Čitluk, 14. prosinca 2011. (Matica hrvatska) – Franjevac, pjesnik, pripovjedač, esejist, kritičar, pisac za djecu i prevoditelj fra Miljenko Stojić netom je objavio svoju novu knjigu, S druge strane, (p)ogledi iz suvremenosti. Nakladnici su Naklada K. Krešimir iz Zagreba i Matica hrvatska, ogranak Čitluk.

U svega šesnaest godina, koliko je prošlo od objavljivanja njegove prve knjige, fra Miljenko Stojić (rođen 1960. u Dragićini) izrastao je u jednog od najplodnijih hrvatskih književnika. K tomu, i u književnika najšireg tematskog zanimanja. Uz knjige pjesama, naime, koje su, treba naglasiti, njegovo prvotno ali i stvaralačko zanimanje, on neumorno radi i na prozi, prozi za najmlađe, esejistici, književnoj kritici te promišljanju stvarnosti. Kad je o posljednjem riječ, valja kazati da je njegov glas autentičan, na trenutke polemičan, a u cijelosti glas čovjeka koji argumentirano piše o svemu što se događa na društvenoj pozornici svijeta.

Na tragu toga promišljanja jest i knjiga S druge strane, (p)ogledi iz suvremenosti (126 stranica), koja sadrži trideset i šest eseja objavljenih u listu Glasnik mira, i jedan esej-najavu svoje nove knjige, U nebo zagledani. Prvi susret s naslovom – S druge strane – nedvojbeno nas navodi na pitanje s druge s strane čega? No, podnaslov – (p)ogledi iz suvremenosti – daje odgovor. A s te druge strane naše suvremenosti, zastrte različitim zastorima, zaista ima svega.

Čitajući novo Stojićevo djelo mnoge nam stvari i događaji, manipulacije politikom, gospodarstvom i vrjednotama postaju jasnije i bistrije.

Knjiga se može kupiti kod izdavača, kod pisca (mir/et/miljenko.info), u Međugorju te u svim većim knjižarama u Hrvatskoj.

 

Dio

S DRUGE STRANE

I.

GLAS ISTINE

Danas u svijetu vlada nesklad glasova. Stoga je čovjek prisiljen tražiti onaj koji nastoji slijediti istinu. Jedan je od takvih zacijelo i glas Informativnog centra »Mir« Međugorje (ICMM). Njegovom pojavom 25. studenoga 1993. sustavno se s jednoga mjesta počelo svjedočiti o događajima u župi Međugorje. Rekoh, svjedočiti. Kraljici Mira nikada nije, naime, bila potrebna promidžba, već samo svjedočenje o onome što se vidjelo, čulo i iskusilo. Zbog obilja takvih zadataka ICMM se razvio u različite odjele kao što su Informativna agencija i arhiv, Internet, Nakladništvo, Ured informacija, Društvo vodiča, Radiopostaja, a u najnovije vrijeme i Suvenirnica. Radiopostaja »Mir« Međugorje (RMM) je 25. studenoga 1997. zaokružila ICMM-ovu zamisao. Njezino pokretanje i širenje bio je dotad najsloženiji zahvat. Radeći na tim poslovima, izravno sam iskusio vodstvo Kraljice Mira. U trenutcima kada nisam znao kako dalje, uvijek su se otvarala neka vrata, počesto tako nezamisliva da nije ostajalo ništa drugo nego samo reći hvala. Na taj način uspjeli smo zemaljskim signalom pokriti gotovo cijelu BiH i velik dio Hrvatske, satelitom cijelu Europu, a prijenosom preko interneta i cijeli svijet. Prihvatili su nas i ljudi drugih uvjerenja zahvaljujući programu koji se ravnao geslom: Zdrava ljudskost, zdrava religioznost.

Da bi se nešto ovakvo pokrenulo, razvijalo i održavalo, potrebna su velika novčana sredstva. Njih, na sreću, ICMM nikada nije imao dostatno. Pridolazila su onako kako se oblikovala namisao i kako se svakidašnje potvrđivala. Stoga je poglavito morala jačati oslonjenost na Boga, a ne oslonjenost samo na same sebe. Drugim riječima, ono što je dobro ne može se zaustaviti.

Vratimo se ponovno današnjem svijetu i javnim glasilima. Nije sržno pitanje kakva su ta javna glasila, nego kakvi su oni koji ih čitaju, slušaju, gledaju. Dok ih rabe, zalijevaju ih poput cvijeća. Bez toga bi se određena javna glasila zacijelo ugasila. Ako ne predstavljaju glas istine, ne mislim pritom samo na Međugorje, u čemu je šteta? Zbog svega toga mi kršćani ne smijemo stajati po strani i neprestano kukati. Prionimo poslu. Sva dobra tehnička dostignuća i naša su dostignuća, sudbina svijeta na ovoj Zemlji i naša je sudbina. Zacijelo da ćemo jednoga dana doći do svoga Boga, ali taj se susret ne priprema negdje u zraku, nego na kugli zemaljskoj takvoj kakva jest.

Bog je htio, zajedno s Kraljicom Mira, da se ovaj (p)ogled poklopio s 10. obljetnicom RMM-a. Oni su htjeli i da ona nastane. Kad je sve to tako, nema nam druge nego čestitati svima onima koji se trude da ovakva radiopostaja postoji i da se razvija, a široj su javnosti manje ili više poznati, odnosno potpuno nepoznati. Pozvan sam posvjedočiti da imamo prijatelje i suradnike među ljudima različitih nacija, vjera i uvjerenja. Zar ne, tako se tvore pravi ujedinjeni narodi? RMM sa svojih 14 odašiljača, satelitskim i internetskim prijenosom neumorno nastavlja dalje. Časno je biti dio svega toga!

ŠAPAT ZAVOĐENJA

Hrvatski je narod vjerujući. U postotcima taj se broj penje do brojke 90. Tako barem kažu novinska izvješća. To bi značilo... Ma, što bi značilo? Možda samo prejak početak jednoga teksta i ništa više.

U stvarnosti se događa sljedeće. Jedna naša tipična, ni gradska ni seoska, sredina, onako nešto između, s »pazarom« u određeno vrijeme. Društvene vlasti priredile razgovor o potrebi vjeronauka u školi. Imalo se što čuti, ne od vlasti. Predstavnici pučanstva, k'o pijan plota, uhvatiše se krilatice: Crkva je rastavljena od države. I ne puštaju. Da su ona vremena, sve bi više-manje sličilo na sastanak partijskog komiteta. Ali, ovi, iako imaju godina, izgleda da nisu bili u Partiji. Jednostavno rečeno, začudna atmosfera. Kao da se nikada nije dogodila Kraljica Mira, Domovinski rat, Haaški sud. Dojam je sa strane da oni spomenuti postotci izgledaju sasvim drukčije. Možda, a možda i nije tako.

Čitam ovih dana knjigu Arhitekti kulture smrti. Došao sam do nje zahvaljujući samo svome uobičajenom istraživanju što se novoga pojavilo na knjižnom tržištu. Podrazumijeva se, uz veliku pomoć interneta. Ipak tamo postoje stranice koje se trude pronaći istinu. O knjizi se, inače, mnogo ne govori. Uglavnom, navela je sve velika i poznata imena i dokazala im da stvaraju svijet bez Boga, tamu, smrt. Mnogi bi se od nabrojanih s tim lako složili, ali ne i njihovi sljedbenici. »Velikani« su o svemu nadugo i naširoko raspredali u svojim djelima, a na koncu je ispalo da je riječ o nekim velikim, dubokoumnim mislima. Šapću nam se takve riječi do današnjeg dana. Da nabrojimo pretince u koje ih je knjiga smjestila: »Obožavatelji volje«, »Eugeničari – evolucionisti«, »Sekularni utopisti«, »Ateistički egzistencijalisti«, »Tražitelji užitka«, »Ideolozi seksualnosti«, »Širitelji smrti«. Nema što, lijepi pretinci! Ova uboga zemaljska dolina, to jest mi, trebala bi im biti ugodan ormar. Kao da nam nije dosta što smo na njoj, ovakvoj kakva jest, sa svim zagađenjima, nesrećama, nepredvidivošću!? Opet, kad grane sunce ili se približimo moru ne čini nam se život tako strašnim. Zemlja ima tisuću lica. Valjda »arhitekti« na to i računaše pa nam podariše hod prema pećini, oprostite – modernosti. Veliko je zaista dostignuće mrziti drugoga, sav smisao života staviti u zadovoljenje svojih nagona, žuditi za moći nad drugim... Pada mi ovdje na pamet početak Svetoga pisma. Zmija obećavaše ženi... I bilo je zamamljivo, zavodnički zanimljivo! Kad se probudi, čovjek opazi da je ostao bez sreće, bez duboka znanja o stvarima oko sebe. Započeo je nov život, ali ne onakav kakav bi u svojoj dubini želio. Zavodljivost se pokazala mjehurom od sapunice, ako to hoćemo izreći današnjim rječnikom.

Sjedim tako i prebirem gornje misli pogleda uprta u Križevac. Znam da bi one mogle biti i pobožnije. Samo, čini mi se da nisu loše u ovom trenutku. Kako to da dvojimo glede onog postotka i ne čujemo više o onoj knjizi? Lijepo! Uživjeli smo se u »odvojenost«. Na Boga su nam prišili naljepnicu »privatno« i povjerovali smo u nju. Ostale bitnosti, pojmovi, ljudi, stvari nemaju tu naljepnicu pa se o njima raspravlja nadugo i naširoko. Stvarno nije privatno i nije bedasto što su rekli stanari neke tamo kuće zvane Big brother! Ako to ne saznamo, ne ćemo sutra više moći djelovati kao ljudi. Nismo moderni, konzervativni smo, ne treba nam dati govoriti. To što se takve zabrane kose s demokracijom, nije tako ni važno. Zaboravio sam još reći da smo desničari i da je zbog toga dopušteno na nama primjenjivati kojekakve zabrane.

Jesam li nešto pomiješao? Ne znam! Znam samo da kušam isključiti kanal za šapat zavodljivosti raznoraznih arhitekata. Tu i tamo uleti štogod u njega, još se više razbije na samom ulazu. Uglavnom, zanimljivo je. Ima ljudi koji razmišljaju drukčije, odnosno koji razmišljaju svojom glavom. Mnoge sam već pronašao. No, ne razglabajmo previše sad o tome. Valjda taj izričaj shvaćamo u negdašnjem smislu, »modernisti« bi rekli konzervativnom. Što mu nedostaje?

DOĐI MI!

Teška vozila tutnjala su toga dana. Vraćali smo se iz posjeta našima negdje tamo u tuđini. Kažu da su se snašli, nedostaje im jedino Sunce koje ovamo jednako ne grije. Da, Sunce! Njega se stvarno ne može premjestiti, kao ni ova vozila. Nešto ih je neuobičajeno mnogo. Tek smo kasnije saznali da smo dobro prošli. Prosvjedovali su i sutradan su zatvorili sve ceste. A mi smo morali kući. Neugodno bi bilo, očito.

Što smo se više vraćali raspoloženje je bivalo sve bolje, iako je i »tamo« bilo na zavidnoj razini. Dočekali su nas više nego prijateljski, ništa nam nije nedostajalo, tek »ono nešto« kao i njima. No, to se ne može kupiti ni darovati, uzima se samo. Znali smo to i uživali u mirisu domovine. Već se čuje i jedna od njezinih radiopostaja. Koja ljepota, ljudi moji!

Vidjeli smo dosta tih dana: djecu koja su rođena i rastu u tuđini, djecu koja se muče s hrvatskim jezikom, mladež koja se okuplja oko crkve i pjeva, obitelji na prigodnu slavlju, svećenika koji je tu godinama i čeka čas povratka... I čuli smo nešto: priču o povratku. Svjestan si da imaš sve, a još svjesniji da nemaš ništa. Život prolazi poput putničkoga vlaka i nikako da proveze kroz tvoje krajeve. Nema druge nego promijeniti kompoziciju. Samo, ima li se dovoljno odlučnosti? Kad djeca narastu i tuđinci počnu ulaziti u obitelj, sve će biti jasno. No, bit će i kasno. Pogrješne kompozicije rađaju pogrješnim postajama.

Hoće li mi Kraljica Mira prigovoriti na ovakvim stavovima? Nadam se da ne će, da će biti uviđavna. Ne govorim ja o odbojnosti prema nekome, govorim samo o ljubavi prema svome domu. Dosta su nas šibali povijesni vjetrovi i već je vrijeme početi se skupljati, a ne samo raspršivati se poput lišća na vjetru. Bog nas je jednoga dana pozvao u svijet na svoju sliku, no nipošto mu nije bila želja da budemo lutalice. On je stvaratelj i to traži od nas. Mislimo da mu ne možemo izići u susret? Ma, kako ne možemo! Donesimo za početak odluku da ćemo kušati njegove stavove provoditi u svome životu ili, rečeno drugim riječima, da ćemo mu doći. Pobijedimo konačno u sebi poriv za tuđim dalekim lukama, rastvorimo svoja srca i prepoznajmo luku koja odavno čeka da joj se vratimo. Možda je u njoj previše stvari da bismo odmah uplovili. Ništa zato. Zagrnimo rukave i izbacimo ih. Sam taj čin veliko je uplovljavanje. Bog će prihvatiti pružen konop i usidriti naš brod. Lučna svjetla zablistat će, ali potpuno drukčije nego na što smo do tada navikli.

Nas, na žalost, prečesto privlači šarenilo svega i svačega. Time nakrcamo pristanište za svoj brod i onda se čudimo kako nas pučina baca tamo i ovamo. Padale su mi ovakve misli na pamet dok sam promatrao šarene izloge ili i sam ulazio s njihove druge strane da bih barem ponio kakvu uspomenu. Tada sam mislio da to trebam, sada vidim da sam mogao proći i bez toga. Više je vrijedila moja lijepa riječ, blag pogled, od bilo čega drugoga. To je ono čega su moji suputnici željni bez obzira kakvim se imenom nazivala vremena koja prolaze. Znali smo to i u Domovinskom ratu. Svega je nedostajalo, ali ljudska dobrota kroz koju je progovarao Bog sve nam je pružala. Bili smo nepobjedivi i silnici su se tome čudili. Možda im pripada upravo ova trgovina u kojoj sam, možda ovi pločnici? Svejedno mi je. Ja želim doći svome Bogu, a to mogu učiniti i oni ako hoće. Uvjet je neznatan: odmicanje od zaslijepljenosti novcem i ovozemnim uživanjem. Tek je to pravi povratak, svi drugi povratci samo su blijed odsjaj toga i ništa više.

Ne mogu a da ne spomenem da si svijet u koji sam zakoračio umišlja da stvara povijest o ovim krajevima. Upravo tako: stvara, kao da to nije protuslovlje u sebi. Povijest je stvorena i ništa ju ne može promijeniti, čak ni duge zatvorske godine. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će znati dolaziti svome domu ma gdje se nalazili. Naravno da ćemo ih podržavati u tomu, ako ničim drugim, a ono barem molitvama. Tko to shvati bit će nepobjediv. Majke koje rađaju djecu dobro znaju o čemu se ovdje govori. Život je odavno pokucao na njihova vrata.
 

II.
 

LOVOR

Ne da mi se ujutro rano prebirati po stručnim priručnicima, ali koliko se sjećam lovor su »izmislili« Grci. Njime su kitili čela onih koji su se istakli na neki pozitivan način: pobjedonosne vojskovođe, športaše, pjesnike... Danas to nije slučaj pa slavom, ne ćemo reći lovorom, kite čela onih koji su se istakli glupošću. Zbog toga nam se iz naših javnih glasila krevelje sretni dobitnici. Ali pustimo mi njih kraju i raspredajmo o Grcima, kojima bi se spomenuti zastupnici ispraznosti rado vratili. Međutim, čime, kume moj!? Nisu Grci i Rimljani, na stranu oni zalutali, mačji kašalj. Trudili su se spoznavati mudrost i mnogo su toga spoznali.

Rekoh, rano je da mi ovakve misli padaju na um. Prepisujem ih iz svojih razmišljanja ovih dana. A na to me nagnalo iskapanje grobova onih preko kojih je prošla ta i ta slavna, udarna i ne znam kakva još brigada, čak i korpus, kako rekoše ovih dana na TV-u. Usput nam svima očitaše poduku kako ih trebamo cijeniti, diviti im se, ne prekrajati povijest, nadahnjivati se njihovim likom i djelom. Da budem malo jasniji? Čemu? Ne govorim o pojedinostima, govorim o ideologiji. Ona je zaslužna da smo ovih dana škarama za lozu i drugim priručnim alatom odstranjivali lovor koji je nikao iz lubanja pobijenih. Bili su nevini. Na završetku Drugog svjetskog rata pokupili su ih sa sobom dok su bježali u jednoj od svojih slavnih pobjeda i hladnokrvno ih pobili. Doveli su ih u jedno od naših dalmatinskih mjesta, poveli niza stranu putem kojim su se teško spuštali i čovjek i tovar u mukotrpnu nastojanju ne bi li se dolje u nizini na oskudnu polju štogod priskrbilo. S lijeve i desne strane puta protezao se kameni zid i šikara koju su ustrajno krčili i pretvarali u komadić obradive zemlje. Junačinama se nije dalo daleko putovati. Pobili su ih i bacili u škrape, a Bog im, rekoh, posadi lovor. Puk je u tišini čuvao tajnu. Oni koji su znali križali bi se i pomolili kada bi tuda prošli, a oni drugi bi znali baciti i smeće. Tako su prošle godine.

Danas je, kao, neko drugo vrijeme. Grobari mi rekoše da je slično kao i prije. I povjerovah im. Tko želi činiti zlo, on će ga činiti i danas, tko traži istinu, naći će ju. Grobari zacijelo znaju što govore. Svaki dan susreću se sa životom i smrću. Ne daju se, stoga, tako lako prevariti.

Vjerujem da mi Kraljica Mira ne će zamjeriti na iznesenim riječima. Nisam, čini mi se, bio zajedljiv i osvetoljubiv unatoč tome što se ne slažem s putom »slavnih brigada i slavnih pojedinaca«. Tražim samo istinu i ništa više. Pred nama je budućnost koja bi unatoč svemu trebala biti drukčija. Nju su nam zacrtali i mnogobrojni naši mučenici, kako među crkvenim osobama, tako i među pukom. Svi su oni zavrijedili lovor oko svoga čela. Nisu izdali svoje čovjekoljublje, bogoljublje i domoljublje i zbog toga su morali umrijeti. No, tek su tada počeli živjeti. Ovaj im je tekst neznatan, preskroman dar. Važnije je ono prepoznavanje u našim srcima, za koje svatko od nas zna koliko je.

Na ovom mjestu misli mi odlutaše prema duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda. Sjećamo li se kako smo o njoj govorili početkom devedesetih? Nema više komunizma, došla je demokracija, sad ćemo obnoviti sve ono što je u duši našeg naroda narušeno. Međutim, buknu rat koji su mogli zaustaviti oni iz tzv. Međunarodne zajednice. Ne bih sada o tome kako smo ubrzo počeli šaputati i saznavati da bi moglo biti da su ga oni sami željeli i poticali. Uglavnom, htjeli smo se duhovno obnoviti. Ali nije sve išlo tako jednostavno. Nešto učini rat, nešto podsmijeh novopridošle demokracije. Danas smo tu gdje jesmo, a mi najbolje znamo gdje smo to. Što nam preostaje nego pouzdati se u se, zasukati rukave i učiniti što je u našoj moći da se stanje promijeni? Zaradit ćemo tada lovor, nadam se ne u nekoj škrapi, već na javi i tako ćemo pomesti ispred svojih očiju i iz naše sredine one koji bi lovor htjeli za budalaštine. Počinjem li sanjati? Valjda nisam! Zbog čega se ne bismo trznuli? Dok smo mi iskapali svoje mrtve, s druge strane polja probijali su trasu buduće autoceste. Tvarno se bogatimo i uljepšavamo. Zar ima ikakva razloga da to ne učinimo i duhovno?! Sad, što nas je na broju malo, nije krivica nekih drugih. I to se može ispraviti. Važno je samo postati svjestan i stvari će drukčije poteći. Jesmo li uvjereni u to? Odoh ja tražiti druge tko zna gdje pokopane... Imaju mi oni i te kako što reći. Čak i više od ovoga jer sada znam bolje slušati njihove riječi.

A TI KAKO HOĆEŠ

Još nam je svima dobro poznata balada iz betlehemskog predgrađa prije 2.000 godina. Kažem još jer upravo pročitah kako su u jednom engleskom gradiću odlučili to više ne spominjati. Njihov je mudar stav da se time šteti drugim religijama pa bismo svi zajedno trebali slaviti blagdan svjetla ili nešto takvo. A onda se druge religije pobuniše. Čekat ćemo što će odgovoriti mudri gradski oci. Dotle ipak ne zaboravljajmo čemu su nas učili naši stari. Naravno da je toga bilo puno. Usudimo se zaokružiti pa recimo da su nas učili raditi, Bogu se moliti i slaviti. Čini mi se da nisam daleko od istine. Zar ima nešto loše u tome? Vjerojatno ima za one koji misle od danas do sutra.

Slavi se poglavito u crkvama. Ne ćemo valjda o zadimljenim krčmama i turbofolku!? Čovjek umiven, obučen što bolje može, opušteniji nego inače dolazi svome Bogu kazati što ga tišti, kako misli dalje. I on mu govori preko svoga križa, svoje riječi, svjetlom kroz prozorska stakla, kroz druge ljude... Lijepo je biti dio te cjeline. Ona ti pomaže podnijeti i jednu ovakvu ili sličnu rečenicu: – Čim se udaš, gubiš radno mjesto!Ne razumijete ju? Hoćete nešto jasnije? Pa evo ovako: djevojka radi na crno kod gazde, ne bi ona tako, ali on joj ne želi uplaćivati za njezino mirovinsko i zdravstveno osiguranje. U slučaju da mu došapnu da stiže inspekcija, ona i druge njezina položaja smjesta idu kući dok opasnost ne prođe. Naravno, ostaju samo oni s urednim papirima, a to su žena, prijatelji, rođaci... Rađanje djece uopće nije zamislivo. Ta gazda prima samo djevojke! Dobro, rode i one, naročito u ovo suvremeno vrijeme, ali im biva isto kao i onima po zakonu. I što sad?! Možeš prijaviti gazdu, samo kome? Možeš se i buniti, možeš.., ma tisuću stvari. Kad stigne Božić, ili ti bajni blagdani svjetla, zaroniš u meditaciju i shvatiš da je život prolazan. Gazda će zaroniti u darove koje je nakupovao. Tebi će zasvirati nebeska glazba, a njemu neki izvođač kojeg sutra više ne će biti jer doći će novi željni dokazivanja. I tako prolaze dani razdijeljeni u dva svijeta. Baš kao kad se Isus rađao. Oni su bili u dobrim prihvatilištima, a njemu su odredili štalu. Njih nestade, a on ostade do kraja vremena. Išao je svojim putem i pobijedio sve nedaće.

Očito se Kraljica Mira sjeća tih dana kad je o svom ponovnom dolasku odlučila postupiti na sličan način. Pohodila je siromašan kraj, progovorila njegovim žiteljima. Započelo je novo razdoblje ljudske povijesti. Nešto me znatiželja golica. Koliko je onih u čiju je sredinu došla ostalo s njom i nastavilo putem koji je ona zacrtala, a koliko ih je prešlo u gazde i nastavilo tim putem? Nešto mi se ne odgovara na ovo pitanje. A još mi se manje odgovara kad počnem razmišljati o onima koji su nakon pojavka Kraljice Mira počeli dolaziti u sredinu koju je ona izabrala. Ne povlačite nikakve zaključke iz ovih mojih riječi. Odgovarajte sami ako hoćete. Tada ćete tek znati istinu.

A da je gazdama natovariti sindikate na vrat? Ne bi bilo loše. Sindikati gdje ste? Nešto vas nema, što se događa. Ma da, još komunizam nije ispario iz naših glava pa očekujemo da to netko drugi sredi, odnosno bojimo se udruživanja. To je, naime, zabranjena stvar. Možeš se samo udružiti u veličanju... Da, da, prošlo je to! Ipak nije! I danas se traži veličanje, samo su vođe nešto drukčijeg izgleda. Barem u Americi nikad nisu imali komunizam pa su im sindikati imenica nepoznata sadržaja. Istina, udružuju se u kojekakve udruge, a onda ih »opale« u javnim glasilima i oni se pokunje. Pronađu li im još nešto za što se mogu zakvačiti, stvar je dovedena kraju. Ima, dakle, pravo Noam Chomsky. Lažu nam kroz javna glasila. Gazde su se sjetile kako puk držati u pokornosti. Tučeš ga čitav tjedan različitim kvarnim namislima kroz javna glasila, a onda svećenik neka nedjeljom u onih svojih 10-ak minuta učini nešto ako može. S vremenom će se i smanjiti broj odlazaka u crkvu i može se mirno odahnuti. Jedni razmišljaju i upravljaju, a drugi su stado koje treba voditi. Nije to Chomsky loše razradio. Očito nema mnogo zajedničkog s našim pripadnicima komunističkog nasljeđa iako se ne stidi priznati da je iz njihova tabora. I sad ti to razumi. Nema drugog odgovora nego da je ljudskost progovorila u njemu. Ona je, pak, ista u svima nama i tako privlačiva. Naravno da su u to umiješani Božji prsti, za nas vjernike, a onima koji ne vjeruju neka ostane ono što sam maloprije rekao.

Prolaze vozila cestom, dan klizi svome kraju. Pjesnički ugođaj, zaboravih reći, suvremen. Svejedno, živjeti nam je u njemu bez obzira na sve. I može se pobijediti, reče siromašna trgovkinja na betlehemskoj tržnici.

RAP, COOL, ANARHIST ITD.

Zaplovismo u novu godinu. Što se posebno dogodilo? Ma ništa! Idemo dalje, a vrijeme neumitno klizi, nazivali ga novim ili starim.

Idu dalje i velike medijske kuće. Rade li rade. Neprestano izbacuju sve nove i nove proizvode, a mi bismo ih trebali kupovati i diviti im se. Taman posla! Bilo je dosta toga u pionirima, omladini, Titovim vojnicima i sličnim bedastoćama. Ćao umišljeni, odoh ja svojim putom.

Da, nešto slično izgleda da je razmišljala i grčka mladež u posljednje vrijeme. Izišli su na ulice, kako se to kaže medijskim jezikom. A mi smo ih kao opčinjeni gledali. Hoće li razbiti još jednu ulicu, hoće li poteći krv, hoće li proglasiti nešto svoje, hoće li... Upravo kao u starom Rimu. Gladijatori su u areni, a mi, svjetina, navijamo, palac gore, palac dolje. I tako su riješene sve poteškoće na ovom svijetu. Igre uveseljavaju nevoljni puk. Kakva kriza, kakva recesija, kakve trice i kučine. Ali, da se vratimo još malo negdašnjem Rimu, može i staroj Grčkoj, a može i Aleksandru Makedonskom. Ima dosta zanimljivih ličnosti. Nekada su predstavljali nešto veliko, potom su najedanput propali. Znamo li zašto? Pa, dobro, učili smo povijest i tamo se kaže da... E, izgleda da sve nije tako. Nabrojane i još mnoštvo njih veže nešto zajedničko: odali se nećudoređu. Primjerice, povjesničari koje ne spominju u školskim knjigama kažu da je Aleksandar Makedonski umro izmučen od sifilisa. Palio je i ubijao na sve strane, te usput volio svoje muške ljubavnike. Nisam povjesničar, nisam sve to istraživao pa spomenutima prepuštam odgovornost za navedene riječi. A kad smo već kod toga, ne pročitah nigdje da im se netko suprotstavio. Druga strana mukom se glasa, pa mi se sve nekako čini da nismo daleko od istine. I sad, što s tim? One spomenute medijske kuće, raznorazni bogataši, vlastodršci, umjetnici..., slijepo slijede proglašenu povijest u skladu s današnjom batinom zvanom »politička korektnost«. Nije ona na njihovim leđima, ona je u njihovim rukama, a leđa su naša. Nađosmo se tako u društvu propalih vojskovođa, carstava, dekadentnih društava. Možda će netko reći, ma pusti naklapanje. Zar spomenuti nisu tako mnogo dali povijesti? Recimo da jesu, ako preskočimo da je Aleksandar Makedonski zapalio bogatu perzijsku knjižnicu u Perzepolisu, da su Grci i Rimljani tako mnogo toga preuzeli od nekih drugih naroda, npr. Perzijanaca, a njih gurnuli u zapećak. Ma, hoću samo reći da sve nije tako crno-bijelo kako bi nam htjeli posredovati. Svijet naprijed nisu vodili kojekakvi propaliteti, nego dobro koje je napredovalo unatoč njima.

A mladež k'o mladež. Oni se, rekoše, nešto bune. Znaju li zbog čega? Možda to odrepaju, znate ono, kapa šilterica okrenuta naopačke, široke nezgrapne hlače, skupa majica. Oni su »cool«, oni su anarhisti, oni su sila. I lete riječi, bolje nego u nekog prebijenog crnca u američkoj tamnici. Samo, što li se iza brda valja? Stvaratelji mladenačkih trendova zadovoljno trljaju ruke. Ovce smjerno idu na šišanje. Novčanici se pune, može se i hazardirati. Svejedno je propala neka banka ili ne, milijarde dolara tamo ili ovamo. Sve će to platiti porezni obveznici pa igra može krenuti ispočetka. Bez žutog i crvenog kartona, to je za amatere, samo im se ne smije reći da su to.

Očito sam pod dojmom zadnjih događaja kad ovoliko pišem o tim stvarima. Pa da ja skrenem malo u druge vode. Što bi Kraljica Mira rekla na sve ovo? Vjerujem da bi se nasmiješila i poručila mladima da dođu u župu Međugorje i pogledaju kako se može biti »cool« na pravi način. Nipošto ne ćete biti sami. Bezbrojni su mladi već tamo, odnosno žive od istina koje su pronašli u toj oazi duhovnosti. Ja bih, pak, dodao da javna glasila to uredno prešućuju, ali to ne znači da se istina ne probija. Znam, vratio bih se time istoj temi, međutim Kraljica Mira ipak bi mi oprostila. Ona nas, naime, ne trga iz našeg svakodnevnog života, nego nas najprije uči u svojoj školi kako shvatiti svijet oko sebe, a tek onda ići u njega. To je zaista temeljni životni stav. Nismo došli niotkuda i ne ćemo otići nikamo. Bog nas je stvorio jednoga dana i isto tako jednoga ćemo se dana vratiti k njemu. Jesmo li toga svjesni ili si dopuštamo ići za ovozemaljskim veličinama koje se kite svojom propašću? Znam da ovo pitanje nije u skladu s političkom korektnošću, ali također znam da ta politička korektnost nije u skladu s Božjim riječima. Uzalud joj je što se diči tuđim perjem, mirom, rješavanjem sukoba i slično. Dečki, to se radi na sasvim drugi način. Ako ne znate kako, počnite moliti pa ćete shvatiti.

Ima ovaj svijet budućnost. Nije sve tako crno kako bi netko mogao pomisliti zbog gornjih riječi. Ta budućnost smo mi. Oprani od nanosa lažna blještavila i lažnih misli, usredotočeni na bitno sadržano u Božjoj riječi.

III.

ŠTO? MA PUSTI!

Trznuše me javna glasila ovih dana. Papa napao Međugorje. Uh, majko mila! Kako to? Redovno pratim određene vijesti, a ništa od toga nisam primijetio!? Ubrzo mi sve posta jasnim. Stara priča, staro napuhivanje balona. Oni pogađaju. Podloga je zapravo istinita. Papa stalno prati ono što se događa u župi Međugorje. Neka prati, pratio bih i ja da sam na njegovu mjestu. Nije šala da se u ova suvremena vremena, kad bezbožnost nastoji dokazati da je pobijedila, negdje svakodnevno okuplja na tisuće, a godišnje nekoliko milijuna vjernika. I uz to se mole, ispovijedaju, mijenjaju svoj život. Treba, dakle, na to paziti iz najmanje dva razloga. Duhovnost koja se događa ima i nama štošta reći, ne možemo biti tek pasivni gledatelji. S druge strane treba nad tim bdjeti, neumorno odstranjivati sve ono što tu ne spada, što se pojavilo kao korov na njivi. Zbog čega bismo se onda bojali Papina zahvata? Ako se još bojimo, nije valjda da dvojimo u njegovu dobronamjernost, istinitost i čestitost? Zaključimo: Papa hvala, a vi novinari otiđite popiti kavu prije nego što se po naredbi latite pisanja o nečemu što dobro ne poznajete.

Izgleda da sam opet pretjerao. Ma kakva naredba, danas je novinarstvo slobodno, piše se o svemu i svačemu, tako kako se nikad nije pisalo. Istina, gledajući s jedne strane, no s druge strane priča je nešto drukčija. Recimo, nitko ne piše, podrazumijeva se niječno, hvalospjevi su dobrodošli, o vlasnicima javnih glasila ni o njihovim prijateljima. A dotični posjeduju ne nekoliko, nego mnoštvo javnih glasila i u ovoj i u onoj državi, odnosno njima granice nisu zaprjeka. Baš milina! Tako se multikulturalnost, ljudska prava, demokracija... mogu nesmetano širiti. Jedna ruka svime upravlja i zna što radi. A onda ćemo se jednoga dana zajedno probuditi u »regiji« toj i toj. Te, pak, regije bit će dio ujedinjenog svijeta. I krug je zatvoren. Jedna će ruka i tada upravljati i opet će biti jedna milina! Kad će više ta vremena, ne mogu čekati!?

Zastao sam malo nakon ovih riječi i misli. Je li zbilja tako lijepo kad te ujedine, a ništa te nisu pitali, tek su te varkom vabili u taj tor? Odgovor je jasan, ne treba ga navoditi. Ipak, jednom ujedinjenju spremno se pripuštam, ali to je slobodno. Slušam riječi Kraljice Mira i pokušavam ih oživotvoriti u sebi. Znate i sami da to ne ide tako lako, tare nas umor, protivni glasovi, lijenost, životne rane i još puno toga. Ali, izgovora nema. Kraljica Mira strpljivo ujedinjuje ono što su samozvani ujedinitelji razdvojili. S njom je lijepo biti Hrvat, Amerikanac, Englez, Talijan, Srbin, Kinez, Eskim, Slovenac... Ne trebaš se taliti i pretvarati ni u što drugo, čupati si dušu, trebaš tek biti to što jesi i osjetit ćeš ujedinjenost sa svim ljudima i s čitavim svijetom. Pa tko ne bi dopustio da ga vodi Kraljica Mira i napregnuo se zajedno s Papom i svim ljudima dobre volje bdjeti nad čistoćom njezina govora!? A da je to ona, šapću mi najviše oni koji se ispovijedaju i obraćaju. Ne može se klečati ni pred čim, može se klečati samo pred nečim.

Jasno mi je da s ovim govorom idem potpuno protiv načela »političke korektnosti«. Ne znam tko ga je navijestio, obično se kaže »oni«, a za to tko su »oni« svatko ima svoju priču. Moglo bi ih se čak i nazvati globalisti. Pristaše političke korektnosti dobacit će mi da besramno lažem, a dobronamjerni da pustim, da se ne bodem s rogatim. Ljudi moji, ne borim se, miroljubiv sam, samo ne mogu biti slijep pri zdravim očima. Kako ću onda moći pričati o plodovima Kraljice Mira, kako ću se sam obraćati, kako ću djelatno sudjelovati u izgradnji ovoga svijeta? A o tome mi Sveto pismo govori već na samom svom početku. Ma, ne, ne mogu stajati prekriženih ruku i pljeskati njima tek kad mi se kaže i kome mi se kaže. Sad ja, dakle, progovaram: »Ma pusti.« Treba pripomoći Kraljici Mira.

Znam, ne smijemo se uznositi i pripisivati sebi neke posebne zasluge, ali možemo učiniti što možemo. Kao prvo, trebali bismo biti dobri domaćini svima onima koji navraćaju u naše krajeve slijedeći govor Kraljice Mira, kao ono nekad mudraci zvijezdu koja ih je vodila do Betlehema. Jedino nas je izgleda, kažem izgleda, svakim danom u ovoj našoj kući, razumije se malo široj, sve manje. E, tu nam ne može nitko pomoći ako sami sebi ne pomognemo. I Papa nam govori da ostanemo na svojim ognjištima, i naši kardinali, i naši biskupi, i naši... da ne nabrajam dalje. Hoćemo li ih poslušati ili ćemo reći: »Ma pusti!« Nešto me kopka da kažem da bi oni globalisti htjeli da to tako bude. Ali, ne ću tako dovršiti ovaj ogled. Posljednja naša kraljica Katarina svoje kraljevstvo ostavi Papi. Je li onda čudno da ga za sebe odabra Kraljica Mira? Nisam ovo pitanje smišljao prije pisanja teksta, ali ću svakako odgovoriti na njega.

U SJENI KRALJEVSTVA

Kad god u javnim glasilima vidim napise o nekim kraljevskim obiteljima, redovno to preskačem. Nije da imam nešto protiv njih, ali nikako ne pristajem da u njihov život zurim kao opčinjen. Niti su oni, a niti sam ja to zaslužio. Svatko ima svoj put i neka ga se drži. Da, lako je to reći. A zarada, prihvaćanje određenih namisli, razbibriga...

Koliko je sve to ljepše s Kraljicom Mira! Ne osjećaš se nimalo napadnut, čak štoviše, slobodan si kao ptica. I što je najbitnije, sam ćeš doći u kraljevstvo gdje je ona pođeš li putom koji ti pokazuje. Kod drugih to se nipošto ne može dogoditi. Oni su iznad, ti si negdje dolje i to vječno ostaje. Hvala ti, Kraljice Mira, kad nisi takva. Znam da ponekad zalutam i ne shvatim kuda to treba ići, ipak tu sam ja negdje i vratit ću se. A ti me neprestano čekaš, znam to. Zaista je predivno s tobom graditi svoj svijet i svijet oko sebe.

Odoh malo u molitvu. Hoće li to naškoditi jednom ovakvom tekstu? Molitva nam je potrebna poput kruha svagdanjeg. Otvara vrata spoznaje u nama i odjedanput se doživljavamo ispunjeni kao ljudi. Tek tada možemo samouvjereno obavljati svoje svakodnevne poslove. U trenutku neuspjeha nismo sami, tek zastajemo na čas, uviđamo gdje smo to pogriješili i na nov način idemo naprijed. Kako divno! Nema toga u razvikanim priručnicima za sreću. Njihove savjete puno je teže naučiti i uspjesi su uvijek dvojbeni.

Opet rekoh koju riječ o suvremenosti. Nisu to teški stručni pojmovi pa mislim da nisam loše uradio. Istina, nema ništa dvojbenoga u njima, samo ih manje ljudi razumi. Zbog toga je dobro pojednostaviti stvari, ali na pravi način. Recimo stoga da Kraljica Mira neprestano govori da je u dubinama svakoga od nas veliko kraljevstvo. Ma zar to nije predivno!? Jedino nam je nekako teško u sve to povjerovati. Tko smo mi da nam se nešto tako dogodi?! Ma, daj! Kao da su dostojniji oni s početka ovog teksta. Da sad, barem iz pristojnosti, ne ponavljamo što sve rade. Dobro, možda im nekad ponešto i pridodaju, ali ipak slike teže lažu. Uživimo se u to da smo bogati, da smo kraljevi i vidjet ćemo kako nam život odjedanput drukčije protječe. Čitali ste onu knjigu Mali princ? Ovozemaljska mudrost prelila se u vaše srce. A da joj je još nadodati one nebeske? Bilo bi to prekrasno veselje za dušu.

Što ću, ne mogu mirovati pa se s ovog govora ne prebaciti na biranje predsjednika po svijetu. Ne nazivaju ih kraljevima, ipak tu je to negdje. Hvala Bogu i hrvatski narod može u svemu tome sudjelovati. Kudikamo je to bolje nego kad ti, kao u komunističko vrijeme, odrede tko je tvoj kralj, koga trebaš slušati i na koji ga način trebaš slušati. Bože, što je to bilo neljudski! Poput ovogodišnje nobelovke Herte Müller pitaš se događa li se to stvarno tebi ili samo sanjaš ružan san. Kad smo već kod ove nobelovke, moram reći da mi uopće nije jasno kako ona ove godine dobi tu nagradu. Da je dodjeljivana u Hrvatskoj, zacijelo ju ne bi dobila. Nije valjda da je tamo više otoplilo nego kod nas? Tko zna, možda ponovno zahladi, ta od tamo nam i jest sve navedeno došlo. Ipak, sve ćemo ispraviti budemo li znali odlučivati na pravi način. Nemojmo sad o tome hoće li biti na pošten način. I to će biti plod naših odluka. Zbog čega šutimo, zbog čega ne djelujemo, zbog čega čekamo da netko drugi sve napravi umjesto nas, zbog čega... Puno bi se ovakvih pitanja moglo sada navesti. Međutim, čemu? Samo još jedno pitanje, s odgovorom koji će svatko od nas sam dati: Jesmo li se naučili misliti ili smo to prepustili drugome? Prebacimo se sada izravnije na započetu temu.

Isus Krist imao je sjajnu priliku postati kraljem. Dapače, svi su nešto takva očekivali od njega. Ali mu se nije dalo. Mi ga, istina, danas ponekad nazovemo kraljem, ne ljuti se on na to, no njegov je nauk drukčiji. On dolazi svakom čovjeku, bez obzira na okolnosti u kojima živi, i od njega čini kralja. Nije ovo protuslovno, to je Božje ponašanje. Ništa ne traži, a sve daje. Kad bi naši predsjednici, kojima se zna zavrtjeti u glavi od te službe, barem pokušali shvatiti tu njegovu mudrost! Ne samo da bi oni bili zadovoljni nego bismo to bili i mi. Istina je, nisu to uvijek znali ni Isusovi učenici koje je podučavao iz dana u dan. Mislili su da imaju dovoljno mudrosti pa se na kraju dogodi da ga jedan između njih izda i čitavo njihovo društvo.

Što god i kako god mislili, odrediti nam se je prema namislima oko nas. One oblikuju naš život. Ne ćemo sad potezati iz našeg obrazovanja raznorazne filozofske misli, dovoljno je ono što nam kaže naša zdrava ljudska pamet. Pa poslušajmo ju i budimo sretni!

NA KOGA OSLONJENI?

Znam da ne bih smio u jednom ovakvom glasilu govoriti o politici i sličnim stvarima, ali nešto mi se ne da. Nije mi, naime, previše jasno kako se ne osvrnuti na ovih prošlih 10 godina u hrvatskom društvu. Ponekad mi se učini da sam Židov i da lutamo sinajskom pustinjom. Mojsije nas izveo iz egipatskog ropstva, a mi na prve poteškoće u slobodi okrenusmo se protiv njega. Te kako ovo, te kako ono, ljepše nam je bilo prije, znali smo svoje tamničare, a sada lutamo sami, i još mnogo toga. Čisti nadrealizam, rekli bismo suvremenim rječnikom. Ima tu i zlatne teladi, kao i svega drugog sličnoga. Izgleda da nam samo preostaje odmahnuti rukom na takav puk i otići svojim putem. Rekoh, izgleda.

Pokopasmo nedavno fra Maksimilijana Jurčića, hercegovačkog franjevca ubijenog u Vrgorcu 1945. Nisu ga ubili samog, još mu je njih petero pravilo društvo. A, da, ubili su ih komunisti. Kilometar, dva dalje od njih ubili su još 40-ak civila. Kažu da je fra Maksimilijanov ubojica za svoj čin bio nagrađen službom jugoslavenskog oficira. Ne znam trenutno čime su nagrađeni drugi jer je zacijelo imao pomagače u tom velikom krvavom poslu. Mjesni puk nije se predao. Dok se sve odigravalo, budno je motrio iza zatvorenih prozora jer u ovakvim se poslovima ne vole svjedoci. Šutio je sve do Domovinskog rata, ali se molio za pobijene i svojim nasljednicima prenosio priču o svemu. Hrvatska i katolička svijest u njemu bila je neuništiva. Silno!

Dok današnje društvo luta i pojedinci dobivaju Nobelove nagrade za mir vodeći rat, dotle Kraljica Mira i dalje, naoko u tišini, govori ljudima dobre volje. I oni se obraćaju. Odjedanput im više ništa nije teško, znaju što im je činiti. Ima ih svih rasa, zanimanja, inteligencije... Zavide, u dobrom smislu, nama koji smo rođeni ili živimo u krajevima koje je Kraljica Mira izabrala za svoju pozornicu. A mi, što radimo? Uvalimo im neki suvenir ili pokažemo da smo i sami otvoreni prema svemu što se događa? Kad bismo se udružili svi mi koji prihvaćamo Kraljicu Mira, bi li ovaj svijet bio drukčiji? Potpuno sam uvjeren da bi. Ali, događa se da gutamo priču o njihovoj zlatnoj teladi. Umjesto razmišljanja o riječima Kraljice Mira buljimo u televizijske zaslone, u računala, mobilne uređaje, u papir različite kakvoće, ali jednake usmjerenosti, gutamo i gutamo njihovu nazovi ideologiju za samosvjesne ljude i još puno tomu sličnoga... Nemamo prostora sve nabrajati. Da vam pravo kažem, i znam i ne znam tko su oni. Ma, jednostavno, to su svi koji pristaju uz navedene namisli ubačene u naš životni prostor. I tako, nema nam druge, ako i dalje ne želimo lutati pustinjom, nego osloniti se na drukčije uporišne točke i nezaustavljivo krenuti naprijed.

Ne, ne, nisam zaboravio onaj govor s početka teksta. Čovjek koji stajaše na čelu naše borbe za slobodu, dr. Franjo Tuđman, govoraše da se trebamo osloniti na sebe, a znao je i te kako spomenuti i Boga. Život je vitlao njime, ali ipak nikada nije zaboravljao kojemu narodu pripada i na što se taj narod oslanja. Zbog toga su ga nemilosrdno nastojali gurnuti u zapećak, kako prije, tako i danas. Međutim, put kojim je išao isplivao je ispod svih objeda. I opet mi se čini da sam Židov. Kajemo se zbog zlatnog teleta. Mojsije je i dalje naš, oni drugi padaju u zaborav. A put ponovno vodi kroz pustinju. Prije kojih 30-ak godina hodao sam tim krajevima. Okolo trgovci, a ja osjećam muku puka. On ide prema slobodi, hramlje, ali ide, tamo onkraj ove pustinje. Bili su to lijepi dani. Zbog toga ih i danas nosim u sebi.

Kiša sipi dok pišem ovaj tekst. Naravno da bih volio da je sunce, međutim, vrijeme je takvo kakvo jest. Ne mogu mu zapovijedati. Ali mogu biti dobro, ako to želim. Posla ne će nedostajati, kao ni poteškoća, nesporazuma. Ipak, idem ja dalje. Čemu se vrtjeti u krug? Bog je tu, prijatelji su tu, pa i moj narod je tu. Čemu bojazni? Istina, ima puno toga za napraviti. Previše je siromašnih, previše obespravljenih, previše zavedenih, previše kukavica, previše... Ma, zbog čega se tužim? Potrebno je samo odlučiti osloniti se na sve ono najbolje u sebi i zacijelo smo pobjednici. Prisjetimo se Domovinskog rata. Zlo nas stisnulo sa svih strana. Ne mislim samo na proglašenog napadača, bilo je mnogo njih u sjeni. I što?! Pa pobijedismo jer smo vjerovali u svoju pobjedu! Tako možemo pobijediti i alkohol, i drogu, i loše političare, i gripu ovakve i onakve vrste, i recesiju koja je sinonim za sve i svašta. Nema jednostavno toga što ne možemo pobijediti!

Gledam starca sa štapom. Smiješi se. Mirno je predvečerje. Još malo pa će trebati pomoliti se Bogu. Iz kojeg je svijeta ova idila?
 

ZAGLAVAK

U NEBO ZAGLEDANI

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća župa Međugorje bila je prava idila. Događaji su tekli uobičajenim tijekom. A danas je sve drukčije. Žurba na sve strane, pred našim je očima zapravo veliko gradilište.

Ovako nekako moglo bi započeti novinsko izvješće koje bi nas htjelo uvesti u događanja kroz ovih tridesetak godina. Prekratko da bi nam nešto posebno reklo, a dovoljno dugo da bi privuklo našu pozornost. Naravno da poglavito mislim na one koji malo rjeđe ovamo zalaze. Ipak, ima tu i za nas dosta stvari.

Mislim da bismo se trebali upitati jesmo li i sami djelatnici na tom gradilištu ili najobičniji gledatelji, oni s rukama na leđima i viškom riječi na usnama? Mislim to ozbiljno. Nije valjda nekome palo na pamet da govorim o zgradama? Taman posla. One govore same za sebe, ružno, lijepo, kako se kome svidi i kako su napravljene. Ne ćemo sad u tu problematiku i razglabati treba li ih toliko, takvih, s tim vlasnicima... Priča je to za poslije. Idemo mi na ono što bismo mogli nazvati duhovno gradilište. Kraljica ga je Mira otvorila prije toliko godina i još ga ne zatvara. Već je mnogo posla napravljeno, ali ga ima još. Išlo bi malo brže da se ponekada ne događa kao u onoj staroj priči. Što se po danu sagradi, to se po noći poruši. Ali, život je takav, ne treba kukati, nego spoznati kako stvari teku i zaputiti se pravim smjerom.

Fra Slavko Barbarić očito je prozreo što se događa pa je svoje dane poklonio Kraljici Mira. Naravno da to nije morao. Mogao je prekrižiti ruke na leđima pa se u zgodnom trenutku priključiti da bi se i on mogao potpisati pod dovršeno. Hvala Bogu, njemu to nije bilo svojstveno. Zasukao je rukave i krenuo graditi. A najprije je krenuo od sebe. Udubio se u molitvu da bi spoznao kamo i kako ga to Bog šalje. Nakon toga sve je bilo lakše. Propovijedao je puku Božjem, ispovijedao, počeo poput sv. Pavla obilaziti po svijetu. Uspjeh nije izostao. Raspršeni poklonici Kraljice Mira stali su se više međusobno povezivati. Stvaraju se i molitvene skupine, razvija se karitativni rad, kako po tom bijelom svijetu tako i u župi Međugorje. A onda dođe i nesretni rat. Bojovnici dobro znaju što je fra Slavko za njih činio. I taman kad je izgledalo da se prilike smiruju, Bog pozva fra Slavka k sebi. Tamo gore na Križevcu, poslije uobičajenog križnog puta. Pokopaše ga uz fra Križana Galića, također umrlog u župi Međugorje, ali nasilnom smrću. No, ni na jedan ni na drugi život nije stavljena točka. Hodili su svijetom u nebo zagledani i to je ono što im ne da potonuti u razarajuću prolaznost.

Ovaj kraj hrvatske domovine uistinu je uvijek davao ljude jaka duha. Možda je to zbog patnje koje je bilo napretek, ne bih u to ulazio, neka Bog na to odgovori. Međutim, zahvaljujući njima, pobjeda je uvijek bila na vidiku. Prisjetimo se samo Drugog svjetskog rata. Komunisti poubijaše mnoštvo nevina puka i među njima fra Križana i još 65 hercegovačkih franjevaca. S jedne strane mržnja, s druge molitva. Fra Križana je tako raznijela bomba dok je molio časoslov. Izgledalo je da su pobijeđeni i svi njihovi s njima. Međutim, komunizam otkliza u prošlost crna obraza, a njihovi likovi zasvijetliše punim sjajem. Ne bih se opet miješao u Božje poslove, ali zar njihova žrtva ne bi mogao biti jedan od razloga zbog čega se Kraljica Mira ukaza upravo u ovim našim krajevima? Voli ona svoj puk i voli ona svoje fratre pa kako da zaboravi što učiniše?!

Počivaju fra Slavko i fra Križan u istom grobu čekajući uskrsnuće. Dotle mi prebiremo po onome što su nam ostavili. Fra Križanove misli i djela trebat će još puno istraživati da bismo ih iznijeli na svjetlo dana jer komunisti su branili i misliti o žrtvama koje su uzrokovali, a kamoli govoriti o njima. Priča s fra Slavkom je drukčija. Imao je čast živjeti u ova vremena kad se ukazala sloboda, makar se nad njom nadvijali tamni oblaci. Uz zapise u srcima mnogih hodočasnika ostavio je i mnogo njih na papiru. Knjige su mu prevedene na mnoge jezike i izišle u ogromnoj nakladi. Naša prodana, u oba smisla te riječi, javna glasila o tome uredno šute. Progovaraju tek ona koja su zaista neovisna. Nije ništa čudno. Prisjećam se tako prvih trenutaka nakon njegove smrti. Držao sam da je dostojno da hrvatski puk o tome bude obaviješten. Tek »teškim vezama« uspio sam progurati da u središnjem Dnevniku HRT-a o njemu bude nekoliko riječi, istina pri kraju, ali bolje išta nego ništa. Međutim, zato je Radiopostaja »Mir« Međugorje osvjetlala obraz. Mnogi su prenosili njezine valove tih dana u čast čovjeka koji je ne samo na njoj surađivao, nego i zadužio hrvatski puk i katolike diljem svijeta. Neka mu tijelo počiva u miru Božjem u hrvatskoj zemlji, u nebo zagledano, kao i tijelo fra Križana Galića i mnogih drugih.