Međugorje, 19. siječnja 2011. (Cvitak) – U nakladi Alfe iz Zagreba i Cvitka iz Međugorja objavljena je knjiga Miljenka Stojića Mirkove priče. Riječ je o knjizi za djecu i mladež koja je u nastavcima objavljivana u listu za sretno djetinjstvo Cvitak. Kao dobar poznavatelj dječjeg svijeta, pisac nas uvodi upravo u taj bogati, maštom oplemenjeni svijet, koji gotovo nikada ne odlazi daleko od našega svijeta i stvarnosti. Bajkovito ispričane priče pretapaju se u svojevrstan roman odrastanja, igre, prijateljstva i druženja, roman poučan ne samo za djecu već i za odrasle. Čitajući ovu knjigu, često puta dođemo na pomisao kako svijet djetinjstva ni na trenutak ne gubi na svojoj ljepoti, žaru i plemenitosti, ma kakva bila vremena u kojima živimo. Knjiga Mirkove priče (178 stranica) podijeljena je u četiri cjeline, četiri godišta, s ukupno četrdeset naslova.
Mirkove priče su dvadeset i prva knjiga pjesnika, pripovjedača, kritičara i esejista te prevoditelja, fra Miljenka Stojića, jednoga od najplodnijih hrvatskih književnika. Podsjetimo se da je Stojić svoju prvu knjigu, zbirku pjesama Unatoč svemu, objelodanio 1994., nakon čega su uslijedili brojni naslovi koje je književna kritika, ali i čitatelji, s respektom primala. Obogaćujući književnost za odrasle, Stojić objavljuje i djela za djecu – ponajprije slikovnice, a prije Mirkovih priča objavio je i roman Računalko, što ga ne čini samo jednim od najplodnijih već i tematski najradoznalijih naših pisaca.
Knjiga se može kupiti kod izdavača, kod pisca (mir/et/miljenko.info), u Međugorju te u svim većim knjižarama u Hrvatskoj.
dio
I.
DAR
www.dvcvrcak.hr
Djeca u vrtiću uvijek su mi bila zanimljiva. Tada najviše sliče nama anđelima. Ne pomišljaju na zlo, na svijet gledaju otvorenih očiju. Istina, bude i trenutaka kada se zaborave pa se počupaju, ali ne treba za sve dizati uzbunu. Ubrzo su spremna ponovno dijeliti neku igračku, družiti se. Da im stariji ne daju loš primjer, mnogo bi manje upadala u pogrješke. No, život je jednostavno takav. I oni su nekada bili djeca i promatrali starije od sebe. U čemu je, dakle, mudrost? Polako, odgovorit ćemo na to.
Ja kao anđeo nikada nisam bio u vrtiću. Jednostavno sam anđeo i gotovo. Računalko je bio. Sjećam ga se iz tih vremena. Malen, bucmast i pomalo sramežljiv. Sada se ne bi reklo da je bio takav. Izrasta u pristala mladića. Još netko nije bio u vrtiću. Pogodite tko? Nisu to samo današnja siromašna djeca, već i netko drugi. Pa da, Isus! Sve da je i bilo vrtića kao danas, on ne bi išao u njih. Obitelj u kojoj se rodio bila je siromašna i stanovala na selu. Ipak, uvijek se lijepo vladao. Selo je bilo sretno da živi u njihovoj sredini. Na početku nisu znali tko je on, tek su to saznali pri kraju. A tada je trebalo odrediti se – biti za ili protiv njega.
Djeci u vrtićima, a i malo većoj, uvijek je drago kad im netko nešto dadne. Drago je to čak i starijima. Vrijeme Božića ili slavlja Isusova rođenja trenutak je kada svi jedne druge darujemo. Ti se darovi stave pod božićno drvce i kažemo da ih je donio novorođeni Isus. Bude nekada i smiješnih zgoda. Jedanput su tako jednome dječaku rekli da mu je hlače pod borom donio Isus. On ih je pogledao i zaključio da mu ih ne bi bio donio da mu nisu okračale. Budući da je navikao nositi odjeću starijeg brata, nije mogao drukčije zaključiti. Ipak, preko tih hlača pokazano je nešto drugo. Međusobno se cijenimo i volimo, makar dar bio siromašan. Činimo to zbog dobrote u sebi. Bog ju je jednoga dana stavio u nas i želi da je dalje dijelimo. Vjerujem da ćemo se toga sjetiti ovoga Božića. To je prava mudrost, a ne imati mnogo toga. Tko se zna tako ponašati ne će davati loš primjer drugima. To je odgovor na pitanje koje smo postavili na početku. Jednostavno treba biti dobar i ne dopustiti onomu što je loše da prevlada u našemu životu.
Pogađate da ću i dalje drugovati s djecom iz vrtića. Ovih božićnih dana posebno ću obići izbjegličku djecu. Rat im je roditelje potjerao s njihovih ognjišta. Unatoč tomu žele ih negdje obnoviti i živjeti dostojno kao pravi ljudi. Vjeruju, a i ja vjerujem, da će djeca to znati cijeniti kad odrastu.
OCJENE
www.odlikasi.hr
Mnogo je toga dobroga u školi. Barem se meni tako čini. Malo se uči, malo igra, druži s prijateljima i polako raste. Nekada bude poteškoća, naročito kada dođe do nesuglasica pa se dojučerašnji prijatelji počupaju, ali prođe i to. Treba znati reći: »Oprosti«!
Čini mi se, ipak, da su svi nekako živčani oko tromjesečja. Vrijeme je to kada se svode računi. Naš rad i nerad izlaze na vidjelo. Bude i suza, opravdavanja da nas učitelji nisu najbolje shvatili i tomu slično. Ali, sve je tada već kasno. Ocjene govore o nama. Jedino možemo odlučiti popraviti se u sljedećem razdoblju i gotovo.
Ovdje kod nas anđela na nebu nema nečega sličnoga. Dobro se vladamo, obavljamo svoje dužnosti i nisu potrebne nikakve ocjene. Kako bi nam bilo drago da to shvate i oni čiji smo mi anđeli čuvari! Život bi tada na zemlji bio zaista lijep. Sve ono što su loše napravili prijašnji naraštaji, popravili bi novi. To je ujedno i pravi smisao škole. Uzalud je ako puno toga znamo, imamo najbolje ocjene, a ne vladamo se dobro. Slažete li se sa mnom? Malo to razmotrimo.
Računalko mi je pričao o nekim svojim prijateljima koji su dan i noć učili, ali nikada nisu bili zadovoljni. Uvijek su htjeli biti bolji od svih. Drugi njegovi prijatelji nisu dobivali izvrsne ocjene u školi. Trudili su se koliko su mogli. Međutim, oni su bili i te kako druželjubivi, i te kako spremni pomoći u svakom trenutku. Govorio je da su mu ovi drugi bili draži. Mislim da je imao pravo. Naravno, ne znači to da je mislio da ne treba učiti. Htio je samo reći da nagomilano znanje bez duha ne vrijedi mnogo. Uistinu je tako. U sve što radimo trebamo unijeti svoju osobnost, učiniti da stvari oko nas lepršaju poput anđela. Zbilja je to moguće. Kada smo nasmiješeni, kada se znamo šaliti, pomoći drugome, zar nam se ne čini da sve oko nas leprša? Otvaraju nam se sva vrata i mi poput kraljeva idemo naprijed. Taman da i nemamo najbolje ocjene, drugi nas primaju raširenih ruku. Shvaćaju, naime, da se trudimo, i to je ono najvažnije. Nije Bog svakome dao jednake darove. Netko bolje pjeva, netko bolje crta, netko bolje izvodi tjelovježbu, netko... Tek u jednome svi darovi postaju jednaki: u trudu. Kasnije ćemo u životu shvatiti što nam bolje ide i krenuti tim putem. Bit će to put odlikaša, onih koji znaju uspjeti.
Jeste li nešto primijetili? Počeo sam više nego obično govoriti »mi«. To je zbog toga što sam se poistovjetio s vama. Neka tako ostane. Nije mi žao dati vam ocjenu pet.
KRALJEVI I KRALJICE
www.janica.hr
Bog svima. Ja sam Računalko, za one nove koji me ne poznaju. Nisam se još mislio javljati, ali Mirko navalio pa navalio. Veli da imam dovoljno vremena i da bih to trebao učiniti. A ja mislio još malo ljenčariti na krilima stare slave. Znate, lijepo je kada te susretnu i kažu: »Ti si onaj što piše u Cvitku?!« Oni to znaju, ali ja znam i koliko je to odgovorno. Zahtjevni ste vi čitatelji i to je dobro. Još da vam kažem da od ove školske godine idem u prvi razred gimnazije i mislim da je to dosta o meni. O snalaženju u školi ne ću vam ništa govoriti. Dobro su vam poznate te stvari. Jednostavno treba učiti i nema poteškoća.
O čemu bih vam mogao govoriti? Ne ću o školskom gradivu, imate ga i sami. Znam što ću. Reći ću vam nekoliko riječi o kraljevima i kraljicama. Istina je da su oni za naš hrvatski narod samo prošlost, ali to ne znači da ih moramo zaboraviti. Bilo ih je zaista velikih. Sjetimo se kralja Petra Krešimira IV., kralja Tomislava, kraljica Jelene i Katarine, da ih sada sve ne nabrajam. Učinili su zaista mnogo za hrvatski narod i zaslužni su što danas živimo u ovim krajevima u kojima živimo. Oduševljavali su me i drugi kraljevi i kraljice, samo ovi malo više, jer su bili naši.
Može sada koje pitanje? Što uopće znači pojam kralj, kraljica, kraljevstvo, kraljevski i tome slično? Možda imati puno novca, doživljavati da te se boje, da ti se klanjaju iako toga nisi dostojan...? Recite slobodno. Nije točno, naravno, to što sam rekao. Samo oni loši postupaju na taj način. Oni dobri svoj kraljevski pojam doživljavaju kroz dobrotu, dostojanstvo. Znaju da su jednaki drugima, samo im je povjerena posebna služba i ništa više. To je kao kad netko dobiva dobre ocjene. Ako se zbog toga ne uzoholi i ako zna pomoći drugima, onda je pravi kralj i kraljica. Podrazumijeva se da to vrijedi i za druga polja ljudskih djelatnosti.
Kome bi se danas mogao dati naziv kralj i kraljica? Znam da ih ima puno koji bi to voljeli. Ipak, biram njih dvoje, brata i sestru. Pogađate: Kostelići. Kako samo umiju ophoditi sa svim onim pustim snijegom! Ja bih odmah pao čim bih se spustio niz malecku dolinu, a oni se spuštaju niz brda i planine. Drugi ih slikaju, slave, žele biti s njima. Ipak, zbog svega toga ne izgledaju umišljeni. Znaju da će sve to jednoga dana prestati i da će ih ljudi tada cijeniti po tome kako su se ponašali. Uza sve to neprestano naglašavaju da su pripadnici svoga hrvatskoga naroda. Ta ljubav ih ne odvaja od drugih, nego im pomaže još se više s njima družiti. Učili su ih o tome tata, mama i još neki dobri ljudi. Baš su prava kraljevska obitelj! Vjerujem da se slažete sa mnom. U to vas ime pozdravljam.
II.
GLAS S BRDA
www.medjugorje.hr
Moram vam priznati da sam ovih dana bio malko zločest. Što ste naperili uši, nisam bio zločest tako kako vi mislite. Samo sam mrvicu zafrkavao Mirka. Rekao sam mu da bi najbolje bilo da on u prosincu nešto napiše za Cvitak. Na nebu je pa o pojedinostima može pitati druge ako ne zna. Odgovorio mi je da ću i ja dobro to znati opisati budem li slušao svoj glas onako kako slušam njega. Nisam vidio da se naljutio, ali sam mu ipak rekao da sam se šalio.
Još me niste prestali pitati kako ja to razgovaram s Mirkom pa ću vam i to reći. Jednostavno. Odem na neko mirno mjesto, zatvorim oči, smirim se i počnem zamišljati svoj razgovor s njim. Nije da se hvalim, ali nekada ne mogu razaznati jesam li ja to samo dopuštao da mi Mirko govori kroz moje misli ili je on stvarno tjelesno bio sa mnom. Tako su, naime, ti trenutci bili lijepi. Eto, ispunio sam vašu znatiželju kojom me progonite već neko vrijeme i možemo nastaviti.
Nedavno me za vrijeme učenja uznemirila pucnjava. Prenula me iz mojih misli i nisam znao što se zbiva. Tek nakon nekog vremena palo mi je na pamet da je Božić blizu i da bi se moglo o tome raditi. Kada sam poletio van da i sam u tome sudjelujem, stariji brat Zdenko podučio me da je to besmisleno. Može se slaviti na stotine drugih načina, a pucanje je samo opasnost da se ozlijedimo. Gledao sam u njega i nisam znao što odgovoriti. Izišao sam i priključio se djeci s manje žara nego u početku. Nisam vidio da se itko ozlijedio. Kasnije sam razmišljao da je Zdenko zacijelo to vidio ili je čuo o tome. Ne bih volio da se nešto takvo dogodi ni meni ni drugome. Zaključio sam da je bolje bez pucanja. To se radi samo u ratu, ali ne će ga valjda ponovno biti!? Vjerujem u to.
Ima još netko komu vjerujem: Radiopostaji »Mir« Međugorje. U našoj kući, a i u susjedstvu, svi rado slušaju tu radiopostaju. Meni se najviše sviđa to što im glazba nije tako divlja kao u nekih drugih radiopostaja. Dobro, nekada bi mogla biti i malo življa, ali takvu glazbu vole stariji pa neka im bude. Ne mora sve biti po mome ukusu. Stric Marinko, koji se dobro razumije u tehniku, objasnio mi je da je ta radiopostaja dobro pokrila brda. Bio sam ga, naime, pitao kako to da se jasno čuje na raznim stranama, kako sam čuo da govore. Nisam ga najbolje razumio pa mi je objasnio da se signal koji se stvara u studiju širi pomoću odašiljača na brdima. Priznajem, ni sada ne razumijem najbolje. Zbog toga ću vam o tome pričati neki drugi put kada sve to dobro posložim u svojoj glavi. Sada ću se dati malo više na slavljenje Božića. Pokušajte i vi.
U NEPRILICI
www.skijanje.hr
Oni na televiziji neprestano govore da dolazi do zatopljavanja Zemljine kugle. Kažu da Sunce prži bolje nego bi smjelo. Meni se ne čini da je to tako. Koliko se sjećam, prošla je zima bila hladna, čak sam se bio i prehladio pa nisam nekoliko dana išao u školu. U povjerenju, prijašnjih se zima ne sjećam i nije mi mrsko da sam ostao kod kuće. Samo, kada bi se moglo ne ići u školu barem koji dan a da se čovjek ne prehladi!? Susjed Srećko također tvrdi da je toplije nego prije. Zbog toga se porječka sa susjedom Brankom koji tvrdi suprotno. On je bio u mnogim zemljama i nije zapazio nikakvo posebno zatopljavanje. Kad je zima, onda je zima, kad je ljeto, onda je ljeto, njegove su najvažnije riječi. Sad ti budi pametan! Ali, baš me briga! Dok ja narastem, odgovor će se znati. Dotle još ima vremena. Bolje razmišljati o nečem drugom.
Privlači me igrati se na snijegu. Tako volim kada napada! Jedno ga vrijeme promatram kroz prozor kako se sve gušći i gušći spušta u pahuljicama. Kao da netko prosipa brašno po dvorištu! Tek kada se sve smiri izlazim van. Grudam se, kližem, pravim snješka. Bit ću iskren pa priznati da nekada bude i suza. Nastojim ne udariti nekoga namjerno, ali se ipak dogodi. Ne znam kako nastoje drugi, samo znam da među suzama koje se proliju ima poneka i moja. Važno je samo to dugo ne pamtiti! Moramo biti prijatelji. Jer, s kim ćemo se igrati, ako ništa drugo?!
Smijao sam se neki dan. E-poštom Blaž je dobio karikaturu na kojoj su prikazana dva snješka i zec. Znate što zec ima u rukama? Sušilo za kosu. I njime im prijeti. A znate zašto? Zbog toga što umjesto nosova imaju mrkvu. Njemu se ona svidjela i on bi je htio uzeti, a oni ne daju. Ta nisu ludi! Tko će dati svoj nos!? Međutim, sušilo za njih nije igračka. Konačno jedan od njih kaže onomu drugome da zecu dadnu mrkvu i da idu svojim putem. Nakon što sam se prestao smijati, shvatio sam da je ostalo nerazjašnjeno kako se završio taj sukob. Upitao sam Blaža što on misli? Odgovorio je da ne zna, ali da je on na njihovu mjestu nasrnuo bi na zeca, razbio mu njušku i oteo sušilo za kosu. Čak bi mu njime spržio krzno. Koliko god su mi se njegove prve riječi činile razumnima, kasnije su bile pretjerane. Zec je dobio što je tražio i ne treba mu još dodatno pržiti krzno. To je ustvari osveta, a učili smo da se tako ne smije ponašati. Ali, što ako se zec samo šalio? Ne znam što bih odgovorio. Znam samo da ne trebamo dopustiti da nas drugi tuku, da ne smijemo druge tući... Ipak, kako se obraniti ako druge ne istučemo? Morat ću o svemu tome još razmisliti, dobro razmisliti. Samim ovim mislima već sam polako počeo.
IGRA
www.ucilica.tv
Nije da se hvalim, ali dobro sam prošao u školi. S odličnim! Stalno su me zafrkavali da trebam učiti inače ću propasti, a ja sam pametno raspoređivao vrijeme i puštao ih da pričaju što im se prohtije. Nisam ja stroj da mogu učiti kad oni hoće, smijati se kad oni hoće, igrati se kad oni hoće. Jednostavno imam zadatke koje nastojim dovršiti na vrijeme i potrebe koje nastojim zadovoljiti. Shvatit će oni to, a ja ću sve nastojati zapamtiti za ono vrijeme kada budem velik.
Lani sam od roditelja tražio da mi nešto kupe za dobro učenje, ove godine nisam. Imam svega. Što će mi još nešto drugo. Samo će mi smetati, živcirat ću se i na kraju to baciti. A toliko ima siromašnih na svijetu! Neka djeca ne mogu ići zbog toga u školu, neka ne mogu dobro učiti jer nemaju sva potrebna pomagala. Dobro je zaista učinio onaj Amerikanac koji je smislio računalo od samo stotinjak dolara. Stric Miljenko, koji više čita i zna nego ja, objasnio mi je da je on to smislio za siromašnu djecu. Država ili dobrotvori svakome djetetu darovali bi po računalo tako da može nesmetano stjecati digitalno znanje kao i djeca bogatih. Bilo mi je palo na pamet da nije loše imati takvo računalo. Ako ga pokvariš, nije previše teško nabaviti drugo. Ne trebaš, dakle, neprestano na njega paziti kao do sada. Onda mi je palo na pamet da ne razmišljam ispravno. Ja imam računalo, odnosno moja obitelj, trebam ga čuvati i uštedjeti nešto novca da bih barem jednom vrsniku ili vrsnici mogao darovati to novo računalo. Mogli bismo se nakon toga čak i dopisivati, možda i preko interneta ako oni mogu doći do njega. Saznao bih tako o novim krajevima, a jednoga bi se dana moglo dogoditi da se i osobno upoznamo. Oni bi došli ovamo, ja onamo, baš bi bilo lijepo! Did Franjo stalno me učio takvu ponašanju i stvarno sam mu zahvalan.
Ponijela me misao o računalu pa zaboravih pohvaliti roditelje, odnosno zahvaliti im. Unatoč tomu što ništa nisam tražio, kupili su mi jedan CD. Naravno, nije to onaj prazni koji možemo »pržiti«, već onaj na kome se nalazi neki sadržaj. U ovom slučaju to je školski sadržaj, samo predstavljen pomoću igara. Kad bi čitava nastava u školi bila ovako predstavljena! Meni se čini da tada nitko ne bi propao. Ta sva se djeca vole igrati i kako može biti da netko propadne? Ali, odgovorni to ne shvaćaju. Njima je draža ozbiljnost pod svaku cijenu. Kao da igra nije ozbiljna!? Stvarno su čudni! Možda da sklopimo nagodbu: – Neka oni nas djecu uče malo više ozbiljnosti, a mi ćemo njih učiti malo više igri. Čini mi se da bi tada bilo ljepše i u školi i kod kuće.
III.
POGLED U OKOLINU
www.ukij.hr
Ne hvalim se, ali sada puno bolje pišem i manje mi je potrebna pomoć drugih da bih vam prenio ono što imam reći. Trudio sam se i, hvala Bogu, uspio. On zna jesam li mogao više. Zbog svega toga lakše mi je sada kada Računalko i Mirko kažu da ja i dalje pišem za Cvitak. Nije da ja to ne volim, samo potrebno je nekada i odmoriti se, ako ne ja od pisanja, onda barem vi od mene. Lijepo je osjetiti čežnju za nekim. Meni je tako s Cvitkom. Dok ne dođe novi broj, čini mi se da vrijeme sporo prolazi iako shvaćam da se Cvitak ne piše kao drugi časopisi i listovi koji izlaze tjedno ili svakodnevno.
Moj mlađi brat Miro ne zna o čemu ja ovo govorim. Ta i kako bi znao, ima samo četiri godine. Međutim, vrlo je živ i znatiželjan. Odavno sa stricem gleda moje stare knjige i upirući prstom u neku od slika daje svoja objašnjenja. Već je počeo sricati i poneko slovo. Ipak, još će vremena proteći dok ih sve ne nauči. Kao da je meni to bilo lako!? Na kraju se sve isplatilo. Miri će se u životu možda isplatiti njegova želja za obavljanjem raznih poslova. Voli on i igračke, ali su mu različiti alati najdraži. Nedavno je imao rođendan i netko mu je poklonio, čini mi se tetka Kata, zbirku alata. Čak je dobio i pojas koji može opasati oko sebe i u njega staviti te svoje igračke. Čega sve tu nema: izvijač, kliješta, pila, turpija, čekić... Ali, sve je od plastike. Miru to ništa ne smeta. Pila, reže, sastavlja, kao da je sve pravo. Stvarno se dobro u sve uživi. Odlučio sam zbog toga da on sa mnom ove godine pravi jaslice za Božić. Naravno da mi ne će mnogo pomoći, što nije ni važno. Puno je važnije da je njemu drago. Neka se vježba! Kad još malo odraste, upisat ću ga u nekakvu izviđačku udrugu. Zacijelo da to ne ću učiniti bez znanja roditelja, taman posla.
Nisam ja još član nikakve izviđačke udruge, kako ste mogli pomisliti. Samo sam ovih dana čitao o jednoj takvoj na internetskim stranicama. Dobro... Pokazao mi ih je Matko. On to uporno prati. Svidjelo mi se čime se sve bavi ta udruga. Igraju se, idu u prirodu, zabavljaju, mole, stvarno lijepo! Ja sam ministrant, drugi ću vam put o tome pričati, i radimo nešto slično, samo ovo je, čini mi se, ljepše. Pročitao sam da su lani išli u Beč po betlehemsko svjetlo. Nije bilo puno teksta pa nisam najbolje sve to razumio. Shvatio sam, pročitavši još neke vijesti, da su se na taj način pripremali za Božić i radovali se. Također sam razabrao da su to svjetlo nosili po crkvama u Hrvatskoj. Vjerujem da je bilo zanimljivo! Zaboravio sam reći da su oni iz Jarmine. Moram priznati, ne znam točno gdje je to mjesto. Morat ću malko pogledati zemljovid Hrvatske, a mogao bih upitati i nekoga starijeg gdje bi to moglo biti. Tko će se snaći u svim tim mjestima! Pisat ću im da mi je drago da uživaju u prirodi i da se raduju Božiću. Iako ih ne poznam osobno, oni su već moji prijatelji.
RUKE
www.vcz.hr
I ovaj ću se put pohvaliti, mislim da sam do sada to učinio svega jedanput-dvaput. Čitaju ove moje napise! Susjeda Ruška mi, naime, reče da ima i drugih zanimljivih udruga osim izviđača, što sam se dovezao samo njih. A, da, zaboravio sam reći da su njoj moji roditelji kazali da pišem za Cvitak. Htjeli su se malo isprsiti, nema veze. Ja inače o tome puno ne pričam, draže mi je kada mi drugi odaju priznanje. Vratimo se Ruški. Odgovorio sam joj da je to ono što ja znam, a ako ona zna nešto drugo, neka mi kaže. Spomenula mi je volontere. Upitao sam je što je to? Odgovorila mi je da su to oni koji pomažu ljudima oko raznih stvari. Nisam baš najbolje shvaćao pa mi je ispričala i mnogo štošta drugo. Na kraju sam zaključio da bih lakše razumio da su im dali neko drugo ime, poput dragovoljci ili nešto slično, a ne volonteri. Odgovorila mi je da je to sada tako u modi i dala mi internetsku adresu jedne od tih udruga. Moram reći da je nisam odmah posjetio. Bojao sam se da opet ne ću razumjeti o čemu se govori. No, kada sam otvorio te stranice, unatoč nekim izrazima koje nisam razumio, iznenadio sam se onim što tamo piše. Svoje djelovanje saželi su u nekoliko riječi: okoliš (ovo je kao kod izviđača), nenasilje (mislim da se ovo odnosi na starije, na ratove, a ne na djecu), interkulturalnost (valjda sam dobro prepisao, ovo stvarno ne razumijem), solidarnost (čini mi se da je to kad se nekom pomogne), ljubav (naravno, treba voljeti sve ljude) i mir (ne onaj u učionici, nego općenito u životu). Ako oni ovo provode u djelo, onda su stvarno pravi. Ima, na žalost, onih koji lažu. Zbog toga ja najprije provjerim je li istina ono što mi kažu pa se tek poslije toga upuštam u daljnji razgovor. Nekada mi je to bilo čudno, sada nije. Onaj tko se ne želi popravljati svaki dan lako će slagati, njemu to ne predstavlja ništa posebno. Meni jest. Ne može se tako ništa napraviti u životu.
Razmišljajući o tim volonterima, pala mi je na um misao da njih ima puno više oko nas nego u toj udruzi. Zar volonteri nisu svi oni ljudi koji su pomogli Markanovićima (nije im to pravo prezime, to im je nadimak da bi se u našemu mjestu razlikovali od drugih koji imaju isto prezime)? Njima je izgorjela kuća. Grmjelo je, stari se električni vodovi zapalili, njih nije bilo kod kuće i sve je progutala vatra. Ne samo susjedi, nego i drugi priskočili su im u pomoć. Pružili su im svoje ruke, kaže tata. Malo sam mislio o tome i shvatio da je to tako. Ako ti netko ne pruži ruku, ne može se živjeti. Tako je i u školi. Kad nešto ne možemo nikako shvatiti, uvijek ima netko tko je shvatio i tko nam može pomoći. Uvjet je samo da on hoće pružiti ruku i da mi tu ruku hoćemo primiti. Mislite da je to jednostavno? Lako je kada nam želi pomoći netko tko nam se sviđa, ali kad to hoće učiniti netko s kim se svađamo, tko nam ide na živce, nije to lako. Tu uskače u pomoć ono što smo učili na vjeronauku: nikoga se ne smije odbacivati u životu jer time zapravo odbacujemo sami sebe. Hm, treba o tome neprestano razmišljati!
ŽIVOT
www.teovizija.hr
Meni puno stvari u politici nije jasno. Ne samo zbog toga što još nemam puno godina. Ma kakvi! Recimo, kad god gledam Dnevnik, najbolje shvatim vremensku prognozu. Za ostalo nikada nisam siguran. Ne znam zbog čega netko nekoga napada, zbog čega se s njim miri pa opet isto i slično tomu. Meni se čini da se u životu tako ne događa. Barem ne u mom mjestu. Ljudi su iskreniji i bolji jedni prema drugima nego što to izgleda na televiziji. A onda opet onaj irački predsjednik i njegovo vješanje. Stvarno je sve bilo bez veze. Tata prepričava da su mala djeca govorila: »A što će onom stričeku konopac oko vrata?« Neka djeca su se kasnije igrala svega toga i, naravno, umrla. Uistinu besmisleno! A besmisleno je i ono što je Davor gledao na internetu. Netko mu je pokazao na kojim se stranicama može vidjeti čitavo vješanje, a ne samo stavljanje omče oko vrata. I on je to gledao. Ja ne mogu gledati ni kada muče životinje, a kamoli kada nešto čine drugom čovjeku. Baka me je naučila da se ne smije škoditi nijednom živom stvoru. Bilo je to nakon što sam naganjao jednu mačku. Ona mi je nešto bila skrivila, a ja se dao u potjeru za njom. Da me baka nije zaustavila, stigao bih je i... Nemam pojma što bih joj uradio. Možda bi me i srdžba dotle prošla.
Bakin stav učvrstila je u meni ovih dana i slikovnica koju sam pročitao. Kako piše na koricama, ona je djelo Božidara Prosenjaka. Naslov joj je jednostavan Voda. Nisam je zbog toga odmah ni čitao. Mislio sam da je to ono: voda žubori, proljeće je, i tako to. Međutim, slikovnica predstavlja sasvim nešto drugo. Na temelju motiva iz Svetog pisma, što smo i sami učili na vjeronauku ili smo gledali na nekom DVD-u, Prosenjak priča o uređenju Zemlje za čovjeka koji bi na njoj trebao stanovati. On misli da je Lučonoša baš zbog toga stradao. Bio je ohol, nije htio pomoći čovjeku, pobunio se i Mikael ga je pobijedio. Dobio je ime Nakaznik i otada škodi ljudima. Mi ga zovemo đavao. Nije važno je li to bilo upravo tako, važno je da ne dopuštamo zlu da pobijedi oko nas. Da nema toga zla, ne bi bilo onoga vješanja o kojem smo govorili na početku. Ljudi bi se međusobno lijepo odnosili. Ako bi bili bogati, znali bi i dijeliti, oni koji nešto nemaju ne bi zavidjeli i otimali od drugoga, i još puno toga. Slikovnica ima pravo! Tko zdravo živi, uspjet će radostan doći pred svoga Boga i ući u raj s njim. Što će tada biti lijepo! Možemo li to zamisliti? Ništa nas ne boli, nitko nas ne živcira, ne moramo ništa raditi. Ako nam se igra, možemo se igrati... Jednostavno, sve što nam nanosi muku, tu ne postoji. E, kad bi tako bilo na ovoj zemlji! Slikovnica kaže da bi moglo biti ako bismo htjeli. Trebamo se samo malo popraviti. Tada, između ostaloga, ne bismo prljali okolinu oko sebe. Čim sam to pročitao u slikovnici, sjetio sam se naše rječice. Kako bi samo bila lijepa kada ne bi nosila sve ono smeće! Mama kaže da nekada nije bila takva. Pusti to nekada! Ja bih htio da je ona čista sada. Imam na to pravo.
IV.
POVEZANOST
www.saborznanja.org
Nedavno sam u novinama čitao o dječjem saboru znanja. Ne budi lijen, otišao sam na internet i tamo pronašao da čak imaju i svoga predsjednika, kao i župane i županice koji predstavljaju po jednu županiju u Hrvatskoj. Nisam našao ništa o BiH, ali važna je namisao. Možemo i mi s ove strane granice napraviti nešto slično ako hoćemo. Nerazumljivom mi se učinila dobro istaknuta postavka: sinergija. Kao, ispružene se ruke dodiruju, svi smo jedno, braća smo i sestre... Miriše mi to na kršćanstvo, u isto vrijeme i odudara. Ponovno sam potražio pomoć. Mirko se odavno nije javljao pa neka sve ovo razjasni. Ne ću ga siliti da govori o politici i izborima. Oni to na nebu nemaju, a čini mi se da bi bilo bolje da nemamo ni mi na zemlji kad su nam političari takvi kakvi jesu. Mirko, izvoli!
E, moj Računalko, ti si stvarno nepopravljiv. Zaglibiš i onda zoveš mene u pomoć. Mogao si i sam riješiti zagonetku. Trebao si malo više kopati po knjigama, poglavito onima iz vjeronauka, i tamo bi pronašao odgovor na svoje pitanje. No, neka ti bude, drago se i meni obratiti čitateljima ovih redaka. Istina, činio sam to preko tebe i Drage, ali izravan pristup je nešto drugo.
Da vam, dakle, pričam o sinergiji?! Hm! Pojednostavit ću. Naravno da je dobro da se lijepo odnosimo prema drugome. Međutim, trebamo paziti da to ne činimo tek iz osjećaja ljudskosti, nego i iz osjećaja da nas je Bog sve zajedno stvorio i da bismo se jednoga dana trebali naći u njegovu društvu. Oni koji govore jedino o ljudskoj povezanosti, zanemaruju život s Bogom. Iz prve vam ruke jamčim da nemaju pravo. Da samo znate kako je lijepo živjeti u Božjoj blizini! Osjećaš radost, milinu..., ma ne, nemoguće je to opisati ljudskim riječima! Pokušajte živjeti po Božjim načelima pa ćete barem blijedo doživjeti takav ugođaj. Evo, toliko o tome. Nema smisla neprestano preispitivati svakodnevni život drugoga, važno je da mi radimo dobro. Kada drugi to vide, sami će preispitati svoje stavove i najvjerojatnije ih promijeniti. Svatko je, naime, slobodan i može učiniti ovo ili ono.
A niste me još ništa pitali o Isusu koji se jednoga dana rodio na zemlji! Mislite da to za nas ovdje na nebu nije važno? Ma nemojte! Isus se rado sjeća tih trenutaka iako su ga ljudi na koncu razapeli na križ proglasivši ga varalicom. Znate zbog čega se to dogodilo? Zbog toga što se nisu htjeli mijenjati. Na sličan način postupaju i danas. U vrijeme kada vi na zemlji slavite Isusovo rođenje, neki, umjesto da vam se pridruže, nagovaraju vas da tada što više potrošite. Obasipaju vas hrpom zamamljivih stvari i nikada ne kažu da bi bilo dobro otići na sv. mise zornice, ispovjediti se, pomiriti se s drugim, nekoga, tko je slabijeg imućnog stanja, obveseliti kakvim darom ili posjetom... Uz to vam govore o nekakvom Djedu Božićnjaku i Djedu Mrazu. Šteta da ne razumiju božićno vrijeme jer to ujedno znači da ne razumiju ni druga vremena! Ipak, Isus se uzda u vas. I ja, naravno. Toliko ste puta pokazali da znate biti pravi kršćani, da ste povezani s Bogom. Hvala vam na tome.
LOPTO, LOPTICE
www.salezijanska-mladez.com
Mislim nešto ovih dana o čemu pisati. Počnem li o onome što vidim svaki dan, ne ćete uspjeti razumjeti. Nebo je, ipak, druga stvarnost. Znat ćete kad jednoga dana, ako Bog dadne, dođete ovamo. Dotle se trebate truditi živjeti dobro i ne će biti nikakve poteškoće vidjeti mene, sve ostale anđele, svece, svu tu ljepotu. Aha, sjetio sam se što pisati ovaj put. Može malo o športu, dokolici i sličnome? Smijete se! Što tu ima smiješno?! Anđeli dobro znaju što znači igra. Nije ona nešto neozbiljno, dapače! Naravno da ne mislim na profesionalno bavljenje igrom. To je nešto drugo. Mislim na igru kao na sastavni dio ljudskog života. Samo, koliko bi bila ljepša da ljudi pritom ne prostače ili psuju! Čak se i vi mlađi tomu učite od njih. Jednostavno ne razumijem takvo ponašanje. To je utjecaj zla, a znamo da je zlo ružno, da nas uništava. Kad bi se to razumjelo na zemlji, i meni bi bilo puno lakše. Ne bih im morao razjašnjavati sve te stvari te bi lakše predmnijevali kako je to biti na nebu. Međutim, ne treba se predavati. Mi učinimo što možemo, a drugi neka postupi kako misli da treba i neka i za to snosi posljedice.
Ja se raspričah o ljudskom ponašanju, a nikako prijeći na ono što navijestih. Što ćete, i ja se malo zaigrao. A baš vam imam o čemu pričati. Mnogi sveci koji su ovdje sa mnom u raju puno su radili s mladeži, samim tim igrali se. Ta tko je vidio biti s djecom i ne igrati se s njima!? Logično, zar ne? Moram reći mnogo su toga napravili. Danas njihovi nasljednici čine isto. Baš lijepo od njih. Možda ste ih već negdje susreli ili čitali o njima. Nema smisla da ih navodim. Zaista ih je puno. Svi su mi jednako dragi. Nekad im kažem da ću im sa zemlje ponijeti loptu, samo neka opišu kakvu žele. Nasmiju se. Ta što će njima lopta na nebu!? Ali, nije ta zamisao baš bez veze. Nisu lopte samo od kože, plastike... Zbog čega ne bi bile i od molitava, dobrih djela...? Vi se malo potrudite, reknete kojem svecu da ja to odnesem, i to je to. Ne treba odmah biti neka velika lopta, može biti i loptica, važno je samo da se trudimo i mislimo na svog omiljenog sveca. Ako hoćete, ponijet ću i vašem osobnom anđelu čuvaru iako je on zadovoljan i s pređašnjim prijedlogom. Ovdje, naime, nema nikakve zavisti. Vlada stanje slično kao među braćom i sestrama koji se slažu. Nadam se da znate o čemu govorim. Šteta da danas roditelji imaju manje djece pa je ovo teže razumjeti. Nekada nije bilo tako. U ta vremena ljudi su se malo više držali skuta Božje haljine. Znali su da ih Bog uvijek čuva i da se ne trebaju bojati sutrašnjeg dana. Kako je tada bilo lijepo?! Mi smo anđeli imali toliko posla. Djece na zemlji na sve strane. Ponovno će doći takva vremena, ne može se drukčije živjeti.
Jesam li malo preozbiljan? Nisam! Tko je vidio da život može teći ako nema djece!? Ona se znaju tako lijepo igrati (ne ćemo o tome kako to izgleda kada se počupaju), znaju se veseliti, biti jednostavna. A sve su to oznake nečeg velikog. Ja im se zbog toga uvijek radujem.
ZAJEDNO STE JAČI
www.karmel.hr/ekumenizam.htm
Gledam kako je ovih dana lijepo vrijeme na zemlji. Ne, nisam se prevario. Znam ja da proljeće još nije došlo. Ipak, to suncu ništa ne smeta obradovati ne samo djecu nego i starije. Koliko god se netko volio skijati i klizati na snijegu, puno je svima ugodnije kada se ne trebaju bojati prehlada i jesu li dovoljno toplo obučeni.
Na nebu nema zime. Ovdje je uvijek toplo, ako se tako može reći, i vlada potpuna opuštenost. Kako bi drukčije i bilo!? Svi se volimo, poštujemo jedni druge, jednostavno uživamo u neizmjernoj Božjoj dobroti. Kad bi ljudi znali kako to izgleda, nikada ne bi napravili ni najmanji grijeh ili prekršaj. Ne isplati se prokockati nešto ovakvo. Na žalost, ima onih kojima nije mnogo stalo do toga. Ne razmišljaju dovoljno i zadovoljavaju se onim što trenutno vide i osjećaju. A to je tako prolazno i krhko. Iskusili niste, ali ste već vidjeli da čovjeka može nestati u djeliću sekunde. Ne mislim na to da nekud ode, mislim na to da umre. Znam da djeca o tome nerado govore, kao i stariji, međutim, životna je to danost na zemlji i ne može je se jednostavno izbjeći.
Računalko nešto vrti glavom. Dobro, prošli su Svi sveti, prošao je Dušni dan, pa neka bude ovoliko o tome. Shvatili smo da se jednoga dana umire i za sada je to dosta. A jesmo li shvatili kako treba živjeti da bi se spreman dočekao taj dan? Tako-tako, reći će netko. Drugi će se počešati po glavi i zbunjeno nešto promrmljati. Meni anđelu možda ćete reći da ne gnjavim i da pojednostavim. Slažem se, iako ova riječ »gnjaviti« nije najsretnije izabrana. Neki bi se od vas ljudi na to naljutio, ja ću se samo nasmijati i ispričati vam nešto novo. Reći ću vam nekoliko riječi o onome o čemu i Papa često govori. Riječ je o jednom nastojanju koje se zove ekumenizam. Jeste li uspjeli ispravno izgovoriti? Jeste! Idemo dalje. Pustimo kraju od čega sve dolazi spomenuta riječ ili pojam. Recimo da je to nastojanje da se sve kršćanske crkve na ovom svijetu ujedine. Mislim da bi to bilo predivno. Puno biste lakše pobijedili zlo koje neprestano pokušava omesti Božje naume na zemlji. Naravno da u tome ne će uspjeti, ali će neke ljude strovaliti u pakao. A Bog to ne želi. Njemu je drago da su ljudi ujedinjeni i jaki. Dok ovo govorim, ne mislim da trebaju postati jednaki, poput klonova, kako to vi ljudi kažete. Možda i nadalje ne ćete u isti dan slaviti Božić, ali ćete osjećati da svi pripadate istoj, kršćanskoj obitelji. To je kao u nekoj vašoj običnoj obitelji gdje ima puno braće i sestara koji su različiti između sebe, što ne priječi drugima da se vole, poštuju i pripadaju istom korijenu. Vratimo se nadnevcima slavljenja Božića. Ljudi su na različite načine izračunali nadnevak Isusova rođenja i zbog toga ga ne slavite svi isti dan. Moguće je unijeti promjene, međutim, nije to toliko važno, puno je važnije da ste međusobno povezani i da time svjedočite Boga u kojeg vjerujete.
Nadam se da vas nisam ugnjavio, kako se izraziste, odnosno da ste me razumjeli. Meni je bilo lijepo s vama. Osjećam da se i preko vas širi zajedništvo na zemlji.
Did Jozo
