Krešimir Šimić, Suze moje duše, Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, Slavonski Brod, 2010.

Slučajno u novinama pronađoh prikaz ove knjige. Ne znajući gdje je nabaviti obratih se piscu. Posla mi je i u posveti napisa da je meni od djeteta usnulog vojnika.

Najprije sam je mislio prikazati književno-kritički, a onda uvidjeh da je to pogrješan pravac. Ima tu književnosti, ali ona nije ono bitno. Pisac želi posvjedočiti stvarnost koja nas je duboko okrznula, bez obzira osobno ili nekoga kraj nas, a koju se uporno gura pod tepih. Govor, naime, o njoj poremetio bi neke davno dogovorene političke sheme, a to se ne može dopustiti.

Šimić ovo svoje štivo objavljuje u proznom i u pjesničkom obliku. U pogovoru sam kaže da je svojim pisanjem odlučio uništiti bol koja je ranila njegovu dušu. Zahvaljuje Bogu što mu je dao toliku snagu. Gledajući s našeg motrišta nazočimo junačkoj borbi za hrvatsku slobodu. U ona vremena puno je bilo onih koji su s vjerom u Boga odlazili u rat. U jednoga od takvih može se ubrojiti Šimićev otac. Kao premalen on tada nije shvaćao dubinu svega (rođen 1988.), ali je unatoč tome zapamtio taj odlazak jer je srcem shvatio da se zbiva nešto izuzetno ozbiljno. Sada kao dijete usnulog vojnika progovara o svemu i meni, tebi, nama daruje ovu knjigu.

Više-manje iza svakog napisa u knjizi ostavljen je prostor za zabilješku čitatelju. Pročitavši napisano, gledajući ovaj prazan prostor, razmišljajući o naslovnici gdje su otac, majka i dijete prikazani ispod križa, a sve u magličastom svjetlu, čovjek se počne pitati kamo je sam krenuo. Je li bio dostojanstven svih ovih godina, je li kraj sebe opažao stvarnost drukčiju nego što nam je političari i javna glasila posreduju? Uostalom, pročitajte ovu knjigu pa će vam puno toga biti jasnije.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 6. veljače 2012., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net, 5. veljače 2012.

Mladen Lojkić, Masoni protiv Hrvatske, Vlastita naklada, Zagreb, 2010.

Bila je godina 1717. Na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, četiri londonske masonske lože odlučile su izići u javnost. Osnovali su Veliku ložu u pivnici Goose and Gridrion. Tom prilikom izabrali su i svog velikog meštra. Započela je povijest službeno objavljenog rata Bogu i smrt Isusu Kristu i Duhu Svetomu. Kako tada tako i danas.

Polazeći od ove postavke Mladen Lojkić, poznati publicist, ispisuje ovu svoju knjigu. Spomenuo je i prethodnicu dotičnom događaju. Početkom 17. st., naime, u Njemačkoj je osnovana mistička sekta Red ruže i križa. Njezini sljedbenici nadahnjivali su se židovskom kabalom, magijom, alkemijom, okultizmom, ezoterijom i spiritizmom. Drže da je Bog samo sveopća kozmička snaga, dok reinkarnacija i karma daju posljednje objašnjenje čovjekove »kozmičke svijesti«. Lojkić zaključuje: »Doktrina o reinkarnaciji nije ništa drugo do Luciferova doktrina, a u "znanstvenom svijetu" poznata je kao evolucija.« (str. 39.)

Zar ne, dosta smo ovog već susreli u svijetu u kojem se krećemo. Međutim, Lojkić nam daje drukčiji pogled na sve. Povezuje naizgled različite stvari i događaje te nas nagoni na razmišljanje. A to je ono najgore čega se masoni boje. Na taj način ovakvi pogledi postaju političko-strateški, jer i masonsko djelovanje upravo je na toj razini. Uzmimo za primjer Hrvatsku. U Domovinskom ratu izvojevala je besprijekorno čistu pobjedu. Ali to nije bilo na pameti raznoraznim masonskim udrugama zbog čega je Hrvatska, kao neželjeno čedo, pala u njihovu nemilost. Njima, kao trinaestom izgubljenom izraelskom plemenu, kako sebe drže, smetamo na putu od Londona do Jeruzalema gdje nastoje ustoličiti Antikrista. Zbog toga Hrvatska mora biti osiromašena, osramoćena, ucijenjena, zatočena gospodarski, politički i međunarodno-pravno. Ti pokušaji još su u punom jeku.

Lojkić ovo svoje djelo posvećuje 100. obljetnici pjesme 1909., A. G. Matoša. Beskompromisno kao i ona zagovara ljubav prema Hrvatskoj, a onda i prema svakoj drugoj državi i čovjeku. Međutim, masoni tako ne misle. Svim silama nastoje dekristijanizirati Europu i zajedno sa SAD-om učiniti je odskočnom daskom za osvajanje svijeta. Izmislili su komunizam, nacionalsocijalizam, fašizam. Kada su im se čeda otrgla s uzice, pokušavali su ih primiriti. Jedan od takvih pokušaja bio je i Pokret nesvrstanih. Josip Broz Tito, kao mason, dobio je ulogu njima se pozabaviti. I uspio je, uz pomoć drugih masona. Pritom je neprestano na rukama nosio bijele rukavice koje u masonskom svijetu označavaju čistoću. Pokopan je pod bijelim mramornim blokom, opet masonskim znakom, bez zvijezde petokrake kojoj je navodno služio tijekom čitavog života. Kao uzornom bratu masonu na pokop su mu došli sa svih strana. Taj duh i danas je živ. Unatoč nebrojenim dokazima, unatoč što je Tito svrstan među 10 najvećih suvremenih zločinaca, njegov lik nastoji se održati potvrdnim u javnosti, kao i dokaz masonske snage. Zbog toga je 1994. u Zagrebu na prometnom mjestu podignuta piramida navodno u spomen na 900 godina osnutka zagrebačke biskupije. Isto tako Lions klubovi i razne slične udruge šire priču da humano djeluju, a u stvarnosti vrbuju u masonsko članstvo. Često članovi uopće nisu svjesni o čemu se radi. Tek oni na vrhu piramide znaju kamo sve vodi i kome se klanjaju. U njih zacijelo spadaju obitelji Rockfeller, Rotschild, zatim pripadnici skupine Bilderberg, Komiteta 300 čiji je istaknuti član engleska kraljica, itd.

Što u svemu ovome može učiniti Hrvatska kojoj rade o glavi? Naizgled ništa. Međutim, nešto slično se događalo u katoličkoj Latinskoj Americi. Masoni su je bili itekako razorili, ali se ona probudila. Spomenimo Brazil, Argentinu, Venezuelu. Zajam s MMF-om tih zemalja spao je s 81 milijardu na 11,8 milijardi dolara. Vladari svijeta odgovorili su svjetskom krizom i recesijom. Prisjetimo se još nečega. Francuski kralj Luj XIV. umjesto da na svoj stijeg ugravira znak Srca Isusova, kako mu je bilo savjetovano, ugravirao je znak poganskog božanstva, Sunca. Bio je, naime, nekromant i mag. I uslijedila je masonska pobuna u obliku krvave Francuske revolucije u kojoj povjesnik, fiziokrat i demonijak Voltaire preuzima ulogu »vrhovnog svećenika«. To duhovno upropaštava ne samo Francusku, nego gotovo čitavu Europu. Je li Hrvatska, kao još katolička, onaj izabrani narod koji će druge povesti prema obećanoj zemlji?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 30. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 29. siječnja 2012.

Ivan Ott, Djeca žrtve rata i poraća optužuju!, Naklada Bošković, Split, 2010.

Pripadao je skupini Plavi dječaci što ih je opisao Branimir Kovačević u istoimenoj knjizi. Nadarena hrvatska djeca bez jednoga ili oba roditelja, bez doma, siromašni. O njima se odlučila osobno brinuti obitelj dr. Ante Pavelića. Bila je to 1942., godina kad su se rasplamsale borbe u sjevernoj i središnjoj Bosni, kad su na tisuće djece preplavile Zagreb i bile spašene. Kasnije je to poslužilo jugoslavenskim vlastima za optužbu ne samo ustaškog režima nego i Katoličke crkve. Spomenuti dječaci, pak, dobiše naziv po plavim odorama koje su nosili. Bilo ih je sveukupno 49. Krajem rata tajno su prebačena u Austriju. Nakon komunističke pobjede doušnici ih pronađoše i biše vraćeni u Jugoslaviju. Sve je poprimilo međunarodne obrise pa im je život pošteđen. Nisu smjeli pričati o svojoj prošlosti, a zabilješke tko su i što su išle su kamo god su krenuli.

Ovo je naizgled sretna priča iz tog tužnog vremena Drugog svjetskog rata. Zna to pisac i zahvaljuje Bogu te se odlučuje na pisanje knjige o onoj djeci koja nisu preživjela ili su prošla puno gore od njega. Ne govori pritom samo o hrvatskoj, nego i o srpskoj, židovskoj, njemačkoj djeci. Rat ih je jednako zahvaćao, ovisi samo tko je bio napadač.

Naravno da je dobar ovaj pristup, ali ne bi pisac pogriješio ni da je govorio samo o patnjama hrvatske i njemačke djece. Za vrijeme komunizma to je, naime, bila zabranjena tema. Komunisti su se osjećali krivcima i nisu htjeli da se sazna što su radili.

Jezivo izgledaju opisi muka kroz koje su djeca prolazila. Čovjek se pita je li to moguće. Nakon toga ostaje mu samo se pomoliti za tu djecu. Ništa nisu bila kriva, a tamanili su ih kao muhe. Teško je zaboraviti sliku ubijanja troje djece u dječjem logoru Teharje. Zbog neljudskih uvjeta života odlučili su pobjeći. Ali su ih uhvatili. Komesarica i njezini pomagači dotukli su ih batinama. Za primjer ostalima koji su sve to morali gledati.

Osim ubijanja tijela bilo je i ubijanja duha. Naročito su to iskusila njemačka djeca. Od njih su jugoslavenske vlasti nastojale stvoriti svoje janjičare. Tako Ott opisuje dječaka koji je svaku večer prije spavanja po stotinu puta ponavljao: »Moje pravo ime je Michael Heider, moje pravo ime je... moji su roditelji podunavske Švabe.« Jednostavno je odlučio da od njega ne će stvoriti Dobromira Gavrilovića, ime koje su mu dali u domu. (str. 119.)

Ott je inače knjigu podijelio u četiri poglavlja. Nakon predgovora Djeca žrtve ideologije slijedi poglavlje Stradanja djece u Jugoslaviji 1942. - 1948. Poslije njega najduže je poglavlje Pogubljena djeca. Pisac se potrudio i osim brojaka donio i mnogobrojne sudbine. Male su stvari odlučivale o životu i smrti. Djeca bez roditelja, naslov je trećeg poglavlja. Kratko je, kao i četvrto, Djeca s pečatom, djeca državnih neprijatelja. Ozbiljnost knjige pojačava i Izvor podataka.

Neke stvari zacijelo su se mogle spriječiti. Npr. komunistički progon podunavskih Švaba. SAD su znale za njega, ali nisu ništa učinile. A rat je već bio gotov. Na površinu je, naime, isplivao dokument što ga je američko veleposlanstvo u Beogradu poslalo ministarstvu vanjskih poslova svoje zemlje 30. rujna 1947. U njemu između ostaloga piše: »Jugoslavenska vlada je 1944. i 1945. godine prema našim procjenama 150.000 ljudi njemačkog podrijetla iz provincija Banat i Bačka zatvorila u koncentracijske logore diljem cijele Jugoslavije.« (str. 146.) Malo tko se od njih spasio.

Treba zahvaliti Ivanu Ottu što se dohvatio ove teme. Međutim, šteta bi bilo ako ga i drugi ne budu slijedili. Zločinačka ideologija je uvijek to bez obzira bila pobjednica ili joj se pripisivale neke druge zasluge.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 23. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 22. siječnja 2012.

Stjepan Šešelj, Približene daljine duhovne Hrvatske, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2009.

Predvečerje pada komunizma ili u zoru rađanja slobode. Iz takvog okoliša izrasla je ova knjiga. Šešelj je osjetio što se sprema i jednostavno nije htio ostati po strani.

Svi odgovori zbog čega je postupio tako kako je postupio nalaze se u prva dva ogleda u knjizi. Prvi, Naša zbirka amerikanskih fotografija, ogled je zapravo o mnogim našim hrvatskim obiteljima. Stiskao komunizam, a na zidu požutjele fotografije. Naši u boljem životu, tamo daleko preko mnogih granica. Pobjegli su, ali ne u onom lošem smislu te riječi. Da nisu oni, možda bismo mi, živjeti se mora. Drugi ogled, Hrvatska – velesila raseljenosti, govori sam za sebe. I tko ne bi krenuo u pohode svojima čim se led malo otopio?!

U pamet su mi se dobro usjekle sljedeće rečenice iz ogleda Kraj krvavog hrvatskog limesa. »Stoga što sam u očima, u svakoj kretnji Vinka Grubišića vidio koliko bi njemu značio jedan trenutak, jedna kava s nama na Jelačićevu trgu, u Zagrebu ili samo jedan pogled na rodno Posušje, makar kratki boravak među nama u Hrvatskoj. Vjerujem da je Viktoru Vidi bio pružen takav trenutak, on se nikada ne bi bacio pod vlak.« (str. 245.) Koliko je samo povijesti i ljudskih sudbina utkano u ove naizgled jednostavne riječi! U tuđem si svijetu, stari nisi zaboravio, te od muke ili čežneš za njim ili se ubijaš. Srednji put samo je utapanje u more domaćina.

Putovao je, dakle, Šešelj tih godina po bijelom svijetu, razgovarao sa svojim sunarodnjacima i smišljao kako približiti te daljine. Osjećao je da smo svi jedno, da postoji duhovna Hrvatska, a ne samo ona na zemljovidu s više ili manje svojih zemalja. Plod toga razmišljanja je i Prijedlog za osnivanje odsjeka (sekcije) za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Sami tekst je donesen na kraju knjige iako se to mišljenje neprestano kroz nju provlači. Trebalo se usuditi nešto takvo napraviti. Sve je moralo ići ispotiha, da namisao uspije, jer se Društvo književnika Hrvatske, tako se tada zvalo, još nalazilo u njihovim, komunističkim rukama.

Bilo je, naravno, i drugih namisli o čemu Šešelj opširno piše. Ustvari knjigu je podijelio u četiri poglavlja. Prvo poglavlje predstavlja Šešeljeve poglede na temu propitkivanja tko smo u danom povijesnom trenutku. On se opredijelio, kao i mnogi u iseljeništvu. Drugo poglavlje opisuje pojavljivanje i domete knjiga Prinosa za povijest književnosti u Hrvata. Dogodilo se konačno i to. Nema više nepostojećih hrvatskih pisaca, kao u komunističko vrijeme. Više nije glavno kako si se opredijelio, već kako pišeš. Ista namisao kuša se širiti i kroz razne časopise ili kroz njihove dodatke kao što je Korabljica. Dotle rat bjesni. A onda dolaze i vremena kada Hrvatska biva oslobođena i kada se počinju svoditi računi. Jedne pamtimo kao one koji su mnogo dali za hrvatsku slobodu, poput Gojka Šuška (str. 194.), slušamo druge dok razmišljaju o povratku, trpimo treće dok... Došlo je do kraja krvavog hrvatsko limesa, kako se kaže u četvrtom poglavlju, koje je ujedno najkraće. Pred nama se otvorio novi svijet. Hoćemo li se susresti s onima koji su u tuđini čuvali spomen na svoju domovinu i pomagali joj na razne načine ili ćemo dopustiti da njihova slika ostane komad prohujalog vremena?

Kad se slegnu dojmovi čitanja ove knjige, učini nam se kao da sjedimo u nekom našem dalmatinskom tinelu i prebiremo po svojoj povijesti. Koliko god da je slavna, toliko je i krvava. Ali je naša i valjda želimo da bude poput stijega na našem putu u nebesku domovinu. Ne znam, odluka je na nama. Šešelju je sve jasno.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 14. siječnja 2012.

Thomas H. Groome, Što nas čini katolicima, Naklada Jurčić, Zagreb, 2009.

Američki način života ima odjeka u zapadnoj uljudbi, a i u onim drugima po svijetu. Međutim, američka teologija nema to svojstvo. Zacijelo je jedan od uzroka i to što način života previše utječe na nju. Ova je knjiga dobar primjer za to.

Moram reći da mi je pisac potpuno nepoznat. Kopao sam malo po internetu i nešto o njemu otkrio, ali ne previše. Još uvijek ne znam je li svećenik, brat laik, civil koji predaje na jednom od katoličkih sveučilišta u SAD-u. A bilo bi to dobro znati, jer bismo tada lakše razumjeli što nam želi poručiti. Bude li, dakle, ponovnog tiska ove knjige, svakako će u nju trebati uvrstiti životopis njezina pisca.

Treba pozdraviti nakanu kojom je knjiga stvarana. Katolici smo i ne smijemo to kriti. Službena Crkva trebala bi se malo drukčije odnositi prema svemu tome. Jedna od njezinih velikih pogrješaka, iako naizgled mala, bilo je ukidanje nemrsa petkom, kaže pisac (str. 19.). Misli da je ono jedenje ribe petkom, kad drugi jedu sasvim nešto drugo, bio najočitiji znak da se razlikujemo, da imamo svoj identitet. Govorilo je to više od bilo kakve riječi. Ostvarujući taj svoj identitet trebamo stvarati duhovnost za život, kako glasi i naslov jednog poglavlja u knjizi. »Doba kršćanskog svijeta – kada su Crkva i društvo bili jedno – nije bilo sretno vrijeme za nikoga. Puno je bolje insistirati kako je prvi i jedini posao Crkve onaj duhovni - "briga za duše". Često se to zaboravlja. U isto vrijeme, upravo je duhovnost Crkve ono što zahtijeva predanost pravdi. Kršćanska duhovnost nikada ne može biti odvojena od života, već mora biti "stavljena u pogon" na svakoj razini ljudskog postojanja – osobnog, međusobnog i sociopolitičkog. Dakle, duhovnost je upravo ono što tjera kršćane na vjeru koja čini pravdu.« (str. 222.)

Što je to, dakle, život i kakvu to duhovnost želimo stvarati? Groome tome prilazi kao dobar član društva u kojemu živi. Miješa se u njemu odanost prema Crkvi i odanost prema tome društvu ili bolje rečeno trendovima koji u njemu vladaju. Tako je začuđujuće oštar prema stvarnim ili napuhanim grijesima Crkve u kojoj živi. Poslušajmo sljedeću rečenicu: »Malo je diktatora provodilo takvu hegemoniju kao što su pape kroz povijest.« (str. 130.) S druge strane ovako govori o Francuskoj revoluciji: »Rousseau je imao dobre namjere. Želio je da se država ne miješa u privatne živote ljudi.« (str. 135.) Spomena o teroru nigdje, prekriše to dobre namjere. Gdje bi to bilo da ne progovori koju i o ženama svećenicama. »Ne tako davno, 1880., Medicinsko udruženje Massachusettsa tvrdilo je kako žene nisu u mogućnosti "zbog prirode" biti liječnicima. Ovo nije ništa drukčije od tvrdnji koje Katolička crkva još uvijek zastupa protiv žena svećenica.« (str. 127.) Ipak je ova problematika malo dublja od ovog banalnog primjera, zar ne? Ili pacifizam (str. 230.). Sve previše miriše na stavove tzv. nevladinih organizacija koje odrađuju prljav posao prijevare građana. Ne mislite, ne bunite se, budite poslušni, mi ćemo umjesto vas čuvati mir. I na kraju umjesto mudrosti završimo u izgubljenosti.

Zacijelo trebamo promišljati svoje grijehe i kajati se za njih, i kao pojedinci i kao Crkva. Ali ne možemo ih promatrati poput odvojenih slučajeva i drugima pripisivati dobre, a sebi zle namjere. Trendovi su uvijek trendovi i ne mogu nas sretno provesti kroz more suvremenosti. To može samo neopterećena oslonjenost na riječi Isusa Krista iz Evanđelja. Zna to i pisac ove knjige. Trudi se ići tim putem, iako očito ponekada odluta nekamo ustranu jer je previše slušao glasove društva oko sebe.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 9. siječnja 2012.