Da bi se moglo govoriti o žrtvoslovu hercegovačkih franjevaca, najprije treba odrediti početnu godinu i osobe na koje bi se žrtvoslov mogao odnositi. Dok se to ne zbude, najbolje je krenuti od kraja. Trenutno se žrtvoslovom hercegovačkih franjevaca najviše bavi Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Tijekom II. svj. rata i u poraću, naime, komunisti su ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Još živi svjedoci, kao i neka pisana svjedočanstva, govore o tome kako su umrli mučeničkom smrću. Crkveni sud Mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanjske biskupije, na zamolbu Vicepostulature, ispituje te svjedoke. Vicepostulaturu je što prije potrebno premjestiti na Široki Brijeg koji je proglašen središnjim žrtvoslovnim mjestom Hercegovačke franjevačke provincije.

 

Ključne riječi

Hercegovačka franjevačka provincija; Žrtvoslov; II. svj rat i poraće; vicepostulatura; Postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«; Široki Brijeg

 

Hercegovačka franjevačka provincija nastavši na razmeđi vjera, kultura i civilizacija Katoličkoj Crkvi i Franjevačkom redu dala je nemali obol u mučeništvu. Takvom je prepoznata kroz povijest i takvom je i danas. To ništa ne umanjuje da nema još nijednoga kanoniziranog člana. Trenutno se i to počinje popravljati.

 

1. Uvodne napomene

Da bi se izradio žrtvoslov hercegovačkih franjevaca najprije je potrebno temeljito razbistriti pojmove. Kao prvi upit nameće nam se: koja je to godina od koje bi trebalo početi razmišljati o hercegovačkim franjevačkim žrtvama? Je li to godina 1292. kada u Bosnu dolaze prva dva franjevca kao misionari ili 1339. kada papa Benedikt XII. u Bosnu šalje svog izaslanika Geralda Odonisa koji iste te godine osniva Bosansku franjevačku vikariju.¹ Ili je to jesen 1843. kad iz Kreševa dolaze prvi fratri u širokobriješki kraj s namjerom da ostanu u Hercegovini, ili je to 1852. kao početak Hercegovačke franjevačke kustodije, odnosno prvi službeni nadnevak odvajanja Hercegovačke franjevačke provincije od one bosanske? Prema fra Andriji Nikiću to bi mogla biti i godina 1524. iz koje potječu prvi zapisi o franjevačkim mučenicima na ozemlju BiH?² A mogla bi to biti i godina iz samog početka Franjevačkog Reda, 1232., odnosno možda i prije 1226. kad je osnovana Hrvatska franjevačka provincija. Vjerojatno su fratri iz pograničnih gradova pohađali Hercegovinu.³ Tu je i pitanje granica Hercegovine koje su nekada bile puno veće. Postavlja se također pitanje jesu li hercegovački franjevački mučenici svi oni koji su podrijetlom iz Hercegovine ili i oni koji to nisu, a svoju mučeničku smrt podnijeli su na hercegovačkom ozemlju? Svemu ovome treba pridodati nedostatak povijesnih vrela. Posao je, dakle, obiman i maglovit.⁴ Da bih tome doskočio, ova moja skica za žrtvoslov hercegovačkih franjevaca poći će od kraja prema početku, pa dokle stigne. Podnošenje dokumenata 2006. za pokretanje postupka mučeništva pogubljenih hercegovačkih franjevaca tijekom i nakon II. svj. rata, imenovanje postulatora u srpnju 2006. i vicepostulatora u rujnu 2007. povijesni je iskorak Hercegovačke franjevačke provincije. Nastojanja mnogih pojedinaca da se ne zaborave ta povijesna stradanja slila su se u postupak mučeništva prema svim odredbama crkvenog zakonodavstva. Čini se sve što se može da pogubljena braća jednoga dana budu proglašena mučenicima, odnosno blaženicima i svetima. Zbog svega toga nastojat ću pobliže razmotriti taj pothvat, a on će onda osvijetliti ostala mučenička stradanja i označiti početak rada na sustavnom istraživanju tih vremena, bez obzira na to hoće li to dovesti do još neke kanonizacije.

 

2. Drugi svjetski rat i poraće

Izgledalo je da će Drugi svjetski rat prilično mimoići Hercegovačku franjevačku provinciju. Do završnih napadnih djelovanja ili do početka povlačenja njemačke vojske, krajem 1944., Hercegovačka franjevačka provincija imala je »tek« jednog ubijenog člana, fra Stjepana Naletilića kojeg su partizani ubili u Zanaglinama u svibnju 1942.⁵ Drugi ubijeni franjevac je fra Križan Galić u Međugorju, krajem listopada 1944. Partizani su se pravdali da su ga ubili grješkom.⁶ Međutim, kraj siječnja 1945. donio je nemalu bol hercegovačkim franjevcima i vjernom Božjem puku.

 

2. 1. Napad na Hercegovačku franjevačku provinciju

Komunisti žestoko opsjedaju Široki Brijeg početkom 1945. Žele presjeći odstupnicu njemačkoj vojsci, ali i razrušiti Široki Brijeg kao pojam katoličanstva i hrvatstva. Znali su da njihove ideje ne će prodrijeti u narod dok je živ širokobriješki duh. Tragično, ali u napadu sudjeluju i neki od bivših širokobrijeških đaka. Nisu mogli puno pomoći svojim školskim kolegama i profesorima. Odluka o ubojstvu fratara donesena je na nekim višim razinama.

Svi podatci o pobijenim hercegovačkim franjevcima još nisu dokraja poznati. Zahvaljujući još živućim svjedocima i građi koja izranja polako iz povijesne magle mozaik se postupno popunjava.

Iza 28. siječnja 1945. u Vrgorcu je ubijen fra Maksimilijan Jurčić, ž. vikar na Humcu i 2. meštar novaka. Tog nadnevka je u skupini od pedesetak uhićenika iz ljubuške tamnice odveden u Vrgorac. Pobijeni su u 2, odnosno 3 skupine. S fra Maksimilijanom su ubijene još 2 osobe i pokopane na desnoj strani puta koji vodi u vrgoračko polje i prema selu Kotezi. U istoj ravni s lijeve strane puta ubijene su 3 osobe, te kao i prve zatrpane u škrapu. Ostalih 40-ak dovedenih pobijeni su na Novom groblju u Vrgorcu i tu zatrpani u zajedničku grobnicu.⁷

U Čapljini je oko 2. veljače ubijen župnik fra Petar Sesar. Kako svjedoči fra Tugomir Soldo komunisti su bijesno po Čapljini kupili odrasle muškarce, pa su tako pokupili i fra Petra⁸. Prije nego što će biti ubijen podijelio je odrješenje svojim sudrugovima. Za tijelo mu se još ne zna.

Za pobijene u Mostarskom Gradcu najvjerojatnije da je ustanovljen točan nadnevak: 6. veljače. Bili su to: fra Augustin Leopold Zubac, ž. vikar i upravitelj hidrocentrale na rijeci Lištici; fra Krešimir Pandžić, profesor na Širokom Brijegu; fra Roland Zlopaša, profesor na Širokom Brijegu; fra Zvonko Grubišić, ž. vikar u Mostarskom Gracu; fra Rudo Jurić, klerik i fra Kornelije Sušac, klerik. Najprije su ih s opljačkanim stvarima komunisti iz župne kuće u Mostarskom Gracu poveli prema Donjem Gracu, a onda vratili i poveli prema Gostuši. Pobili su ih na tom putu oko kilometar iznad župne crkve. Navodno da im je fra Krešimir Pandžić podijelio odrješenje, kao i blagoslov i oproštenje njihovim ubojicama⁹. Kosti su im izvađene 1971. i pokopane u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu.

Osvojivši Široki Brijeg 7. veljače komunisti su se domogli glavnog plijena. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Puk koji se sklonio u samostan, fratri i đaci zadržani su dok nije došla posebna postrojba. Bila je to »ubilačka četa« koju su uz pomoć Engleza komunisti ustrojili na Visu. Iz svjedočenja Lj. B. da se zaključiti da je za ispitivanje bio glavni Ljubo Periša¹⁰. Događalo se to u popodnevnim satima. Sve je bilo gotovo oko 16.00. Puk je pušten kući, đaci su otpremljeni u vojsku, odnosno partizane, a svi oni koji su zatečeni da nose habit odvedeni su iz razgovornice u protuzrakoplovno sklonište u vrtu, ubijeni metkom u zatiljak i potom zajednički spaljeni. Zbog zgražanja puka komunisti su naknadno proširili vijest da su se pobijeni fratri djelatno borili protiv njih i da su ih polijevali vrelim uljem. Nije im naravno to uspjelo, tako da puk otada pobijene hercegovačke franjevce zove »širokobriški mučenici«. Na sve to Crkva u Hrvata nije ostala gluha, nego je o ovom stravičnom zločinu progovorila u glasovitom Pastirskom pismu iz rujna 1945. Za to se najviše zauzeo mjesni biskup don Petar Čule.»Tko može dokazati, da su toliki na smrt osudjeni katolički svećenici uistinu zločinci, koji zaslužuju smrtnu osudu? Zar su oni svi bili koljači? Tako su na pr. u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskoga postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili-njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke, a kamo li se borio protiv narodno-oslobodilačke vojske – kako ih se je lažno optuživalo – i premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.«¹¹

U prostorije mlinice i hidrocentrale na rijeci Lištici za vrijeme borbi spas je potražilo 8, odnosno 9 franjevaca. Fra Mariofil Sivrić, naime, odlazio je i dolazio, tako da je najvjerojatnije ubijen zasebno. Nakon prestanka pucnjave 8. veljače izišli su iz skloništa i uputili se prema samostanu. Tu su uhićeni i prema pričanju svjedoka odvedeni put Splita. Jedan od njih, fra Melhior Prlić, identificiran je među mrtvima u masovnoj grobnici u Zagvozdu¹². U Knešpolju postoji masovna grobnica s 40-ak ubijenih. Po pričanju svjedoka, D. B., S. S. i M. B., barem jedan od njih je fratar¹³. Mogao bi to biti fra Mariofil Sivrić, jer mu se trag na području Širokog Brijega gubi oko 10. veljače.

Fra Jakov Križić, župnik u Čitluku, ubijen je 9. veljače, a fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima i fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, ubijeni su 10. veljače. Pokopani su u mjesnom groblju Podadvor u Čitluku.

Komunisti su imali veliku tamnicu u Ljubuškom. Kroz nju je od pobijenih franjevaca prošlo njih 5. Dvojica su identificirana u masovnoj grobnici u Zagvozdu. To su fra Julijan Kožul, župnik u Veljacima i fra Zdenko Zubac, župnik u Ružićima. Najvjerojatnije da su u samom Ljubuškom ubijeni fra Paško Martinac, župnik u Veljacima i fra Slobodan Lončar, ž. vikar u Drinovcima. Po oskudnim svjedočenjima tu bi trebao biti ubijen i fra Martin Sopta, profesor na bogosloviji u Mostaru. Sve se to događalo u razdoblju 10. – 13. veljače.

Započeta pučka misa u Izbičnu 11. veljače ostala je nedovršena. Prekinuli su je komunisti i odveli franjevce koje su tu zatekli. To su: fra Marko Dragićević, profesor na Širokom Brijegu, fra Bono Andačić, časni brat u Veljacima i fra Nevinko Mandić, vjeroučitelj u Mostaru. Zadnji su put viđeni u Grabovoj Dragi.

Negdje oko 13. veljače u Zagvozdu je ubijeno i u masovnu grobnicu zatrpano 18 tijela. Iskapanje je trajalo 4. travnja 2005. - 18. travnja 2005. Spomenuli smo da su tu pronađena i DNK metodom prepoznata 3 hercegovačka franjevca. Vrlo lako bi tu mogao biti i ostatak skupine iz mlinice, međutim istrošenost kostiju još ne dopušta takav zaključak. Prepoznati su pokopani u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu 9. listopada 2007., a pokopao ih je general franjevačkog reda fra Jose R. Carballo. Ostali su pokopani pod brojem u zajedničku grobnicu u Zagvozdu 7. listopada.

Hercegovački franjevci u mostarskom samostanu svoju su Kalvariju doživjeli 14. veljače. Iz skupine zatečenih fratara komunisti su izdvojili provincijala, gvardijana, te fratre koji su došli sa strane. Izgovor je bio da su prvi dopustili bijeg nekih fratara iz samostana, a da su drugi bježali pred partizanima. Negdje oko 19.00 fratre su potjerali na večeru, sami s njima sjeli večerati, a izdvojene franjevce odveli prema Donjoj Mahali. Prema svjedočenjima pobio ih je kovač Muja Đikić na Čekrku, a u tome je imao i pomagače koje svjedok M. M. poimence navodi.¹⁴ Voda na samom Čekrku izbacila je jedno tijelo i to bi po svjedočenjima trebao biti fra Rafo Prusina, u mirovini na Čitluku, po drugima fra Nenad Venancije Pehar, profesor na Širokom Brijegu. Jedni, pak, tvrde da je voda fra Rafu Prusina izbacila na Žitomisliću i da je tamo na nepoznatom mjestu pokopan. Za ostale samo Neretva zna gdje im je grob. Navedimo ih: fra Leo Petrović, provincijal; fra Jozo Bencun, u mirovini na Širokom Brijegu; fra Bernardin Smoljan, u mirovini na Humcu; fra Grgo Vasilj, gvardijan; fra Kažimir Bebek, župnik u Pločama.

Rat je već bio završen, ali je ubojstvo hercegovačkih franjevaca nastavljeno. Na Kočerinu su 21. svibnja ubijeni fra Valentin Zovko, župnik i fra Andrija Topić, mladomisnik. Komunisti su optužili »ustaško-četničke bande«, ali u dokumentu koji su pisali tog istog dana svjedoče da su ih oni ubili¹⁵.

Fra Radoslav Glavaš, načelnik ministarstva bogoštovlja, nije htio bježati ispred komunista jer se osjećao nevinim. Uhićen je i u skupini od njih 58 osuđen za jedan dan na smrt. To se dogodilo 29. lipnja¹⁶. On je jedini od svih pobijenih hercegovačkih franjevaca suđen na barem nekom sudu.

Na Križnom putu hercegovački franjevci su ubijani od svibnja sve tamo do kolovoza. Kod Slovenj Gradeca između 15. i 21. svibnja zadnji je put viđen fra Emil Stipić, župnik u Gorancima¹⁷. U istom tom vremenu u Mariboru su najvjerojatnije pobijeni mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić¹⁸. Krajem svibnja kod Celja je zadnji put viđen fra Bruno Adamčik, profesor na Širokom Brijegu¹⁹. Puno je jasnija sudbina fra Metoda Puljića, župnika u Izbičnu, fra Darinka Mikulića, mladomisnika i fra Julijana Petrovića, bogoslova. Pobijeni su u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukava 4./5. lipnja. Pobili su ih u skupini od 21 svećenika, redovnika, bogoslova i sjemeništarca. Kosti su im otkopane 1992., u crnim vrećama za smeće smještene na tavan Patologije na Šalati, te kao neidentificirane pokopane u zajedničku grobnicu novoosnovane crkve Muke Isusove u Đurmancu 22. listopada 2005. Fra Ante Majić stigao je u kolonama smrti do Zagreba, u tamnici u Zagrebu obolio od meningitisa od čega je i umro u bolnici sestara milosrdnica. Pokopan je na Mirogoju u nepoznatom grobu.²⁰ Župnik u Vitini, fra Bono Jelavić, zadnji je put viđen kod Velike Gorice oko 11. svibnja.²¹ Polovicom tog istog mjeseca kod Siska je zadnji put viđen fra Branko Šušak, župnik u Blizancima.²² Za preostale se ne zna ni gdje su zadnji put viđeni: fra Anđelko Nuić, ž. vikar u Međugorju; fra Jenko Vasilj, vjeroučitelj u Konjicu; fra Dane Čolak, ž. vikar u Drinovcima i fra Tihomir Zubac, ž. vikar u Grudama.

 

2. 2. Prvi pokušaj skupljanja svjedočanstava

I ne sluteći da će i sam postati »podatak«, fra Krešimir Pandžić, provincijal, 2. studenoga 1942. naložio je da svaki župnik i samostanski ljetopisac iz dana u dan bilježe i sabiru sve podatke o stradanjima vjernika i članova Hercegovačke franjevačke provincije. Istu je naredbu ponovio 22. ožujka 1943., kao i 8. prosinca iste godine. Naveo je sve što treba bilježiti: 1. Što je koji član pretrpio i u čemu je stradao. 2. Štete na crkvama i kućama uz približnu procjenu štete. 3. Koji su vjernici stradali: imena, dob, način mučenja, štete na stoci i imetku općenito. Tko je nasilje pravio, kao i obrana i njezin uspjeh. Isto tako svaki je župnik trebao zabilježiti ime i prezime svoga župljanina koji je stradao izvan ozemlja svoje župe. To treba provesti i u maticama umrlih zbog razloga što će ostati nezabilježeno ako se ne zabilježi u župi kojoj pripada. Osobitu pozornost treba svratiti na one koji su ubijeni na raznim ratištima ili na Planini.

Na kraju svoga dopisa fra Krešimir Pandžić spominje zbog čega je važno ovo bilježenje. Između ostaloga kaže da će ono biti jedino vjerodostojno svjedočanstvo o prošlim događajima.²³ Kao da je slutio navadu komunističkog iskrivljavanje povijesti!

 

3. Jugoslavensko vrijeme

Vrijeme komunističke Jugoslavije ili »oslobođenje«, kako su ga komunisti nazivali, u crno je zavilo hrvatski narod. Najprije je više stotina tisuća Hrvata ubijeno na Križnom putu, a nakon toga započeo je sustavan progon. Posebno oštro okomili su se na hercegovačke franjevce.

 

3. 1. Pokušaj skupljanja svjedočanstava

Mjesni biskup don Petar Čule uputio je 13. listopada 1945. dopis Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji da se počne skupljanje svjedočanstava o pogubljenju njezinih članova na Širokom Brijegu. Provincijalat je odgovorio da se to već čini. Na žalost za sve je ubrzo saznala OZNA. Od provincijskog tajnika fra Bonicija Rupčića 31. listopada 1945. oduzima sva do tada skupljena svjedočanstva i zabranjuje da se bilo što više skuplja. Otada sav teret pada na naše iseljeništvo i na hrabre pojedince u domovini.

U iseljeništvu svakako treba istaknuti fra Bazilija Pandžića, fra Tugomira Soldu i don Krunoslava Draganovića. Nešto od onoga što su napravili stiglo je i do naših dana. U domovini se zauzeto skupljanjem svjedočanstava bavio fra Andrija Nikić, fra Jozo Vasilj, fra Jozo Zovko, fra Ante Marić... Provincija je živjela sa svojim ubijenim članovima, a vjerni puk Božji išao se moliti na njihove grobove.

Rad na skupljanju svjedočanstava ponovno se zahuktao »Hrvatskim proljećem«. Provincijal fra Rufin Šilić dekretom od 17. kolovoza 1971. traži od članova Provincije skupljanje svjedočanstava o onome što se dogodilo.²⁴ Nedugo prije toga, 1. srpnja, na Širokom Brijegu u samostansku crkvu pokopani su posmrtni ostatci braće zapaljenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i onih ubijenih u Mostarskom Gracu. Kao što znamo sve je završilo ponovnim progonstvom hrvatskog naroda i Katoličke Crkve.

Domovinski rat donio je slobodu i mogućnost istraživanja, ali i mnoge poteškoće. Fra Jozo Zovko, gvardijan na Širokom Brijegu, 1993. priređuje niz znanstvenih skupova i okruglih stolova. Mnogo građe ostalo je zabilježeno u knjizi Joze Tomaševića Ubijena gimnazija²⁵. Sve je zadobilo novu protegu ustanovljenjem Povjerenstva za pripremu kauze mučenika 2004.

 

3. 2. Uhićenici

Govoreći o pobijenim hercegovačkim franjevcima svakako se ne smiju zaboraviti i uhićenici. Neki su od njih umrli izravno zbog muka podnesenih u tamnici, odnosno na putu prema njoj: fra Mijo Čuić, u mirovini u Mostaru; fra Nikola Ivanković, ž. vikar na Humcu; fra Smiljan Zvonar, gvardijan i župnik u Mostaru.

Komunistima nije bilo teško pronaći razlog da uhite fratre. Ako ga nema, jednostavno bi ga izmislili. A razlozi su se kretali od optužbi za pjevanje hrvatskih pjesama do izgradnje kakvog objekta vjerske namjene.

Kako bilježi povjesničar fra Andrija Nikić do pada komunizma tamnicu je iskusilo ili je trebao iskusiti 91 franjevac.²⁶ Nekada se, naime, radilo o globama koje se moglo isplatiti i u novcu. Sveukupno su odrobijali 225 godina.

Robijanje je uvijek bilo teško. Međutim, fratri se nisu dali. Ostajali su nauzgor i branili svoju vjeru i svoj hrvatski narod. U ona poratna vremena nakon Drugog svjetskog rata čak ih je ponekada više bilo u tamnici nego na slobodi. Nisu su libili u tamnici ni sv. misu govoriti, naravno skrivećki. Tako danas Provincija čuva priručni pribor za sv. misu kojim su se u zeničkoj tamnici služili fra Smiljan Zvonar i drugi. Naravno da bi bili još strože kažnjeni da su uhvaćeni.

 

4. Na putu prema crkvenom priznanju mučeništva hercegovačkih franjevaca

Domovinski rat razbudio je nade među hercegovačkim franjevcima da će se konačno dogoditi da će istina o pobijenim fratrima izići na svjetlo dana. Uobičajeno, najprije su se za to založili pojedinci, a onda provincijsko ustrojstvo.

 

4. 1. Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika

Nakon razmišljanja i širenja te namisli među braćom, provincijal fra Slavko Soldo zauzeo se da se na sjednici Uprave Provincije 4. studenoga 2004. u Slanom ustroji povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Na čelo mu je postavljen fra Ante Marić, a članovi su bili: fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

Povjerenstvo je dobro obavilo povjerenu mu zadaću. Počelo se ne samo s prikupljanjem rasijane građe o mogućem mučeništvu hercegovačkih franjevaca, već i tražiti njihove zemne ostatke. Kao što je spomenuto, u Zagvozdu je otkopana masovna grobnica u kojoj je bilo 18 tijela. Među njima do sada su DNK metodom prepoznati fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac.

Iz ovog razdoblja svakako treba izdvojiti knjigu »Tragom pobijenih hercegovačkih franjevaca« koju je uredio fra Ante Marić. Posvećena je otkopavanju posmrtnih ostataka u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Prvi pronađeni DNK analizom bio je fra Melhior Prlić 30. prosinca 2005., što je ujedno i prvi slučaj prepoznavanja pomoću DNK metode neke osobe stradale u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske i BiH. U tome veliku zaslugu imaju Marija Definis Gojanović i Davorka Sutlović s Patologije u Splitu, kao i njihovi suradnici.

Radeći na identifikaciji osoba iz masovne grobnice u Zagvozdu Povjerenstvo je prikupilo uzorke krvi za pobijene hercegovačke franjevce. Tako sada imamo bazu podataka za sva moguća buduća pronalaženja posmrtnih ostataka pobijenih franjevaca.

 

4. 2. Postulatura i vicepostulatura

Čim se sredila prikupljena dokumentacija provincijal fra Slavko Soldo zamolio je Upravu franjevačkog reda u Rimu da generalni postulator preuzme i postupak mučeništva hercegovačkih pobijenih fratara. General fra José R. Carballo potvrdno je odgovorio. Generalni postulator prihvatio je prijedlog, kontaktirao Zbor za proglašenje svetih i učinio sve predradnje da postane postulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, 23. svibnja 2006. Nakon što je mjesni biskup don Ratko Perić prihvatio njegovo imenovanje i nakon što su izvršene još neke predradnje 19. rujna 2007. imenovan je i vicepostulator, sa svim ovlastima postulatora na području Trebinjsko-mrkanjske i Mostarsko-duvanjske biskupije, odnosno one biskupije gdje će započeti i odvijati se prvi tijek postupka. Vicepostulatorom je imenovan fra Miljenko Stojić.

Trenutno Vicepostulatura djeluje na Humcu, očekujući stvaranje povoljnih uvjeta za prijelaz na Široki Brijeg. Uz svakodnevne poslove pokrenula je odmah na početku internetske stranice (www.pobijeni.info), a nešto kasnije i glasilo Stopama pobijenih. Sudjelovala je u nizu javnih tribina, kao i pokrenula znanstveni simpozij. Započelo se također s držanjem sv. mise i tribine na rodnim župama pobijenih hercegovačkih franjevaca. Nije zanemarena ni druga izdavačka djelatnost, ali naglasak trajno ostaje na prikupljanju potrebne dokumentacije za službeno pokretanje Postupka mučeništva na biskupijskoj razini.

 

4.3. Svjedoci

Preko 60 godina prošlo je od pogubljenja hercegovačkih franjevaca. Ipak to ne znači da još uvijek nema živih svjedoka tih događaja. Uz Božju pomoć Vicepostulatura ih neprestano pronalazi i to je sada njezin glavni posao kojem je podređeno sve ostalo.²⁷

Ispitivanje svjedoka trebalo bi doći na kraj biskupijskog postupka, ali u slučaju da im prijeti smrt ili gubitak na neki drugi način, dopušta se njihovo trenutno ispitivanje. Vicepostulatura je, ocijenivši da su svjedoci u poodmakloj životnoj dobi, mjesnom ordinariju don Ratku Periću uputila dopis 12. veljače 2008. u kojem traži ispitivanje prve skupine živućih svjedoka. On je potvrdno odgovorio 25. veljače iste godine. U tu svrhu ustanovio je i Crkveni sud: don Tomo Vukšić, biskupov delegat, don Ante Luburić, promicatelj pravde i don Stipe Gale, bilježnik.

Svakako ne smijemo zaboraviti ni pisana svjedočenja. Prva potječu još iz 1945. Kao što je već spomenuto, pronalazimo čak i ona iz komunističkih redova. Nadamo se da će ih biti još više, jer iskustvo nam kazuje da se jedan određen broj njih nalazi razasut kod različitih pojedinaca.

 

4.4 Široki Brijeg, središnje žrtvoslovno mjesto

Hercegovački franjevci jesu ginuli na različitim mjestima, ali svi su oni na neki način povezani sa Širokim Brijegom. Takvima ih je neprestano držao puk Božji, a i komunisti.

Iz samostanske zajednice na Širokom brijegu ubijeno je njih 30, s njegovog područja još 4, tako da to zajedno iznosi više od polovice pobijenih franjevaca. K tomu u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu pokopan je 21 ubijeni franjevac. Tijekom vremena čak se za sve pobijene franjevce uvriježio naslov »širokobriški mučenici«.

Imajući ovo i mnogo toga drugoga na umu, bivši provincijal fra Slavko Soldo u različitim prigodama posvijestio je braći da je Široki Brijeg središnje žrtvoslovno mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, a 7. veljače dan kad se to obilježava. Taj potez doprinio je još većem učvršćivanju svijesti među pukom Božjim i samim fratrima glede pobijenih franjevaca. Svima je jasno dano na znanje da nisu zaboravljeni i da Provincija živi, između ostaloga, i od njihove duhovnosti, koja će, ako Bog dadne, jednoga dana biti službeno priznata mučeničkom.

 

5. Završne napomene

Dug je još put do izglednog proglašenja barem nekih pobijenih franjevaca blaženima i svetima. Ali nadnevci nisu tako ni važni. Puno je važnije ustanoviti što se točno dogodilo i u našu duhovnost pretočiti sve ono dobro koje su oni namrijeli svojom žrtvom.

Na Širokom Brijegu treba stvoriti prostor koji bi puk Božji posjećivao i u njemu se na prikladan način obavješćivao o svemu glede tih događaja i Postupka mučeništva. Neki koraci u tom smjeru već su poduzeti, u skladu s trenutnim prostornim mogućnostima. Isto tako trebat će na Širokom Brijegu omogućiti puku Božjem da može nabaviti raznu građu glede stradanja hercegovačkih franjevaca. Dolazak Vicepostulature naravno da će dati još jedan pečat svemu tome. Vjerujem da će se ubrzo stvoriti takve prilike da će sve ovo, i još mnogo toga drugoga, biti moguće ostvariti.

Osim ovih 66 ubijenih, ima ih još koji su svojom krvlju zapečatili svoju vjeru u Boga i svoje redovničko i svećeničko poslanje. Drugi naprotiv nisu bili u takvoj prilici, ali su bili veličine kojih se treba sjećati. Zbog toga bi bilo potrebno da Provincija ustanovi vijeće koje će se baviti istraživanjem i prikupljanjem građe o hercegovačkim franjevačkim mučenicima i veličinama. Bit će to doprinos ne samo duhovnosti Provincije, već i duhovnosti čitavog hrvatskog naroda.

Nama je, dakle, nastaviti započetim smjerom. Osvijetlivši žrtvu ovih 66 pobijenih franjevaca, ujedno smo uperili svjetlo i donekle osvijetlili i žrtvu svih ostalih pobijenih franjevaca na ovim prostorima.

fra Miljenko Stojić

Znanstveni simpozij »Franjevci i Hercegovina«, Mostar, 6. listopada 2009.; Hercegovina franciscana, V, 5, Mostar, 2009., str. 171. – 180.
 

1Usp. Dominik Mandić, Franjevačka Bosna, Ziral, Rim, 1968., str. 43. – 53.

...

Jedan od načina za upoznati ćud nekog doba, režima ili pojedinca jest promotriti koliko je mučenika stvorio. Napredno 20. st., kako mu vole tepati promicatelji svijeta bez Boga, stvorilo ih je previše. U tome se naročito istakao i ističe socijalizam sa svim svojim inačicama: komunizam, nacionalsocijalizam, boljševizam... Papa Ivan Pavao II. potječući iz Poljske, tadašnje države »komunističkog raja«, dobro je spoznao što se tijekom vremena događalo pa je 2000. pozvao sve narode da na pragu 3. tisućljeća popišu svoje vjerne svjedoke ili mučenike te da o njima ustrajno govore i nasljeduju ih (Apostolsko pismo Tertio millennio adveniente). Hercegovačka franjevačka provincija, kojoj su komunisti u II. svj. ratu i poraću pogubili 66 članova, čula je taj govor i počela službeno skupljati građu o svojim pobijenim članovima.
 

Narav mučeništva
Kršćanstvo i društvo nisu se razumjeli već od samog početka. U ono vrijeme Židovima su kršćani bili otpadnici od prave vjere, židovske, a Rimljanima remetitelji društvenog poretka. Zbog toga su ih revno progonili. Mnogi su radije podnijeli žrtvu vlastita života, nego iznevjerili svoju kršćansku vjeru. Nazvani su mučenicima. Crkva počinje naučavati da su apostoli i mučenici s nama povezani na poseban način u Kristu, te ih je zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i anđelima posebno štovala i molila se za njihov zagovor. Stavljala ih je za uzor drugim vjernicima. Rasla je svijest da su mučenici zajedničko blago cijele Crkve, bez obzira u kojem su kraju svijeta podnijeli mučeništvo. Danas se, pak, širi mišljenje da mučenicima u širem smislu možemo nazvati i one koji su se žrtvovali za neke uzvišene ideale, poglavito za slobodu i očuvanje svog naroda.

Ono, dakle, što sve mučenike povezuje jest zajedništvo. Ne bore se i žrtvuju samo za neko svoje osobno dobro, već za dobro zajednice. Inače bismo ih zvali stradalnicima, a ne mučenicima. Promotrimo li povijest Crkve primjećujemo da je ona najuspješnija bila u mučeničkim vremenima. Svjedočila je tada istinsku vjeru pa se nazaustavljivo širila i privodila ljude Bogu. Sažeto to kaže izreka »Krv mučenika, sjeme kršćanstva«. Oni su bili prvi i neprevladani globalizatori. Ovi današnji, služeći se časnom idejom zajedništva, nastoje iskorištavati druge. Zbog toga je moguće da gospodarska kriza zahvati čitav svijet. Ljudi ostaju bez posla i kruha, a globo-sebičnjacima je svejedno. Država će novac puka ubaciti u globalizatorski stroj i cirkus može ići dalje.

Razmišljajući još malo o današnjem svijetu možemo zaključiti da razvikanim stremljenjima u društvu nije dobro došao govor o mučeništvu. Ona promiču opći relativizam. Ne postoji Bog pa zbog toga naše vladanje ne treba biti usklađivano s nekom vječnom istinom. Smisao je našega postojanja u nama i zbog toga se samo trebamo pitati koliko naše ponašanje doprinosi našoj osobnoj sreći i zadovoljstvu. Nije stoga čudno da su nastajale i da nastaju različite opake ideologije i da im se daje pravo na postojanje.
 

Svijet bez Boga
Nevolje današnjeg zapadnog svijeta treba početi tražiti još tamo u Srednjem vijeku. Zahvaljujući Crkvi mnogi su došli do obrazovanja, stekli gospodarske vještine i na taj način priskrbili si veći stupanj zaštićenosti na zemlji. U jednom trenutku crkveno naučavanje im je počelo smetati. Htjeli su još više bogatstva, ali ne za zajednicu, nego za sebe same. Između ostaloga dolazi do stvaranja kolonija i strašnih zločina u njima. Povijest je nepotrebno obojena velikom količinom krvi. Crvenjela se, a i oni koji su bili humanisti i kršćani. Razmahaše se i neka naučavanja da se sve to opravda. U sebi su neizostavno nosila tvrdnju da Bog ne postoji. Jer ako postoji... Okorjeli komunist to izreče u filmu Duga mračna noć riječima: »Sestro, moli Boga da ga nema.« Nas sada kratko zanima ono naučavanje koje prozvaše marksiszmom. Stvorio ga je Karl Marks ili Mordekaj Levi, kako se građanski zvao. Uspješno je njime trovao ljude u tadašnjoj Engleskoj, kao i zastupnici nacionalsocijalizma. Kasnije će i jedno i drugo proklijati u svoj svojoj surovosti u nekim drugim zemljama: tzv. SSSR-u i Njemačkoj. Obračun s neistomišljenicima bit će nemilosrdan. Nacionalsocijalizam, s Hitlerom na čelu, inače pripadnikom tajnog okultnog društva Tula, kažu da je poubijao 30 milijuna ljudi, među njima 6 milijuna Židova (Holokaust). Komunizam je po svijetu poubijao oko 100 milijuna ljudi, od toga se 6 – 10 milijuna odnosi na Ukrajince. Staljin ih je zimi 1932./33. pomorio glađu (Holodomor ili Gladomor). Zbog svoje naravi nacionalsocijalizam je otišao u ropotarnicu povijesti, komunizam je preživio. Internacionalni socijalizam, na čelu sa Staljinom, najprije je s nacionalsocijalizmom, na čelu s Hitlerom, sklopio pakt o nenapadanju. Kasnije su međusobno zaratili, pa su se internacionalni socijalisti povezali s pokretom otpora i preživjeli nazvavši se antifašistima. Promijenivši kapu, nisu promijenili i ćud. Zbog toga je Vijeće Europe 16. prosinca 2005. donijelo rezoluciju kojom osuđuje zločine što ih je počinio totalitarni komunizam i traži njegovu osudu na međunarodnoj razini. Na kasnoj noćnoj sjednici, pred sami početak saborske ljetne stanke, Hrvatska je to učinila na službenoj razini 30. lipnja 2006. Međutim, na svakodnevnoj razini doživljavamo puzajući povratak komunizma u sve vidove hrvatskog društva. Neki kažu da se to događa zbog pritiska pete kolone i zbog određenih inozemnih središta moći. To se događa kao da Tito nije ubrojen među 10 najvećih zločinaca u suvremenoj povijesti.

Što je marksizam, možda od svih stručnih knjiga ponajbolje govore Marksovi stihovi koji se kriju od javnosti. »Prezirno ću baciti svoju rukavicu / u lice svijetu / i gledat ću kako se ruši / ovaj gigantski pigmejac / a njegov pad / ne će pogasiti mojega žara / Zatim ću kao neki pobjednički bog / poći nasumce / kroz ruševine svijeta / i davajući svojim riječima snagu djela, / osjetit ću se jednak stvoritelju.« A poslušajmo i ove: »Kraj je. Moj čas je stigao, / kazaljke se zaustavljaju, / kuća se ruši. / Ubrzo ću stegnuti k srcu vječnost / i zaurlat ću joj gigantsko / prokletstvo čovječanstva... / Ovaj se svijet mora slomiti od / mojih kletava, / stisnut ću u svoj zagrljaj krutu / stvarnost, i dok bude ona / mene grlila, i nje će morati nestati / morat će se strovaliti / i iščeznuti u ništavilu. / Sasvim nestati, ne biti... / No kocka je bačena, / uništimo odmah cijelo to tkanje laži, / i neka prokletstvom svrši ono / što je s prokletstvom i nastalo.« Sapienti sat.
 

Suvremeno mučeništvo Crkve u Hrvata
Hrvatski su narod kroz povijest trale razne nevolje, ali se on nije dao. U tome ga je podržavala katolička Crkva. Razumljivo je da su u raznim razdobljima zbog toga plaćali visoku cijenu. Komunizam im nije ostao dužan. Oborio se na njih svom svojom žestinom. Nekako se to dalo i podnijeti dok je tijekom II. svj. rata iz ilegale ili šume terorističkim metodama napadao civile, ali poraće je donijelo nebrojene patnje. Nakon što je britanska vojska u svibnju 1945. mimo svih do tada usvojenih konvencija na Bleiburgu izručila komunistima razoružanu hrvatsku vojsku i civile, oni su ih u kolonama smrti, poznatima kao Križni put, nemilosrdno ubijali sve tamo do Đevđelije. Računa se da ih je tako pogubljeno oko 300.000. Ni jedan kraj ili župa u Hrvatskoj i BiH nisu bili pošteđeni. Samo je iz Hercegovine stradalo oko 20.000 ljudi. Na žalost još nije napravljen konačan popis pobijenih. Godine 2.000 kad su komunisti ponovno došli na vlast u Hrvatskoj prestalo je radom Saborsko povjerenstvo za istraživanje žrtava II. svj. rata i poraća. No, marljivi don Anto Baković nije se dao smesti. Skupljao je građu o pobijenim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima. Sabrao ju je 2007. u knjigu pod naslovom Hrvatski martirologij XX. st. Nabrojio je 663 osobe koje su uglavnom stradale u poraću. Sada radi na popisu onih koji su iskusili zatvorske dane.

Katolička crkva nije ostala nijema, nego je hrabro ustajala u zaštitu hrvatskog naroda i svih drugih naroda, kao i svojih vjernika. Spomenimo poslanicu episkopata od 24. ožujka 1945., a posebno pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Komunisti su se našli uvrijeđeni. Uzaludno su pokušavali prisiliti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca da surađuje s njima na njihov način i da Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana. Proglasili su ga neprijateljem i zanijekali mu bilo kakvo sudjelovanje u spašavanju Židova, Srba i drugih progonjenih. Nisu mu htjeli priznati da je volio hrvatsku državu, ali da je žestoko ustajao protiv rasnih zakona i svih drugih zloporaba. Uhićen je i osuđen na montiranom procesu. Teško bolestan umire 10. veljače 1960. Hrvatski puk ga smatra svecem i dolazi mu se moliti na grob u zagrebačkoj katedrali. Budući da je bio trovan u zatvoru i zbog toga umro, a vladao se primjereno Kristovu naučavanju, stekao je preduvjete biti službeno proglašen mučenikom. Prilikom 2. posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. Bio je to jasan odgovor komunističkoj ideologiji. Ali ni komunistički i slični duhovi se ne daju. I danas u svakoj prilici nastoje što više naštetiti ugledu Katoličke Crkve da bi opravdali svoja stajališta.
 

Hercegovačka franjevačka provincija u komunističkim raljama
Ni prva ni druga Jugoslavija nisu voljeli Hercegovinu i njezino pučanstvo, svaka zbog svojih razloga. Isto se događa i danas kada njihovu rabotu nastavljaju neka druga središta moći. Posljedično to se odrazilo i odražava na Hercegovačku franjevačku provinciju. Komunisti su dobro znali da dok je ona jaka ne će tako lako moći narodu svoju ideologiju prikazati kao ispravnu. Izuzetno im je smetala glasovita Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu. Nalijepili su joj sva moguća zla da bi što lakše mogli u naum provesti svoja djela. I tako je i bilo. Spomenusmo već da je tijekom II. svj. rata i u poraću pogubljeno 66 hercegovačkih franjevaca. Sve su ih pobili komunisti. Samo jedan od njih pogubljen je u punom jeku rata. Svi ostali pogubljeni su u tzv. završnim operacijama kad su komunisti sa saveznicima, po planu usuglašenim 1943. u Jalti, ponovno stvarali Jugoslaviju. Krajem 1944. na tom svom putu ubili su još jednoga, a ostalih 64 pogubili su od siječnja do srpnja 1945. Jedan jedini od njih bio je suđen na sudu bez bilo kakve mogućnosti obrane i mimo svih pravnih odredbi (fra Radoslav Glavaš), a svi ostali pogubljeni su bez suda. U svijest naroda najdublje se usjekao događaj sa Širokog Brijega. Nakon što su partizani 7. veljače 1945. oko 10.00 osvojili Široki Brijeg, ušli su u samostan i zatočili sve civile koji su se tu našli i fratre. Civili su pušteni, a fratri su, njih 12, negdje oko 16.00 u sumrak istog dana pobijeni metkom u zatiljak, natrpani u ratno sklonište i zapaljeni. Jednostavno rečeno, pobijeni su svi oni koji su nosili habit.

Komunisti ni kasnije nisu žalili hercegovačke franjevce. Do 90.-ih godina prošlog stoljeća 89 fratara okusilo je što znače zatvorske zidine. Redovito su bili osuđivani na duge tamničke godine i tamo nemilosrdno proganjani tako da su neki ubrzo podlegli ili su trpjeli teške tjelesne posljedice. One koje nisu zatvorili, komunisti su proganjali na različite druge načine.

Provincijalat i pojedinačni fratri nikada nisu ostali gluhi na progon svoje subraće. Već je provincijal Krešimir Pandžić, koji je i sam kasnije pogubljen, 1942. naložio bilježenje stradanja pučanstva i fratara. Uključio se u sve i mjesni biskup don Petar Čule koji je u listopadu 1945. zatražio od Provincijalata skupljanje svjedočanstava o događajima na Širokom Brijegu iz veljače te godine. Komunisti su, naime, sve nastojali opravdati svaljujući na fratre teške optužbe. Na žalost rad nije dugo trajao. OZNA oduzima skupljenu građu do koje je uspjela doći i zabranjuje daljnje prikupljanje. Zbog toga je sve moralo ostati na pojedincima, izuzev kratkog razdoblja iz 1971. Dolaskom slobode nastavljen je službeni rad tako da je 2004. tadašnji provincijal hercegovačkih franjevaca fra Slavko Soldo ustrojio Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Daljnji je službeni korak bilo imenovanje postulatora u liku generalnog postulatora Franjevačkog reda u Rimu fra Luke de Rosa 2006., koji je, pak, u rujnu 2007. imenovao fra Miljenka Stojića za vicepostulatora Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Otada Vicepostulatura skuplja građu i svjedočenja da bi se što prije pokrenuo Postupak mučeništva na biskupijskoj razini. Stoga ona moli sve one koji posjeduju neku građu o pogubljenim hercegovačkim fratrima ili znaju o njoj, te koji su nazočili njihovu pogubljenju ili su od drugih koji su nazočili čuli o tome, da to što prije dojave. Mogu to učiniti preko svećenika u svojoj župi ili preko podataka na stranicama www.pobijeni.info.
 

Pogled u budućnost
Kao što je čitavom svijetu potrebna poruka mučenika, vjernih svjedoka ljubavi prema Bogu i čovjeku, tako je ona potrebna i hrvatskom društvu, s obje strane granice. I svijet i hrvatsko društvo nalaze se na prekretnici, društvenoj i ćudorednoj. Neokapitalistički liberalizam koji je u temeljima današnjeg svjetskog gospodarstva pokazao je da je oduvijek truo, kao što je to bio i komunizam. Ćudoredna razina nisko je pala i nasilja je sve više unatoč brojnim zakonskim uredbama. Papa Ivan Pavao II. svojim je primjerom dao dobre smjernice. Neumorno je tijekom svoga papinstva išao drugome, čak i onda kad je teško obolio, nastojeći širiti poruku Božje riječi. Nije kukao nad stanjem i teškim usudom, nego je pogled pun nade okretao prema budućnosti. Znao je da je ona onoga tko bude davao život, tjelesni i ćudoredni. Koliko smo toga svjesni? Zemlja nam je još uvijek nenaseljena, ali unatoč tome odlazimo u tuđinu i ne vraćamo se, pristajemo na zaluđivanje suvremenim ideologijama i sl. Primjer mučenika može nam pomoći jasno sagledati što se događa. Pomoći će nam osvijetliti i umnožiti putove dobra, a otežati i smanjiti putove zloće. Stvorit ćemo time zdravo društvo, otvoreno za nas same i drugoga kraj nas. Obitelj, kao temelj, zasjat će na nov način i doživjet ćemo što to ustvari znači čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje.

Miljenko Stojić

Naša ognjišta, XXXVIII., 3 (358), Tomislavgrad, ožujak 2009., str. 6. - 7.

...

Hercegovačka franjevačka provincija za vrijeme komunističke strahovlade, 1941. - 1990. doživjela je velika stradanja. Partizani su bez bilo kakvog suda ubili 66-oricu franjevaca, dok su trojica preminula zbog zlostavljanja u zatvoru, tako da se broj penje na 69. K tomu treba pridodati i njih 78-oricu koji su zatvarani jednom ili više puta. Da bismo to još malo razjasnili, pogledajmo u Raspored osoblja s kraja II. svj. rata. Godine 1944. Provincija ima na raspolaganju 231 svečano zavjetovanog člana, dok je godine 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946., godine stanje se tek neznatno popravilo, ima ih 71. Nekolicina ih je na studiju izvan Provincije, a ostali se ne smiju vratiti. Unatoč svemu Provincija danas broji nešto manje od 200 svečano zavjetovane braće.

Ubojstva su započela u noći s 19. na 20. svibnja 1942. kada je iz župnoga stana u Kongori odveden fra Stjepan Naletilić i ubijen kod sela Zanagline na Kupresu. Slijedilo je ubojstvo fra Križana Galića 30. listopada 1944. u župnom uredu u Međugorju. Partizani su, naime, krenuli prema Širokom Brijegu. Započela je nesretna 1945. S Humca je odveden i u Vrgorcu 28. siječnja strijeljan fra Maksimilijan Jurčić. U Čapljini je pak 2. veljače strijeljan fra Petar Sesar. Zbog granatiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se 6-orica fratara. Partizani su ih 6. veljače strijeljali iznad župne crkve. Tih dana na Čitluku su ubijena 3 fratara. A onda su se partizani do kraja okomili na Široki Brijeg. Osvojili su ga 7. veljače oko 11.00. Zarobljene fratre, njih 12, predvečer su ubili metkom u zatiljak, polili benzinom i spalili u protuzračnom skloništu. Na samostansku crkvu su ispalili 296. topničkih projektila i teško je oštetili. Nadaleko poznatu Franjevačku klasičnu gimnaziju zapalili su. Posao su dovršili dvije godine kasnije paljenjem župnih matica i preostalih knjiga. Široki Brijeg je jednostavno ogoljen, kao Isus pred razapinjanje. U prostorije mlinice i hidrocentrale sklonilo se 9 fratara. Partizani su ih uhitili 8. veljače i odveli u nepoznatom pravcu, najvjerojatnije prema masovnoj grobnici u Zagvozdu. U okolici Ljubuškog 10. - 13. veljače uhitili su i ubili njih 5-oricu. S oltara za vrijeme sv. mise u Izbičnu su 11. veljače odveli 3-ojicu fratara i pogubili ih na nepoznatom mjestu. Osvojivši Mostar 14. veljače partizani su pogubili još 7 franjevaca. A onda je došao svibanj. U Kočerinu su 21. nadnevka ubijena 2-ojica fratra. U Zagrebu je nepoznatog nadnevka ubijen 1 fratar. Svi ostali, njih 14-orica, stradali su na Križnom putu. Za sada znamo da su stradali u Mariboru, Maclju, Zagrebu, Velikoj Gorici. Zbog pretrpljenih muka u zatvoru po jedan fratar je umro 1951., 1959. i 1960.

Posvijestimo si još neke podatke. Najstariji fratar fra Marko Barbarić-Lesko imao je 80 g. (r. 19. siječnja 1865.), a najmlađi fra Ludovik Radoš imao je 20. g. (r. 14. studenoga 1925.) kad je pogubljen. Do danas se zna za grobove njih 30. Najviše ih je stradalo u širokobriješkom samostanu, bez okolice, njih 30. Među pobijenima bilo je: 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9. ž. vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova, 1 provincijal, 1 vikar samostana, 1 načelnik ministarstva bogoštovlja. Srednja životna dob pobijenih fratara je 41 godina.

Od samog početka puk Božji i fratri smatrali su ove pogubljene mučenicima. Kao da je nešto slutio, tadašnji provincijal fra Krešimir Pandžić 2. studenoga 1942. naložio je fratrima da bilježe stradanja puka i fratara. Čuvši za pogubljenje fratara u samostanu na Širokom Brijegu mjesni biskup don Petar Čule 13. listopada 1945. nalaže ispitivanje svjedoka. Fra Bonicije Rupčić, kao tajnik Provincije, daje se na skupljanje građe, ali mu OZNA sve oduzima 31. listopada 1945. Zatišje traje sve do 1971. kada provincijal fra Rufin Šilić ponovno nalaže ispitivanje svjedoka, ali sloboda, kako znamo, nije dugo trajala. Tek padom komunizma 1989. otvaraju se vrata za sustavniji rad na istraživanju okolnosti nevino pogubljenih.

Trenutno se za rad brine Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Početak joj je u Povjerenstvu za pripremu kauze mučenika koje je 2004. pokrenuo provincijal fra Slavko Soldo, o vodio ga fra Ante Marić. Vicepostulatura počinje radom u rujnu 2007. imenovanjem vicepostulatora fra Miljenka Stojića.

Pokušali smo s ovih nekoliko rečenica samo dati blijedi kostur događanja. O svemu se je moguće podrobno obavijestiti preko stranica Vicepostulatura pobijeni.info. Tamo se nalaze i načini doticaja s Vicepostulaturom, što je posebno važno za skupljanje svjedočanstava ili za obavijesti o onima koji bi mogli svjedočiti.

fra Miljenko Stojić

Radio Vatikan, Vatikan, 30. studenoga 2008. u 19.00.

...

»Pobili su pratre na Brigu«, glasila je najčešće izgovarana rečenica tih dana. Bila je veljača 1945. Da je nešto pošlo u krivo, shvatili su i »oslobodioci« pa su svom žestinom počeli razglašavati da su pobijeni fratri oružjem branili Široki Brijeg i vrelim uljem polijevali borce NOV-a. Sad, što se umirućem fra Marku, bolesnom fra Krsti to ili bilo što drugo nikako nije moglo natovariti na vrat, bilo im je potpuno nevažno. Glava više ili manje, svejedno, važno da su pobijeni ili »oslobođeni«, rečeno njihovim rječnikom. Iste i slične optužbe provlače se do dan danas. S druge strane narod nikada nije zaboravio što se zbilo, kao ni Hercegovačka franjevačka provincija. Prvi su neprestano hodočastili na mjesta gdje su ubijeni ili pokopani držeći ih pobijenima zbog mržnje prema vjeri, odnosno mučenicima, a drugi su nastojali proniknuti što se točno dogodilo da bi u zgodno vrijeme pokrenuli postupak za njihovo proglašenje blaženima i svetima. Dolaskom slobode devedesetih godina prošlog stoljeća postalo je više-manje mogućim istražiti istinu i odati dužnu počast nevino pobijenima.

Široki Brijeg u središtu
Na Širokom Brijegu krajem II. svj. r. bile su smještene pozadinske jedinice njemačke vojske skupine E koja se povlačila iz Sj. Afrike i Grčke. Prije veljače 1945. partizani nisu napadali jakim snagama. Nu, da se sprema nešto gadno moglo se zaključiti po partizanskim riječima kada su došli na Posuški Gradac. Rekli su tada da će pobiti sve one koje nađu na Širokom Brijegu. Sjemeništarac Vinko, kasniji fra Leonard, Oreč otišao je to dojaviti fratrima. Na stubištu gimnazije zatekao je ravnatelja fra Radu Vukšića koji je otklonio bijeg riječima da franjevačka zajednica na Širokom Brijegu nije ništa kriva i da zbog toga ne trebaju bježati. Istu vijest prenio je fratrima i ž. vikar u Vitini fra Svetislav Markotić, kao i župnik u Rasnu fra Tadija Beljan. Fratri, uvjereni u svoju nevinost, ostali su na svojim mjestima. Ishod znamo. Dodajmo da su pred partizanima izbjegli svi oni fratri koji su se isticali u javnom životu.

Zbog čega su pobijeni fratri na Širokom Brijegu čini se da nije tako prevelika tajna. Iz svega do sada znanog proizlazi da su pobijeni iz najmanje dva razloga. Prvi je komunistička odbojnost i mržnja prema vjeri u hrvatskom narodu. Spomenimo da je prema revnom izučavatelju događaja iz II. svj. r. don Anti Bakoviću, Crkva u Hrvata pretrpjela 663 gubitka onih koji su stupili u njezine hijerarhijske redove. Progonjeni su i preživjeli, a među njima najpoznatiji je kardinal bl. Alojzije Stepinac. Drugi razlog je postojanje klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Zbog nje je komunistička nauka slabo prodirala među siromašni hercegovački puk koji je radije slijedio kršćansku nauku. Mnogo je Hercegovaca završilo tu gimnaziju pa su i oni većinom odbacivali komunistički pogled na svijet. Komunisti su zaključivali da ne će imati uspjeha u Hercegovini sve dok postoje franjevačke ustanove na Širokom Brijegu. Svoju mržnju prema njima zaodjenuli su u riječi da odgajaju »ustaške zlikovce«, zaboravljajući da su tu školu završili i mnogi njihovi borci. Neki su od njih pokušali pomoći fratrima u tim danima, ali nisu uspjeli. Odluka je očito bila donesena na puno većem mjestu. U ostavštini fra Dominika Mandića nalazi se zabilježena vijest da je 1944. u okolici Trebinja zaključeno da na Širokom Brijegu treba pobiti sve franjevce. Prema drugim vijestima tu su odluku komunisti potvrdili na svom sastanku na Crvenom vrhu na Biokovu 17. siječnja 1945. Nije stoga čudno da je ta odluka sprovedena u djelo nakon što je 4. bataljun 26. divizije 8. dalmatinskog korpusa, uz pomoć 1. čete 1. bataljuna, zauzeo samostan, gimnaziju i konvikt. Onaj tko je imao habit jednostavno je pogubljen. Tako su đaci VI. r. ostali živi, a oni VII. su pobijeni.

Bilo bi zanimljivo istražiti kakvog su političkog uvjerenja bili pobijeni fratri, osobito oni na Širokom Brijegu. Mnogi svjedoče o njihovu južnoslavenstvu, što je bilo u duhu razmišljanja J. J. Strossmayera. Fra Radovan Petrović svjedoči i o dva zanimljiva događaja iz ratnih godina. Fra Zlatko Sivrić u ljeto 1941. spašava na Širokom Brijegu zatvorenu skupinu pravoslavaca. Kad se malo kasnije pojavio u samostanu, zaorio se pljesak. Ustaša Krešo Majić 1944. upada naoružan u samostan s namjerom ubiti fra Bonifacija Majića i fra Živka Martića, jer, po njemu, surađuju s partizanima. Vjerojatno ga je ražestilo to da su se ljutili na Nijemce i Talijane, da su predviđali njihov kraj, potvrdno govorili o saveznicima i slušali njihove radiopostaje. Spomenimo još da se nikada nisu javno bavili politikom, a kamo li propovijedali je s oltara.

Pobijeni
Hercegovačka franjevačka provincija u II. svj. r. izgubila je 66 svojih članova, odnosno nešto manje od trećine. Međutim, stvarni gubitci su ustvari veći. Govori nam o tome Raspored osoblja iz svibnja 1944. - 1946. Godine 1944. Provincija ima na raspolaganju 231 svečano zavjetovanog člana, dok je godine 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946., godine stanje se tek neznatno popravilo, ima ih 71. Nekolicina ih je na studiju izvan Provincije, a ostali se ne smiju vratiti. Komunistima sve ovo nije bilo dovoljno pa su nastavili zatvarati i proganjati preostale franjevce u Provinciji. Zbog zlostavljanja u zatvoru 3 franjevca su umrla, pa ih treba pridodati skupini pobijenih. Što je puk o svemu mislio možda ponajbolje govori rečenica koju je u prepirki s fratrom izrekla jedna žena: »Da išta valjaš i ti bi bio u zatvoru kao i druga tvoja braća«.

Pogibiju hercegovačkih franjevaca mogli bismo svesti na tri navrata: a) pojedinačni upadi (4); b) juriš na fratre i Široki Brijeg (47); c) juriš na hrvatski narod (15).

Sezona lova na fratre otvorena je provalom partizana u župni stan u Kongori u noći 19. na 20. svibnja 1942. Odveli su župnika fra Stjepana Naletilića, zajedno s njegovim bratom Marijanom i bratovim šurjakom Matišom Penavićem. Nakon okrutnog mučenja ubijeni su kraj sela Zanagline na Kupresu. Za grobove im se do danas ne zna. Najtemeljitije istraživanje do sada o tome proveo je fra Robert Jolić i spoznaje do kojih je došao objavio u Hercegovini franciscani, III., 3, 2007.

Sljedeća žrtva bio je fra Križan Galić, u mirovini, kojeg su partizani ubili 30. listopada 1944. bombom bačenom kroz prozor župnog ureda u Međugorju. Pokopan je u mjesnom groblju Kovačica.

Idući prema Širokom Brijegu partizani su revno ubijali fratre na svom putu, kao i katolički svijet. Približavao se kraj siječnja 1945. Na Humcu je uhićen fra Maksimilijan Jurčić, pomoćnik učitelja novaka i župni vikar. Odveden je prema Vrgorcu i tu strijeljan 28. siječnja. Za grob mu se ne zna. U Čapljini je uhićen i odveden u nepoznatom pravcu župnik fra Petar Sesar. Vraćen je 2. veljače u noći, s podmetnutim streljivom u džepu što je bila izlika da ga strijeljaju. Još se nije saznalo gdje je pokopan.

Samostanska zajednica na Širokom Brijegu počela je trpjeti gubitke 6. veljače. Zbog bombardiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se šestorica fratara. Partizani su ih zarobili i bez bilo kakva ispitivanja strijeljali iznad župne crkve. Njihova tijela otkopana su 1971. i prenesena u crkvu na Širokom Brijegu. Fra Augustin Leopold Zubac bio je ž. vikar i upravitelj fratarske hidrocentrale, fra Krešimir Pandžić profesor, fra Roland Zlopaša profesor, fra Zvonko Grubišić ž. vikar u Mostarskom Gracu, fra Rudo Jurić klerik, kao i fra Kornelije Sušac.

U ovo vrijeme na Čitluku su ubijena tri fratra. Fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, i fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima, strijeljani su 6. veljače, a fra Jakov Križić, župnik u Čitluku 9. veljače. Pokopani su u groblju Podadvor u Čitluku.

Borbe za Široki Brijeg počele su 6., a završile 7. veljače. Kad su partizani ušli u samostan, fratri, časne sestre i neki gimnazijalci bili su u protuzračnom skloništu, u podrumu gimnazije, a treći u mlinici na Lištici. U partizanki koja je vikala na okupljene u samostanu neki svjedoci su prepoznali Milku Planinc. Vojnici su po samostanskim sobama pljačkali što je bilo imalo vrijedno, a sve su fratre najprije zatvorili u samostansku zbornicu. Nisu ispitivali tko je kriv, a tko nevin. Bez suda i mogućnosti bilo kakve obrane jednostavno su ih poubijali. Kako dosadašnja saznanja govore, upucali su ih samokresom, ubacili u protuzrakoplovno sklonište u vrtu samostana, zapalili i zatrpali. Nije im to bilo dovoljno nego, kako svjedoči fra Vinko Dragićević, »Dok su stanovali u samostanskim i gimnazijskim prostorijama i u okolici tih zgrada, išli su na grobnicu, vršili prirodne potrebe, na očigled svakoga tko bi se nalazio u doglednoj blizini. S visine od oko dva metra nečist je padala niz gromadu na gomilu kamenja nabacanog na vrata grobnice.« Pobijena braća ekshumirana su 1971. i ukopana u širokobriješkoj crkvi. U ovoj prigodi ubijeno je njih 12: umirovljenik fra Marko Barbarić-Lesko, umirovljenik fra Stanko Kraljević, umirovljenik fra Ivo Slišković, umirovljenik fra Krsto Kraljević, profesor fra Arkanđeo Nuić, profesor fra Dobroslav Šimović, profesor i odgojitelj klerika fra Tadija Kožul, profesor i prvi odgojitelj sjemeništaraca fra Borislav Pandžić, ž. vikar fra Žarko Leventić ter klerici: fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.

Druga skupina fratara zbog granatiranja samostana sklonila se s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku mlinicu na rječici Lištici. Nisu ništa znali što se dogodilo na Širokom Brijegu pa su sljedećega dana (8. veljače) došli u samostan, gdje su ih partizani odmah uhitili, odveli u smjeru Splita te pobili, najvjerojatnije, u Zagvozdu. Okolnosti uhićenja i smrti fra Mariofila Sivrića, koji se priključio onima sklonjenima u mlinicu, ostale su nerazjašnjene. Posljednji su ga put mještani vidjeli 12. veljače sa skupinom partizana koji su se prema njemu odnosili kao prema taocu ter je taj nadnevak uzet kao dan njegove pogibije. Do sada je u masovnoj grobnici u Zagvozdu identificirano tijelo fra Melhiora Prlića (30. prosinca 2005.). Imena i dužnosti pobijenih jesu: umirovljenik fra Bonifacije Majić, časni brat fra Fabijan Kordić, profesor i ravnatelj gimnazije fra Radoslav Vukšić, profesor i ravnatelj konvikta fra Fabijan Paponja, gvardijan i župnik fra Andrija Jelčić, profesor fra Leonardo Rupčić, časni brat fra Melhior Prlić, vikar samostana fra Mariofil Sivrić i klerik fra Miljenko Ivanković. Sveukupno njih devet.

U okolici Ljubuškog partizani su također nastavili sa svojom već iskušanom metodom. U razdoblju 10. – 13. veljače uhvatili su i pobili njih petoricu: ž. vikara u Veljacima fra Pašku Martinca, župnika u Veljacima fra Julijana Kožula, profesora na bogosloviji u Mostaru fra Martina Soptu, župnika u Ružićima fra Zdenka Zubca i ž. vikara u Drinovcima fra Slobodana Lončara. Do danas su pronađena tijela fra Zdenka Zubca (27. listopada 2006.) i fra Julijana Kožula (15. siječnja 2007.), i to u masovnoj grobnici u Zagvozdu.

U Izbičnu su pogubljena trojica fratara: profesor fra Marko Dragićević, časni brat u Veljacima fra Bono Andačić i vjeroučitelj u Mostaru fra Nevinko Mandić. Pograbljeni su s oltara za vrijeme sv. mise i odvedeni preko Donje Britvice i Brine prema Crnim Lokvama. Predvečer su ih kamionom dovezli u Knešpolje, kojih 5 km od Širokoga Brijega prema Mostaru, dali im da nose streljivo i uputili ih preko brda prema Mostaru. Kad su dopješačili u Grabovu Dragu, fratre su odvojili i više ih nitko nije vidio. Pretraživana su mjesta u blizini njihova izdvajanja iz kolone, ali im kosturi nisu pronađeni. Nije isključena mogućnost da su ovu trojicu fratara partizani priključili skupini iz samostanske mlinice i zajedno ih ubili u Zagvozdu.

Vijesti o onome što se dogodilo na Širokom Brijegu i barem nešto od onoga što se dogodilo oko njega zacijelo su stigle i do fratara u mostarskom samostanu. Nu, ni oni nisu bježali, jer su se osjećali nevinima. Ušavši u samostan 14. veljače partizani su iz skupine fratara u zbornici odvojili njih sedmoricu i odveli ih u nepoznatom pravcu. Taj posao je, s velikom vjerojatnošću, predvodio Brana Popadić. Naredbodavac je, po svemu sudeći, bio Slobodan Šakota, povjerenik OZNE pri 29. hercegovačkoj diviziji. Po raznim svjedočenjima fratri su zavezani te su živi ili mrtvi bačeni u Neretvu oko Čekrka u Mostaru. Za grobove im se do danas još ne zna. Evo njihovih službi i imena: umirovljenik na Širokom Brijegu fra Jozo Bencun, provincijal fra Leo Petrović, umirovljenik na Čitluku fra Rafo Prusina, umirovljenik na Humcu fra Bernardin Smoljan, gvardijan i župnik fra Grgo Vasilj, župnik u Pločama fra Kažimir Bebek ter profesor na Širokom Brijegu fra Nenad Venancije Pehar.

Zatišje glede ubijanja fratara nije dugo trajalo. Tek do svibnja. Malo prije svitanja 21. svibnja u župnoj kući na Kočerinu ubijeni su župnik fra Valentin Zovko i mladomisnik fra Andrija Topić. Nakon što su partizani provalili u župnu kuću najprije su ustrijelili župnika fra Valentina. Kad je fra Andrijina majka Šima, župnikova sestra, čula pucanj, požurila je u sobu i pokušala ga zaštititi svojim tijelom. Dvojica nasilnika gurnuli su je u stranu i jedan joj je od njih hitcem iz puške ubio sina. Partizani su proširili vijest da su fratre ubili križari (škripari). Međutim, nakon velikog sprovoda na mjesnom groblju kad je partizanski oficir počeo držati govor, mještani su ga prekinuli povicima: »Vi ste ih ubili«.

Hercegovački fratri nastavili su ginuti po Hrvatskoj. O njihovoj sudbini puno se manje zna nego o onima koji su pobijeni po Hercegovini. Prema kazivanju nekih svjedoka oko 3. svibnja kod Velike Gorice nestao je fra Bono Jelavić, župnik u Vitini. Drugi ubijeni je fra Radoslav Glavaš. Kao načelnik ministarstva bogoštovlja u Zagrebu predao se partizanima i oni su ga objesili 27. svibnja. Za grob mu se do danas ne zna.

U mjesecu lipnju na području Krapine pobijeni su župnik u Izbičnu fra Metod Puljić, mladomisnik fra Darinko Mikulić i bogoslov fra Julijan Petrović. Dogodilo se to u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukva dana 4/5., a ekshumirani su 1992. Kosti su im, nestručno obrađene, bile sve do 2005. na Šalati na Patologiji pa vraćene i ukopane 22. listopada 2005. u zajedničku grobnicu, odnosno u temelje novopodignute crkve Muke Isusove u Đurmancu.

Zadnja skupina hercegovačkih fratara pobijena je na Bleiburgu i Križnom putu, uglavnom u drugoj polovici mjeseca svibnja ili nešto kasnije. Bilo ih je desetorica: profesor fra Bruno Adamčik, ž. vikar u Međugorju fra Anđelko Nuić, župnik u Blizancima fra Branko Šušak, župnik u Gorancima fra Emil Stipić, vjeroučitelj u Konjicu fra Jenko Vasilj, ž. vikar u Drinovcima fra Dane Čolak, ž. vikar u Grudama fra Tihomir Zubac, mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić ter bogoslov fra Ante Majić. Za grobove im se još ne zna.

Posvijestimo si još neke podatke. Najstariji fratar fra Marko Barbarić-Lesko imao je 80 g. (r. 19. siječnja 1865.), a najmlađi fra Ludovik Radoš imao je 20. g. (r. 14. studenoga 1925.) kad je pogubljen. Do danas se zna za grobove njih 30. Po mjestu odvođenja ili pogibije svrstali smo pobijene u 16 skupina. Najviše ih je stradalo u širokobriješkom samostanu, bez okolice, njih 30. Među pobijenima bilo je: 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9. ž. vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova, 1 provincijal, 1 vikar samostana, 1 načelnik ministarstva bogoštovlja. Srednja životna dob pobijenih fratara je 41 godina.

Komunistički prigovori
Za mnoge od pobijenih fratara komunisti se nisu potrudili navesti bilo kakav prigovor. Najviše im je bilo stalo opravdati svoje ponašanje na Širokom Brijegu. Nu, mogu li?

Prema skicama koje se čuvaju u Arhivu Vojnoistorijskog Instituta u Beogradu nijedna zgrada franjevačkog posjeda, a sve su naznačene i ucrtane, nije predstavljala sjedište neprijatelja. Protuobavještajna služba koja je dobro poznavala svaki korak i o svemu izvješćivala nadležne nije našla niti jedan neprijateljski položaj u samostanu, nego tek u blizini pravcem zapad-sjever. U samostanu i u crkvi, kako mnogi svjedoče, nije se nalazio nitko s oružjem u ruci. Htjeli su Nijemci to učiniti, ali fratri nisu dali. Pa ipak to partizane nije smetalo da na crkvu ispale 296 hitaca.

Ne samo da po svjedočenjima nazočnih ne stoji prigovor da su fratri partizane polijevali vrelim uljem, već to teško može stajati i po logičnom razmišljanju. Dva dana vatra se uopće nije palila. Nitko u Hercegovini u to vrijeme, pa ni danas, nije držao ulja u tako velikim količinama da bi se njime moglo polijevati nadiruće vojnike. A nikada nikome nije bilo jasno kako je to moguće izvesti kad ulje možeš proliti tek koji metar ispred sebe. Ako ti se pritom još opire netko s oružjem u ruci, možeš samo pokušati nešto učiniti prije nego padneš mrtav. Ili drukčije rečeno, određene metode borbe Srednjeg vijeka nemoguće je primijeniti u današnje vrijeme.

Svi očevidci tvrde da nikakvo oružje nije bilo u samostanu i da se njime nitko nije služio. Sve da su i htjeli nije ih bilo puno sposobnih za to. A da su ga neki i rabili, zbog čega su pobijeni ostali? Od njih dvanaestorice jedan, fra Marko Barbarić-Lesko, nije se mogao ustati s kreveta i bio je teško bolestan, uz to u dubokoj starosti. Drugi je bio duševno obolio i uopće nije shvaćao što se oko njega događa, fra Krsto Kraljević. Dvojica fratara bili su u dubokoj starosti. Fra Žarko Leventić, iako mlađe dobi, bio je teško bolestan. Za borbu su, dakle, mogla biti spremna samo 4 profesora koji nisu znali baratati oružjem i 3 klerika koji također nikada nisu pohađali vojnu ili sličnu obuku. A koliko su same komunističke vlasti vjerovale u ono što šire, dobro govori sljedeći podatak uzet iz izjave provincijala fra Rufina Šilića (Mir i dobro, 7, Mostar, 1971., str. 295. – 296). Donosimo njezinu srž u ondašnjem duhu i jeziku. Vrhovni sud Jugoslavije, kao ni Vrhovni sud Hrvatske nije potvrdio optužbu Okružnog javnog tužilaštva u Splitu, u povodu zabrane raspačavanja brošure o Širokom Brijegu, da su pobijeni fratri na Širokom Brijegu »s oružjem u ruci i na drugi način za vrijeme II Svjetskog rata služili okupatoru u podjarmljivanju hrvatskog i drugih naših naroda« (odnosno da su »ne samo propagandom već i oružjem u ruci u toku oslobodilačkog rata služila okupatoru na podjarmljivanju naših naroda i narodnosti«). Ujedno su spomenuti sudovi odbili prijedlog da se utvrdi istinitost ili neistinitost teških optužbi na pobijene fratre. Dodajmo još neke pojedinosti. Sud u Splitu držao je da je možda i bilo franjevaca koji nisu pucali, ali da su partizani, budući da se borba vodila izbliza, mogli vidjeti kako neki od njih pomažu okupatoru pa su ih zato strijeljali. Sapienti sat!

Da bi bili što uvjerljiviji partizani su ubrzo nakon rata snimili i »dokumentarni film«. U njemu sami partizani, preobučeni u habite, tobože vode borbu i ginu. Nije bio uvjerljiv pa je ubrzo sklonjen u stranu.

Završni udarac
Nakon ubojstva fratara slijedili su brojni napadaji u javnim glasilima. S druge strane u slobodnom svijetu širila se istina o tome što se točno dogodilo na Širokom Brijegu. Komunisti su ubrzo odlučili vratiti se i dovršiti nedovršeno. Bila je godina 1947., nadnevak 13. siječnja. Partizanski komesari istjerali su fratre iz samostana i zapalili sve što nije izgorjelo prilikom pada Širokog Brijega u njihove ruke. Fratre su otjerali u Mostar, navodno zbog akcije hvatanja škripara u širokobriješkom kraju. Pukovnik koji je istjerao fratre čak je potpisao revers da im se ne će dirati župni ured i da će kada se vrate naći sve onako kako su ostavili. Nu, bila je to samo prijevara. Uz mnoštvo knjiga iz knjižnice u veljači i ožujku te godine spaljene su i matice koje su vođene od sredine 18. st. Spaljivanje je obavljeno u samostanu iza vrata, u klaustru samostana, kao i ispod oraha. Vojnicima je bilo zapovjeđeno da donesu i spale svaki, pa i najmanji, papirić koji nađu u krugu od kilometar. Nakon temeljito obavljenog posla još su se potrudili da dlijetom unište natpis na kamenoj ploči iznad ulaza u samostan. Fratri su se mogli vratiti tek nakon dva mjeseca, kako svjedoči fra Vencel Kosir.

Ne mogavši slomiti fratre i sebe opravdati i uzdići, komunisti su pribjegli drugoj metodi. Fratri su masovno uhićivani i suđeni na duge zatvorske godine. Na kraju ih se skupilo čak 341, odnosno 89 fratara do Domovinskog rata okusilo je zatvor. Navedimo poimence samo one koji su ubijeni u zatvoru ili su tako zdravstveno stradali da su po izlasku ubrzo umrli. Bilo ih je trojica. Fra Mijo Čuić kao umirovljenik nalazio se u Tomislavgradu. Uz ostalo sagradio je baziliku i samostan u tom mjestu. Teško je obolio u zatvoru. Zbog toga su ga pustili ranije nego što su mislili. Umro je teško oduzet 1959. Fra Nikola Ivanković jedno je vrijeme bio profesor grčkog i latinskog jezika na Širokom Brijegu. Uhićen je u Ljubuškom u travnju 1952. Život mu se ugasio na putu od Ljubuškog prema Mostaru. Komunisti su rekli da je umro, a fratri su po stanju njegova tijela i po nekim svjedočenjima zaključili da je ubijen. Fra Smiljan Zvonar, kao gvardijan i župnik ter omiljeni propovjednik, uhićen je u Mostaru 1952. Iz zatvora je zbog teške bolesti prijevremeno pušten 1960. Umro je nakon 40-ak dana.

Što nam je činiti
Unatoč svim nabrojanim događajima i komunističkom namišlju da se trajno zabrani, Hercegovačka franjevačka provincija uspjela je preživjeti. Pritom nije zaboravljala svoje pogubljene, koje je, kao i puk, držala pogubljenima »in odium fidei«, odnosno mučenicima za vjeru i domovinu. Bog je tako htio da je prvi proglas o bilježenju svih podataka glede stradanja članova Provincije i vjernika izdao fra Krešimir Pandžić 1942. Svjedočanstva o zlim vremenima nastavio je skupljati tajnik Provincije fra Bonicije Rupčić, ali mu ih je OZNA oduzela 31. listopada 1945. i zabranila svakome njihovo daljnje prikupljanje. Zatišje traje do 1971. kada provincijal fra Rufin Šilić nalaže skupljanje svjedočanstava. U tome se ističe fra Andrija Nikić sa suradnicima. Skupljeno šalje fra Baziliju Pandžiću u Rim da to pohrani u Franjevački arhiv. Kasnije je mnoga svjedočanstva prikupio i fra Jozo Vasilj. Zbog kratkoće prostora ne ćemo nabrajati druge, ali zacijelo treba spomenuti samostansku zajednicu na Širokom Brijegu koja je kroz sve ovo vrijeme nastojala učiniti što se učiniti dalo. Pravi zamah istraživanje doživljava 2004. kada je 4. studenoga ustanovljeno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Pročelnikom mu je postao fra Ante Marić. Povjerenstvo je obavilo mnogo posla, između ostaloga pokrenulo je i dovršilo poslove oko iskapanja i identificiranja trojice pogubljene subraće u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Zahvaljujući naporima provincijala fra Slavka Solde, kao kruna svega, dolazi 21. srpnja 2006. do imenovanja fra Luke M. De Rosa postulatorom Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Vicepostulatorom u rujnu 2007. postaje fra Miljenko Stojić.

Na putu prema mogućem proglašenju naše pobijene braće blaženima i svetima želimo ići njihovim stopama. To znači dvojako. Bili su veliki ljudi i veliki redovnici, što ne želimo smetnuti s uma, već izučavati i slijediti njihovu duhovnost. S druge strane želimo što podrobnije istražiti njihov život i rad, a posebno njihove zadnje trenutke života. Pri svemu ovome ne vodi nas mržnja ni prema kome, nego samo ljubav prema istini.

U traganju za saznavanjem što se točno dogodilo poglavito nam mogu pomoći još živi svjedoci. Stoga molimo svakog onog tko bilo kojim podatkom može doprinijeti što jasnijem rasvjetljavanju događaja, kao i otkrivanju nekog važnog zapisanog podatka, da to i učini. Svi potrebni podatci za stupiti u doticaj s nama nalaze se na Mrežnim stranicama www.pobijeni.info.

Povjesničari će još dugo govoriti o ovim događajima, kao i cjelokupno društvo. Nu, cijelo ovo vrijeme ne smije biti uporabljeno za ponovne podjele u hrvatskom narodu, već za jasno sagledavanje pogrješaka u prošlosti i uočavanje stvari koje bismo trebali činiti u budućnosti. I jedno i drugo odrazit će se na našu sadašnjost. Svi nevino pobijeni, ne samo fratri, bit će nam zahvalni na tome.

Miljenko Stojić

Zagreb, 9. veljače 2008.; Zagreb, 14. veljače 2008.; Split, 19. veljače 2008.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 7. ožujka 2008., str. 12. - 13.; 14. ožujka 2008., str. 12. - 13.; Brotnjo, 5, Matica hrvatska, Čitluk, 2008., str. 73. - 83.

...

UVOD

Prema Svetom pismu Crkva je misterij. On je nekada bio skriven u Bogu, no danas nam je objavljen i već je djelomice ostvaren (Ef 1,9 sl. Rim 16,25 sl.). Ona je nadalje misterij grješnog naroda koji već posjeduje zalog spasenja. Taj narod je grananje Kristova tijela i ognjište njegove ljubavi. Možemo je opisati i kao misterij božanskoljudske ustanove. On čovjeku pruža svjetlost, te oproštenje i milost »na hvalu slave Božje« (Ef 1,14).

Crkva je, dakle, vidljivi znak Božji na zemlji. Bog je po njoj nazočan u čovjekovu hodu ovom zemljom želeći kroz nju ostvariti spasenje koje je obećao svim ljudima. Zbog toga kada se vjernici sakupe želeći slaviti Boga i iskazati si međusobno prijateljstvo i ljubav, oni svemu svijetu iskazuju znak i očitovanje da je na djelu Bog koji ljubi i spašava svijet. Isus je rekao da je on s onima koji su sabrani u njegovo ime, pa makar bili dvojica ili trojica. Bog se, prema tome, služi Crkvom kao vidljivim znakom ili sredstvom kojim želi pokazati ljudima da se ne samo mogu ujediniti s njim, nego i međusobno u pravo jedinstvo i pravo bratstvo. No, Crkva je ujedno i sredstvo kojim će se to jedinstvo provesti i ostvariti, ne samo pokazati. Takvo jedinstvo donijet će na svijet plodove pravog čovještva, ljubavi i mira. Bit će to predokus potpuno sretnog i vječnog ujedinjenja ljudi u krilu Očevu.

Dolazeći na svijet Krist nije želio da mu drugi služe, nego je odlučio on služiti drugima. Stoga Crkva ima za zadatak u svijetu vršiti ulogu služenja da bi sve ljude dovela do spasenja i radosti. Ona, naime, na svijetu vrši Kristovo djelo i kroz nju On sam zapravo vrši svoje djelo. Crkva poglavito treba pomagati siromasima i svima onima kojima je potrebna pomoć i utjeha. Kao takva ona ne smije u ovome svijetu težiti za slavom, čašću, sjajem i vlašću. Treba ljudima pokazati kako će se otrgnuti od zemaljskih dobara i okrenuti se duhovnim dobrima. Ona će u njima probuditi snagu da drugima služe i pomažu da sretno stignu u vječnu domovinu.

Ne samo cjelokupna Crkva, nego svaki njezin član mora biti za ostali svijet vidljivi znak Božji i njegovo oruđe pomoću kojega će on ljude pozivati na dobro i voditi ih k spasenju. Zbog toga mora dopustiti da milost Božja djeluje u njemu i po njemu, te surađivati s onim što mu Bog u svome Duhu preko sakramenata i rasvjetljenja stavlja u srce.

Ljudska grješna pratvar u Crkvi doprinosi da ona zna odstupati od povjerene joj zadaće i uloge. Zbog toga joj je potrebna obnova, i to trajna. Njome se otkriva njezina izvornost i potvrđuje da je putnica koja je zajedno s drugima u Kristu pozvana na istu proslavu. Njezina proročka uloga ne da joj zaustaviti se u sadašnjosti i biti zadovoljna sa samom sobom, nego da neprestano bude okrenuta prema naprijed, prema boljem i savršenijem.

Ovo je kratki prikaz područja na kome je izrastao ovaj moj skromni rad. Crkva kao božanskoljudska ustanova nailazi na poteškoće u svom »snalaženju« sa svijetom, te zbog toga njezin izgled kroz povijest se neprestano mijenja. No, prema II.vat. saboru, svetost njezinih članova jest ono što će joj danas vratiti pravi izgled njezina lica.

 

 

I. CRKVA NA PUTU

Po prvom čovjeku Adamu grijeh je ušao u svijet. No, Bog u svojoj ljubavi ne odbacuje ljude zauvijek, nego ima namjeru spasiti ih i omogućiti čovjeku ponovno uspostaviti zajedništvo s njim. On ih ne spašava i posvećuje samo pojedinačno, već ima namjeru skupiti ih u narod koji će mu sveto služiti i spoznati njegovu veličinu. U Starom zavjetu zbog toga je na poseban način izabrao i vodio izraelski narod da mu on bude nositelj i čuvar njegovih obećanja. Sklapa s njim savez vjernosti. Dolazak Isusa Krista velika je prekretnica. On u svojoj krvi ustanovljuje Novi savez izabirući sebi novi narod sastavljen od Židova i ostalih naroda. Oni koji mu povjeruju preporođeni vodom i Duhom postat će »izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, pridobiveni narod... koji nekoć nije bio narod, a sada je narod Božji« (l Pt 2,9-10)

Glede povijesti spasenja vrijeme prije Krista možemo nazvati »Razdoblje Zakona«, a poslije Krista »Razdoblje Duha«. Nemam namjeru govoriti opširnije o njima, nego samo ukazati na vrijeme u kojem se nalazi Crkva. Ona je, naime, onaj Kristov izabrani narod. Uzeo ju je k sebi da mu bude oruđe otkupljenja sviju i poslao ju je u svijet kao »svjetlo svijetu i sol zemlji« (usp. Mt 5,13-16). Ucijepio joj je u svijest da ovo nije njezina prava domovina i baština. Na putu je i jednoga dana mora stići kod Oca, gdje njezina glava Krist sjedi na prijestolju i kraljuje. Duh Sveti bit će onaj koji će je iznutra neprestano obnavljati i davati joj jedinstvo, zbog čega nikada ne će moći niti nestati niti propasti.

Crkva, Narod Božji nije izvan vremena i izvan prostora, nego je uklopljena u sva zbivanja i sva događanja u čovječanstvu. »Narod Božji jest i mora biti unutar čovječanstva svjedokom onih viših božanskih, konačnih i posljednjih stvarnosti, prema kojima teži i u kojima se zaključuje sve što se sada na svijetu zbiva«.[1]

Dok je došla do nas, Crkva je krećući se i snalazeći se s ovim svijetom, prošla kroz različita razdoblja. Istina, ne smijemo postaviti oštru granicu među njima, jer ona se prelijevaju jedna u druga predstavljajući neprekidni rast Crkve. Ono što ih razlikuje jest vlastito poimanje svijeta i sve stvarnosti, te odnos prema njima. Tijekom ovih razdoblja raste i svijest Crkve o samoj sebi i njezina želja za trajnom obnovom. Promotrimo bitne značajke tih razdoblja.

 

 

1. Razdoblja Crkve

Odnos Crkve i društva kroz povijest uvijek je bio podložan promjeni. Crkva je zauzimala različite stavove, već prema povijesnim prilikama i poteškoćama s kojima se susretala. Njezino lice tako je poprimalo različite izglede, ali je biće uvijek ostajalo isto. Ona je u svojoj biti, naime, nepromjenjiva po božanskoj odredbi i namisli.

 

 

1.1. Svetopisamsko razdoblje

Novi savez je na svom početku. Isus navješćuje Božje ili nebesko kraljevstvo. Ta tema zauzima središnje mjesto u njegovu navještanju. Što god radi i čini nosi obilježje Božjeg stvaralačkog zahvata u povijesti. Preko njega Bog objavljuje sebe i svoju zauzetost za čovjeka. Božje će kraljevstvo u svojoj punini doći na kraju vremena (Lk 21,31). S Isusom ono prožima sadašnjost i jamči sretan ishod konačne dovršenosti.

»Božji zahvat ne ostavlja čovjeka pasivnim nego ga angažira u najvećem stupnju: budi u njemu svijest odgovornosti ne samo za osobnu sudbinu nego za sudbinu čovjeka i svijeta u cjelini«.[2] Isus uspostavlja osobno zajedništvo ljubavi svih ljudi kao temelj na kojem se bez straha može dalje graditi. »Sve što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima. U tome je sav Zakon i Proroci« (Mt 7,12; 22,37-40).

U svom navještanju Isus je pristupačan svima. Ne veže se ni uz jednu vjersko-političku stranku. Ponaša se kao jednostavan i slobodan građanin – civil, laik. Nazivali su ga učiteljem, ali on ništa nema s tadašnjim učiteljima. Stvara zajedništvo s ljudima na temelju slobodne odluke za život s Bogom. Uči ih da Božju volju vrše u svakodnevnom životu.

Isusovom smrću »njegova stvar« ne prestaje. Nastavlja je Crkva svojim rođenjem na Duhove. »Crkva je u prvom redu skup ljudi i žena iste vjere i iste nade koji se – premda raspršeni – okupljaju svjesni svoga jedinstva«.[3] Razlikuju se od svih drugih religijskih skupina. Apostoli su poglavari, obdareni karizmom upravljanja, bez primisli da su oni nešto posebno u Crkvi. Prijelaz u drugo stoljeće mala je prekretnica. Apostoli su pomrli, izuzevši Ivana, i stvara se ustrojstvo, gipko i napredno, sa sviješću o kolegijalnoj odgovornosti. Tek poslije nekoliko naraštaja biskupi će se izdvojiti kao nositelji službe upravljanja. Izabire ih cjelokupna zajednica na svome sastanku. Crkveno ustrojstvo sređuje se tijekom drugog stoljeća. No, Crkva se još ne zamišlja kao stado nijemih ovaca, vođenih biskupovim štapom. Ona je okupljena oko Krista, a vodi je Duh Sveti koji joj daje obilje svojih darova. Karizma i institucije nisu suprostavljene, nego žive zajedno. Pogani zavide kršćanima na ljubavi i čovječnosti koje pokazuju osjećajući da »tu ima nešto«.

Kod kršćana ovog razdoblja nailazimo na svijest o napetosti između Crkve i svijeta. Još nije došlo do konačne podjele i napetosti između klera i vjernika. U Starom savezu postoji jedinstvo Božjeg naroda i naroda u političkom smislu. Prvi kršćani razilaze se s pojmom potpune države. Crkva i poganska država ne žive skupa.

 

 

1.2. Poslijesvetopisamsko razdoblje

Milanski edikt 313., kada car Konstantin daje kršćanima slobodu, početak je novog razdoblja Crkve. Stvara se usko jedinstvo Crkve i države. Uporno se širi mišljenje da je Crkva društvo božanskog prava. Nestaje napetosti između Crkve i svijeta, što je prema Novom zavjetu za nju bilo konstitutivno. Stvara se sada napetost u samoj Crkvi, budući da biskupi postaju visoki državni službenici zaokupljeni vođenjem državne politike. Nije stoga čudo da se stvara jaz između svećeništva, odnosno monaha s jedne strane i laika s druge. Ujedno je to i stvaranje dva svijeta u Crkvi: svijet onih koji vode »duhovni život« i svijet onih čiji je život laički, »s manje duha«. Izgrađeni su sustavi narodne i državne Crkve. Rodiš li se u katoličkoj državi smjesta si član Katoličke crkve. »Karizmatik apostolske Crkve gubi svoju konstitutivnu ulogu na izgradnji zajednice i povlači se u samostan, u mistiku... crkvena hijerarhija je slika božanske hijerarhije; službene funkcije nisu se svodile samo na duhovno zajedništvo svih, nego su one Božja i Kristova reprezentacija s određenim zahtjevom za isključivošću«.[4]

Kršćanska vjera u zapadnom i europskom srednjem vijeku izgleda kao nerazoriva kula. Nju bitno ne ugrožava ni tragični rascjep između Istočne i Zapadne Crkve. Ono što nju tada najviše zanima jest njezin sadržaj. »Istinitost vjere bila je tada važnija od slobode pojedine osobe. U slučaju sukoba uvijek se odlučivalo za istinitost vjere, a protiv slobode«.[5] Nastoje se pronaći i naglasiti razlike spram drugih vjeroispovijesti. Crkva živi u duboko obrambenom stavu, iako ustvari ima svu vlast sa svim štetnim posljedicama. Naglašava se umsko i razumske prihvaćanje vjere, te uloga Crkve u procesu vjere. Gotovo da se izgubilo poimanje da je svaki kršćanin hram Duha Svetoga i da zajedno predaju iskustvo Boga.

 

 

1.3. Razdoblje novog doba

U ovom razdoblju dolazi do razlaza između Crkve i svijeta. Svijet se odcjepljuje od nje i smatra se samosvojnim. Ima svoj život izražen kroz politiku, kulturu, znanost, tehniku, društvene organizacije koje više ne stoje u službi ciljeva Crkve. Suvremeni čovjek udaljava se od Crkve. Ona je zbog toga prisiljena razvijati misionarsku dinamiku, budući da njezini vjernici postaju manjina, čak i u zemljama kolijevkama kršćanstva. Izgubila je sliku čvrstog ustroja u kojem se ljudi jednostavno rađaju i time potpadaju pod njegove zakone. Sredinom 20. st. ovo dolazi do punog izražaja. Svijet se potpuno »oslobodio«. Kršćansko vjerovanje više nije mjerilo javnog života i javnog mišljenja. Jednako su se u vrtlogu zbivanja našli klerici, kao i laici. Zajednica, nekadašnji model Crkve, ponovno izranja iz stoljetne zaboravljenosti. Čini je skup vjernih, osvjedočenih, zauzetih kršćana što žive u društvu sa suprotnim vrijednostima. »To je Crkva onih koji se obraćaju osobno i korjenito, na osnovi duboke pogođenosti, koji su primili krštenje i Duha Kristova (usp. Dj 2,38)«.[6] Crkva naime »ako želi svjedočiti za Krista i objavljivati ga svijetu, mora biti u zajednici i s Kristom i sa svijetom; mora ostati vjerna Evanđelju, a istodobno ići u korak sa svojim vremenom i potrebama konkretnog čovjeka«.[7]

Posljedica gore navedenih promjena jest vraćanje nositelja službe k Narodu Božjem. »Tzv. "nesigurnost uloge" svećenika (kao i biskupa) ne samo unutar društva nego i unutar Crkve nestat će kad se služba vodstva opet bude shvaćala i živjela kao karizma među drugim karizmama«.[8] Narod Božji je sve više narod Božji bez pojedinaca koji bi nekako bili bliže Bogu.

Za Crkvu je počela nova budućnost, obećavajuća i zahtjevajuća. Novo doba ide svojim putom, dok Crkva mora pronaći zajednički jezik s njim. Papa Ivan Pavao II poručuje: »Današnja Crkva ne treba novih reformatora. Crkva treba novih svetaca«.[9]

Za Crkvu je počela nova budućnost, obećavajuća i zahtjevajuća. Novo doba ide svojim putom, dok Crkva mora pronaći zajednički jezik s njim. Papa Ivan Pavao II poručuje: »Današnja Crkva ne treba novih reformatora. Crkva treba novih svetaca«.[9]

 

 

2. Usmjerenje crkve u svijetu prema II. vat. saboru

II. vat. sabor shvaća i proniče razdoblje novog doba. S njime se u Crkvi rađaju nove misli i ponašanja. »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu, naime, sačinjavaju ljudi koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu kraljevstvu. Oni su primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zbog toga zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom poviješću« (GS l). Na drugome mjestu Sabor kaže: »Danas čovječanstvo proživljava novo razdoblje svoje povijesti, u kojem se duboke i brze promjene postupno proširuju na cijeli svijet... zbog toga već možemo govoriti o pravom društvenom i kulturnom preobražaju, koji zadire također u vjerski život« (GS 4).

Pitanje je sad kako da se Crkva postavi u svijetu i što je ono posebno što Crkva, odnosno njezini vjernici posjeduju i donose sa sobom kad zajedno s drugima surađuju na izgradnji svijeta?

Sabor nas najprije uči da je Crkva eshatološki usmjerena i da nema namjeru opredjeljivati se za stvaranje ili očuvanje ovakvog ili onakvog poretka u svijetu. Ona želi voditi čovječanstvo prema Sveobuhvatnom, dovesti ga do Boga. Ipak, ona ne može stajati potpuno po strani dok se gradi novi svijet, makar nema pozvanja ni poslanja sama ga izabrati i graditi. »Izgradnja što prikladnijih uvjeta života u kojima čovjek lakše može izrasti u zrelu ličnost, a ne biti podvržen robovanju stvarima ili drugim ljudima, to ne može biti za Crkvu indiferentno, jer su to uvjeti za ono što je njezin specifičan zadatak«.[10] Crkva vjeruje da će se jednog dana slobodno čovječanstvo sjediniti s Bogom u ljubavi. Zbog toga se zanima za rast čovjeka u slobodi i ljubavi. Postoje, istina, u svijetu skupine koje zatvaraju čovjeka u svijet niječući Božju transcendenciju. Crkva priznaje njihovo postojanje, budući da štiti i poštuje nepovredivost čovjekove ličnosti. Nudi im lojalnu suradnju tražeći samo za sebe slobodu. Kršćane, pak, potiče i ohrabruje da se zbog svoga eshatološkog poziva još više dadnu na zalaganja da se izgradi bolji i čovječniji svijet.

Vjera u Isusa Krista je ono posebno što Crkva sa sobom donosi. »Ne kao nešto što bi svi najprije trebali priznati i prihvatiti, već kao novo počelo života i djelovanja koje živi u samim kršćanima i na temelju kojega kršćani prihvaćaju svijet i čovječanstvo kao braću, te su spremni iskazati svima svoju službu«.[11]

I prije II.vatikanskog sabora kršćani u svijet unose svoju vjeru, ali s mentalitetom da drugi najprije prihvate ono što vjerujemo kao temelj svakog rada i suradnje na izgradnji svijeta. Bio je to preduvjet za suradnju. Danas vidimo da je to pogrješan stav. Došli smo do uvjerenja da ono bogatstvo što nam ga vjera daje ne smijemo držati zakopano, nego ga otkriti i iznijeti pred druge. U čovjekovu životu, naime, vjera »jest kao novo počelo mišljenja, života, djelovanja: ona se mora u životu očitovati i čovjekov život oploditi, učiniti da čovjek izraste kao osoba u neslućenim dimenzijama.[12]

Vjera čovjeku daje osvjetljenje njegove egzistencije, svijeta i povijesti. Ali ipak mu ništa ne govori o građi tvari, već to čovjek uči živeći u svijetu.

No, živeći u svijetu Crkva dolazi u doticaj i s njegovim ćudorednim zlom, s grijehom. Njezini članovi griješe. Istina, Crkva ne može izgubiti svoju svetost zbog grijeha svojih članova, jer je ontički sveta. Međutim, grijeh prekriva i zatamnjuje njezinu svetost tako da ona izgleda okaljana pred očima onih koji je gledaju izvana. »Pa ipak, Crkva ne tjera grješnike iz svog krila, nego samo njihov grijeh. Ona ih zadržava u sebi s nadom da će ih uspjeti preoblikovati... Zbog grijeha grješnika, a to smo mi, Crkva se ponizuje, ona se kaje, ona čini pokoru, ona se čisti, ona moli svaki dan u Očenašu za otpuštenje svojih dugova«.[13]

Crkvi je, dakle, potrebna trajna obnova. Prema »Lumen gentium« to je poziv svih na svetost u Crkvi. Na Saboru kardinal A. Bea traži da se taj poziv što čvršće i obilnije svetopisamski utemelji. Neka to bude i naše polazište u slijedećem poglavlju.

 

 

II. TEMELJNA PITANJA SVETOSTI I OBNOVE CRKVE

Svetost i grješnost, Božje kraljevstvo i svijet dva su stupa na kojima počiva zgrada Crkve.  Sređujući sebe prema njima, Crkva može pogriješiti na tri načina. Prvi način je kada se Crkva potpuno identificira s Božjim kraljevstvom izgrađujući potpuno apstraktnu i idealiziranu sliku svoga postojanja prožetu duhom potpuno indiferentnom na povijesne promjene. Drugi ekstrem nastaje kada se Crkva identificira sa svijetom. Lice Crkve obilježeno je tada oznakama pretjerane svjetovnosti. Njezine snage u konfliktu su s drugim snagama svijeta. Na trećem mjestu je pogrješka usredotočenja Crkve na samu sebe bez ikakva dodira s kraljevstvom Božjim i svijetom. Sama je sebi dovoljna, trijumfalna, savršeno društvo, propuštajući priznati relativnu autonomiju svijeta.

Ove opasnosti moraju biti prevladane u Crkvi. Božje kraljevstvo, svijet, Crkva, svatko mora naći svoje mjesto. Pri tom »Crkva je uvijek viđena kao konkretni i povijesni znak (kraljevstva Božjeg i spasenja) i kao njegovo sredstvo (posredovanje) u spasenju svijeta«.[14]

 

 

1. Svetopisamski izričaj o svetosti Crkve

Kada govori o svetosti, Sveto pismo je najprije primjenjuje na Boga, a onda na njegov narod. Svetost je ne samo čovjekova reakcija pred božanskim, nego prije svega objava Boga samoga. Od njega je ljudi primaju i njezina je narav pitanje misterija Boga i njegova doticaja s ljudima. Ona je najprije nešto vanjsko predmetima, mjestima i osobama što ih čini svetima. Tek darom Duha Svetoga postaje stvarna, nutarnja, saopćenje Boga samoga.

 

 

1.1. Stari zavjet

Novi zavjet često govori o Crkvi kao o Narodu Božjem. No, pojam svetosti tog naroda svoje korijene ima već u Starom zavjetu.

Hebrejska riječ za svetost u Starom zavjetu jest qodeš. U svome korijenu znači odsjeći, odvojiti. Onoga koji je čuje želi usmjeriti prema ideji odvajanja od profanoga. Za Židove svete su stvari neizmjerno uzvišene, te se mogu dotaći tek pod stanovitim uvjetima obredne čistoće. Čovjek postaje svjestan svoje malenosti i svoje grješnosti. Poglavito je svet Bog u samome sebi. Ali je svet i zbog onoga što je učinio za svoj narod i što mu neprestano pruža ruku pomirenja. »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš« (Iz 40,1). On želi biti u tome narodu i time ga čini svetim (am qadoš), izabranim i izdvojenim da drugima naviješta kult pravoga Boga.

Svetost i posvećivanje naroda najprije se očituje u obdržavanju ritualnih propisa. Nužno je pridržavati ih se da bi se moglo stupiti u doticaj sa sakralnim. Bog sebi pridržaje mjesta, osobe, predmete, vremena... Budući da je to njemu posvećeno, zabranjeno je za svjetovnu uporabu. Sveti su, ali ne u onoj mjeri u kojoj je svet Bog. Istodobno zastiru i očituju Božju svetost.

U knjizi Levitskog zakona u kodeksu svetosti (17. – 26. pogl.) stavlja se novi naglasak na svetost. Taj dugački govor upućen Izraelcima pun je raznih propisa i predstavlja Izrael kao kultnu zajednicu usmjerenu prema hramu u kojem se nalazi sveti Jahve. Nije više naglasak samo na ritualnoj, nego i na ćudorednoj svetosti.

Svojom nazočnošću u izraelskom narodu Bog posvećuje taj narod. Izvodi ga iz Egipta i sklapa s njim Savez čineći ga narodom koji će drugim narodima navijestiti uzvišenost jedinoga pravoga Boga, Jahve. Na taj zov Izraelci moraju odgovoriti osobnim posvećivanjem. Pozvani su očistiti se od svake prljavštine i sudjelovati u liturgiji promjene srca, tako da će od Boga poslani proroci morati pozivati na pokoru i obraćenje. Krajnja točka posvećivanja jest postizanje »svetosti«. Mnogi to ne će postići. Svetim će postati onaj »mali ostatak« preživjelih na Sionu, skupina što je dostigla cilj kojemu teži svaki pobožni Izraelac.

Objava Božja preko svog naroda ostaje čujna u povijesti. »Njegovo je djelovanje kao sjeme i kruh i od njega se može živjeti što našu situaciju čini spasenjskom. Nije to tuđ govor, njegova nam je riječ dapače vrlo blizu. Sve to tvori narod koji on poziva, prožima, zahvaća i time taj narod postaje svetim narodom«.[15]

 

 

1.2. Novi zavjet

Svetost se iz Starog prelijeva u Novi zavjet. Svet je Bog, njegov zakon i savez, anđeli, proroci, svetopisci, pojedini vjernici, zajednica vjernika, stvari, mjesta. No, tek događaj Duhova pravi je korijen novozavjetnog poimanja svetosti.

Jahvino svojstvo svetosti u Novom zavjetu prenosi se na Isusa. »Jer je začet po Duhu Svetom, zvat će se Svetim i Božjim Sinom« (Lk 1,35; Mt 1,18). Njegova svetost očitovat će se u njegovim djelima, čudesima i naučavanju. U svetosti je potpuno jednak Bogu, svome svetom Ocu. One koji ga prime otvorena srca čini svetima, jer »ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom« (Iv 17,19). Posvetivši se Kristom vjernici su se posvetili i Duhom Svetim koji ih ispunja darovima i karizmama. Dolazak Duha mnogo je snažniji nego u Starom zavjetu, pa se govori o ispunjenju mesijanskih vremena. »Prvi kršćani žive iz svijesti ovoga zajedništva s Duhom Svetim: on nas vodi naprijed, upravlja nas, misli u nama i djeluje po nama«.[16] Duh Sveti trajno ostaje s posvećenima zbog čega Pavao govori da su oni »hramovi Duha Svetoga«, »hramovi Božji« (l Kor 6,11.20; usp. 3,16 sl). Djeca su Božja što u sebi imaju izvor Božje svetosti.

Svetost novozavjetne zajednice posebno je poglavlje. Dva su novozavjetna teksta za nas posebno važna. Prvi u 2 Kor 11,1-4 govori o opasnosti otpada od vjere. Pavao opominje vjernike da ostanu ustrajni i vjerni. Samozvani učitelji propovijedaju lažnog Krista, a Pavao bi Crkvu u eshatonu želio privesti Kristu zaručniku kao čistu djevicu. »Tu je Pavao na crti starozavjetnih proroka. On ne optužuje za nevjernost, ali upozorava na opasnost od nevjernosti«.[17]

Ef 5,21-33 jest drugi značajni tekst o odnosu Crkve i Krista. Pavao govori o Crkvi kao tijelu i zaručnici Kristovoj. Isusova smrt na križu bila je njegovo predanje za svoju Crkvu, a krsno preporađanje jest neprestano prikupljanje Crkve. Sve to čini jer je sebi želi dovesti neporočnu. Ovim tekstom Pavao je želio govoriti o kršćanskoj obitelji, ali je izrekao dogmatsku misao o zaručničkim odnosima Krista i Crkve.

Crkva je već sada sveta. Kakvom svetošću? Darovanom ili ontološkom, ćudorednom ili stečenom? Nisu svi jednodušni u tome. Za protestantske bibličare tu se poglavito radi o kultnoj svetosti. Ako pobliže promotrimo Pavlovo naučavanje, svetost Crkve treba shvaćati u svjetlu onoga što »već« jesmo i što »još nije« dovršeno. Kršćanska zajednica na ovoj zemlji već ima pravu svetost, a ne samo kultnu, ali ta će se njezina svetost konačno ostvariti tek u eshatonu. Pavao, čak, kršćane najprije naziva svetima, da bi ih poslije napao zbog nećudoređa. Postoji znači izvjesna napetost između posvećenosti vjernika i grijeha koje čine. Logično da ta napetost prelazi i na čitavu Crkvu.

Govoreći o svetopisamskim temeljima svetosti, vidimo da je s jedne strane samo Bog svet i da svaka svetost dolazi od njega. Svet je Božji narod, sveta je Crkva. S druge strane ova Božja svetost u vidu milosti traži da i čovjek odgovori svetošću. A upravo tu nastaju poteškoće.

 

 

2. Izvansvetopisamski izričaj o svetosti Crkve

S Kristom je Bog posegao u svjetsko zbivanje. Svijet više nije taman i mračan, nego sveto prodire u njega i ne da se više odatle istisnuti. Kršćanski vjerovjesnici od početka žele to navijestiti ljudima ovoga svijeta i s njima se kao Crkvom pokloniti pred Bogom u molitvi tražeći najprije Kraljevstvo Božje i nadilazeći čitav svijet. Ali Krist ne želi biti nazočan samo po Riječi koja se naviješta. »On hoće da bude među nama u svojim posvećenima, u čijim srcima stanuje po vjeri (Ef 3,17) i od kojih se gradi sveta zajednica«.[18]

 

 

2.1. Predaja

Već u II. st. susrećemo naziv »sveta« za Crkvu kao najstariju oznaku koju joj daje ispovijest vjere. Ona je sveta ne samo u svojoj Slavi, nego i u svojim udovima koje je krštenje posvetilo. Grješnici su u njoj razdirani između svoga grijeha i poziva da budu sveti kao što je Crkva sveta. Po primjeru svoga Učitelja Crkva ih ne odbija, nego im dijeli oproštenje i očišćenje. Nema svrhu u samoj sebi. Ljude samo privodi kraljevstvu Božjem gdje će biti zamijenjena Kristovom paruzijom. Progoni potiču tu njezinu čežnju za konačnim smirenjem.

Kad apostolski oci II. st. govore o svetosti Crkve čine to u duhu svetopisamskih tekstova. U djelu »Polikarpovo mučeništvo« namjesto izraza »Božja Crkva« rabi se naziv »sveta«. Pišući djelo »Poslanica Traljanima« biskup i mučenik Ignacije naziva je svetom i izabranom od Boga. U »Herminom Pastiru« nailazimo na razmišljanje da je Crkva sveta, ali da njezini članovi znaju i sagriješiti. Origenov »Libellus de oratione« govori o Crkvi kao zajednici savršenih. Ta svetost se proteže i na vjernike. Za Origena vjernici su sveti »ukoliko se znaju kajati za grijehe i tražiti sakramentalno oproštenje«.[19]

Napisavši »Retractationes« Augustin naučava da Crkva nije sada sveta, nego se tek pripravlja da to bude. Zato svaki dan treba govoriti »Oprosti nam duge naše«.

 

 

2.2. Dokumenti crkvenog učiteljstva

U simbolu vjere jeruzalemske Crkve koji je nastao oko 348. nailazimo na naziv svet za Crkvu i nazive »jedinu« i »katoličku«. Po prvi put sve četiri formule za Crkvu (jedna, sveta katolička i apostolska) susrećemo u Epifanijevu vjerovanju iz 374. Sabor u Carigradu 381. konačno ih je priznao za službene. Time ujedno ulaze na široka vrata i u katoličku teologiju. Crkveno učiteljstvo ne dopušta da se taj pojam suzi samo na ćudoredno svete ili predestinirane. Po nauci sv. Augustina sadržanoj u teoriji o pšenici i kukolju, gradu Jeruzalemu i Babilonu, »postoje grješnici i oni pripadaju Crkvi«.[20] Ouesael tvrdi da su svi članovi Crkve sveti (DS 2474). Osuđuje ga Klement XI. 1713. Hus tvrdi da ima onih koji su predestinirani na spasenje i jedini sveti. Osuđen je i on (DS 2615). I. vat. sabor uči da je izvanredna svetost Crkve zajedno s drugim oznakama trajni motiv vjerodostojnosti (DS 3013). Leon XIII. enciklikom »Satis cognitum« (1896.) i Pio XII. enciklikom »Mystici corporis Christi« ne shvaćaju Crkvu kao nešto statično i sigurno nego »Crkva u određenom smislu ima sakramentalnu strukturu.

U sakramentu treba razlikovati »između svetog znaka kao takvoga (i uvjeta njegove vrijednosti) s jedne strane i sakramentalnog znaka ukoliko sakramentalna milost stvarno djeluje i znak je njome ispunjen s druge strane«.[21] Nešto slično čini i II. vat. sabor promatrajući Crkvu kao ostvarenje misterija spasenja u Kristu, a izvana je gledajući kako se očituje pred ljudima u konkretnim povijesnim prilikama. Naučava da ju je Krist svojom svetošću posvetio, ali budući da je sastavljena od grješnika u istom trenu je sveta i neprestano potrebna čišćenja (LG 8). Duh Sveti joj pomaže da čitava prođe kroz kušnje (LG 9). II. vat. sabor čvrsto ostaje pri tradicionalnoj katoličkoj nauci o svetosti Crkve »ali, ne zaboravlja činjenicu da svi vjernici zajedno s vidljivim poglavarima ponekad svojim propustima pravo lice Boga i religije skrivaju a ne ponazočuju (G3 19), te da je grijeh u Crkvi žalosna stvarnost koju ne valja prikrivati«.[22]

 

 

3. Pogledi današnje katoličke teologije

U prethodnom odsjeku već smo nešto progovorili o grješnosti Crkve. Ovdje tu temu želim šire prikazati, budući da se često život Crkve razlikuje od onog što ona naučava. Mnogima je to izgovor da ne dođu Bogu i prema njegovim zapovijedima ravnaju svoj život.

 

 

3.1. Istovremena svetost i grješnost Crkve

Mišljenja su različita. Crkva je nešto više od običnog skupa, društva ljudi. Ali u čemu se sastoji i kako je ona »nešto više«?

Govoreći o Crkvi u svjetlu Svetog pisma, predaje i crkvenog učiteljstva švicarski ekleziolog Ch. Journet kaže da Crkva nije istina bez grješnika, ali da jest bez grijeha. Grijesi u Crkvi dolaze od ljudskosti, a ne od crkvenosti njezinih članova. Griješeći postaju kao suhe grane na stablu i udaljuju se od Crkve.

Nešto slično naučava i Y. Congar. »Mora se razlikovati između grijeha u ćudorednom i u stvarnom smislu riječi i između granica, propusta i povijesnih grješaka... ne postoji grijeh Crkve kao takve... koja je u transcedentalnom smislu zaručnica Isusa Krista«.[23] Njegovo je mišljenje da Crkva ne griješi u strogom smislu riječi, budući da za grijeh može biti odgovorna samo pojedina osoba. Crkva kao institucija čini razne socijalno-ćudoredne propuste koji smetaju ljude današnjeg vremena. No, sakramentalni čini koje učine grješni službenici Crkve valjani su jer ljude ne posvećuju svećenici i biskupi, nego Krist. Naravno da njihovi nedostaci štete ugledu Crkve. Pojam subjektivne svetosti Crkve Congar uvodi prvi. Objektivna svetost bila bi ona svetost koju Crkva ne može izgubiti. Crkva je ima kao institucija spasenja ili »Ecclesia congregans« Subjektivnu svetost stječe uz pomoć Božju kao zajednica naroda Božjeg. Bila bi to »Ecclesia congregata«.

K. Rahner u djelu »Kürche der Sünder« povijesnu Crkvu naziva »Svetom Crkvom grješnika«. Za njega Crkva u isto vrijeme je i grješnica i sveta, »simul sancta et peccatrix«. Argument mu je za to da katolička teologija već stoljećima govori o nužnosti obnove i čišćenja Crkve. Unatoč grijesima Crkve »ova je Crkva u svojoj stvarnosti "prava" Crkva, jedina Crkva, Crkva Božja i njegova Krista, domovina naših duša, mjesto na kome nalazimo živoga Boga nade i vječnog spasenja«.[24] Potvrdu za svoje mišljenje traži u onim dokumentima II. vat. sabora, osobito LG, gdje se govori da je »Ecclesia simul sancta et semper purificanda« (LG 8). Grijesi njezinih članova odnose se i na nju čitavu. Ona za njih predstavlja sredstvo spasenja.

Promatrajući konkretnu ljudsko-povijesnu stvarnost Crkve H. Küng zaključuje da je Crkva narod grješnika. Odatle dolazi njezina grješnost. »Upravo zbog toga što Crkva nije čista supstancija, idealizirana, samosvojna i odijeljena od svih ljudi već je zajedništvo onih koji vjeruju, upravo zbog ovoga – sigurno ne zbog grijeha svojih grješnih članova – ona je grješna Crkva«.[25] Svetom Crkva može postati samo ukoliko je otvorena Božjem djelovanju. Vjerovati u takvu svetu Crkvu znači vjerovati u Boga koji posvećuje u Crkvi i po Crkvi.

Postoje još mnoga druga mišljenja. Po II. vat. saboru svi imaju u nečem pravo, ali nijedno se mišljenje ne može nametnuti kao jedino potpuno ispravno. »Zajednički elementi ovim mišljenjima koja su u okviru katoličkog zajedništva jesu ovi:

1. Crkvu ne smijemo prikazivati kao neku irealnu tvorevinu, nego kao konkretni narod Božji, i stoga kao zajednicu svetih i grješnih ljudi.

2. Ipak je posebno obilježje Crkve svetost, a ne grijeh jer je okuplja i vodi Bogu Kristu po Duhu.

3. Crkva je subjektivno sveta kao cjelina, jer joj je Krist zaslužio nerazorivu svetost, te ju je zauvijek sebi pritjelovio kao svoje tijelo i zaručnicu.

4. Unatoč svojim nedostacima Crkva ostaje sakramenat spasenja za svijet.

5. Ćudoredna svetost članova Crkve ovisi od većeg ili manjeg odaziva njezinih članova.

6. Crkva će postati potpuno čista i sveta tek u eshatonu«.[26]

 

 

3.2. Božja uspostava i ljudsko izgrađivanje Crkve

Bog je tijesno povezan sa svojom Crkvom i ne dopušta da ona postane nevjerna zaručnica. Nerazorivo je sveta i Krist djeluje u njoj i po njoj. No, i »grješni ljudi« imaju važnu ulogu. »Crkva se ne izgrađuje sama od sebe po darovima Božjim, nego po odgovoru ljudi na ove darove Božje«.[27]

Istina, ljudi ne odgovore uvijek potpuno na ovu zadaću. Ta grješnici su. Jedino je to potpuno učinila Marija svojim životom i radom, tako da je poneki nazivaju personifikacijom svete Crkve. »Bogu je neizmjerno važan čovjekov odgovor. Ono što čovjek stvara u vjeri i ljubavi izgrađuje Crkvu za vječnost: i to je uistinu Crkva«.[28] Ono što je Bog zamislio o svojoj Crkvi povjereno je njezinim ministerijalnim službenicima da dalje razvijaju.

U Crkvi postoji svetost inicijative ili darovana svetost ili objektivna svetost, te subjektivna ili odazivna svetost. Darovana svetost je nerazorivo sveta, budući da nam ju je darovao sam Bog. Crkva je također posvećena snagom Evanđelja, te krštenjem po kojem krštenici postaju uistinu sveti. Duh Sveti je neprestano posvećuje i čuva. Promatrajući Crkvu sa strane odazivne svetosti vidimo da je ona trajno vjerna Kristu. Pojedini njezini članovi istina griješe, ali Krist uvijek u njoj budi nove snage. Ćudorednu svetost Crkve povećavaju oni koji žive po Božjem naumu i neprestano se obraćaju od svojih grijeha. Ta svijest obraćanja od grijeha treba neprestano rasti i sazrijevati. I tu se nalazi ona glavna veza između darovane i zadane svetosti, odnosno između Božje uspostave i ljudskog izgrađivanja Crkve.

 

 

4. Obnova Crkve kao poziv svih na svetost u Crkvi

Krivo je ako se pokušavaju obnoviti samo pojedina područja u Crkvi. Cjelokupna Crkva treba obnovu i to u svojoj dubini. Istina, »Crkva se može i mora obnoviti, ali ne može se i ne smije promijeniti«.[29] Najpotpunija i najsveobuhvatnija obnova jest nastojanje za postizanjem subjektivne ili odazovne svetosti u Crkvi. Sam Bog je Crkvu stvorio i želi da ona bude sveta kao što je i on svet. Već od početka postoje u njoj slabosti, razilaženja, čak skandali. »Ako se Crkva sama ne obnavlja ili se to dovoljno ozbiljno ne čini, tada je izložena opasnosti da nestrpljivi reformatori svojim nastojanjima razorno djeluju na nju«.[30]

 

 

4.1. Poziv na svetost i obnovu

Crkveni sabori događaji su koji zasijecaju duboko u život Crkve. Za nas danas od posebnog je značenja II. vat. sabor. U dokumentu »Lumen gentium«, u njegovom V. poglavlju, naširoko govori o Crkvi ističući da je ona nerazorivo sveta, te da su svi pozvani na svetost u Crkvi. Tu dužnost sabor izvodi iz krsne posvećenosti svakog vjernika (LG 40). Uzor svake svetosti jest Isus Krist. »Budite, dakle, savršeni i vi, kao što je i Otac vaš nebeski savršen« (Mt 5,48).  Da im pomogne dostići tu savršenost Bog ljudima šalje Duha Svetoga. On u njima budi veliku ljubav za Boga (usp. Mk 12,30) i veliku ljubav među njima samima (usp. Iv 13,34; 15,12). Poticaj stoji u Božjoj ruci. Isus Krist ljude opravdava i čini ih sinovima Božjim, dionicima božanske naravi. Postali su sveti. Zato tu svetost u životu trebaju držati i u njoj napredovati. Pavao ih opominje da žive »kao što se dolikuje svetima« (Ef 5,3). No, dođu i trenuci kada se pogriješi. Neka tada mole »i otpusti nam duge naše« (Mt 6,12).

Svi kršćani pozvani su na puninu kršćanskog života bez obzira u kojem su staležu i na kojem položaju. »Lumen gentium« također ističe da se ovom svetošću u zemaljskom društvu promiče čovječniji način života, podcrtavajući time svetost kao jednu od osnovnih sastavnica kršćanskog humanizma.

Kad govori o svetosti onda II. vat. sabor ne podrazumijeva pod tim neko čudaštvo ili izvršavanje neobičnih djela, nego potpuni kršćanski život i savršenstvo ljubavi. Sabor kaže: »Stoga je znak pravog Kristova učenika i ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu« (LG 42). Ona u pojedincu raste i donosi plodove njegovom zauzetošću u slušanju riječi Božje, sudjelovanjem u liturgijskom i sakramentalnom životu, molitvom, služenjem bližnjemu... Po ljubavi bi se Kristovi vjernici trebali prepoznavati u današnjem svijetu. Svetost pomaže ljudima izgrađivati bolji i pravedniji svijet. Propovijedanjem duhovnih vrjednota Crkva uzdiže čovječanstvo u ćudorednom pogledu. Živeći zajedništvo s Bogom i ljudima Crkva promiče opću pravdu i pridonosi pozitivnijem vrjednovanju svakog čovjeka. Pri tome ona ne izdvaja neke izabrane, nego prije svega nastoji podići i osokoliti one koji su pali. I to je ustvari prava obnova.

 

 

4.2. Plodovi poziva na svetost i kako je ostvariti

Božji narod pozvan je njegovati život izgrađen na temeljima Isusove zamisli o savršenosti i donijeti bogate plodove. Bilo je istina razdoblja kada se nije mislilo da su svi jednako pozvani na savršenost. S takvim mišljenjem prekinuo je II.vat. sabor. Svi su pozvani na svetost, jer po krštenju su primili ontološko posvećenje koje moraju životom držati, razvijati i usavršavati.

Bog poziva ljude na svetost po svojoj odluci i po svojoj milosti, a ne po njihovim djelima. On je u njima začetnik i dovršitelj svake svetosti. I kao što ju je on propovijedao svima, dužni su i oni činiti tako. Poslat će im Duha svoga da ih iznutra pokrene da bi ga više uzljubili (usp. Mk 12,30) i da bi se po njegovu primjeru međusobno sami ljubili (usp. Iv 13,34; 15,12). Od njega će dobiti snagu za stjecanje savršenstva. Nju moraju uporabiti da bi slijedili njegove stope i svoj život uskladili s njegovim.

Svetost članova Crkve od velike je važnosti za njezinu »navjestiteljsku« zadaću. Kršćanska zajednica mora nastupiti kao živi svjedok da je Isus Krist uskrsnuo i da je živ. Tako će biti znak onima koji više nemaju vjere u Boga ili im ona prolazi kroz krizu kolebanja. Navijestit će ljudima da postoji živi Bog, da je on s njima i da spašava svijet.

Pitanje je što se hoće reći tim »biti živi svjedok« Kristova života i uskrsnuća? To najprije znači da nije dosta samo riječima svjedočiti da je Krist uskrsnuo. Kršćanin to treba svjedočiti i svojim djelima, čitavim svojim životom. Nije dosta da posjeduje samo općeljudsku ćudorednu ispravnost, da bude pošten i čestit čovjek poput ostalih. Kršćaninov život treba biti ljudima svjedočanstvo nadnaravne stvarnosti koja nadilazi sve ono što čovjek predviđa i zna. Ipak, puno svjedočanstvo svijetu nijedan pojedinac ne može dati sam za sebe, nego samo cijela zajednica Naroda Božjeg kao »zajednica«.

Kršćanin je, dakle, svjedok Kristov čitavom svojim postojanjem i svim svojim djelovanjem. Takav kršćanin širi oko sebe životnu nadu, koji se ne može svesti na obične, svakodnevne, ljudske mjere. Nositelj je egzistencijalne nade za sebe i za svoju okolinu. Ne zatvara oči pred poteškoćama, nego ide u srž i do kraja shvaćajući ozbiljno zlo koje je u svijetu.

Govoreći o svetosti članova Crkve, II. vat. sabor naglašava da se oni moraju boriti oko savršenosti kakva odgovara njihovu položaju na koji ih je Bog postavio. Pri tome treba »da svoje težnje ispravno uravnavaju, kako ih uporaba svjetovnih stvari i prianjanje uz bogatstvo, protiv duha evanđeoskog savršenstva, ne bi sprječavalo u nastojanju oko savršene ljubavi. Apostol nas naime opominje: jer prolazi slika ovoga svijeta (usp. 1Kor 7,31)« (LG 42).

 

 

ZAKLJUČAK

Osvrnimo se još jedanput ukratko na zaključke do kojih smo došli u ovome radu.

Crkva je zakoračila u povijest prije 2.000 godina slijedeći Isusove riječi: »Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakome stvorenju« (Mk 16,15). Apostoli nisu znali kakva ih budućnost čeka, ali su hrabro pošli naprijed, s njima i Crkva. Vodila ih je briga za duše, nastojanje da svima kažu što je Isus učinio putujući ovom zemljom.

U svome hodu Crkva se susrela sa svijetom i to je za nju bilo veliko iskušenje. Svijet sa svojom stvarnošću vrši neprestani pritisak na nju i ona mora tražiti načina kako mu se suprotstaviti i u isto vrijeme ostati vjerna Isusovoj zamisli. A on je želio da ona uđe u povijest čovječanstva kao povijesni čimbenik, no s time da transcendira povijest i dovrši se u vječnosti: »Budući da se mora proširiti na sve krajeve, ulazi u povijest ljudi, dok ujedno ipak prekoračuje vremena i granice naroda« (LG 9). Crkva zbog toga razvija nove oblike ponašanja koji svi imaju mjesto u njezinoj povijesti. Pokušava biti suvremenica svakog ljudskog naraštaja i prirodno je da se kreće u svim povijesnim sredinama. Jedno vrijeme živi u napetim odnosima sa svijetom, poslije ostvaruje usko jedinstvo s njim, da bi nakon raznih tegoba ponovo počela preispitivati svoju ulogu u svijetu. Crkva je tijelo koje raste i zbog toga je razumljivo da prolazi kroz razne razvojne oblike.

II. vat. sabor nastupio je kao jedna velika prekretnica u povijesti Crkve. Počelo se jasnije shvaćati da Crkva nema ulogu stvarati povijest čovječanstva, nego treba u povijest ući da ozdravi, spasi, okristovi. Treba tražiti i nalaziti oblik za životni spasiteljski dodir s čovječanstvom u svakom stupnju i u svim oblicima povijesnog tijeka. Ona je »sveopći sakramenat spasenja« (LG 48), »znak i oruđe intimnog sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda« (LG 1), »oruđe otkupljenja svih« (LG 9). Kroz nju Bog transcedentno zahvaća u povijest čovječanstva.

Crkva, dakle, svjedoči svijetu Božji spasenjski naum. Zbog toga je potrebno da njezini članovi budu zaista »pravi«, a to će moći jedino ako budu sveti. Idući putem svetosti, oni idu putem Crkve, a skrećući s tog puta, skreću s puta Crkve. Svetost u njima povećava ljubav kojom će moći doći u doticaj sa svakim čovjekom bez obzira tko bio. Tako će kršćani moći preobraziti ovu zemlju i privesti je Bogu.

Svetost je članova Crkve, da zaključimo, ono što joj pomaže da ona već ovdje na zemlji iskaže svoju eshatološku veličinu. Njezino konačno ostvarenje, potpuno i u svom čistom obliku, bit će u vječnosti. No, dok putuje tom cilju pozvana je ljudima pružati pravu sliku njezine Glave, Isusa Krista.

 

 

[8] Heribert Mühlen, nav. djelo, str. 34.

[9] Ratzinger – Messori: »The Ratzinger report«, Fovler wright books limited, Herefordshire 1985., str. 43.

...