Srijeda, 13. kolovoza 2008. (čitanja 575) ŽELIŠ ZNATI?...
Želiš znati tko sam ja?... Dječače, posluhni.
U pustinjskom zatvoru zatvorena i osuđena,
krila su moćna, ptičici meni;
utječem se nebesa grmljavini,
uzrujavam se ovdje i patim okovana.
Plavokosi mladiću, posluhni.
Sanjam svadbu cvjetova šumskih,
stoljetne šume hladac,
životinjskih ljubavi zanosnih
na tropskom pijesku; žeženih
sunčanih dana i nevremena kovitlac,
uzduha, vihora i ugođaja cvjetnih.
Ponekada, znaš, hrabrije
koprcam se, proklinjem, plačem;
a svijet prolazi i smije se ili me ne čuje,
i ja, zatvorenik koji tvrdoglav i razjaren je,
o željeza otvorena krila lomim,
a svijet me ne čuje.
O, tko će mi ove okove slomiti,
tko će mi dati svjetlo i neizmjernost,
tko će mi teška vrata rastvoriti?
Želim, o, želim, bučno i jako, griješiti,
uz sunčeva svjetla zanosnost i očaranost...
O slobodo, o smrti.
NOĆNA GITARA
Tihi akord, u zaboravu noći,
dotaknu me, kao san pri svome svršetku.
Možda dopire s kraja uličice, možda iz kuta
malog trga. Zvuči kao promukao jecaj
golubova. Sad blizu, sad daleko,
šuti, nastavlja, slabi, puni ulicu
uzdasima. Noćas je puni mjesec,
zaljubljeni idu s gitarom
tamo gdje su uz nevinost sjene crnje
i prozori otvoreni uz uzduh
lipa u cvatu.
Neka slatka bude noć
onome tko pjeva o ljubavi! Ali oni dugi
trzaji žica uznemiruju moju
zatvorenu sjetu: prisjećaju me stvari
za mene već mrtvih, prošlih stvari.
Prošlost! Što je uopće ta prošlost?
Ono što više ne živi, tko mi jamči
da je živjelo nekada? Ipak, dušo moja,
ipak ne mogu, a da se ne prepustim uspomenama.
Nema mnogo godina, bijaše topla noć
puna mjesečine, put sav milovanje
bijelo, moje dobro i ja s našim sjenkama
duž zida, jauk gitare
skrivene iza mirisne ograde
jasmina; i u onome jauku njegovi
poljupci i moj drhtaj u njegovu zagrljaju.
SIN KOJI SE NE RODI
Ženo, nenadano ti na um pade
večeras sin čije lice vidjela nisi
niti ga primaknula dojci: onaj sin koji prije
nego što bi rođen umrije u tvome krilu.
Sjetila si se slutnje koja ti probode
utrobu; i muke; i onoga zastoja
vremena u tebi, ali ne za tebe: za sina;
i svoga straha da ćeš potonuti s njim
u bujicu što se puši i rumeni.
Iščezla si bila sa svojim djetetom
za kojega si samo ti znala da je sakriveno u tebi!
Nisi lila velike suze
koje su izvori velikih bora,
bila si poput krhotine na vjetru.
I sada kada se vraća, ne možeš ga zvati imenom,
njega koji je bezimen; ne možeš čuti ni njegov smijeh:
umrije – prije dvadeset godina! – u blagom limbu
sjena; nema ni glasa ni lica.
Ti dobro znaš ono lice čije bi bilo
zrcalo, i kakav bi zvuk imao onaj glas.
Lice ljubavi, glas izgubljene ljubavi
dva puta. Naći se svako jutro
u napuštenoj kući; i u njoj čekati
svoju pustu noć. – O ženo, možda
ti se ne bi činilo da više nemaš ništa,
ako bi ti u jednoj pjesmi ostala kolijevka
u kojoj bi za se rekla: »Bi njegova kolijevka«.
LJUBI SVOJE DJELO
Ljubi svoje djelo. Pati za njim
svojom najljepšom bolju i najtajnijom.
Daj mu sunce svojih dana, mrak
svojih noći. Neka te ne smete
neki drugi trud, ljubav prema dobiti, ili tvrdo
uvjerenje da, što je ono življe,
dovitljivije će biti ismijavanje
neprijatelja, luđa šutnja
neznalica, ispraznije tvoje nadanje
da si ga shvatila, primila, blagoslovila. Čovjek
te napušta, nevjeran, kada te ljepota
napušta. Sin – najprije u krilu, a zatim
na rukama nošen, i svojoj sudbini,
nakon toga, u suzama, predan – o, ne gubiš ga
ako sam umre: više ga gubiš živa,
ako i izdaleka nazad baci svoj
pogled prema sjeni kuće
gdje se rodio, gdje je rastao, gdje bijaše čist.
Ljubi svoje djelo, koje ti na jedinstven način
sliči po božanskom tragu
poznatom jedino tebi. Na jedinstven način možeš
u njemu istinu učiniti snom, san učiniti istinom,
i oprostiti svome neprijatelju, i učiniti
dobro namjesto zla, i primiti u jednom kriku
sva srca koja žive u tvome srcu.
Ljubi svoje djelo, ono je sama ljubav.
PITANJE BEZ ODGOVORA
Znam. Nitko ne može izbjeći tvojoj
vlasti. U nama si već, kada se rađa.
Rasteš s nama, napravljena od naših kostiju
i srca koje kuca i misli
koja luta. Ako život sigurnost
posjeduje, ti si ta sigurnost:
iza svakog čina, svakog sna, svake nade,
prostire se crnina tvoje velike sjene.
Spremna sam biti progutana u tvoju veliku sjenu
u predodređen čas; ali ne tužna:
nego, ozbiljna; to je zato što si ti sestra
života, priroda, vječna
pramajka, obje jednim jedinim rođenjem
stvori – i ti ne možeš bez života
biti, niti život može bez tebe.
Samo te nešto molim: zašto se samo patiti
toliko mora, a onda umrijeti? Tijelu
našemu zašto se priključuje osuda
na muke, pa se širi, pa se odvaja
prije nego što ispusti dušu? Zašto
između zemaljske težine tijela i daha
u kojemu diše Bog, u krajnjoj točki
odjeljivanja, tako je uzak čvor
da je tren razvezivanja mučeništvo?
Ali ti ništa
ne odgovaraš. To je tvoj zakon. Nenadan je
mir koji izbjeljuje poput zore lice
onoga koji prolazi, jedina nama možeš reći
koliko je lijep, koliko sladak, poslije
cijepanja, tvoj odmor, o smrti.
MOLITVA ZA SMRT
Nauku smrti, goloruki smo
pred tobom. Ovo bijaše lice
Delijino. Bijeli široki osmijeh, i oči
poput izvora, i promjena ponašanja
po kucajima srca, i nevina
uzvišenost čela, i sladak izlazak
riječi iz usta: melodija
koju ako netko jednoga dana čuje neće je nikada zaboraviti.
Ovo, njegovo lice. A sada, ploča. Neprozirna
ploča, ledena pri poljupcu: daljina
pustinjā, iako su to naša usta dodirnula.
Sada te pitamo: gdje je otišao Delija,
Delija-dah, Delija-duša, Delija duh
plamteći koji je na svojoj vatri
nas grijao? Gdje leprša duh
koji je toliku milost zemaljskim oblicima
davao, i bijaše velika svjetlost za sve? I ono
zračenje ljubavi tko će više dati
našoj ljubavi? – Svojom Riječju
nama odgovori. Reci nam, da je Delija iščezao,
ali da živi. Želimo vjerovati
bez da znamo, bez da vidimo: vjerovati
sa slijepim očima, s čelom na zemlji
u našem jadu koji ga zove.
Delija živi. Od trenutka smrti, pravi
njegov, vječni, život počinje.
ČIN LJUBAVI
Ne bih ti znala reći koliko te volim, Bože
u kojeg vjerujem, Bože koji si život
koji se živi, i onoga već življenog i onoga
koji ćemo živjeti s onu stranu: s onu stranu granica
svijeta, i gdje ne postoji vrijeme.
Nisam znala; - ali tebi ništa skriveno ne ostaje
od onoga što šuti u dubini. Svaki čin
života, u meni, bijaše ljubav. I ja vjerovah
da je bio za čovjeka, ili djelo, ili domovinu
zemaljsku, ili rođene iz moje postojane loze,
ili cvijeće, biljke, plodove kojima sunce
daje bit, hranu i svjetlo;
ali bijaše to Tvoja ljubav, ti koji si u svakoj stvari
i biću prisutan. I sada
kada jedan po jedan padoše uz moj bok
drugovi na putu, i sve tiši
bivaju glasovi zemaljski, tvoje
lice sjaji sjajem sve jačim,
i tvoj je glas pjesma slave.
Sada – Bože kojega sam uvijek ljubila – ljubim te znajući
da te ljubim; nepogrješiva je sigurnost
da je sve bilo pravda, čak i bol,
sve bijaše dobro, čak i moje zlo, sve
za mene bijaše Ti i jesi, činiš da drhtim
radošću većom od smrti.
Ostani sa mnom, budući da večer pada
na moju kuću s milosrđem
sjena i zvijezda. Stavit ću ti, na stol
skroman, nešto kruha i čiste vode
moga siromaštva. Samo ostani
uz mene svoju sluškinju; i, u šutnji
bića, moje srce slavi samo Tebe.
NEPRIJATELJU
Htjela bih te mrziti. No, ne znam niti te mrziti
niti ti oprostiti. U mom si životu
poput sjekire u deblu. Kada pomislim
da si ti, poput mene, netko od mesa
i od boli, netko nevoljan
rođen plačući, da bi zatim umro; da tvoja
krv se skuplja i tuče
kao i moja u venama, i može sutra
odatle šiknuti zbog ozljede, ili lijenom
postati zbog zaraze koja će je pogoditi;
da, kao i moje, mogu i tvoje oči
vidjeti kako nestaje sunčeva zraka;
ako pomislim na težinu skrivene ruke
koja je iznad mene i tebe,
ne mogu, neću moći
bol ti nanijeti koja mi od tebe dolazi.
Samo će Bog mjeriti dobro i zlo
vagom koja jamačno neće pogriješiti.
Kada oboje budemo prešli prag
odakle se ne vraća, tada ćemo znati. Samo
tada.
Tako će dalek biti, dakle,
zemaljski udes. Spomen
bez boli: ugašena zvijezda, ništa.
MOJA MLADOST
Nisam te izgubila. Ostala si u dubini
bića. Ti si, ali si drugačija:
bez lišća i cvijeća, bez osmijeha
blistavog iz vremena koje se vratiti neće,
bez sve one pjesme. Drugačija si, ljepša.
Ljubiš, bez da očekuješ biti ljubljena: svakome
cvijetu koji se raspupa ili voćki koja zarudi
ili djetešcu koje se rodi, Bogu polja
i naroda u srcu zahvali.
Godinu za godinom, unutar sebe, mijenjala si
lik i bit. Svaka te je bol postojanijom
učinila: svakome koraku prolaska
vremena, tvoja skrivena limfa i zelena
stala ti je u obranu. Sada gledaš u Svjetlo
koje ne vara: u njegovu zrcalu motriš
postojanost života. Ostala si
kao dob koja nema imena: ljudska
među ljudskim nevoljama, uz to živa
samo od Boga i samo u Njemu sretna.
O mladosti bez vremena, o uvijek
obnavljana nado, sljubljujem te
s bojama koje će doći – sve dok se na zemlju
ne vrati proljeće u cvatu, a na nebu
rode se zvijezde kada je ugašeno sunce.
UZ BOK ME PRATIŠ
Uz bok me pratiš,
Gospodine. Tragove na zemlji ne ostavlja tvoj
korak. Ne vidim Te: osjećam i udišem
tvoju prisutnost u svakoj vlati trave,
u svakom atomu zraka koji me hrani.
Tamnim puteljkom posred livada
crkvi na brdu
Ti me vodiš, dok plamti sunčev zalazak
iza zvonika. Sve
u mome životu plamtjelo je i ugasilo se, kao
ta vatra koja sada bukti na zapadu
i uskoro će biti pepeo i sjena:
samo mi je živa ova čistoća
djetinjstva koja se vraća, nedirnuta, tijekom
godina zbog radosti
da sam te pronašla. Ne ostavljaj me
više. Sve dok posljednja moja noć
(može to biti i večeras) ne zbude se, ispunjena
samo tobom od rose do zvijezda;
pretvori me u kap rose
za svoju žeđ, i u svjetlo
zvijezde za svoju slavu.
ŽIVOT KOJI SAM ŽIVJELA
Dvadesetogodišnja djevojka
koja bijah, blistava kao upaljena luč
na suncu, gdje je sada sve to? Svojom lijepom krvlju
hranila je svaki trenutak oporog života;
i iz grla, oslobođenog u pjesmi,
izbijao joj je razliježući se brdima i dolinama.
Gdje je nestala, ona koja je bila tako uvjerena
da umrijeti neće? I nije umrla. Ostala
je na hrapavoj zemlji
uz rijeku koja žubori i vijuga
krivudavim zavojima s onu stranu velikih
šuma: netaknuta počiva
u trepetu lišća i u protoku voda.
U njezino okrilje ljudi iz šume
dolaze s granama paprati i breze:
i brodar koji pristaje
uz drugu obalu, svežnjeve alga i strukove
trave donosi, skupljene na obali.
Miran je san one koja nekad bijah
na zemlji koja odzvanja još pjesmom
mojih dvadeset godina – i, bilo sunce ili kiša ili snijeg,
moje nekadašnje lice ima ta zemlja.
Ada Negri je bila najznačajnija talijanska pjesnikinja, prva žena član Talijanske akademije. Svojim pjesništvom i svojim strastvenim i burnim životom, privlačila je naraštaje čitatelja. Kritika ju je, još za njezina života, dizala u nebesa ili bacala u prašinu pokušavajući objasniti njezin međunarodni uspjeh i pjesničku snagu ideološkim shemama (u mladosti je bila »crvena djevojka«, a u zrelosti »fašistička muza«); poslije smrti bila je nepravedno zaboravljena i prešućena. U današnjoj Italiji koja traži nove pravce njezina ličnost ponovno postaje aktualnom. Pjesništvo joj je pokušalo shvatiti i posvjedočiti na jedinstven način vrijednosti rada, ženstvenosti, mladosti koja ne umire u duši otvorenoj misteriju života.
Rodila se 1870. u Lodi, a umrla u Milanu 1945. Potječe iz obitelji skromna podrijetla. Književnu slavu postigla je već kao dvadesetogodišnjakinja dok je bila učiteljica u Motta Visconti zahvaljujući zbirci »Fatalità« (1892.). Napisala je i druge zbirke pjesama, među kojima: »Tempeste« (1894.), »Maternità« (1904.), »Esilio« (1914.), »Il libro di Mara« (1919.), »Vespertina« (1930.), »Il dono« (1935.), »Fons amoris« (sadrži tekstove napisane 1939. – 1943. i objavljene nakon pjesnikinje smrti). Uspjeh je postigla i njezina proza, naročito zbirka »Stella mattutina« (1921.). Javljala se prilozima u mnogim časopisima i njezina su djela objavljena u različitim europskim zemljama. Godine 1940. postaje članicom Talijanske akademije.
S talijanskog preveo: Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 3. veljače 2003., 20.00 – 20.45.; Republika, LIX, 7-8, Zagreb, srpanj-kolovoz, 2003., str. 65. – 73. ...
Srijeda, 13. kolovoza 2008. (čitanja 928) POHVALE
29. travnja 1945.
Sin
– Zašto si, majko, pljunula na leš
klonule glave, privezan nogama
o gredu? Nisu li ti ogavni ostali
nabacani uza nj? O, ta žena,
njezine čarape za mrtvački kan-kan
i grlo i usta od izgaženog cvijeća!
Ne, majko, stani: vikni svjetini
neka se udalji. Nije to oplakivanje, to je podsmijeh,
to je radost: već se skupljaju obadi
na čvorovima vena. Pogodila si
ono lice, sada: majko, majko, majko!
Majka
– Uvijek smo pljuvali na leševe,
sine: obješene o rešetke prozora,
o brodski jarbol, spaljene
zbog Križa, raskomadane od pasa čuvara
zbog malo trave na okrajku lena.
I bi samoća ili strka,
oko za oko, zub za zub,
nakon dvije tisuće godina euharistije,
naše je srce željelo otvoreno
drugo srce koje je otvorilo tvoje,
sine. Iskopali su ti oči, skršili
ruke u ime izdaje.
Pokaži mi oči, pruži mi ruke:
mrtav si, sine! Mrtav si i stoga
možeš oprostiti: sine, sine, sine!
Sin
– Ova mrska omara, ovaj dim
ruševina, rojevi zelenih debelih muha
na kukama: srdžba i krv
kapaju pravedno. Ne za tebe
i ne za mene, majko: oči i ruke još
će mi sutra izrešetati. Već stoljećima
samilost krik je umorenog.
Salvatore Quasimodo
Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 28. srpnja 2008., 13.15 – 13.45
MJESEC BIJEGA
Zaogrnuti i sami
U širokom plaštu noći
Pun mjesec
Posivjeli magarac
Nosio nas je prema Egiptu
Šutljivo
Na mjesecu
Poskoči brončani hoplit
Goropadno
Kako bi zgazio prah
Koji mu se tada čudesno ukaza
Otac, Dječak i lijepa Zaručnica
Antonio Corsaro
Hrvatsko slovo, XIII., 626, Zagreb, 20. travnja 2007., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. listopada 2007., 20.30 – 21.15; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.
DIJADEM
Ovih nekoliko riječi
koje su mi preostale, posljednji ostaci
hrama, ili kuće, već razrušenih,
i poput stakala kaleidoskopa
ponovno sastavljam, razvrstavam, pretačem
u nove slike,
mogao bih napraviti maleni dijadem
skroman ali mio!
Stavio bih ga, Marijo, na tvoje čelo
kada bih se mogao približiti tvome licu,
kad tvoje lice ne bi bilo visoko na nebu...
Kada bi se nebo, u jednom od onih najcrnjih dana
godine, poput ovoga u kojemu među oblačinama
kišovitim svi se snovi raspršuju,
rastvorilo u drukčije plavo nebo!
Nebo naše vjere, nebo
naše mladosti, gore iznad stabala,
o kojem je rečeno da će se
preobraziti poput starog odijela.
Alessandro Parronchi
Hrvatsko slovo, XIII., 624, Zagreb, 6. travnja 2007., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. listopada 2007., 20.30 – 21.15; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.
MAJKO, MNOGO JE GODINA PROŠLO
Tako se, dakle, »mora«:
suđeno nam je biti sami
kako u krajnjem času
tako u doba vihora, ili svećeništva.
Naprotiv nitko
nije potreban kao ti
najmanje jedne majke:
s brijega može biti izočan Bog,
ne i majka.
Napravite, napravite, tirani
cijelog svijeta, slobodan
prolaz majkama
na stratišta!
Majke su ti veliki Prinositelji
koji proživljavaju, kao
na istinskom žrtveniku,
holokaust u srcu.
U znamen Majke Djevice
neka više ne podnosi
obespravljenje
veliki jedini Sakrament.
David Maria Turoldo
Hrvatsko slovo, XIII., 657, Zagreb, 27. studenoga 2007., str. 25.; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 28. srpnja 2008., 13.15 – 13.45
NAVJEŠTENJE
Djeca
Majko, što ti je
pred očima?
Što kriješ
u umornom osmijehu?
Nedjelje prošle,
pod svježim nebom,
davna proljeća,
crvena u očima
tvojih prijateljica,
starodrevni kâd...
Sada, u tvojoj postelji,
bojimo se za te,
majko, djevojčice,
zbog nedjelja,
kâda, proljeća.
Bila si tako
lijepa i nevina...
Majko... tko si bila
kad si bila mlada?
A On, tko bijaše?
Majko, koja umireš...
Ah, budi djevojčica
cijelog svog života
u teškom
svom životu djevojčice...
Anđeo
Ne čuješ li djecu?
O, mala ševa
pjeva u zoru
vječne ljubavi...
Marija
Anđele, utroba
će biti blistava bjelina.
Po djevičanskoj djeci
i ja ću biti djevica.
Pier Paolo Pasolini
Hrvatsko slovo, XIII., 662, Zagreb, 28. prosinca 2007., str. 24.; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.: Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 28. srpnja 2008., 13.15 – 13.45
GOSPIN KIP
Dobar pjesnik i dobar čovjek ne će biti rečeno
o meni – ne zbog pjesnikove krivnje
Nije zalud rečeno da razbojnica
bijaše moja duša a ne ruka
Uzmi me u naručje moja Gospo
koja si tako daleko u Czestochowi i u Loretu
Na studeni tvoga trbuha đavolja ogrebotina
koja mi žari obraz.
Giovanni Giudici
Hrvatsko slovo, XIV., 684, Zagreb, 30. svibnja 2008., str. 25.; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 18. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45
LXIX
Ponovno plava zraka zvijezda
po prostranom nebu mirno plovi. Veličanstvena
je noć u svim stvarima u šutnji hvoja
u povjetarcu iznad cvijeća. Zvijezde
same sjaje nad spokojnim zapadom
gdje sunce zapade i Venera najavi večer.
Leži među zvijezdama tišina koju ne remeti zvuk
umilni lišća, a proživljena bol oplakuje
u čudesnosti različitog pjeva tako nježnog.
Ne znam što bih htio. Marija se divila
vašem stvoritelju koji je rastao u poniznom krilu.
Sergio Quinzio
Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 18. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45
PRIKAZ KRIŽA
(...)
Žena
Marijo! Ne odlazi. Zar nema ništa
što bi željela ispričati svojoj prijateljici?
Marija
O, da, zacijelo da ima. Ali, od kada
smo se vratili u Nazaret
sve je tako mirno, tako jasno,
sve se ponavlja s tolikim redom
da bih ti mogla pričati samo o onome
o čemu se ne može pričati: o radosti.
Žena
Ma, dok te gledam čini mi se
da imaš negdje po strani, tko zna gdje,
blago tako rijetko i dragocjeno
čije si zaboravila skrovište...
Marija
Blago? skrovište? šališ se!
Koje li slučajnosti: iznenada sam shvatila
da imam nešto što bih ti trebala ispričati.
(...)
Giovanni Raboni
Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 18. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45
STABAT MATER
Majko Božja, vidio sam te iza
jedne ograde, u Bagdadu, s drugim majkama
jaukala si od bola zbog tijela
rastrganih i pribijenih zauvijek.
Zatim si, točno, kao svake godine,
otišla u Jeruzalem zbog svoga Sina
ponovno pribijena na križ i vječno
nevina. Vidio sam te na video snimci,
još si jedanput umirala za sve.
Mirjam stajaše uz križ Ješuin,
i dok je piljila u stisnute šake
Jehonijine, njezin joj Sin reče:
»Ženo, evo ti sina«. Okrenuvši se
Jehoniji: »Evo ti majke«.
Mirjam jaukaše i izvan zidina
jeruzalemskih, nebo bijaše mreža
zvijezda što se vrte, i munja.
Mirjam rađaše ponovno
svoga Sina i Jehonija joj pokri
ogrtačem trbuh.
I dok su rimski vojnici
skidali s križa njezina Sina,
Jehonija joj reče: »Uvijek ćeš biti sa mnom!«.
Mirjam, mirna, bez suza, nasmiješi mu se.
Elio Fiore
Hrvatsko slovo, XIV., 671, Zagreb, 29. veljače 2008., str. 25.; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 18. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45
NEKA BUDE VOLJA TVOJA
»Sine, nauči me moliti.«
»Ne, ne sada, ženo.
Kada svim ljudima budem dao pojmove,
bitne riječi kako se moliti ,
i ti ćeš, dakle, ne prije toga, naučiti.«
»Ali, ako u tebi molim Gospodina,
ne Isusa svoga sina, nego Krista, svog Gospodina,
ako ga molim da me nauči moliti,
zar me ne ćeš uslišiti.« »Dobro. Slušaj, majko:
molit ćemo zajedno. Ponavljaj riječi koje ti govorim.
Oče naš, koji jesi na nebesima,
neka bude blagoslovljeno ime tvoje sveto
i kraljevstvo tvoje neka siđe među nas.
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
Oprosti nam uvrede koje smo ti nanijeli:
mi ćemo oprostiti, sa svoje strane,
one koje su nama braća nanijela.
I ne uvedi nas u napast,
nego nam daruj da pobijedimo zlo dobrim.
»Nikada nisam čula, sine,
neku molitvu tako punu hvale,
nade, povjerenja, sinovske ljubavi.
Od sada pa dalje bit će mi čudesno
čuvati je u mom srcu, ponavljati
često njezine riječi zatvorenim usnama.
Ali...« »Što?« »Dakle,
ako ti mogu izreći svoj dojam,
kao da mi uho šapće
da u toj melodiji nedostaje jedna nota,
jedna jednostavna nota
koja bi je mogla učiniti potpunom.«
»Jedna nota? Koja?« »Dopusti mi,
moj Gospodine, da ti je predloži
službenica Gospodnja.
Prije Kruh naš svagdanji daj nam danas
ja bih nadodala Neka bude
(kao što odgovorih anđelu) ono što ti želiš.«
»Dobro si rekla, majko.
Neka bude, dakle, na nebu kao i na zemlji,
volja tvoja, ona ista volja Očeva.
Marco Beck
Hrvatsko slovo, XIII., 649, Zagreb, 28. rujna 2007., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. listopada 2007., 20.30 – 21.15; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.
Marco Beck, 1949. Strastveni čitatelj i prevoditelj klasične književnosti, zaljubljenik u Sveto pismo i pjesnik. U njegovoj lirici ovozemnost svakodnevnog života križa se s okomicom tegobnog, ali neprestanog traženja vjere kroz koju progovara Bog.
Antonio Corsaro, 1909. – 1995. Pjesnik, prevoditelj, antologičar i svećenik. Svrstavaju ga u skupinu posthermetičara. Skladno je ujedinio svoj dušobrižnički rad, stvaranje stihova, poučavanje, kulturni rad i putovanje. Pjevajući o Blaženoj Djevici Mariji voli u njoj naglašavati ono ljudsko i sestrinsko.
Elio Fiore, 1935. – 2002. Djelatnik u tvornici i knjižnici, pjesnik. Kao dječak preživio je rimski geto u II. svj. ratu. Jezični mu je izričaj čitak, a riječi su mu čas jednostavne, čas prepune bola. Pjesme su mu pune iskustva židovsko-kršćanskog Boga i misticizma.
Giovanni Giudici, 1924. Književnik. Iskusio je osamljenost tzv. suvremenog čovjeka lišenog sigurnosti i punog ispraznosti. To kod njega urađa ćudorednom i intelektualnom napetošću. Opisuje tragediju i komediju svakodnevnog života, razočaranje i preispitivanje katoličkog odgoja.
Alessandro Parronchi, 1914. Povjesničar umjetnosti, pjesnik, kritičar, profesor. Iako pripada istaknutim hermetičarima, ne drži se slijepo tog pravca. Piše romantičnu i osjećajnu liriku, ali također i šira ostvarenja ispunjena stavom »hrabrosti življenja«, kako i glasi jedno njegovo djelo.
Pier Paolo Pasolini, 1922. – 1975. Književnik, redatelj, kolumnist, kritičar, dramaturg. Genetski je bio zadojen kršćanstvom, što se očitovalo kako u njegovu životu, tako i u kinematografiji i književnosti. Nije se mirio s društvom oko sebe, opirao mu se i to skupo plaćao.
Giovanni Raboni, 1932. Savjetnik u izdavaštvu, publicist, prevoditelj, poznavatelj međunarodnog pjesništva, književni, kazališni i filmski kritičar te pjesnik, kao i još mnogo toga. Izoštrenom ironijom izražava muke i strahove čovjeka koji je mali kotačić u grozovitom stroju suvremenog vremena.
David Maria Turoldo, 1916. – 1992. Sveučilišni profesor, pisac djela za kazalište, kulturni djelatnik, svećenik i propovjednik. U svojim djelima pokazuje se kao prosvjednik, prorok, političko-religiozni govornik, ali i lirik povezan sa svojom savješću, svime onim što je stvoreno i s Bogom.
Salvatore Quasimodo, 1901. – 1968. Novinar, književnik, profesor, političar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1959. Kao što se služi mitovima, bajkama, antičkom ljepotom, tako u očaravajućem simbolizmu pjesničke riječi traži vjerski naglasak neophodan da bi se mogla ovjekovječiti vlastita stvarateljska moć.
Sergio Quinzio, 1927. – 1996. Za života slavljen kao veliki poznavatelj Svetog pisma, a poslije smrti otkriven kao pjesnik. Pjesme su mu zbijene, pune ljubavi prema zavičaju, ali protkane i čudesnim duhovnim prosvjetljenjima.
S talijanskog preveo: Miljenko Stojić ...
Srijeda, 13. kolovoza 2008. (čitanja 549) PONOVNO ROĐENA
danas trećeg snježnog utorka u listopadu
ponovno sam rođena
ne idem više ni s kim
čemu još po tuđim kuhinjama puzati
tražim obrok nakon toga iščezavam
ne idem više ni s kim
dosta mi je
mojih osobnih obećanja
danas trećeg snježnog utorka u listopadu
ponovno sam rođena
ne idem više ni s kim
kradem si slavljenički brod velik i bijel
i uz to stotinu pečene teladi
i južno sunce koje se nikada ne gasi zaista nikada
sa svim time odlazim
ne idem više ni s kim
ti dođi ti
dođi plešimo
ipak te ljubim
Helga M. Novak
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 495, Zagreb, 15. listopada 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005., str. 311.
VOLIM TE
Volim te
također znači:
Dođi,
spavaj sa mnom.
To također može značiti:
Imajmo djecu.
Volim te.
Drago mi je
kada sam kod tebe.
Budimo zajedno
do groba.
Volim te
također znači:
Budi dobra prema meni,
učini mi život lakim,
tako da ne pokleknem.
Kada bih bio sam
ne bih imao hrabrosti.
Volim te,
potrudi se da uspijem.
Volim te
također znači:
ponosan sam
da me želiš
više nego druge.
I da ti meni, samo meni
i nikome više,
u svemu, što jesi,
posvema pripadaš.
Volim te
također može značiti:
Budi upravo takva,
kao što ja druge,
koje tražim, vidim.
Ispuni mi snove,
učini me radosnim,
tako da učvršćen
idem kroz svoj život.
Heinz Kahlau
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 502, Zagreb, 3. prosinca 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 312. – 313.
POČETAK PISMA, ZABORAVLJENOGA
popodne, 19. siječnja, draga
vila i to je već posljednji
pokušaj, rijetko se događalo
da se može jedno tako pametno i izvrsno lijepo napravljeno
pročelje oblaka vidjeti, baš nasuprot
prozora, balkon dotičući (ja ležim na tlu), kada
gore gledam, nožni prsti zavijeni
u umjetna vlakna, tamo dolje nama poznata
stabla: lipe nedvojbeno, topole, oskoruše, lješnjak
u stavu mirno, bukve (poznaš iz
odgovarajućih priča o ljubavi, značenje
stabala), čujem
šum njihovih života, ove
velike riječi
sudaraju se na pijesku tamo gore, ah, oblaci hrpimice, vani
jure vozila prema svojim udaljenostima jedno mimo drugoga
zajedno, ravnodušna prema svjetlu, koje
u žurbi pada na njih
Gregor Laschen
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 502, Zagreb, 3. prosinca 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 313. – 314.
PRIBLIŽAVANJE
Jana na rad odlazi preko vode
iz Poljske. Roland se vozi motorkotačem
nedjeljom u njezino selo. Tamošnja mladež
tuče ga na oranicama. On umiče
svojoj dragani, a oni mu
pune spremnik šećerom. Cerekajući se promatraju uvečer
njegov odlazak. Roland gura vozilo
prema Gubenu. Graničari mu dopuštaju
prenijeti ga preko crte, ali za njega je
voda previše duboka. Mora, kao što je
došao, preko Frankfurta, ovamo
gdje je već, u Guben. Roland, bjesneći
kasa prema poljskim željeznicama, vozi se
do Krosna, nakon toga do Rzepina, tada, nekoliko
rijeka prelazeći (Odru dvaput), prema
Frankfurtu, njemačkim željeznicama oko podneva
opet u Gubenu. Jana je već odavno
na svome poslu. Njezine kolegice
također se smijulje. Ovaj tamo i ovamo
subotom/nedjeljom uvečer polako ga ljuti.
Janina ljubav prema njemu konačno nema
više nikakvih granica. Na svadbi
imaju dosta za pripovijedati,
u selu seljaci se zagrcavaju
dok piju, budući da dvije zemlje više
nasmijavaju nego jedna, nakon tako teške
povezanosti.
Volker Braun
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 462, Zagreb, 24. veljače 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 314. – 315.
ČOVJEČE, O, ČOVJEČE
Prestani već jednom.
Stavi točku.
Već si gotov, čovječe, a još trčiš.
Reci još jedanput: bit će učinjeno.
Pritisni još jedanput pucu da bi lutke zaplesale.
Pokaži još jedanput svoju volju i njegovu slabost.
Udari još jedanput o stol, kaži: ovo je moje.
Nabroji još jedanput, kao što si često činio.
Budi još jedanput tvrd, to se time učvršćuje.
Dokaži si još jedanput svoju veliku, pokazanu,
svoju sveobuhvatnu brigu za samoga sebe.
Čovječe, o, čovječe.
Stojiš sada tu i to u odijelu.
Muškarci ne plaču, čovječe.
Tvoji snovi, koji su bili primjereno muški, svi su snimljeni.
Na tvoje pobjede stavljen je nadnevak i poredane su.
Tvoj napredak sustignut i premjeren.
Tvoja tuga i njezini glumci umaraju program.
Prečesto se mijenjaju tvoje dosjetke; pošiljatelj Eriwan šuti.
Tvoja se moć (još uvijek) uzdiže snažno.
Čovječe, o čovječe.
Reci još jedanput ja.
Razmisli još jedanput pozorno.
Progledaj još jedanput.
Budi još jedanput u pravu.
Šuti još jedanput duboko.
Stoj ili padni još jedan jedini put.
Ne trebaš pospremati, čovječe; ostavi sve.
Po svojim si zakonima potrošen,
otpušten iz svoje priče.
I samo umiljato dijete u tebi
smije se još trenutak s kladama igrati.
Što će, čovječe, o, čovječe, tvoja žena na to reći?
Günter Grass
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 469, Zagreb, 16. travnja 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 316. – 317.
LJUBAV NA VIDIKU
Muškarac je strašan
nered donio u njezin život. Iznenada
su pepeljare bile pune pepela,
plahte dvaput rabljene, oznojene
i svi su satovi išli drugačije.
Nekoliko je tjedana lebdjela
iznad oblaka i ljubila mjesec.
Tek na dnevnom svjetlu ljubav joj je bivala
manjom i manjom. Nemarno
je bacio ručnik, kockasto plavi
s križićasto izvezenim monogramom
(kad bi majka znala),
preko pisaćeg stroja. Uskoro
je mogla njihovu ljubav samo još
u ladicu zatvoriti.
Zarobljena među dronjcima
odlazila je u prošlost.
Kasnije, kada ju je muškarac zvao,
željela je da je gluha.
Kada je ponovno zvao, već je bila gluha.
Ursula Krechel
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 495, Zagreb, 15. listopada 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 317. – 318.
LJUBAVNA PJESMA
U vrtu palmi, nekada.
Lavlji zub, to je bilo sve.
Bile su također i cinije, zar ne?
Bila sam tu.
I kada bi se uzeli.
Imaš li rakiju za mene,
kazao si.
Čitav život, kazao si potom
da je nezdrav, kazao si
nakon toga da vodi prema smrti, kazao si
i već si bio tako pijan.
Htjela sam ti biti ženom
Spavaća soba u ružičastom
tako dostojanstvena i tako nježna
u svoj raskoši i ljepoti
i stavljati naš novac u istu riznicu.
Nakon toga sve je tako otišlo ukrivo
i grijanje se nije dalo isključiti
i susjeda sa svojom slijepom ribom
sve same gluposti, kazao si
i
do skorog viđenja, kazao si.
A na mjesečini:
žene s tvojom blijedo crvenom bojom kože.
Kao da su to moje kćerke!
Crvena kosa i zelene oči!
Zašto tako vičeš, upitao si.
Ne, sada ipak više ne.
Friederike Roth
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 495, Zagreb, 15. listopada 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 318. – 319.
VANILIJA
Noću nakon jedan ustati i izići
Na sladoled od vanilije s malinama
Zbog toga su gradovi dobra mjesta za sladoled od vanilije
I maline iz Poljske ovdje rastu
Reci kada ćemo putovati za Poljsku
Ne platit ćemo gotovinom maline
A ravnatelji beračica malina kupuju
Računala od naših stručnjaka za izrabljivanje
Ide u tek pogledaj je ide u tek
Volim te kažem dok mljackaš
Ti mi zbog toga plaziš jezik
Na kojemu se sladoled topi
Kaži gdje smo kaži tko si
Svjetska banka još radi za to
Da dobijemo darovanu vaniliju
Iz Indije i Južne Amerike i to usred noći
Na stolu skotnog grada posluženu
Kada se susretnemo kao mrtvaci
Možda ćemo još misliti na maline
Na snagu vanilije u sladoledu koji se topi
Kada se susretnemo živi kao danas
Koje ćemo se slobode čvrsto držati
Nakon papirnatog boja nakon pohvale užitka
Nakon ovoga i našega tisućitog doručka
Kada se susretnemo živi kao danas
Friedrich Christian Delius
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 462, Zagreb, 24. veljače 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 319. – 320.
TAKO JE DOŠLA OVA ZIMA, MRAZ
Prilijepljen za okna, snijeg
Je pokrio ožiljke zemlje.
Pušili smo i pili,
Govorili jezike ljubavi,
Najzad nismo imali
Ništa više reći.
Tišina
Se utaborila i imali smo
Vremena čeznuti jedno za drugim:
Osjećajni
Zvukovi radiopostaje, ploče
Se već dugo uprazno okreću dok nismo opazili,
Igra je završena.
Tako je došla ova zima. Otišla je.
Nije nam ostavila nešto vremena za kajati se.
Što uludo potrošismo, oprostimo jedno drugome.
Heinz Czechowski
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005., str. 321.; Hrvatsko slovo, XI, 523, Zagreb, travanj 2005., str. 27.
SJEĆANJE NA LJUBAV
Kada nas je boljelo
tražili smo jedno u drugome liječnika
Za kiše išli smo pripijeni jedno uz drugo
kako bi barem jedno srce
bilo na suhom
U otiscima stopala tražili smo
bijeg ili dolazak
i usamljenima darovali smo
male bogove za prikačiti na odjeću
Pjevače koje smo sretali
navili smo kao satove
Naša su proljeća bila poput lanca
četiri koluta u godini
Tada je pala magla
nekako smo se izgubili
na raskrižju
gdje nema prenoćišta
ni vješala
ni mlina
Martin Stephan
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 321. – 322.; Hrvatsko slovo, XI, 523, Zagreb, travanj 2005., str. 27.
JUTARNJI ODLAZAK
Svjetlo udara kroz zavjese, tamo
je stajala putna torba, sada s tobom
lebdi iznad oblaka. Odletjela si
ujutro prije svoga dolaska, kao uvijek.
Čežnja prije i čežnja poslije. Ti?
Dolaziš i odlaziš, bojiš u međuvremenu
kosu i nanovo postaješ ista.
Nikakvo sjećanje na čitavu godinu, samo dolazak
ili rastanak, to su trajni osjećaji.
Tu su ostaci našega posljednjega doručka –
sve sam oprao, čaše i šalice
na mjesto spremio za sljedeću priliku
s tobom, bez tebe, svejedno je – konfeti,
sav lažni sjaj izrezan iz jednog arka.
Nije dostatno za ljubavnu priču,
nije dostatno za ubojstvo. A onda
tvoj zrakoplov zaranja u maglu.
Bodo Morshäuser
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 322. – 323.; Hrvatsko slovo, XI, 523, Zagreb, travanj 2005., str. 27.
RASTANAK OD PIERRA ILI: ZAŠTO TAKO ZAČUĐENO
Zašto se čudimo,
kada smo izdani?
Ta sve smo već prije znali!
I moje je djetinjstvo puno zgoda
i snova o prijateljstvu, duševnoj srodnosti –
razbijeno poput porcelana na tlu,
svaki komad treba pokupiti,
prije nego što ponovno pođemo ovim putom.
Gdje je, dakle, razlika
moj ljubljeni novi neprijatelju
i najdraži jučerašnji prijatelju?
Znam, smiješ se,
vidjela sam to već često,
tu otvorenost punu razumijevanja,
kada mržnju pokriva
obrazina poštenjaka.
To meni nije ništa novo,
ne, potpuno ništa novo
to meni nije.
K tomu ovaj strah,
ovo čuđenje…
Ah, da, znam,
sjećam se,
polako nadolazi,
u tuđem svijetu
posve sam sama.
Povezanost je kratko trajala
među dvoma tuđincima,
koji su se jednom odmarali
i shvatili da ovo nije
njihov dom.
Ti nisi bio kriv
nego ja, samo – vidiš li
da sam vjerovala u tebe
a ti nisi u mene.
Pretpostavimo –
sve je poznato:
kako bi malen bio ovaj svijet!
Sama predgrađa.
Trebalo bi izmisliti veliki grad,
nesvjesno osmisliti.
Kakva glava!
I koliko boca martela!
Renate Rasp
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 323. – 324.
NJEMICA '46.
Treba se šaliti, inače neće biti šale!
Govorio je moj Oto, krasan momak.
Kada smo bili u šumi, obraćao se drveću:
Sve ću vas isjeckati za kolijevke.
Bio je u to vrijeme stolar, bez posla, kao i drugi
i živio je u kuhinji kod roditelja.
Kada zatrudniš, otići ćeš!
Rekla je milostiva, nakon što je Oto došao po mene.
Pojavio se Hitler. Oto je kazao: on će povesti rat.
Nismo tada imali djece, za mesnicu
nisam htjela imati nijedno, on je želio kćer.
Nastupio je rat, Oto u kažnjeničkom bataljunu
ruski zarobljenik, antifašist
vraća se sada kući, kod mene je sve prestalo.
Karl Mickel
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 325.
SNIJEG U UREDU
Određena čežnja za palmama. Ovdje
je tako hladno, ali ne samo to. Tvojih poljubaca
ujutro je malo, kasnije sjedim
osam sati tu u uredu. Također si
i ti zatvorena, i ne smijemo
jedno drugom telefonirati. Uzeti slušalicu
i pozorno slušati? Telefonu, zašto udara
tvoje bilo samo za druge? Netko pita:
»Kako ide?«, ne čeka odgovor
i izlazi iz sobe.
Što može ljubav pokrenuti? Proračunavam
cijenu i mene se proračunava. Sve nuzgredno,
dijelovi kotla, plamenik, prolazi
kroz moju glavu kao brojevi, ništa drugo.
I ja prolazim kroz nečiju glavu
kao broj. Ali uvečer ja dolazim k tebi
sa svim onim što jesam. Čitam iz
znanstvenih knjiga: također je i ljubav
proizvodni odnos. A gdje su
palme? Palme se pojavljuju na obali
jedne razglednice, ležimo na leđima
i promatramo ih. Ujutro se vraćamo
ponovno u ured, svatko na svoje mjesto.
Ono ima svoj broj, poput telefona.
Jürgen Theobaldy
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 325. – 326.
NEOSTVARIV SAVJET
Deset godina, kaže ona.
Ne savjetujem ti, kažem ja.
Pusti ga neka ide,
ta što je deset godina.
Pogledaj, kako
te gleda.
Malenim okom
traži ono što bi korisno
na tebi moglo biti
i to ruši.
Daj mu to.
Nemoj mu to više dati
posebno ne danju.
Pusti ga,
kada se počne mračiti.
Neće to primijetiti
susjedi
kao ni djeca.
Elisabeth Borchers
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 326. – 327.
UVEČER TE NAZIVAM
Uvečer te nazivam, kažem, možda
nešto u meni postoji,
možda balon i ja se penjem,
ili, to je obmana zraka,
nikakav pokret.
Ništa nije obećano. Moraš razumjeti,
to je sljedeći, novi pokušaj,
bez oslonca i zaštite.
Dišući proveo sam vrijeme čekanja;
pogledavao sam u daljinu
i tražio dolazeću točku.
I ti tražiš. Znaš što mislim
ovom tišinom koja bjesni.
Ti podnosiš moje strašno čekanje.
Jürgen Becker
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – -20.45.; Hrvatsko slovo, X, 462, Zagreb, 24. veljače 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 327. – 328.
RAZBOJNICA
Kada sam k tebi došla bila sam
prijateljska i tiha
sjećanje na djevojčicu
bilo je jako i žestoko
iskopala sam ga s tvojim pitanjima
pred njuškalom iskrslo je
razbojnica razbojnica
odvažno i divlje
Kada sam k tebi došla
nisam bila kadra govoriti
bila sam u sobi sjedila sam za stolom
prestrašena do smrti kada sam se
trebala izraziti
iznutra prema vani nisam poznavala
nikakvog puta.
Verena Stefan
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 328.
NA TEBE MISLITI
Na tebe misliti
i nesretan biti?
Kako to?
Moći misliti
nije nikakva nesreća
i moći misliti
na tebe:
na tebe
kako si
na tebe
kako se pokrećeš
na tvoj glas
na tvoje oči
na tebe
kako postojiš –
ima li
za istinsku nesreću
(kako je ja poznajem
i kako ona mene poznaje)
još prostora
ili tjeskobe?
Erich Fried
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 329.; Hrvatsko slovo, XI, 523, Zagreb, travanj 2005., str. 27.
PRESUDNO OTKRIĆE
Ovoga jutra ulica je
Puna napola otvorenih vjeđa
Vreva grudi u velikoj trgovini
Lelujanje pazuha.
Pokretne stube, preplavljen osjećajima.
Na svakom križanju otvaraju se
Moji udovi u četiri pravca
Života, svaki blistav i jednostavan.
Ljudi se odjedanput rascvjetavaju
Kao polje maka, kao polje
Nježnih misli, koje se jedna prema drugoj okreću
I jedna prema drugoj se rascvjetavaju. A moja glava
Leži još uvijek
U udobnoj travi tvoga krila.
Volker Braun
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 502, Zagreb, 3. prosinca 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 315. – 316.
RIMSKE ELEGIJE, I
Ona te nije htjela pustiti. Sada
si to napravio: Nalaziš se
na sredini dopodneva, iscrpljen, umoran,
na prejakom suncu i kaskaš
žmirkajući pokraj smrdljivih vozila, ne želiš
očevidno ništa znati o umjetnosti, prosvjedima
i ruševinama, prvo
mir. Da se nježnost još uvijek
mora plaćati takvim oproštajima!
U to pristiže autobus.
Friedrich Christian Delius
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 320.
HELGA M. NOVAK, 1935., Berlin; HEINZ KAHLAU, 1931., Drewitz; GREGOR LASCHEN, 1941., Ückermünde; VOLKER BRAUN, 1939., Dresden; GÜNTER GRASS, 1927., Danzig; URSULA KRECHEL, 1947., Trier; FRIEDERIKE ROTH, 1948., Sindelfingen; FRIEDRICH CHRISTIAN DELIUS, 1943., Rim; HEINZ CZECHOWSKI, 1935., Dresden; MARTIN STEPHAN, 1945., Köthen; BODO MORSHÄUSER, 1953., Berlin; RENATE RASP, 1935., Berlin; KARL MICKEL, 1935., Dresden; JÜRGEN THEOBALDY, 1944., Straßburg; ELISABETH BORCHERS, 1926., Homberg; JÜRGEN BECKER, 1932., Magdeburg; VERENA STEFAN, 1947., Bern; ERICH FRIED, 1921., Beč – 1988., Baden-Baden
S njemačkog preveo: Miljenko Stojić ...
Srijeda, 13. kolovoza 2008. (čitanja 525) MEĐUGORJE
SANJAJUĆI O HODOČAŠĆU
Čeznuh otići u daleku zemlju.
Domahivala mi je
S nebeskog obzorja,
I ja čeznuh posjetiti Bosnu i Hercegovinu,
Zemlju čudesa.
Međugorje,
Milosni kraj,
Nezabilježen
Na bilo kojem hrvatskom zemljovidu
Mjere 1 – 50.000.
S lutalačkim raspoloženjem,
Tek s naprtnjačom na leđima,
Čeznuh stići tamo,
Ja sam,
Pred golemi križ
Na ogoljenom brdu Križevac.
MEĐUGORJE, ZEMLJA ČUDESA
Pod raspelom,
Uvijek i dovijeka
Naša Majka stoji.
Na Velikog petka
Golgoti,
Krvavom mjestu ubojstva.
Gospodin moj Krist
Okrutno je bio bičevan,
Popljuvan, satrven,
I okrunjen trnjem,
Prolijevao svoju krv.
Naša Majka plače,
Sada i dovijeka,
Pokraj raspela.
Također danas
Za naše grijehe,
Za naše spasenje,
Ukazuješ se
Odjevena u bijele blistave zrake
Praćena nebeskom glazbom.
Neprestano se ukazuješ.
O Marijo,
Naša prekrasna Majko!
I ovoga trenutka
Brižno nas upozoravaš
U svojoj srebrnastoj ljubavi
Na kraljevstvo našega Oca
I mir čovječanstva.
Ti, područje čudesa!
Blagoslovljeni kraju,
Međugorje!
Sada ću ustati
I doći k tebi!
Krenut ću ti ususret
Na moje dugo, dugo hodočašće
Ljubavi.
PORUKA NAŠE GOSPE
Dugo je moje hodočašće
Na ovoj zemlji,
I moja pjesma
Teče poput rijeke.
Ti prekrasno hrvatsko nebo!
Ti Međugorje,
Istinski kraju naše Svete Majke!
24. lipanj 1981.,
Bio je dan
Prvog ukazanja
Naše Majke
U blistavim zrakama!
O nebeska majko
I moja Majko!
Najnježnijom ljubavlju
Preklinje nas
Na pokajanje,
Pobožnost,
Molitvu, post.
I mir!
Ovo petero je
Ono što njezina poruka sadrži.
SVETA UKAZANJA
Od mjesta do mjesta u svijetu
Ukazivala se naša Gospa;
Od davnine do danas
Ona je neprestano očitovala
Samu sebe.
– Na brdu Tepeyac, Meksiko;
– U Fatimi, Portugal;
– U Lurdu, Francuska;
I na nekim drugim mjestima,
U drugim krajevima;
– I ovih dana u Međugorju,
Bosna i Hercegovina.
To je u tebi,
Međugorje,
Da naša Majka mira
Neprekidno nas preklinje
Uvijek i ponovno uvijek!
Susrest ću te jednoga dana,
Zagrlit ću te
Zagrljajem punim ljubavi
Kada budem došao onamo,
U zemlju moje Majke.
MOJE DRAGO MEĐUGORJE
Ti si zemlja moga Oca
Ti si najposvećenije tlo naše Majke.
Ti, drago Međugorje!
Tvoje nebo treperi, i šapće
Meni.
O, ti koji si moj najljepši prijatelj!
Ti moje drago Međugorje,
Gdje se malene duše zajedno skupljaju!
Upravo si pokraj mene!
Budiš se u meni!
Dišeš u meni!
Zemlja kojoj sada pripadaš
Trebala bi biti prepuna svjetla
Kojim bih mogao težiti prema vječnosti
Moleći
I pjevajući!
Ti, Međugorje!
Moj maleni san i maleni život
Zajedno s mojim pjesmama
Trebaju još stići svome odredištu.
Moja izgarajuća ljubav za tebe
I moja čežnja za tobom u mome srcu
Trebaju još stići svome odredištu!
U ZRAKOPLOVU KAL-a ZA RIM
Gledajući korejske hodočasnike
Na putu u sveti grad Rim
I Međugorje
Bio sam ushićen.
Naša skupina,
U svemu 18 osoba,
Sanjalo je zajedno dok smo sjedili.
– Naša visina sada?
– 35.000 stopa.
Nebo, visoko i plavo,
Prostire se poput svile izvan prozora.
Jurimo sada pokraj Pekinga, Kina,
Klizeći preko srednjoistočnih azijskih brda.
Iznenada smo u dometu pogleda
Uhvatili obris uralskih planina
I nadahnjujuće Bajkalsko jezero.
– Naš sadašnji smjer?
– Napredujemo prema Rimu.
O čeznuta točko,
Naša su krila raširena
Noseći nas prema toj zemlji.
Konačno
Naš Kal zrakoplov nosi naš hodočasnički san
Prema tom udaljenom mjestu,
Ploveći prema toj zemlji.
GLEDAJUĆI SUNCE IZVAN PROZORA
Izvan prozora
Malo po malo približava se zora,
Svjetlo odnosi tamu.
I kada se uzdiglo golo ružičasto sunce
Iznenada smo opazili
Novo nebo
I novu zemlju.
Uistinu je velik
Naš tvorac Kralj.
Dok smo slavili
Krista, istinsko Sunce,
Bili smo zajedno
U našim molitvama.
S druge strane prozora
Beskonačno more oblaka,
Taj svijet misterija
Leži rasprostrt pred nama.
Tko si smije umisliti da zna
Dubine ovih oblaka?
Samo On
Vidi misterij;
Nebo i zemlja
I more jedno su.
Neopisivo prostrani
Svemir, također,
Očito je jedno.
Naposljetku sve će biti jedno.
KOREJSKE DIVLJE GUSKE
Naša skupina na svetom hodočašću
Brojčano 18 u svemu.
Među njima
Jedna divlja guska
S bijelom pjegicama išaranom glavom
Sjedila je sama.
Sanjajući o pisanju
Pjesama o hodočašću diljem svijeta
I pjesama vjere,
Usporedno u korejsko-engleskom tekstu,
Odlažući to daleko i blizu,
Ovaj ukrcani putnik
Sjedio je sam.
Poput Don Kihota
Zurio je u nebesa vani
Tiho zatomljujući
Bol svoga srca.
Njegov glas koji tiho šapće,
Slušajući Njegov glas.
RIJEKA MOLITVE, MEĐUGORJE
Konačno smo stigli.
Čeznutu zemlju
Iz mojih snova,
Zemlju moje majke,
pronađoh.
Nepokolebljivo
Sišli smo s nebesa
Nježno ljubeći zemlju,
To sveto tlo, Međugorje.
Taj djelić zemlje, rijeku molitve
Koja obiluje vodama ljubavi.
Tu čistu vodu koja šumi
Prema Sredozemlju
I od Sredozemlja
Ponovno preplavljuje 5 oceana,
Dvoje koje se sada združuje.
O pjevajući toku
Koji postaješ jedno tijelo s morem,
Oblikujući veliki ocean
Dok se zajedno kotrljate,
Pobuđujući strahopoštovanje usput.
LICEM U LICE S RASPELOM
Taj Križevac
Brdo je poput kostura.
Staza na brdu
Gdje se ukazuje naša majka,
Sada u kasno godišnje doba
Protezala se prema vinogradima.
Za nas taj dan
Krist
Obješen je na križ.
Taj put prema Golgoti
Sa svojim oštrim kamenjem,
Bijelim stegnutim kamenjem.
Pokazujući između kosturastog stijenja
Ovdje i ondje
Vidjeli smo zlatni križ.
Zastava
Našega Spasitelja koja je pobijedila smrt
Za trenutak je izgledala poput
Staze uskrsnuća.
HODOČAŠĆE
Idemo prema križu
Na vrhu toga brda,
Brda Križevac
Sa svojim grmovima kupine koji rastu
Ovdje i ondje.
Na svakoj od 14 postaja
Tog krvlju poduprtog spasenja čovječanstva
Prisjećamo se Isusove muke
Razmišljajući o tami našega doba
I o njegovoj ljubavi,
Dok se bosonogi penjemo.
Bez odmaranja
Uzlazimo u koloni po jedan.
Svoju ljubav
I svoje suze,
Svoje malene boli skupljamo,
I bujaju u molitvi
I hvalbenim pjesmama dok uzlazimo.
Sunčeve zrake obilježavaju nam čela,
To brdo križa.
ZA NAŠU MAJKU MIRA
Ovoga jutra u 4.00
Pošao sam na Križevac
S dvije sestre u društvu.
Brdo potpuno omotano u tamu.
Nije bilo lako vidjeti našu stazu,
Pokazivače od prethodne večeri.
A nebo je bilo potpuno pepeljasto sivo.
Nakon što smo stigli pod križ
Išli smo oko njega
Zovući Boga i slaveći ga.
Tada iznenada u užarenim nebesima
Dok se zraka svjetla uzdizala
Ta se slika pojavila u daljini.
Majka.
Ljubav ključa u tišini,
Radost puna mira.
Držeći milost u svojim srcima
Sišli smo s brda.
Probuđene ptice
Pjevaju jutru dok lete u daljinu,
Ta plešuća brdska staza obasjana suncem.
KAMENČIĆ ŠTO SLIČI NA PIETA
Spustili smo se niz brdo
I dogodilo se da smo primijetili
Križem protkane slike
Sa zaobljenim rubovima;
Otkrili smo iza sebe kamen dobra izgleda,
Sliku kamena u molitvi.
Misleći na našu Majku
Neočekivano smo viđeni u svitanje ovoga jutra
Kako tražimo maleni kamenčić.
Kao u katakombama
Jedinstveni kamenčić,
Apstraktan kamenčić,
Kamenčić krajolika.
Licem u lice jedan s drugim
Trzali smo san spavajućeg kamenčića,
U razmacima,
Uzimajući ih nekoliko.
Među njima
Jedan crni kamenčić s
Dojmljivom slikom križa,
Kamenčić što sliči Isusu slikara Rouaulta,
Taj kamen mjestimice bačen,
Šapće. To smo vidjeli, također.
U tom dugom vremenu čekanja
Vraćajući se sada i
Srećući tebe,
Dotičem nefritom obojeno tkivo
I ljubim te.
Ah! Široka rana!
Kamenčić što sliči na Pieta.
SUSRET S IZRAVNIM SVJEDOKOM
Toga blistavog suncem obasjanog
Kasnog popodneva
Susreli smo
Od šestero očevidaca
Prvoga svjedoka,
Prekrasnu ženu, Ivanku.
Očima jasnima i bistrima,
Dok svjedoči o našoj majci,
Pjeva o vječnosti.
Ivanka, dok se sada moli
Maleni je anđeo.
Sada mladić Jakov,
U to vrijeme isto je bilo s njim.
Oko prekrasne kuće
Bilo je mnoštvo hodočasnika.
Ponetko licem u lice s njom
Podignuo je poklopac na svome fotoaparatu
I uslikao je;
Iznenada sam to opazio.
Pod vrućim sunčevim zrakama
Vinova loza penje se uz sivi zid.
Dok nebesa izdišu,
Lišće se umiljava, i između njega
Iznenada krvlju Isusove orošene ruke
Opazili smo.
Živo,
Mogu se sjetiti,
Krv ostavlja tragove
Sa svoje strane,
One spasiteljske tragove,
I molimo zajedno.
Kasno poslijepodne
U Ivankinoj kući.
OCU JOZI ZOVKO
Svećenik
Koji na početku nije vjerovao
Čudima svete objave,
Otac Jozo Zovko
Iz međugorske crkve.
Sada su tvoje crte lica
Prošarane miomirisom
Toga čistog i tajanstvenog neba.
Sada u tvome čitavom tijelu
Miris međugorskog tla
Poput znoja isparava.
U Međugorju,
Najljepšem kraju
Na ovoj zemlji,
Dok se radujemo i slavimo misu
Na ovome svetom tlu,
Život u ovoj točci
Bilo je vrijeme provedeno na nebu,
Bio je to komad neba.
U određenoj točci našega hodočašća,
U crkvi gdje prebivaš, susreli smo se.
Kada si izrekao prvu propovijed,
Vidio sam te
Potpuno otvorene duše,
Žarke ljubavi,
Opazio sam tvoju užarenu čežnju.
Toga dana otac Jozo,
Ti, otac Jozo Zovko,
Koji neprestano navješćuješ
Istinu i svjetlo Kristovo,
Tvoje čiste predivne oči
I glas.
Bio je to vjetar
Koji nesmiljeno trese
Antenu moje duše,
Plamen koji se razgara u
Temelju moga srca.
Bila je to briljantna melodija,
O, tvoja ljubav,
Tvoja čista i duboka ljubav.
ISPRED MARIJINOG KIPA
Majko,
Moja ljubljena majko,
U pravoj srži svoga života
Ja sam tvoj sin;
Pogledaj rane svoga sina
I nauči me kako uvijek ljubiti.
Pomozi mi shvatiti
Kako držati
I nositi križ
Kristov, pravoga Gospodara
Ovoga svijeta,
Moga Kralja.
Pomozi mi stupnjevito postići
Duboku tajnu
Kako možemo promijeniti naše patnje,
Križeve naših malih žrtava,
U križeve ljubavi,
Križeve radosti.
Majko,
O moja velika majko.
NAPUŠTAJUĆI MEĐUGORJE
Bilo je to deset dana,
Kratko vrijeme susreta,
Napuštamo mjesto koje smo zavoljeli,
To mjesto,
Toplo kao nečije vlastito.
Iskreno tiho šapćući
Dok jasno blistaš,
Oh, bistro i jasno
Međugorsko nebo.
Sada
Crkva sv. Jakova,
Zemlja naše majke, mi odlazimo.
Plamen ljubavi
Proizlazi iz dubina moga srca.
Grlim
Zlatni križ ljubavi vjere,
S tobom licem u lice,
I sada odlazim
U svoju domovinu ispod toga neba,
Šireći svoja srebrna krila.
Neprestano
Otvarajući oči čiste mudrosti
Koja mi domahuje, napuštam te.
Uvijek
Poradi tog neprolaznog plamena,
Poradi tvoje ljubavi
Poradi susretanja s tvojom ljubavi.
Bae Dal-soon rođen je 1938. u Kimhae u južnoj Koreji. Diplomira na odsjeku za glazbu na Pusanskom koledžu 1959. U književnosti se javlja 1972. dobivši nagradu za nove nade u »Mjesečnoj književnosti« religioznim spjevom »Jutarnja vježba I«. Iste godine objavljuje i »Jutarnju vježbu II«. Dobiva 12. katoličku nagradu na polju kulture 1995. Odlikovan je redom magnolije za nacionalne zasluge 1998. Član je međunarodnog Pen kluba, Korejskog katoličkog društva književnika i Korejskog društva pjesnika. Djela su mu: »Putujući kroz Wooruk« (1976.), »Ležeći ispod Urana« (1981.), »Naš mjesec« (1984.), »Linija je sada zauzeta« (1985.), »Sv. Kim Dae-kun« (1985.), »Grad koji sanja« (1989.), »Čekajući dizalo za danas« (1996.), »Sv. Kim Dae-kun«, dodatak (1996.), »Dolaziš kao svjetlo« (1998.), »Na zimskoj pisti« (1999.), »Krajevi koje čeznuh posjetiti« (1999.).
Njegovo pjesništvo protkano je dubokom vjerom. Riječi kojima se izražava na prvi su pogled potpuno jednostavne. Međutim, bremenite su značenjem i čistoćom. Čitatelji vole njegove pjesme, budući da se izražava iskrenim i proživljenim riječima očišćenim od svega suvišnoga. Kroz pjesme mu protječe poniznost, zahvala i divljenje. I uvijek iznova preoblikuje ove teme.
S engleskog preveo: Miljenko Stojić
Hrvatsko slovo, VI, 259, Zagreb, 7. travnja 2000., str. 13. ...
Srijeda, 13. kolovoza 2008. (čitanja 538) USPAVANKA ZA KUKAVICU
Jesi li patila ti, ili samo onaj tko te stvorio?
Ti mala ptico, koju su zavarali ili si se zavarala sama,
zatvori oči, i pusti neka taj cvrkut odjekuje
mehanički. Je li vid bio ključ koji si trebala,
kad si, došavši iz radionice, ljupko pjevala
o ponoći, premda bijaše purpurno podne
i purpurna je bura tekla kroz tebe, dok
je velika kazaljka kuckala i šetala se
satom, a samo si ti imala vremena za mene?
Ili je homo faber bio ona nedostajuća karika,
koji te izradio u svojoj radionici bezveznih igračaka?
Bilo kako bilo, mala kazaljka već stiže,
vrata se otvaraju; ti ne izlaziš.
Tom Clark
Hrvatsko slovo, XII., 588, Zagreb, 28. srpnja 2006., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. srpnja 2007., 21.00 – 21.45
PRAĆENA CRVENA TOČKA
Zdravo, ja sam Ludi Ivica
živim s Molly Ringwald u kolibi
ulice izvan Barleycorn Stretcha
one sve donekle spljošte
zlatni sok od đumbira s tesanog kamena
kupi Grotex pomoći će tvojoj oštrini
uvijek sam mislio leš će mi reći što da radim
koža izvlači površinsku vlagu
Barbizon sos ličnost poput kikirikija
treba ti samo nova papiga i potopi kapsulu pod tlakom
groteskno što se događa duši koja traje
olajavajuće pilule za jetru u kratkim naletima
možda ništa do košulje na jakom dnevnom svjetlu
neki klipan vježba šaku na zelenom majmunu
to je Bruce Surtees koji hvata pritajenu smrt
složenu duž crne sjajne soli crta nadmetanja
sad je zadovoljan što je vidio svoj zglavak
crvenkasta trava krajolika poput pokazivača
sve ovo dolazi s ograničenog stola jedne ruke
raščisti prije nego što metal počne letjeti
Clark Coolidge
Osvit, 3-4, Mostar, 2006., str. 126.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. srpnja 2007., 21.00 – 21.45
MNOGO VREMENA POSLIJE (Mallarmé)
ironija i samilost, neki pričini, neke
sličice pričina, neka
davna vidna
povijest pričina, blijedi pričini i
sićušni pričini, pričini od rubina
pričini od dijamanata. Jedanput politički,
nikada više. Ne možeš to reći
više na taj način. Nikada više. Pričinjajuće
svjetlo prilagođavanja. Prilagodljivi
pričin. Bijedni klaune, ti si
nesposoban za bilo što. O čemu se
tu radi? Ništa nije bilo. (Kažem)
Mogu sjediti cijeli dan, mačka
do mojih nogu. Tvrdnja kao
lagodnost, čvrstoća kao smrt.
Prilagodljivi vrt,
krilo lista. Ne možeš to vidjeti
uopće. Maleno
dijete na vodi, ne možeš to
vidjeti uopće.
Umjetni krajolik,
možeš sve to vidjeti
jasno, brežuljak.
Prijašnji susret,
pad. Hoće li biti stavljena točka?
Ništa to nije.
Oblak, snaga desetorice.
Pjesma ništice. Pozdrav.
Ruth Danon
Hrvatsko slovo, XII., 596, Zagreb, 22. rujna 2006., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. srpnja 2007., 21.00 – 21.45; Hrvatsko slovo, XIV, 664, Zagreb, 11. siječnja 2008., str. 25.
MJESEČEVI UGLOVI
Na koji način mjesečevi uglovi
zamjenjuju jedni druge?
Teško je to vidjeti
ili, ako vidim, reći
da je to ono što sam
vidio. Mnoštvo prilika u rešetki
od zimskih grana.
Dobro, rekao sam, a
možda uopće nije bilo
uglova.
Theodore Enslin
Osvit, 3-4, Mostar, 2006., str. 128.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 14. rujna 2007., 20.30 – 21.15
GAJDE I PJEV
U spomen na Armanda Schwernera
Čitavu su noć pokretali kotače,
hvatali zvuk i slali ga dalje
Čitavu smo noć slušali glazbu,
čitavu noć grmjelo je među brežuljcima
Čitavu noć i dan riječi su se izgovarale,
svaku bi riječ ispisali i pratili do nastanka
Čitavu noć i dan riječi su se pjevale,
hvatale, ispisivale i slale dalje
Da bi se zauvijek zaboravile,
uzdižući se i slamajući se o zrak
Zvuk je plovio nad dolinom
poput magle što se skuplja nad dubokim jezercima
Magle što se uzdigla iznad drveća u dolini,
što se rascvala u znakove tišine
Znakove magle i znakove drveća,
bačene zauvijek u jezerca noći
Glazbala su skupljena iz tih jezeraca
i čitavu su noć pokretali kotače.
Norman Finkelstein
Hrvatsko slovo, XII., 568, Zagreb, 10. ožujka 2006., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. rujna 2006., 21.00 – 21.45
DAN NEZAVISNOSTI
Za Paula Beattya
Naše stisnuto mnoštvo
Jednostavno ne može čekati
Kolač –
Rupa na
Nebu koja rukuje
Mekim ledom –
Stroj za kornete.
Neka sloboda trepti
trepti, padne. Poput
Rastopljene lizalice
Prelomljene napola.
Jedna nacija pod
Bog zna kojim
Palcem, sa suvenirima
sa zvonom slobode za
Sve.
Benjamin Friedlander
Hrvatsko slovo, XII., 590, Zagreb, 11. kolovoza 2006., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. rujna 2006., 21.00 – 21.45
PROSLAVA MATURE
Otkrilo se, nakon dvadeset godina, da se jedna drugoj sviđaju,
unatoč ogromnim razlikama (jedna psihijatar, jedna gradski službenik),
razlikama koje su mogle biti, koje su bile, predviđene:
razlike u ukusima, sklonostima, te, sada, u bogatstvu
(jedna književnica, jedna potpuno praktična, a opet
dražesno uvrnuta; dvije žene srdačne i uzajamno radoznale).
I ovo otkriće je, također, otkriće samoga sebe, novih sposobnosti:
one su, u tom razgovoru, poput velikih mudraca,
filozofa koje su običavale čitati (nikada zajedno), ljudi
svjetskih postignuća i mudrosti, koji govore
oduševljeno i s ushićenjem i željnom otvorenošću po kojoj je
mladež tako nepravedno poznata. A k tome je dodana
široka snošljivost i velikodušnost, odmak od prijezira ili podozrivosti.
Zadovoljstvo je, sada, govoriti o načinima na koja su se
odvijali njihovi životi, slični u nekim vidovima, u drugima
duboko različiti (premda svatko sa svojom srčikom tuge, bilo
uključene ili razotkrivene): govoriti o razlici sada,
govoriti o svemu što je bilo, jednom, dijelom
svojevrsnog lebdećeg užasa, znači polagati pravo na tu temu. Utoliko koliko
ta tema uzvisuje i oblikuje razgovor, ona u njima budi (u svojoj veličanstvenosti)
takvu dobrotu i dobru volju kakvu nijedna, prije, izgleda
nije posjedovala. Vrijeme je prema njima bilo blagonaklono, i sada
o tome mogu razgovarati zajedno iznutra, takoreći,
što, prije, nisu mogle.
Louise Glück
Osvit, 3-4, Mostar, 2006., str. 131.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 14. rujna 2007., 20.30 – 21.15
POTVRDA
Ostarjeti znači izgubiti sve.
Starenje, svatko to poznaje.
Čak i kada smo mladi
katkad ga spazimo, te klimnemo glavom
kad umre nečiji djed.
Zatim godinama veslamo ljeti
po jezercu, bezbrižni i zadovoljni. Međutim brak,
koji je započeo bez poteškoća, rasipa se
u krhotine na obali,
a prijatelj iz škole padne
hladan na stjenovitu obalu.
Ako nas nova ljubav pronese
preko srednjih godina, žena će nam umrijeti
u punoj snazi i ljepoti.
Nove žene dolaze i odlaze. Sve prolaze.
Zgodna družica koja kaže
da je prolazna,
jest prolazna. Hrabra žena,
srednjih godina u usporedbi s našom starosti,
pada pod brigom koju ne može izdržati.
Drugi prijatelj iz više desetljeća udaljava se od nas
uz riječi koje blate trideset godina.
Ugušimo se pod blatom na rubu jezerca
i potvrdimo da je prikladno
i slatko sve izgubiti.
Donald Hall
Hrvatsko slovo, XII., 565, Zagreb, 17. veljače 2006., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. rujna 2006., 21.00 – 21.45
11. IX. 2001.
Prva je osoba egzistencijalist
Poput smeća u preponama pješčanih dina
Poput smeđeg kartonskog doma kraj brane
Poput gledanja na slične stvari kao na iste
Između Doline smrti i pustinje Pavan
Potres kula s rukama i nogama
Druga osoba je ona koja je voljena
Poput pobjednika koji polučuju pogodak
Poput preziranja Utaha kao da je
Saudijska Arabija ili Pakistan
Poput ratnih zrakoplova što lete iz Miramara
Poput prekinutog kulta gutljaja kole u New Yorku
Poput Meksika u svojim tamno bež kupletima
Poput ovog, poput onog… poput nazovimo sve nas To,
Tebe To. »Nebo Duhu! Nazovimo sve nas To!«
Treća je osoba materijalist.
Fanny Howe
Hrvatsko slovo, XII., 574, Zagreb, 21. travnja 2006., str. 24.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. rujna 2006., 21.00 – 21.45
LETENJE
Kad je Majka bila mala, sve
što je znala o letenju bilo je što
joj je rekao njen bradati djed:
svake noći tvoja duša leti
iz tvog tijela u
Božje krilo. On je drži pod
svojim rupčićem do jutra.
Kad sam to čuo kao dijete, to me progonilo.
Nisam mogao zaspati.
Svakog sam se jutra budio u traženju
kao za nečim izgubljenim, što mi se možda našlo
pod nogama, ne znajući nikad
što mi je to bilo uzeto ili što
je bilo vraćeno u svoju luku.
Kad je postala mladom bakom
moja je majka prvi put letjela na drugi kraj zemlje –
ne sjećam se imena zrakoplova
no, godina je bila 1947. –
povjerila je svoju dušu domaćici zrakoplova
obučenoj u Coco-Chanel
a zatim naručila čisti martini.
Dok su slijetali, nosni kotač se rasklimao
i otpao. Neki su ljudi vrištali.
Moja majka nije bila od tih
no, njene su cipele – bila ih je skinula –
odletjele naprijed. Izašavši iz zrakoplova
izvadila je rupčić
i zatražila natrag svoju dušu od problijedjele domaćice zrakoplova.
Te noći u sobi koja nije bila njena
pod strehom otežalom od kiše
i uz kajanje kćeri koja nije vjerovala
moja mi je majka opisala svog djeda:
strastvenog čovjeka koji je svoju dušu nosio
uguranu duboko u džepu za sat na svojim hlačama
pobožnog čovjeka čija crvena brada nikada nije vidjela škare,
koji je svoju mrkvu i repu
s razlogom sadio za mlađaka
i koji se, prije nego što sam ja rođen,
uzdigao poput Ilije.
Odletio ravno u nebo.
Maxine Kumin
Osvit, 3-4, Mostar, 2006., str. 134.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 14. rujna 2007., 20.30 – 21.15
Tom Clark. Rođen 1941. u mjestu Oak Park, Illinois. Pisac mnogobrojnih pjesničkih zbirki. Od 1987. član je pjesničkog kruga na kalifornijskom New Collegeu.
Clark Coolidge. Rođen 1939. u mjestu Providence, Rhode Island. Pjesnik i bubnjar. Nastanjen je u mjestu Petaluma u Kaliforniji.
Ruth Danon. Rođena 1949. u Chicagu, Illinois. U 5. godini preselila se u New York. Sa svojima je živjela u prizemlju bolnice Binghampton State Hospital. Ovo je okružje koje opisuje u svojim radovima.
Theodore Enslin. Rođen 1925. u mjestu Chester, Pennsylvania. Studira glazbu s Nadiom Boulanger 1943. – 1945. Ubrzo nakon toga odlučuje se potpuno posvetiti pisanju.
Norman Finkelstein. Rodio se u New Yorku 1954. Sada živi u Cincinnatiu i podučava engleski jezik. Napisao je zbirku pjesama Restless Messengers i tri knjige književne kritike. Bavi se i pisanjem poema.
Benjamin Friedlander. Rođen 1959. u New Orleansu. Napisao više zbirki pjesama. Predaje na University of Maine u Oronu. Suizdavač je časopisa Sagetrieb: Poetry and Poetics after Modernism.
Louise Glück. Rođen je u New Yorku 1943. Napisao je 10 knjiga pjesama. Za svoj rad dobio je nagradu National Book Critics Circle Award, nagradu Bobbit Prize i Pulitzer Prize. Bavi se i pisanjem ogleda.
Donald Hall. Rodio se 1928. u mjestu New Haven, Connecticut. Napisao je 15-ak zbirki pjesništva. Priređuje antologije, piše za djecu, monografije o ličnostima s raznih područja ljudskog djelovanja. Živi i radi kao slobodni umjetnik.
Fanny Howe. Rođena 1940. u Buffalu, New York. Piše pjesme, novele, kratke priče. Dobitnica je nagrade Leonore Marshall Poetry Prize za godinu 2001. Profesorica je književnosti na University of California u San Diegu.
Maxine Kumin. Rodila se u gradu Philadelphia 1925. Piše pjesme, novele, kratke priče, dječju književnost, oglede. Dobitnica je nacionalne nagrade za pjesništvo 1980./81., kao i Pulitzerove nagrade.
Preveo: Miljenko Stojić ...
|
Javna glasila (engleski)
