžena naša ruka. U njemu se odvija onakav život kakav smo sami zacrtali. Zacijelo da taj život nije bez Boga, oslonjen na prošlost punoj zločina, upravljen prema budućnosti koja završava ovdje na zemlji. Nažalost ima onih koji tako žive i druge trpaju u taj koš. Pravi čovjek i pravi kršćanin sve bi to trebao znati izbjeći te drugima otvoriti oči za prave vrijednosti. Na taj način stvara se područje mira i ljubavi, prava demokracija, prava politika... i puno toga u tom smislu.
Čitam neke dokumente s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Počevši od crkve i franjevačkog samostana na Širokom Brijegu uokolo u većoj ili manjoj dužini proglašeno je duhovno područje. Nije da pučanstvo i prije to nije htjelo, ali tek je tada postalo mogućim. Komunistički nenarodni sustav, otišao je u ropotarnicu povijesti. Ostao je tek u glavama nekih, ali to je druga priča. Gledam zemljovid i pomalo sanjarim. Bio je ovo nekada pust kraj. Samo poneka kuća u daljini. I poneka mlinica dolje na rijeci Lištici. A onda dođoše siromašni franjevci, u punom smislu te riječi, i sve poče drukčije. Pobijedile su namisli koje su nosili u svom srcu. Razvio se u dolini grad, razvilo se školstvo, razvilo se gospodarstvo. Ni Turci, ni Austrougarska, ni stara Jugoslavija ništa nisu mogli tim zamislima. Nakon toga komunizam umisli da može tome stati u kraj. Franjevce pobi, ostalo spali. Uzalud. Puk osta vjeran svojoj Crkvi i svojim predvodnicima. U njihovim glavama bilo je područje koje nitko nije mogao zauzeti. Tamo je stanovalo domoljublje, bogoljublje i čovjekoljublje. Gledam i dalje zemljovid. Negdje je okrznut. Najprije ga komunizam pokuša što više zauzeti, a nakon njegova nestanka nesavjesni pojedinci, jer dovoljno jake vlasti jednostavno nije bilo. Šteta. Bolje bi bilo da je i tvarno to područje ostalo neokrnjeno. Koristilo bi svima unaokolo, svima nadaleko, bez obzira što tko o svemu mislio.
Nešto se slično dogodilo i u području Kraljice mira. Ona je došla i sve je okolo počelo bujati. Nije to više nekadašnje siromaštvo, sada je to otkucaj društvenog života u njegovoj punini. Unatoč primjera Širokog Brijega, i ovdje se isto ili još gore dogodilo. Bi proglašeno duhovno područje, ali neodgovorni pojedinci na sve odmahnuše rukom i staše raditi po svome. Dopustiše da ih novac nosi i pokušaše tu filozofiju i drugima uvaliti. Hvala Bogu, neki spoznaše o čemu se radi pa se dadoše na posao da barem nešto poprave. Trenutno je sve na stolu. Hoće li vlast, pojma nemam koja jer je to u Herceg Bosni i BiH rastezljiv pojam, nešto učiniti, ne znam. To bi joj trebao biti zadatak i na tome govori je li narodna, kako ona bivša komunistička tako i ova nakon njegova sloma. No, ne treba ni sve svaliti na njezina leđa. Gdje smo mi, što činimo, ustrojavamo li se, branimo li područje koje nam je Bog dao?
Kršćani još nikako da na pravi način provare ono što se zove Francuska revolucija. Prodaše im priču da je Crkva odvojena od države. Prešutiše da bi to i oni trebali biti. I povijest poče teći krvavija nego ikada prije. Ono što se tih dana i godina događalo po Parizu bio je mačji kašalj u odnosu na ono što se kasnije događalo. Zao duh pušten je iz boce i još okolo lunja.
Bez bilo kakve patetike ustvrdimo da je budućnost svijeta na kršćanima, na onima koji će poslušati mudrost Širokog Brijega, mudrost Kraljice mira. Takvi vide jasno i znaju što im je činiti, bez obzira na prilike i vlasti.
Miljenko Stojić
Glasnik mira, VII., 1, Međugorje, siječanj 2011., str. 38. ...
|
|
|
|