Zagreb, 16. studenoga 2009. (IKA) – Imajući u vidu naše poslanje, promicanja pravde i mira, a u svjetlu 20. obljetnice pada Berlinskog zida, i mi smo smatrali potrebnim osvijetliti stanje istine o teškim zločinima počinjenim u proteklom stoljeću u Hrvatskoj. Tim više što brojni zločini nisu još dovoljno rasvijetljeni, odnosno o njima istina još nije izašla na vidjelo pa se tako još nismo potpuno oslobodili okova totalitarizma i opasnosti od njegova ponovnog uspostavljanja ako se istina potisne, prezre ili podredi nekim drugim interesima.
           Mi držimo da je dobro i pravo je da se kod nas još uvijek istražuje, sjeća i s dužnim poštivanjem obilježava mjesta i događaje vezane za zločine iz Drugoga svjetskog rata, a koje su počinili strani agresori, promicatelji totalitarnih ideologija fašizma i nacizma, kao i njihovi suradnici unutar pojedinih zemalja bivše Jugoslavije. Pravedno je i da se strašni zločini, koje je međunarodna zajednica proglasila nezastarivima, a to su: genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, uvijek kažnjavaju.
           Nije međutim ni dobro ni pravedno da se, 64 godine nakon toga rata i nasilne uspostave komunizma, još uvijek taji, skriva i niječe ratne i poratne zločine komunističkog totalitarizma, kao i teror toga režima, različitoga intenziteta, tijekom 45 godina njegove strahovlade. Još je manje dobro i pravedno da se o 20. obljetnici pada Zida pokušava braniti i rehabilitirati komunizam.

1. Europski dan spomena. Zbog njegovog obilježavanja je naša Komisija u svibnju prošle godine iznijela prijedloge vlastima glede prikrivenih masovnih grobišta i svoj stav o dužnosti pijeteta prema svim žrtvama rata i poraća. Podsjećamo da je ove godine Europski parlament proglasio 23. kolovoza Europskim danom spomena na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, jer su na taj dan, prije 70 godina, nacistička Njemačka i komunistički Sovjetski savez sklopili Sporazum o nenapadanju i podjeli interesnih sfera, nakon čega je uslijedila njemačko-sovjetska okupacija Poljske, a zatim sovjetsko porobljavanje baltičkih zemalja, te deportacije i genocid nad baltičkim narodima i Poljacima.
           Parlament EU-a pozvao se i na rezolucije Vijeća Europe iz 1996. i 2006. o »mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima« i o »neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima«, kojima je ta politička europska institucija:
- upozorila da međunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma, kao što je to učinila glede zločina nacizma;
- preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilitaciju bez suđenja ubijenih i nevino osuđenih, kao i restitutio in integrum (povrat svih prava) obespravljenih i opljačkanih osoba;
- naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih zločina; te
- upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih naraštaja.
           Europski dan spomena kod nas je potpuno prešućen – premda je i Hrvatski sabor dobio taj tekst i poziv na obilježavanje od Europskog parlamenta – što nije dobro za zemlju koju se ta problematika snažno i bolno tiče.

2. Zavjera šutnje i neznanja. Podsjećamo ovdje da se, prema procjenama autora francuske Crne knjige komunizma, broj žrtava komunizma u svijetu penje na više od sto milijuna ljudi, kao i na to da je Europski parlament 18. ožujka ove godine naglasio da su komunistički režimi u Europi tijekom prvih deset godina nakon rata pobili milijun ljudi, ali da nema dovoljno znanja ni svijesti o tim masovnim zločinima, navlastito kod mlađeg naraštaja. Tom neznanju nije jedini uzrok ravnodušnost medija, nego i odobravajući stav pojedinih političara. Jer, kako kaže Bronislaw Geremek, borac poljskoga pokreta otpora protiv komunizma: »Povijest je posao istine i svaki put kad se na tom polju pojavi laž... povjesničar ima osjećaj nasilja, ali i zločina«.
           Nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma stječe tako s vremenom »pravo građanstva«, na što upozorava srpanjska izjava 56 članica Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi koja stavlja znak jednakosti između nacističkih i komunističkih zločina.

3. Namjerno prešućeni povijesni događaji, »crne rupe« hrvatske povijesti. Hrvatski sabor se bio oglasio, nažalost tek 17 godina nakon prvih višestranačkih izbora, Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., ali stvarnost pokazuje da je ta izjava bila samo verbalna potpora rezolucijama Vijeća Europe. U njoj nema ni odluke o istraživanju zločina, pa čak ni o popisu žrtava komunističkog totalitarizma – koji nije nikad učinjen, a posebice ne kažnjavanja nezastarivih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Nema ni naznake potrebe za kolektivnom terapijom društva, kao što se to činilo u Njemačkoj u odnosu na nacizam.
           Zbog toga je naša novija povijest upravo niz prešućenih i zatajenih povijesnih događaja što prekidaju kolektivno pamćenje i odmažu izgradnji pozitivnog identiteta i duha pomirbe. U njoj nema spomena na otpor komunizmu, ni na progon Crkve, a ni na njezinu ulogu u očuvanju nade i duha slobode. Nema ni usporednih analiza nacističkog i komunističkog totalitarizma glede nasilja nad različitim sferama života i gaženja prava čovjeka i naroda. Nema ni riječi o tome da su se i nacizam i komunizam vodili mržnjom prema Bogu i čovjeku. I, kao što osoba koja je izgubila pamćenje ne zna više tko je, tako se je bojati da i narod bez povijesti ne izgradi svoj identitet i nema budućnosti. Jer ako je prošlost u etičkom smislu prazna, bez poruka i pouka, onda postoji prijetnja ponavljanja istih pogrješaka.

4. Nijekanje zločina i njihovih totalitarnih korijena. Rezolucije i pozivi najviših europskih ustanova pokazuju da amnezija prošlosti i faktička amnestija za nezastarive zločine ugrožava budućnost, stvarajući ozračje ravnodušnosti i pristanka na namjerno prešućivanje pojedinih povijesnih događaja. Na toj osnovi se javljaju glasovi nijekanja masovnih zločina, s ideološkim i/ili nacionalističkim predumišljajem, s kraja Drugog svjetskog rata kao i tijekom Domovinskog rata, te ne samo nijekanja zločina, što vape do neba, nego i njihovih totalitarnih korijena. Tako, premda se opravdano naglašava potreba procesuiranja svih zločina iz Domovinskog rata, nema poziva na poštivanje međunarodnih konvencija o kažnjavanju zločina iz Drugog svjetskog rata i poraća, ili tijekom komunističke strahovlade.
           Nedavni obrambeni rat hrvatskog naroda pokazao je da su se zanijekani zločini nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i poraću, ponovili i u Domovinskom ratu. Zbog toga i jest moguće da se kod nas javno niječe masovne ratne zločine i zločine protiv čovječnosti – a u slučajevima kad su likvidirana čitava sela, narodne i vjerske skupine, još i zločine genocida – kao i njihov organizirani, planski karakter. Sve nas moraju zabrinjavati te pojave negacionizma, nijekanja počinjenih komunističkih zločina, koje potpadaju pod udar zakona i strogo se kažnjavaju u demokratskom svijetu. Zapanjujuće je danas u Hrvatskoj čuti da su se partizani borili isključivo za slobodu. Za jedan dio njih to se s pravom može reći, navlastito u Dalmaciji i Istri, ali i njih je Komunistička partija Jugoslavije, kao sekcija Komunističke internacionale, podvrgnula svojoj ideologiji i stezi, i oni su se, nažalost, nakon toga borili za pobjedu totalitarne ideologije, za diktaturu, a protiv slobode svoga naroda.

5. Hrvatski anti-totalitarizmi. I dok se još uvijek slavi 22. lipnja, dan ustanka hrvatskih komunista protiv totalitarnih osvajača i njihovih domaćih saveznika, šutke se prelazi preko činjenice da se ti isti komunisti nisu oduprli osvajačima u travnju 1941., nego su tek dva i pol mjeseca kasnije ustali u obranu jedne strane države, SSSR-a, i to na poziv Staljina i Kominterne. Do tada, oni su se mirili i s nacifašističkom okupacijom i s režimom NDH i nisu pokazivali nikakvog anti-fašizma, jer je njihova ideološka domovina, SSSR, tada bila u savezništvu s Hitlerom. I ne bi li bilo bolje i pravednije da hrvatski narod obilježava svoj stvarni anti-fašizam, jer istarski Hrvati bili su prvi u Europi koji su se oduprli talijanskom fašizmu, u Proštini i Labinu, još u prvim godinama rađanja Mussolinijeva režima? Zašto se zaboravlja te socijalno i nacionalno motivirane anti-fašističke ustanke? Zašto se još uvijek dopušta komunističko monopoliziranje anti-fašizma, kad se zna da je totalitarni komunizam, usprkos obećanog »raja« bio samo licemjerni brat-blizanac rasističkom nacizmu?
           Nacizam nije krio svoje zločinačke namjere, a komunizam jest. Ali ta verbalna razlika ne umanjuje zločine komunizma, nego samo pokazuje njegovu prijetvornost. Jer upravo su komunisti progonili i likvidirali, u ratu i poslije rata, uvjerene anti-fašiste, anti-naciste i anti-komuniste, od kršćanskih personalista, preko građanskih demokratskih političara i intelektualaca, do radničkih i seljačkih vođa, svećenika, redovnica i redovnika. Stariji dio naših sugrađana pamti dobro kakav je stvarno bio komunistički režim i zapanjen je kad čuje da komunistički pokret i njegov vođa nisu bili zločinački. Tako se falsificira povijest i to nije revizionizam – jer revizija povijesti je pravo i dužnost povjesničara kad se ustanove dotad nepoznate povijesne činjenice kao što je to slučaj s otkrivanjem zločina komunizma – nego negacionizam, tj. nijekanje utvrđenih masovnih zločina.
           Jer čak i kad bismo mogli zanemariti sve strahote i ljudske tragedije nasilne kolektivizacije, dekristijanizacije i totalitarne kontrole države i društva, ne bismo smjeli zaboraviti zločine s kraja Drugoga svjetskog rata i poraća i svjedočenja o masovnim likvidacijama, poput onog Sime Dubajića o pokolju 38.000 ljudi u Kočevskom rogu, ili o pokoljima u Teznom, Jazovki, Maclju, Hudoj jami... Ta svjedočenja izričito kazuju da se radilo o provođenju odluka političkog vrha KPJ, političkih komesara i partizanskih zapovjednika, te da je Titova »depeša« o korektnom postupanju prema ratnim zarobljenicima bila samo prikrivanje planiranog zločina režima i njegovih sovjetskih savjetnika... pa podsjeća na prikrivanje pogubljenja 20.000 poljskih časnika u Katynu.

6. Protiv opravdavanja zločina i zločinaca. Još je gore, međutim, kad se ne samo niječe zločine, nego ih se još javno brani i opravdava. Stoga, kad netko izjavi da je siguran da bi mnogi, bez suda pogubljeni, zasluženo bili na smrt osuđeni, onda to predstavlja apologiju zločina.
           Među žrtvama o kojima je riječ bilo je mnoštvo državnom silom mobilizirane mladeži, civila, žena, pa čak i djece. To su bile žrtve političke mržnje i slijepe osvete. Koliko je tu riječ o nevinim i nepotrebnim žrtvama govori i činjenica da je većina stvarnih zločinaca i njihovih političkih vođa najvećim dijelom pobjegla, ostavljajući narod na milost i nemilost totalitarnom bratu blizancu koji je nastavio tamo gdje su oni stali.

Naša Komisija se slaže da se zločini okupatora i njegovih domaćih saveznika ne smiju zaboraviti i upravo se zbog istih, etičkih i pravnih razloga ne smije sprječavati istraživanje komunističkih zločina, a niti dopustiti monopoliziranje antifašizmom od strane njegova brata blizanca – komunizma. Hrvatski narod i Crkva u tom narodu bolno su na vlastitoj koži osjetili sva tri totalitarizma i protiv njih su se borili, podnijeli goleme žrtve i platili veliku cijenu. Zbog toga taj narod i njegovi građani imaju pravo i dužnost osuditi negacionizam i apologiju zločina svih triju totalitarizama. I imaju pravo znati istinu o proteklim događajima jer, kako je to rekao Sveti Otac Benedikt XVI. za svojeg posjeta Češkoj: »Traganje za istinom ne prijeti snošljivosti, različitosti ili kulturnom pluralizmu, već omogućuje konsenzus.«
           U ovoj se Izjavi Komisija vodi prvenstveno kršćanskom vrednotom i dužnošću oprosta. Kršćanski oprost, navlastito onaj u službi žrtve, nadilazi sve ovdje navedene momente. Ipak, zdravi proces oprosta, a potom i pomirenja i izgradnje održivoga mira, pretpostavlja odgovorno istraživanje istine, osudu zločina, procesuiranje zločinaca i namirivanje šteta gdje je to moguće. Ova Izjava u službi je upravo spomenutih vrednota.

U Zagrebu, 9. studenoga 2009.,
na 20. obljetnicu pada Berlinskog zida

mons. Vlado Košić
predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK

Zagreb, 17. svibnja 2009. (http://www.hsp1861.hr/vijesti2009-4/30042009-1.html)

Europski parlament,

- S obzirom na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda,

- S obzirom na Rezoluciju 260 (III) A od 9. prosinca 1948. o genocidu Generalne skupština Ujedinjenih naroda,

- S obzirom na članke 6. i 7. iz Ugovora o Europskoj uniji,

- S obzirom na Povelju o temeljnim pravima Europske unije,

- S obzirom na Okvirnu odluku Vijeća 2008/913/JHA od 28. studenoga 2008. o suzbijanju određenih obrazaca i izraza rasizma i ksenofobije putem kaznenog prava (1),

- S obzirom na Rezoluciju 1481 u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe od 26. siječnja 2006. o potrebi međunarodne osude za zločine totalitarnih komunističkih režima,

- S obzirom na Deklaraciju Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza kao Europskog dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, koja je usvojena 23. rujna 2008. (2),

- S obzirom na brojne prethodne odluke o demokraciji i poštivanju temeljnih prava i sloboda, uključujući i onu od 12. svibnja 2005. na 60. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata u Europi, 8. svibnja 1945. (3), od 23. listopada 2008. o komemoraciji Holodomora (4), te 15. siječnja 2009. o Srebrenici (5),

- S obzirom na to da su povjerenstva Istina i Pravda osnovani u različitim dijelovima svijeta, pomogli onima koji su živjeli pod brojnim bivšim autoritarnim i totalitarnim režimima u prevladavanju njihovih razlika i postizanju pomirenja,

- S obzirom na izjave predsjednika Europskog parlamenta i političke skupine od 4. srpnja 2006., 70 godina nakon što je general Franco izveo državni udar u Španjolskoj,

- S obzirom na odredbu 103 (4) svojeg Poslovnika,

A. budući da se povjesničari slažu da u potpunosti objektivna tumačenja povijesnih činjenica nisu moguća i da objektivni povijesni prikazi ne postoje, dok ipak, profesionalni povjesničari koriste alate za znanstveno istraživanje prošlosti, i pokušavaju biti nepristrani koliko je to moguće,

B. budući da političko tijelo ili politička stranka ima monopol na interpretaciju povijesti, i takva tijela i stranke tvrde da ne mogu biti objektivni,

C. budući da službena politička tumačenja povijesnih činjenica ne bi trebala biti nametnuta putem većinskih odluka parlamenata, jer parlament ne može donositi zakone o prošlosti,

D. budući da je temeljni cilj procesa europskih integracija osigurati poštivanje temeljnih ljudskih prava i vladavine prava u budućnosti, dok su odgovarajući mehanizmi za postizanje ovog cilja navedeni u člancima 6 i 7 iz ugovora o Europskoj uniji,

E. budući da nesporazumi povijesti mogu biti gorivo isključive politike i time potiču mržnju i rasizam,

F. budući da sjećanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa, kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu,

G. budući da su milijuni žrtava deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni od strane totalitarnih i autoritarnih režima tijekom 20. stoljeća u Europi, dok se jedinstvenost Holokausta ipak mora priznati,

H. budući da je dominantno povijesno iskustvo u Zapadnoj Europi nacizam, dok su srednja i istočna Europa doživjele i komunizam i nacizam, pa je razumijevanje unaprijeđeno u odnosu na dvostruko nasljeđe diktature od tih zemalja,

I. budući da su od samog početka europske integracije bile odgovor na patnje koje su nanijela dva svjetska rata i nacistička tiranija koja je dovela do Holokausta i širenja nedemokratskih i totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi, kao i način za prevladavanje duboke podjele i neprijateljstva u Europi kroz suradnju i integraciju te za okončanje rata i osiguravanje demokracije u Europi,

J. budući da je proces europskih integracija bio uspješan te je sada doveo do Europske unije koja obuhvaća zemlje Srednje i Istočne Europe koje su živjele pod komunističkim režimima od kraja Drugog svjetskog rata do ranih 1990-ih, dok je ranije pridruživanje Grčke, Španjolske i Portugala, koji su trpjeli pod dugotrajnim fašističkim režimima, pomoglo osigurati demokraciju na jugu Europe,

K. budući da Europa ne će biti ujedinjena, osim ako je u mogućnosti formirati zajednički pregled povijesti, priznajući nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko naslijeđe i iznese poštene i temeljite rasprave o njihovim zločinima u proteklom stoljeću,

L. budući da će u 2009. ujedinjena Europa slaviti 20. obljetnicu raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi i pada Berlinskog zida, koja bi trebala pružiti i mogućnost da se poveća svijest o prošlosti i da se prizna uloga demokratskih građanskih inicijativa, te biti poticaj da se ojača osjećaj zajedništva i kohezije,

M. budući da je također važno zapamtiti one koji su se djelatno suprotstavili totalitarnoj vladavini i koji trebaju zauzeti svoje mjesto u svijesti Europljana kao junaci u totalitarnom razdoblju zbog njihove predanosti, vjernosti idealima, časti i hrabrosti,

N. budući da je iz perspektive žrtava, nematerijalno, to što im je režim oduzeo slobode ili su mučeni i ubijeni iz bilo kojeg razloga,

1. Izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi i odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i ugnjetavanja;

2. Obnavlja svoju obvezu prema mirnoj i prosperitetnoj Europi utemeljenoj na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštovanja ljudskih prava;

3. Naglašava važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti živim, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja; ponovno potvrđuje svoj jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke pozadine;

4. Podsjeća da najnoviji zločini protiv čovječnosti i akti genocida u Europi su se još uvijek odvijali u srpnju 1995., te da je potrebna stalna budnost u borbi protiv nedemokratskih, ksenofobijskih, autoritarnih i totalitarnih ideja i tendencija;

5. Naglašava da u cilju jačanja europske svijesti za zločine počinjene od strane totalitarnih i nedemokratskih režima, dokumentacija i izvještaji koji svjedoče o europskoj tegobnoj prošlosti moraju biti podržani, jer nema ni pomirenja bez sjećanja;

6. Žali što je 20 godina nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi, pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja još uvijek bezrazložno ograničen u nekim državama članicama; poziva za pravi napor u svim zemljama članicama prema otvaranju arhiva, uključujući i one iz bivše službe unutarnje sigurnosti, tajne policije i obavještajne agencije, iako treba poduzeti korake kako bi se osiguralo da se taj proces ne bi zlorabio za političke svrhe;

7. Snažno i nedvosmisleno osuđuje sve zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih i autoritarnih režima; proteže na žrtve tih zločina i članove njihovih obitelji svoju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji;

8. Izjavljuje da europska integracija kao model za mir i pomirenje predstavlja slobodan izbor po narodima Europe i obvezuje na zajedničku budućnost, te da Europska unija ima određenu odgovornost promicati i čuvati demokraciju, poštivanje ljudskih prava i vladavinu zakona, unutar i izvan Europske unije;

9. Poziva Komisiju i države članice na daljnje napore da ojača nastava povijesti Europe i podvlači povijesno postignuće europske integracije i potpun kontrast između tragične prošlosti i miran i demokratski društveni poredak današnje Europske unije;

10. Drži da je primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i da će europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe jačati europske integracije;

11. Poziva na taj zaključak Vijeće i Komisiju za podršku i obranu aktivnosti nevladinih organizacija, kao što je Spomen u Ruskoj Federaciji, koji su djelatno sudjelovali u istraživanju i prikupljanju dokumenata vezanih za zločine počinjene tijekom staljinističkog razdoblja;

12. Ponavlja svoju dosljednu podršku za jačanje međunarodne pravde;

13. Poziva na uspostavljanje platforme za Europsko sjećanje i savjest i pružanje podrške za umrežavanje i suradnju među nacionalnim istraživačkim institutima specijaliziranim u predmetu totalitarne povijesti, kao i za stvaranje jednog pan-Europskog dokumentacijskog centra / memorijalnog za žrtve svih totalitarnih režima;

14. Poziva na jačanje postojećih relevantnih financijskih instrumenata s ciljem pružanja podrške za profesionalno povijesno istraživanje o pitanjima gore navedenim;

15. Poziva na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, da se komemorira s dostojanstvom i nepristranošću;

16. Uvjeren je da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove;

17. Upućuje predsjedniku da proslijedi ovu rezoluciju Vijeću, Komisiji parlamenata država članica, vlada i parlamenata država kandidatkinja, vladama i parlamentima u zemljama povezanim s Europskom unijom, te vladama i parlamentima članovima Vijeća Europe.

Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu (Resolution on European Conscience and Totalitarianism) prihvaćena je, nakon zajedničko prijedloga o rezoluciji (Joint Motion for a Resolution) od 30. ožujka 2009., nadnevka 2. travnja 2009., u Europskom parlamentu.

Tehnologija je s vremenom pregazila i najveće tradicionaliste. Sve je manja vjerojatnost da će netko, baš onako kako su nas roditelji učili, nositi ključić oko vrata... U modi su, naime, bezkontaktne kartice. Bilo da vam otvaraju ulazna vrata na poslu, dizalo, garažu ili hotelsku sobu tijekom putovanja, kartice s pametnim čipovima postaju naša svakodnevica.

Često je dovoljno i ne vaditi »ključ« iz novčanika, nego ga samo približiti senzoru koji će očitati vaše podatke i prepreka je otvorena. Prednosti je dakle mnogo – pojednostavnjeno korištenje, smanjeni troškovi, ali i, primjerice, nadzor korisnika, kojoj se posebice raduju poslodavci.

Nešto noviji je trend uvođenja pametnih kartica s RFID tagovima, koje služe kao zamjena klasičnog novca onim »virtualnim«. Već sada se, primjerice javnim prijevozom Osijeka, a uskoro možda i Splita, možete voziti karticom koju ste ranije na šalteru prijevoznika »napunili« određenim iznosom novca. Sličan sustav se koristi i u Puli, te u Dubrovniku.

Gdje je novac, tu su dakako i oni koji prijevarom žele doći do nečijih podataka, a vrlo često su uvijek korak ispred »aktualne« tehnologije.
 

Otvorena sva vrata

Na problem bezkontaktnih kartica stoga su nas upozorili sa splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje gdje djeluje skupina znalaca koja se bavi svim vidovima računalne sigurnosti. Oni su pojasnili kako je sigurnost trenutačno najaktualnijih (i najjeftinijih) kartica jako slaba, jer se uz minimalno troškova i znanja lako probija najviše korištena Mifare Classic tehnologija.

»Upravo prije mjesec dana na konferenciji ESORICS (Europski simpozij o računalnoj sigurnosti), zabijen je posljednji čavao u lijes Mifare Classic sustava. Tada je skupina istraživača s jednog danskog Sveučilišta podrobno opisala napad koji omogućava lopovu krađu sadržaja ili kloniranje te kartice. Do sada su lopovi trebali izvući nečiji novčanik iz torbe ili džepa. Sada je dovoljno da se lopov vašem novčaniku približi na oko 35 centimetara i kroz vašu torbu, hlače, košulju... “očita” sadržaj kartice. Zbog mogućnosti da i Promet Split iduće godine uvede i takav sustav, htjeli smo ukazati na ozbiljnost sigurnosnih propusta ove tehnologije koja se i dalje jako često koristi unatoč brojnim poznatim poteškoćama«, tvrde FESB-aši prof. Mario Čagalj, Luka Mališa i Toni Perković.

Kudikamo najraširenija primjena bezkontaktnih kartica je nadzor pristupa. Štetu koju jedan ovakav napadač može prouzrokovati ako prođe pokraj čistačice u dizalu hotela, koja ima karticu za pristup svim sobama, ili vratara u banci, nije potrebno ni opisivati: nakon »kloniranja« te kartice, otvorena su mu sva vrata. Najveća poteškoća je što će računalo, pri prolasku kroz vrata, zapamtiti osobu čiji identitet je ukraden, a ne kriminalca. Kod ovakvih kartica najzastupljenija je takozvana tehnologija 125 kHz-a, koja nema uopće nikakvu sigurnosnu zaštitu. Skupina FESB-ovaca je ispred nas preko malog uređaja izvela napad kloniranja 125 kHz-ne kartice, koristeći univerzalni emulator kartica koji su sami izradili, u suradnji s Teom Vučkovićem iz tvrtke »Larus«.
Posljednjih godina trend korištenja kartica za nadzor pristupa u Hrvatskoj je u velikoj ekspanziji. Prema procjeni skupine s FESB-a, sigurnost ovakvih rješenja počiva na uvjerenju da se bezkontaktna kartica ne može očitati s većih udaljenosti, odnosno uvjerenja da kartica jednostavno oponaša fizički ključ.
 

Lopovi na daljinu

Takvo uvjerenje je jako pogrešno. Npr., zamislite da ulaz u neku prostoriju koja se nalazi u Splitu nadzirete bezkontantnom karticom. Trenutno ste na poslovnom putu u Zagrebu u uvjerenju da je vaša prostorija u Splitu sigurna, jer kod sebe imate jedini ključ (karticu) koji otvara tu prostoriju. Dva napadača se udruže u ovom napadu. Jedan se nalazi u Zagrebu u vašoj blizini dok je drugi u Splitu ispred čitača kartica koji nadzire pristup Vašoj prostoriji. Napadač u Zagrebu tajno očita sadržaj kartice u vašem džepu, pri čemu koristi npr. mobitel koji ima ugrađeni čitač kartica. Vaša kartica pošalje autorizacijski kod napadačevu čitaču, a on taj kod proslijedi svojem »kolegi« u Splitu. Za to je dovoljna GPRS veza, uz pomoć koje ovaj u Splitu otvara vašu prostoriju, bez fizičke prisutnosti »jedinoga ključa«, opisuje jedan od mogućih scenarija prof. Čagalj, a kao rješenje predlaže određivanje udaljenosti čitaču kartica s koje se dobiva autorizacijski signal, ili uvođenje novije i tek nešto skuplje tehnologije.

Ivan Kaštelan

Slobodna Dalmacija, Split, 23. studenoga 2008., str. 25.

Ova knjiga predstavlja svojevrstan uvod u analizu i kritiku medija Noama Chomskog. On se već tridesetak godina bavi proučavanjem medija, te ovaj zbornik predstavlja radove od 80-ih do današnjih dana. U svome dugogodišnjem radu, Chomsky razotkriva ulogu medija u cjelokupnome sustavu kontrole i nadziranja, kojim upravljaju megakorporacije, odnosno privatno bogatstvo.

Knjiga je na žalost slabo korigirana i lektorirana. Moguće ju je skinuti sa stranica: http://www.elektronickeknjige.com/chomsky_noam/mediji_propaganda_i_sistem/index_page_000.htm

Ako želite, istu možete skinuti i s ovih stranica u pdf obliku.

Do podataka o današnjoj tehnici, mogućnostima i opsegu prisluškivanja fiksnog ili mobilnog telefonskog prometa dolazi se na sličan način kao i do podataka o špijunskim satelitima i njihovim mogućnostima: informacije se pojave većinom kod medijske eksponiranosti raznih špijunsko-prislušnih afera koje pokrenu političari ili vojni dužnosnici koji sumnjaju da su meta tajnog prisluškivanja. Kod sudskih procesa i izjava koje daju akteri afera za javnost, pronađe se pokoji redak o samoj tehnici, načinu i metodama kojim je prisluškivanje mobitela provedeno, a u ovom članku pokušao sam objediniti sve te »razbacane« informacije, ne ulazeći u tumačenje ćudoredne strane prisluškivanja (kršenje ljudskih prava, slobode komuniciranja itd ...), već poglavito, što je elektroničarima zanimljivije, skupiti dostupne tehničke informacije o samim uređajima i metodama kojima se prisluškuje mobilna telefonija. Tako sam pobrojao i nekoliko tvorničkih uređaja za prisluškivanje mobitela koji se nude na prodaju, iako su za njih dani prilično šturi, a često i dvojbeni podatci. Za svaki takav uređaj koji se nudi za prisluškivanje GSM-a (pa čak i ako je u pitanju samo malo bolji radio skaner s analizatorom spektra) stoji da je namijenjen prodaji samo vladinim organizacijama i tajnim službama. Međutim, samim time što se uređaji reklamiraju preko interneta, ponekad i s naznačenom (povećom) cijenom, daje naslutiti da će trgovci uslužiti svakog »ozbiljnog« kupca. Sve više država, naime, donosi zakonske uredbe kojima svojim telekomunikacijskim tvrtkama propisuju obvezu pružanja usluga vladi za potrebe provođenja prisluškivanja telekomunikacijskog prometa, a to onda znači da vlade više nemaju potrebu za legalnom nabavom skupih uređaja za dešifriranje u stvarnom vremenu. Na kraju, treba spomenuti da se na internetu »prodaju« i potpuno neozbiljni uređaji i programi za prisluškivanje GSM-a u privatnom aranžmanu, obično vrlo povoljne cijene i fantastičnih mogućnosti, za koje će svatko tko imalo poznaje GSM sustav lako zaključiti kako prezentirani uređaj ne može funkcionirati.

Ostatak sadržaja možete pronaći na sljedećim stranicama: http://hr-elektronika.tripod.com/gsmprisl.htm