Drugi svjetski rat, odnosno komunistička ruka, nanijeli su Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji mnoge rane. Ubili su joj 66 članova, što je oko jedne trećine sveukupnog broja. Stradale su i druge dvije trećine. Jedna se nije smjela vratiti iz inozemstva, a treća je nastavila živjeti u domovini podnoseći teški teret komunističke čizme. Do Domovinskog rata 91 hercegovački franjevac je, između ostaloga, iskusio što je tamnica. Osim ubijanja, komunisti su i razarali. Spalili su glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu zajedno s knjižnicom od više desetaka tisuća svezaka i bogatim kabinetima, nakon toga je zabranili kao i teologiju u Mostaru. Na Širokom Brijegu su spalili i sve matice 1947. otukavši na kraju i natpis na samostanu koji je govorio kada su ovdje došli franjevci. Stradavala su i druga područja, ali su se komunisti posebno bili okomili upravo na Široki Brijeg, jer su ga držali svojim glavnim takmacem. Zbog toga je ubojstvo franjevaca u puku ostalo upamćeno kao »Širokobriški mučenici«. Međutim, umjesto klonuća duhom, patnja je nakon tih godina urodila velikim brojem duhovnih zvanja.

Danas skupljamo građu da bi Crkva jednoga dana pobijene hercegovačke franjevce proglasila mučenicima, odnosno blaženima i svetima. Na Širokom Brijegu djeluje vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« ustrojena 19. rujna 2007. Vicepostulator je fra Miljenko Stojić. Budući da su svjedoci u poodmakloj životnoj dobi, zamolili smo mjesnog biskupa don Ratka Perića da oni budu najprije ispitani. Potvrdno je odgovorio na zamolbu 23. veljače 2008. i ustrojen je Crkveni sud za njihovo ispitivanje. Do sada su ispitani svi koje smo preporučili. Za mnoge pobijene franjevce prikupljeno je dosta građe, tako da se nadamo da ćemo je vrlo brzo moći podnijeti mjesnom biskupu i da će on tada pokrenuti postupak njihova mučeništva na biskupijskoj razini.

Potrebno se kratko vratiti na sam početak ubojstava hercegovačkih franjevaca. Sve je to vrlo bolno odjeknulo među Crkvom u Hrvata, posebno ubojstvo i spaljivanje 12 franjevaca na Širokom Brijegu. Odmah nakon toga mjesni je biskup don Petar Čule sproveo istragu što se točno dogodilo. Nakon što se uvjerio u nevinost fratara obavijestio je o svemu nadležnu kongregaciju u Rimu te postao jedan od najzaslužnijih što je širokobriješko ubojstvo franjevaca našlo mjesta i u onom glasovitom Pastirskom pismu hrvatskih biskupa od 20. rujna 1945. Nedugo poslije pisao je Provincijalatu da se započne s ispitivanjem svjedoka. Podrazumijeva se da je Provincijalat potvrdno odgovorio. Zadužio je tajnika Provincije fra Bonicija Rupčića da to učini. On se marljivo dao na posao. Međutim tek je radio oko mjesec dana. U studenom 1945. došla je OZNA, uzela skupljena svjedočanstva i zabranila da se to više radi. Svjedoke je ispitivala, zastrašivala i osuđivala na tamničke godine. No, sve im je bilo uzalud. Sačuvala su se, ipak, neka od tih svjedočanstava, različiti fratri prikupljali su druga, tako da danas imamo prilično zaokružen pogled na to što se točno događalo. A svjedočanstva i dalje pristižu.

Osim uredskog rada Vicepostulatura je okrenuta i prema javnosti. Od samog početka pokrenut je web portal pobijeni.info, a ubrzo je pokrenuto i šestomjesečno glasilo Stopama pobijenih. Sljedeći je korak bio pokretanje i redovno održavanje simpozija. Podrazumijeva se da je nastavljeno s obilježavanjem obljetnice ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu, 7. veljače. Ona se sada neprestano razvija tako da je prešla u »Dane pobijenih hercegovačkih franjevaca«. Između ostaloga tada se redovno po školama u širokobriješkoj općini održava sat povijesti na spomenutu temu. Pohađamo i rodne župe pobijenih franjevaca, tako da bismo im posvijestili da se trebaju njima ponositi.

Danas znamo za grobove 31 ubijenog franjevca. Na Širokom Brijegu, kojeg je Provincija proglasila svojim središnjim žrtvoslovnim mjestom, pokopana su 22. Jedan od njih, fra Melhior Prlić, prva je žrtva iz drugog svjetskog rata i poraća na prostorima Slovenije, Hrvatske i BiH identificirana pomoću DNK analize 30. prosinca 2005. Uradio je to stručni tim iz Splita, na čelu s prof. dr. sc. Marijom Definis Gojanović. I dalje tražimo pobijene članove te mislimo da smo pronašli još trojicu, ali to će pokazati DNK analiza koja je u tijeku.

Spomenimo još da su iz traganja Vicepostulature za pobijenim hercegovačkim franjevcima po pojedinim općinama u Herceg Bosni i BiH izrasla povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje, Busovača i Čitluk. U još nekim općinama su u osnivanju. Radimo zajedno, baš kao što su to i pobijeni činili.

fra Miljenko Stojić

fra Mate Tadić – Želimir Crnogorac, Svjedočanstva o stradanjima Hrvata, Dva i dva, Zagreb, 2013., str. 46. – 48.

...

Da bi se moglo govoriti o žrtvoslovu hercegovačkih franjevaca, najprije treba odrediti početnu godinu i osobe na koje bi se žrtvoslov mogao odnositi. Dok se to ne zbude, najbolje je krenuti od kraja. Trenutno se žrtvoslovom hercegovačkih franjevaca najviše bavi Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Tijekom II. svj. rata i u poraću, naime, komunisti su ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Još živi svjedoci, kao i neka pisana svjedočanstva, govore o tome kako su umrli mučeničkom smrću. Crkveni sud Mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanjske biskupije, na zamolbu Vicepostulature, ispituje te svjedoke. Vicepostulaturu je što prije potrebno premjestiti na Široki Brijeg koji je proglašen središnjim žrtvoslovnim mjestom Hercegovačke franjevačke provincije.

Ključne riječi

Hercegovačka franjevačka provincija; Žrtvoslov; II. svj rat i poraće; vicepostulatura; Postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«; Široki Brijeg
 

Hercegovačka franjevačka provincija nastavši na razmeđi vjera, kultura i civilizacija Katoličkoj Crkvi i Franjevačkom redu dala je nemali obol u mučeništvu. Takvom je prepoznata kroz povijest i takvom je i danas. To ništa ne umanjuje da nema još nijednoga kanoniziranog člana. Trenutno se i to počinje popravljati.
 

1. Uvodne napomene

Da bi se izradio žrtvoslov hercegovačkih franjevaca najprije je potrebno temeljito razbistriti pojmove. Kao prvi upit nameće nam se: koja je to godina od koje bi trebalo početi razmišljati o hercegovačkim franjevačkim žrtvama? Je li to godina 1292. kada u Bosnu dolaze prva dva franjevca kao misionari ili 1339. kada papa Benedikt XII. u Bosnu šalje svog izaslanika Geralda Odonisa koji iste te godine osniva Bosansku franjevačku vikariju.1 Ili je to jesen 1843. kad iz Kreševa dolaze prvi fratri u širokobriješki kraj s namjerom da ostanu u Hercegovini, ili je to 1852. kao početak Hercegovačke franjevačke kustodije, odnosno prvi službeni nadnevak odvajanja Hercegovačke franjevačke provincije od one bosanske? Prema fra Andriji Nikiću to bi mogla biti i godina 1524. iz koje potječu prvi zapisi o franjevačkim mučenicima na ozemlju BiH?2 A mogla bi to biti i godina iz samog početka Franjevačkog Reda, 1232., odnosno možda i prije 1226. kad je osnovana Hrvatska franjevačka provincija. Vjerojatno su fratri iz pograničnih gradova pohađali Hercegovinu.3 Tu je i pitanje granica Hercegovine koje su nekada bile puno veće. Postavlja se također pitanje jesu li hercegovački franjevački mučenici svi oni koji su podrijetlom iz Hercegovine ili i oni koji to nisu, a svoju mučeničku smrt podnijeli su na hercegovačkom ozemlju? Svemu ovome treba pridodati nedostatak povijesnih vrela. Posao je, dakle, obiman i maglovit.4 Da bih tome doskočio, ova moja skica za žrtvoslov hercegovačkih franjevaca poći će od kraja prema početku, pa dokle stigne. Podnošenje dokumenata 2006. za pokretanje postupka mučeništva pogubljenih hercegovačkih franjevaca tijekom i nakon II. svj. rata, imenovanje postulatora u srpnju 2006. i vicepostulatora u rujnu 2007. povijesni je iskorak Hercegovačke franjevačke provincije. Nastojanja mnogih pojedinaca da se ne zaborave ta povijesna stradanja slila su se u postupak mučeništva prema svim odredbama crkvenog zakonodavstva. Čini se sve što se može da pogubljena braća jednoga dana budu proglašena mučenicima, odnosno blaženicima i svetima. Zbog svega toga nastojat ću pobliže razmotriti taj pothvat, a on će onda osvijetliti ostala mučenička stradanja i označiti početak rada na sustavnom istraživanju tih vremena, bez obzira na to hoće li to dovesti do još neke kanonizacije.

2. Drugi svjetski rat i poraće

Izgledalo je da će Drugi svjetski rat prilično mimoići Hercegovačku franjevačku provinciju. Do završnih napadnih djelovanja ili do početka povlačenja njemačke vojske, krajem 1944., Hercegovačka franjevačka provincija imala je »tek« jednog ubijenog člana, fra Stjepana Naletilića kojeg su partizani ubili u Zanaglinama u svibnju 1942.5 Drugi ubijeni franjevac je fra Križan Galić u Međugorju, krajem listopada 1944. Partizani su se pravdali da su ga ubili grješkom.6 Međutim, kraj siječnja 1945. donio je nemalu bol hercegovačkim franjevcima i vjernom Božjem puku.

2. 1. Napad na Hercegovačku franjevačku provinciju

Komunisti žestoko opsjedaju Široki Brijeg početkom 1945. Žele presjeći odstupnicu njemačkoj vojsci, ali i razrušiti Široki Brijeg kao pojam katoličanstva i hrvatstva. Znali su da njihove ideje ne će prodrijeti u narod dok je živ širokobriješki duh. Tragično, ali u napadu sudjeluju i neki od bivših širokobrijeških đaka. Nisu mogli puno pomoći svojim školskim kolegama i profesorima. Odluka o ubojstvu fratara donesena je na nekim višim razinama.

Svi podatci o pobijenim hercegovačkim franjevcima još nisu dokraja poznati. Zahvaljujući još živućim svjedocima i građi koja izranja polako iz povijesne magle mozaik se postupno popunjava.

Iza 28. siječnja 1945. u Vrgorcu je ubijen fra Maksimilijan Jurčić, ž. vikar na Humcu i 2. meštar novaka. Tog nadnevka je u skupini od pedesetak uhićenika iz ljubuške tamnice odveden u Vrgorac. Pobijeni su u 2, odnosno 3 skupine. S fra Maksimilijanom su ubijene još 2 osobe i pokopane na desnoj strani puta koji vodi u vrgoračko polje i prema selu Kotezi. U istoj ravni s lijeve strane puta ubijene su 3 osobe, te kao i prve zatrpane u škrapu. Ostalih 40-ak dovedenih pobijeni su na Novom groblju u Vrgorcu i tu zatrpani u zajedničku grobnicu.7

U Čapljini je oko 2. veljače ubijen župnik fra Petar Sesar. Kako svjedoči fra Tugomir Soldo komunisti su bijesno po Čapljini kupili odrasle muškarce, pa su tako pokupili i fra Petra8. Prije nego što će biti ubijen podijelio je odrješenje svojim sudrugovima. Za tijelo mu se još ne zna.

Za pobijene u Mostarskom Gradcu najvjerojatnije da je ustanovljen točan nadnevak: 6. veljače. Bili su to: fra Augustin Leopold Zubac, ž. vikar i upravitelj hidrocentrale na rijeci Lištici; fra Krešimir Pandžić, profesor na Širokom Brijegu; fra Roland Zlopaša, profesor na Širokom Brijegu; fra Zvonko Grubišić, ž. vikar u Mostarskom Gracu; fra Rudo Jurić, klerik i fra Kornelije Sušac, klerik. Najprije su ih s opljačkanim stvarima komunisti iz župne kuće u Mostarskom Gracu poveli prema Donjem Gracu, a onda vratili i poveli prema Gostuši. Pobili su ih na tom putu oko kilometar iznad župne crkve. Navodno da im je fra Krešimir Pandžić podijelio odrješenje, kao i blagoslov i oproštenje njihovim ubojicama9. Kosti su im izvađene 1971. i pokopane u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu.

Osvojivši Široki Brijeg 7. veljače komunisti su se domogli glavnog plijena. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Puk koji se sklonio u samostan, fratri i đaci zadržani su dok nije došla posebna postrojba. Bila je to »ubilačka četa« koju su uz pomoć Engleza komunisti ustrojili na Visu. Iz svjedočenja Lj. B. da se zaključiti da je za ispitivanje bio glavni Ljubo Periša10. Događalo se to u popodnevnim satima. Sve je bilo gotovo oko 16.00. Puk je pušten kući, đaci su otpremljeni u vojsku, odnosno partizane, a svi oni koji su zatečeni da nose habit odvedeni su iz razgovornice u protuzrakoplovno sklonište u vrtu, ubijeni metkom u zatiljak i potom zajednički spaljeni. Zbog zgražanja puka komunisti su naknadno proširili vijest da su se pobijeni fratri djelatno borili protiv njih i da su ih polijevali vrelim uljem. Nije im naravno to uspjelo, tako da puk otada pobijene hercegovačke franjevce zove »širokobriški mučenici«. Na sve to Crkva u Hrvata nije ostala gluha, nego je o ovom stravičnom zločinu progovorila u glasovitom Pastirskom pismu iz rujna 1945. Za to se najviše zauzeo mjesni biskup don Petar Čule.»Tko može dokazati, da su toliki na smrt osudjeni katolički svećenici uistinu zločinci, koji zaslužuju smrtnu osudu? Zar su oni svi bili koljači? Tako su na pr. u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskoga postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili-njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke, a kamo li se borio protiv narodno-oslobodilačke vojske – kako ih se je lažno optuživalo – i premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.«11

U prostorije mlinice i hidrocentrale na rijeci Lištici za vrijeme borbi spas je potražilo 8, odnosno 9 franjevaca. Fra Mariofil Sivrić, naime, odlazio je i dolazio, tako da je najvjerojatnije ubijen zasebno. Nakon prestanka pucnjave 8. veljače izišli su iz skloništa i uputili se prema samostanu. Tu su uhićeni i prema pričanju svjedoka odvedeni put Splita. Jedan od njih, fra Melhior Prlić, identificiran je među mrtvima u masovnoj grobnici u Zagvozdu12. U Knešpolju postoji masovna grobnica s 40-ak ubijenih. Po pričanju svjedoka, D. B., S. S. i M. B., barem jedan od njih je fratar13. Mogao bi to biti fra Mariofil Sivrić, jer mu se trag na području Širokog Brijega gubi oko 10. veljače.

Fra Jakov Križić, župnik u Čitluku, ubijen je 9. veljače, a fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima i fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, ubijeni su 10. veljače. Pokopani su u mjesnom groblju Podadvor u Čitluku.

Komunisti su imali veliku tamnicu u Ljubuškom. Kroz nju je od pobijenih franjevaca prošlo njih 5. Dvojica su identificirana u masovnoj grobnici u Zagvozdu. To su fra Julijan Kožul, župnik u Veljacima i fra Zdenko Zubac, župnik u Ružićima. Najvjerojatnije da su u samom Ljubuškom ubijeni fra Paško Martinac, župnik u Veljacima i fra Slobodan Lončar, ž. vikar u Drinovcima. Po oskudnim svjedočenjima tu bi trebao biti ubijen i fra Martin Sopta, profesor na bogosloviji u Mostaru. Sve se to događalo u razdoblju 10. – 13. veljače.

Započeta pučka misa u Izbičnu 11. veljače ostala je nedovršena. Prekinuli su je komunisti i odveli franjevce koje su tu zatekli. To su: fra Marko Dragićević, profesor na Širokom Brijegu, fra Bono Andačić, časni brat u Veljacima i fra Nevinko Mandić, vjeroučitelj u Mostaru. Zadnji su put viđeni u Grabovoj Dragi.

Negdje oko 13. veljače u Zagvozdu je ubijeno i u masovnu grobnicu zatrpano 18 tijela. Iskapanje je trajalo 4. travnja 2005. - 18. travnja 2005. Spomenuli smo da su tu pronađena i DNK metodom prepoznata 3 hercegovačka franjevca. Vrlo lako bi tu mogao biti i ostatak skupine iz mlinice, međutim istrošenost kostiju još ne dopušta takav zaključak. Prepoznati su pokopani u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu 9. listopada 2007., a pokopao ih je general franjevačkog reda fra Jose R. Carballo. Ostali su pokopani pod brojem u zajedničku grobnicu u Zagvozdu 7. listopada.

Hercegovački franjevci u mostarskom samostanu svoju su Kalvariju doživjeli 14. veljače. Iz skupine zatečenih fratara komunisti su izdvojili provincijala, gvardijana, te fratre koji su došli sa strane. Izgovor je bio da su prvi dopustili bijeg nekih fratara iz samostana, a da su drugi bježali pred partizanima. Negdje oko 19.00 fratre su potjerali na večeru, sami s njima sjeli večerati, a izdvojene franjevce odveli prema Donjoj Mahali. Prema svjedočenjima pobio ih je kovač Muja Đikić na Čekrku, a u tome je imao i pomagače koje svjedok M. M. poimence navodi.14 Voda na samom Čekrku izbacila je jedno tijelo i to bi po svjedočenjima trebao biti fra Rafo Prusina, u mirovini na Čitluku, po drugima fra Nenad Venancije Pehar, profesor na Širokom Brijegu. Jedni, pak, tvrde da je voda fra Rafu Prusina izbacila na Žitomisliću i da je tamo na nepoznatom mjestu pokopan. Za ostale samo Neretva zna gdje im je grob. Navedimo ih: fra Leo Petrović, provincijal; fra Jozo Bencun, u mirovini na Širokom Brijegu; fra Bernardin Smoljan, u mirovini na Humcu; fra Grgo Vasilj, gvardijan; fra Kažimir Bebek, župnik u Pločama.

Rat je već bio završen, ali je ubojstvo hercegovačkih franjevaca nastavljeno. Na Kočerinu su 21. svibnja ubijeni fra Valentin Zovko, župnik i fra Andrija Topić, mladomisnik. Komunisti su optužili »ustaško-četničke bande«, ali u dokumentu koji su pisali tog istog dana svjedoče da su ih oni ubili15.

Fra Radoslav Glavaš, načelnik ministarstva bogoštovlja, nije htio bježati ispred komunista jer se osjećao nevinim. Uhićen je i u skupini od njih 58 osuđen za jedan dan na smrt. To se dogodilo 29. lipnja16. On je jedini od svih pobijenih hercegovačkih franjevaca suđen na barem nekom sudu.

Na Križnom putu hercegovački franjevci su ubijani od svibnja sve tamo do kolovoza. Kod Slovenj Gradeca između 15. i 21. svibnja zadnji je put viđen fra Emil Stipić, župnik u Gorancima17. U istom tom vremenu u Mariboru su najvjerojatnije pobijeni mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić18. Krajem svibnja kod Celja je zadnji put viđen fra Bruno Adamčik, profesor na Širokom Brijegu19. Puno je jasnija sudbina fra Metoda Puljića, župnika u Izbičnu, fra Darinka Mikulića, mladomisnika i fra Julijana Petrovića, bogoslova. Pobijeni su u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukava 4./5. lipnja. Pobili su ih u skupini od 21 svećenika, redovnika, bogoslova i sjemeništarca. Kosti su im otkopane 1992., u crnim vrećama za smeće smještene na tavan Patologije na Šalati, te kao neidentificirane pokopane u zajedničku grobnicu novoosnovane crkve Muke Isusove u Đurmancu 22. listopada 2005. Fra Ante Majić stigao je u kolonama smrti do Zagreba, u tamnici u Zagrebu obolio od meningitisa od čega je i umro u bolnici sestara milosrdnica. Pokopan je na Mirogoju u nepoznatom grobu.20 Župnik u Vitini, fra Bono Jelavić, zadnji je put viđen kod Velike Gorice oko 11. svibnja.21 Polovicom tog istog mjeseca kod Siska je zadnji put viđen fra Branko Šušak, župnik u Blizancima.22 Za preostale se ne zna ni gdje su zadnji put viđeni: fra Anđelko Nuić, ž. vikar u Međugorju; fra Jenko Vasilj, vjeroučitelj u Konjicu; fra Dane Čolak, ž. vikar u Drinovcima i fra Tihomir Zubac, ž. vikar u Grudama.

2. 2. Prvi pokušaj skupljanja svjedočanstava

I ne sluteći da će i sam postati »podatak«, fra Krešimir Pandžić, provincijal, 2. studenoga 1942. naložio je da svaki župnik i samostanski ljetopisac iz dana u dan bilježe i sabiru sve podatke o stradanjima vjernika i članova Hercegovačke franjevačke provincije. Istu je naredbu ponovio 22. ožujka 1943., kao i 8. prosinca iste godine. Naveo je sve što treba bilježiti: 1. Što je koji član pretrpio i u čemu je stradao. 2. Štete na crkvama i kućama uz približnu procjenu štete. 3. Koji su vjernici stradali: imena, dob, način mučenja, štete na stoci i imetku općenito. Tko je nasilje pravio, kao i obrana i njezin uspjeh. Isto tako svaki je župnik trebao zabilježiti ime i prezime svoga župljanina koji je stradao izvan ozemlja svoje župe. To treba provesti i u maticama umrlih zbog razloga što će ostati nezabilježeno ako se ne zabilježi u župi kojoj pripada. Osobitu pozornost treba svratiti na one koji su ubijeni na raznim ratištima ili na Planini.

Na kraju svoga dopisa fra Krešimir Pandžić spominje zbog čega je važno ovo bilježenje. Između ostaloga kaže da će ono biti jedino vjerodostojno svjedočanstvo o prošlim događajima.23 Kao da je slutio navadu komunističkog iskrivljavanje povijesti!

3. Jugoslavensko vrijeme

Vrijeme komunističke Jugoslavije ili »oslobođenje«, kako su ga komunisti nazivali, u crno je zavilo hrvatski narod. Najprije je više stotina tisuća Hrvata ubijeno na Križnom putu, a nakon toga započeo je sustavan progon. Posebno oštro okomili su se na hercegovačke franjevce.

3. 1. Pokušaj skupljanja svjedočanstava

Mjesni biskup don Petar Čule uputio je 13. listopada 1945. dopis Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji da se počne skupljanje svjedočanstava o pogubljenju njezinih članova na Širokom Brijegu. Provincijalat je odgovorio da se to već čini. Na žalost za sve je ubrzo saznala OZNA. Od provincijskog tajnika fra Bonicija Rupčića 31. listopada 1945. oduzima sva do tada skupljena svjedočanstva i zabranjuje da se bilo što više skuplja. Otada sav teret pada na naše iseljeništvo i na hrabre pojedince u domovini.

U iseljeništvu svakako treba istaknuti fra Bazilija Pandžića, fra Tugomira Soldu i don Krunoslava Draganovića. Nešto od onoga što su napravili stiglo je i do naših dana. U domovini se zauzeto skupljanjem svjedočanstava bavio fra Andrija Nikić, fra Jozo Vasilj, fra Jozo Zovko, fra Ante Marić... Provincija je živjela sa svojim ubijenim članovima, a vjerni puk Božji išao se moliti na njihove grobove.

Rad na skupljanju svjedočanstava ponovno se zahuktao »Hrvatskim proljećem«. Provincijal fra Rufin Šilić dekretom od 17. kolovoza 1971. traži od članova Provincije skupljanje svjedočanstava o onome što se dogodilo.24 Nedugo prije toga, 1. srpnja, na Širokom Brijegu u samostansku crkvu pokopani su posmrtni ostatci braće zapaljenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i onih ubijenih u Mostarskom Gracu. Kao što znamo sve je završilo ponovnim progonstvom hrvatskog naroda i Katoličke Crkve.

Domovinski rat donio je slobodu i mogućnost istraživanja, ali i mnoge poteškoće. Fra Jozo Zovko, gvardijan na Širokom Brijegu, 1993. priređuje niz znanstvenih skupova i okruglih stolova. Mnogo građe ostalo je zabilježeno u knjizi Joze Tomaševića Ubijena gimnazija25. Sve je zadobilo novu protegu ustanovljenjem Povjerenstva za pripremu kauze mučenika 2004.

3. 2. Uhićenici

Govoreći o pobijenim hercegovačkim franjevcima svakako se ne smiju zaboraviti i uhićenici. Neki su od njih umrli izravno zbog muka podnesenih u tamnici, odnosno na putu prema njoj: fra Mijo Čuić, u mirovini u Mostaru; fra Nikola Ivanković, ž. vikar na Humcu; fra Smiljan Zvonar, gvardijan i župnik u Mostaru.

Komunistima nije bilo teško pronaći razlog da uhite fratre. Ako ga nema, jednostavno bi ga izmislili. A razlozi su se kretali od optužbi za pjevanje hrvatskih pjesama do izgradnje kakvog objekta vjerske namjene.

Kako bilježi povjesničar fra Andrija Nikić do pada komunizma tamnicu je iskusilo ili je trebao iskusiti 91 franjevac.26 Nekada se, naime, radilo o globama koje se moglo isplatiti i u novcu. Sveukupno su odrobijali 225 godina.

Robijanje je uvijek bilo teško. Međutim, fratri se nisu dali. Ostajali su nauzgor i branili svoju vjeru i svoj hrvatski narod. U ona poratna vremena nakon Drugog svjetskog rata čak ih je ponekada više bilo u tamnici nego na slobodi. Nisu su libili u tamnici ni sv. misu govoriti, naravno skrivećki. Tako danas Provincija čuva priručni pribor za sv. misu kojim su se u zeničkoj tamnici služili fra Smiljan Zvonar i drugi. Naravno da bi bili još strože kažnjeni da su uhvaćeni.

4. Na putu prema crkvenom priznanju mučeništva hercegovačkih franjevaca

Domovinski rat razbudio je nade među hercegovačkim franjevcima da će se konačno dogoditi da će istina o pobijenim fratrima izići na svjetlo dana. Uobičajeno, najprije su se za to založili pojedinci, a onda provincijsko ustrojstvo.

4. 1. Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika

Nakon razmišljanja i širenja te namisli među braćom, provincijal fra Slavko Soldo zauzeo se da se na sjednici Uprave Provincije 4. studenoga 2004. u Slanom ustroji povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Na čelo mu je postavljen fra Ante Marić, a članovi su bili: fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

Povjerenstvo je dobro obavilo povjerenu mu zadaću. Počelo se ne samo s prikupljanjem rasijane građe o mogućem mučeništvu hercegovačkih franjevaca, već i tražiti njihove zemne ostatke. Kao što je spomenuto, u Zagvozdu je otkopana masovna grobnica u kojoj je bilo 18 tijela. Među njima do sada su DNK metodom prepoznati fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac.

Iz ovog razdoblja svakako treba izdvojiti knjigu »Tragom pobijenih hercegovačkih franjevaca« koju je uredio fra Ante Marić. Posvećena je otkopavanju posmrtnih ostataka u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Prvi pronađeni DNK analizom bio je fra Melhior Prlić 30. prosinca 2005., što je ujedno i prvi slučaj prepoznavanja pomoću DNK metode neke osobe stradale u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske i BiH. U tome veliku zaslugu imaju Marija Definis Gojanović i Davorka Sutlović s Patologije u Splitu, kao i njihovi suradnici.

Radeći na identifikaciji osoba iz masovne grobnice u Zagvozdu Povjerenstvo je prikupilo uzorke krvi za pobijene hercegovačke franjevce. Tako sada imamo bazu podataka za sva moguća buduća pronalaženja posmrtnih ostataka pobijenih franjevaca.

4. 2. Postulatura i vicepostulatura

Čim se sredila prikupljena dokumentacija provincijal fra Slavko Soldo zamolio je Upravu franjevačkog reda u Rimu da generalni postulator preuzme i postupak mučeništva hercegovačkih pobijenih fratara. General fra José R. Carballo potvrdno je odgovorio. Generalni postulator prihvatio je prijedlog, kontaktirao Zbor za proglašenje svetih i učinio sve predradnje da postane postulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, 23. svibnja 2006. Nakon što je mjesni biskup don Ratko Perić prihvatio njegovo imenovanje i nakon što su izvršene još neke predradnje 19. rujna 2007. imenovan je i vicepostulator, sa svim ovlastima postulatora na području Trebinjsko-mrkanjske i Mostarsko-duvanjske biskupije, odnosno one biskupije gdje će započeti i odvijati se prvi tijek postupka. Vicepostulatorom je imenovan fra Miljenko Stojić.

Trenutno Vicepostulatura djeluje na Humcu, očekujući stvaranje povoljnih uvjeta za prijelaz na Široki Brijeg. Uz svakodnevne poslove pokrenula je odmah na početku internetske stranice (www.pobijeni.info), a nešto kasnije i glasilo Stopama pobijenih. Sudjelovala je u nizu javnih tribina, kao i pokrenula znanstveni simpozij. Započelo se također s držanjem sv. mise i tribine na rodnim župama pobijenih hercegovačkih franjevaca. Nije zanemarena ni druga izdavačka djelatnost, ali naglasak trajno ostaje na prikupljanju potrebne dokumentacije za službeno pokretanje Postupka mučeništva na biskupijskoj razini.

4.3. Svjedoci

Preko 60 godina prošlo je od pogubljenja hercegovačkih franjevaca. Ipak to ne znači da još uvijek nema živih svjedoka tih događaja. Uz Božju pomoć Vicepostulatura ih neprestano pronalazi i to je sada njezin glavni posao kojem je podređeno sve ostalo.27

Ispitivanje svjedoka trebalo bi doći na kraj biskupijskog postupka, ali u slučaju da im prijeti smrt ili gubitak na neki drugi način, dopušta se njihovo trenutno ispitivanje. Vicepostulatura je, ocijenivši da su svjedoci u poodmakloj životnoj dobi, mjesnom ordinariju don Ratku Periću uputila dopis 12. veljače 2008. u kojem traži ispitivanje prve skupine živućih svjedoka. On je potvrdno odgovorio 25. veljače iste godine. U tu svrhu ustanovio je i Crkveni sud: don Tomo Vukšić, biskupov delegat, don Ante Luburić, promicatelj pravde i don Stipe Gale, bilježnik.

Svakako ne smijemo zaboraviti ni pisana svjedočenja. Prva potječu još iz 1945. Kao što je već spomenuto, pronalazimo čak i ona iz komunističkih redova. Nadamo se da će ih biti još više, jer iskustvo nam kazuje da se jedan određen broj njih nalazi razasut kod različitih pojedinaca.

4.4 Široki Brijeg, središnje žrtvoslovno mjesto

Hercegovački franjevci jesu ginuli na različitim mjestima, ali svi su oni na neki način povezani sa Širokim Brijegom. Takvima ih je neprestano držao puk Božji, a i komunisti.

Iz samostanske zajednice na Širokom brijegu ubijeno je njih 30, s njegovog područja još 4, tako da to zajedno iznosi više od polovice pobijenih franjevaca. K tomu u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu pokopan je 21 ubijeni franjevac. Tijekom vremena čak se za sve pobijene franjevce uvriježio naslov »širokobriški mučenici«.

Imajući ovo i mnogo toga drugoga na umu, bivši provincijal fra Slavko Soldo u različitim prigodama posvijestio je braći da je Široki Brijeg središnje žrtvoslovno mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, a 7. veljače dan kad se to obilježava. Taj potez doprinio je još većem učvršćivanju svijesti među pukom Božjim i samim fratrima glede pobijenih franjevaca. Svima je jasno dano na znanje da nisu zaboravljeni i da Provincija živi, između ostaloga, i od njihove duhovnosti, koja će, ako Bog dadne, jednoga dana biti službeno priznata mučeničkom.

5. Završne napomene

Dug je još put do izglednog proglašenja barem nekih pobijenih franjevaca blaženima i svetima. Ali nadnevci nisu tako ni važni. Puno je važnije ustanoviti što se točno dogodilo i u našu duhovnost pretočiti sve ono dobro koje su oni namrijeli svojom žrtvom.

Na Širokom Brijegu treba stvoriti prostor koji bi puk Božji posjećivao i u njemu se na prikladan način obavješćivao o svemu glede tih događaja i Postupka mučeništva. Neki koraci u tom smjeru već su poduzeti, u skladu s trenutnim prostornim mogućnostima. Isto tako trebat će na Širokom Brijegu omogućiti puku Božjem da može nabaviti raznu građu glede stradanja hercegovačkih franjevaca. Dolazak Vicepostulature naravno da će dati još jedan pečat svemu tome. Vjerujem da će se ubrzo stvoriti takve prilike da će sve ovo, i još mnogo toga drugoga, biti moguće ostvariti.

Osim ovih 66 ubijenih, ima ih još koji su svojom krvlju zapečatili svoju vjeru u Boga i svoje redovničko i svećeničko poslanje. Drugi naprotiv nisu bili u takvoj prilici, ali su bili veličine kojih se treba sjećati. Zbog toga bi bilo potrebno da Provincija ustanovi vijeće koje će se baviti istraživanjem i prikupljanjem građe o hercegovačkim franjevačkim mučenicima i veličinama. Bit će to doprinos ne samo duhovnosti Provincije, već i duhovnosti čitavog hrvatskog naroda.

Nama je, dakle, nastaviti započetim smjerom. Osvijetlivši žrtvu ovih 66 pobijenih franjevaca, ujedno smo uperili svjetlo i donekle osvijetlili i žrtvu svih ostalih pobijenih franjevaca na ovim prostorima.

fra Miljenko Stojić

Znanstveni simpozij »Franjevci i Hercegovina«, Mostar, 6. listopada 2009.; Hercegovina franciscana, V, 5, Mostar, 2009., str. 171. – 180.
 

1Usp. Dominik Mandić, Franjevačka Bosna, Ziral, Rim, 1968., str. 43. – 53.

2Fra Andrija Nikić, Hercegovački franjevački mučenici 1524. – 1945., Franjevačka knjižnica, Mostar, 1992.

3Usp. Bazilije S. Pandžić, Hercegovački franjevci. Sedam stoljeća s narodom, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001., str. 8.

4U raščišćavanju pojmova svakako nam mogu pomoći sljedeće knjige: fra Petar Bakula, I martirii nella missione francescana osservante in Erzegovina, Tipografia Monaldi, Rim, 1862.; Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754. – 1882., Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; Bono Benić, Ljetopis sutješkoga samostana, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskoga samostana, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; Nikola Lašvanin, Ljetopis, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; fra Andrija Nikić, Lučonoše naše vjere i uljudbe, Franjevačka knjižnica i arhiv, Mostar, 2004.; Marko Semren, Život i smrt iz vjere. Svjedočenje franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2009.

5fra Robert Jolić, »Hercegovački Stjepan Prvomučenik«, u: Hercegovina franciscana, III, 3, Mostar, 2007., str. 177. – 202.

6fra Robert Jolić, »Ubojstvo fra Križana Galića«, u: Glasnik mira, III, 7, Međugorje, srpanj 2008., str. 38. – 39.

7fra Miljenko Stojić, »Zapis s iskopavanja posmrtnih ostataka u masovnim grobnicama u Vrgorcu«, u: Stopama pobijenih, II, 1 (2), Humac, siječanj – lipanj 2009., str. 16. – 19.

8Pismohrana vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, 60/2009.

9Svjedočenje M. P., arhiv Vicepostulature, .../2009.

10Pismohrana Vicepostulature, 3/2007.

11Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije, 195/1945.

12Usp. fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2007.

13Pismohrana Vicepostulature, 41/2008.; 3/ 2009.; 5/2009.

14Pismohrana Vicepostulature, 47/2009.

15Pismohrana Vicepostulature, 35/2009.

16fra Robert Jolić, »Fra Radoslav Glavaš, 1909. – 1945.«, u: Hercegovina franciscana, IV, 4, Mostar, 2008., str. 191. – 242.

17Svjedočenje E. B., pismohrana Vicepostulature, 7/2009.

18Svjedočenje E. B., pismohrana Vicepostulature, 7/2009.

19Svjedočenje P. i K. C., pismohrana Vicepostulature, .../2009.

20Svjedočenje B. R., pismohrana Vicepostulature, 21/2007.

21Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1992., str. 74., 95., 99. – 110., 122. – 124.

22Svjedočenje E. V., pismohrana Vicepostulature, 49/2009.

23Hercegovina franciscana, VI, Mostar, 1944., str. 22.

24Mir i dobro, 6, Mostar, 1971., str. 218.

25Vlastita naklada, Zagreb, 1997.

26fra Andrija Nikić, »Patnje hercegovačkih franjevaca 1945. – 1990.«, u: Stopama pobijenih, II, 2 (3), Humac, str. 18. – 29.

27Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« od samog svog početka nastoji skupiti svjedočanstva još živućih svjedoka ili doći do pisane građe koju su svjedoci ostavili iza sebe. Do sada je ispitano njih 30-ak, a trenutno ih je još 10-ak u pripravi. Isto tako 30-ak svjedočanstava ostalo je u pismohrani Vicepostulature, jer nije ocijenjeno da su dovoljne kvalitete za svjedočenje pred Crkvenim sudom. U tijeku je obrada još 20-ak svjedočenja.

...

Jedan od načina za upoznati ćud nekog doba, režima ili pojedinca jest promotriti koliko je mučenika stvorio. Napredno 20. st., kako mu vole tepati promicatelji svijeta bez Boga, stvorilo ih je previše. U tome se naročito istakao i ističe socijalizam sa svim svojim inačicama: komunizam, nacionalsocijalizam, boljševizam... Papa Ivan Pavao II. potječući iz Poljske, tadašnje države »komunističkog raja«, dobro je spoznao što se tijekom vremena događalo pa je 2000. pozvao sve narode da na pragu 3. tisućljeća popišu svoje vjerne svjedoke ili mučenike te da o njima ustrajno govore i nasljeduju ih (Apostolsko pismo Tertio millennio adveniente). Hercegovačka franjevačka provincija, kojoj su komunisti u II. svj. ratu i poraću pogubili 66 članova, čula je taj govor i počela službeno skupljati građu o svojim pobijenim članovima.
 

Narav mučeništva

Kršćanstvo i društvo nisu se razumjeli već od samog početka. U ono vrijeme Židovima su kršćani bili otpadnici od prave vjere, židovske, a Rimljanima remetitelji društvenog poretka. Zbog toga su ih revno progonili. Mnogi su radije podnijeli žrtvu vlastita života, nego iznevjerili svoju kršćansku vjeru. Nazvani su mučenicima. Crkva počinje naučavati da su apostoli i mučenici s nama povezani na poseban način u Kristu, te ih je zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i anđelima posebno štovala i molila se za njihov zagovor. Stavljala ih je za uzor drugim vjernicima. Rasla je svijest da su mučenici zajedničko blago cijele Crkve, bez obzira u kojem su kraju svijeta podnijeli mučeništvo. Danas se, pak, širi mišljenje da mučenicima u širem smislu možemo nazvati i one koji su se žrtvovali za neke uzvišene ideale, poglavito za slobodu i očuvanje svog naroda.

Ono, dakle, što sve mučenike povezuje jest zajedništvo. Ne bore se i žrtvuju samo za neko svoje osobno dobro, već za dobro zajednice. Inače bismo ih zvali stradalnicima, a ne mučenicima. Promotrimo li povijest Crkve primjećujemo da je ona najuspješnija bila u mučeničkim vremenima. Svjedočila je tada istinsku vjeru pa se nazaustavljivo širila i privodila ljude Bogu. Sažeto to kaže izreka »Krv mučenika, sjeme kršćanstva«. Oni su bili prvi i neprevladani globalizatori. Ovi današnji, služeći se časnom idejom zajedništva, nastoje iskorištavati druge. Zbog toga je moguće da gospodarska kriza zahvati čitav svijet. Ljudi ostaju bez posla i kruha, a globo-sebičnjacima je svejedno. Država će novac puka ubaciti u globalizatorski stroj i cirkus može ići dalje.

Razmišljajući još malo o današnjem svijetu možemo zaključiti da razvikanim stremljenjima u društvu nije dobro došao govor o mučeništvu. Ona promiču opći relativizam. Ne postoji Bog pa zbog toga naše vladanje ne treba biti usklađivano s nekom vječnom istinom. Smisao je našega postojanja u nama i zbog toga se samo trebamo pitati koliko naše ponašanje doprinosi našoj osobnoj sreći i zadovoljstvu. Nije stoga čudno da su nastajale i da nastaju različite opake ideologije i da im se daje pravo na postojanje.
 

Svijet bez Boga

Nevolje današnjeg zapadnog svijeta treba početi tražiti još tamo u Srednjem vijeku. Zahvaljujući Crkvi mnogi su došli do obrazovanja, stekli gospodarske vještine i na taj način priskrbili si veći stupanj zaštićenosti na zemlji. U jednom trenutku crkveno naučavanje im je počelo smetati. Htjeli su još više bogatstva, ali ne za zajednicu, nego za sebe same. Između ostaloga dolazi do stvaranja kolonija i strašnih zločina u njima. Povijest je nepotrebno obojena velikom količinom krvi. Crvenjela se, a i oni koji su bili humanisti i kršćani. Razmahaše se i neka naučavanja da se sve to opravda. U sebi su neizostavno nosila tvrdnju da Bog ne postoji. Jer ako postoji... Okorjeli komunist to izreče u filmu Duga mračna noć riječima: »Sestro, moli Boga da ga nema.« Nas sada kratko zanima ono naučavanje koje prozvaše marksiszmom. Stvorio ga je Karl Marks ili Mordekaj Levi, kako se građanski zvao. Uspješno je njime trovao ljude u tadašnjoj Engleskoj, kao i zastupnici nacionalsocijalizma. Kasnije će i jedno i drugo proklijati u svoj svojoj surovosti u nekim drugim zemljama: tzv. SSSR-u i Njemačkoj. Obračun s neistomišljenicima bit će nemilosrdan. Nacionalsocijalizam, s Hitlerom na čelu, inače pripadnikom tajnog okultnog društva Tula, kažu da je poubijao 30 milijuna ljudi, među njima 6 milijuna Židova (Holokaust). Komunizam je po svijetu poubijao oko 100 milijuna ljudi, od toga se 6 – 10 milijuna odnosi na Ukrajince. Staljin ih je zimi 1932./33. pomorio glađu (Holodomor ili Gladomor). Zbog svoje naravi nacionalsocijalizam je otišao u ropotarnicu povijesti, komunizam je preživio. Internacionalni socijalizam, na čelu sa Staljinom, najprije je s nacionalsocijalizmom, na čelu s Hitlerom, sklopio pakt o nenapadanju. Kasnije su međusobno zaratili, pa su se internacionalni socijalisti povezali s pokretom otpora i preživjeli nazvavši se antifašistima. Promijenivši kapu, nisu promijenili i ćud. Zbog toga je Vijeće Europe 16. prosinca 2005. donijelo rezoluciju kojom osuđuje zločine što ih je počinio totalitarni komunizam i traži njegovu osudu na međunarodnoj razini. Na kasnoj noćnoj sjednici, pred sami početak saborske ljetne stanke, Hrvatska je to učinila na službenoj razini 30. lipnja 2006. Međutim, na svakodnevnoj razini doživljavamo puzajući povratak komunizma u sve vidove hrvatskog društva. Neki kažu da se to događa zbog pritiska pete kolone i zbog određenih inozemnih središta moći. To se događa kao da Tito nije ubrojen među 10 najvećih zločinaca u suvremenoj povijesti.

Što je marksizam, možda od svih stručnih knjiga ponajbolje govore Marksovi stihovi koji se kriju od javnosti. »Prezirno ću baciti svoju rukavicu / u lice svijetu / i gledat ću kako se ruši / ovaj gigantski pigmejac / a njegov pad / ne će pogasiti mojega žara / Zatim ću kao neki pobjednički bog / poći nasumce / kroz ruševine svijeta / i davajući svojim riječima snagu djela, / osjetit ću se jednak stvoritelju.« A poslušajmo i ove: »Kraj je. Moj čas je stigao, / kazaljke se zaustavljaju, / kuća se ruši. / Ubrzo ću stegnuti k srcu vječnost / i zaurlat ću joj gigantsko / prokletstvo čovječanstva... / Ovaj se svijet mora slomiti od / mojih kletava, / stisnut ću u svoj zagrljaj krutu / stvarnost, i dok bude ona / mene grlila, i nje će morati nestati / morat će se strovaliti / i iščeznuti u ništavilu. / Sasvim nestati, ne biti... / No kocka je bačena, / uništimo odmah cijelo to tkanje laži, / i neka prokletstvom svrši ono / što je s prokletstvom i nastalo.« Sapienti sat.
 

Suvremeno mučeništvo Crkve u Hrvata

Hrvatski su narod kroz povijest trale razne nevolje, ali se on nije dao. U tome ga je podržavala katolička Crkva. Razumljivo je da su u raznim razdobljima zbog toga plaćali visoku cijenu. Komunizam im nije ostao dužan. Oborio se na njih svom svojom žestinom. Nekako se to dalo i podnijeti dok je tijekom II. svj. rata iz ilegale ili šume terorističkim metodama napadao civile, ali poraće je donijelo nebrojene patnje. Nakon što je britanska vojska u svibnju 1945. mimo svih do tada usvojenih konvencija na Bleiburgu izručila komunistima razoružanu hrvatsku vojsku i civile, oni su ih u kolonama smrti, poznatima kao Križni put, nemilosrdno ubijali sve tamo do Đevđelije. Računa se da ih je tako pogubljeno oko 300.000. Ni jedan kraj ili župa u Hrvatskoj i BiH nisu bili pošteđeni. Samo je iz Hercegovine stradalo oko 20.000 ljudi. Na žalost još nije napravljen konačan popis pobijenih. Godine 2.000 kad su komunisti ponovno došli na vlast u Hrvatskoj prestalo je radom Saborsko povjerenstvo za istraživanje žrtava II. svj. rata i poraća. No, marljivi don Anto Baković nije se dao smesti. Skupljao je građu o pobijenim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima. Sabrao ju je 2007. u knjigu pod naslovom Hrvatski martirologij XX. st. Nabrojio je 663 osobe koje su uglavnom stradale u poraću. Sada radi na popisu onih koji su iskusili zatvorske dane.

Katolička crkva nije ostala nijema, nego je hrabro ustajala u zaštitu hrvatskog naroda i svih drugih naroda, kao i svojih vjernika. Spomenimo poslanicu episkopata od 24. ožujka 1945., a posebno pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Komunisti su se našli uvrijeđeni. Uzaludno su pokušavali prisiliti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca da surađuje s njima na njihov način i da Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana. Proglasili su ga neprijateljem i zanijekali mu bilo kakvo sudjelovanje u spašavanju Židova, Srba i drugih progonjenih. Nisu mu htjeli priznati da je volio hrvatsku državu, ali da je žestoko ustajao protiv rasnih zakona i svih drugih zloporaba. Uhićen je i osuđen na montiranom procesu. Teško bolestan umire 10. veljače 1960. Hrvatski puk ga smatra svecem i dolazi mu se moliti na grob u zagrebačkoj katedrali. Budući da je bio trovan u zatvoru i zbog toga umro, a vladao se primjereno Kristovu naučavanju, stekao je preduvjete biti službeno proglašen mučenikom. Prilikom 2. posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. Bio je to jasan odgovor komunističkoj ideologiji. Ali ni komunistički i slični duhovi se ne daju. I danas u svakoj prilici nastoje što više naštetiti ugledu Katoličke Crkve da bi opravdali svoja stajališta.
 

Hercegovačka franjevačka provincija u komunističkim raljama

Ni prva ni druga Jugoslavija nisu voljeli Hercegovinu i njezino pučanstvo, svaka zbog svojih razloga. Isto se događa i danas kada njihovu rabotu nastavljaju neka druga središta moći. Posljedično to se odrazilo i odražava na Hercegovačku franjevačku provinciju. Komunisti su dobro znali da dok je ona jaka ne će tako lako moći narodu svoju ideologiju prikazati kao ispravnu. Izuzetno im je smetala glasovita Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu. Nalijepili su joj sva moguća zla da bi što lakše mogli u naum provesti svoja djela. I tako je i bilo. Spomenusmo već da je tijekom II. svj. rata i u poraću pogubljeno 66 hercegovačkih franjevaca. Sve su ih pobili komunisti. Samo jedan od njih pogubljen je u punom jeku rata. Svi ostali pogubljeni su u tzv. završnim operacijama kad su komunisti sa saveznicima, po planu usuglašenim 1943. u Jalti, ponovno stvarali Jugoslaviju. Krajem 1944. na tom svom putu ubili su još jednoga, a ostalih 64 pogubili su od siječnja do srpnja 1945. Jedan jedini od njih bio je suđen na sudu bez bilo kakve mogućnosti obrane i mimo svih pravnih odredbi (fra Radoslav Glavaš), a svi ostali pogubljeni su bez suda. U svijest naroda najdublje se usjekao događaj sa Širokog Brijega. Nakon što su partizani 7. veljače 1945. oko 10.00 osvojili Široki Brijeg, ušli su u samostan i zatočili sve civile koji su se tu našli i fratre. Civili su pušteni, a fratri su, njih 12, negdje oko 16.00 u sumrak istog dana pobijeni metkom u zatiljak, natrpani u ratno sklonište i zapaljeni. Jednostavno rečeno, pobijeni su svi oni koji su nosili habit.

Komunisti ni kasnije nisu žalili hercegovačke franjevce. Do 90.-ih godina prošlog stoljeća 89 fratara okusilo je što znače zatvorske zidine. Redovito su bili osuđivani na duge tamničke godine i tamo nemilosrdno proganjani tako da su neki ubrzo podlegli ili su trpjeli teške tjelesne posljedice. One koje nisu zatvorili, komunisti su proganjali na različite druge načine.

Provincijalat i pojedinačni fratri nikada nisu ostali gluhi na progon svoje subraće. Već je provincijal Krešimir Pandžić, koji je i sam kasnije pogubljen, 1942. naložio bilježenje stradanja pučanstva i fratara. Uključio se u sve i mjesni biskup don Petar Čule koji je u listopadu 1945. zatražio od Provincijalata skupljanje svjedočanstava o događajima na Širokom Brijegu iz veljače te godine. Komunisti su, naime, sve nastojali opravdati svaljujući na fratre teške optužbe. Na žalost rad nije dugo trajao. OZNA oduzima skupljenu građu do koje je uspjela doći i zabranjuje daljnje prikupljanje. Zbog toga je sve moralo ostati na pojedincima, izuzev kratkog razdoblja iz 1971. Dolaskom slobode nastavljen je službeni rad tako da je 2004. tadašnji provincijal hercegovačkih franjevaca fra Slavko Soldo ustrojio Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Daljnji je službeni korak bilo imenovanje postulatora u liku generalnog postulatora Franjevačkog reda u Rimu fra Luke de Rosa 2006., koji je, pak, u rujnu 2007. imenovao fra Miljenka Stojića za vicepostulatora Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Otada Vicepostulatura skuplja građu i svjedočenja da bi se što prije pokrenuo Postupak mučeništva na biskupijskoj razini. Stoga ona moli sve one koji posjeduju neku građu o pogubljenim hercegovačkim fratrima ili znaju o njoj, te koji su nazočili njihovu pogubljenju ili su od drugih koji su nazočili čuli o tome, da to što prije dojave. Mogu to učiniti preko svećenika u svojoj župi ili preko podataka na stranicama www.pobijeni.info.
 

Pogled u budućnost

Kao što je čitavom svijetu potrebna poruka mučenika, vjernih svjedoka ljubavi prema Bogu i čovjeku, tako je ona potrebna i hrvatskom društvu, s obje strane granice. I svijet i hrvatsko društvo nalaze se na prekretnici, društvenoj i ćudorednoj. Neokapitalistički liberalizam koji je u temeljima današnjeg svjetskog gospodarstva pokazao je da je oduvijek truo, kao što je to bio i komunizam. Ćudoredna razina nisko je pala i nasilja je sve više unatoč brojnim zakonskim uredbama. Papa Ivan Pavao II. svojim je primjerom dao dobre smjernice. Neumorno je tijekom svoga papinstva išao drugome, čak i onda kad je teško obolio, nastojeći širiti poruku Božje riječi. Nije kukao nad stanjem i teškim usudom, nego je pogled pun nade okretao prema budućnosti. Znao je da je ona onoga tko bude davao život, tjelesni i ćudoredni. Koliko smo toga svjesni? Zemlja nam je još uvijek nenaseljena, ali unatoč tome odlazimo u tuđinu i ne vraćamo se, pristajemo na zaluđivanje suvremenim ideologijama i sl. Primjer mučenika može nam pomoći jasno sagledati što se događa. Pomoći će nam osvijetliti i umnožiti putove dobra, a otežati i smanjiti putove zloće. Stvorit ćemo time zdravo društvo, otvoreno za nas same i drugoga kraj nas. Obitelj, kao temelj, zasjat će na nov način i doživjet ćemo što to ustvari znači čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje.

Miljenko Stojić

Naša ognjišta, XXXVIII., 3 (358), Tomislavgrad, ožujak 2009., str. 6. – 7.

...

Hercegovačka franjevačka provincija za vrijeme komunističke strahovlade, 1941. - 1990. doživjela je velika stradanja. Partizani su bez bilo kakvog suda ubili 66-oricu franjevaca, dok su trojica preminula zbog zlostavljanja u zatvoru, tako da se broj penje na 69. K tomu treba pridodati i njih 78-oricu koji su zatvarani jednom ili više puta. Da bismo to još malo razjasnili, pogledajmo u Raspored osoblja s kraja II. svj. rata. Godine 1944. Provincija ima na raspolaganju 231 svečano zavjetovanog člana, dok je godine 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946., godine stanje se tek neznatno popravilo, ima ih 71. Nekolicina ih je na studiju izvan Provincije, a ostali se ne smiju vratiti. Unatoč svemu Provincija danas broji nešto manje od 200 svečano zavjetovane braće.

Ubojstva su započela u noći s 19. na 20. svibnja 1942. kada je iz župnoga stana u Kongori odveden fra Stjepan Naletilić i ubijen kod sela Zanagline na Kupresu. Slijedilo je ubojstvo fra Križana Galića 30. listopada 1944. u župnom uredu u Međugorju. Partizani su, naime, krenuli prema Širokom Brijegu. Započela je nesretna 1945. S Humca je odveden i u Vrgorcu 28. siječnja strijeljan fra Maksimilijan Jurčić. U Čapljini je pak 2. veljače strijeljan fra Petar Sesar. Zbog granatiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se 6-orica fratara. Partizani su ih 6. veljače strijeljali iznad župne crkve. Tih dana na Čitluku su ubijena 3 fratara. A onda su se partizani do kraja okomili na Široki Brijeg. Osvojili su ga 7. veljače oko 11.00. Zarobljene fratre, njih 12, predvečer su ubili metkom u zatiljak, polili benzinom i spalili u protuzračnom skloništu. Na samostansku crkvu su ispalili 296. topničkih projektila i teško je oštetili. Nadaleko poznatu Franjevačku klasičnu gimnaziju zapalili su. Posao su dovršili dvije godine kasnije paljenjem župnih matica i preostalih knjiga. Široki Brijeg je jednostavno ogoljen, kao Isus pred razapinjanje. U prostorije mlinice i hidrocentrale sklonilo se 9 fratara. Partizani su ih uhitili 8. veljače i odveli u nepoznatom pravcu, najvjerojatnije prema masovnoj grobnici u Zagvozdu. U okolici Ljubuškog 10. - 13. veljače uhitili su i ubili njih 5-oricu. S oltara za vrijeme sv. mise u Izbičnu su 11. veljače odveli 3-ojicu fratara i pogubili ih na nepoznatom mjestu. Osvojivši Mostar 14. veljače partizani su pogubili još 7 franjevaca. A onda je došao svibanj. U Kočerinu su 21. nadnevka ubijena 2-ojica fratra. U Zagrebu je nepoznatog nadnevka ubijen 1 fratar. Svi ostali, njih 14-orica, stradali su na Križnom putu. Za sada znamo da su stradali u Mariboru, Maclju, Zagrebu, Velikoj Gorici. Zbog pretrpljenih muka u zatvoru po jedan fratar je umro 1951., 1959. i 1960.

Posvijestimo si još neke podatke. Najstariji fratar fra Marko Barbarić-Lesko imao je 80 g. (r. 19. siječnja 1865.), a najmlađi fra Ludovik Radoš imao je 20. g. (r. 14. studenoga 1925.) kad je pogubljen. Do danas se zna za grobove njih 30. Najviše ih je stradalo u širokobriješkom samostanu, bez okolice, njih 30. Među pobijenima bilo je: 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9. ž. vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova, 1 provincijal, 1 vikar samostana, 1 načelnik ministarstva bogoštovlja. Srednja životna dob pobijenih fratara je 41 godina.

Od samog početka puk Božji i fratri smatrali su ove pogubljene mučenicima. Kao da je nešto slutio, tadašnji provincijal fra Krešimir Pandžić 2. studenoga 1942. naložio je fratrima da bilježe stradanja puka i fratara. Čuvši za pogubljenje fratara u samostanu na Širokom Brijegu mjesni biskup don Petar Čule 13. listopada 1945. nalaže ispitivanje svjedoka. Fra Bonicije Rupčić, kao tajnik Provincije, daje se na skupljanje građe, ali mu OZNA sve oduzima 31. listopada 1945. Zatišje traje sve do 1971. kada provincijal fra Rufin Šilić ponovno nalaže ispitivanje svjedoka, ali sloboda, kako znamo, nije dugo trajala. Tek padom komunizma 1989. otvaraju se vrata za sustavniji rad na istraživanju okolnosti nevino pogubljenih.

Trenutno se za rad brine Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Početak joj je u Povjerenstvu za pripremu kauze mučenika koje je 2004. pokrenuo provincijal fra Slavko Soldo, o vodio ga fra Ante Marić. Vicepostulatura počinje radom u rujnu 2007. imenovanjem vicepostulatora fra Miljenka Stojića.

Pokušali smo s ovih nekoliko rečenica samo dati blijedi kostur događanja. O svemu se je moguće podrobno obavijestiti preko stranica Vicepostulatura pobijeni.info. Tamo se nalaze i načini doticaja s Vicepostulaturom, što je posebno važno za skupljanje svjedočanstava ili za obavijesti o onima koji bi mogli svjedočiti.

fra Miljenko Stojić

Radio Vatikan, Vatikan, 30. studenoga 2008. u 19.00.

...

»Pobili su pratre na Brigu«, glasila je najčešće izgovarana rečenica tih dana. Bila je veljača 1945. Da je nešto pošlo u krivo, shvatili su i »oslobodioci« pa su svom žestinom počeli razglašavati da su pobijeni fratri oružjem branili Široki Brijeg i vrelim uljem polijevali borce NOV-a. Sad, što se umirućem fra Marku, bolesnom fra Krsti to ili bilo što drugo nikako nije moglo natovariti na vrat, bilo im je potpuno nevažno. Glava više ili manje, svejedno, važno da su pobijeni ili »oslobođeni«, rečeno njihovim rječnikom. Iste i slične optužbe provlače se do dan danas. S druge strane narod nikada nije zaboravio što se zbilo, kao ni Hercegovačka franjevačka provincija. Prvi su neprestano hodočastili na mjesta gdje su ubijeni ili pokopani držeći ih pobijenima zbog mržnje prema vjeri, odnosno mučenicima, a drugi su nastojali proniknuti što se točno dogodilo da bi u zgodno vrijeme pokrenuli postupak za njihovo proglašenje blaženima i svetima. Dolaskom slobode devedesetih godina prošlog stoljeća postalo je više-manje mogućim istražiti istinu i odati dužnu počast nevino pobijenima.
 

Široki Brijeg u središtu

Na Širokom Brijegu krajem II. svj. r. bile su smještene pozadinske jedinice njemačke vojske skupine E koja se povlačila iz Sj. Afrike i Grčke. Prije veljače 1945. partizani nisu napadali jakim snagama. Nu, da se sprema nešto gadno moglo se zaključiti po partizanskim riječima kada su došli na Posuški Gradac. Rekli su tada da će pobiti sve one koje nađu na Širokom Brijegu. Sjemeništarac Vinko, kasniji fra Leonard, Oreč otišao je to dojaviti fratrima. Na stubištu gimnazije zatekao je ravnatelja fra Radu Vukšića koji je otklonio bijeg riječima da franjevačka zajednica na Širokom Brijegu nije ništa kriva i da zbog toga ne trebaju bježati. Istu vijest prenio je fratrima i ž. vikar u Vitini fra Svetislav Markotić, kao i župnik u Rasnu fra Tadija Beljan. Fratri, uvjereni u svoju nevinost, ostali su na svojim mjestima. Ishod znamo. Dodajmo da su pred partizanima izbjegli svi oni fratri koji su se isticali u javnom životu.

Zbog čega su pobijeni fratri na Širokom Brijegu čini se da nije tako prevelika tajna. Iz svega do sada znanog proizlazi da su pobijeni iz najmanje dva razloga. Prvi je komunistička odbojnost i mržnja prema vjeri u hrvatskom narodu. Spomenimo da je prema revnom izučavatelju događaja iz II. svj. r. don Anti Bakoviću, Crkva u Hrvata pretrpjela 663 gubitka onih koji su stupili u njezine hijerarhijske redove. Progonjeni su i preživjeli, a među njima najpoznatiji je kardinal bl. Alojzije Stepinac. Drugi razlog je postojanje klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Zbog nje je komunistička nauka slabo prodirala među siromašni hercegovački puk koji je radije slijedio kršćansku nauku. Mnogo je Hercegovaca završilo tu gimnaziju pa su i oni većinom odbacivali komunistički pogled na svijet. Komunisti su zaključivali da ne će imati uspjeha u Hercegovini sve dok postoje franjevačke ustanove na Širokom Brijegu. Svoju mržnju prema njima zaodjenuli su u riječi da odgajaju »ustaške zlikovce«, zaboravljajući da su tu školu završili i mnogi njihovi borci. Neki su od njih pokušali pomoći fratrima u tim danima, ali nisu uspjeli. Odluka je očito bila donesena na puno većem mjestu. U ostavštini fra Dominika Mandića nalazi se zabilježena vijest da je 1944. u okolici Trebinja zaključeno da na Širokom Brijegu treba pobiti sve franjevce. Prema drugim vijestima tu su odluku komunisti potvrdili na svom sastanku na Crvenom vrhu na Biokovu 17. siječnja 1945. Nije stoga čudno da je ta odluka sprovedena u djelo nakon što je 4. bataljun 26. divizije 8. dalmatinskog korpusa, uz pomoć 1. čete 1. bataljuna, zauzeo samostan, gimnaziju i konvikt. Onaj tko je imao habit jednostavno je pogubljen. Tako su đaci VI. r. ostali živi, a oni VII. su pobijeni.

Bilo bi zanimljivo istražiti kakvog su političkog uvjerenja bili pobijeni fratri, osobito oni na Širokom Brijegu. Mnogi svjedoče o njihovu južnoslavenstvu, što je bilo u duhu razmišljanja J. J. Strossmayera. Fra Radovan Petrović svjedoči i o dva zanimljiva događaja iz ratnih godina. Fra Zlatko Sivrić u ljeto 1941. spašava na Širokom Brijegu zatvorenu skupinu pravoslavaca. Kad se malo kasnije pojavio u samostanu, zaorio se pljesak. Ustaša Krešo Majić 1944. upada naoružan u samostan s namjerom ubiti fra Bonifacija Majića i fra Živka Martića, jer, po njemu, surađuju s partizanima. Vjerojatno ga je ražestilo to da su se ljutili na Nijemce i Talijane, da su predviđali njihov kraj, potvrdno govorili o saveznicima i slušali njihove radiopostaje. Spomenimo još da se nikada nisu javno bavili politikom, a kamo li propovijedali je s oltara.
 

Pobijeni

Hercegovačka franjevačka provincija u II. svj. r. izgubila je 66 svojih članova, odnosno nešto manje od trećine. Međutim, stvarni gubitci su ustvari veći. Govori nam o tome Raspored osoblja iz svibnja 1944. - 1946. Godine 1944. Provincija ima na raspolaganju 231 svečano zavjetovanog člana, dok je godine 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946., godine stanje se tek neznatno popravilo, ima ih 71. Nekolicina ih je na studiju izvan Provincije, a ostali se ne smiju vratiti. Komunistima sve ovo nije bilo dovoljno pa su nastavili zatvarati i proganjati preostale franjevce u Provinciji. Zbog zlostavljanja u zatvoru 3 franjevca su umrla, pa ih treba pridodati skupini pobijenih. Što je puk o svemu mislio možda ponajbolje govori rečenica koju je u prepirki s fratrom izrekla jedna žena: »Da išta valjaš i ti bi bio u zatvoru kao i druga tvoja braća«.

Pogibiju hercegovačkih franjevaca mogli bismo svesti na tri navrata: a) pojedinačni upadi (4); b) juriš na fratre i Široki Brijeg (47); c) juriš na hrvatski narod (15).

Sezona lova na fratre otvorena je provalom partizana u župni stan u Kongori u noći 19. na 20. svibnja 1942. Odveli su župnika fra Stjepana Naletilića, zajedno s njegovim bratom Marijanom i bratovim šurjakom Matišom Penavićem. Nakon okrutnog mučenja ubijeni su kraj sela Zanagline na Kupresu. Za grobove im se do danas ne zna. Najtemeljitije istraživanje do sada o tome proveo je fra Robert Jolić i spoznaje do kojih je došao objavio u Hercegovini franciscani, III., 3, 2007.

Sljedeća žrtva bio je fra Križan Galić, u mirovini, kojeg su partizani ubili 30. listopada 1944. bombom bačenom kroz prozor župnog ureda u Međugorju. Pokopan je u mjesnom groblju Kovačica.

Idući prema Širokom Brijegu partizani su revno ubijali fratre na svom putu, kao i katolički svijet. Približavao se kraj siječnja 1945. Na Humcu je uhićen fra Maksimilijan Jurčić, pomoćnik učitelja novaka i župni vikar. Odveden je prema Vrgorcu i tu strijeljan 28. siječnja. Za grob mu se ne zna. U Čapljini je uhićen i odveden u nepoznatom pravcu župnik fra Petar Sesar. Vraćen je 2. veljače u noći, s podmetnutim streljivom u džepu što je bila izlika da ga strijeljaju. Još se nije saznalo gdje je pokopan.

Samostanska zajednica na Širokom Brijegu počela je trpjeti gubitke 6. veljače. Zbog bombardiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se šestorica fratara. Partizani su ih zarobili i bez bilo kakva ispitivanja strijeljali iznad župne crkve. Njihova tijela otkopana su 1971. i prenesena u crkvu na Širokom Brijegu. Fra Augustin Leopold Zubac bio je ž. vikar i upravitelj fratarske hidrocentrale, fra Krešimir Pandžić profesor, fra Roland Zlopaša profesor, fra Zvonko Grubišić ž. vikar u Mostarskom Gracu, fra Rudo Jurić klerik, kao i fra Kornelije Sušac.

U ovo vrijeme na Čitluku su ubijena tri fratra. Fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, i fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima, strijeljani su 6. veljače, a fra Jakov Križić, župnik u Čitluku 9. veljače. Pokopani su u groblju Podadvor u Čitluku.

Borbe za Široki Brijeg počele su 6., a završile 7. veljače. Kad su partizani ušli u samostan, fratri, časne sestre i neki gimnazijalci bili su u protuzračnom skloništu, u podrumu gimnazije, a treći u mlinici na Lištici. U partizanki koja je vikala na okupljene u samostanu neki svjedoci su prepoznali Milku Planinc. Vojnici su po samostanskim sobama pljačkali što je bilo imalo vrijedno, a sve su fratre najprije zatvorili u samostansku zbornicu. Nisu ispitivali tko je kriv, a tko nevin. Bez suda i mogućnosti bilo kakve obrane jednostavno su ih poubijali. Kako dosadašnja saznanja govore, upucali su ih samokresom, ubacili u protuzrakoplovno sklonište u vrtu samostana, zapalili i zatrpali. Nije im to bilo dovoljno nego, kako svjedoči fra Vinko Dragićević, »Dok su stanovali u samostanskim i gimnazijskim prostorijama i u okolici tih zgrada, išli su na grobnicu, vršili prirodne potrebe, na očigled svakoga tko bi se nalazio u doglednoj blizini. S visine od oko dva metra nečist je padala niz gromadu na gomilu kamenja nabacanog na vrata grobnice.« Pobijena braća ekshumirana su 1971. i ukopana u širokobriješkoj crkvi. U ovoj prigodi ubijeno je njih 12: umirovljenik fra Marko Barbarić-Lesko, umirovljenik fra Stanko Kraljević, umirovljenik fra Ivo Slišković, umirovljenik fra Krsto Kraljević, profesor fra Arkanđeo Nuić, profesor fra Dobroslav Šimović, profesor i odgojitelj klerika fra Tadija Kožul, profesor i prvi odgojitelj sjemeništaraca fra Borislav Pandžić, ž. vikar fra Žarko Leventić ter klerici: fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.

Druga skupina fratara zbog granatiranja samostana sklonila se s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku mlinicu na rječici Lištici. Nisu ništa znali što se dogodilo na Širokom Brijegu pa su sljedećega dana (8. veljače) došli u samostan, gdje su ih partizani odmah uhitili, odveli u smjeru Splita te pobili, najvjerojatnije, u Zagvozdu. Okolnosti uhićenja i smrti fra Mariofila Sivrića, koji se priključio onima sklonjenima u mlinicu, ostale su nerazjašnjene. Posljednji su ga put mještani vidjeli 12. veljače sa skupinom partizana koji su se prema njemu odnosili kao prema taocu ter je taj nadnevak uzet kao dan njegove pogibije. Do sada je u masovnoj grobnici u Zagvozdu identificirano tijelo fra Melhiora Prlića (30. prosinca 2005.). Imena i dužnosti pobijenih jesu: umirovljenik fra Bonifacije Majić, časni brat fra Fabijan Kordić, profesor i ravnatelj gimnazije fra Radoslav Vukšić, profesor i ravnatelj konvikta fra Fabijan Paponja, gvardijan i župnik fra Andrija Jelčić, profesor fra Leonardo Rupčić, časni brat fra Melhior Prlić, vikar samostana fra Mariofil Sivrić i klerik fra Miljenko Ivanković. Sveukupno njih devet.

U okolici Ljubuškog partizani su također nastavili sa svojom već iskušanom metodom. U razdoblju 10. – 13. veljače uhvatili su i pobili njih petoricu: ž. vikara u Veljacima fra Pašku Martinca, župnika u Veljacima fra Julijana Kožula, profesora na bogosloviji u Mostaru fra Martina Soptu, župnika u Ružićima fra Zdenka Zubca i ž. vikara u Drinovcima fra Slobodana Lončara. Do danas su pronađena tijela fra Zdenka Zubca (27. listopada 2006.) i fra Julijana Kožula (15. siječnja 2007.), i to u masovnoj grobnici u Zagvozdu.

U Izbičnu su pogubljena trojica fratara: profesor fra Marko Dragićević, časni brat u Veljacima fra Bono Andačić i vjeroučitelj u Mostaru fra Nevinko Mandić. Pograbljeni su s oltara za vrijeme sv. mise i odvedeni preko Donje Britvice i Brine prema Crnim Lokvama. Predvečer su ih kamionom dovezli u Knešpolje, kojih 5 km od Širokoga Brijega prema Mostaru, dali im da nose streljivo i uputili ih preko brda prema Mostaru. Kad su dopješačili u Grabovu Dragu, fratre su odvojili i više ih nitko nije vidio. Pretraživana su mjesta u blizini njihova izdvajanja iz kolone, ali im kosturi nisu pronađeni. Nije isključena mogućnost da su ovu trojicu fratara partizani priključili skupini iz samostanske mlinice i zajedno ih ubili u Zagvozdu.

Vijesti o onome što se dogodilo na Širokom Brijegu i barem nešto od onoga što se dogodilo oko njega zacijelo su stigle i do fratara u mostarskom samostanu. Nu, ni oni nisu bježali, jer su se osjećali nevinima. Ušavši u samostan 14. veljače partizani su iz skupine fratara u zbornici odvojili njih sedmoricu i odveli ih u nepoznatom pravcu. Taj posao je, s velikom vjerojatnošću, predvodio Brana Popadić. Naredbodavac je, po svemu sudeći, bio Slobodan Šakota, povjerenik OZNE pri 29. hercegovačkoj diviziji. Po raznim svjedočenjima fratri su zavezani te su živi ili mrtvi bačeni u Neretvu oko Čekrka u Mostaru. Za grobove im se do danas još ne zna. Evo njihovih službi i imena: umirovljenik na Širokom Brijegu fra Jozo Bencun, provincijal fra Leo Petrović, umirovljenik na Čitluku fra Rafo Prusina, umirovljenik na Humcu fra Bernardin Smoljan, gvardijan i župnik fra Grgo Vasilj, župnik u Pločama fra Kažimir Bebek ter profesor na Širokom Brijegu fra Nenad Venancije Pehar.

Zatišje glede ubijanja fratara nije dugo trajalo. Tek do svibnja. Malo prije svitanja 21. svibnja u župnoj kući na Kočerinu ubijeni su župnik fra Valentin Zovko i mladomisnik fra Andrija Topić. Nakon što su partizani provalili u župnu kuću najprije su ustrijelili župnika fra Valentina. Kad je fra Andrijina majka Šima, župnikova sestra, čula pucanj, požurila je u sobu i pokušala ga zaštititi svojim tijelom. Dvojica nasilnika gurnuli su je u stranu i jedan joj je od njih hitcem iz puške ubio sina. Partizani su proširili vijest da su fratre ubili križari (škripari). Međutim, nakon velikog sprovoda na mjesnom groblju kad je partizanski oficir počeo držati govor, mještani su ga prekinuli povicima: »Vi ste ih ubili«.

Hercegovački fratri nastavili su ginuti po Hrvatskoj. O njihovoj sudbini puno se manje zna nego o onima koji su pobijeni po Hercegovini. Prema kazivanju nekih svjedoka oko 3. svibnja kod Velike Gorice nestao je fra Bono Jelavić, župnik u Vitini. Drugi ubijeni je fra Radoslav Glavaš. Kao načelnik ministarstva bogoštovlja u Zagrebu predao se partizanima i oni su ga objesili 27. svibnja. Za grob mu se do danas ne zna.

U mjesecu lipnju na području Krapine pobijeni su župnik u Izbičnu fra Metod Puljić, mladomisnik fra Darinko Mikulić i bogoslov fra Julijan Petrović. Dogodilo se to u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukva dana 4/5., a ekshumirani su 1992. Kosti su im, nestručno obrađene, bile sve do 2005. na Šalati na Patologiji pa vraćene i ukopane 22. listopada 2005. u zajedničku grobnicu, odnosno u temelje novopodignute crkve Muke Isusove u Đurmancu.

Zadnja skupina hercegovačkih fratara pobijena je na Bleiburgu i Križnom putu, uglavnom u drugoj polovici mjeseca svibnja ili nešto kasnije. Bilo ih je desetorica: profesor fra Bruno Adamčik, ž. vikar u Međugorju fra Anđelko Nuić, župnik u Blizancima fra Branko Šušak, župnik u Gorancima fra Emil Stipić, vjeroučitelj u Konjicu fra Jenko Vasilj, ž. vikar u Drinovcima fra Dane Čolak, ž. vikar u Grudama fra Tihomir Zubac, mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić ter bogoslov fra Ante Majić. Za grobove im se još ne zna.

Posvijestimo si još neke podatke. Najstariji fratar fra Marko Barbarić-Lesko imao je 80 g. (r. 19. siječnja 1865.), a najmlađi fra Ludovik Radoš imao je 20. g. (r. 14. studenoga 1925.) kad je pogubljen. Do danas se zna za grobove njih 30. Po mjestu odvođenja ili pogibije svrstali smo pobijene u 16 skupina. Najviše ih je stradalo u širokobriješkom samostanu, bez okolice, njih 30. Među pobijenima bilo je: 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9. ž. vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova, 1 provincijal, 1 vikar samostana, 1 načelnik ministarstva bogoštovlja. Srednja životna dob pobijenih fratara je 41 godina.
 

Komunistički prigovori

Za mnoge od pobijenih fratara komunisti se nisu potrudili navesti bilo kakav prigovor. Najviše im je bilo stalo opravdati svoje ponašanje na Širokom Brijegu. Nu, mogu li?

Prema skicama koje se čuvaju u Arhivu Vojnoistorijskog Instituta u Beogradu nijedna zgrada franjevačkog posjeda, a sve su naznačene i ucrtane, nije predstavljala sjedište neprijatelja. Protuobavještajna služba koja je dobro poznavala svaki korak i o svemu izvješćivala nadležne nije našla niti jedan neprijateljski položaj u samostanu, nego tek u blizini pravcem zapad-sjever. U samostanu i u crkvi, kako mnogi svjedoče, nije se nalazio nitko s oružjem u ruci. Htjeli su Nijemci to učiniti, ali fratri nisu dali. Pa ipak to partizane nije smetalo da na crkvu ispale 296 hitaca.

Ne samo da po svjedočenjima nazočnih ne stoji prigovor da su fratri partizane polijevali vrelim uljem, već to teško može stajati i po logičnom razmišljanju. Dva dana vatra se uopće nije palila. Nitko u Hercegovini u to vrijeme, pa ni danas, nije držao ulja u tako velikim količinama da bi se njime moglo polijevati nadiruće vojnike. A nikada nikome nije bilo jasno kako je to moguće izvesti kad ulje možeš proliti tek koji metar ispred sebe. Ako ti se pritom još opire netko s oružjem u ruci, možeš samo pokušati nešto učiniti prije nego padneš mrtav. Ili drukčije rečeno, određene metode borbe Srednjeg vijeka nemoguće je primijeniti u današnje vrijeme.

Svi očevidci tvrde da nikakvo oružje nije bilo u samostanu i da se njime nitko nije služio. Sve da su i htjeli nije ih bilo puno sposobnih za to. A da su ga neki i rabili, zbog čega su pobijeni ostali? Od njih dvanaestorice jedan, fra Marko Barbarić-Lesko, nije se mogao ustati s kreveta i bio je teško bolestan, uz to u dubokoj starosti. Drugi je bio duševno obolio i uopće nije shvaćao što se oko njega događa, fra Krsto Kraljević. Dvojica fratara bili su u dubokoj starosti. Fra Žarko Leventić, iako mlađe dobi, bio je teško bolestan. Za borbu su, dakle, mogla biti spremna samo 4 profesora koji nisu znali baratati oružjem i 3 klerika koji također nikada nisu pohađali vojnu ili sličnu obuku. A koliko su same komunističke vlasti vjerovale u ono što šire, dobro govori sljedeći podatak uzet iz izjave provincijala fra Rufina Šilića (Mir i dobro, 7, Mostar, 1971., str. 295. – 296). Donosimo njezinu srž u ondašnjem duhu i jeziku. Vrhovni sud Jugoslavije, kao ni Vrhovni sud Hrvatske nije potvrdio optužbu Okružnog javnog tužilaštva u Splitu, u povodu zabrane raspačavanja brošure o Širokom Brijegu, da su pobijeni fratri na Širokom Brijegu »s oružjem u ruci i na drugi način za vrijeme II Svjetskog rata služili okupatoru u podjarmljivanju hrvatskog i drugih naših naroda« (odnosno da su »ne samo propagandom već i oružjem u ruci u toku oslobodilačkog rata služila okupatoru na podjarmljivanju naših naroda i narodnosti«). Ujedno su spomenuti sudovi odbili prijedlog da se utvrdi istinitost ili neistinitost teških optužbi na pobijene fratre. Dodajmo još neke pojedinosti. Sud u Splitu držao je da je možda i bilo franjevaca koji nisu pucali, ali da su partizani, budući da se borba vodila izbliza, mogli vidjeti kako neki od njih pomažu okupatoru pa su ih zato strijeljali. Sapienti sat!

Da bi bili što uvjerljiviji partizani su ubrzo nakon rata snimili i »dokumentarni film«. U njemu sami partizani, preobučeni u habite, tobože vode borbu i ginu. Nije bio uvjerljiv pa je ubrzo sklonjen u stranu.
 

Završni udarac

Nakon ubojstva fratara slijedili su brojni napadaji u javnim glasilima. S druge strane u slobodnom svijetu širila se istina o tome što se točno dogodilo na Širokom Brijegu. Komunisti su ubrzo odlučili vratiti se i dovršiti nedovršeno. Bila je godina 1947., nadnevak 13. siječnja. Partizanski komesari istjerali su fratre iz samostana i zapalili sve što nije izgorjelo prilikom pada Širokog Brijega u njihove ruke. Fratre su otjerali u Mostar, navodno zbog akcije hvatanja škripara u širokobriješkom kraju. Pukovnik koji je istjerao fratre čak je potpisao revers da im se ne će dirati župni ured i da će kada se vrate naći sve onako kako su ostavili. Nu, bila je to samo prijevara. Uz mnoštvo knjiga iz knjižnice u veljači i ožujku te godine spaljene su i matice koje su vođene od sredine 18. st. Spaljivanje je obavljeno u samostanu iza vrata, u klaustru samostana, kao i ispod oraha. Vojnicima je bilo zapovjeđeno da donesu i spale svaki, pa i najmanji, papirić koji nađu u krugu od kilometar. Nakon temeljito obavljenog posla još su se potrudili da dlijetom unište natpis na kamenoj ploči iznad ulaza u samostan. Fratri su se mogli vratiti tek nakon dva mjeseca, kako svjedoči fra Vencel Kosir.

Ne mogavši slomiti fratre i sebe opravdati i uzdići, komunisti su pribjegli drugoj metodi. Fratri su masovno uhićivani i suđeni na duge zatvorske godine. Na kraju ih se skupilo čak 341, odnosno 89 fratara do Domovinskog rata okusilo je zatvor. Navedimo poimence samo one koji su ubijeni u zatvoru ili su tako zdravstveno stradali da su po izlasku ubrzo umrli. Bilo ih je trojica. Fra Mijo Čuić kao umirovljenik nalazio se u Tomislavgradu. Uz ostalo sagradio je baziliku i samostan u tom mjestu. Teško je obolio u zatvoru. Zbog toga su ga pustili ranije nego što su mislili. Umro je teško oduzet 1959. Fra Nikola Ivanković jedno je vrijeme bio profesor grčkog i latinskog jezika na Širokom Brijegu. Uhićen je u Ljubuškom u travnju 1952. Život mu se ugasio na putu od Ljubuškog prema Mostaru. Komunisti su rekli da je umro, a fratri su po stanju njegova tijela i po nekim svjedočenjima zaključili da je ubijen. Fra Smiljan Zvonar, kao gvardijan i župnik ter omiljeni propovjednik, uhićen je u Mostaru 1952. Iz zatvora je zbog teške bolesti prijevremeno pušten 1960. Umro je nakon 40-ak dana.
 

Što nam je činiti

Unatoč svim nabrojanim događajima i komunističkom namišlju da se trajno zabrani, Hercegovačka franjevačka provincija uspjela je preživjeti. Pritom nije zaboravljala svoje pogubljene, koje je, kao i puk, držala pogubljenima »in odium fidei«, odnosno mučenicima za vjeru i domovinu. Bog je tako htio da je prvi proglas o bilježenju svih podataka glede stradanja članova Provincije i vjernika izdao fra Krešimir Pandžić 1942. Svjedočanstva o zlim vremenima nastavio je skupljati tajnik Provincije fra Bonicije Rupčić, ali mu ih je OZNA oduzela 31. listopada 1945. i zabranila svakome njihovo daljnje prikupljanje. Zatišje traje do 1971. kada provincijal fra Rufin Šilić nalaže skupljanje svjedočanstava. U tome se ističe fra Andrija Nikić sa suradnicima. Skupljeno šalje fra Baziliju Pandžiću u Rim da to pohrani u Franjevački arhiv. Kasnije je mnoga svjedočanstva prikupio i fra Jozo Vasilj. Zbog kratkoće prostora ne ćemo nabrajati druge, ali zacijelo treba spomenuti samostansku zajednicu na Širokom Brijegu koja je kroz sve ovo vrijeme nastojala učiniti što se učiniti dalo. Pravi zamah istraživanje doživljava 2004. kada je 4. studenoga ustanovljeno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Pročelnikom mu je postao fra Ante Marić. Povjerenstvo je obavilo mnogo posla, između ostaloga pokrenulo je i dovršilo poslove oko iskapanja i identificiranja trojice pogubljene subraće u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Zahvaljujući naporima provincijala fra Slavka Solde, kao kruna svega, dolazi 21. srpnja 2006. do imenovanja fra Luke M. De Rosa postulatorom Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Vicepostulatorom u rujnu 2007. postaje fra Miljenko Stojić.

Na putu prema mogućem proglašenju naše pobijene braće blaženima i svetima želimo ići njihovim stopama. To znači dvojako. Bili su veliki ljudi i veliki redovnici, što ne želimo smetnuti s uma, već izučavati i slijediti njihovu duhovnost. S druge strane želimo što podrobnije istražiti njihov život i rad, a posebno njihove zadnje trenutke života. Pri svemu ovome ne vodi nas mržnja ni prema kome, nego samo ljubav prema istini.

U traganju za saznavanjem što se točno dogodilo poglavito nam mogu pomoći još živi svjedoci. Stoga molimo svakog onog tko bilo kojim podatkom može doprinijeti što jasnijem rasvjetljavanju događaja, kao i otkrivanju nekog važnog zapisanog podatka, da to i učini. Svi potrebni podatci za stupiti u doticaj s nama nalaze se na Mrežnim stranicama www.pobijeni.info.

Povjesničari će još dugo govoriti o ovim događajima, kao i cjelokupno društvo. Nu, cijelo ovo vrijeme ne smije biti uporabljeno za ponovne podjele u hrvatskom narodu, već za jasno sagledavanje pogrješaka u prošlosti i uočavanje stvari koje bismo trebali činiti u budućnosti. I jedno i drugo odrazit će se na našu sadašnjost. Svi nevino pobijeni, ne samo fratri, bit će nam zahvalni na tome.

Miljenko Stojić

Tribina, Zagreb, 9. veljače 2008.; Tribina, Zagreb, 14. veljače 2008.; Tribina, Split, 19. veljače 2008.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 7. ožujka 2008., str. 12. – 13.; 14. ožujka 2008., str. 12. – 13.; Brotnjo, 5, Matica hrvatska, Čitluk, 2008., str. 73. – 83.

...