Kada je nedavno u polemici oko kazališnoga plakata jedan zbunjeni hrvatski intelektualac uspio ustvrditi da Crkva i kazalište nikada nisu bili bliski, morao sam preko volje podsjetiti da su najveći dramski pisci starije hrvatske književnosti s juga i sjevera, dotično Držić i Brezovački, bili – svećenici, kao i to da je moderni europski teatar nastao na oltaru Katoličke crkve. Dobro to zna i spomenuti intelektualac i njemu slični, ali im je zgodno posegnuti za svime što koristi njihovu svjetonazoru, pa makar iznevjerili povijesnu istinu. A povijest govori da su svećenici, prirodom stvari, kao najučeniji ljudi svoga doba i mnogi od njih nadareni pisci, u znatnom broju pridonosili razvitu hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta, pa kada čovjek danas lista knjigu »Znameniti Hrvati« objavljenu u vrijeme tisućite obljetnice Hrvatskoga kraljevstva – na svakoj stranici nalazi jednoga, dva ili tri svećenika koji su ostavili trag u književnosti, znanosti i politici. Navlastito su tu zastupljeni pripadnici crkvenih redova: benediktinci, franjevci, dominikanci, pavlini, isusovci i drugi. Franjevci u hrvatskoj književnosti zauzimaju visoka i najviša mjesta, od vremena kada je Pavao Šibenčanin zapisao potresnu Šibensku molitvu, preko Kačića i Grge Martića do naših dana.

Od druge polovice 19. stoljeća svećenici su sve manje nazočni u svjetovnim temama i u svijetu književnosti uopće, na stanovit ih se način i na ovom području sklanja u sakristije, prešućuju se u 20. stoljeću i najnadareniji, posebno u drugoj polovini toga stoljeća pod komunističkom diktaturom – kako u Hrvatskoj tako i u Herceg-Bosni. U javnost im ne daju, njihova je poznatost svedena na uske krugove, baš kao što prolaz nemaju ni laici, hrvatski katolički pisci poput Nikole Šopa koji nalazi inspiraciju u sv. Franji i njegovu učenju.

Pri svršetku toga razdoblja stvari se popravljaju: budući književnik Miljenko Stojić putnik je na brodu Galeb, istom onom na kojemu je plovio i Miroslav Krleža. Doduše, mladi Stojić ne plovi s Titom niti pije viski u salonu, a i Galeb je na izdisaju pa prevozi još samo nevoljne regrute jugoslavenske armije iz Pule u Rijeku i drugdje, a vojnici se guše u potpalublju i moraju daskom razbijati okno da prežive. Opisao je to na svoj način fra Miljenko Stojić u jednoj od svojih novijih knjiga pod naslovom »Halo, ovdje Herceg Bosna« gdje su tiskani eseji koji na gorak i duhovit način govore o suvremenim zbivanjima u Herceg Bosni i Hrvatskoj, o toj jednoj zemlji i jednom narodu razdvojenom opakom rukom povijesti, o osobama i događajima u prvom i početkom drugoga desetljeća ovoga stoljeća, s reminiscencijama iz 20. stoljeća koje i dalje opterećuje, ožalošćuje i uzbuđuje našu sadašnjost. Inače ponizni fratar Miljenko Stojić pretvara se s perom u ruci, odnosno tipkama pod rukom, u hercegbosansku verziju Aretina koji ne štedi nikoga, ironičan, ponekad i blago sarkastičan, točan i odvažan kao Luka Ibrišimović. Njegov je kut prirodan hrvatski kut, njegovi su »junaci« svi koji rade o glavi Hrvatima, hrvatskom jeziku i hrvatskoj uljudbi, ali se isto tako zgranuto pita zašto je ruka samostalne hrvatske države tako tanka, suha i ravnodušna.

Od spomenute epizode s Galebom koji je trunuo pred njegovim očima deset mjeseci i koji se čuveni brod sada renovira, kažu, zajedno s tlapnjama o jugosferi, od te epizode dakle do danas prošlo je mnogo godina i kotač se povijesti okrenuo glasnim štropotom, a fra Miljenko stasao u teškim okolnostima Domovinskoga rata kao dušobrižnik hrvatskih vojnika, ali usporedo i kao pisac, pjesnik i prozaist, pa se može reći da danas spada u red najzanimljivijih hrvatskih književnika. Rat je još trajao kada mu je objavljena prva zbirka pjesama, a rat je naravno u njoj, i patnje i žrtve, nevolje proviđene svjetlošću koja obasjava mladoga fratra spoznajom o sebi i zbilji koju sažima u riječima »Tu sam gdje jesam«... i ostajem unatoč svemu, ukotvljen u ovom čvrstom narodu vjernika i na ovom čudesnom planetu obavijenom sferama pitanja bez odgovora, bez vjere besmislenih. Odjek je dobar i Stojić nastavlja u ritmu svake dvije ili tri godine s novom zbirkom pjesama, sve sigurniji u sebe i vrijednost pjevanja sebe makar nikad posvećen samo sebi, vlastitom stihotvorstvu i svjetotvorstvu nego pjesmi otvorenoj svijetu iz kojega dolaze poticaji i burkaju osjetljive duše, pa svoju osjećajnost posreduje i vraća istome svijetu u poetskom obliku. Usporedo, fra Miljenko angažiranom prozom na stanovit način nadopunjuje svoju liriku koja se i sama drži prvenstveno krajolika srca ali i zbiljskih krajolika na način da čitatelj ponekad zaboravi autorovu odoru, što je dobro. Uostalom, u jednom razgovoru fra Miljenko i sam kaže: »Mnogi misle da ću pisati u skladu s: Bože ti me voliš, ja te volim«. Nije to ironiziranje astralne duhovnosti nego pjesnički hodogram na tragu utemeljitelja reda kojemu Stojić pripada, ona zagrljenost s prirodom i svim stvorenjima pa naravno i ljudima, s brdom iznad Međugorja odakle je ravnicu promatrao i mladi Antun Branko Šimić. Fra Miljenko Stojić nadograđuje taj poetski svijet iskustvima hrvatske sudbine i u toj socijalno-povijesnoj dimenziji sličniji je Kranjčeviću nego Šimiću jer svoje osjećaje, impresije i misli bilježi stihovima koji se rimuju s njegovim narodom. O toj dimenziji svjedoče i naslovi nekih zbirka poezije, poput vrlo indikativnog »Dobro jutro, kolonijo«.

Obraća se naš suvremenik svima: pokojnim, ubijanim predšasnicima ne samo širokobriješkim, živim svojim odraslim sunarodnjacima ali i njihovoj djeci. Nakon paljenja svijeća i Raspretavanja vatre, autor spušta dlan na dječju glavu i piše za najmlađe svojevrsne prstenaste romane kao što su »Računalko« i »Mirkove priče«, opsjednut – na pozitivan način – novim tehnologijama čiju je vrijednost shvatio prije ostalih iz svoga okružja jer on je i moderni franjevački novinar osim što je teolog i književnik. Mnogim pristašama pera, olovke i najdalje pisaćega stroja vjerojatno je bio čudnovat u toj upornosti dokazivanja da poruke Evanđelja i Internet itekako mogu zajedno. Prenosi to i djeci, pa usporedo piše o tajnama ukazanja u Međugorju i tajnama računalstva. Za djecu ne piše o Mirku i Slavku nego o Mirku i dječaku Dragi, s tim da Mirko ne lovi tanad nego je Mirko – anđeo. Ni manje ni više, ali je Mirko i autor osobno koji ono što želi reći mladima zaogrće u bestjelesna bića, ali i posve tjelesna bića današnje hercegovačke djece i njihova svakodnevlja.

U svemu, naš neobični fratar već je čvrsto utkao svoju darovitost u suvremenu hrvatsku književnost, ostajući isto tako čvrsto duhovnikom, držeći se one svoje da svećenik treba prvenstveno biti odan svojemu poslanju a koliko će se baviti kulturom i znanošću – ovisi o darovima koje mu je Bog dao. A njemu je Bog doista dao.

Hrvoje Hitrec

Tribina Stopama mira, Zagreb, 14. ožujka 2013.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 29. ožujka 2013., str. 17.; hrsvijet.net, 23. travnja 2013.

O nekoliko knjiga o duhovnosti fra Miljenka Stojića

Ah, »Ta vremena«
Počinjati s novom arhitektonikom poretka svijeta i poretka u svijetu u vremekrižju općega rasapa moralnih, estetskih i općeljudskih vrijednosti, počinjati s duhovnom obnovom kroz utemeljenje u prapočelu (arche-u) kršćanstva t.j. u križu i otpočinjati s križem kroz istinsku ispovijed svoje vjere, nije nimalo lako, dapače, to je odvažno i smiono za svekoliku prekretnicu, kako na duhovnom tako i na tvarnom planu.

Međugorska Gospa je tu da bi donijela duhovnu obnovu na kojoj »se može graditi nešto veliko i nešto dugotrajno« /Stojić/. Zbog toga je tu i Širokobriješka, aljmaška Gospa od Utočišta, Sinjska /odnosno Ramska/ Gospa... Tu su i poruke Gospe koje govore o temeljnoj duhovnoj obnovi.

Temeljem obnove mora biti naša vjera, sve ostalo bi bila gradnja kuće na pijesku, kako metaforično kaže Stojić.

Sloboda mora imati svoja pravila i zakonomjernost, ako bi bilo sve dopušteno to bi nas odvelo u anarhiju /nered/, kaos. Svijet je od Boga već uređen kao red, kozmos. Mi možemo samopotvrđivati taj kozmos u prostoru, polju i vremenu naše djelatnosti. Naša djelatnost je kršćanska i demokratska. To znači da se temelji na ljubavi, pravednosti, iskrenosti... Bez tih načela nema demokracije, niti demokratskih društava.

Liberalizam se skanjuje tih vrjednota, te tako čini pomak od križa kao odredbenice Čovjeka i Čovjekovanja. Drvo križa cvate u nama a ne oko nas. »Imoralist« Nietzsche kaže: pustinja raste u nama a ne oko nas. Prema tomu ateističko-egzistencijalistička odredbenica »pakao – to su drugi«, ne stoji ni u kakovu ljudskom odnošaju, niti u bilo kojoj humanističkoj apelaciji. Zapravo i sam sartreovski pojam »ateistički egzistencijalizam« jest contradictio in adiecto. Egzistencija je način ljudske opstojnosti koja je svagda u projekciji i koja je u djelatnu odnosu spram transcendencije /spram Boga/. Stoga je jasna i nedvosmislena kršćanska opredijeljenost svećenika Stojića... to je humanistička opredijeljenost kroz koju s drvom križa kroza povijest koraca hrvatski čovjek /s Krležom bismo mogli reći na europski Veliki Petak/.

Molitva za mir okrjepljuje duh hrvatskoga čovjeka. Stojić zagovara molitvu za pravedni mir, ne mir groba a niti mir roba. /To zagovaraju i najveći katolički auktoriteti: papa Ivan Pavao II. i hrvatski kardinal Franjo Kuharić/. U to su duboko urezane stope hrvatskoga čovjeka. On nerado ide u rat, ali u nametnuti rat, rat za djedovinu i za vlastitu opstojnost ide ponosno i to s krunicom oko vrata i s već odnjegovanim svjetonazorima i odgojem kojim će započeti svekolika obnova jer: »Jednoga dana kada se vrate iz rata trebat će pred svojim Bogom i pred svojim narodom položiti račune gdje su bili i što su radili« /Stojić/.

Obnova otpočinje sobom, preispitivanjem vlastite osobnosti, vlastitih čina. Obnova otpočinje molitvom. Tako je moguće tražiti raskrinkavanje istine o nama i svijetu. Tako je moguće tražiti pravednost u svijetu. Usprkos tomu što je svijet zaglušen krikom žrtve, on je prešutno ili otvoreno stao na stranu jačega, na stranu agresora čega je tragično svjestan Stojić, ipak on vjeruje u Europu, ne onu salonsku Europu, ne onu jaltsku Europu i svijet, već onu običnu ali duhovnu Europu. Ne možemo stalno proizvoditi i generirati one nama nesklone, one koji su protiv nas jer »sam se ne živi. Ali isto tako ni Živjeti s drugima ne znači sebe rasprodati, dopustiti drugome da upravlja tobom« /Stojić/. Bit je u tomu da Istina treba pobijediti ma kako ona bila bolna.

Isus Krist je najbolji učitelj. Učitelj uči, kada je u upitu vlast trebaš biti najniži da bi se mogao uzvisiti; kada je u upitu ekumenizam koji donosi pravedan mir, znati svoje sačuvati a moći živjeti zajedno s drugima. To učenje je najizvrsnija moralnost! Isusu su sudili jer je razbio i razorio jedan ustaljeni ritam, sliku svijeta tame, i danas nam slični sude. Ali, ako je tada stajala pod križem jedna Majka, i danas će stajati Majka hrvatska podno tvoga križa, to će nas izliječiti – Stojić govori pomalo biblijskim jezikom u prispodobama i u usporedbi Kristova doba i našega doba; židovskoga i hrvatskoga naroda. Unatoč ratu, stradanju i olovnu vremenu, unatoč zadaha pustoši u ovom križnom vremenu Stojić stoji sukladno težini zadaće u duhovnu obzorju obnove koja se temelji u molitvi za pravedni mir, križnim postajama, pojedinačnim i općenacionalnim usudima u čijem temelju jest Bog, jest trpnja križa vlastitosti i vlastitosti križa. Vjerojatno, nema dramatičnijega niti zgusnutijega vremena, niti ozbiljnijega vremena za cjelovitu duhovnu obnovu. Mi smo duhovni i tvarni, te nema izvanjske slobode bez one unutarnje.

»Tko bi želio biti najveći među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude rob svima«/Mk 10, 44-45./.

Kroz mrtva područja, kroz smrti osluškujem »pjesmu blizini«. Da Bog da – ta pjesma već sutra osvane mom narodu. Kliknut ću s Khalilom Gibranom: »Evo, jutro osvanu, dragi, i prsti jave igraju se vjeđama usnulih, ljubičasto svjetlo poslije noći se toči i veo noći otkriva život istrajni i veličajni. Razbudiše se sela, mirno i spokojno oslonjena na pleća dolinama, zabrujaše zvona crkvena, ispuniše zrak pozivom na jutarnju molitvu i brujanjem im uzvratiše pećine, kao da se sva priroda diže na molitvu«.

Paljenje svijeće

Fenomen paljenja svijeće je u najmanju ruku dvojben i to kroz dijalektičke opreke: paljenje svijeće nekomu na grobu, u spomen tom čovjeku; ali možemo govoriti i o paljenju svijeće u smislu rastjerivanja, razblaživanja mrkline mraka, a i taj mrak, mrklina može se shvatiti u doslovnom i prenesenom smislu.

Ovdje je riječ o Međugorju!

Uzeti pero u ruku i pisati o fenomenu ukazanja BDM u Međugorju, kao čistom praktičnom činu, o Gospinim praktičnim uputama kao o nečem što je posve normalno i bjelodano – nije nikako lako, pa radilo se i o svećeniku, jer unutar svećenstva, kao i unutar Crkve to su još turbulentne i dijelom nejasne pojavnosti, koje službena Crkva propituje, a koja se još događaju, evo 1998., ali i evo dvanaest godina poslije! Stojić govori o novim biblijskim vremenima, jednostavno i stoički podnosi ta vremena »svjestan da i danas Bog govori suvremenom čovječanstvu.«

»Krivo je uvjerenje«, kaže on, »da ljudski razum danas pobjeđuje. Istina je, naprotiv, da je on došao u nezavidan položaj, budući da se udaljio od Boga. I izlaz je jedino u ponovnom povratku Bogu« (Paljenje svijeće).

Čovjek mora postati svjestan svoje egzistencijalne i esecijalne pozicije, položaja gdje on prolazi kroz ovaj zemaljski put i život da bi dosegnuo onaj vječni, nebeski život. Osobnim razumom i snagama, bez povjerenja u Boga i bez vjere u Boga, čovjek nikada ne će spoznati, niti unutarnje dosegnuti tu jednostavnu istinu.

Ta racionalna napuhana zapadnjačka znanstvenost, misli da je nadmašila filo-onto-genetsko-teološko učenje, te da se povijesna biblijska vremena ne mogu vratiti; i ne samo to – ono što je prošlo – ono je nepovratno prošlo a mi samo kao zapadno-demokratsko-centrični ljudi uzimamo to kao našu baštinu na koju se ponekoć oslanjamo, a ponekoć je odbacujemo. Fenomen ukazanja za njih je konzervativizam natražnjačkih neznanstvenih metafizičkih krugova. A metafizika je ubila Boga. Bog je mrtav! (Nietzsche) Ako je metafizika ubila svoj inteligibilni temeljni predmet, metafizika je mrtva a teologija se još koprca daleko od znanosti i znanstvenosti. Što onda?

Evo Stojićeva odgovora: »Život na današnjem Zapadu jest samo mjehur od sapunice. Nutrina se ispraznila, ostao je samo oblik« (Paljenje svijeće, str. 13.). Stojić u vidnom polju Zapada, vidi ogromni nevid kojega nevjera i pozitivizam zaklanjaju. Zaklanja ga ono tvarno a što je dignuto na pijedestal sreće, na mjesto božanstva i božanskoga. Vjera je sklonjena i u praktičnom i u teorijskom vidu iz vidokruga tzv. suvremenosti. Ali, »mi smo kršćani danas nažalost pomalo umorni« (isto, str. 18.). Taj nas umor nije izbezumio da miješamo dobro i zlo, te da svo zlo pripisujemo tradiciji i prošlosti koja vrhuni u onto-teo-logičkom mišljenju, a svo dobro je u ispraznosti našega umovanja koje se oslanja samo na sebe; ispražnjeno je od Boga, pa je to ono tobože – suvremeno koje je ocijenjeno poželjnim i dobrim. Moralne kategorije zla i dobra su relativizirane, ponajčešće izopačene, te se ne vidi križ u središtu kršćanske zapadne uljudbe.

Mi ne možemo i ne trebamo odbaciti okružje u kojem se nalazimo, trebamo ga oplemeniti; svakodnevicu očistiti od nečistoće, dovesti u nju uskrsnuće – koje je vječno, koje je naprosto čistoća. Tako su »događaji u župi Međugorje jedan veliki mlaz čistoće u ovaj suvremeni svijet.«

Cjelokupnost ljudske ličnosti je nemoguće doživjeti, spoznati bez duše i duha – a to nas kantovski vodi racionalnoj psihologiji, racionalnoj antropologiji, a to dvoje racionalnoj kozmologiji a to opet racionalnoj teologiji! Dakle, kozmologiju koju su neki smatrali mitskom, sestrom kozmogonije – Kant promatra i ustoličuje ju kao racionalnu znanost. Ratio je tek početak u teološkom raspredanju! Racionalno ne možemo spoznati, ni dosegnuti, svoju nebesku domovinu (De civitate Dei) – Augustin. Tu stižemo preko etike ljubavi do samoga Boga – koji jest naprosto, ljubav. Deus caritas est (Augustin).

Vraćaju se ta vremena, svjedoči Stojić, Kraljica mira neprestano govori da budemo vjerni svome Bogu. Sredstva jesu: Molitva, obraćanje, post, pokora, stvaranje mira, čitanje Svetog pisma, klanjanje Presvetu Oltarskom Sakramentu, moljenje krunice (isto, 65. – 66.).

Pa nek' netko kaže da se s ovim sredstvima ne susrećemo s našim Nebeskim Ocem, da Bog nije s nama i mi s njim! A ne, naprotiv da smo zapali u tragizam – da smo na sve to odmahnuli rukom i glavom – ostali posve po strani i tih, i unutarnjih zbivanja. Mironosci ta unutarnja događanja pretpostavljaju vanjskim, ali da bi ta unutarnja događanja bila plodonosna, da bi se širila moramo uporabljivati sredstva koja nam je već preporučala Kraljica mira.

Oprečno: »Čovjek više nije biće koje nastava zemlju, nego biće koje ju uništava u ime svoje ugode. Zbog toga mu se događa da sam sebe tjera u mišju rupu i da tamo drhturi pred nadolazećim događajima« (isto, str. 79.).

Uništavajući svoje bliže i dalje prirodno i antropološko okružje – urušava se sam u svoj mit bezizlaznosti jer »je osuđen na slobodu« (Sartre) bez Boga. Na prokleto usamljeničku slobodu, se oslanja i postaje prokleto usamljena gomila.

Biti odgovoran, biti hodočasnikom i hodoljupcem Gospine škole – u tom slučaju nam raste »snaga našega srca koja nas sprema za prihvaćanje kraljevstva nebeskoga« (isto, str. 94.). Biti čovjekom istinske ljudske punine je nemoguće bez ispunjenja našega srca Bogom, tek tada postajemo (unutarnje) istinske ljudske ličnosti i (vanjske) istinske ljudske osobnosti.

Rijeka

Brdo ukazanja, Križevac, vidioci, svjedoci, ozdravljenja, hod prema svetosti – sve su to vidljivi znaci događanja koja su bila, čini nam se i u Isusovo vrijeme. Je li to vrijeme stalo, je li to novo doba bez »New ages-a«, je li to vrijeme circulus vitiosus – ovo je vrijeme »ujedinjenih naroda« i sabranih naroda na jednome mjestu u istoj Školi. To je istodobno paljenje svijeće, paljenje plamena; plamena vjere, ufanja i ljubavi koju nose rijeke, koje su se slile u Međugorje.

Mnogi Božići, Nove godine i Uskrsi provedeni su u molitvi, klečanju i klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu a to su istinski provedeni blagdani – ne zavedenih od tzv. »suvremenosti« u kojoj se sve mjeri tvarnim, a to materijalno se postavlja kao vrhunaravno. Tu nema sreće, to je samo privid!

Što je to humanost? Navjestitelji »Novoga doba« rekli bi da je to oslobođenje čovjeka od svih spona. Dostatan je samome sebi. Ne treba mu nitko iznad. Zakon ćudoređa nalazi se u njemu samome. I još mnogo takvih izjava. Kršćani bi rekli da je humanost oslobođenje čovjeka u Isusu Kristu. (Paljenje svijeće, str. 161.).

Dakle, Stojić podcrtava da Bog nije izdao čovjeka, te čovjek nije prepušten samome sebi – u susretu s Bogom, čovjek istinski nazoči trenutku vječnosti (kojega iščekuje). Ta inteligibilna pojava je duboko intuitivna spoznaja koja izvire iz čovjekove nutrine. Tu je mudrost, tu je susret, tu je blagoslov...

Ta rijeka mladih koja se sručila u Međugorje i koja stalno isponova buja odrekla se tzv. suvremenosti (tj. suvremenih tragičnih pošasti – alkohola, droge...), Gospa preuzima odgovornost za njih, sve upućuje jednostavnim jezikom – što im je činiti, svrha je preuzeti odgovornost za svakoga a to je moguće u ljubavi i miru između Boga i čovjeka, i između čovjeka i čovjeka. Sloboda svih potječe od i iz Boga – to je škola Kraljice mira.

Stojić izdiže dvije ličnosti papu Ivana Pavla II – koji je beskrajno istraživao lice i naličje ljudskoga a koje se u njegovu istraživanju uvijek izjednačavalo. Podržavao je sredstva priopćavanja koja su u službi čovjeka i istine; protivu je zlouporabe, ne samo sredstava priopćavanja, već čovjeka i njegova odnosa prema slobodi koju je poglavito potiskivao i gušio totalitarni komunizam. Bio je i jedan od zagovornika istinske ljudske slobode a protivu bilo koje tiranije i totalitarizma. Ne smijemo izgubiti iz svijesti da je Ivan Pavao II. dao veliki obol nestanku toga bezbožnoga, tiranskoga, sotonskoga totalitarističko-komunističkoga sustava. Svidjelo se to nekomu ili ne. Onima koji nam mašu krvavim zvijezdama ispred očiju, dičeći se antifašizmom – njima to nije drago – a što je zapravo danas antifašizam?! Može li se komunizam izjednačiti s antifašizmom?! Mogu li se nacionalni socijalizmi dičiti da su protivu »nacionalsocijalizma«?!

Sveta Terezija je druga suvremena ličnost koju će Stojić apostrofirati kao najveću humanitarku bez granica, bez domovine. Ona je najveća milosrdnica.

U hrvatskoj povijesti, uz Božju pomoć, pomoć Kraljice mira – Stojić izdiže tvorca suvremene hrvatske države – Franju Tuđmana – koji je uspio Hrvatsku osloboditi od okupatora, i od komunizma – ali to komunističko oslobađanje je proces kojega ozbiljno i stalno treba pratiti. Ta totalitarna svijest je pervertirana, i često u podsvijesti pa je teško reći da smo je se posve oslobodili.

Raspretavanje vatre

Milijuni hodočasnika koji se slivaše i slivaju u Međugorje – trebalo je i treba udružiti u mnoge molitvene skupine – što je i učinjeno na preporuku Kraljice mira.

Neupitne vrijednosti koje su se počele osipati u suvremenosti – a po tomu je, nažalost, suvremenost mjerena kao uspješna ili neuspješna – jesu: obitelj, dom, zavičaj, domovina; a one su označene konzervativnim pojmovima koje suvremenost treba obezvrijediti pa i uništiti – kako bi bila uspješna! Žalosne li suvremenosti! Ljudi se vraćaju tradiciji koja je očuvala poglavito zapadnu uljudbu, vraćaju se svojoj obitelji, domu, domovini – pa materijalno nije stavljeno ponad unutarnje duhovne sreće, bez koje čovjek ne bi bio čovjekom.

Tako su i branitelji s krunicom u ruci ili oko vrata dolazili u Međugorje, pa potom odlazili na ratišta, braniti svoj narod, ne znajući hoće li se ikada vratiti! To je jedna velika vrijednost; bez mržnje prema neprijatelju, s vjerom u Boga, braniti svoj prag, svoj narod i domovinu. To je neupitno za hrvatske branitelje, za hrvatski narod – to je obraćenje u duhu Crkve, u duhu poruka Kraljice mira.

Stojić ističe kako je fra Križan raznijet bombom komunističke mržnje II. svjetskoga rata – sada na braniku naše nebeske domovine, gdje mu se pridružio fra Slavko Barbarić – koji je bio u Gospinoj službi, u službi vjernika, vidioca, u službi svega puka – bio je sa svima u njihovim radostima, a ponajčešće u njihovim nevoljama, tugama, nosio je ne samo svoj križ već poput Šimuna Cirenca onako krhak fra Slavko je nosio i pomagao mnogima nositi njihov križ – te ga i Gospa spominje da i on zagovara sve nas kod Boga.

Ako je Isus odbacio triput sotonske kušnje, ljudi po ugledu na Njega moraju odbaciti kušnje Zlog, krenuti naprijed jer korizma je milosno vrijeme, i ona ne traje samo 40 dana, već godinama i kroza cijeli život.

Ljudi su se u svjetovnom pogledu udruživali u skupine, staleže, oblikovali državu kako bi lakše preživjeli, jedni su bili siromašni a drugi vlastodršci kojima također nije bilo dobro. Pa su se ljudi udruživali u vjerske zajednice, gdje su svi bili isti – sljedbenici Krista, vjerovali su u Boga. Bog je bio nada, okosnica, snaga i nikada ih nije izdao, pa je čovjek imao oslonac i u najtežim trenutcima. Koji osjećaj!

Dolaskom UNPROFOR-a u Međugorje, svi hodočasnici su bili nezadovoljni – u zemlju mira dovoditi oružje bilo je, ne samo bezbožno, već skandalozno, pa je na samom ulasku u svetište stajao natpis »Zabranjen ulaz osobama s oružjem i bornim vozilima«, tu sramotu su sami izazvali tzv. zapadnjaci.

Stojić se spominje još pok. Ljubice Lukić koja je došla u radiopostaju Mir, brzo naučila novinarstvo, bila uzorna djelatnica jer je bila dobra u Gospinoj školi.

Naglasit ćemo nekoliko stvari koje susrećemo u Gospinim porukama i potkrijepit ćemo tim isti porukama. Dobro – dobro mira koje nije moguće postići bez molitve koja je otvaranje čovjeka poput cvata; društvenost, druženje s ljudima i s Bogom, naspram samoći. Otvorenost prema drugima, prema molitvi a ne učahurenost, samoizoliranost, zatvorenost u samoga sebe, molitvom doseći do apostola ljubavi. Vodstvo Duha svetoga dovodi do istine i vječnosti, Kristova ljubav, ljubav temeljni »predmet« čovječnosti, najdublja kontemplacija, dosezanje Duha svetoga već je za čovjeka najveća akcija.

Živeći poruke Kraljice mira, u nama se javlja vrelo koje se bistri i u njemu je sve manje prljavštine. Udomiti u sebi dobro – predstavlja udomiti u sebi Boga a to je suočavanje sa samim sobom, te stalno približavanje Bogu. Pobjeda vodi prema raju.

»U ovoj božićnoj radosti želim vas blagosloviti svojim blagoslovom. Na poseban način, dječice, dajem vam blagoslov maloga Isusa. Neka vas on ispuni svojim mirom. Danas, dječice, nemate mira, a težite za njim. Zato vas sa svojim Sinom Isusom na ovaj dan pozivam: molite, molite, molite, jer bez molitve nemate ni radosti, ni mira, ni budućnosti. Težite za mirom i tražite ga, a Bog je pravi mir.

Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu!« (Raspretavanje vatre, str. 37.).

Bog je životvorno, životno vrhovno načelo, a čovjek je mironosac. Mir s Bogom, s drugima i drukčijima donosi čovjeku radost.

»Draga djeco!

I danas vas pozivam na molitvu. U ovom vremenu milosti neka vam križ bude putokaz ljubavi i jedinstva po kojima dolazi pravi mir. Zato, dječice, molite posebno u ovo vrijeme da se u vašim srcima rodi mali Isus, tvorac mira. Samo ćete molitvom postati moji apostoli mira u ovom nemirnom svijetu zato molite dok vam molitva ne postane radost« (isto, str. 79.).

Gospa nam poručuje da kršćanin treba biti mišlju, riječju i djelom pa će tako doći obnovljeni čovjek, doći će pobjeda, doći će novo doba, novo proljeće.

Draga djeco!

Danas vas pozivam da obnovite molitvu i post s još većim zanosom, sve dok vam molitva ne postane radost. Dječice, tko moli ne boji se budućnosti, a tko posti ne boji se zla. Ponavljam vam još jedanput: samo se molitvom i postom i ratovi mogu zaustaviti, ratovi vaše nevjere i straha za budućnost. S vama sam i poučavam vas dječice: u Bogu je mir i nada vaša. Zato približite se Bogu i stavite ga na prvo mjesto u vašem životu.

DODATAK

Riječ po riječ

Knjiga Riječ po riječ je djelo Stojićevih kritičkih promišljanja o raznim oblicima duhovnoga stvaralaštva. Knjiga je raznolika pa stoga ne možemo ulaziti u njenu cjelinu kao i u neke stavove, kako zbog prostora tako i zbog različnih koncepcijskih sadržaja auktora uvrštenih u ove književne oglede.

Između ostalih uvrštene su pojedinačne kritičke prosudbe i ocjene o knjigama: Vesne Parun, Zdravka Kordića, Žarka Milenića, Željka Ivankovića, Drage Štambuka, Diane Burazer, Nenada Valentina Borozana, Slavka Mihalića, Anđelka Vuletića, Jozefine Dautbegović, Pere Pavlovića, Ružice Soldo, Marka Martinovića, Branka Pilaša, Matka Marušića, Lidije Bajuk, Ivana Supeka, Nade Iveljić, Antuna Lučića, Danijela Dragojevića, Borbena Vladovića, Borisa Biletića, Mirka Sabolovića, Ratka Cvetnića, Krešimira Šege, Frane Jezidžića, Ivana Aralice, Andrije Vučemila, Josipa Mlakića, Mile Pešorde, Marka Matića, Zdravka Luburića, Zdravka Gavrana, Hrvoje Hitreca, Nevenke Nekić, Miroslava Međimorca, Ante Marića, Željka Kocaja, Ilije Jakovljevića, Borislava Arapovića, Tomislava Žigmanova, Ivana Sopte, Vlatka Majića, Vladimira Bošnjaka, Zvonimira Remete, Mire Gavrana, Ivana Ićana Ramljaka, Stjepana Džalte, Mile Maslaća, Drage Šimundže, Božidara Prosenjaka, Marine Kljajo-Radić – zatim su predstavljene knjige nekih inozemnih stvaratelja, npr. Güntera Grassa, Roberta Hugha Bensona, zatim su predstavljene neke antologije, izbori: pjesnički, prozni, dramski…

Bjelodano je širok dijapazon raznih poetika, pa i potpuno različnih književnih i ideologijskih genreova.

S nekim od stavaka fra Miljenka Stojića se ne možemo složiti, jer bi nešto od toga označavalo krutost poetike koja je stvarana desetljećima, poglavito, na hrvatskim prostorima. Također ni vrijednosni sudovi nijednog kritika, pa tako ni Stojića ne predstavljaju apsolutne i jedine istine. Iz ove šarolikosti, u ovim riječima u prolazu, u propitivanju, u putovanju, u riječima koje donose dašak prošlosti možemo otkriti boje suvremenosti, putove suvremenosti, magle modernosti ali i odlučnost na dlanu – sve to zapravo dovodi do zrelosti izoštravanja kritičke slike, do pojavka svjetlosti kroz kritički duhovni progovor, svakako; duhovne povijesti pa svjetiljka proviruje ili kroza skidanje paučine ili kroza teški život sa sedam kora, ili kroza krik.

Postojanost poetske riječi bilo kroz lirski iskaz, bilo kroz dramski zaplet, bilo kroz proznu sintagmu iskazuje hrvatsku postojanost promišljanja kroza zrcalo tropleta i k zrcalu tropleta. Ne treba zaboraviti da i u hrvatskom pismu i pisanju postoji Poncije Pilat gavranovski govoreći o prošlom vremenu, ali taj isti Pilat postoji i u vremenu u kojem živimo. Sredstva priopćavanja ne valoriziraju ispravno hrvatsku književnu i kulturologijsku duhovnost, pače im daju vrlo malo vremena i prostora. Slojevitost kojom su prolazili veliki hrvatski pisci od Matoša, Šimića, Kamova, Krleže, Cesarića, Sudete, Šopa, Tadijanovića, Vide, Ivana Goluba govori o dubokoj religijskoj tematici i religijskom obolu i paradoksu religijske zbilje i zbilje duhovnosti a koje čini mi se ponajbolje pokazuje Šimundža u djelu »Bog u djelima hrvatskih pisaca; Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća« – a i o toj knjizi je Stojić koju riječ progovorio. Riječ po riječ je knjiga koja nas obogaćuje pristupom raznim auktorima i raznim poetikama i tako kroza povijest daje svoju riječ i o suvremenosti, tj. o kritičkoj percepciji danas – sada i ovdje – o mnogim prije svega hrvatskim pa i nekim inozemnim piscima koji su umrli ili koji su davno počeli stvarati. Svi oni se zrcale u današnjoj suvremenosti s jedne vremensko duhovne distance, svakako kroz osobno zrcalo fra Miljenka Stojića. Tumačenje različnih auktora i različnih književnih vrsta nas razvedrava – tako ne ostajemo u monolitu jedne književne skulpture.

Zdravko Kordić

Riječ na predstavljanju djela Miljenka Stojića u Dubrovniku, 7. srpnja 2010.; Osvit, XVII., 1-2, Mostar, 2011., str. 267. – 280.

Miljenko Stojić, Riječ po riječ, DHK HB – Dan, Mostar - Zagreb, 2007; Računalko, Dan – Cvitak – Matica hrvatska, Zagreb – Međugorje – Čitluk, 2007. i Dobro jutro kolonijo, DHK HB - Dan, Mostar - Zagreb, 2007.

Tri knjige Miljenka Stojića posljednje dvije godine zorno govore o plodnom i raznorodnom piscu i pjesniku, kritiku, esejistu i prevoditelju. O zbirci pjesama Dobro jutro kolonijo kritika je rekla svoje, pogotovu su to dobro odradili recenzenti Sušac i Biletić. Kritika je ovu knjigu vrednovala pozitivno, pa ću i ja reći da se ovom zbirkom pjesama Stojić odmakao od početne naive i primakao novom, modernom svijetu i jeziku. Pjesme su to koje odišu zrelošću, misaonošću, porukom i snagom zatajene istine o sudbini čovjekovoj u ljudinjaku i mraku čovjeka kao bića koje se pokušava udaljiti i rastati od sebe i Boga. Osluškujući ćuh vremena i bat koraka iz davnine, iz dubine doba pa sve do naših dana, pjesnik kuša dotaknuti ono nešto što stalno svakom smrtniku izmiče. Zaman je i milost i otkupljenje kad čovjek izda samoga sebe na putu dobra ili zla, već kako se tko opredijeli, pa tako jasnim biva svaka sudbina, svačiji usud odavde do vječnosti, kako bi to rekao pjesnik koji sanja svijet u kojem ne će biti zla, tuge i boli. Knjiga kritika Riječ po riječ otkriva Miljenka kao vrsna prosuditelja rukopisa drugih pisaca o kojima on piše već prema nekom svom običaju, redu i redoslijedu. Mene je oduševila Stojićeva knjiga za djecu Računalko. Čitajte pa ćete se uvjeriti da Stojić bolje piše za djecu nego za odrasle. Ova će vas knjiga nasmijati, raspoložiti, zamisliti na trenutak, opustiti u žurbi života i obogatiti svijetom mladih naraštaja, koji slijede svoj put, ali drže se prilično običaja i navada svojih predaka, a uza sve to obilato se koriste tehnološkim dostignućima i proizvodima svoga doba. Ante Ivanković je uspješno ilustrirao neke Stojićeve priče. Možda je pomalo šteta što svaka priča nije dopunjena ilustracijom. Priča za pričom i sve je to preraslo u roman za djecu, koji je Stojić namijenio mlađima, a dobro će doći i starijima.

Ante Matić

Motrišta, 41, Mostar, proljeće 2008., str. 233.

Miljenko Stojić, hrvatski pjesnik mlađe generacije, već je svojom prvom knjigom (Unatoč svemu, 1994.) pokazao izrazitu pjesničku zrelost. Ta je zbirka pjesama bila daleko od poimanja jednoga prvijenca, a pjesme iz nje uskoro su zastupljene i u najstrožim antologijama hrvatskoga pjesništva. Cjelovitost pjesničkoga izraza kakvu nalazimo u knjizi Unatoč svemu ovaj pjesnik postiže i u narednim zbirkama: Pjesma blizini (Ceres, Zagreb) i Kaplji (Ziral, Mostar), što Stojića potvrđuje pjesnikom istančanoga senzibiliteta, duboke uronjenosti u riječ i ozbiljna, dugotrajna rada na pjesmi.

Motivski krugovi ovoga pjesništva određeni su neposrednim autorovim iskustvom: ratno stradanje, naravski, nije moglo biti mimoiđeno jer je od toga stradanja sve bilo užareno u trenucima nastanka velikog broja pjesama iz kojih su knjige sastavljene. Premda svjedok i sudionik stradanja, pjesnik Stojić o ratu piše tiho, njegove su pjesme pogođene onim silnim granatama koje su ispaljene u njegov narod, ranivši ga, rastjeravši ga... ali ga učinivši i braniteljem svoga doma i dostojanstva. Otuda pjesnikova molitva Bogu da navrati u braniteljev rov, otuda su u njegovoj pjesmi groblja osvijetljena na Dan mrtvih ustvari gradovi preseljeni pod zemlju. Unatoč takvu nadahnuću i motivici, pjesme ovoga pjesnika nisu pjesme trenutka: njihovo značenje tiče se svih i za sva vremena dokle ratna stradanja budu postojala, bilo gdje na zemlji.

Drugi motivski krug jest čvrsta pjesnikova vjera u Boga, što znači u ljubav, u čovjekovu dobrotu, premda su sumnje česte i dvojbe svakodnevne.

Uz pjesme, Miljenko Stojić piše i kratki esej, odnosno meditativnu prozu, te je do sada objelodanio knjige Ta vremena i Paljenje svijeće, koje ga uvrštavaju u red majstora proze, autora koji bistrim okom promatra svijet i njegove manifestacije. Dok su Ta vremena odgovor na ratna stradanja, Paljenje svijeće je meditativno štivo kojim autor promišlja položaj suvremenoga čovjeka u svijetu drugačijih, egzistencijalnih nemira.

Nove pjesme Miljenka Stojića, koje se čitatelju nude na stranicama Motrišta, njihova autora posvjedočuju još jedanput pjesnikom koji ni na trenutak nije odložio pero/računalo: u njima se zrcali ona svježina koju nalazimo i u njegovim prethodnim knjigama, najavljujući još jednu zrelu knjigu zrela pjesnika.

 Krešimir Šego

Međugorje, 10. kolovoza 1999.

Unatoč svemu

Stihovanje je pjevanje sa samim sobom, unatoč svemu, pjevanje sebe, soliloquia koja počinje i skončava ispoviješću. Stojić ponovno nije mogao izdržati teret nutarnjega svijeta, teret (pre)rane odluke o odustajanju od pisanja, nije mogao postati i opstati starodrevni šutljivi arhetipski mudrac, nije mogao opstati poput okamine, monumentuma u suvremenom i divergentnom svijetu krika i rata, morao je dirati u svoje rane. Dirajući svoje rane, ispisujući tragična osjećanja govori iz duše, više kao smireni i smjerni pjesnik narativac, manje kao propovjednik. Više mu i nije mnogo stalo do čitatelja, do recipijenta, jer on mora otvoriti vrata, otvoriti prozore da uđe svjetlost, jer svijet nije monada. Suvremeni svijet je krhotina, tek oblik slutnje, jobovske trpnje: svijet muke. Tek Bog je smisao i piramidalni vrh. Pobuna je unutarnja, ne pobuna prvoga čovjeka, već moralna neizdrživost života u svijetu kojemu Smisao (Bog) izmiče. Šutnja ostaje s onu stranu: ona je okamina i transcendentna je govoru samom. Govor je imanencija šutnje.

Sjećanja, drhtaji, svjetlost su odrazi vanjskoga; vrijedi i obrat – i sve se to javlja u okrilju besanih noći. Prva pjesma Ispovijed je programatska, ma koliko Stojić to prekrivao daljnjim stihovanjem. Unatoč svemu je pjesmotvor blagoga nijansiranja i uspjelosti sjetne sanjivosti. San je tu da ne iskoračimo u nihilizam i prazninu noći (mraka). Od proljeća do domoljublja, od naše rasijanosti i rasprostranjenosti do našega korijena i stabla u jeziku hrvatskomu – zrcali se nemir i nada. Nemir i nada idu ruku pod ruku u našem koracanju k budućnosti sa zebnjom da sva događanja nisu uzaludnost. Zebnja je spas od uzaludnosti. Pjesnik ostaje skamenjen, ravnodušan u trenutcima kada ne može iskazati »ni radost, ni bol«. Kome se obratiti, nije upit sumnje već spoznaje o sumnji i izgubljenosti u svijetu ljudske stvarnosti i stvarnovitosti. »To su tek moji zidovi«, »to je tek nabujala bol« ali koja ima smisao apsolutnosti: »ti si moj dah i toplina, / neiščezao glas u magli«. Ratna destrukcija je ta koja je pokrenula i unutarnju lavinu, prebrisala mnoge iluzije o dobrohotnosti, koja nije mogla ostvariti pjesnika ovijena u aureol šutnje, ona je dovela pjesnika pred zid, dovela do identiteta vanjskoga i unutarnjega, do identiteta makrokozmosa i mikrokozma. Jer »kad domovina plače« nije lako biti »u tuđem dalekom gradu«. Tu je i »Molitva iz rova« kao jedna od ponajboljih pjesama koja upućuje na moralnost ratnika, na ratni moral i borbu za pravednost koju je i Isus provodio kada je bičem tjerao trgovce iz hrama. Oko nas su mnoge gore i gradovi hrvatski nad kojima je upitnik kao Damaklov mač. Nad njima se nadvio sumrak rata. Pjesnik želi biti tu, biti sa svojim narodom. Želi dijeliti, i dijeli gorku pogaču s pukom. Ova je stihozbirka nenametljiva, jednostavna u iskazu i jeziku: jednostavna jezikom govora i govorom jezika. Pjesnik je započeo putovanje k pjesmi blizini koja će, kasnije će se pokazati, postati nerazmrsivim labirintom duhovnoga putovanja, ma kako Stojićevi stihovi olako tekli.
 

Pjesma blizini

Pjesma blizini je pjesma koja nam predstoji: ona je tu pred nama i mi je razlistavamo poput tvarnosti same tvari, poput plamena i gareža vatre koju je razlistao pjesnik u sebi a koju mu je darovao Tvorac. Pjesma blizini je zebnja i zov blizine! Blizina ovdje nije kategorijalno, niti pojmovno shvaćena: ne u smislu prostornosti (prostiranja, prostranstva), niti u smislu temporalnosti.

Pišući o knjizi »Ta vremena« Miljenka Stojića, ustvrdio sam sljedeće: »Obnova otpočinje sobom, preispitivanjem vlastite osobnosti, vlastitih čina. Obnova otpočinje molitvom. Tako je moguće tražiti pravednost u svijetu. Usprkos tomu što je svijet zaglušen krikom žrtve, on je prešutno stao na stranu jačega, na stranu agresora čega je tragično svjestan fra Stojić, ipak on vjeruje u Europu, ne onu salonsku Europu, ne onu jaltsku Europu i svijet već onu običnu ali duhovnu Europu. Ne možemo stalno proizvoditi i generirati one nama nesklone, one koji su protiv nas jer «sam se ne živi. Ali isto tako ni živjeti s drugima ne znači sebe rasprodati, dopustiti drugome da upravlja tobom» (Stojić). Bit je u tomu da Istina treba pobijediti ma kako ona bila bolna. (Ne treba pobijediti moja slika i koncepcija uređenja svijeta).«

Možemo ustvrditi da je ovo kazivanje bilo kondicionalno koncipirano i da je ono u slikama i prispodobama i najavilo ovakve stihove »Pjesme blizini«, jer i ona je sva u pretkazanjima, u slućenju i naslućivanju. Koordinate ovoga pjesništva učvršćene su u katoličkoj praktičnoj etici, usprkos pjesničkim drhtajima, slutnjama i strahovima. Te slutnje i strahovi su opravdani: težnje za Istinom i Pravednošću su kršćanski intonirane, ali i Istina i Pravednost su dio praktično-pragmatična okružja t.j. blizine. To je naglašeno kroz cijelu zbirku. No, ta blizina božanskoga, Kiriake oikia (Gospodinova kuća) koja je u srcu hrvatskoga katolika koji vjeruje beskrajno, pače i naivno Pravdi »ovozemnih Pravednika«, koji se, na žalost, u praksi ne pokazuju takvima. To znači da Gospodinova kuća ne stanuje u njima. U njima stanuje pjenušac bahatosti, slave, novca i prividne moći. Na sreću to je sve lažno. Naspram tomu svijetu, Stojić obnavlja svijet Kristovih postaja, svijet križa, svijet ljudske duše, svijet prosjaka, siromaha, svijet »Magdalena«, svijet tjeskobnosti: ali i svijet svođenja računa.

Stojić ovaj svijet ne promatra izolirano od djelovanja Božanske Providnosti u njemu, ovaj svijet je dio vječnoga svijeta, i dio spasenja ljudskih duša, on je zapravo samo priprava za spasenje i tijela i ljudske duše, tako ova pjesma blizini ne može imati političke konotacije, u smislu »koliko je bliza iliti daleka Pjesma hrvatskom čovjeku« na nemirnim prostorima Herceg Bosne, nije to pjesma onima koji su rasprodali i koji rasprodaju ljudskost, kao da je to kako Fichte kaže komad pokućstva koji se može kupiti! Niti zemlja, niti pjesma naroda se ne može rasprodati, jer nije ovaj svijet samo za ovaj vijek, a ovaj svijet je dio Sveprisuća i Svudprisuća Vječnosti, koja je s onu stranu vremenitosti i povijesti, ali i s onu stranu borbe za prostranstvima. No oni koji odlučuju na nepravedan način i o hrvatskom narodu u Herceg Bosni, svest će svoje račune ondje gdje to svatko jednoć mora učiniti. Stoga i ova zgoljna unutarnja podjela Herceg Bosne, mimo i bez hrvatskoga naroda nema perspektivu: ni ovozemnu, niti vječnu. Toga je svjestan Stojić, pa smatram da bi Stojić i sada napisao ovakvu jednu Pjesmu blizini, usprkos razočarenja u praktično okružje.

Jer je ova pjesma blizini upravo lijek za to:

»Liječio sam se od sebe,

mnogo sam toga bio nepotrebnog nanio,

a tako malo treba,

tek pogled i nježan stisak ruke.«

/Lijek/

Tu je i »Ratni trenutak« kojeg Stojić vidi u prolaznosti, ali tu je i »Pjesma za Hrvatsku«, na kraju tu je i »Vojnikova priča«, bez koje, svakako, ne bi bilo niti pjesme za Hrvatsku, a niti Hrvatske. Svakako, uz Božju pomoć – to je sve tu.

Kod Stojića ne možemo konkretizirati posebne poetske utjecaje, iako je to pjesništvo višeslojno, ono nije tamno, nije hermetično, više je svijetlo i prozračno, što je ponekad prednost, a ponekoć nedostatnost. No ćute se naplavine plotinovskoga učenja, kao i novoplatonizma i neoplotinovaca, ranokršćanska učenja prilagođena vremenu u kojem jesmo su samo jedan sediment u ovoj knjizi, ona su, na žalost, lišena i spiritizma i spiritualizma u onom izvornom smislu. Ima tu utjecaja Židovskih i Rimskih sentenci. Ima nešto i od modernoga pjesništva, s kojim se Stojić još nije ozbiljno sučelio, što vjerujem izbjegava više kao pragmatični katolik, nego kao pjesnik. Ozbiljno sučeljavanje s Friedrichovim shvaćanjima pjesništva, je ono što će Stojić trebati prihvatiti, želi li pisati pjesništvo koje će biti sukladno vremenu i prostoru njegova nastajanja – jer samo tako to pjesništvo može biti svevremeno. Naravno, i brojna druga suvremena shvaćanja.

Pjesma »Uvjerenje« ima blisku tematiku s pjesmama Tomislava Dorotića.

Izdvojit ću dva primjera jednostavnih i lijepih stihova:

»Naslonjen na vrtnu ogradu

motrim se u kaplji rose.
 

A ljudi prolaze nijemi, sami,

ogrnuti velom svoga traženja.«

/Pri povratku/

Uz ovaj zavičajni i šimićevski motiv, evo i jedan biblijski motiv:

»Mene su znali svi,

ja nisam znala nikog,

moje tijelo bilo je s njima,

a duša tako daleko, daleko,

bila sam zrcalo onih

što se vole nazivati tihi i pošteni,...«

/Magdalena/

U ovom drugom primjeru je u temelju kršćanska moralnost i kršćansko praštanje kao blagdan pjesničkoga i općega bitka čovjeka u svijetu.

Ako već govorimo i kritički o ovoj knjizi, onda moram zamijetiti da je jezik pjesnički ovdje još netransparentan, nije bjelodano pjesnički, on je u prispodobama i aluzijama koje sliče više na priču / iz Biblije, ili neku drugu priču /, pjesnički jezik se bolje može naučiti iz »Pjesme nad pjesmama« nego iz drugih dijelova Biblije, bez obzira na pjesničku tematiku. No, pjesnička tematika je izvanredna i jako zanimljiva, a pročišćavanjem jezika kroz heraklitsku strukturu vremenitosti, i »jezikovanjem jezika« dobila bi se cjelovitija pjesma. U knjizi ima i jednih i drugih primjera.

Sigurno je da je Stojić bez velike pompe, bez velikih »stilema«, bez »glasnih i velikih riječi« ipak ostvario koherentnu zbirku stihova sa zanimljivom tematikom.

Filozofijsko-teologijski instrumentarij dosezanja Istine, kroz sumnju, jest descarteovski racionalistički »cogito« koji je bjelodano utemeljen u Stojićevoj osobnoj uljudbi a koji se raspoznaje u ovim stihovima, i koji ljudskom umu stalno izmiče – doći će pred Um Istine.

Ovo kazivanje o zbirci »Pjesma blizini« završio bih s već spomenutim tekstom o knjizi »Ta vremena«:

»– Na rubu svega –, kroz mrtva područja, kroz smrti osluškujem 'pjesmu blizini'«. Da Bog dâ – da ta pjesma već sutra osvane mom narodu. S Khalilom Gibranom kliče: »Evo jutro osvanu, dragi, i prsti jave igraju se vjeđama usnulih, ljubičasto svjetlo poslije noći se toči i veo noći otkriva život istrajni i veličajni. Razbudiše se sela, mirno i spokojno oslonjena na pleća dolinama, zabrujaše zvona crkvena, ispuniše zrak pozivom na jutarnju molitvu i brujanje im uzvratiše pećine, kao da se sva priroda diže na molitvu«.
 

Kaplja

Pjesništvo, nemušti govor, zamuckivanje, zastajkivanje osjećanja i misli – zaleđeni, zapuhnuti dah zbiljnosti košmara i dehumanizacije: uzus su pjevanja u slikama krhotina, pjevanja o destrukciji kroz destrukciju zbilje. Takovi ton se većim dijelom naslućivao u pjesništvu Miljenka Stojića, a dijelom se taj ton obznanjuje i u Kaplji. Unatoč tomu, imponira i iznenađuje smirenost, hladnoća i smjernost u izričaju i pravljenju pjesme Miljenka Stojića. Posebice se ta mirnoća odnosi na Kaplju, zgoljna faktografija, miran, lapidaran zapis u ulomcima. Kao da se zapisivač/pjesnik postavio s onu stranu zapisivanoga – a upravo se ti stihovi tiču duše čovjeka, duše naroda i njegove egzistencije. Nisu to blistavo-mračne emanacije ontologijske destrukcije, već su to smjerni zapisi/smjerokazi destrukcije zbilje, i upute za nadilaženje te destrukcije. Nema u Kaplji kakofona pjevanja, pjevnost je stišana do ruba čujnosti, više je tu fotografija duše, kuće, čovjeka, opisa nekojih pojavaka; nema tu velikih i pretencioznih riječi: manjka agonalnoga, manjka jezične ekvilibristike, ali ipak sve je tu i sve je u nekojem neopisivom/neizrecivom miru i redu, unatoč kaosu koji oko nas još posvema traje. Ponekoć imponira taj red, imponira faktička životodajnost, a nekada se čitateljeva duša buni što nema više neizvjesnosti i tamnine u ovoj knjizi. Ne možemo govoriti o već izrađenoj i izgrađenoj poetici, niti o pjesničkom konceptu/ ako je ovoga uopće moguće ostvariti/ u pjesništvu (i kroza pjesništvo) Miljenka Stojića.

Sama Kaplja je metafora koja je ispunila čašu, koja je ispunila mikrokozam, u svojoj sićušnosti ona je savršena kao i ocean, ona ima sve osebine goleme količine vode. Kaplja je samozatajna, gotovo nevidljiva prostu oku – a ispunja prazninu; ispunja dušu, ispunja domaju, ispunja ljubav i sâma je ljubav. Poslužit ću se kapljom kao metaforom, ali i metonimijom u ovoj knjizi, da bi opravdao teoriju punine i ispunjenja koju nam u prirodi nudi samo jedna kaplja. Kaplja je svjetlosna, prozirna, paučinasta i nema u sebi dubljine, nema u sebi plavetne tmine, ali mnoštvo tih kaplja, nepregledno mnoštvo upravo kroza tu svjetlosnu prozirnost ispunja plavičastom tminom vodene površi i dubljine. Imam utisak da je toga svjestan Stojić, stoga ove pjesme jesu lapidarni zapisi, bilo u trenutcima odmora, trenutcima bolesti, kriza – ovo pjesništvo uporno gradi svoj svijet poput velike i nepregledne ravničarske rijeke u kojoj nema brzaca, ali nema niti velikih lomova.

Nema velikoga utjecaja pjesničkih škola, nema velikoga utjecaja lektirâ/ literature stoga ova poezija djeluje originalno, djeluje zasebno: bez velike pompe, pače bi se reklo nepodnošljivom lakoćom iskazivanja i mirnoćom govori o velikim tajnama, govori o velikim temama. Nemam nakanu govoriti o veličini ili sićušnosti ovoga pjesništva, nemam nakanu ponovno ga vraćati u zatvor pjesnikove unutarnjosti, raskidati pjesnikov senzibilni svijet, želim samo skrenuti pozornost na emanaciju mirnoće, ne samo kao pjesničkoga creda, već i kao kršćanske vrijednosti. Stihove u ovoj knjizi ne možemo proglasiti religioznim stihovima, unatoč tomu što oni nerijetko govore o religijskim temama. Još ih manje možemo proglasiti nereligioznima. Svako (veliko) pjesništvo je duhovnoga obilježja i s onu je stranu tipizacije i profana deklariranja, kao i etiketiranja bilo kojega, pa tako i ovoga pjesništva.

Nemam pretenziju u ovom kratkom osvrtu davati estetičku vrijednosnu prosudbu ovoga pjesništva, niti mogu sebe proglasiti za to mjerodavnim – posebice za ovu vrst pjesničke sage: samo želim upozoriti na stravičnu mirnoću, na jednostavnost, pa i na indiferentnost ovako postavljenih riječi, ovako postavljene poetike. Želim upozoriti da u sutonu ovoga tisućljeća, da u sutonu stvaralaštva, da u poplavi raznoraznih modernizama, imponira ovako postavljeno i smjerno iskazano stihovlje u knjizi Kaplja.

Imponira bogoštovna riječ, imponira homogenost knjige, nema velikih padova i uzlijeta, možda ima manjkavosti u jednoličnosti ovoga pjesništva, ali imam dojam da je pjesnik i želio postići jednotonsku povisilicu koja se provlači kroz cijelu knjigu. Ako je to želio u tomu je i uspio!

Knjiga je zamišljena i ostvarena kao triptih kao trodijelna cjelina, kao sveto trojstvo u (i kroz) jedinstvu(o). Nekoliko pjesama intimnijega karaktera i tematike mi se čine najprimjerenijim Stojićevu pjesničkom kazivanju, unatoč relativnoj homogenosti ove knjige. Jednostavnost jezika, leksička čistoća, čak i interpunkcijska pročišćenost imponiraju jednostavnošću pa i lakoćom. Dječačka naivnost u kazivanju, dječački snovi, svakodnevica, ratna drama i tragedija pojedinca i naroda u cjelini, opisani su u ovoj Kaplji. Stoga se ova Kaplja i doima kao jedinstvena i jednostavna kaplja života, kaplja zbilje, kaplja molitve, kaplja ljubavi za svoj narod, ali »bez mržnje« prema drugima. To može učiniti pjesnik koji svagda polaže račune svojoj savjesti i Bogu. To može postići čestit čovjek. Možda je i u tomu veličina ovoga pjesništva i ovoga pjesnika, pa makar i s onu stranu književno-kritičkih opservacija. Treba »cjelivati bol« a to je moguće u tišini, u pribranosti, u prisebnosti i ljubavi spram stvaranja, kao i spram Boga i Čovjeka. Stoga je Kaplja dobrodošla hrvatskom suvremenom pjesništvu – koje se nalazi na raskrižju, ali koje se nalazi i u dramatskom vremekrižju dvaju tisućljeća.
 

Nove pjesme

Nove pjesme otpočinju ljudskim i pjesničkim gnijezdom, otpočinju teškim mirom i bjelinom. Maslinovom granom mira razgranava se pjesnički kršćanski i općeljudski svijet. Maslina je drvo koje se kultivira, kao što se i pjesma gradi, obrađuje, obdjelava. Lipa je također biljka mira i mirisa. To je srebreno-plavičasti svijet hrvatskoga juga, a grožđe i bukara vina su plodovi znoja koji izmamljuju novu priču koja privlači dječake kako bi shvatili blagost i mir. Pjesma raskoši, lutanja, unutarnji nemiri vraćaju se hodočašću, vraćaju se međugorskom miru. Pjesnik bi završio pjesmu, ali za to je prekasno: jer se predaleko otisnuo, pjesnička prostranstva su primamljiva i uvijek će mu tri stiha nedostajati i to baš ona temeljna. Kucajte, i vrata će vam se otvoriti za Uskrsnu pjesmu. Uskrs je neminovnost, on će doći s nama ili bez nas.

»Plakao sam noćas gorko i nije me bilo stid,

prozori su bili zatvoreni, vrata zaključana.«

/Operi me/

Plakat će pjesnici i mudraci, plakat će hulje i lude nad otvorenim grobom, nad vlastitom nemoći, nad nemirnom savješću čovječanstva; voda je lijek, pjesma je lijek – stoga se treba liječiti, isponova obući novo ruho, u nove mjehove točiti novo vino.

Ironija ne će čovječanstvo spasiti od zablude: ona je tu da se podnese bol riječi, da se podnese svjetskopovijesna bol. Stojić je pjesnik jednostavnosti, smirenosti: počeo je odmotavati Penelopino klupko koje mu je sada i navijeke odmotavati jezikom opservacije, poniranjem u dubljine svemirskoga prostranstva. Stojić je tu da nas upućuje u tajne jednostavnosti, onostranosti. On je tu na obolu razdjelnici tisućljeća vremenitosti jezika hrvatskoga. On će tu ostati i opstati. Ova knjiga svjedoči u prilog tomu.

Zdravko Kordić

Osvit, 1, Mostar, 1999., str. 179. – 188.