Zagreb, 19. svibnja 2011. (Davor Dijanović / hakave.org)

Fra Miljenko, kada ste se i kako odlučili za svećenički poziv? Možete li u osnovnim crtama izložiti kako je tekao Vaš dosadašnji svećenički put?
Davno je to bilo, vidim to tek sada kada pokušavam odgovoriti na ovo Vaše pitanje. Još u pučkoškolskim danima, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na župi Čerin, odakle sam rodom, gledao sam rad franjevaca i zaželio živjeti takvim životom. Zbog toga sam, čim se moglo, postao ministrantom, posuđivao knjige iz župne knjižnice, uključio se u natjecanje Vjeronaučna olimpijada. Čak smo i pobijedili na razini Crkve u Hrvata te za nagradu išli na audijenciju u Rim kod pape Pavla VI. Kad sam dobio svjedodžbu o završenih osam razreda, nisam je odnio kući nego odmah u župni ured da se prijavim u sjemenište. Roditeljima sam o svemu kazao tek kad je trebalo poći. Nemam razumskog odgovora zbog čega je to tako bilo. Jednostavno sam slijedio porive svog srca i ništa više.

Franjevačku klasičnu gimnaziju završio sam u Visokom, novicijat na Humcu, a teologiju u Zagrebu, Jeruzalemu i Sarajevu. Magistrirao sam kršćansku duhovnost u Rimu. U međuvremenu sam naravno bio i u JNA. Nije mi se u nju išlo, ali zbog svoga poziva nije moglo biti drukčije. Samo me to spriječilo da ne odem preko granice.

Kao franjevac-svećenik djelovao sam na više mjesta i obnašao razne službe. Tko želi može se o tome više informirati na portalu www.miljenko.info. Ukratko mogu samo reći da sam bio župni vikar, vojni dušobrižnik, radio s mladima, bio odgojitelj sjemeništaraca, postulanata, novaka i bogoslova. U Međugorju sam pokrenuo Informativni centar »Mir« Međugorje s različitim odjelima među kojima je Radiopostaja »Mir« Međugorje. Bio sam i tajnik hercegovačke franjevačke provincije, a sada se brinem oko proglašenje blaženima i svetima, odnosno mučenicima, 66 pobijene subraće.

Biste li ponovno krenuli tim putem?
Obično odgovore potvrdno, a ja se ustegnem od ovakvog odgovora. Znam samo da bih ponovno slijedio porive svoga srca. Bi li oni ponovno bili isti, to samo Bog zna, jer ih on i nadahnjuje. Držim da nije važno što predstavljamo u životu, važno je samo kako to obnašamo.

O književnom stvaralaštvu
Jedan ste od najplodnijih suvremenih hrvatskih književnika, koji se je okušao u gotovo svim književnim vrstama. Kako ste odlučili postati književnikom? Koje je Vaše glavno književno nadahnuće?
Zanimljivo je to s mojim opredjeljivanjem za književnost. Dok nisu počele ozbiljnije teme, tamo u 7., 8. razredu pučke škole, pisanje sastavaka jednostavno mi nije išlo. Sunce, cvijeće, pčele, zima, snijeg, medo i slične teme nisam mogao smisliti. Ne znam zbog čega. Jedino sam gutao školsku lektiru i sve druge knjige do kojih sam mogao doći. Naravno, morali su naginjati ozbiljnijim temama. I kad sam počeo pisati svi su se začudili. U gimnaziji sam se odmah uključio u rad oko školskog lista te kasnije postao i njegovim urednikom. Pjesme su mi se počele pojavljivati tu i tamo, a ja se sve više zanositi studiranjem književnosti. Međutim, nisam se nikako pronalazio u nazivu »jugoslavenske književnosti« i mnogočemu što sam čitao da se tamo učilo. Na kraju balade, iz raznoraznih razloga, vrativši se iz vojske, sve što sam imao napisano ili započeto, jednog proljetnog dana jednostavno sam zapalio. Odlučio sam prestati se time baviti. I držao sam to obećanje sam sebi desetak godina. Ponekad bih, na nagovor prijatelja i poznanika, napisao nešto za listove u kojima su radili, i to bi bilo sve. Ali, nisam mogao izdržati tu podvojenost u sebi pa sam odlučio dopustiti sebi zgotoviti zbirku pjesama, podastrijeti je javnosti, pa ako to bude u redu nastaviti pisati, a ako ne... I, eto, pišem do danas.

Kad pogledam sa strane svoje književno djelo, čini mi se da su u njemu sadržane različite teme. Međutim, ono što ih zaista sve povezuje jest čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje. Uopće mi nije jasno kako netko misli da piše ako mu nedostaje nešto od ovoga. To je ustvari potiranje stvaralačkog čina, što je pisanje u svojoj biti.

Cjelokupan članak može se pročitati na stranicama portala hakave.org ili u pdf-u.

Preneseno
– poskol.info

Široki Brijeg, 26. travnja 2011. (hrsvijet.net) – Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Govoreći o komunističkim zločinima nedavno ste u razgovoru za Glas Koncila pozvali sve one koji žele dobro »našoj državi i našem narodu da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se što prije došlo do prave istine o zločinima komunizma«. Po reakcijama koje su nakon toga uslijedile čini se kako je jedan dio »prozvanih«, točnije MUP, poslušao vaš apel za istinom?
Nešto se zaista u međuvremenu promijenilo. Počelo se javno govoriti o tim strašnim danima. Nanovo su isplivala određena saznanja i pred našim se očima pokazala sva strahota komunističke ideologije. Međutim, čini mi se kao da sve ponovno staje. Digla se galama, sve prošlo i idemo dalje starim putovima. Naročito su u tome glasni bili bivši predsjednik Mesić i sadašnji Josipović. Nakon toga kao da se i MUP malo pokolebao pa je na svoje web stranice stavio anketu treba li to činiti ili ne umjesto da je predano prionuo svome poslu. Ali to tako jednostavno ne ide. Komunizam je totalitarizam jednako kao nacionalsocijalizam, fašizam, kolonijalizam i sada globalizam. Ne žele čovjekovu slobodu u svim njezinim protegama, nego žele da im on služi za njihove više ili manje opakije ciljeve.

Drugi dio današnje hrvatske političke scene vrlo je oštro dočekao najave istraživanja zločina komunizma. Ukoliko imamo mnogobrojne dokaze koji pokazuju da je ratni zločin počinjen čemu onda pokušaji negiranja zločina koji prema odredbama međunarodnog prava ne zastarijeva, uz istodobno pozivanje na pravnu državu? Gdje je po Vama tu problem?
Problem je u samoj naravi komunizma. On nikada nije i nikada ne će priznati urođene čovjekove vrijednosti. To jasno naznačuje Karl Marks u Komunističkom manifestu, komunističkom »Svetom pismu«. Ali odbacujući te vrijednosti, odbacili smo i uljuđene načine ophođenja. Komunisti si prisvajaju istinu i zbog toga drže da njihovi zločini nisu zločini, da je njihova mržnja plemenita mržnja, kako reče Milovan Đilas i drugi komunistički prvaci. I zato kad se oni pozivaju na pravnu državu to nije ono što mi shvaćamo, to je njihovo suđenje svima drugima kao nakon Drugog svjetskog rata. Na ruku im idu i oni koji su bili pobjednici u Drugom svjetskom ratu, da bi pri svitanju te pobjede i nakon nje činili raznorazne zločine. Sve je to stavljeno pod tepih, kao i odgovornost za Bleiburg, pa zbog čega ne bi i komunisti tako postupali?

Cjelokupan razgovor može se pročitati na stranicama portala hrsvijet.net ili u pdf-u.

Sarajevo, 13. ožujka 2011. (Željko Ivković / Katolički tjednik)

Poštovani fra Miljenko ulazimo u vrijeme korizme i priprave za Uskrs. Što je smisao korizme za Vas?
Mi ljudi ne volimo bol. Međutim, ona je tu i ne možemo je se riješiti kao neke stvari koja nam ne treba. Mudar je čovjek prihvaća i uči saznavajući uz njezinu pomoć dublju stranu našeg postojanja na ovom svijetu. Nisam to nazrijevao na početku razmišljanja o svijetu oko nas, ali nakon raznih životnih iskustava shvatio sam da je tek to ispravan put. I još učim. Zbog svega toga mi je korizma lijepo, zanimljivo i iskustveno vrijeme. Pokušavam stati pred svoga Boga i vidjeti gdje sam to griješio. Ne gledam gdje su drugi griješili, naročito protiv mene. To je njihov zadatak koji mogu obaviti ako hoće. I tek u takvom raspoloženju može se susretati druge oko sebe, jer nestaje onaj žalac koji nas udaljuje od njih. Pokušao sam ove misli izreći u knjizi pjesama Golgote glas, zapravo mome Križnom putu. Pišući je učvršćivala me i dalje učila ovakvim i sličnim mislima. Pritom se uvijek sjećam Gospina plača iz djetinjstva. Naši roditelji o svemu nisu znali učeno raspredati, ali su znali iskustveno živjeti.

Kada pomislimo na korizmu prvo što nam padne na pamet jest odricanje i žrtva. Želi li Bog našu osobnu žrtvu? Ili u tomu možemo vidjeti »vježbanje samokontrole«?
Naša žrtva treba nama, a Bogu ne. Preko nje postajemo sposobniji krenuti i ustrajati na Božjem putu. Dokazali su nam to naši branitelji u Domovinskom ratu, a isto govore i ovih dana. Nakon što je postalo očito da će nepravedno uhićeni hrvatski branitelj Tihomir Purda biti pušten, njegovi mu suborci poručuju da ne počne mrziti nego da moli za one koji su ga progonili. Uz to nadodaše da vukovarski branitelj nikada nije mrzio. Nečemu ovakvome zacijelo ih nisu naučile knjige i Ženevske konvencije, koje uostalom o Bogu i ne govore. Naučilo ih je njihovo životno iskustvo. Šibala ih je mržnja i shvatili su da će tragično pogriješiti ako pođu tim putem. Na sve treba odgovoriti ljubavlju, ali ljubavlju koja nije naivna, nego duboko djelatna za sve prave vrijednosti, spremna i braniti ih unatoč svemu. Samo onaj tko na pravi način ne shvaća žrtvu, patnje će prebaciti na polje »samonadzora«, koje nema smisla ako nije povezano s duhovnim.

Cjelokupan članak može se pročitati na stranicama Katoličkog tjednika ili u pdf-u.

Zagreb, 6. veljače 2011. (Glas Koncila) – Komisija HBK-a »Iustitia et pax« u svom nedavnom priopćenju apelira na Vladu i Sabor da u obrasce za popis stanovništva uvrste i pitanje: Ima li u vašoj obitelji žrtava komunizma? Ističe se da je to prva, ali zacijeli i posljednja prilika da se prvi put popišu i ustanove prešućene, zatajene i prezrene, silno brojne žrtve komunističkog totalitarizma. O poteškoćama s kojima se suočavaju ljubitelji istine koja je pola stoljeća skrivana te o otkrivanju nepoznatih grobišta i procesu koji se vodi za širokobriješke i druge franjevce koje u partizani i komunisti ubili govori fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, književnik i novinar.
 

U Jasenovcu skupa fašisti i antifašisti
U skorom popisu pučanstva države Hrvatske Crkva se zauzima da se napravi i popis onih koji su pobijeni u vrijeme komunističkih progona i kojima se počesto ni za grob ne zna. Isto tako u duhu istine traži se i popis grobišta, a ne da se manipulira sa žrtvama poput Jasenovca gdje imate primjer da se netko od fašista vodi na popisu kao antifašist, a umro je i pokopan u nekom trećem mjestu, što ruši znanstvenu vjerodostojnost. Je li moguće napraviti taj popis i na koji način? Koliko mogu pomoći crkvene matice?
Zacijelo je taj popis moguće napraviti i posljednji je čas da se to učini. Na žalost svi su izgledi da od toga ne će biti ništa. Domaći pristalice propale komunističke ideologije, uz pomoć određenih inozemnih sila, sve čine da se kotač povijesti vrati natrag. Vidljivo je to počelo onim balkanskim veleskupom u Zagrebu početkom ovoga stoljeća, a nastavilo se tzv. detuđmanizacijom i progonom branitelja. Hod u tom pravcu svakim danom kao da se zahuktava. Međutim, svemu se može naći lijek ako hoćemo i ako se usudimo. U komunističko vrijeme tako su postupili biskup Petar Čule, provincijali, svećenici, franjevci... kad su u tišini poticali župnike i župne vikare da se popišu ubijeni na njihovom području. Ima ih koji su to učinili pa se ja od mladenačkih dana čak sjećam tog popisa koji je postavljen u crkvi u mojoj rodnoj župi. Ubijen je svaki 10., većinom u mladenačkoj dobi. Nešto slično moglo bi se sprovesti i sada s obje strane granice. Ako hrvatska država ne postupi kako bi trebala postupiti, neka se to učini u okrilju Crkve po župama. Crkvene matice mogu nešto pomoći ondje gdje su unatoč svemu takvi podatci ipak upisani. Uz pomoć njih i onih koji još dobro pamte to vrijeme ili su im u kući o tome pričali može se puno učiniti. Znam da izgleda patetično, ali moram reći da nam povijest ne će oprostiti ako to barem ne pokušamo.

Cjelokupan razgovor možete pročitati u pdf-u.; hrsvijet.net, 6. veljače 2011.

Razgovarao: Krešimir Šego

Fra Miljenko Stojić, član Hercegovačke franjevačke provincije i ugledni hrvatski književnik, već je nekoliko godina vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Ovih dana Vicepostulatura je, zajedno s Povjerenstvom za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg, u Knešpolju iskapala tri masovne grobnice tražeći neke nestale hercegovačke franjevce na ovom području.

Fra Miljenko, kad je utemeljena Vicepostulatura »Fra Leo Petrović i 65 subraće«?
Početak rada Vicepostulature samo je plod dugogodišnjeg upornog rada hercegovačkih franjevaca da na svjetlo dana iznesu činjenice o nevinim, po mnogima mučeničkim, žrtvama svoje ubijene braće tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Prisjetimo se da je još tijekom rata provincijal, a kasnije i sam žrtva, fra Krešimir Pandžić naredio da se bilježe žrtve i stradanja, kako franjevaca tako i puka. Nakon ubojstva 12 franjevaca na Širokom Brijegu, po preporuci Ordinarijata i naredbi Provincijalata, fra Bonicije Rupčić skuplja svjedočanstva, ali ih UDBA u listopadu 1945. odnosi, uhićuje svjedoke i zabranjuje svaki daljnji rad na skupljanju. Međutim, mnogi u iseljeništvu se ne predaju. »Hrvatsko proljeće« ponovno otvara vrata te, između ostalih, fra Andrija Nikić skuplja oko 400 stranica svjedočanstava i šalje ih u pismohranu Franjevačkog reda u Rimu. Službeno, pak, sustavno istraživanje započinje 2004. Na poticaj tadašnjeg provincijala fra Slavka Solde Uprava Hercegovačke franjevačke provincije ustanovljuje Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Nastojanja se zahuktavaju pa 2006. Vrhovna uprava franjevačkog reda imenuje fra Luku de Rosa postulatorom za postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. On, sukladno zakonu, 19. rujna 2007. imenuje fra Miljenka Stojića vicepostulatorom i tako dolazimo do kraja službenog sustavnog ustrojavanja rada na području pobijenih hercegovačkih franjevaca.

Mnogi naši čitatelji ne znaju koliko je fratara ove provincije stradalo u Drugom svjetskom ratu i poraću. Kažite, uz to, kad su i gdje stradali?
U Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeno je 66 hercegovačkih franjevaca. Njima treba pribrojiti 3 franjevca koji su ubijeni ili su umrli zbog podnesenih muka u tamnici, one koji su teško obolili zbog toga i one koji su proganjani. Sveukupno je, naime, na kraće ili duže tamničke godine osuđen 91 hercegovački franjevac. Prekratak je prostor da bismo spomenuli gdje su sve stradavali. Stoga oni koje to zanima mogu to pročitati na portalu www.pobijeni.info. Recimo kratko da je to bilo od Kupresa, Vrgorca, Hercegovine do Bleiburga i Križnog puta. Prvi je ubijen 1942., drugi krajem listopada 1944., a svi ostali, njih 64, ubijeni su od siječnja do srpnja 1945. Očito nimalo slučajno.

Značajan broj ubijenih fratara rođen je ili je djelovao u župi Međugorje. O kojim fratrima je riječ?
U župnom uredu u Međugorju 30. listopada 1944., dok je molio časoslov, ubijen je fra Križan Galić. Tada su se komunisti ispričavali da je to bilo pogrješkom, međutim kasniji događaji su ih vrlo brzo opovrgli.

Iz Međugorje je izbjegao župni vikar fra Anđelko Nuić i ubijen negdje u Sloveniji na Križnom putu.

U župi Međugorje rođeno je 5 ubijenih franjevaca. Fra Jozo Bencun, u mirovini na Širokom Brijegu, ubijen je u Mostaru 14. veljače. Fra Marko Dragićević, profesor na Širokom Brijegu, odveden je sa sv. mise u Izbičnu i ubijen negdje na putu prema Knešpolju. Fra Mariofil Sivrić, vikar samostana na Širokom Brijegu, najvjerojatnije je ubijen 9. veljače u Knešpolju. Fra Grgo Vasilj, gvardijan i župnik u Mostaru, ubijen je u tom gradu 14. veljače. Fra Jenko Vasilj, kateheta u Konjicu, ubijen je u svibnju oko Klanjeca.

Usuđujem se primijetiti da je žrtva ovih franjevaca, kao i svih drugih pobijenih iz Hercegovine i drugih hrvatskih zemalja, bio jedan od važnih čimbenika da se Kraljica mira ukaže upravo u ovom kraju. Ne zaboravimo da je Hercegovina uvijek bila vjerna Bogu i da je u Drugom svjetskom ratu izgubila oko 10% svoga pučanstva.

Dakle, »osloboditeljska« komunistička vlast poglavito je »oslobađala« od života, kako zarobljene vojnike, tako i civile i svećenike i redovnike?
Upravo tako. Sve više i više izlaze na svjetlo dana činjenice da se ništa nije događalo slučajno. Uzmimo za primjer samo Široki Brijeg. Iz tamošnje samostanske zajednice komunisti su ubili 30 fratara, a još 4 sa samostanskog područja, dakle više od polovice. Pobili su i mnoštvo vojnika i puka. Do sada na Širokom Brijegu imamo prijavljeno preko 70 stratišta i grobišta, a taj broj se neprestano povećava. Naredba za ubijanje stigla je »odozgo«. Širokim Brijegom prošla je XI. dalmatinska brigada i mnogi od njih nisu htjeli ubijati, ali su zbog toga i sami ubijani. Kad se pročulo što su uradili, počela je nesmiljena paljba po Širokom Brijegu kao nekom neprijateljskom uporištu, i to kod jugonostalgičara i komunista traje do danas.

Istražujući okolnosti i način ubijanja, stekli ste uvid u ustroj te vlasti. Što su tim svojim masovnim zločinima htjeli postići?
Oni su jednostavno željeli vlast da bi svijet mogli oblikovati po svojim izopačenim pogledima. Zbog toga su nemilice micali ispred sebe svakoga tko im je u tome smetao. Tako su pobili ne samo pripadnike Crkve iz raznih staleža, nego i izvorne antifašiste. Komunističke vođe željeli su stvoriti novog čovjeka po uzoru na ono što su im pričali na revolucionarnom sveučilištu u hotelu Lux u Moskvi. Tu je bilo rasadište svih komunističkih revolucionara. Odatle su krenuli u poslanje osvajanja svijeta. Ne, nisu Rusi krivi za to. Komunizam su stvorila tajna društva nastala na ozemlju Engleske. Lenjin s punom riznicom novca, u zatvorenom vagonu, stiže u Rusiju dignuti bunu. I tako sve započinje. U to vrijeme u Njemačkoj se uzdiže Hitler sa svojim nacionalsocijalizmom kojeg su također financirala tajna društva. Za njegovo se zna i ime: Thula. Posljedice su više od stotinu milijuna mrtvih, a ista tajna društva djeluju i danas.

Već ste istražili neka grobišta u Zagvozdu i Vrgorcu, a sada je u tijeku istraživanje u Širokom Brijegu. Dosadašnji rezultati: koliko ste žrtava otkrili i koliko je fratara među njima?
U Zagvozdu smo identificirali 3 hercegovačka ubijena franjevca, u Vrgorcu 1, a što će biti s Knešpoljem još ćemo vidjeti. Po svjedočenju još živih svjedoka tamo bi trebao biti barem 1 franjevac. Međutim, 3 franjevca su uhićena u Izbičnu tijekom sv. mise, povedene prema Knešpolju i negdje su nestala. Možda, dakle, i oni budu među ovima. Vidjet ćemo to nakon DNK analize iskopanih žrtava. Kad će ona početi, točno još ne znamo, jer zbog pronađenih ubijenih njemačkih vojnika moramo stupiti u doticaj s Nijemcima i dogovoriti se o svemu.

Prošlo je 65 godina od tih strašnih godina. Na koji način dolazite do podataka o grobištima – od lokalnog stanovništva, pripadnika postrojba koje su to činile, preživjelih svjedoka?
Najjednostavnije rečeno na različite načine. Ali u svemu najviše pomaže Bog. Često prepoznam kako se događaji tako poslože da to ne može biti slučajno. Očito su nevino pobijeni. Iskoristio bih priliku i zamolio svakoga da nam javi bilo koji podatak koji zna. Isto tako voljeli bismo da nam bude javljeno ako je netko zadobio neko čudo po zagovoru pobijenih hercegovačkih franjevaca ili je doživio neko uslišanje ili milost. Svi potrebni podatci za stupiti u doticaj s Vicepostulaturom mogu se naći na spomenutom portalu. Uz ostalo tamo se mogu naći u pdf obliku i stari brojevi glasila Vicepostulature Stopama pobijenih.

Hercegovački fratri su stradali ne samo u Hercegovini već i na Križnim putovima. Za koliko ste ih utvrdili barem šire mjesto stradanja?
Trenutno znamo za grobove njih 31. Od toga 22 su pokopana na Širokom Brijegu, 3 u Maclju, 3 na Čitluku, 2 na Kočerinu i 1 u Međugorju. Za većinu ostalih znamo barem gdje su zadnji put viđeni. Jedino za jednoga, fra Anđelka Nuića, do sada baš ništa ne znamo. Jednostavno je nestao.

Naravno da želite identificirati zemne ostatke svakog pronađenog fratra. Kakva su dosadašnja iskustva Vicepostulature glede identifikacije?
Posao identifikacije je dugotrajan i skup. Ali zahvaljujući odluci Provincije, dobročiniteljima i prijateljima to nezaustavljivo napreduje. Drago nam je da je identifikacija fra Melhiora Prlića 30. studenoga 2005. početak identifikacije pomoću DNK metode nekoga iz Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i BiH. Učinila je to prof. dr. Marija Definis Gojanović, prof. dr. Davorka Sutlović i njihovi suradnici na Patologiji u Splitu. Ujedno je to i početak studija forenzike na Sveučilištu u Splitu.

Svi se čvrsto nadamo da će naši redovnici, žrtve II. svjetskog rata i poraća jedanput biti uzdignuti na čast oltara. Kakav je daljnji tijek Vašega rada?
Barem za neke već smo skupili dovoljno građe da budu proglašeni blaženima i svetima. Zbog objektivnih okolnosti bit će to teško učiniti za sve njih. Međutim, neka samo jedan od njih bude uzdignut na čast oltara, on će osvijetliti nevinu žrtvu iz tih vremena ne samo franjevaca nego i čitavog vjernog puka. Trenutno je u tijeku borba s vremenom kako doći do što više živućih svjedoka i ispitati ih pod prisegom. Nakon toga dolazi razvrstavanje sve prikupljene građe i njezino predstavljanje mjesnom biskupu. On će je razmotriti i ako bude uvjeren u njezinu kakvoću dopustit će službeni početak postupka mučeništva na biskupijskoj razini. Budući da su još živući svjedoci u poodmakloj životnoj dobi, nešto od svega toga je već počelo. Mjesni biskup don Ratko Perić ustanovio je Crkveni sud koji marljivo ispituje takve svjedoke. Zaista smo mu na tome zahvalni, kao i svima onima koji rade u tom sudu.

Glasnik mira, V., 7, Međugorje, srpanj 2010., str. 28. – 29.; hrsvijet.net