Stranice su službeno puštene u rad 25. prosinca 2011. Osmislio ih je i započeo fra Miljenko Stojić.

Širokobriješki je samostan sudbonosno utjecao na sudbinu puka i kraja. Njegova crkva prva je crkva na području zapadne Hercegovine otkada su Turci sredinom XVI. st. srušili sve crkve i samostane (Mostar, Konjic i Ljubuški) na zapadnoj strani Neretve. Ostala je jedino crkva u Roškom polju, srušena stotinjak godina kasnije. Pobjegavši iz samostana u Mostaru i Ljubuškom u Dalmaciju hercegovački su franjevci sagradili samostane u Zaostrogu i Živogošću, odakle su služili puk u Hercegovini sve do kraja XVII. st. No nakon završetka Bečko-morejskog rata i potpisivanja Karlovačkog mira (1699.) bilo im je pod prijetnjom smrću zabranjeno prelaziti preko novostvorene turskomletačke granice na područja koja su ostala pod osmanskom vlašću. Stoga su dušobrižničku skrb za hercegovačke katolike preuzela tri preostala franjevačka samostana u Bosni. Tako su franjevci iz samostana u Kreševu skrbili za župe u zapadnoj Hercegovini, iz Fojnice za duvanjske župe, a iz Kraljeve Sutjeske za župu Roško Polje. Takvo je stanje potrajalo kroz gotovo 150 godina.

Hercegovački franjevci napuštaju Kreševo i Bosnu Srebrenu, kojoj pripadaju od njezina početka 1340., 16. svibnja 1844. i naseljavaju se na Čerigaj, odvojivši se od provincije Bosne Srebrne. Tog su dana iz crkve sv. Katarine u Kreševu put Hercegovine krenuli meštar fra Martin Ćorić – Beljo s dvojicom novaka i nekoliko đaka. Nakon tri dana dođoše u župne kuće u Mostarskom Gracu i na Čerigaju. Već od 6. veljače 1844. hercegovački franjevci imaju dopuštenje generalne uprave Franjevačkog reda i Kongregacije za raširenje vjere dopuštenje za izgradnju samostana u Hercegovini. Ovim su činom prekinuli dugo i teško vrijeme turskog ugnjetavanja koje traje sve tamo od rušenja zadnjih franjevačkih samostana sv. Ante Padovanskog u Mostaru i sv. Katarine u Ljubuškom 1563.

Trojica prvaka hercegovačkih franjevaca: fra Anđeo Kraljević, fra Ilija Skoko i fra Ilija Vidošević sastaše se 27. travnja 1842. u župnoj kući na Posušju te uputiše pismo biskupu Barišiću, apostolskom vikaru u Bosni i Hercegovini, da se odijele od bosanske provincije, kao i da se odijeli vikarijat (biskupija) za Hercegovinu od onog bosanskog. Propaganda je 18. rujna 1847. osnovala samostalni apostolski vikarijat u Hercegovini. Prvi biskup bio je fra Rafo Barišić. Granice vikarijata bile su iste kao i danas mostarsko-duvanjske biskupije.

Hercegovačkim je franjevcima na ruku išao i Ali-paša Rizvanbegović, u ono vrijeme apsolutni gospodar Hercegovine. On je u pobuni bosanskih muslimanskih velikaša protiv carske vlasti (1831.) stao na stranu carske vojske i sultanovih reformi pa je za nagradu Hercegovina postala samostalan pašaluk, posve neovisan o Bosanskom pašaluku (1832.), prvi put u svojoj povijesti. Stoga je Ali-paši odgovarala i samostalna zajednica hercegovačkih franjevaca, neovisna o Bosni, pa je stoga franjevce »svojski podupirao i podpomagao«. Osim toga bio je prisan prijatelj s fra Nikolom Kordićem, koji je kod njega mogao uspješno zagovarati ideju o izgradnji samostana i crkve u Hercegovini te odcjepljenje hercegovačkih franjevaca od bosanskih.

Fra Petar Bakula piše kako je stvarno zajednica hercegovačkih franjevaca bila utemeljena još 1847., istim onim dekretom kojim je 18. rujna te godine bio ustanovljen posebni vikarijat za Hercegovinu. Pravno je međutim kustodija bila odijeljena od Bosne tek 1852. Propaganda je izdala dekret o osnutku Hercegovačke franjevačke kustodije 3. listopada 1852. Kustodija će 1892. biti uzdignuta na razinu provincije.

Mjesto za samostan na Širokom Brijegu kupljeno je od privatnog vlasnika 1845., nakon što je Sv. Stolica odobrila njegov osnutak dekretom od 6. veljače 1844. Franjevci su se odlučili za golo i zapušteno mjesto, gdje potok Ugrovača utiče u Lišticu, nazvano Široki Brig. Mjesto je bilo bez plodne zemlje i bez šume, ali se činilo zgodnim jer je bilo uzdignuto i svojim položajem primamljivalo je svačiji pogled. Na tom se mjestu nalazilo staro katoličko groblje. Zemljište su franjevci kupili od Ahmet-age Kurta iz Mostara za 145 zlatnih dukata. Ahmet-aga je zbog te prodaje kod muslimanskog življa pao u nemilost te bio izobćen za dvije godine, niti je smio polaziti džamiju niti ine obrede sa svojim suvjernicima. Gradnju je odobrio sultan Abdul-Medžid fermanom od 22. listopada 1845., hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović bujruntijom od 5. siječnja 1846. i, na koncu, mostarski kadija svojom muraselom od 13. siječnja iste godine. Biskup fra Rafo Barišić položio je temeljni kamen za samostan i crkvu 23. srpnja 1846.

Iako je sam Ali-paša Rizvanbegović obećao da će raditi kod sultana oko dobivanja fermana za izgradnju samostana i crkve u Hercegovini, to nije išlo nimalo lako. Osobita je teškoća bila činjenica da na Širokom Brijegu nikada prije nije postojala ni crkva ni samostan. A osmanske vlasti nisu dopuštale izgradnju nikakvih novih crkava i samostana nego samo možebitno izgradnju tih objekata na mjestima gdje su nekoć postojali, ili pak obnovu već postojećih. Prema jednoj staroj legendi fratri su se poslužili varkom. Naime, fra Pile Ančić, arhitekt i vođa gradnje budućeg samostana na Širokom Brijegu, ode jednog dana u obližnje selo Ljubotiće, pozove desetak seljaka s konjima te ode u Šarića dubravu. Ondje su bile ruševine Šarića kule. Na konje su natovarili nekoliko velikih isklesanih kamenova te ih noću ukopali na Brijegu, ondje gdje su namjeravali graditi crkvu i samostan, te ih zatrpali zemljom. Kad je nakon dvije-tri godine došlo povjerenstvo da ustanovi je li se tu doista nekad nalazila crkva i samostan, pronašlo je navedene kamene blokove, pravilno raspoređene, te ustanovilo da su se ondje nekoć nalazili katolički crkveni objekti.

Prvi »stan« franjevcima koji su iz Kreševa došli na Široki Brijeg bila je tratina s južne strane Brijega na Spaši, gola ledina u blizini današnje crkve i samostana, a prvi im je »krov« bila krošnja velikoga prastarog kitnjastog hrasta. Tako su franjevci pod nekim šatorom stanovali prva četiri mjeseca po svom dolasku, a za to su vrijeme gradili neku daščanu potleušicu u blizini, u koju su se preselili kad je bila dovršena, vjerojatno u jesen 1844. Ta je potleušica bila prvi »samostan«, dok nakon tri i pol godine nije sagrađen prvi dio kamenog samostana, u koji su preselili 1849. Prvi poglavar širokobriješkog bratstva, gvardijan bez samostana, bio je fra Anđeo Kraljević, poslije apostolski vikar u Hercegovini.

Prvi novicijat, nakon što su novaci i đaci s fra Matom Ćorićem Beljom 16. svibnja 1844. napustili Kreševo, smješten je u župnoj kući u Mostarskom Gracu. U Gracu su novaci ostali vrlo kratko. Naime, iste je godine čerigajski župnik fra Nikola Kordić pokraj župne kuće sagradio još jednu, u koju su smješteni đaci i novaci. Tako je ostalo do 1849., kada je novicijat premješten u tek dovršeni dio samostana na Širokom Brijegu.

Brez kruva i krova, bogati samo nadom u Boga, došli su u svoj krš. Nekoliko je župnih kuća u kojima stanuju fratri (Gradnići, Posušje, Čerigaj, Mostarski Gradac). Počinju iz temelja. Neustrašivi, puni vizija. O tome zacijelo mjerodavne iskaze daju prvi provincijski šematizmi fra Anđela Kraljevića (1853.) i fra Petra Bakule (1867.).

Sjedište župe s Čerigaja na Široki Brijeg prenešeno je 1848. prilikom useljenja u samostan.

Nad ulazom u samostan bila je postavljena ploča sa sljedećim natpisom:
 

ODCIPLJENI. OD BOSNE
BREZ. KRUHA. I. KROVA
BOGATI. SAMO. NADOM. U BOGA
OVI. SAMOSTAN. SA. CRKVOM
IZ TEMELJA. DNE. 23. SRPNJA. 1846.
POD. OKRILJEM. UZNESENJA. GOSPINA
NA. NEBO. FRANJEVCI. HERCEGOVAČKI
PODIGOŠE.

Ovu ploču stukli su komunisti 1947., između siječnja i ožujka, kad su fratre iselili iz samostana u tijeku hvatanja škripara. Tada su spalili i matične knjige vođene od sredine XVIII. st., zajedno s preostalom arhivskom građom župnog ureda. Prije toga, 7. veljače 1945., komunisti su metkom u zatiljak ubili i zatim zapalili u ratnom skloništu u samostanskom vrtu 12. fratara. Tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata sveukupno su ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Od toga njih 30 bilo je iz širokobriješke samostanske zajednice, a još njih 4 sa širokobriješkog samostanskog područja. Danas se vodi postupak za njihovo proglašenje mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Budući da je kraj oko Širokog Brijega bio pust i nenastanjen, fratri su na svom zemljištu sagradili 1860. dugu, pločom pokrivenu prizemnicu za smještaj 6 trgovačkih prostorija (tzv. Dućani). Na rijeci Lištici podignuta je 1868. mlinica, a neposredno uz vodenicu 1934. i hidroelektrana. Te su godine u gradu i na Širokom Brijegu zasjale prve žarulje.

Zbog lakšeg prometovanja između naselja i samostana, osobito u zimsko doba, na Ugrovači je 1868. podignut kameni most na nekoliko lukova.

Od 1978. popravljeno je zapadno krilo, a 1969. srušena je stara kuhinja i umjesto nje podignuta nova; iste su godine sagrađene i prostorije za smještaj sestara. Godine 1973. porušeno je te do 1975. ponovno izgrađeno istočno krilo; godine 1974. uvedeno je centralno grijanje, a 1975. uređeno je unutrašnje dvorište.

Široki Brijeg, 7. ožujka 2011. (Vicepostulatura) – Ovih se dana na svjetlu dana pojavila knjiga fra Častimira Majića o pobijenim hercegovačkim franjevcima: o svakome od njih 66 fra Častimir je napisao stranicu-dvije, i to kako na temelju vlastitoga sjećanja, tako na temelju pristupačnih dokumenata. Ta svoja sjećanja fra Častimir je počeo objavljivati još prije dvije godine u Našim ognjištima iz Tomislavgrada, kao i u Vjesniku Kustodije koji izdaju hrvatski franjevci u Chicagu. Dakako da je neprocjenjivo značenje ove knjige jer do sada se pojavio samo jedan cjelokupan prikaz života i smrti svih 66 hercegovačkih franjevaca, i to još davne 1992. kada je fra Andrija Nikić objavio pregled pod naslovom Hercegovački franjevački mučenici. A i ti pojedinačni životopisi su odveć šturi, zapravo su u najvećoj mjeri samo prepisani podatci iz kartona ili osobnika pojedinih pobijenih franjevaca. Fra Častimir donosi više faktografskih podataka o svakom pojedinom stradalniku, ali ono što je od toga još važnije jest njegovo sjećanje na te franjevce, jer ih je on osobno sve poznavao. Dakako da takvi kratki prikazi nipošto ne mogu nadomjestiti opširne životopise načinjene na temelju arhivske građe koja se čuva kako u Arhivu Provincije u Mostaru tako i u Arhivu Vicepostulature na Širokom Brijegu, kao i na temelju sve dosadašnje literature, ali kao osobna svjedočanstva imaju veliko značenje – u slučaju fra Častimira Majića više vezano za život svakoga pojedinca nego za njegovu smrt, jer fra Častimir je u vrijeme ubojstva franjevaca živio u Njemačkoj pa o njihovoj smrti ne može ništa svjedočiti iz prve ruke. Dobivajući ovakve vrijedne podatke kakve nam je ponudio fra Častimir mi o našim pobijenim franjevcima slažemo jednu suvislu sliku i svaki novi podatak je prinos ne samo stvaranju cjelovite slike o njihovu životu i smrti nego i procesu koji vodi Hercegovačka franjevačka provincija u svrhu beatifikacije 66-orice mučenika koji su pobijeni samo iz sulude mržnje na vjeru i zbog svoje pripadnosti hrvatskomu narodu. Ovdje valja još jedanput naglasiti da je od njih 66 suđeno samo jednom jedinom (dr. fra Radoslavu Glavašu), a i to je suđenje bilo obična lakrdija: s njim, naime, u istomu danu osuđeno je još 57 osoba, a da nitko od njih nije imao nikakva branitelja kao ni mogućnost utoka na bilo kakav viši sud. Takvih zvjerstava svijet nije upamtio. Upravo je nezamislivo da nitko još uvijek nije osuđen ni za jednoga jedinog ubijenog franjevca, niti svećenika, niti općenito Hrvata u ratu i osobito po njegovu završetku. Štoviše, takvi, ako su živi, kao i njihovi ideološki istomišljenici još se uvijek besramno šepire po televiziji i novinama, bez ikakva osjećaja stida i nesmetano šire svoju propalu i zločinačku ideologiju.

No vratimo se knjizi koju danas predstavljamo javnosti. Možda će netko postaviti pitanje: pa kako je moguće da fra Častimir poznaje sve navedene franjevce? Koliko on mora onda imati godina? Eto to je upravo fenomen. Fra Častimir je ušao u 98. godinu života, a još je uvijek tako svjež, još uvijek s nevjerojatnom upornošću prati američki i hrvatski tisak, još uvijek pravi bilješke, iščitava stare knjige i dokumente. Svoj je život u najvećoj mjeri proveo u Sjedinjenim Američkim Državama, kamo je dospio koju godinu po završetku Drugoga svjetskog rata. Ratne je godine proveo na poslijediplomskom studiju u Freiburgu u Njemačkoj, gdje je i sam doživio ratna razaranja i propast nacističke Njemačke, ali i postigao dva doktorata. U opustošenu Hercegovinu nije se mogao vratiti jer je nedvojbeno da bi i sam platio životom zbog habita koji je imao na sebi, kao što su platila i brojna njegova subraća. Ako ne bi bio ubijen, onda mu zatvor zacijelo ne bi ginuo – a to je nerijetko bila još gora opcija od gubitka života, jer su se komunisti upravo svirepo iživljavali na zatočenim svećenicima. U Americi je tako proveo čitavi svoj svećenički život, djelujući na hrvatskim župama, ali se uvijek baveći i intelektualnim radom. Pogotovo je značajna njegova izdavačka djelatnost jer je godinama uređivao tjednik Danicu koji su franjevci izdavali u Chicagu. Danica je trajno njegovala izvornu hrvatsku misao i stajala – makar daleko od Hrvatske – na braniku domovine te nedvojbeno na svoj način doprinijela konačnom oslobođenju hrvatskoga naroda ispod komunističkoga jarma.

Kakav je fra Častimirov postupak pisanja pojedinog životopisa? U čemu je zapravo njegova vrijednost? Ponajprije, autor o svakome od 66-orice franjevaca donosi kratki životpis, koliko je to dakako uopće moguće na temelju objavljenih podataka. Tu će se neminovno potkrasti i koja pogrješka, uglavnom kako se već ustalilo neprestano ponavljati iste faktografske pogreške, barem za one franjevce koji još uvijek nisu dobili svoje velike biografije. Ipak autor prati sve što je u najnovije vrijeme objavljeno o pojedinim franjevcima i usvaja nova saznanja te mu se ne može zamjeriti što ponekad donese i koji krivi podatak jer njemu arhivska građa jednostavno nije na raspolaganju da bi uvijek mogao korigirati podatke koje donosi. Na nama je da o svakomu ubijenom franjevcu načinimo opširni životopis koristeći arhivsku građu koja gotovo da i ne dopušta faktografske pogrješke i nedorečenosti. Puno je značajnija druga dimenzija fra Častimirova prikaza života 66-orice, a to je osobni spomen na svakoga od njih. Tako saznajemo brojne dosada nepoznate detalje o karakteru svakoga pojedinog franjevca, o njegovim vrlinama, o načinu života i onomu što je kome bio prioritet, je li više bio usmjeren na duhovnost, ili na znanstveni rad, ili pak na pastoralno djelovanje. Neki od franjevaca koji se obrađuju bili su fra Častimirovi profesori, drugi su mu bili kolege, treće je poznavao kao župnike ili kapelane njegove ili susjednih župa, a neke opet tek površno i preko priče drugih osoba. Tako možemo razložno pretpostaviti da niti svi iskazi nemaju istu niti vrijednost niti vjerodostojnost. Ali to opet nema nikakve veze sa samim autorom, jer svatko od nas kad bi morao opisati 66 osoba to bi učinio isto kao i fra Častimir: nekima je bliskiji i može puno bolje opisati njihov karakter i temeljne osobine nego onih koje poznaje samo površno. Ako se tome doda i 70 godina koliko je prošlo otkako je autor posljednji put susreo većinu od onih o kojima piše, a neke još i prije toga, onda se ne treba ni najmanje čuditi što njegova svjedočanstva imaju veoma raznolik domet i uvjerljivost. Ipak, kako sam već spomenuo, to osobno svjedočanstvo ima gotovo neprocjenjivu vrijednost iz jednostavnoga razloga što više uglavnom niti ne postoje osobe koje su poznavale, pogotovo izbližega, bilo kojega od navedenih ubijenih franjevaca. Treća dimenzija koja prati svaki fra Častimirov prikaz, dakako opet nejednake vrijednosti, jesu njegova teološka, filozofska, nacionalna pa ponekad čak i pjesnička razmatranja – kako općenito o smrti i zločinu, tako i u pojedinačnim slučajevima. Tu se mogu pronaći istinski biseri i čovjek se ne može načuditi da jedan 98-godišnjak ima još toliko informacija i toliko svježih misli, ili zapisanih razmišljanja, koja uspijeva sretno uklopiti u pojedinačne biografije svojih pobijenih kolega, profesora, subraće franjevaca. Toma pridolaze i njegova vlastita razmišljanja o zločinu, o žrtvi, o nevinoj krvi, o ideologiji zla, o vjernosti, o mržnji i ubijanju, o vječnosti, o nepravdi – i to kako općenito, tako u slučajevima pojedinačnih ubojstava nevinih ljudi, isključivo iz ideoloških razloga.

Želio bih samo na jednome slučaju prezentirati tu fra Častimirovu filozofiju, način razmišljanja, kao uzorak lijepoga pisanja – pogotovo ako imamo na umu da je riječ o 98-godišnjaku. On na jednome mjestu piše: »Lažni bogovi 20. stoljeća većinom su iščezli s lica zemlje, ali nevine žrtve svjedoče o njihovoj okrutnosti kojom su u dušama ljudi ubijali osobni identitet i prirođenu ljubav za narodni suverenitet. Pobijeni hercegovački fratri nisu iznevjerili kršćanska načela svoga poslanja nego su do krvava smaknuća ostali autentični svjedoci Kristova evanđelja.« I na kraju istoga članka: »Nakon što su komunistički zločinci okrvavili pragove naših domova i zvjerski pobili milijune vjernika i domoljuba kao nositelja ljubavi i uljudbe, marksistički "povjesničari" i danas nastoje opravdati takva ubojstva i svojom dijalektikom zavarati hrvatsku i svjetsku javnost. Međutim, njihovi su ideološki protivnici otputovali u vječnost da bi primili poljubac neba, a ubojice je pokrio mrak zaborava s osobnim osjećajima krivnje i kršenja najosnovnijih zakona ljudske opstojnosti na zemlji« (str. 47., 49. – 50.). Ovo su, složit ćete se, riječi erudite, čovjeka koji pažljivo prati svjetska i domaća zbivanja, čovjeka koji je tijekom desetljeća bio na samim izvorima i desetljećima se u svijetu borio protiv komunističkih laži i nasilja, ali i čovjeka vjernika, koji sve što se događa u svijetu, pa tako i smrti svoje subraće, gleda iz perspektive vječnosti.

Svakako je pohvalna nakana nakladnika da sve članke dr. fra Častimira Majića o nevino pobijenim hercegovačkim franjevcima tijekom i poglavito po završetku Drugoga svjetskog rata skupi u jednu knjigu i ponudi ih široj javnosti. U fra Častimirovim člancima čovjek može uživati, koliko je to uopće moguće kad je riječ o nevino pobijenima, ali se istodobno i uživjeti u danas potpuno nezamislivu stvarnost kada ljudski život nije vrijedio ni prebijene pare i kada su stradali vrsni svećenici, redovnici, profesori, kao i mladići koji su tek zinuli na svijet. Svi su oni imali istovjetan »grijeh« – nosili su na sebi franjevački habit, ljubili su Boga i svoj narod i nije postojala nikakva nada da bi mogli biti »prevaspitani« od novih vlastodržaca i prijeći u njihove redove. Knjiga članaka koju danas nudimo javnosti svjedočanstvo je vremena terora i straha, ali istodobno i vjere u Božju providnost i odlučnosti da se ustraje do kraja – pa čak i po cijenu života. Knjiga govori o franjevcima – svećenicima, braći laicima i klericima – koji su ne samo shvatili nego svojim životom potvrdili onu Isusovu misao izrečenu u Govoru na Gori: »Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko!« Njihovi su životi, pogotovo njihove smrti, tako ne samo nešto što se dogodilo davno, prije 65 godina, nego ono što obvezuje svakoga kršćanina i potiče na nasljedovanje!

dr. fra Robert Jolić

Knjiga se može naručiti posredstvom sljedećih podataka ili kupiti u različitim knjižarama po cijeni od 25 KM ili 100 kn.

Poznato je da je u tijeku Drugoga svjetskog rata i neposrednoga poraća ubijeno čak 66 hercegovačkih franjevaca: sve su ih brutalno ubili partizani, bez ikakva suđenja (osim nakaradnoga suđenja fra Radoslavu Glavašu). Provincija je stalno istraživala navedene zločine, najprije dakako u tajnosti, a od propasti komunističke Jugoslavije i otvoreno. Konačno je službeno pokrenuto Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika (studeni 2004.), koje je vodio fra Ante Marić, sve dok sredinom 2006. nije imenovan postulator (fra Luca M. De Rosa), a potom u rujnu 2007. i vicepostulator u Provinciji (fra Miljenko Mića Stojić). Upravo je Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« pokrenula glasilo Stopama pobijenih, a prvi broj izišao je u srpnju 2008. Glasilo izlazi dvaput godišnje, tako da je do početka 2012. izišlo osam brojeva. Glavni i odgovorni urednik je fra Miljenko Stojić, vicepostulator. U glasilu se objavljuju svjedočanstva o pobijenim franjevcima, povijesni dokumenti o njihovim stradanjima, veliki životopisi pojedinih ubijenih franjevaca, kao i podatci o onima koji su bili mučeni i zatvarani po svršetku rata. Urednik u 1. broju izražava nadu kako će glasilo »uspješno djelovati na istraživanju okolnosti u kojima su hercegovački franjevci, uglavnom pri kraju rata 1945., ubijeni i da će uspješno osvjetljavati duhovnost njihova života i rada. Ako Bog da, jednoga dana Crkva će ih prepoznati kao mučenike i uzdići na čast oltara.« (str. 3.). Osobitu pozornost časopis posvećuje ekshumaciji pobijenih franjevaca iz masovnih grobnica, kao i njihovoj identifikaciji (do sada su identificirana četvorica: trojica ekshumirana u Zagvozdu i jedan u Vrgorcu).

Robert Jolić (priredio), Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije 2012., Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar, 2012., str. 414.

Izišli brojevi mogu se pronaći na stranicama Vicepostulature postupka mučeništva »fra Leo Petrović i 65 subraće«.

Iako se ova radiopostaja nalazi u sklopu Informativnog centra »Mir« Međugorje, svojom složenošću i značenjem daje drukčiju protegu ovome Centru. Službeno je započela radom 25. studenoga 1997. Rasla je neobično brzo i svojim signalom pokrivala sve više i više prostora Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Za blagdan Sv. Franje 4. listopada 1999. njezin signal uživo je pušten preko Interneta. Miljenko Stojić imao je tu čast da je bio njezinim utemeljiteljem i da joj je dao programsko usmjerenje. Obučavajući nove djelatnike sve je više urednički posao prepuštao njima, a davao se na ravnateljski posao i posao odgovornog urednika.

Hrvatski intelektualni zbor Bosne i Hercegovine (HIZ BiH) predstavlja neovisnu skupinu hrvatskih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine. Nastao je na temelju Hrvatskog intelektualnog kruga '04 (HIK-a '04), a utemeljen je 27. travnja 2006. u Mostaru. Idejni im je začetnik Miljenko Stojić.

Ciljevi i djelatnosti
– Proučavanje, zaštita i promicanje hrvatske nacionalne, povijesne, kulturne i znanstvene baštine;
– promicanje i zaštita prava hrvatskoga (i drugih) naroda na suverenost, identitet, slobodu i jednakopravnost u BiH;
– zauzimanje stajališta o stanju u društvu i obavješćivanje građana o mogućim učincima zauzetog djelovanja;
– izrada studija, analiza, programa i drugih strateških dokumenata u svrhu pozitivnih društvenih promjena;
– praćenje rada tijela vlasti i drugih društvenih čimbenika i centara moći, te predlaganje konkretnih promjena i procesa;
– organiziranje rasprava, okruglih stolova, savjetovanja i sl., sve u svrhu ukazivanja na negativna, nepravična i neodrživa stanja, tendencije i procese u društvu;
– pružanje stručne pomoći predstavnicima vlasti, medija, udruga, pokreta, građanskih poticaja, međunarodnih subjekata i drugih društvenih subjekata radi evidentiranja i lociranja gorućih društvenih problema u svrhu njihovog rješavanja;
– objavljivanje brošura, studija, članaka, knjiga, promidžbenog materijala koji su u funkciji ostvarivanja ciljeva Udruge;
– borba protiv neravnopravnosti naroda i obespravljenosti građana, protiv kriminala, korupcije i svih društvenih devijacija;
– promicanje temeljnih etičkih načela života i rada na svim razinama vlasti i sveukupnog društvenog života;
– zaštita života, dostojanstva i slobode svakog ljudskog bića;
– borba protiv asimilacije i majorizacije naroda nad narodom;
– suradnja sa svim relevantnim društvenim subjektima, posebice sa subjektima srodnih djelatnosti i ciljeva djelovanja.