Naklada DHK HB – Dan; Mostar – Zagreb, 2007.
Putem polako
NEVINO OPASNA
Vesna Parun, Spužvica i spužva, K. Krešimir, Zagreb, 1999.
U suvremenom hrvatskom pjesništvu Vesna Parun zauzima jedno od prvih mjesta. Voljeli je ili ne, to moramo priznati. Svojim pisanjem neprestano podbada, budući da se ne priklanja ni jednoj društvenoj struji. Za nju postoji samo struja pjesništva i njezina osobna sloboda. Zbog svega toga stekla je prijatelje, ali i neprijatelje.
Vjekoslav Boban u knjizi pod naslovom »Spužvica i spužva« prihvatio se zahtjevnog posla da na svjetlo dana iznese ponajbolje pjesme iz osebujnog pjesništva Vesne Parun. Kao prilog svemu tome dao je i svoj izvrstan pogovor. Listajući ovu knjigu stječe se dojam da je napravio odličan posao i da će mu pjesnikinja zbog toga zacijelo biti zahvalna. Naravno i čitatelji.
Dok ovo pišem, prisjećam se jednoga navoda iz knjige »Operacija Pitagorin poučak« Marka Markovića. Kada starom okorjelom udbašu kažu da ne treba brinuti zbog Brune Bušića budući da je pjesnik, on odgovara da su takvi najopasniji zato što prodaju ideje. Upravo je tako opasna i Vesna Parun. Svojim pjesništvom prodaje ideje koje čovjeka dovode do slobode, ali ne i do slijepe pokornosti. I u tome je problem. Da bi to postigla, Vesna Parun se služi alegorijom. Tako se u njezinim pjesmama mogu mnogi prepoznati, pa i oni na koje ona u trenutku pjevanja pjesme uopće nije mislila. A to je opasno. Istine koje preispitivaju ponašanje nisu dobrodošle istine raznim silnicima i umišljenim veličinama. Zbog toga bi oni radije sve to prekrili mrakom šutnje, a svoj govor razglasili do zadnjeg kutka zemlje. Velika riba jede malu, / mala još manju. I tako dalje. / Najmanja gricka onu veću, / ova podgriza još veću. / Najveću mrze sve, al’ ljube je u ralje. / Samo – tko li te nesretne ljude / na nauk nijemim / ribama šalje? (Ribe).
Glavni »likovi« u pjevanju Vesne Parun počesto su životinje i biljke. Preko njih ona kao da želi nevino progovoriti o životu, zakopati se u njihovu odmaknutost od našega života i šutjeti. No, to je samo naizgled. Vesna Parun je svjesna da je nevinost i jednostavnost najveća snaga. Igra kroz koju nam se u pjesništvu Vesne Parun prikazuju te biljke i životinje nije puko gubljenje vremena, već velika mudrost. Svojim likovima ona dotiče temelje života i ukazuje nam na što bismo trebali pripaziti krećući se zemaljskim stazama. Slon ima surlu i kljove, / i jak je i mudar; al’ treba dobro otvoriti oči / kad bira prijatelje, da baš ne izabere onu / najmanju pasminu mravlju, kojoj je od postanka / mjera za ovaj svijet / i za ljubav – sićušna slamka! (Zašto je umro slon). Naravno da svi neće poslušati Vesnu Parun i da će dopustiti sebi oholo se obazrijeti na druge. To nije njezin, nego njihov problem. Možda nešto shvate ako pročitaju pjesmu »Tugo predgrađa«. Poput udarca pogodit će ih snaga kojom je jednostavnim riječima opisana životna sirovost. Bilo bi dobro da nakon toga progledaju.
U suvremenoj književnosti jedno od najznačajnijih djela koje se u kazivanju svoje radnje služi životinjskim svijetom zacijelo je »Životinjska farma« Georga Orwella. Krivo bi bilo pomisliti da se ovo djelo u nekoj značajnoj mjeri odražava u pjesništvu Vesne Parun. No, potrebno ga je spomenuti da bismo shvatili nužnost neprestanog preispitivanja odnosa u društvu. Onaj tko to ne zna lako će zapasti u mrežu raznoraznih krivih mišljenja. Zbog svega toga još se lome koplja oko toga je li pjesništvo Vesne Parun suvremeno ili tradicionalno. Pritom se podrazumijeva da bi tradicionalno trebalo biti nešto nazadno, a suvremeno nešto napredno. I baš je tu problem. Što je za nekoga suvremeno, a što tradicionalno? Ne bi li možda bilo bolje govoriti o dojučerašnjem i današnjem načinu pjesničkog izražaja? Ipak, ostavimo to za neku drugu priliku, a recimo da se Vesna Parun služi i onim što nazivamo tradicionalnim i onim što nazivamo suvremenim načinom pjesničkog izražavanja. Na oba polja ona se nadmoćno kreće. Time dokazuje veličinu svoga pjesničkoga dara i relativnost forme. Puno je važnije imati što reći, a ne samo nastojati to zamotati u izazovni omot. Najbolje je svakako kada se dosegne dubina poruke i ljepota omota. Žaba: Baš je krasan, / život moj! / Skačem, ronim, / plivam, plutam! / Bjelouška: Al’ od mene / dalje stoj! / Pazi da te / ne progutam! (Suživot)
Izrečene istine, iako možda nismo krivi, vjerojatno bi nas ponekada ranile, da sve nije prepuno satire i humora. Tako lakše progutamo gorke lijekove koji nam se katkada nude. Vesna Parun, naime, progovara o svemu oko nas i katkada nas uhvati grč zbog onih koje smo prepoznali u njezinu pjevanju. Sjetimo se i naše i svjetske politike, pa nam se učini da bi najbolje bilo biti poput mačka Džingiskana. On živi slobodno i živi nadmoćno unatoč svemu. Odluta, ali se zna i vratiti i tako dani prolaze. Ali mi nismo Džingiskan i ne znamo kamo bismo odlutali. Zbog toga nas događaji satiru do onoga trenutka dok ne odlučimo djelatno im se suprotstaviti.
Današnjim suvremenim hrvatskim kritičarima i intelektualcima možda bi se više dopadao neki drugi pjesnički izraz, nego što je to u pjesništvu Vesne Parun. Premalo je u nje hermetičnosti, mraka, a puno svjetla, igre, podbadanja, jasnog životnog stava. Svojim pjesništvom, naime, ona ne pokušava iznijeti talog svoga duha, već njegove dvojbe i mukotrpna probijanja kroz svakodnevne životne događaja. Na taj način ona je suvremena nositeljica tradicionalnoga hrvatskoga pjesništva koje se uporno probija kroz zablude suvremenosti prema svome cilju. A taj je cilj sa svojim narodom bdjeti nad zajedničkom slobodom i nad slobodom čitavoga svijeta. Zbog toga će Vesna Parun ostati zabilježena kao svijetla ličnost u povijesti svoga naroda i u njegovoj duhovnosti, a mnogi drugi bit će ubrzo zaboravljeni iako danas misle da su vječni.
KUCAJ I DRUGE POLUTKE
Zdravko Kordić i Krešimir Šego, Mnogoglasje. Suvremeno hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine, Osvit, 1-2, DHK HB, Mostar, 2000.
Povijesni vjetrovi nisu šibali samo hrvatski narod; tomu su šibanju bili izloženi i razni drugi narodi kroz povijest. Neke su čak i zatrli, danas im tek samo ime natucamo. Nalazeći se u takvim prilikama, pojedini narod nije odgovarao samo snagom svoga oružja. Odgovarao je i snagom svoga duha. Hvala Bogu, hrvatski je narod do sada bio uspješan na oba polja. Ipak, povijesni mu je usud namijenio da ima jednu domovinu, a dvije države koje s podjednakim pravom drži svojima. Ta povijesna tragična podvojenost nužno se odrazila na njegov povijesni hod i kulturu.
Priznati hrvatski književnici Zdravko Kordić i Krešimir Šego bili su duboko svjesni tih činjenica i položaja svoga naroda kada su počeli sastavljati antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva Bosne i Hercegovine. Znali su da im posao ne će biti lagan, ali su se upustili u njega. Uz poteškoće koje su uobičajene za sastavljanje antologija bilo kojeg naroda i jezika, pojavile su se i poteškoće svojstvene samo današnjem položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Najprije je trebalo odgovoriti na upit koji to pjesnici pripadaju hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, a koji hrvatskoj književnosti u Hrvatskoj. Isto tako trebalo je odgovoriti i na upit kojoj od ovih književnosti pripadaju pjesnici u iseljeništvu. Da sve bude još teže, trebalo je odgovoriti a kojoj to književnosti pripadaju pjesnici muslimanske vjeroispovijesti koji svojim djelom posvjedočuju pripadnost zasadama hrvatske kulture. Na možebitno uvrštavanje nekoga pjesnika koji je duboko ukorijenjen u književnost nekoga naroda po bijelome svijetu pišući jezikom dotičnoga naroda iako ima hrvatske korijene, izgleda nije se smjelo ni misliti. Još je to predaleka tema hrvatskoj književnosti u obje države. Sve u svemu, puno prepreka.
Po mome mišljenju antologičari su uspješno obavili svoju zadaću. Boreći se s antologičarskim i političkim poteškoćama pronašli su put kojim bi trebalo nastaviti dalje ići. Prepoznaje se da ih u njihovu radu nije vodila osobna naklonost ovome ili onome pjesniku, ovome ili onome odgovoru na postavljeno pitanje, već želja konačno jedanput kao hrvatski pjesnici kriknuti i reći da i u dijelu hrvatskog bića u Bosni i Hercegovini ima života. Nije država Hrvatska čitavo tijelo kroz koje se ostvaruje hrvatska književnost. To je tijelo jednako i država Bosna i Hercegovina. Tomu uz to treba pridodati i sve one koji su razasuti diljem svijeta. Tek kada ove dvije hrvatske književnosti poput dviju polutki istoga srca skladno kucaju, tijelo u kojemu su udomljene struji životom i snagom. Zbog političkih razloga, a i zbog osobne sebičnosti, nije uvijek bilo tako. Srce se pokušavalo rastaviti i predstavljati njegovim polutkama, pokatkada pridruženima nekim drugim srcima. A to jednostavno nije bilo moguće i nikada neće biti moguće.
Rekoh, antologičari su našli dobar put. Najviše su dvojili s pjesnicima muslimanske vjeroispovijesti. Tu svoju muku nisu skrivali, nego su je jasno dotakli u predgovoru antologiji. Nisu je uspjeli razriješiti na dovoljno dobar način, pa su je ostavili nerazriješenom, odnosno otvorenom. Držim da je to trenutno dobro i jedino ispravno. Preuzetno bi u ovome trenutku za ovu antologiju bilo da je pokušala razriješiti te zavrzlame. Njezina je zadaća bila dotaknuti ovu poteškoću i iznijeti je na vidjelo. Oni o čijoj se koži radi trebali bi jasno reći kamo pripadaju. Zašto bi to netko drugi učinio umjesto njih? Na taj će način neki budući antologičari moći jasnije odrediti a koji su to hrvatski pjesnici muslimanske vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj. Dotle nam je razmišljati i raščišćavati mutnu povijesnu vodu koja nas zapljuskuje. Čini se to korak po korak, a ne napreskok. Antologičari to dobro znaju.
Vrijednost ove antologije tek će se u budućnosti pokazati u punom svjetlu. Trenutno je primljena prilično šutke. Nema joj se što posebno prigovoriti, osim uobičajenih prigovora ovakvim djelima koji se svode na izostavljanje ovoga ili onoga pjesnika ili na davanje nekome prevelike važnosti a oduzimanje važnosti drugome, ali… Hrvatsko narodno biće, a samim time i književnost na gadnoj je vjetrometini. Zbog toga se mnogi boje izjašnjavati i raspravljati o pitanjima koja je pokrenula jedna antologija. Radije se sve to ostavlja za neka tamo vremena, kada nas ne će pritiskati ni političke prilike u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a ni bešćutni stav nadirućeg bjelosvjetskog vladajućeg soja. Mislim da je to sve pogrješno. Pitanja se ne treba bojati, treba samo hrabro i pametno odgovarati na njih i ništa više. Kao narod zadobili smo slobodu i hrabro joj trebamo ocrtavati i otvarati granice da tako nikada ne bismo posezali za tuđim i da nikome ne bismo dopustili posegnuti za našim. Naravno da će svanuti vremena kada ćemo se više okrenuti umjetničkim dosezima jedne antologije i umjetnosti uopće, a ne tome kako je odgovorila na položaj naroda u kojemu se rađa. No, mi smo ti koji trebamo pripraviti takva vremena. Korak po korak.
NALIČJE BOLI
Zdravko Kordić, Kuća i krik, Naklada DHK HB – Matica Hrvatska, Mostar, 2001.
Teška je ova Kordićeva knjiga koja se u sunčano popodne nalazi preda mnom. Na koricama obris u bijelo obojene kuće, naslov iznad toga Kuća i krik. Ukratko sve rečeno. Na prvi pogled očekuje nas crnilo, muka, tjeskoba, jad. Nije da toga nema, ali ga ima, ipak, u podnošljivoj mjeri. Naziru se svjetla izlaza, bjelina koja sve zamata u čistoću.
Kordić je ovu svoju knjigu podijelio u tri dijela ne davši im nikakva naslova, označivši ih samo rimskim brojem. Ima za to razloga. U svojoj cjelokupnosti različiti su jedan od drugoga. Dok sam ih čitao, činilo mi se da bi bez bilo kakve poteškoće mogli stati u korice neke zasebne knjige. No, dajmo slobodu pjesniku da sa svojim tekstom učini ono što misli da je najbolje. Na kraju krajeva možda je baš i najbolje tako. Bol se isprala, postala je manje težom kada se suočila i sa svijetom oko sebe. Nabrojimo, dakle, o čemu to pjesnik progovara: osobna bol izazvana preranim gubitkom sina, položaj u društvu i prirodi, odnos prema drugome i voljenome. Nije moguće reći ovdje jedno završava, a drugo počinje. Svi ovi svjetovi ponekada se znaju sudariti čak i u jednoj jedinoj pjesmi. »Boje crne kroz kuću / rišu moje suze / Utrnut plamičak svjetiljke / Duboka noć otkucava! / Proljeće na pragu čeka; / sjeme ljubavi pjeva / dok iščezava snaga / Grimiz jorgovana« (Na izmaku)
Duboka je pjesnikova bol. Nije to ona tražena, izmišljena, već stvarna. Krhkost ove zemlje poput koplja zabila se u njegovo tijelo. Gdje naći izlaz, kako zacijeliti tu ranu? Pitanja naviru, a odgovori kao da bježe. Kordić se ne predaje. Bori se kao lav, hoće pronaći to svjetlo koje samo nazire. Izrazio je to u spomenutoj pjesmi Na izmaku. Za mene je ona ključna pjesma u ovoj knjizi, odnosno u postavci života koju je Kordić izrazio na njezinim stranicama. »Noć s'lazi niz moždane vijuge / i reče mi tiho, nježno: / ubij se / svjetlošću svojih suza, / svetošću duše / Na izmaku / prag / poljubih / Led mi obuze tijelo; / zbog tvoje šutnje i njezine odsutnosti / uzdrhtah«. Ova knjiga zacijelo je svjetlost njegovih suza. Pomogla mu je ne skršiti se pod težinom života, ne odstupiti kada trebaš ići naprijed, i zbog sebe, i zbog drugoga.
Način tvorbe stihova i dalje je prilično hermetičan, kao i u prethodnim Kordićevim pjesničkim knjigama. Utječe na to kako njegova filozofska pozadina, tako i neka današnja nastojanja u književnosti. Srećom Kordić u toj hermetičnosti uvijek ima otvorena vrata, prozore, pa i više od toga. Stalo mu je nešto priopćiti čitatelju, a ne zabaviti ga igrom svojih riječi. Slike koje rabi pune su naboja, istrgnute iz svakodnevnosti i ponuđene čitatelju na stranicama knjige. Što će učiniti s njima, samo on zna. Dobro bi bilo da razmisli o njima, upita se koji je njegov odnos prema tim stvarnostima. Ne mora ih nakon toga redati kako ih Kordić reda, može ih poredati po nekom svom nahođenju.
Je li Kordić, tradicionalist, neotradicionalist, štovatelj hermetizma, suvremen… Ne znam kako bih na ovo odgovorio? Svaki odgovor ovisi o tome kako prilazimo ovim pojmovima. Zbog toga radije ne bih odgovorio nikako. Kordić je pjesnik i to je dostatan odgovor. No, svakako da nam progovara suvremenim rječnikom. A osjećaj, tvar, od kojega pravi svoju riječ, zar nije ista u svim vremenima? Važno je samo da je nešto lijepo, dobro, istinito. To je ona razlika koja bi mogla stajati između ovoga i onoga ostvarenja i na temelju koje bi se mogli donositi značenjski sudovi.
U pjesnikovo biće duboko prodire i bol zbog usuda njegove domovine. Nije nijem i dalek pred njim, već bliz i želio bi joj na neki način pomoći. Ne postupa poput nadobudnog novinara koji u jednim dnevnim novinama na mome radnom stolu govori da je »patriotizam posljednje utočište nitkova«, navodeći tko je to prije njega rekao da bi na taj način poručio da nije sam. »O tempora, o mores«, naveo bih i ja sada nekoga, ali ne da se opravdam, već da se zgrozim. Ipak, okanimo se mi ovoga novinara, a vratimo našemu pjesniku. »Mi slušamo i slutimo više tisućljeća / Stoička narav piše hrvatsku povjesnicu / Vinogorja hladna propuhana zimom / u proljeće čekaju pupoljak. Začetak zrenja / Na vratima poplave. Strah / Hoće li bijeli prsti stvoriti nove lihvare / za pokop budućih nesretnika« (Tragovi vremena) Duboko zvuče ove riječi. Mora se brinuti za svoj naraštaj, za svoju kuću, za svoju opstojnost. Tek tada brine se za sve ljude na ovoj zemlji, tek tada se može shvaćati što to i njih boli i kako im pomoći. E, moj novinaru!
Puno je stihova, puno pjesama u ovoj knjizi Kordić posvetio i biću koje voli. S tim bićem želi podijeliti svoju bol, ali ne na taj način da ga još više optereti, već da se samo nasloni na njegovo rame. Tada sve postaje lakše i smislovitije. Bol gubi svoje strašno naličje i postaje podnošljiva. »Imaš li dostatno tuge / zaključati vrt svojih sanja / kada postajem bjelutak / praporac u oceanu / Crna šahovska figura / već pripravna na mat / A mirišu grudi u proljeće / Soba za tebe / pripremljena / i srce na pladnju« (More koje u tebi odzvanja) Baš kroz ovakve i slične stihove pokazuje se koliko naličje Kordićeve boli nije očaj, već bitka za izbavljenje, usudio bih se reći vjera u život. Zna on da će jednoga dana uspjeti, samo treba biti ustrajan hodač prema tome danu.
Bila bi pogrješka ne navesti da se kroz pjesnikove stihove zrcali i njegova vjera. Naizgled taj govor nije izrazit. Vjerski pojmovi miješaju se sa svim drugom pojmovima koje pjesnik ima na raspolaganju. »Iz titrava predvečerja / u sumrak / javi se golubica / i jasan glas sove / U uzmaku zima / dok se Cvjetnica u obzorju naslućuje / Ustajanje od bijelih smrti …/ U okrutnom svijetu, / u sumraku / rađala se riječ, / iza stopala je ostajao kamen / Pognute glave ulazio sam u večer života; / uz Traklovu suzu / krv je zaspala / u ledenoj noći« (U okrutnom svijetu) Pročitavši cijelu knjigu uočava se da Kordić duboko u sebi nosi vjeru u svoga Boga i njome tka svoje postojanje. A to je dobro, ne samo za njega, već za svakoga pjesnika, umjetnika. Uz ostalo pomaže da djelo bude što bliže životu.
Krik je proparao kuću, ali je ona ostala nauzgor. Mogli bismo ovako zaključiti razmišljajući na značenjima Kordićeva govora. Svjetlo sja unatoč svim životnim nedaćama i olujama. Je li ovakvo naličje i naše boli? Ne završimo samo upitnikom, usudimo se biti pjesnicima. Netko će staviti neku oznaku za taj naš pjev. Ne obazirimo se previše na njega. Bol je stvarna, mi smo stvarni, okolina je takva kakva jest. Naš suvremeni govor ne znači da svoju okolinu podržavamo u svemu. Govor nam može biti isti, ali se značenja mogu razlikovati. Različita su to naličja jedne te iste stvarnosti.
POVRATAK
Žarko Milenić, Od škole do kuće, Riječki nakladni zavod, Rijeka, 2001.
Kada nastaje prošlost? Nametnulo mi se to pitanje dok sam čitao priče Žarka Milenića. Autobiografske su naravi. Pisac je u srednjoj dobi. No, njegove priče kao da su iz nekog dalekog vremena. Na svijet koji opisuje polako pada tama zaborava. A taj svijet je naš, iz našeg djetinjstva. Hoćemo li dopustiti da nas pokrije taj nesmiljeni pokrivač?
Bilo bi lijepo kada bi naša djeca čitala Milenićeve priče napisane za njih. Ne znam koliko ih sada čitaju, usmjerenje u našim školama ipak ide drugačijim tijekom. Njemu je bliža joga i slično pomodarstvo, nego li Milenić sa svojim pričama. Kažu, trebamo biti europski i svjetski. Naravno, oni određuju što je to.
Vratimo se mi Mileniću. Smireno i polagano ispisao je priče dojmljive umjetničke vrijednosti. Junaci su mu njegovi školski drugovi, likovi iz obitelji, susjedstva. Tu i tamo pojavi se i pokoji kauboj, i to bi bilo to. Učitelja joge nigdje nema. Odrastao je uz drugačija učenja, kao i druga hrvatska djeca. Kroz ta učenja gradio je svoj svijet i spoznavao što je dobro, a što loše. Vidi se da se toga još uvijek drži, inače bi napisao potpuno drugačije priče. Odvažno priznaje da je ono što jest, a ne ono što bi netko htio da on bude. I to je taj najveći nedostatak njegovih priča. Rekli su da su ovo neka drugačija vremena i da treba slušati. Samo nazadni mogu na ovaj način danas pisati. Slično je to kao kad Thompson pjeva svoje pjesme. Zbog njih spada u 10 najnepoznatijih pjevača, izvješćuju neke bjelosvjetske novine. Ne znam tko je prije čuo za te novine, ja nisam, vjerojatno ni djeca koja pjevaju Thompsonove pjesme. E, sad ti budi pametan, rekao bi narod.
Najpametnijim se biva ako se ide svojim putom, zar ne. Svijet je potrebno spoznavati, otkrivati mu dušu, otkrivati zamke koje nedobronamjerni postavljaju pred nas. Glavni junak iz priča čini to još od samog početka. Zanesen dječjom znatiželjom zakasnio je nekoliko minuta u školu. Nije se usudio ući unutra. Iz nevolje ga je izbavio stariji školarac koji ga je uveo u razred i na svoj način opravdao njegovo zakašnjenje. Zbog uzbuđenosti nije zapamtio njegovo lice, ali je zapamtio njegov čin. Očito mu je pomogao dječak iz sličnog okoliša odrastanja. Danas bi možda dopao u ruke skinheadsa i sličnih koji se odgajaju na drugačiji način. Odgovor na to tko ih odgaja ostavimo za neku drugu priliku. Ipak, dok je Milenića i onih koji razmišljaju kao on, taj će odgoj imati manje utjecaja.
Radnja Milenićevih priča odvija se na selu. Nije to uređeno europsko selo s televizijskih zaslona, sličnije gradu nego sebi, već selo u kojemu se može osjetiti miris blata, čuti mijauk mačke, lavež psa, selo koje ima svoju rijeku, svoje livade, jednom riječju svoju dušu. Djeca iz grada mogu samo zavidjeti Milenićevim junacima. Nisu ona drugačija od svojih vršnjaka, i njima treba bogatstvo prirodnog dječjeg svijeta. Na žalost, društvo u kojemu su živjeli njihovi očevi namrijelo im je neko drugačije odrastanje. Bez osjećaja za čovjeka, gradilo je svoj nestvarni svijet. Zbog toga su mnoge hrvatske livade danas puste, a gradovi napučeni. Srljamo li još i dalje u tom pravcu ili se polagano vraćamo? Djeca koja danas odrastaju jednoga će nam dana dati pravi odgovor.
Nisu zakinuta samo djeca iz grada, zakinuta su, ipak, i ona na selu. Ne samo zbog nemogućnosti otići u kino, u prodavaonici kupiti ovo i ono, već i zbog toga što odrastaju uz članove obitelji kojih jednostavno nema blizu. Negdje su u dalekom svijetu gdje zarađuju svoj svakodnevni kruh. U domovini ne mogu doći do njega. Glavni junak priča još je dobro prošao. Njemu je samo ujak »negdje tamo daleko«. Očekivao je njegove dolaske zbog onoga što bi mu donosio. A on se pojavljivao rijetko. Vrijeme je curilo u nepovrat.
Glavnog junaka boli nepravda koju čine njegovi sudrugovi. Nije mu jasno da to mogu činiti. Najkarakterističnija je za to priča »Sven«. Dječak dvije godine stariji od njega. Taj je živio u svom svijetu. Uredan i izglačan, mislio je samo na sebe. Može li se tako živjeti? Po glavnom junaku, ne može. Ne zna se što je kasnije bilo sa Svenom, pisac ništa o tome ne govori. Možemo nagađati da je postao uzorni društveni radnik i penjao se vrlo brzo na ljestvici vlasti. Tada su bila takva vremena. Rekosmo, tada. Jesu li se danas promijenila? Još jedno pitanje ostavimo neodgovorenim.
Obitelji nedostaju njezini članovi ne samo zbog odlaska na rad. Glavnom junaku još nedostaje stric zbog pogibije. U mladosti je kratio dane u lošem društvu i dospio u popravni dom, a kasnije je zbog siromaštva skupljao staro željezo. Prilikom jednoga takvog skupljanja eksplodirala je bomba zaostala iz prethodnoga rata. Ni danas nije prestao sličan danak, u međuvremenu se, naime, dogodio još jedan rat. Da se pitalo glavnog junaka, njega ne bi bilo. Na žalost, pitalo se neke druge, čak i tisućama kilometara daleko. Život ide dalje.
Zaista se treba vratiti sebi i samo sebi. U takvome svijetu i baka ima mjesta u našoj obitelji. Lijepo to opisuje Milenić u priči »Baka«. Djeca rastu uz nju. A ona je puna razumijevanja, skrbi. Idila je to koja se nekada gotovo neizostavno nalazila u knjigama za djecu. Na taj su način učila cijeniti druge, saznavati da se na ovome svijetu ne živi kao jedinka, već kao dobar član zajednice. U današnjim dječjim knjigama toga ima puno, puno manje. Potrebni su nam zbog toga Milenić i slični. Oni nastavljaju tamo gdje je stala Ivana Brlić Mažuranić. Priče iz naše prošlosti nisu nešto za odbaciti i prezreti, one su nešto što nam i danas može pokazivati put. Ako ikada, baš danas nam je potrebno dobrih dječjih priča. Sa svih strana nemilosrdno nas pritišće razvoj tehnike. Naravno, ne bi to bilo ništa loše, kada bi to bilo nešto što nam pomaže, a ne nešto što uništava našu dušu. Danas određena tehnička sredstva suviše žele zabaviti, a premalo žele odgojiti. Vjerujem da je Milenić bio toga svjestan dok je pisao ove, u isto vrijeme i zabavne i odgojne, priče. A tek je to umješnost.
Nakon što smo pročitali Milenićeve priče, možemo se vratiti na početak ovoga prikaza i odgovoriti na zadani upit. Prošlost počinje onda kada nešto nema više nikakve važnosti, odnosno tek posredne važnosti, za naš današnji život. Ono o čemu Milenić priča ne samo da nije prestalo važiti, već to zacijelo neće nikada ni prestati. Može se samo pojavljivati u malo drugačijem obliku i ništa više. Netko će to naravno opisati. Dotle će misleća djeca čitati Milenićeve i slične priče, a ona nadobudna sa svojim taticama i mamicama nešto što uopće neće razumjeti, ali, eto, moda je, mora se.
HOD PREMA CJELINI
Vjekoslav Boban, Hercegovina. Antologija hrvatske lirike, Naklada Jurčić, Zagreb, 2002.
Usuđujemo li se danas govoriti o Hercegovini? Neki će klimnuti glavom i odmah ispričati najnoviju dosjetku o njezinim ljudima. Drugi će ih s visoka početi podučavati o ćudoređu. Treći će… Možda su ti treći oni koji su im se divili početkom Domovinskog rata. U Hercegovini nije pucalo, ali oni su išli braniti svoju domovinu. Nekako su se uvijek ponašali drugačije od uobičajenoga, propisanoga. Odatle suprotnosti u njihovu shvaćanju. »Što ti sve ne rade / i kako sve ne govore o tebi / pljujući udalj i uvis / označujući te više onim / što nisi nego onim što jesi« (Ferdo Šarić, Hercegovini).
Imao je sve ovo vjerojatno na umu Vjekoslav Boban dok je sastavljao antologiju »Hercegovina«. Recimo odmah da ju je sastavio zanatski pošteno. Ljepotu i suprotnosti Hercegovine stavio je na jedno mjesto i od svega napravio dobru cjelinu. Njegov članak na početku antologije prikladan je predgovor, a članak Dubravka Horvatića na kraju prikladan je pogovor. Kao dvije ruke obuhvatili su sabrano. Jedino bih primijetio da je Horvatić mogao dodati još koju riječ o sadašnjosti Hercegovine. U odnosu na druga povijesna razdoblja izgleda premalo. A sadašnjost određuje budućnost, zar ne?
Boban na preklopnici navodi riječi Antuna Barca o književnom regionalizmu. One su više opomena, nego stvarna potreba. Piscima iz Hercegovine premalo je to područje, pa ne znam koliko ga voljeli i koliku ljepotu u njemu nalazili. Kroz njihove pjesme osjeća se ljubav i prema drugima hrvatskim krajevima. Svi smo jedna cjelina, ma gdje se nalazili i ma kakvi nam krajevi bili. Nerijetko su to pjesme koje pozivaju na zajedništvo, na ustrajanje u svojim pravednim zahtjevima. Vjerujem da će ih čitatelji posebno rado danas čitati. Ono o čemu one govore na žalost nije preselilo u povijest, već se žilavo održava u našoj svakidašnjici. Pjesnici koji dolaze nakon pojave ove antologije progovorit će nam zacijelo koju o svemu tomu. Evo što kaže jedan iz antologije: »Misao mi leti tridesetak ljeta unatrag, južno od Save, dolje u zavičaj, u Hercegovinu, odakle sam krenuo prema tebi, i gdje sam prvi put čuo kako se glasno, jasno, strasno i, izgleda, nigdje tako, izgovara ime Zagreb. Kako se upire kažiprstom prema sjeveru, uz neopisivo svečan odsjaj u očima moga oca, koga više nema. Sjećam se i majke koja je šutjela, gledala u očevu ruku i plakala.« (Ivan Tolj, Zagreb)
Ne stoji svakako pomisao da su o Hercegovini pisali samo oni koji su se rodili u njoj. Ima ih dosta i izvan nje. Spomenimo Zvonku Milkovića, Antuna Šoljana, Dubravka Horvatića, Đurđicu Ivanišević, Božidara Petrača, Nenada Piskača, i da ne nabrajamo dalje. Ipak dodajmo Gorana Babića. Nekada se divio Hercegovini, ne znam čini li još to? Naročito mu je skrivila svojim ponašanjem u Domovinskom ratu, nije joj bilo dosta što je stvarala poteškoće u komunističko vrijeme. Babić naravno ima pravo na svoj stav, kao i pjesnici u antologiji na svoj. Veliki broj pjesnika izvan Hercegovine koji pišu o njoj dokaz je da u njoj ima nešto posebno što ih privlači. Ni o jednom drugom kraju pjesnici izvan njega nisu toliko o njemu pisali. Izuzmimo Zagreb, budući da se može reći da njega svi hrvatski pjesnici osjećaju svojim krajem. Naravno, naširoko bi se moglo pričati što je to što ih toliko privlači. Opet bismo teško odgovorili, a doveli bismo se u opasnost skliznuti u regionalizam na kojega Barac upozorava. Možda je baš ta ljubav prema regionalnom, koja je u isto vrijeme bijeg od njega, ono nešto što tako privlači. Možda!
Navedene pjesme svjedoče da se u Hercegovini nikada nije lako živjelo. Da jest, bilo bi više onih o njezinim prirodnim ljepotama, a manje o njezinoj povijesti. Progovara ta povijest kao rijeka ponornica usred hercegovačkog krša. Bori se, nestaje, ali je uvijek negdje tu. Zalijetali su se u Hercegovinu Mleci, robovala je najduže pod Turcima, gnjavila ju je Austrougarska, krvarila je u prvoj i drugoj Jugoslaviji, oslobađala se u Domovinskom ratu. Svatko je sa sobom donosio svoje običaje i zakone. Ona je uvijek bila ista, uvijek svoja, nikada tuđa. Nije stoga čudno da su je Turci uspjeli pokoriti tek dvadesetak godina poslije Bosne. A ni danas nije mirna, buntovna je, razmišlja svojom glavom. »Koji jezik može izreći užas onoga kojemu je, povrh / svega, svakodnevno uskraćeno pravo na radost, na /vlastiti jezik… (Mile Pešorda, Sanjač pobuna, II)
Naročit govor u pjesmama o povijesti jest govor o franjevcima i onome što su stvarali u Hercegovini. Nije ta povijest zatvorena, isprepletena je i usko povezana s narodom. Navode se mjesta, ličnosti, događaji. Fratar, siromašan kao i njegov narod, trpi zajedno s njim i nada se boljem. Zbog toga ostaje zapamćen u predaji i opjevavan u pjesmama. »Ti si nas branio od zla i gladi, / Naraštaj čitav spasao mladi, / Dao si hljeba i duševne hrane, / Zato ćeš živjet u davne još dane. / Nikada ljubav ne umire prava, / Slava ti Didače Buntiću! Slava!« (Dragutin Domjanić, U slavu fra Didaka Buntića) Od mjesta je svakako najspominjaniji Široki Brijeg. Tu su se fratri nastanili nakon dolaska u Hercegovinu, tu je nikla glasovita klasična gimnazija. Borili su se za svoj narod kojemu nije bilo teško zbog toga što je nesposoban, već zbog toga što mu nisu dali ići naprijed. Htjeli su ga za roba, a on se robovati nije naučio. Radije je trpio i stradavao. »Al sred smrtne ona borbe krute / Tiho šapnu: Hvala, brate dragi, / Smrt je slađa od sramote ljute!« (August Harambašić, Hercegovka)
Svakako da pjesnici pjevaju i o nekom malom kraju, obično o kraju u kojemu su rođeni. Njima su ti krajevi lijepi, kao i drugima. Nije baš slučajno da Dubravko Horvatić svome članku daje naslov Okamenjeni raj. Prostor malen, a ljepota se neprestano mijenja. Koji god njezin djelić uzmeš lijep je i žao ti ga je ostaviti. Znaju to dobro Hercegovci, pa ostaju vjerni svojoj grudi unatoč svim neprilikama koje zbog nje doživljavaju. Kako prije, tako i danas. No, život je kušanje izdržljivosti, kažu mudri ljudi i mudre knjige. I nadalje će biti Hercegovaca i u Vitini, i u Stocu, i u Čapljini, i u Mostaru, i u Posušju, i u Tomislavgradu, i u… Voljet će svoj hrvatski narod i pjevati svoje hrvatske pjesme. Naravno, voljet će i svoj kraj, njihov je. No, voleći njega, učit će voljeti i čitavu svoju domovinu. Hercegovac dobro zna koliko je opasno zatvoriti se samo u svoje okružje. Ono jest mjesto za stanovanje, ali život teče i u drugim krajevima. Nestane li ga tamo, nestat će ga i ovdje, i obratno. »Majka Božja / Marije Bistrice i Međugorja / istog je Kristuša / rodila / istom su se Bogu molili / Stepinac v Lepoglave i Leopold Mandić v Italije / kaj istim se jezikom ne jezikuje i tu i tam« (Nenad Piskač, Gledim z brega i mislim si)
Međugorje je zacijelo dalo posebnu protegu Hercegovini. Postalo je središtem suvremene svjetske povijesti, a i Hercegovina s njim. Dolaze u njega, sa svih krajeva svijeta, ljudi svih zanimanja i svih boja. Nitko ih na to ne tjera, dolaze samovoljno. Skupljeni na tom malom mjestu uče se biti ujedinjeni narodi, uče se biti braća i sestre. Bog je izabrao Hercegovinu da bi progovorio ovome svijetu. Pjesnici to ćute i ne mogu a da o svemu ne progovore. Tema je to za sebe, unutar ove antologije. Čak je i nadilazi, ali nije pogrješno što je spomenuta ovdje. Čak štoviše!
Drago mi je da je Boban prevladao onu navadu da se ljude po vjeri svrstava u neki od naroda. On je postupio na pravi način. Važno mu je bilo samo čime se tko drži i ništa više. U ovom povijesnom času jedino je to i moguće. Povijest još nije razbistrila sve svoje mutne kutke i sve svoje upitnike. Ova je antologija velik doprinos tomu. S hrvatske strane osvijetlila je Hercegovinu, netko će je drugi osvijetliti sa svoje. No, to je njegov posao.
Svakom se djelu mogu naći zamjerke, ali zbog čega to činiti ako su te zamjerke samo različito shvaćanje preljeva. Mogli bismo tako razglabati je li Boban trebao uvrstiti još i ovoga i onoga pjesnika, izbaciti ovo ili ono, je li najbolje odvagnuo koje su ponajbolje pjesme o Hercegovini nekoga pjesnika, ali čemu? Napravio je odličan, zanimljiv i dobrodošao posao. Zaslužila je Hercegovina da joj se nešto ovakva dogodi. Na temelju ove antologije nadajmo se da će izići još mnogo toga. Možda pogled umjetnika na Hercegovinu na stranicama Interneta! One su danas zahvalno sredstvo. Ipak, bilo kako bilo, Boban je isklesao trajan spomenik.
SAMOPROMATRANJE
Željko Ivanković, Raskoš, hladna mjesečina, Meandar, Zagreb, 2002.
U rano popodne pišem prikaz o knjizi još jednoga hrvatskog pjesnika. Bilo bi to mnogo lakše da je pjesnik s onu stranu granice, ali je s ovu, gdje je življenje mnogo zapletenije, maglovitije, naizgled nerazumljivije. No, živjeti se mora, pa i pjevati, slikati, skladati…
Bitno je za novu Ivankovićevu knjigu upravo ono što je rekao na njezinom kraju u kratkoj napomeni: sva je nastala i rođena u Langenbroichu u Njemačkoj. Bila su dovoljna samo četiri mjeseca. Zašto ju je pisao? Je li se osjetio poput mnogobrojnih Hrvata koji su tim i susjednim krajevima prošli mnogo godina prije? Svi su sa sobom nosili svoja nadanja, strepnje, ali i svoje uspomene. U što su ih utkali i gdje su sada? Usud je to naroda koji odavna prelazi neke granice.
Različita se pitanja steru pred pjesnikom Ivankovićem koji želi progovoriti o svojim osjećajima. Svjestan je da se nalazi u sobi s čijeg se prozora vidi Europa, kako glasi jedna rukovet njegovih pjesama. To je ona Europa iz javnih glasila, Europa iz političkih događaja. A kada se vrati doma, hoće li se i tada s prozora njegove sobe vidjeti Europa? Kuca ovo pitanje izravno na srce, tamo gdje se gnijezde najdublji osjećaji. »Kroz prozor se vidi Europa. / Samo s prozora, samo još s / prozora ona izgleda tako / barokno, svečano i moćno.« (S prozora se vidi Europa) Da, da, samo s prozora. Njezine ulice su već nešto drugo. A tamo je pravi život. Stoga možemo slobodno postaviti pitanje je li Europa samo onamo gdje su to odredile neke glave ili i ondje gdje se drugi tako osjećaju i odavno žive one vrijednosti na kojima je ta Europa nastala? Pjesnik očito duhom pripada takvoj Europi, iako su odredili da mu tijelo pripadne nekamo drugamo. No, može li se razdvojiti duh i tijelo?
Nije pjesniku lako. Tamo gdje živi kažu da nije Europa, a on osjeća da joj pripada, da nije tuđ na njezinim ulicama. Promatrajući u nedjeljno jutro život oko sebe, htio bi da mu ta Europa progovori zvonom zvona. Dok su u pjesnikovoj domovini ona šutjela i bila skrivana, ovdje u Europi su se penjala na vrh romanike, gotike. Sada šute. Vremena se zamijenila. U pjesnikovoj domovini govore, unatoč svoj težini života. Samo, u pjesnikovoj su domovini nekada šutjela zbog neslobode, zbog čega sada ovdje šute? Eh, moja Europo! Dobro pjesnik primjećuje da si stara. »Svako starije od cijele moje historije. / Možda baš zato, starošću svojom / skrhana i umorna, raspukle duše, / nemaju snage ni za radost ni za tugu, …« (Zvona u Eifelu). Bilo bi dobro da se zvona probude, da Bog ponovno prošeta svojom Europom. Ne bi joj to nimalo oduzelo od njezine ljepote, baš naprotiv! Pjesnici bi o tome propjevali kao ptice pod Ivankovićevim prozorom. Ne bismo govorili o nekadašnjim velikim umjetničkim djelima, ona bi bila tu među nama, rađala bi se kao voljena djeca.
Dok promatra svijet oko sebe, Ivanković se i samopromatra. Rekli smo već nešto o žali za nekadašnjom starom dobrom Europom, onakvom kakvom ju je sanjao. Sada kada je u njoj tjelesno, razmišlja i o životu koji je ostavio tamo negdje sanjajući o ovoj Europi ovdje. To su ujedno i pjesme koje nam otvaraju zbirku. Počinju s tugom. U 21. stoljeću smo, a još se u Europi događa, ili u njezinom predziđu, da drvo raste iz nečije kuće, namjesto pred njom. I tako godinama. Oni koji bi to trebali vratiti u prvobitno stanje, negdje su daleko. Nejasno je hoće li se više ikada vratiti. »U krošnju nejaka drveta / uselio se vjetar, uselila se / studen, uselila se zebnja iz / posljednje molitve moje majke.« (Iz moje kuće raste drvo) Teške su ovo slike. Rat je crtao neki novi krajolik. A naprijed se mora ići, iskusiti što znači ne okretati se.
Prelistavajući ostale pjesme iz rukoveti Obećana zemlja prisjećam se velikog Yehuda Amichaia i njegovih pjesama o ratu, domovini, djeci. I on je odgovarao na neka slična pitanja na koja odgovara Ivanković. Pisao je o onom što je vidio i doživio. Pripadao je čak i udarnim postrojbama u borbi za svoju domovinu Izrael. Nije mu to smetalo postati priznatim pjesnikom. I Ivanković je priznati pjesnik u svome narodu. U pjesmama govori svome sinu o Bogu, o zavičaju… »Kako govori zavičaj – pita me sin. / Zavičaj govori šutnjom, grčem riječi, / koje ne možeš iskazati, grobovima / što zanoće kao djeca držeć se za ruke / bijela i umivena na Cvjetnicu.« (Iz njega govori zavičaj, kažu) Proživljene su ovo slike, biljeg da život nije prestao, već da traje. Objasniti svome sinu duboki smisao prostora u kojemu smo rođeni, nije samo odgovaranje na bistar dječji upit, nego i njegovo upućivanje u tajnu. Ako naš život ne produže oni koji bi trebali doći iza nas, stara umorna Europa to zacijelo neće moći učiniti.
Odmaknut od domovine i usredotočen na samopromatranje, Ivanković razmišlja i o ljubavi. To su pjesme u kojima ponajbolje susrećemo onoga Ivankovića iz pjesama iz drugih zbirki. Jedna od njih dala je i ime cijeloj knjizi »Raskoš, hladna mjesečina«. Prestala su velika pitanja o Europi, domovini, Bogu…, ostao je samo goli život. On se može pokrenuti samo ako u njemu ima osjećaja, ljubavi. Tada će i na velika pitanja biti lakše odgovoriti. Ljubav nas čini društvenima, ukida samoću koju svatko od nas nosi u svome biću. »Njezin je dah nježan, paperjast i / zavodljiv kao ruka iskusne žene. / Nikud joj se ne žuri, strpljiva je, / jer ne računa s vremenom… Tek ruke joj prečesto ne pružaj, / hladne su i memljivo vlažne, / kao u smrti, sestre njezine« (Samoća) Zacijelo da je pjesnik u tuđoj domovini sam, bez obzira koliko mu tamo lijepo bilo. Čini mi se da tu njegovu samoću ponajbolje razbija zvuk zvona s crkvenog tornja. Tada se on osjeća kao kod kuće, pa mu se čak pričinja da ta zvona uspijevaju umornu Europu pozvati na večernju molitvu. No, pjesnik osjeća ljubav i prema takvoj Europi, zna da oni zajedno traju.
Ispisao je Ivanković zaista dobru knjigu. Nije važno što se tome bilo nadati od njega, važno je da je nezaustavljivo nastavio graditi vrsnu hrvatsku književnost u BiH. Rekao bih da je napravio potreban iskorak ili odmak, kako hoćemo. Stao je na odvojeno mjesto i onda promotrio ono što se stere ispod njegovih očiju. Imao je snage ne zalutati u osjećajnost, već o svemu progovoriti dostojanstveno. Stihovi su zreli, očišćeni od nepotrebnog. Jezik mu progovara suvremenošću, pleše u doticaju s prošlošću i sadašnjošću. Nada je da će i drugi poći Ivankovićevim putom.
OD STOLJEĆA ŠESNAESTOG
Dubravko Horvatić (izabrao i priredio), Hrvatski putopis. Od XVI. stoljeća do danas,
K. Krešimir, Zagreb, 2002.
Putovali su Hrvati otkada znaju za sebe. O tim svojim putovanjima najprije su usmeno pričali, da bi zajedno s razvojem književnosti počeli i zapisivati doživljaje svoje domovine i doživljaje tuđih dalekih krajeva. Kao čovjeka najviše bi me zanimale one priče, naročito iz vremena kada su Hrvati bili u svojoj pradomovini, ali je malo od toga ostalo negdje zapisano. Povijesni mrak prekrio je svojom gustom šutnjom taj dio naše zajedničke svijesti. Možda tek jednoga dana nešto od toga izroni, možda.
Veliki i ugledni hrvatski pisac, i sam putopisac, Dubravko Horvatić pokušao je oteti zaboravu doživljaje naših »hodača« i izabrane dijelove njihovih zabilježbi objelodanio je u knjizi »Hrvatski putopis; Od XVI. stoljeća do danas«. U podnaslovu je dodao »antologijski izbor«. Slažem se s tim njegovim pridjevom. Zaista je za antologiju ono što je on tamo uvrstio. Šteta je to ne pročitati i ne razmisliti o svemu.
Horvatićeva antologija hrvatskoga putopisa otvara se Petrom Hektorovićem i njegovim »Ribanjem i ribarskim prigovaranjem«. Nalazimo se u XVI. stoljeću. Hektorović piše djelo bez premca u onodobnoj svjetskoj književnosti. Stihovima opisuje svoje trodnevno putovanje između Hvara, Brača i Šolte u društvu dvojice ribara. Sve je stvarno, opis je stvaran. Nakon njega susrećemo se s Petrom Zoranićem i njegovim »Planinama«. Slijedi ih fra Nikola Lašvanin koji bosančicom piše »Ljetopis«. I tako, malo po malo zapućujemo se »krajevima hrvatskog putopisa«. Njegov je tijek stalan, iako oskudan. Rascvat će doživjeti tek u XIX. stoljeću. »U vremenu tzv. hrvatskoga narodnoga preporoda 30-ih i 40-ih godina prošloga stoljeća, kada se u geopolitički razjedinjenoj zemlji nastoji putem jedinstvenoga književnoga jezika i pravopisa ostvariti kulturno jedinstvo, koje je, doduše, i prije postojalo, iako ne u toliko deklarativnom obliku, putopis postaje i sredstvo za (međusobno) upoznavanje različitih hrvatskih krajeva. Obilje putopisa potiču novine i časopisi, ali i pojedini nakladnici, nastojeći pružiti svom čitatelju što privlačnije štivo.« (str. 5)
Prvi spomenuti pisac iz vremena »procvata« jest Stanko Vraz, kao jedan od najdjelatnijih pisaca u krugu »iliraca«. Horvatić je izabrao nekoliko odlomaka iz njegove knjige »Put u gornje strane«. Kao drugoga Horvatić navodi Antuna Nemčića i izabire pojedine odlomke iz njegovih izvanrednih »Putositnica«. I jedan i drugi nisu bili samo putopisci, već i priznati i dokazani književnici, oni kojima je pisanje najjači način izražavanja. Zanimljivo je stoga, da ni oni ni slični njima, ipak nisu napisali najbolji putopis iz ovih vremena. Učinio je to Matija Mažuranić, ali po sudu stručnjaka, ne samo za to razdoblje, već vjerojatno i za svu hrvatsku putopisnu književnost do danas. Bio je obrtnik i poduzetnik, ali to ga nije priječilo da napiše draguljnu knjigu »Pogled u Bosnu«, i da zanimljivost bude veća, to je njegova jedina napisana knjiga. Putovao je i u još druge krajeve, ali nam na žalost o tome nije ništa ostavio napisanoga. Poput njega koji nije bio književnik putopise u ovom razdoblju pišu i drugi koji nisu književnici: političari, znanstvenici i ini umjetnici. Tjera ih na to ponajvećma ljubav prema domovini i želja da sunarodnjaci saznaju o krajevima u koje nemaju baš priliku tako lako otići.
Od sredine XIX. stoljeća korak po korak stvara se takav putopis kakav danas poznajemo. Protkan je pripovjedačkim i esejističkim elementima, ponekada pisan u obliku dnevnika ili pisama. Sve u svemu zanimljiv zbog svoje svjedočke naravi. Ne bi imalo smisla govoriti o porivima onoga koji putuje. Uzalud je bilo kakav poriv, ako netko nema dara dobro opisati krajeve kojima putuje i ljude s kojima se susreće. Grijeh bi bio ne spomenuti iz ovoga razdoblja velikoga Matoša ili jednoga Matka Peića. Čitajući njihove putopise čini ti se da i sam putuješ krajevima koje spominju. Ipak, oni su samo jedni između ostalih. Suvremeni svijet na do sada nepoznat način približio je krajeve i ljude jedne drugima. I oni su se krenuli upoznavati. Hrvatski putopisci posjetili su zaista mnoga mjesta. Ostala su zapisana u njihovim djelima. Pritom se nisu držali nekog strogog oblika zapisivanja. Bilo im je važno zabilježiti prolaznost svoga doživljaja, pa rabili ne znam kakav oblik. Horvatić donosi lepezu njihovih imena i djela.
Jedna od dobrih strana Horvatićeva izbora svakako jest i to što se on ne zaustavlja u navođenju putopisaca koji su živjeli i radili samo u okvirima onoga što se danas naziva Republika Hrvatska. Jednako tako on navodi i one koji su živjeli i radili u okvirima onoga što se danas naziva Bosna i Hercegovina. Zbog kratkotrajnih zaslijepljenih političkih probitaka ne odvaja jedne pisce od drugih. I jedni su, naime, i drugi kao članovi svoga naroda konstitutivni u svojim državama, i jedni i drugi žive slične životne poteškoće i govore potpuno istim jezikom.
Dubravko Horvatić nije prvi sastavljač izbora iz hrvatskog putopisa. Prije njega to su učinili Slavko Ježić 1955. i Vinko Brešić 1966. Prvi navodi 55 pisaca, a drugi tek 21, budući da je pokušao napraviti izbor samo od onih pisaca koji pišu o hrvatskim krajevima i putopisi im se ne trebaju skraćivati zbog uvršćivanja u izbor. Dubravko, pak, Horvatić zahvaća razdoblje od 430 godina navodeći 115. pisaca. Na taj način njegov je izbor najširi i po piscima najbogatiji do sada.
Kolikogod Horvatićev izbor bio opsežan, ni on nije mogao obuhvatiti sve hrvatske pisce koji su se pokušali izraziti kroz putopis. Posebice je šteta što nije obuhvatio različita imena iz tzv. izvandomovinske književnosti. Vjerojatno će to učiniti netko drugi tko će zaželjeti krenuti korak dalje od njega, kao što je on to učinio u odnosu na svoja dva prethodnika. No, to nipošto ne umanjuje značenje, potrebu i veličinu Horvatićeva rada. Kamo sreće da imamo još izbora temeljenih na različitim prosudbama. A Horvatićeva je prosudba bila da u izbor trebaju ući najzanimljiviji i najznatniji, kao i oni koji su pisali novinske putopise.
Horvatićev izbor svakako je zrcalo hrvatskih ljudi i hrvatskih krajeva. No, ne samo to. Hrvatski književnici, novinari, umjetnici, znanstvenici, obrtnici, pa i skitnice, putuju i drugim krajevima ove kugle zemaljske i o njima pišu dojmljive stranice. Da mi je samo znati hoće li i kakve će stranice o nama napisati nebrojeni tuđinci koji kroz ovih zadnjih deset godina prođoše hrvatskim krajevima. Bilo bi ih lijepo čitati, kao što je lijepo čitati i naše zapise o njima.
MISLI MEĐU PRSTIMA
Ružica Soldo, Sanjar, Naklada Jurčić, Zagreb, 2002.
Ružica Soldo pisac je 6 knjiga pjesama, javlja se u različitim listovima i časopisima, dobitnica je nagrade A. B. Šimić za 2003. Ovako bi ukratko mogao izgledati njezin književni životopis, sastavljen prema tekstu u knjizi izabranih pjesama »Sanjar«. Mi sa svoje strane dodajmo odmah na početku da je pjesnikinja Soldo svojim radom ostavila i ostavlja zamjetan trag u hrvatskoj književnosti u BiH. A nju nije lako ispisivati. Poglavito to nije lako za onoga tko se ne gubi u mnoštvu riječi, nego sve nastoji svesti na sržno, kao što to čini pjesnikinja Soldo.
Životopisac kaže da je Soldo objavila svoje prve pjesme u mostarskoj Slobodi 1968. Za nju je to tada bio veliki poticaj, a Sloboda je nastavljala svoj pametan potez objavljivanja ne samo priznatih i poznatih pjesnika, već i početnika. No, moramo se prisjetiti da je to bilo vrijeme bratstva i jedinstva oko nas, ne onoga pravoga, već nametnutoga. Trebali smo živjeti i opstati u njemu, nastojeći da nas ne uprlja. Danas opet pušu neki slični vjetrovi. Soldo, kao i mnogi drugi, članica je DHK HB. Hoće li ga neki prebrisati ili usisati, vidjet ćemo. No, bilo tako ili ne, ponovno nije lagano pisati na svome jeziku u BiH. Trenutno je stanje nejasno. U ime nekih maglovitih političkih namisli protiv njega su, ali ne potpuno glasno i jasno, isukali svoje sablje. Žele nas pripraviti za neko drugačije sutra, za neku novu »Slobodu« i »slobodu«. Kamo će pjesnikinja Soldo i slični njoj? Bilo bi dobro da ne imadnemo priliku to saznavati.
Pišući svoje pjesme Soldo se oslanja na ono što je do tada bilo vrsno u hrvatskoj književnosti i nastavlja tim putom. Ne možemo reći da stvara nešto potpuno novo, ona ide dobrim utabanim stazama naoko mirno, bez želje zakoračiti u nepoznato. Uostalom, zašto bi svaki pjesnik ili književnik morao započinjati neke nove pravce. Ne događa se to baš tako često i nisu samo oni zaslužni. Vrijeme jednostavno sazrije i dotični se usudi promijeniti pravac kretanja. A to svakako ne znači da je samo on dobar pjesnik. »Prepoznah svoju / Prolaznost / U očima tvojim / A bol spoznaje / Da ništa ni počelo nije / Ostade u suzi / Neistočenoj.« (Penelopin plač) Da, da, prolazni smo i sve je oko nas prolazno. Prolazni su i naši osjećaji, naročito oni na koje se ne uzvraća, ali to ne znači da trebamo i možemo nekuda pobjeći. Suza je lijek za takvo što, pa makar i neisplakana. Pjeva o tome Soldo i nastavlja i dalje plesti Penelopino klupko. A to je znak da nije poklekla, da se nada nečemu drugačijem, nečemu boljem. Na taj način gradi nove stvari, ide novim putovima.
Jedan od pjesničkih oblika kojemu Soldo teži svakako je haiku. Ne smijemo pretjeravati pa reći da ona istančano i vjerno rabi taj oblik. Ne, ona se samo njime služi u onolikoj mjeri u kojoj misli da joj je dostatno. Čini mi se da samo želi što više ogoliti neku sliku da bi što jače djelovala na nas. Čitanje traje kratko, ali doživljaj ostaje dugo. »Suton se / u čempresu / gnijezdi / Težaku niz dlan / san / klizi.« (Vrijeme) Ovo je jedna od slika koju Soldo kao misao čvrsto drži među prstima. Ona predstavlja nešto dubinsko u njoj, često ju je gledala i nije mogla ostati nijemom. Mislite li da ima netko tko takve i slične slike može izbrisati? Teško! Pokušati može i ništa više. Zbog toga je svako nasilno miješanje jezika, uljudbi i naroda samo uzaludan posao. Tek ćemo tada mirno živjeti jedni s drugima kada svatko bude cijenio svoje slike i tako se naučio cijeniti i one tuđe. Griješim li? Pokazat će vrijeme.
Govori pjesnikinja Soldo o mnogim slikama ponesenim iz svoga zavičaja. Ne stidi ih se, iznosi ih drugima da bi lakše shvatili i nju i okoliš iz kojega potječe. »Kupina sasušena / molitve / u nebo šalje / Za šaku kiše / plodove iz njedara / nudi« (Lištica) Teško će ovu sliku razumjeti onaj tko ne poznaje Hercegovinu. Naročito je neće razumjeti nadobudni kojima je to neki daleki divlji svijet. Takvi će svakako razumjeti što je to pustinja, što preživljavanje na golom kamenu. Gledali su to u filmovima koje nemilice gutaju. Pa, eto, neka si to prizovu u pamet i lakše će razumjeti. Filmove malo snimaju, a tako bi bilo dobro uhvatiti neke kadrove. »A vrta dračom / ograđen / poskokom sikće / Baki suha usta / Trišnja se u vrtu / čerezom smije.« (Samoća) Tko može snimiti te kadrove? Samo onaj tko je zagledan prema usudu svoga naroda, pa taman se nalazio ne znam gdje. Sve smo mi to i siromašniji smo za svaki odlazak. Pjesnikinji Soldo je žao da je to tako, ali vrijeme je donijelo svoje plodove i moraju se brati.
U teškom ratnom vremenu pogubno je ne suosjećati sa svojom domovinom. Pjesnikinja to zna i zbog toga o tome pjeva. »Nebo više nije / beskonačno daleko / i nedohvatljivo / Sada je svuda oko mene / u spavaćoj sobi u kuhinji / u podrumu« (Nebo više nije) Ova slika može se primijeniti na mnoge hrvatske domove. Doživjeli su svoj strašni čas u Domovinskom ratu. Rušili su ih susjedi, rušili su ih prolaznici iz drugih krajeva. Za čiji probitak? Oni koji su to činili počesto ne znaju, ali znaju oni koji su ih slali. Takvi ne čitaju pjesme, oni čitaju bankovna izvješća. I na ratu se može zaraditi, staro je to iskustvo. Na pjesniku je da sve to opjeva i da se ne da. Darom koji mu je Bog dao treba osvjetljavati mračne predjele oko sebe i činiti ih prikladnima za obitavanje. Mora razbiti veliku laž da je ružno lijepo i da u ružnome treba tražiti neki smisao. Svaki rat jednostavno odgovara na takva pitanja. »Ja imam kuću / Ti / zgarište /… / Ja sam nezadovoljna / i bez nade / Ti glavu dižeš / i koračaš / prkosno / dalje.« (Sram) Stvarno je sve u našoj odluci, u našoj namjeri ne predati se zlim silama. Samo svjestan čovjek može uvijek imati slobodu, bez obzira u kakvim se uvjetima nalazio. Svaka dobro napisana pjesma, svako dobro književno djelo, korak je bliže toj svrsi. Soldo zacijelo zna pisati dobre stvari. Ne zbog toga što je dobila nagradu, već zbog toga što svijet oko sebe doživljava u svoj njegovoj punini. Ne gubi se u govoru ni o čemu, već razdaje u govoru o bitnim stvarima. Ratne je slike učvršćuju i dalje ići putovima dobra i svoje misli mijesiti čvrstim prstima. Kada ih se snažno stisne, ostaje ono najizdržljivije, rekao bih najbolje. Naravno, takav zahvat zna učiniti samo vješt priseban pjesnik. Drugima su misli osude koje pršte protiv njih.
Da bi knjiga izabranih pjesama Ružice Soldo pod naslovom »Sanjar« bila još bolja, svakako bi joj mnogo doprinijele i nove pjesme. Njih na žalost u knjizi nema. Nove pjesme dale bi joj onu bitnu protegu, sadašnjost upravljenu prema budućnosti. Ovako nam se može učiniti da je ova knjiga kraj, točka na pjesnički hod. A nije! Još ništa nije gotovo, a i da jest, opet nije. Vrijeme protječe, pa treba neprestano znati plivati njegovim brzacima. Soldo je do sada to dobro i vješto znala, cijeneći prema pjesmama u knjizi. Upravo ovih dana iz tiska izlazi nova njezina knjiga pod naslovom »Čuvar šutnje«. Imat ćemo je priliku ocjenjivati, ja bih, prema onome što je do sada Soldo ispjevala, rekao da ćemo imati priliku bogatiti se. Dodajmo da već punih 35 godina plete pjesničke niti. Postale su prepoznatljive i imaju svoje dostojno mjesto u hrvatskoj književnosti.
VALOVI
Drago Štambuk, I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2002.
Dok pokušavam reći nekoliko riječi o knjizi Drage Štambuka »I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji«, čitam u Večernjem listu prikaz knjige Dubravka Jelčića »Povijest hrvatske književnosti« koji je napisala Mirjana Jurišić. Nakon tog teksta koči se pitanje za Mrežno ispitivanje javnog mišljenja: »Smije li političko neslaganje utjecati na estetski sud o piscu?« Jasno nam je, zar ne, kako je novinarka ocijenila Jelčićev rad. Zanimljive su zaista prosudbe koje se izriču o drugima. Htjeli mi to priznati ili ne, ipak ih određuje svjetonazor onoga tko prosuđuje. Tako »prosuđeni« zna stradati ni kriv ni dužan.
Po bibliografiji na kraju knjige čini se da Štambuk dobro prolazi sa svojim prosuditeljima. Velika imena, velike riječi! Kako se uspio provući kroz sva cjedila? On to najbolje zna, a ja vjerujem da nije bilo lako.
Čitajući sabrano mnoštvo Štambukovih pjesama, činilo mi se kao da plovim valovima. Govori sad čakavštinom, sad standardnim književnim jezikom, sad je na svome otoku, sad u dalekim zemljama, sad mu je stih razumljiv, sad nerazumljiv, sad… Kao da bira uspjeti unatoč svim zaprekama na putu. Pozoran čitatelj iz njegova će pjesništva moći iščitati suvremenu književnu povijest.
»Meu namin«, naslov je prve njegove zbirke pjesama koja je izišla 1974. Vrvi čakavštinom, ali ima tu i štokavštine. Stihovi se ravnaju prema ovoj datosti, a uz to plivaju između pokušaja riječima opisati neku bit i neku bit donijeti preko riječi sa sviješću da je one ne mogu izraziti. Mora se priznati da je pjesnik vješt u kretanju ovim rukavcima. »Kamo je to pošla ogoljela misal / ostaviv od ruha samo pjev u zraku / i lomnu milinu da je ptica bila / jednom ponad nama u bijelom oblaku« (str. 11.). Odgovorimo mi. Pjesnikova misao ide na sve četiri strane svijeta, kuša pronaći svoj dom, tu se utopliti i na taj način pripremiti se za život. No, mogu li je riječi dostatno izraziti? Sedamdesetih godina pjesnici su se mučili odgovaranjem na ovaj upit, pokušavajući doći do srži riječi. A tu ih je čekala opasnost da ih čitatelji ne uspiju razumjeti.
Od svih ugođaja koje nam pjesnik prenosi najčešći su i najzanimljiviji oni otočki. Proveo je djetinjstvo na komadu zemlje usred mora i to mu se duboko ucijepilo u srž bića. Opisuje ne samo ljepotu svoga doma, već i stvari, i običaje. Milozvučno odzvanjaju njegovi stihovi ispisani čakavštinom i, usuđujem se reći, bilo bi dobro da ih je još više. Današnji književni jezik nepravedno čakavštinu gura u stranu, a ona je tako hrvatska, tako naša. U Dragi Štambuku zacijelo ima velikog predstavnika. Očuvala se na otocima i donosi nam ne samo njihov miris, već miris nekih drugih podneblja odakle smo dojahali u ove krajeve. I pjesnik to osjeća, pa nam ne donosi ugođaj nekog razosobljenog otoka, već otoka koji ima svoju dušu, svoju povijest, svoje lice. Nije bilo lako pisati takve stihove olovnih sedamdesetih godina u Hrvatskoj. Ali on ih je pisao, kao i mnogi drugi. Stvorio je nedodirljiv otok u sebi i nije dopuštao da tu kroči nepozvana noga.
Nije kasnije ostao nijem na vapaje svoje domovine. Pritom nikoga ne mrzi, ne proklinje, želi samo slobodu svome narodu i ništa više. Gordo zvuče riječi njegovih pjesama »Sursum corda« i Croatiam aeternam«. Povezao je njima svoju Hrvatsku i svoju Gospu. Pisao ih je pred sami početak Domovinskog rata. Kao da je naslućivao, zabrinuto, ali pun nade. U strašnim časovima ruka Kraljice mira zaista nam je pokazivala put. Zbog toga danas Štambuk može objaviti pjesmu o Ćelijama, Kraljevoj Sutjesci, Vitezu, Bleiburgu… Sve muka do muke, sve nevolja do nevolje, ali možeš reći da je tvoja ne bojeći se da ćeš zbog toga zaraditi godine teškoga zatvora. Pribrojiti nam je, dakle, Štambuka i u državotvorne pjesnike. Voli svoje, a ne zaziva nesreću nad tuđim. »Hrvatska je bumerang. // Kamo god da je hitnem, / čemu god da je pûtim, / ona se vazda vraća.« (Sursum corda, str. 285.) Nadam se da mu ovi stihovi nisu puno naškodili pjesničkom ugledu. Naša književna prosudba, naime, još previše ima predrasuda prema njima.
Koliko određeno zvanje utječe na čovjeka, dobro se vidi u Štambukovim stihovima. Rabi liječničke izraze što kod prosječnog čitatelja nerijetko stvara dojam nerazumljivosti pjesme. S te točke gledišta to su mu najslabije pjesme. Što imamo od pjesme ako ona svome čitatelju ne prenosi nešto dobroga, lijepoga, istinitoga? Svjestan je toga i Štambuk, pa se brzo udaljio od neprozirnosti pjesničkoga govora. Nije zadatak riječi da bude bezlična tvar ili razlomljena, već da nam pokuša nešto prenijeti. A ona to može, govori Štambuk svojim pjesmama. Na taj način trsi se graditi dobro hrvatsko pjesništvo. Ne mora, naime, svaki stih biti antologijski, ali cjelina mora biti dovoljno dobra da bi se nekoga pamtilo i navodilo.
Zahvaljujući svome liječničkom pozivu i diplomatskoj službi Štambuk je proputovao dosta svijeta. Donosi nam slike tih krajeva u svojim pjesmama. Najviše je dirnut Indijom, zemljom gdje se sve ispremiješalo. Siromaštvo, bogatstvo, starina, suvremenost. Kako samo život leti! (Kašmirska ruža) Unatoč svemu u srcu mu je domovina, pa zato ide putovima Ante Gabrića, moli Oče naš na hrvatskom. Takav ostaje i u drugim krajevima svijeta. Voli tuđe, ali se svome raduje. Nema u tome nenaravnosti, već dubine bića, kao ono kada govori o svome otoku, svome djetinjstvu, svojim snovima. Pritom ponekada rabi i sredstva narodnog pjesništva. Sve u svemu Štambuk je iskren pjesnik, kuša riječima svoje pjesme oslikati dubinske doživljaje, makar pribor za slikanje bio različit, pokatkad i nedostatan. Takav će zacijelo najbolje oslikati i druge.
Sakupljeni stihovi u knjizi odišu kršćanskim svjetonazorom. Time se ne želi reći da je pjesnik isključiv, već samo da osjeća onostranost na kršćanski način. Nju traži i u doticaju s budizmom, hinduizmom, islamom, zapravo u doticaju sa svim duhovnostima koje susreće na svome životnom putu. Ekumenski nastrojen prilazi drugima obogaćen silnicama svoje osobne duhovnosti. Na taj način obogaćuje sebe i obogaćuje druge.
Bilo bi šteta ne spomenuti još jedan izrazit vid Štambukova pjesništva: govor o ljubavi i o smrti. Veže ih zajednička nit uobličena u čovjekovoj krhkosti, propadljivosti, prolaznosti. Ne prihvaća to pjesnik lako. Htio bi trajati, ne proletjeti ovom zemljom nezapažen i bezimen. Jedino Bog može pomoći čovjeku prikupiti sve te razbacane silnice i dati im određen smisao. U njemu se nalazi sloboda, izbavljenje. Stoga mu se pjesnik obraća i kuša izliječiti se njegovom snagom. No, da bi se stiglo do Boga treba najprije biti na čistu sa samim sobom. »Ne buni se, ne zazivaj / Boga, poraz primi / smireno. Jer tek / kasnije spoznat ćeš / da s njime stigne i pobjeda.« (Slavuj i tvrđava, str. 326.)
Štambukova barka neumorno plovi naprijed. Stihovi i dalje nastaju. Nadajmo se da će to biti stihovi još više pročišćeni od naplavina tzv. suvremenog mišljenja. Sve je prolazno, samo je vječnost vječna. Tko joj se više približi na ovaj ili onaj način ostat će dulje zapamćen na prolaznim zemaljskim stazama. Bit će prosuđen i nađen dostojnim, davno je rekao jedan od pisaca Svetog pisma. Štambukovi su stihovi otvoreni ovoj zbiljnosti i događajnosti.
KROZ MAGLU
Marko Martinović, Salon namještaja, Hercegtisak, Široki Brijeg – Split, 2003.
Preda mnom je knjiga pisca Marka Martinovića pod naslovom »Salon namještaja«. Saznao sam za nju iz dnevnog tiska. Kada sam je dočitao, nije mi bilo žao što sam se potrudio pronaći je. Martinović je dobar pisac, jedan od onih koji više pozornosti poklanja onome što radi, a ne onome da iz toga izvuče što više osobne koristi. No, to ima i svoje naličje. Već jedno vrijeme galamdžije dolaze do izražaja. Javna glasila im se klanjaju, postaju junacima preko noći. Zbog toga Martinovićeve kratke priče još nisu dosegnule onoliki krug čitatelja, koliki zaslužuju.
Netko dvoji u izrečenu tvrdnju? Neka pročita barem priču »Magla«. Na jezgrovit način ocrtala je povijest, ljudske odnose, krajolik. To može učiniti samo znalac. Poslije njezinog čitanja ostaje nam u duši želja popraviti stvari u svome životu, znati cijeniti različitosti koje život donosi pred nas. Shvaćamo koliki je besmisao ratovati za isti komadić zemlje. Svi možemo na njemu živjeti, ali samo ako se dogovorimo, ako svatko bude svoj. »Je li Stevo računao s prijateljevom posvemašnjom zbunjenošću ili se, iz samo njemu poznatih razloga, nije bojao pucnja u potiljak?! Matko je drhtao kao prut. Gledao je i dalje neko vrijeme kako Stevo nestaje, a onda i on požuri kako bi uronio u svoj dio magle.« (str. 81.) Maglu se nije moglo izbjeći, svatko je kroz nju hodio na svoj način. Pisac ne otkriva što je pojedini njegov lik učinio. Znamo samo da su se Matko i Stevo susreli kod spaljenog hrvatskog sela. Ta slika i slika njihova iznenadna susreta osvjetljava poput snažnog svjetla svu besmislenost magle koja se odnekud navaljala. Rekli bismo, primjerne bosanske magle.
Priređivač i urednik knjige Dragan Šimović, napravio je svoj dio posla na malo neuobičajen način. Namjesto da iz tri knjige Martinovićevih kratkih priča, »Tražio sam Augusta« (1981.), »Isus u podrumu« (1995.) i »Gutači žaba« (1999.), sačini izbor, po njemu najboljih priča, njima pridoda još koju novu i po knjigama dadne naslove ciklusima, on je cikluse naslovio po nekoj priči iz njih. Na taj način dobio je privid nečega novoga. Naglasio je to u proslovu, pa je time manje upućene u Martinovićevo stvaralaštvo izbavio iz nedoumice o čemu se zapravo radi.
Ovaj Šimovićev potez nastavlja se na način Martinovićeva pisanja. Od stvari koje nam izgledaju već viđene, svakodnevne, stvara nešto novo. Iako odaje dojam vrsnog zapažatelja okoline i događanja, ne gubi se u njihovu opisivanju. Služe mu samo onoliko koliko mu trebaju da bi izrazio svoju temeljnu misao. Zbog toga njegove priče nose poruku, iako je nigdje izričito ne daje. Čitatelj se sam pronađe kako razmišlja o onome što je pročitao i kako na temelju toga donosi neke svoje zaključke. A te su poruke obilježene dobrom, ljudskošću, vjerničkim odnosom prema svijetu. Martinović nas ne prisiljava svesti svoje opažanje svijeta na trenutnu tko zna čiju zapovijed. Njegovi junaci imaju svoju povijest, svoja uvjerenja i svoje vjerovanje. Nisu na silu ovakvi i onakvi, oni su takvi kakvi su u danom trenutku postojali pred Martinovićevim oštrim okom. Na taj način njegova književnost ne gubi, nego dobiva. Postaje čitljivom, produžava joj se vijek trajanja i umnaža učinak koji će učiniti na svoje čitatelje.
Izbor Martinovićevih kratkih priča pokazuje nam da se u svojim knjigama doticao različitih životnih tema. Nije uzimao samo jednu i onda je osvjetljavao s različitih strana do besvijesti, svoje i naše. Možemo tako nabrojiti temu malograđanštine, privremenog rada naših ljudi u tuđini, ali i privremenog rada u našim krajevima, religioznost kroz ljudska ponašanja, povijesne teme, povijesnu upućenost jednih na druge, domovinski rat, međususjedske odnose, psihološka stanja… Moglo bi se zacijelo iščeprkati još njih. Martinović im prilazi odgovorno, ne zafrkava se s njima, nego o svemu nastoji progovoriti znalački i pošteno. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto mu se nastoji ne dati mjesto koje mu pripada. No, dobra književna riječ se, ipak, probije do svojih čitatelja. Povlastice su ionako »pljeva što je vjetar raznosi«, kako kaže Sv. Pismo na jednom mjestu.
U dosta Martinovićevih priča osjeća se i jaka primjesa ironije. To naročito dolazi do izražaja u pričama o malograđanštini. Pred našim očima prolaze oni koji se nastoje dokazati svojim ljubavnim pustolovinama, gutanjem žaba i sličnih bića, društvenim položajem… Uzalud im svo naprezanje. Ostaju ljudi s dna, oni kojima se drugi smiju i izostavljaju ih iz svoga društva. Ne kaže Martinović ništa izravno protiv njih, nego to obilato govore iznesene činjenice. Kao da nam poručuje da se ne može velikim postati preko noći i preko reda, treba to činiti polako i u skladu sa svojom nutrinom. Što se likovi više približavaju ćudoređu u sebi, sve su manje smješniji i sve su više snažniji. Hrabar stav u današnjoj književnosti. Svjedoče to i ulomci iz ocjena Tita Bilopavlovića, Alije Isakovića i Vitomira Lukića koji su doneseni na koricama knjige.
Poput svakog dobrog pisca Martinović ima svoj osobit stil. Izražava se zgusnuto, rečenica mu je tečna i bremenita smislom, zapažanja su jasna. Dobro prodire u psihološka stanja svojih likova, što mu pomaže pri gradnji nepredvidivosti radnje. Napetosti pripovijedanja pridonosi i svojstvima drugih književnih rodova u svojoj priči. Meni bi osobno bilo draže da pokušava do savršenstva dotjerati svoj osjećaj za kratku priču. A on ga zacijelo u sebi ima u velikoj mjeri. Tu su još i lirski opisi, koji također obogaćuju gradivo kratke priče. Prepoznaje se da pisac zna napisati i pjesmu, nije potrebno ići i čitati u njegovu životopisu koje je sve knjige izdao. Zbog svega toga Martinovića se čita sa zanimanjem.
Dosta je priča s tematikom Domovinskog rata. On na prostorima gdje pisac živi nije bio nimalo lagan. Povijesna se magla spustila i prekrila sve oko sebe. Trebalo je izroniti, pronaći sunce. Martinović bez uljepšavanja donosi svu njezinu besmislenost. Prisjetimo se samo onoga prizora kada u pljački napuštenih kuća vojnik-pljačkaš uzima Ray Ban naočale i zamišlja kako će mu se sinčić diviti kada se pojavi s njima na nosu (»Crne naočale«). Martinović vješto navodi da ih taj probisvijet stavlja na oči i da kroz njih svijet vidi drugačije. Sve u svemu nema velikih riječi, poput onih krivi su oni, a ne mi. Po njemu krivi su svi i nije kriv nitko. Bolje rečeno, kriva je magla koja se spustila. Drugi su krivi samo u tolikoj mjeri koliko dopuste da ih ta magla proguta. Njoj se svakako može izbjeći, samo ako se hoće. Neka nam za ovo posluži priča »Sve blago svijeta«. Nalazitelji ne žele zadržati pronađene dragocjenosti, vlasnicima nije jasno zašto pronalazitelji ne žele uzeti novčanu nagradu, a tragaču za dobrom prilikom nije jasno kako se može propustiti tako dobar ulov. Ali, to je magla.
Bit će zanimljivo čitati buduće Martinovićeve kratke priče. Do sada je uložio suviše truda da bi mijenjao pravac svoga književnoga rada. Pridonijet će time još više sveukupnoj hrvatskoj književnosti, a poglavito hrvatskoj književnosti u BiH. To nam je itekako potrebno u ovim još maglovitim vremenima.
OGLEDANJE
Diana Burazer, Druga kuća, Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2003.
Razglabalo se nekada o dva počela koja vladaju svijetom: dobru i zlu. Kasnije se počela brisati granica među njima, umanjivati im značenje. Čini se to do današnjega dana. Zbog toga bih rekao da su sada na pozornici dva druga počela: počelo javnih glasila i počelo stvarnog života. Približavaju se i udaljavaju, a najviše udaljavaju. Istina je postala nešto što se prodaje, pa često može biti zamijenjena lažnom stvari. Diana Burazer svega je toga svjesna u svojoj novoj knjizi pjesama Druga kuća, iako uopće ne govori na ovakav izravan način na koji ja sada govorim. Ona govori naizgled odmaknuto od događaja koje prikazuje, a ustvari progovara iz sredine njih. Njezina je želja razotkriti drugu stranu stvari da bi je time učinila manje strašljivom, čak nečim za žaljenje. U isto vrijeme razotkriva i sebe ogledajući se u svemu oko sebe.
Moram odmah reći da je sretno izabrala naslov knjige. Izrazila je njime bit svoje misli. Ne može se i ne smije ostati zatvoren u samome sebi. Uvijek se treba ogledati u drugome, prepoznavati u njemu upravo ono svjetlo koje nam nedostaje. Ne znam je li to po uzoru gledanja na drugoga jednoga Martina Bubera ili Emmanuela Levinasa, ali to nije ni tako važno. Nastojanje je veliko i izraženo na dojmljiv izvoran način. Kada ne bi bilo ove sržne misli, njezina bi se knjiga doimala razbijenom. Moglo bi se, naime, od svakog ciklusa napraviti novu knjigu pjesama, dovoljno ih je samo malo proširiti. Primijetio sam nešto slično kod Zorojavnika Marka Matića, iako njegove pjesme sviraju nekim drugim notama. Da Diana Burazer napravi nešto takva, bile bi to zanimljive knjige. Uzmimo samo prvi ciklus Kraljeva zrcala. Zar ne bismo još nešto htjeli čuti o kralju i o njegovu ponašanju? Zacijelo bismo htjeli. Diana Burazer, dakle, ciglu po ciglu gradi svoju drugu kuću. Očita je namjera da je ne gradi uzalud, da bi je možda jednoga dana netko srušio, već je gradi da bi živjela u njoj. A ta druga kuća jest izlaženje iz sebe, prepoznavanje drugosti kraj sebe.
Već spominjani ciklus Kraljeva zrcala najdojmljiviji je ciklus u čitavoj knjizi. Pjesma se nastavlja na pjesmu, iz stope u stopu pratimo kralja i način njegova vladanja. Kralj je samosvjestan u svojoj tobožnjoj jednostavnosti. Nastoji ne sličiti slikama kraljeva u svijesti puka. Sve bi bilo dobro da nije svite koja ga prati. Ona je njegovo pokretno zrcalo. Ogleda se u noj i divi se svojoj slici. »Golemim naporom/ zadržavam dijete/ da ne vikne.« (Kralj je gol) Slijedeći ovu misao Diana Burazer nam progovara o nama samima i o onome što nas okružuje. Uistinu se možemo prepoznati u kralju, možemo se prepoznati u njegovoj sviti, ali se možemo prepoznati i u onom djetetu koje je sve shvatilo, koje hoće viknuti. Gdje smo se prepoznali, odnosno kolika nam je hrabrost? Jesmo li ono dijete, pa nas kralj plaši izgradnjom vješala, ili smo slijepi izvršitelji njegova htijenja, ili… A na kraju svega sabire se ishod. »Ako mu oduzmemo/ plašt,/ sjajni pokrivač pod kojim se skriva,/ i žezlo, sivo koplje kojim nas plaši,/ on postaje sasvim drugi čovjek.« (Šahovski gubitnik). Samo, tko će mu sve to oduzeti? Ciklus se nastavlja u nama samima.
Načini na koji se čovjek ogleda najjednostavnije se mogu svesti pod pojam zrcala. Ova knjiga Diane Burazer sva njima vrvi. Jednome od ciklusa dala je naslov Vodena zrcala. U središtu pozornosti je hrid. Nalazeći se u moru priča o svojim oblicima u koja neprestano prelazi. Bolje rečeno, ona se ogleda u životu oko sebe. A nije joj uvijek lako. Dolaze plime, oseke, dani i noći, ali izdržati treba. Ne može se tek tako lagano nazivati hridi. Treba to i zaslužiti. Malo po malo čitatelj se počinje osjećati u ulozi hridi i propitkivati kako se sam snalazi u životu oko sebe. Upravo to je namjera pjesničkog govora Diane Burazer. Njoj nije stalo do toga da nam pred oči donese zanimljive šarene slike, već da nam nešto kaže, da si nešto kaže. Ona je pjesnik svakodnevnog života. Život koji promatra ima svojih poteškoća, zavrzlama, ali ga se može uspješno prebroditi samo ako to hoćemo. Razmišljajući i pišući ovako Diana Burazer vraća povjerenje u pjesništvo. Ponovno ima smisla otići u knjižaru i kupiti neku knjigu pjesama.
Pjesnikinji je stalo do brušenja riječi, do pronalaženja njezinog pravog smisla, do oblika kojim će ona izreći ono što pjesnikinja osjeća. Zbog toga su pjesme završena cjelina, koja nam se može dopasti ili ne, ali je završena. Ne može se dogoditi kao u onom štosu o klasičnom i suvremenom kiparstvu. Kažu da ako se Michelangelovu Mojsiju doda samo kamenčić veličine graška to se odmah primijeti, a ako se nekom od suvremenih kipova doda 100 ili više kg kamena, to se uopće ne primijeti. Ne treba naravno poopćavati na ovaj način sve tokove u umjetnosti, ali je bit dobro izražena. Treba se ponovno vraćati govoru koji nam pruža smisao, dopadljiv ili ne, a oblici u kojemu nam se nudi mogu biti više ili manje suvremeni. Riječi Diane Burazer, naime, nisu ništa manje suvremene nego riječi nekog drugog hrvatskog pjesnika, ali jesu puno razumljivije. Dobro je, dakle, da je Diana Burazer objavila baš ovakvu knjigu. Isto je tako dobro da je za nju dobila nagradu. Nadajmo se da će zbog nje biti lakše uvrštavana u sljedeća izdanja raznoraznih antologija.
Progovorimo malo pobliže o jednoj od pjesama. Neka to bude Zapis o vojniku. Jednostavna je to i potresna pjesma u isto vrijeme. Vojnik, taj stroj za ubijanje, pred zrcalom raspolovljuje dušu. Jedna strana je i dalje stroj i mirno lijega uz oružje, druga strana blago liježe na čistu postelju. Vojnik je naizgled slobodan, ustvari se neprestano priključuje povorci svojih zarobljenika. Sjećam se na ovome mjestu jednoga događaja iz Domovinskog rata. Bilo je to još na njegovu samom početku. Jednoga našega ranjenika pitaju za izjavu. Televizijskim zaslonom odjeknule su riječi: želim izraziti sućut svim majkama poginulih neprijateljskih vojnika. Bilo je to izrečeno bez trunka podrugljivost, potpuno pribrano i ozbiljno. Kao da je izišao iz spomenute pjesme. Čovjek poslije toga razmišlja na drugačiji način, kao što razmišlja na drugačiji način poslije ove pročitane pjesme Diane Burazer. Nije sve izgubljeno, ima smisla čuvati onaj dobri dio sebe.
Usuđujem se reći da je knjiga Druga kuća Diane Burazer jedna od najboljih knjiga pjesama koja se u posljednje vrijeme pojavila na hrvatskom književnom polju. Sva u zauzetom traganju, sva u želji za dovršenošću, gradi drugačiji bolji svijet. Nadajmo se samo da će ih biti još na istom tragu. Kraljevi dolaze i odlaze, ali mi moramo ostati. Samo za ovo probuđeno shvaćanje isplati se pročitati ovu knjigu.
»COOL« ZANESENJACI
Nick McDonell: Dvanaestica, Oceanmore, Zagreb, 2003.
Uspješna mladež, uspješni roditelji, slava, bogatstvo, ugled... naslov do naslova iz mnogih naših javnih glasila. Dodajmo još k tome ustoličeni pojam cool. No, malo ih piše što se događa s drugu stranu ove slike. Nick McDonell usudio se upravo to učiniti. U ovom svom romanu razotkrio je one iz prve rečenice. Ušao je u njihov kod, kako kažu da bi se trebalo izražavati, i pokazao nam svu njihovu bijedu i očaj. Postigao je to opisujući tjedan dana njihova života, onoga između Božića i Nove godine.
Kritika i javna glasila začudno su dobro prihvatila McDonellov roman. Možda je tome doprinio i jezik kojim se služi pisac. On je počesto prostački, jezik ulice, jezik onih koji su odbacili vjeru u bilo što izvan postojanja na ovoj zemlji. Uporabio je tzv. suvremeni način izražavanja da bi prenio svoju poruku koja je, pak, različita od onoga što čine junaci romana. Jedino me ovdje kopka pitanje: Da pisac slučajno nije htio samo opisati taj život ne znajući ni sam bi li ga trebalo slijediti ili nastojati ostati naizgled čistim, kako to čini glavni junak u romanu zvani Čisti Mike? Bilo kako bilo, roman je pogodio »u sridu«.
Mjesto radnje je Manhattan, New York. Glavni likovi pohađaju skupe privatne škole. Na školskom su dopustu. Odrastali su uz dadilje. Roditelji im neprestano putuju po svijetu. Umjesto roditeljske ljubavi daruju im obilje novca. Je li to dovoljno? Prepričat ću ovdje događaj iz života Čistog Mikea. Otac mu je darovao snažan dalekozor. Počeli su ga zanimati prozori na okolnim zgradama. Zaustavio se na prozoru neke peteročlane obitelji. Gledao je kako objeduju, razgovaraju, svađaju se, vole. Opčinjavao ga je taj obični, svakidašnji život. (str. 196.) Čini mi se da je ovo sržna slika romana. Ostale su samo razrada priče, odnosno samoće. Radnja se prekida, ili dovršuje, u novogodišnjoj noći. U skladu sa svojim životom »tatinih i maminih sinova i kćeriju« došli su na tulum steći nova spolna i drogeraška iskustva. Sve prekida onaj iz njihova okružja koji je više volio oružje, odnosno bio je tako »cool«. Nastaje krvoproliće, granično iskustvo ovog potonjeg.
McDonell vješto tka radnju. Prati nenametljivo život svojih likova, koji se svi i ne poznaju, da bi ih na kraju sve doveo na okup. Ne zna se što je bilo s preživjelima, zna se samo da je Čisti Mike otišao u Pariz da bi se pročistio i udaljio od svega. Kadrovi koje pisac donosi ustvari opisuju cjelinu, daju sliku izgubljenog naraštaja, povlaštenog i opustošenog svijeta. Netko će možda roman shvatiti kao krik za pomoć, kao upitnik što nam je činiti? No, zar je odgovor tako teško pronaći? Za početak je dovoljno početi bivati čovjekom, onim čovjekom u dobrom značenju te riječi. Polako se to počinje razumijevati i na ovim našim stranama. Novac sve više i više stvara podjele, pustoši, umjesto da nam samo olakša život. Zar može biti drukčije ako nismo odgovorili na temeljne duhovne upite?
GOVOR UPITNIKA
Nenad Valentin Borozan, Čekanje blizine. Rukovet za Zlatku Frajzman, Gral, Široki Brijeg, 2004.
Nenad Valentin Borozan otišao je u onostranost, tamo kamo svaki čovjek ide. Iza sebe je ostavio riječi. Prijatelji ih skupiše i od njih napraviše knjigu. Istina, naslov knjizi dao je on sam, ali nije i njezin oblik. Da je poživio još barem neko vrijeme, ona bi zacijelo drugačije izgledala. Ovako, tu je njegova zamisao i odgonetavanje te zamisli njegovih prijatelja. Jesu li dobro postupili?
Borozan je pjesnik kojega krasi zatvoreni način pisanja. Stihovi su kratki, sažeti, bremeniti značenjima. Nije to neko iščašeno značenje, već dubinsko značenje stvari oko nas, njihova toplina ili blizina, ako se hoćemo izraziti Borozanovim rječnikom iz ove zbirke. Time on vraća dostojanstvo zatvorenom načinu pisanja u hrvatskom pjesništvu. Neki, ne imajući što reći, oduzeli su mu to dostojanstvo svojim praznim naklapanjem, svojim pokušajem prikriti se. Međutim, pjesništvo nas ustvari razotkriva, izvlači iz nas i zadnje misli i stavlja ih pred drugoga. Borozan to zna i cijeni. S druge strane znaju to i drugi, pa cijene njegovo pjesništvo.
Jedna od značajki Borozanova načina pjevanja jest da postavlja upitnike. Pođe od jedne misli, slike, pa onda kroz upitnike počinje otkrivati njezino bogatstvo, odnosno preispitivati čitateljev način mišljenja. Ova zbirka, koja izlazi nakon njegova života, puna je tih upitnika. Upitnici su to o dubokom smislu života. Za Borozana život nije vrijeme za neodgovorno ponašanje, već vrijeme u kojemu sebi odgovaramo na najdublja pitanja. Tako njegov način pjevanja dobiva i protegu ćudorednosti, o kojoj suvremeni estetičari ne žele govoriti. Ali, zar je moguće stvarati dobru književnost bez ćudoređa? Postavimo ovaj upit i sami sebi odgovorimo na njega. Borozan je za sebe na njega odgovorio svojim načinom pisanja. Ne obazirimo se na razvikane mislioce s polja estetike. Mislimo svojom glavom. Danas ono što je razvikano, obično nije tako. Ni Borozan se na to ne obazire. On stvara svoj poseban svijet.
Svatko od nas je imao mnoga poznanstva u životu. Tek su rijetka postala blizina. O jednome takvome iz svoga života Borozan pjeva iz dana u dan, iz pjesme u pjesmu. Nije mu bilo dano staviti točku na »i«, ali je unatoč tomu ostavio dobro književno štivo. Započinje pjesničkom prozom, da bi nastavio pjesmama uvijek posvećenima jednoj te istoj osobi. Na taj način nastoji učvrstiti početnu misao: osobi koja mu je draga donijeti blizinu. Čini to u suglasju sa svojim ljudskim i svojim pjesničkim osjećajima. Jedno ne nadvladava drugo. To nam još jednom dokazuje da je bio u naponu stvaralačke snage, da je prerano otišao. Ali tu se ništa ne može, osim rasvjetljavati njegov hod ovom zemljom da bi nekome bio dobar uzor za sličan takav hod.
I u pjesmama Zlatki Frajzman i u pjesmama koje su prijatelji pronašli među njegovim stvarima kuca isto bilo: lirika jedne nježne duše. Zastaje pred prizorom uranjanja ruke u more (Slovo od mora), pred prizorom ogledanja grada u moru (Nespokojan dar), pred prizorom stabla (Privid i žal), pred prizorom prolaznosti (Zrno i krinka), pred prizorom… Mnogo je toga što bismo još mogli nabrojiti, ali čemu? Borozan je pjesnik naizgled malenih stvari, ali tako bitnih u našemu životu. Tko im se zna nasmiješiti, prepoznati u njima skrivene stvari, zna živjeti. Velike su istine, naime, samo naizgled male. Pršte bogatstvom, a ne praznom bukom i ta istina u površnu promatraču proizvede privid uobičajenoga. »pola mjeseca uhodi goru. / kamo će drvo, trava i / voda. ako im ponudiš / pjesmu, što će ostati.« (Čekanje blizine)
Tko je komu bliz? Ne mjeri se to valjda prostornom udaljenošću, već udaljenošću srca. Svjedoči to i ova zbirka. Pojavljuje se kao znak blizine nekih prema Borozanu. Da to nije tako, tko zna kada bi ovi stihovi izišli na svjetlo dana. Možda bi na njih ukazao tek neki marni književni prosuditelj koji kopa za novim stvarima iz nečijeg književnog života da bi tako i sam uspeo se koju stubu više u tom svijetu. Nema tu ničega lošega, ali je još bolje kada se nešto takvo čini zbog blizine. Čitavu djelu daje to naročitu patinu. Živimo, naime, u vremenu kojemu je blizina uglavnom nešto prostorno. Pokušava se što brže prijeći da bi je se sebi podvrglo. Zbog toga nastupa hladnoća i otuđenje. Uzalud svi govore o međusobnom zbližavanju, ljudskom napretku. Bez srca i osjećaja sve ostaje promašen posao.
Odgovorismo, dakle, da su Borozanovi prijatelji imali pravo što su odlučili izdati ovu njegovu novu zbirku. Nadajmo se da će jednoga dana neki odlučiti, ako ne izdati njegova sabrana djela, a ono barem izbor iz njih. Borozan je to zaslužio. Govorio je o mnogima, zašto netko ne bi malo podrobnije progovorio i o njemu? Dobitnik je i jedne od uglednih književnih nagrada. Pitanje je samo koliko ispolitizirana okolina mari za neku takvu nagradu? A Borozanu ju je bilo drago dobiti bez obzira na prozaičnost svakodnevnog življenja! Sve će proći, pa i oni koji nam u 21. stoljeću zatiru jezik. Prisjetimo se koliko se Borozan oko njega trudio. Iznenađivao nas je riječima koje smo već bili nesvjesno stavili u udaljeni kut mozga pod utjecajem drugačijeg govora.
Borozanovo djelo ostavilo je osebujan trag u hrvatskoj književnosti, kao i u hrvatskom novinarstvu. Ne zaboravimo, naime, ni taj vid njegova djelovanja. Pokazivao je drugima kako treba biti uporan i kako se treba boriti. Taj nauk naročito je bitan u ova vrtložna vremena. Uzimaju nam jezik, sude nas, što je još na redu? Borozan bi zapalio lulu i nastavio dalje. Ne može nam nitko ništa ako to sami ne želimo. Na piscima je, dakle, stvarati dobru hrvatsku književnost. Borozan ju je stvarao. To je ta blizina, to je taj upitnik na koji je on uspješno odgovorio.
SMISAO IGRE
Branko Pilaš, Raspršena vrela književnih djela, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
O književnom stvaranju stvoreno je mnogo teorija i još će ih se mnogo stvoriti. Jedna od njih jest da je to ustvari igra književno nadarenog čovjeka riječima. Ima mnogo istine u tome. Naročito nam to upada u oči kada se susretnemo s ovom najnovijom Pilašovom knjigom.
Pisana je za pučkoškolce i srednjoškolce, ali i za sve one koji u sebi nisu potrli osjećaj prepoznavanja tih vremena. Plijeni svojom jednostavnošću i svojom dubinom. To su dvije odlike koje imaju samo dobre knjige. No, u isto vrijeme treba reći da nije pisana za onu mladež koja je zaluđena stvarima oko sebe. Takva mladež ovu će knjigu odbaciti kao zastarjelu, premalo je lošega u njoj da bi je oni primili s oduševljenjem. Neće to biti šteta za knjigu. Bit će samo šteta za njih, dokaz da beznadno idu krivim smjerom.
Knjiga ima namjeru poučiti, a ne s visoka podučavati, kako bi nedobronamjerni mogli primijetiti. Čitatelj koji je do kraja pročita otkriva kako je dobro sveobuhvatno, nije usmjereno samo na jednoga čovjeka, na jedno mjesto; progovara na različite načine i od ovoga svijeta čini radosno i zanimljivo mjesto za igru. No, ta je igra ozbiljna, iako je lepršava i nasmijana. Može biti takvom, budući da predstavlja bit stvari. Sve veliko na ovome svijetu nije složeno, toliko je jednostavno da nas buni tom svojom jednostavnošću. Tjera nas da i sami postanemo takvi pomišljajući da to nije teško. Tek kad krenemo tim putem shvatimo svu njegovu težinu, ali i svu njegovu privlačnost. Tko se usudi počinje istinski shvaćati o čemu nam to govore pisci čije se riječi navode u ovoj knjizi. Rekao bih, i sami postajemo takvi makar nikada ne napisali ni jednoga književnog slova.
Koncepcija same knjige školski je dobro napravljena. Pisci kroz razgovor s Pilašom govore o sebi i o svome cjelokupnom djelu. Nisu svi njegovi suvremenici. Istražujući njihovo djelo Pilaš zamišlja kako bi mogao izgledati razgovor s njima. Odgovori na njegova pitanja jesu ustvari odgovori njihovih djela. Na taj način sve se približava stvarnosti. Rekao bih da to i jesu pravi odgovori. Druge piščeve riječi uglavnom prolaze, ali ostaju uvijek govoriti njegova djela.
Za napisati jednu ovakvu knjigu trebalo je mnogo raditi, istraživati, zaključivati. Pilaš je imao dovoljno upornosti, pa je zbog toga uspio približiti nam pojedinog pisca s malo riječi. Zapljusnuo nas je val potrošačkog mentaliteta i nismo dovoljno svjesni ovih vrijednosti. Nije Pilaš za to kriv. Njegova će knjiga uputiti na pravi put barem nekoga iz naraštaja koji dolazi, a mi to možemo već sada učiniti ako hoćemo. Prave vrijednosti nalaze se iza zaglušujuće buke koja nas opsjeda svaki dan.
Pilaš je dovoljno ozbiljno zaigran da bi dopustio da govori samo o tuđim piscima, a ove naše da ili preskače ili omalovažava. Istina, neće ga zbog toga gladiti javna glasila koja se trenutno ponašaju na taj način, ali zar je to tako važno? Sve dobro naći će put do svoga čitatelja, unatoč svemu. Na ovaj način Pilaš je u isto vrijeme i domoljub i građanin svijeta. Zapravo, ova naša iskustva uspoređuje s iskustvima drugih i iz svega izvlači onaj najbolji zaključak, daleko od bilo kakvog klana ili stranačke i ine poslušnosti. Nadajmo se da će to shvatiti mladi čitatelji kojima je knjiga poglavito namijenjena.
Trebamo spomenuti još jednu koncepcijsku odliku. Pilaš ne govori samo o onima koji su opravdano ili ne postali »velikima«. On govori i o onima koje i sam drži velikima. A nisu svi takvi sišli s naslovnih stranica. Ima ih koji su neopravdano ostali u pozadini unatoč tomu što im djela zaslužuju svjetla pozornice. Njima Pilaš pruža zasluženo mjesto, a to mogu samo oni koji su i sami pisci. Ponovno je to još jedan poučak mladima. Treba gledati svojim očima i njima pronalaziti vrijednosti oko sebe. Sve drugo može nas samo usmjeriti prema tome, ne i odrediti. Poprijeko će na ovo pogledati raznorazni proizvođači štiva za mladež, ali nismo im mi krivi. Oni će proći, a razni Pilaši će ostati.
Moglo se naravno u knjizi naći i drugih pisaca. Pilaš je ustvari zaronio u bistre književne tokove i zahvatio što je zahvatio. Kratko govori o tome u uvodu i naznačuje čak one koji bi se mogli naći u nastavku ove knjige. Zacijelo bi to bilo dobro. Ne znam zbog čega bi trebalo stati samo na ovoj. Ovakvim njegovim pristupom književnici su približeni čitateljstvu, ponovno su postali ljudi kojima se divimo i od kojih učimo. Bezdušnost koja se nastoji nametnuti u ovo suvremeno vrijeme čini od njih daleke, nerazumljive ljude. A oni su tako divni i tako duboki u razigranosti svojih misli.
I iz samih naslova u knjizi lagano je vidjeti koliko je u nju Pilaš unio osjećaja i razuma. Ništa nije prepušteno slučaju, odnosno »odrađeno«, kako se danas počesto voli reći. Pisac je bdio nad svojim tekstom, odbacivao nevažno, jednom riječju nastojao do kraja urediti započetu književnu građevinu. Nadobudni tako ne čine, ali Pilaš nije nadobudan, on je znalac svoga posla. Od njega treba učiti kako pronaći temu i od nje načiniti djelo velike vrijednosti.
Pisac se spustio do dječjeg svijeta, otkrio u njemu onu pravu dječju dušu. Progovorio je djeci ozbiljno, ali njihovim jezikom. Stariji se mogu prepoznati djecom, a valjda i djeca starijima. Sve dobiva svoj smisao i svoju zaokruženost. U stvari, to bi trebala biti poruka svakoga književnog djela, ma o čemu i na ma kakav način ono govorilo. Na žalost, često to nije tako. Naravno da nešto trebamo mijenjati. Pročitajmo za početak ovu Pilašovu knjigu i ponovno budimo velika, ozbiljna, zaigrana djeca.
PRIČE BLIZINE ILI PRIČE BLIZINI
Matko Marušić, Škola plivanja, Alfa, Zagreb, 2004.
Prostorom malih knjižara sve je manje u četvrti u kojoj stanujemo, u gradiću kamo odlazimo kupiti novine ili susresti se s gradskim ugođajem. Jede ih nemilosrdno okrupnjavanje, poslovnost bez duše. Još k tomu i porez. No, upravo u tim knjižarama obično se pronađe ono što smo dugo tražili, ono o čemu ne viču na sva zvona pa se ne može pronaći u »poznatim« knjižarama. Padalo mi je to na pamet dok sam čitao ovu knjigu Matka Marušića. Potpuno slučajno naletio sam na nju, no nakon kratkog prelistavanja ni malo slučajno pročitao sam je do kraja. Knjiga je to koja nema namjeru biti velika, ali je u biti takva. Ne zamara se suvremenim književnim razglabanjima i stremljenjima. Njoj je na pameti biti toplom i blizom, govoriti jezikom koji se razumije i koji prodire u bit stvari. Kada se tome doda njezina tankoćutna duhovitost, onda nije čudno što joj je čitanost zajamčena i kod starih i kod mladih, unatoč, ponavljam, promidžbenoj šutnji.
Marušić progovara o onom običnom, potpuno svakodnevnom. Svijet koji opisuje jest uglavnom svijet velegradskog stana. Ne znamo koliko je prostorno velik, ali znamo da je pun života. Njegovi stanari uspješno svladavaju svakodnevne životne zapreke. Glavni likovi su, dakle, otac, majka, djevojčica koja još nije pošla u školu, dječak koji ide u školu, baka, djed, a mogli bismo dodati i dijete koje sada studira u inozemstvu. Hrvatska obitelj u malom na okupu. Naraštaji se susreću, odnosi isprepliću. Ako bismo željeli biti zlobni u ovo nadiruće kapitalističko vrijeme, rekli bismo da to nije teško ako se ima prostran stan, možebit kuća. Zar su zbilja tako važni ti kvadrati?
Zacijelo u ovakvoj obitelji ima i sukoba. Pisac ne govori previše o njima, a i zašto bi? On govori o zajedničkom životu koji svima donosi koristi i koji svakoga uči kako poštivati onoga drugoga kraj sebe. Sve pršti od želje ne pokvariti međusobne odnose i u isto vrijeme ostati svoj. Nije to uvijek tako lagano. Traži se neprestani napor, spremnost odgovoriti na svaki izazov a ne odmahnuti rukom i reći baš me briga. Nije važno koliko svjesno ili ne, Marušić kroz suočavanje glavnih likova s izazovima u skučenom stanu, ma koliko velik bio, crta njihovu narav. Vidimo da je to obitelj koja nosi uspomene prošlosti i sadašnje stanje hrabro na leđima. Na jedan način glava obitelji, djed, bio je na Križnom putu s prvom postajom na Bleiburgu a ostalima po nesretnoj Jugoslaviji. Na svoju sreću, nekada su govorili nesreću, školu je završio na Širokom Brijegu. Odatle je ponio duboka načela za svoj život. Tek u novije vrijeme pomalo je počeo pričati o svemu jer se osjeća otopljavanje strašnoga leda koji je sve bio prekrio. Drugi ga kroz šalu tjeraju da o tome priča. Za njih je to nešto novo, neki nikada o tome nisu čuli, a neki nisu ni znali da je postojalo nešto takvo. Baka misli svoje i gleda da se sve održi na okupu. Život ju je očito mnogo čemu naučio. Školarac u inozemstvu zna doputovati u stari kraj kada dođe vrijeme odmora i razglaba o onome što je ponio iz tuđe zemlje. Ipak, u dodiru s domovinom shvaća da je to nešto sasvim drugo, čistije, nepatvorenije. Pisac radnju ostavlja otvorenom budućem razvoju događaja u obitelji.
Teško je u stanu držati prave životinje, ali djeca imaju potrebu diviti im se, s njima prijateljevati. Nema druge nego nekom djelu ljudskih ruku nadjenuti ime i udahnuti mu dušu. Rođen je mačak Grebo. Za najmlađeg člana obitelji netko tko ima itekakav smisao. Treba ići svuda tamo kamo idu i ostali članovi obitelji. Njih to ponekada užasava, ali nije lijepo da se tako odnose prema Grebi koji je sama dobrota. Nema druge nego prihvatiti ga. Kušaju ga zamijeniti suvremeniji likovi, digitalni, ne uspijevaju. Dobra stara igračka prednjači. Više se priča može splesti oko nje, toplija je, prijemčivija. Marušić vješto plete događaje oko ove igračke. Ustvari, ona mu je jedna od niti poveznica čitave knjige. Seli se sa stranice na stranicu, iz priče u priču.
Pisac ne doživljava sebe nekim velikim piscem, onim od koga ovisi budućnost ako ne svijeta onda barem države u kojoj živi. Iz životopisa saznajemo da piše knjige prilikom rođenja novoga djeteta. Međutim, ta »prigodnost« uopće se ne vidi. Obični mali događaji vješto su uzdignuti na razinu velikih. U njima je pronađena njihova bit, iznijeta na svjetlo dana i pokazana svima oko sebe. Bilo koja obitelj lako će se poistovjetiti s događajima o kojima se govori. Svatko je prošao kroz iste ili slične. Ipak, pitanje je je li ih svatko prošao na prihvatljive načine? Onaj tko nije u ovoj bi knjizi mogao pronaći odgovore gdje je pogriješio, pa je uz književnu vrijednost ovo i odgojna knjiga. Danas na žalost takvih itekako nedostaje, proturječno, baš u književnosti za djecu gdje bi od njih trebalo vrvjeti. Očito, plaća se danak sebičnom čovjekovu otuđenju. Svijet se promatra kroz gledište korisnosti, a ne kroz gledište dobra. Mačak Grebo bi žestoko zagrebao.
Bilo bi dobro da ova knjiga uđe u školsku lektiru za djecu. Vjerojatno se to ne će dogoditi jer najprije treba biti velikim piscem (ne ćemo o tome kako se to ponekada stječe i o čemu ti veliki pisci pišu) pa tek onda biti djeci dan za zadatak. A bolje bi bilo da u lektiru ulaze knjige, a ne pisci, zar ne? Ipak, ovakvo će štivo živjeti i uvijek imati svoje čitatelje bez obzira na književne mijene i na sredstva potrošena u promidžbu. Njegovo je obličje blizina, a to ne prolazi.
KRIK LJEPOTE
Fabijan Lovrić: Govor cvijeća (Poema o Slavi Raškaj), Lijepa naša, Wuppertal, 2004.
Ima osoba čiji život duboko obilježi križ, težak poput nevine suze. Pripadala im je i Slava Raškaj, velika hrvatska slikarica. Mladost je provela u zavodu za gluhonijeme, slikarski atelje imala kraj mrtvačnice u Zagrebu, a skončala u Stenjevcu u duševnoj bolnici. I sve to u samo 29 godina života. Ipak, ona je uvijek tražila ljepotu i neizmjerno joj se radovala.
Fabijan Lovrić učinio je veliko djelo napisavši poemu o ovoj slikarici. Ne očekujmo neka epska događanja u toj poemi, to je ustvari skup 11 lirskih pjesama koje u jedno povezuje temeljna misao. Pjesme su slobodnog stiha, napisane u obliku slova slikaričina imena i prezimena predstavljajući tako svojevrsni akrostih.
Pjesnik je u tematiku svojih pjesama uronio srcem i dušom. Posjetivši slikaričino rodno mjesto Ozalj, stari grad Frankopana, spojivši to sa svojim iskustvom hrvatskog kraljevskog grada Knina, napravio je djelo tako potrebno hrvatskoj književnosti. Bez natruha jugoslavenskih i sličnih zabluda okrenuo se biću svoga naroda i tamo pronašao ljepotu. To biće može biti sapeto, živjeti u teškim životnim prilikama, ali ono je uvijek spremno ispustiti iz sebe krik ljepote, pokazati se velikim i očaravajućim.
U svaku pjesmu uvodi nas jedna od slika Slave Raškaj. Pozornom čitatelju ne će promaknuti da su to različiti motivi cvijeća. Posvetila im se jer joj se činilo da je i sam cvijet krhak i loman, ali ustrajan u svome poslanju odašiljanja ljepote u svijet oko sebe. Mogla je ona svojim darom slikati i stabla povijena pod vjetrom koji nikada nije čula, mogla je slikati svijet ljudskih lica čije je riječi samo čitala na njihovim usnama. No, nije! Pritisnuta životom spustila se u dno svoje duše i tamo tražila utjehu. U svoje vrijeme izgleda da je nije našla, a ovo naše još joj nije dovoljno naklono. Ipak, neuništivo je djelo Slave Raškaj.
A Lovrić ovako počinje svoju poemu: Slava / Ti Slavo Raškaj / Za oči, ruku i dušu, / Za genij koji plodi sva / Nastojanja u zvjezdanoj ophodnji... (str. 7.) Ovako, pak, završava: A Slava Raškajeva, / U nama neka se / Rađa i nek / Spava, u / Ozlju... (str. 27.) Između je rijeka stihova koji govore o životu općenito, o životu bića koje očima stupa u dodir s drugima, o onima koji su prepoznali cvijet u tom biću, o onima koji ništa razumjeli nisu, o snazi ljepote jednog običnog svijeta, o... Lovrić niže stihove poput zrnaca na krunici koja ima različita otajstva.
Čitajući ove pjesme osjećamo kao da oko nas sve treperi, prošlost se miješa sa sadašnjošću, ljepota s mukom hoda prašnjavim zemaljskim stazama. Pjesnik se poistovjetio sa slikaricom, duboko proživljava njezine jade. Uspoređuje je s Penelopom koja čeka svoga Odiseja, samo što on nikako da dođe. No, unatoč svoj tragičnosti života Slave Raškaj pjesnik nam poručuje da niti je ona očajavala niti on to želi učiniti svojim pjesmama. Život je tu pred nama onakav kakav jest i dok smo pri svijesti trebamo ga takvoga primati. Može nam se dogoditi da tijekom života ne imadnemo ništa osim svojih djela, kao Slava Raškaj. Ali, imat ćemo tada sve. Uvijek će se naći netko tko će nam podariti barem lijepo sjećanje, odnosno produžiti naš život na ovoj zemlji. A Bog će se zacijelo na sve to ugodno nasmiješiti, kao mi na slike Slave Raškaj.
U PROLAZU
Slavko Mihalić, Močvara, Naklada Ljevak, Zagreb 2004.
Pjesnici koji su u književnost stupili nakon Domovinskog rata malo će teže shvatiti što je značila pojava Slavka Mihalića. Bile su to 50. godine prošloga stoljeća u državi u kojoj je u književnosti carevao socrealistički ideološki kolektivistički koncept. A onda je naišao Mihalić i u prolazu progovorio individualiziranim stihom. Nije na način propisanog optimizma slavio prve korake novog društvenog poretka, već je tragao za tajnom smisla ljudskog postojanja.
Zbirka »Močvara« izišla je u spomen 50. obljetnice njegova stvaranja. Kao i u prijašnjim zbirkama njezina je gradbena tvar egzistencijalna tjeskoba, osjećaj praznine i ništavila. Pjesnik je zatvoren u ovozemni svijet, u njemu traži spasenje i iskupljenje, ali ga ne može naći. Ostaje mu samo dostojanstvo ljudskog djelovanja, propitkivanja ljudskog postojanja i ništa više. Vjernicima je zacijelo žao što ne uspijeva spoznati i nadnaravne oblike života, ali to ne znači da ne bi trebali čitati ovu knjigu. Iskrena je i predstavlja krik u sivilu ili močvari ove naše zemlje.
Stvarnost je, dakle, itekako nazočna u Mihalićevim pjesmama. Kao da nam je želi učiniti bližom i prepoznatljivijom, takvom da je jednostavno možemo opipati. Pritom se čak služi i snom. Gradi pjesnički svijet koji je pomalo zatvoren, zbog čega mu riječi često samo nešto naznačavaju, a ne u potpunosti razotkrivaju. Iz toga proizlaze misli koje izgledaju uvijek nekako drukčije pri novim čitanjima. Jedan od odgovora zbog čega tako stvara može biti da on ne želi poremetiti odnose u svijetu oko sebe, samo je u prolazu i ne želi nikome nauditi. Ako je netko spreman ispružiti svoju ruku, pjesnik će je zacijelo prihvatiti.
Mihalić je višestruko nagrađivan i, kažu, najprevođeniji hrvatski pjesnik. Zorno je to pokazano i na kraju knjige u bibliografiji koja je podrobno i dobro sastavljena. Književni znalci zacijelo će posegnuti za ovom zbirkom pjesama, a nadam se i drugi. Pred nama je dugo iskustvo života velikog hrvatskog pjesnika kraj kojeg se ne bi trebalo proći šutke. Zaslužio je to.
PROPITKIVANJE JADA
Anđelko Vuletić, Križaljka za čitanje sudbine, Naklada Juričić – HKD Napredak, Zagreb – Sarajevo, 2004.
Naslov »Križaljka za čitanje sudbine« zbirke izabranih pjesama Anđelka Vuletića kao da nas nuka svoju pozornost usmjeriti na izvor iz kojega proistječu ne samo njegove pjesme, već čitavo njegovo književno stvaralaštvo. Taj izvor jest jad, osobni, narodni, općeljudski. Vuletić se s njim hrve i stvara pjesme prepune bunta i odluke ustrajati uz ma koju cijenu. Vremenski raspon od stihova iz prve donesene zbirke (Riječi od postanka svijeta, 1954.) do stihova iz zadnje zbirke (Svemirsko ogledalo, 2002.) iznosi gotovo polovicu stoljeća. U svom osobnom životu pjesnik je zacijelo mnogo toga iskusio kroz to vrijeme, a u onom narodnom doživio je slom komunizma i začetak slobode u Domovinskom ratu. Prvome se odužio tako što ga je u svojim djelima napadao u onoj mjeri u kolikoj se to moglo da bi se u najmanju ruku ostalo izvan zatvora, a drugome se odužuje mnogim suosjećajnim stihovima. Vuletić je, naime, jedan od onih koji je dobro razumio kako su to Matoš, Kranjčević i još neki drugi bili veliki domoljubi i u isto vrijeme veliki književnici.
U svojim pjesmama Vuletić neprestano polazi od svoga zavičaja. No, nije to nikakva osjećajna lirika, već krik, molitva, vapaj, poziv... pronaći novo svjetlo i uzvišeno hoditi ovom nevoljnom zemljom. On ustvari opjevava čovjekovu egzistenciju, ali ne progovara na način jednoga J. P. Sartrea i sličnih. Njemu čovjek predstavlja vrijednost i htio bi da im je obojici dobro.
U posljednje vrijeme Vuletića počinju napadati malo više nego prije. Razlog je tomu njegovo izvanknjiževno djelovanje u korist svoga naroda. Protuslovno jest, ali je tako. Ipak, to ne može izbrisati činjenicu da je Vuletić velik pjesnik, odnosno književnik i da će takvim ostati. Ova knjiga to bjelodano pokazuje.
PUTOVANJE
DAUTBEGOVIĆ, Jozefina: Različite ljubavi, Konzor, Zagreb, 2004.
Pjesme Jozefine Dautbegović jesu čitljive pjesme, onakve kakve voli šire čitateljstvo. Dubina, naime, njezinih pjesama nije u zatvorenosti izraza, već u približavanju prema bitnome. Govori o sebi, o drugome oko sebe, društvu, Bogu, a to su teme koje su uvijek zanimljive, naročito u vrtložnim krajevima kakvi su naši. Ova izabrana zbirka njezinih pjesama dobro je ocrtava, prikazuje njezino duhovno i tjelesno putovanje od Bosanske Posavine do zagrebačkih trgova.
Slike su vrlo česte u Dautbegovićkinju pjesništvu. Zapaža ih, stavlja u suvremeni okvir i izlaže pred nas. Ne rijetko se začudimo što je sve pronašla i zaključila opjevati u svojoj pjesmi. Istina, nije često izdavala zbirke pjesama, ali to ne znači da nije stvarala. Nabrojimo ih: Čemerike (1979.), Uznesenje (1985.), Od Rima do Kapue (1990.), Ručak s Poncijem (1994.), Prizori s podnog mozaika (1997.), Božja televizija (2001.), Vrijeme vrtnih strašila (2004.). Njihovi probrani stihovi otkrivaju nam pjesnikinju otvorena srca prema događanjima, pjesnikinju koja stvara ugodnu sliku svoga putovanja.
Ne bismo smjeli preskočiti još neke odlike pjesništva Jozefine Dautbegović. Njezino pero kadro je zapaziti sitne podrobnosti nekog predmeta ili događaja, ali bitne podrobnosti. Na taj način tema nam se još više i dublje otvara pred očima. Tu je i polemičnost ili traženje sugovornika. Pjesnikinja preispituje svoj stav i stav drugih ne štedeći pritom ni sebe ni njih. Ratni stihovi zacijelo su posebna priča. S ljubavlju za svoj kraj i bez mržnje na napadača, Jozefina Dautbegović opisuje iskorjenjivanje iz jednoga života i ukorjenjivanje u drugi. Ne vjerujem da je ove stihove lagano pisala. S jedne strane kruta stvarnost, a s druge zahtjev književnosti da se sve to opiše na dostojan, književni način. Uspješno je nadvladala tu poteškoću i zbog toga možemo zaključiti da će dosta ovih stihova ostati u riznici naše hrvatske ratne književnosti.
Jozefina Dautbegović svojim novim stihovima ponovno se vraća prijašnjim, mirnodopskim temama. Nadam se da ne će zaboraviti ni nedavna prošla vremena. Samo cjelina ima smisla. Jozefina Dautbegović osjeća je i ima snage za nju.
POGLED KROZ PROZOR
Juan Mihovilovich Hernández: Njezine bose noge po snijegu, Naklada Bošković, Split, 2004.
U Punta Arenasu, na jugu Čilea, postoji hrvatska četvrt. Juan Mihovilovich Hernández odrastao je u njoj i zna što je muči. Opisujući tjeskobe svoje obitelji na obalama Magellanova tjesnaca, ulazi u srž hrvatskog postojanja u tim krajevima. Učinio je to takvim stilom da ga je ovaj roman vinuo u visine čileanske književnosti.
Pisac pripovijeda o majci epileptičarki, bratu zanesenom brojanjem, sestri koja obožava bjelinu i snijeg, djedu i ocu. Kompoziciju romana ne čine dijalozi i razni opisi, već je on ustvari pripovijedanje dječaka koji odrasta, njegov nutarnji govor. Gleda kroz prozor svoje kuće i opisuje život u njoj, a mi gledajući kroz prozor njegova djela shvaćamo što se to zbivalo u njegovoj duši. Roman je pun nostalgije, mješavine sna i jave. Zbog svega toga nije lako odgonetnuti kojem žanru pripada. Nazivaju ga »romanesknim esejom«, »eksperimentalnim romanom«, »magičnim romanom«, »romanom mitskog realizma«, »romanom mistificiranosti prostora«,... Bilo kako bilo, na uvjerljiv način pisac je izrazio dvojbe koje muče mnoge čileanske pisce hrvatskog podrijetla.
Najdojmljiviji likovi u romanu zacijelo su djed i otac. Djed malo govori, ali je pun ljubavi prema kraju iz kojega je došao te prema djeci i unucima. Pisac kaže da je došavši s otoka na Jadranu poznavao drugo lice svijeta, mislio na drugom jeziku i zbog toga je mogao jedan te isti predmet vidjeti s dva različita kuta gledišta. O ocu najbolje govore sljedeće riječi: »Moj bi otac tada bio raspoložen zapjevati neku hrvatsku pjesmu koju nikad nije naučio, a koju mu je djed prevodio, oči bi mu se ozarile od radosti i sreće koju mu je donosio stari kraj u kojem je bezbrižno trčkarao bosonog po nepredvidljivim strminama i promatrao tamnoplavo more koje je okruživalo njegov svijet igre.« (str. 52.)
Očito Mihovilovich Hernández misli da se ne smije zaboraviti svoje podrijetlo. On to nije učinio, kao ni mnogi drugi hispanoamerički pisci hrvatskih korijena. Svoju povijest stvaraju u dalekim zemljama, ali uvijek nastoje ostati u što užim vezama sa svojom domovinom. Njihove im se države dive, a domovina ih polako kuša otkrivati. Ovaj je roman, uz svoju neprijepornu književnu vrijednost, dobar prilog tomu.
DAŠAK PROŠLOSTI
Lidija Bajuk: Pipilotine pjesme, Meandar, Zagreb, 2004.
Kad je govor o Lidiji Bajuk, najprije treba spomenuti njezinu etno glazbu. Ta je glazba neuhvatljiva, protočna, puna melankolije, zvuka koji može biti zvuk vjetra, ljudski glas nad ravnicama, protjecanje rijeke i tome slično. No, u isto vrijeme to je i stanje dubina naše duše, dašak prošlosti u našoj sadašnjosti. Ovom knjigom pjesama Lidija se Bajuk najviše približila toj glazbi koju stvara, kojoj je začetnik i čiji vrh predstavlja u našem narodu.
Hrvatska usmena književnost i lirika sa svime mitskim u sebi, arhetipskim, obredno-običajnim, imaginarnim, podsvjesnim... onaj je temelj na kojemu su ispjevani stihovi iz knjige. Nije to rečeno u niječnom, već u potvrdnom smislu. Spisateljica se pokušala približiti onom što je istina prošlo, ali i dalje postoji u hrvatskom biću. Nije važno što se zbog potrošačkog mentaliteta o tome danas malo govori, važno je da je to bogatstvo koje se ne smije zaboraviti. U jednom razgovoru Bajuk govori da notne i tonske zapise traži po raznim antikvarijatima želeći ih ponovno iznijeti na svjetlo dana. Izvan je to današnje mode, potpuno je toga svjesna. Slušateljstvo i čitateljstvo nakloni su joj i to je ono što daje snagu ovim naporima.
Uz svo zaranjanje u prošlost Bajuk govori i o sadašnjosti. Nisu to velike teme, to su teme iz naše svakodnevice. Ne znam zašto, ali ovu knjigu Domovinski rat nije okrznuo. Bilo bi dobro da je se pojavio barem u nekim stihovima. On, naime, itekako spada u narodnu dušu, u prošlost povezanu sa sadašnjošću. Nadajmo se da će njezini budući stihovi to ispraviti.
U poplavi današnjeg književnog i glazbenog neukusa dobro je uzeti u ruke ovu knjigu Lidije Bajuk i odmoriti se uz nju. Nije prezahtjevna, ne muči nas teškim zamarajućim mislima, a dovodi nas do naše narodne duše. Ima li što lošega u tomu?
SLIKU SVOJU LJUBIM
Ivan Supek: Haaški protokoli, Profil, Zagreb, 2005.
Ivan Supek se tijekom svog života bavio znanstvenim i književnim radom. Ipak, ponajviše od svega volio je miris vlasti. Takav je ostao i u ovom romanu.
Mnogi likovi su stvarni, čak s punim imenom i prezimenom, ostali tako opisani da nije teško pogoditi o komu se radi. Očito Supek ne želi stvoriti roman s ključem, on želi stvoriti politički roman. Je li u tome uspio? Ovisi s koje točke gledamo.
Evo kratkog opisa galerije likova. Gerda, daktilografkinja, rođena u Istočnoj Njemačkoj i s nešto hrvatskih krvnih zrnaca preko bake koja je imala duboku ali nesretnu ljubavnu vezu s jednim Hrvatom, zapošljava se na Haaškom sudu. Tu je i glavna tužiteljica Sylva koja nastoji dokazati krivnju pukovniku Klisuri. Po njezinom on je krvnički masakrirao selo Podbrđe u Riječnoj dolini nastanjeno Muslimanima. Kasnije će biti govora o još jednom hrvatskom časniku, generalu došlom iz Legije stranaca. Spomenimo još dva imena: Dario Kordić i lord Rowland. Razumljivo da su tu i Tuđman i Šušak, ali u pozadini događanja koje se iznosi.
Kad se dočita Supekov roman crte likova izgledaju ovako. Gerda se uspješno snalazi u labirintu Haaškog suda. Sylva pošteno istjeruje pravdu i kuša razumjeti što se zapravo dogodilo. Klisura je nevin i žrtva spleta okolnosti. General je zadrti nacionalist koji se u tuđini bavio kriminalom i šurovao s ustaškom emigracijom. Lord Rowland je ubojica, spletkaroš i slijepi poslušnik svoje, engleske, vlade. Ne ćemo spominjati kako su prošli Tuđman i Šušak, a o Bobanu i drugima još manje. Supek nije žalio pera i osjećaja da bi se nakon toga mogao slavodobitno pogledati u zrcalo.
Što reći na kraju? Dopustite da vam navedem nekoliko riječi iz knjige. »Apokalipsa se zbila čim je narodima bivše Jugoslavije inaugurirano božanstvo: novac, zgrtanje profita. SFR Jugoslavija uvela je socijalističko samoupravljanje. Da se to dalje razvilo, bez šake partije, Slovenci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Albanci ušli bi u Europsku zajednicu kao avangarda, protuteža američkoj globalizaciji.« (str. 17.) Stvarno dubokoumne riječi!!!
NJEŽNE TIPKE
Nada Iveljić: Nebeske barke, Tipex, Zagreb, 2005.
Podjednako je i teško i lako pisati za odrasle ili djecu. Ako ti se ne da preispitivati se pametnim stvarima, odraslima napišeš gluposti, djeci nalegneš na strah pričom o raznim čudovištima i požnjeo si uspjeh u tzv. suvremenom svijetu. Nada Iveljić to zna i ne postupa tako. Ona se spušta u djetinjstvo obojeno ljudskošću, djetinjstvo čisto i nježno te stvara priče koje traju. Kako jednom tako godinama. Očito, ne uzmiče pred zahuktalošću ispraznog suvremenog govora.
U ovom izdanju sabrane su izabrane priče iz njezinih različitih knjiga. Doimaju se poput tipki na glasoviru. Svaka je različita, svaka ima svoj ton i kada ih netko znalački pokrene ižaravaju divnim mnogoglasjem. Djeca to očito prepoznaju i ne zaboravljaju spisateljicu koja im otkriva i opisuje nešto takvo. Nisu to naizgled velike stvari. Nada Iveljić zna stvoriti priču i od jednog jedinog slova napravljenog od tijesta i predviđenog za juhu. No, ispavši iz vrećice na pod kuhinje počinje živjeti drugi život. Uočava se da je spisateljičina uobrazilja bujna, da je natopljena ljubavlju prema životu i svemu onom vrijednom oko nas. Dok priča, ona, naime, neprimjetno upućuje, podučava djecu kako se pravilno postaviti u životu, kako upiti prave životne vrijednosti, a ne raznorazne »instant poruke« koje nam se nametljivo nude iz dana u dan. Uz njezine riječi djeca rastu u visinu i bivaju spremnija za život. A to je zacijelo bit književnosti, ma što god pristalice pomodarstva rekli o tome.
Jednostavnost, dakle, krasi čitavu knjigu. Branko Pilaš tomu doprinosi svojim kratkim uvodima u svaku od knjiga iz kojih su priče uzete. Bez neke napadnosti i ispraznosti pred nama se otvara štivo koje vrijedi pročitati i kada smo odrasli. Dijete uvijek čuči u našim dubinama, htjeli mi to ili ne!
TRAGAČ ZA OBRISIMA
Antun Lučić: Dodiri, smjene, HKD Napredak, Split, 2005.
U suvremenom svijetu sve smo više prisiljeni razmišljati o nečemu o čemu ustvari ne bismo trebali razmišljati: jesmo li puki potrošači i u isto vrijeme sama potrošna stvar ili smo bića koja imaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Lučić u svojoj knjizi Dodiri, smjene izabire ovo drugo. Svjestan je da usmjerenje nekog vremena prolazi, a ostaje ono dobro i veliko što je pojedinac načinio. Naslanjajući se na tu misao napisao je u različitim prigodama 12 rasprava i pred nas ih izložio u obliku knjige. Smjestio ih je u dva dijela: Smjenjivo; Ruho. Promatrajući ih izbližega opažamo da se prvi dio više bavi općim temama, a drugi nacionalnim. Kao da je htio reći da treba biti otvoren svemu oko sebe, ali u isto vrijeme treba biti otvoren i samome sebi. Tek na taj način uspijevamo zadržati svoje dostojanstvo i svoju cjelovitost.
Širok je raspon Lučićeva zanimanja. U svojim raspravama dotiče se raznih oblika pjesništva, prikazanja, drama, kao i raznih proznih žanrova. Vidimo da je to znanstvenik velikog znanja, ali znanja koje nije suhoparno već koje traga za čovjekoljubnim obrisima oko nas i služeći se njima ulazi u zastrta područja. Tamo pronalazi odgovore na svoja pitanja i osokoljeno nastavlja dalje tragati. Rekao bih da je ovo stav pravog znanstvenika. Vođen dobrom dolazi do ispravnih zaključaka u svome radu. To je ona nit koja je pomogla Lučiću da govor o raznorodnim temama prikaže kao jedno djelo. Iako u bavljenju znanstvenim i stručnim stvarima ne bi trebalo navoditi posvetu, čini mi se da ne ćemo pogriješiti ako ovaj put to učinimo: Obitelji, kojoj pripadam. Naizgled prirodno i jasno, kada ne bismo živjeli u svijetu kojemu je više drag pojedinac nego obitelj. U skladu s tim nastoji se i da netko djeluje u svim vidovima života. Lučić, dakle, bira pripadnost širem svijetu od svog vlastitog nutarnjeg svijeta, da bi se u njemu i sam bolje spoznao. A taj svijet progovara kroz višeglasje.
Baveći se različitim razdobljima inozemne i domaće književnosti Lučić istražuje njihove estetske, stilističke i korisne primjere. Počinje Šopom koji prepjevava rimske liričare. No, umjesto da samo govori o tim prepjevima on u isto vrijeme govori i o samom Šopu. Na taj način djelatno spaja vremena ukazujući nam na neku misao koja putuje i ne tone u duboku prošlost. Na sličan način postupa i u drugim raspravama u kojima se dotiče Marka Marulića, Williama Shakespearea, Miroslava Krleže, Augusta Strindberga, Ive Andrića, Antoinea de Saint-Exupérya, Zrinskih i Frankopana, fra Filipa Lastrića, fra Andrije Kačića Miošića. Spomenimo posebno raspravu o Kočerinskoj ploči. Na topao i znanstven način govori o vremenu njezina nastanka i o ljudima koji su je iznjedrili. Za Vignja kaže da je to »Naš Hamlet, zapravo Vergilije« (str. 143.) Malo dalje uspoređuje ga s našom bližom poviješću: »Viganj je u izvjesnom smislu suvremeni Jozef K. iz Kafkina Procesa – i jedan i drugi prolaze kroz stupnjeve opstanka u društvenu okruženju. Oni su vani podvorili, poslužili što treba za očuvanje vlastitosti, čovjeka i društva, i njihova vanjskost je nastojanje ostati u nutrini svojim.« (str. 145.) Bilo bi pogrješno ustvrditi da je ovo pretjerano bavljenje zavičajnošću, radije ustvrdimo da je ovo sagledavanje čovjekova usuda na primjeru iz tih krajeva. I tamo se živjelo unatoč svemu mraku koji im je slan iz ovih ili onih razloga. No, to ih nije zatvorilo za svijet oko njih, već im je ukazalo na njegovu bit. Nema velikih i malih književnosti i povijesti, ima samo velikih i malih uradaka s tih područja.
Promotrimo knjigu s još jednoga vida kojega smo, istina, u odlomcima već doticali. Uz jezične i kulturne pojave Lučićeva pozornost posebno je upravljena prema vrelima iz naše baštine. Zbog toga se i dogodilo da je o Marku Maruliću opširno progovorio čak u tri rasprave. Osjeća se njegova posebna ljubav prema tom razdoblju. Crpeći s njega pokušava progovoriti o sadašnjosti. Na taj način njegov stil bolje se približuje čovjekovu duhu, otkriva mu odgovor na neka pitanja tamo gdje se možda tomu i nije nadao. Naša je baština bila bogata unatoč svemu zlu koje se kroz povijest navaljivalo na nju i prijetilo joj uništenjem. Marko Marulić u svoje vrijeme nije bio poznat samo u svome gradu i narodu, već je ostavio neizbrisiv trag na europsku književnu i kulturnu baštinu. Fra Filip Lastrić, fra Andrija Kačić Miošić i slični zaslužni su da se o europskoj baštini može govoriti tamo prema istoku, a ne samo na Zapadu, kojega su spomenuti uostalom obranili.
Knjiga je popraćena i bibliografskim bilješkama, kao i sažetkom na engleskom jeziku. Očito pisac želi da barem u obrisima stigne što dalje. To će pomoći drugima da tragaju kao što je i on tragao.
Ovom svojom knjigom Lučić nas uvodi u baštinu naroda koji želi biti kao i svi drugi europski narodi. Njegova kultura je zapadna i oduvijek je bio ono što danas nazivamo »Europom«. Lučić je odmjeren u iznošenju svojih misli, nije mu namjera nikoga uvrijediti, već mu je namjera osvijetliti svoje kroz razna svjetla. Čitat će ga sa zanimanjem i oni koji već poznaju područja koja on dotiče i oni kojima su ona poprilično mutna. A to je odlika dobra pisca i znanstvenika.
POMRČINA ZVIJEZDE
Xinran Xue: Dobre kineske žene, Algoritam, Zagreb, 2005.
Kineska »kulturna revolucija« odvijala se pod sloganom: »Neka procvjeta tisuću cvjetova, neka se nadmeće stotinu misaonih pravaca«. Onaj tko je tome povjerovao vrlo je brzo zažalio. Revolucija i veliki vođa nisu trpjeli nikakvu misao, njima je trebala ropska poslušnost. Krenuvši s ove polazišne točke kineska novinarka i književnica Xinran Xue uhvatila se u koštac s položajem žene u današnjoj Kini. Nemamo razloga ne vjerovati joj i zato ćemo na kraju pročitane knjige najvjerojatnije uskliknuti »Strašno«, unatoč svim iskustvima s ideologijom crvene zvijezde. Njezina je pomrčina u ovoj knjizi jednostavno pregusta, ako je možemo stupnjevati.
Tek kad je spisateljica otišla u inozemstvo, u Englesku, bilo je moguće da jedna ovakva knjiga iziđe na svjetlo dana. Dotle se ona stvarala preko emisije na državnoj radiopostaji. Bila je to emisija za žene. Vlasti su je nadzirale, ali je Xinran Xue kao voditeljica nastojala pomicati granice i progovoriti o stvarnom položaju žene. Počela je istraživati njihov položaj ne samo čitajući njihova pisma, odgovarajući na telefonske pozive, primajući posjete, već i odlazeći na susrete s njima dijelom zemlje. Pričama o njima pridružila je i svoju osobnu. Ta priča je puno lakša za progutati od onih drugih pa je kratko navodim. Roditelji su joj pripadali komunističkom pokretu, ali ih je on jednoga dana otpuhao. Tek tada je spoznala što je pravi život u njezinoj zemlji. Raste odvojena od svojih roditelja i postaje novinarkom. Radeći emisiju jednoga je dana posjetila neko selo u dubini Kine. Ono što je vidjela zaprepastilo ju je više nego išta do tada, nije to mogla podnijeti i otišla je na Zapad.
Knjiga Xinran Xue je na crti između književnosti i publicistike. Nije potpuno jasno zbog čega je napisana tako kako jest. Ima u njoj dijelova koje ne možemo naći ni u današnjem žutom novinarstvu. S druge strane može nam se učiniti da spisateljica svira na žicama feminizma. Ipak, bilo kako bilo ovo je knjiga koja se preporučuje za čitanje. Oni koji imaju dovoljno jak želudac pročitat će je do kraja, drugi će barem steći jak uvid u ono o čemu se tu radi.
BOJE SUVREMENOSTI
Danijel Dragojević: Žamor, Meandar, Zagreb, 2005.
Danijel Dragojević spada u suvremene hrvatske pjesnike, ma što god to značilo. Potvrđuje to i ovom svojom najnovijom zbirkom pjesama.
Dok gradi pjesmu, Dragojević voli filozofirati, približavati se obliku ogleda, meditacije, kontemplacije, jednom riječju proznoj vrsti književnog djela. Nekada je toga u njega bilo puno više, ali sada kao da se zasitio istraživanja i počeo ići utabanijim stazama. Vjerojatno on točno zna zbog čega je to tako, ja samo predmnijevam da je to zbog promijenjene društvene klime u hrvatskom narodu. Sada se puno jednostavnije može biti ono što uistinu jesi.
Rekosmo da je Dragojević suvremen. Poglavito je to zbog toga što živi i radi u ovo naše vrijeme. S druge strane to je i zbog toga što rabi obilježja onog načina pisanja koji nam se neprestano nameće kao suvremen. A tu je i spomenuti otklon od prijašnjeg načina pisanja. Boja, dakle, kod njega ima različitih. Ipak, on se trudi progovarati i o onom duhovnom oko nas. Ne ostaje samo na površini, odnosno samo pri igri, što nameće jedna od suvremenosti, već i objašnjava svijet oko sebe, što objašnjava druga suvremenost.
Višeglasje ili žamor, kako je i naziv zbirke, želi nam u svijest dozvati različitost života oko nas. Pjesnik ga prima kao takvog i kuša ga odgonetnuti unatoč svim njegovim proturječjima. Može nam se učiniti da mu je pogled mrk, no to je samo naizgled. Dragojević u ovoj zbirci vedra pogleda gleda na ljude, stvari i pojave. Nema više negdašnje njegove skepse, mrzovoljnosti pa i cinizma. On sve više i više širi mir i mudrost. A to je ono najbitnije, kako za život, tako i za umjetnost.
PUTOVIMA SUVREMENOSTI
Borben Vladović: Lirski kockar, Altagama, Zagreb, 2005.
Što je to suvremenost? Možda bi odgovor mogao biti da je to ono što se, s pravom ili ne, uspjelo nametnuti u određenom povijesnom trenutku. Upravo to možemo iščitavati iz ove zbirke izabranih pjesama. Vladović na različite načine tvori svoje stihove, neprestano u dosluhu s trenutnim tijekom književnog izražavanja. Zbog toga možemo s lakoćom pratiti pojavu određenih književnih pravaca u hrvatskom društvu. Ne prigrljuje, naime, Vladović sve, on bira i stvara svoj lirski svijet obilježen tzv. suvremenošću.
Ipak, Vladovića je teško svrstati na neko određeno mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. On se jednostavno kocka riječima i to nastavlja i dalje činiti. Prolazi putovima »ludizma«, »popartizma«, »nađenog pjesništva«, i kako se sve još ne zovu »suvremeni književni pokušaji«. Ta njegova neprestana igra jednima će se zacijelo dopasti, a drugi će je možda nazvati prevrtljivošću. Pjesnik najbolje zna zbog čega je izabrao upravo ovakav put. Meni se čini da bi se razlog mogao tražiti i u vremenu u kojemu je živio. Trebalo je govoriti na društveno prihvatljiv način, a njemu se to nije dalo. Spas je, kao i mnogi drugi, pronašao u dosjetki, hermetizmu, osami. Njegove zbirke, naime, tiskane nakon Domovinskog rata, pokazuju tradicionalniji način pristupa značenju pjesme. Ona je sada razumljivija širem krugu čitatelja.
Ovo izdanje Vladovićevih pjesama nastoji biti kritičko. Predgovor piše akademik Pavao Pavličić, zbirke ukratko predstavlja Branko Maleš, bibliografiju je skupio Nedjeljko Paro, a sam pisac izvršio je određene autorske zahvate. Zbog nabrojanog ova knjiga postaje za književnu teoriju i kritiku nezaobilaznim izdanjem dosadašnjeg Vladovićeva pjesničkog rada. Čitateljima je to, pak, olakšavanje razumijevanja jednog ovakvog djela.
DVOLIČNOST
Günter Grass: Dok ljuštim luk, VBZ, Zagreb, 2006.
Malo sam umoran od tzv. velikih djela i velikih književnika. Evo još jednoga od takvih. Günter Grass. Nobelovac. K tomu nepopravljivi ljevičar od svoje rane mladosti. Kud bolje preporuke!
Knjiga memoara, koju je napisao, a moglo bi se reći i svojevrsni roman, uzbudila je duhove. Jedni je slave i proglašavaju veličanstvenom, drugi je napadaju pa čak hoće i oduzeti Nobelovu nagradu njezinom piscu. Nije u pitanju ćudorednost gradiva iznesena u knjizi. U pitanju je piščevo priznanje da je već kao sedamnaestogodišnjak pripadao elitnim postrojbama, SS-u, nacionalsocijalizma u Njemačkoj. Sada se za to kaje, ali ne i za sve ostalo izneseno u knjizi. Da mu povjerujemo?! Prisjetimo se da je u siječnju 2006. Skupština Europskog parlamenta rezolucijom osudila komunizam. A Grass nakon razlaza s nacionalsocijalizmom priključuje se drugoj vrsti socijalizma, internacionalnoj, i ostaje joj vjeran do danas. Za to se ne kaje. Gledajući s ovog vidika na njegovu knjigu, odnosno na njegovo ljuštenje luka kako želi nazivati pisanje o svojim životnim prisjećanjima, možemo zaključiti da je neprestano bio dvoličan. U namjeri da uspije gazio je sve pred sobom, kako knjiga bjelodano svjedoči. Što je još činio, a prešutio, možda će netko drugi posvjedočiti.
Recimo još koju riječ o samom stilu. Knjiga je vješto napisana. Stil mu je prepun sarkazma, pljuckanja na sve i svašta oko sebe. Pisac je stavio samoga sebe u središte pa se čak i samome sebi pokatkada izruguje. Hoće reći da ima snage odmaći se od svega, izdići se od svega, i nepristrano donijeti sud. Čitatelju koji drži do vrijednosti u životu zasuze oči od njegova takvog ljuštenja luka. Samoživ čovjek i samoživ umjetnik pokazuje mu se u svoj svojoj »veličini«!
Pročitati ovu knjigu koja ima 280 stranica, ali bi ih imala i više da izdavač nije smanjio slova i time opteretio čitateljev vid, ili je ne pročitati? I da i ne! Ako želite nešto dobroga saznati, okanite se ovog čitanja, ako želite saznati kako žive vrhunski ljevičarski intelektualci u današnjoj Europi, svakako je pročitajte. Odluka je na vama.
KROZ MAGLE MODERNOSTI
Boris Domagoj Biletić: Imam riječ, Altagama, Zagreb, 2006.
O modernosti je puno toga rečeno u teoriji književnosti. Odavno je započeo i govor o postmodernosti kojeg shvaćaju na različite načine. Jednima je to svojevrstan nastavak, a drugima potpun prekid. Negdje između ova dva shvaćanja, ali s naklonom na onaj zadnji, možemo svrstati Borisa Domagoja Biletića. Iako mu je pjesništvo obilježeno hermetizmom, on neprestano stremi otvorenijem, mediteranskom shvaćanju pjesništva.
Ovom zbirkom izabranih pjesama Biletić pravi svojevrsni obračun s dosadašnjim načinom pisanja i naznačuje novi kroz donesene, dosad neobjavljene pjesme. Bit će zanimljivo vidjeti u njegovoj sljedećoj zbirci hoće li zaista poći tim novim putovima, odnosno probiti se kroz magle suvremenosti.
Koliko god bio hermetičan, Biletić nije mogao a da ne progovori o svom zavičaju. Slike ljudi, mjesta i predjela čine zanimljiv kolaž njegova svjetonazora. Polazeći iz takvog duhovnog krajolika opisuje i Sredozemlje kojem neizostavno pripada on i njegova Istra. Pojačano je to i time što se ne naslanja samo na hrvatske književnike, već i one s druge strane granice, na talijanske. Kao da nehotice poručuje da smo oduvijek bili i jesmo dio Europe ma koliko nam to iz političkih razloga branili govoriti. Da je Biletić nacionalno svjestan, dobro se vidi iz njegovih pjesama koje je pisao u vrijeme Domovinskog rata. Nije to isprazno, prigodničarsko pjesništvo, to su riječi iz kojih progovara duboki nutarnji stav. Pokazao je time da je zabluda mišljenje da se djelo može odvojiti od svog stvaratelja.
Unatoč tomu što Biletić nije napisao opsegom veliko djelo, ono će ostati zapamćeno u hrvatskoj književnosti. Samo nesklone političke prilike mogu doprinijeti da to ne bude tako. Ali, i one prolaze, zar ne?
Okvir za snove
U BESMISLU SMISAO
Mirko Sabolović, Na istoku zapada, Naklada Pavičić, Zagreb, 1997.
Biti pojedinac i u isto vrijeme biti svjestan član šire društvene zajednice, misao je koju današnji samoproglašeni Zapad s prezirom odbacuje. No, to je samo u odnosu na druge. Kada se radi o vlastitoj koži, onda on postupa potpuno drugačije. Tko to sve ne uspije shvatiti nestat će s pozornice ovoga svijeta.
Mirko je Sabolović na tragu ovih misli ispisao svoj najnoviji roman Na istoku zapada. Njime je proniknuo u bit licemjerja Zapada, razotkrio ga i smjelo odbacio kao staru krpu. Netko bi zbog toga mogao pomisliti da je ovaj roman bezvrijedno književno djelo. Nipošto! Sabolović je progovorio čistim književnim jezikom, a ne pukim politiziranjem. Tek bi ovakav prigovor mogao biti izraz jeftinog i besmislenog napadanja.
Glavni junak Fabijan Kramarić iskusuje na svojim leđima sve one povijesne nedaće kroz koje prolazi hrvatski narod od kraja II. svjetskoga rata pa do danas. U romanu se vidi da taj rat za hrvatski narod još kao da nije prestao. Na društvenoj i povijesnoj pozornici ponovno su isti likovi, s tom razlikom što vrijeme nije jednako radilo za sve njih.
Roman je podijeljen na četiri dijela. Kroz povijesne nedaće Fabijan se Kramarić nastoji othrvati zlu i ostati svoj. Svaki dio ima svoju mali uvod koji u sebe ujedinjuje glavnu misao cjeline koja slijedi. Dovoljno je pročitati samo te male uvode da bi se stekao dobar uvid u radnju romana.
U uvodu prvom dijelu kaže se: “Kitili ste se lovorikama. lentama i aureolama, lažnim obećanjima i zaklinjanjima prikrivali bolesne čežnje dok su milijuni paklene muke trpjeli i bezimeno umirali. E, pa, gospodo poglavnici, doglavnici, predsjednici, premijeri, generali, maršali, generalisimusi, maršalisimusi, svi skupa idite - v rit. P. s. Ne zaboravite ponijeti lovorike, kolajne, lente i aureole. Samozvani mirotvorci u našoj državi, a i u drugima, odmahnuli bi glavom na smisao ovih riječi. Njima nije do pravde i istinskoga mira, nego samo do samopromidžbe. Da to nije tako, već bi davno progovorili o zločinima što su ih komunisti učinili počevši od završetka II. sv. rata (zadržimo se samo na radnji romana), progovorili bi i o zločinima što su ih učinili pobjednici opet nakon završetka tog istog rata. Sabolović je, pak, pravdoljubiv pa spominje svjesno englesko izručivanje hrvatske vojske i civila razularenim i krvožednim komunističkim odrpancima kolikogod to osudili mirotvorci i ratni pobjednici u II. sv. ratu. Mladi domobran Fabijan Kramarić, koji je odoru obukao nedugo prije toga, nije se mogao izvući iz ludila krvavog događanja nakon završetka rata. Doživio je svu muku i strahotu Križnoga puta i zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti i sreći ostao živ. Nastavio je živjeti pod komunističkom strahovladom, ali nitko se nije sažalio nad tim. Najmanje je to bilo važno ulickanom Zapadu koji je neprestano trubio o demokraciji i svojoj dobroti.
Godina tzv. »Hrvatskoga proljeća« unijela je nešto vedrine u sive dane. Glavni likovi s kraja rata zamijenili su si uloge, ali su i nadalje ostali istih uvjerenja. Fabijan pokušava nešto učiniti za svoj napaćeni hrvatski narod. Ne uspijeva. Na kraju balade mora bježati u inozemstvo da bi se i dalje mogao brinuti za svoga malodobnog sina za koga se nema nitko drugi brinuti osima njega.
Zapad je ubrzo razočarao Fabijana. Sabolović piše: »Pa, zar je baš sve u tom visokorazvijenom svijetu, u Europi, običan bordel: odaberi, oderi, a onda plati i - Auf Wiedersehen!« Trebalo je uspjeti u bešćutnom i hladnom društvu. Svjestan si da si netko i nešto, a oni te s visoka proglašavaju balkanskim plemenskim primitivcem. Fabijana je sve to boljelo, ali morao je stisnuti zube zbog budućnosti svoga sina Filipa. Dodatno ga je pritiskala briga da Filip ne bi slučajno postao dio toga Zapada.
Početak domovinskog rata zatekao je Fabijana kao uspješnog poslovnog čovjeka, a Filipa kao svjesnog hrvatskog povratnika. Sve je opet kao na početku romana. Iste sile pokušavaju uništiti hrvatsku opstojnost, ali u tomu ne uspijevaju. Hrvatska mladost, potekla od očeva različitih životnih uvjerenja, žilavo brani i obranjuje svoj hrvatski dom. Budućnost obilježena mukom i stradanjem otvara se pred hrvatskim narodom. Konačno jedanput može odahnuti u svojoj domovini.
Ovako ukratko izgleda radnja romana. Zahvaljujući Sabolovićevoj darovitosti lišena je svake patetike. Ono što se događa glavnim likovima sasvim je moguće i čini nam se potpuno prirodnim, iako počesto vrlo mučnim. Zbog toga se roman čita u jednome dahu i nakon toga preporučuje drugima.
Ono što bi se moglo prigovoriti ovome romanu jest njegov »psovački« jezik. Nastojeći biti »suvremen« Sabolić previše često rabi psovku kao način svoga izražavanja. Zaboravlja da je ona duhovna kaljuža licemjernog Zapada protiv kojega se sam bori. Bilo bi dobro da u slijedećim svojim djelima uspije izbjeći ovoj zamci. Ako se već ne boji i stidi svoga »nacionalističkog« načina izražavanja (kako to shvaćaju europski pokvarenjaci i domaći odnarođeni pojedinci), zašto bi se bojao svoga uljuđenog jezika. Tko to reče da je psovka potreban način čovjekova izražavanja!
Šteta je ne pročitati Sabolovićev roman. On je nešto najbolje što se dosada pojavilo u hrvatskoj književnosti na temu našega narodnog stradanja u ovim zadnjim vremenima. Ako se i pojavi nešto bolje, to neće umanjiti njegovo značenje. I nadalje će nam pružati smisao svega besmisla koje nam se događalo. Učit će nas kako u svim iskušenjima ostati svoj i ne dati se zavesti životnim ispraznostima. U isto vrijeme približavat će nam književnost kao nešto što nam je potpuno blizu, nešto što može progovoriti o našim svakodnevnim mukama, a ne kao obično pusto besmisleno naklapanje, kako su nas pokušavali naučiti duhovno prazni komunistički vladari i europski umišljeni nihilisti.
Kad bi samo više bilo ovakvih djela!
PROLUPALI ZAPISI
Ratko Cvetnić, Kratki izlet, Ceres, Zagreb, 1998.
Rat je ono nešto strašno u našemu životu. Ako bismo mu ipak pokušali pronaći neku pozitivnu stranu, onda je to zacijelo spoznaja da čovjek u ratu pokazuje tko je i što je.
Ratko je Cvetnić ratne događaje, barem kako to svjedoči njegova prva napisana knjiga, doživio kao pravi rodoljub. Borio se za svoju domovinu i bio spreman za nju umrijeti, tako da mu se smučilo kada mu se poznanik pohvalio da se uspio izvući od svoje domovinske dužnosti. Ono što Cvetnića, pak, smućuje jest pitanje domovine i države. Ta smućenost ujedno prouzrokuje i najveće nedostatke njegova književnog prvijenca.
Iako pokušava napisati književni uradak, Cvetnić se u pojedinim dijelovima svoje knjige spušta na čisto politikantstvo. Samouvjereno raspravlja o trenutnim političkim pitanjima, bez imalo osjećaja i grižnje savjesti šamara novonastalu hrvatsku državu, s prezirom, koji ostavlja mučninu u drugima, olako se odriče dijelova svoje domovine i svoga naroda. To je već viđeni scenarij iz »žutih« sredstava javnoga priopćavanja što su nas zasuli nakon slobode koju su domovinski junaci izvojevali svojom krvlju. Cvetnić, ipak, nije pristaša »žutila«. On ga čak i osuđuje proglašavajući sebe oporbom. Gledajući iz toga kuta ne može shvatiti političke događaje oko sebe i to pošteno priznaje. Nije ovo mjesto da raspravljamo o oporbi općenito (svi ćemo se složiti da je ona potrebna u jednoj državi), isto tako nije ovo mjesto da raspravljamo o našoj hrvatskoj oporbi (o ovome ćemo se puno manje složiti). Poslušajmo što to kaže Cvetnić. »Međutim, ne samo da izbori ponovno završavaju uvjerljivom pobjedom Hadezea i Tuđmana, nego ja opet ne uspijevam upoznati te glasače. Gdje se sakrila ta izborna većina? Zar su izbori lažirani? Zar je uopće moguće da bi se lažnjak takvih razmjera – na kakve je, naime, ukazivala razlika između rezultata izbora i mojih očekivanja – mogao obaviti u tajnosti? Ne, ne, nije mi ostalo ništa drugo nego da se pomirim s činjenicom da su ti isti opet glasovali onako kako jesu i da pronađem uzroke koji bi tu posljedicu protumačili kao kolektivnu pogrešku.« Pozornom čitatelju dosta.
Raduje me svaki književni prvijenac, pa tako i ovaj. Jedino me ne raduje kada jedan takav prvijenac proglašavamo izvrsnim zbog raznih neknjiževnih razloga. Takav odnos može naškoditi piščevu daljnjem sazrijevanju. Ovoj se knjizi upravo to događa. Svjedoče to razni novinski napisi u posljednje vrijeme. Čak se razmišlja i o njezinu prevođenju na francuski i još neke druge jezike. Pročitavši ovu knjigu čovjek lako nalazi odgovor zašto. Na temelju njezina svjedočenja može se baciti kolektivna krivnja na hrvatski narod (ubijanje ratnih zarobljenika, hrvatsko rušenje Mostara koje je jednako Vukovaru...), a u isto vrijeme može se zadržati krinka naklonosti prema hrvatskom narodu (govor o potrebi slobode svakoga naroda, odlazak u rat zbog obrane te slobode...). Već viđen scenarij, zar ne?
Upravo u nekim slabostima Cvetnićeva prvijenca krije se i njegova najveća odlika. On je iskren. Kao u kakvu pubertetskom dnevniku iskreno opisuje sve što se oko njega događa. Potajno se nada da će to netko jednoga dana čitati, pa se trudi pisati književnim stilom. Prilično vješto gradeći svoju rečenicu, Cvetnić, ipak, ostaje na površini događanja. Ne zna uroniti u dubinu, zadovoljava se svoje doživljaje prerađivati na način jeftinih romana. Cijena je to koju plaća nastojeći biti »suvremen«, odnosno sličiti piscima svoje kućne lektire.
Svega ovoga Cvetnić jednostavno nije svjestan. On ustraje u svojoj namisli do kraja. Stoga se između ovih njegovih zapisa može staviti znak jednakosti s događajem o kojemu on priča. Ležali su, dakle, hrvatski vojnici u rovovima negdje tamo prema istočnoj Hercegovini. Sunce ih je nemilosrdno pržilo, a oštri hercegovački kamen izluđivao. Odjedanput se jedan od njih dignuo i iz čista mira »opalio« po svojima. Pokušao je to i drugi. Prolupali su, bio je zajednički zaključak. Cvetnić gradi baš takvu prozu. Iz čista mira tuče po svojima.
Ako se Cvetnić ponovno odluči na pisanje književnih uradaka, bilo bi dobro da marljivo prouči nedostatke svoje prve knjige. Inače...
PJEV HRABROSTI
Krešimir Šego, Zavjetni kovčeg, Naklada DHK HB, Mostar, 1999.
Napisao je Krešimir Šego već mnoge stihove i njima ušao u sve značajnije antologije hrvatske književnosti. Ipak, novom zbirkom pjesama Zavjetni kovčeg daje književnim kritičarima, kao što je i sam, novo svjetlo za iščitavanje svoga pjesništva. Njome se on u ovo vrijeme raslojavanja hrvatskoga književnoga kruga i stvaranja nekih novih odnosa priklanja onima koji se usuđuju počesto ići protivnim vjetrovima. Govori naravno o svijetu koji opaža oko sebe, ali i o svojoj vjeri u Boga i o svojoj vjeri u svoju domovinu. Time se dovodi u opasnost da neke nove i stare nadobudne veličine na njegovo djelo samo odmahnu rukom. No, to je cijena koju plaća onaj tko se usudi.
Oslikali smo, dakle, okvir u kojemu se nalazi nova Šegina knjiga. To naravno ne mora ništa posebno značiti ako onaj tko piše nije znalac svoga poslanja. O Kreši Šegi ne treba trošiti riječi. On to jest i ovom knjigom to samo još više potvrđuje. Zbog toga kod njega ne može stajati prigovor da se priklanja rodoljubnom i vjerskom samo zato što je to sada suvremeno u nekim krugovima. Da je htio »zaštititi« svoje djelo, jamačno bi se barem donekle čuvao ovoga svoga potpuno jasnoga očitovanja. No, on bez krzmanja ide dalje i ne boji se govoriti o onome što osjeća. Iskren je do boli, do nuđenja svoje duše na pladnju. Takav je uostalom i uvijek bio. Pjesme su mu sadržavale rodoljubno i vjersko u sebi u onoj mjeri u kojoj se to moglo u danom trenutku ili koliko je njegova pozornost bila tada zaokupljena tim temama. Njegov pogled na cjelokupnost života kao da se sada zgusnuo u pjesničku riječ koja lišena patetičnosti krči nove putove u suvremenom hrvatskom pjesništvu.
Nije lako razdvojiti što je kod Šege opis svijeta oko nas (za neke jedina pjesnička tvar), što propitkivanje odnosa prema domovini, a što promatranje Božjega djelovanja u nama i oko nas. Sve je to stopljeno u jednu cjelinu koja nas mami iščitati ovu pjesničku zbirku do kraja. Danas je to nažalost malo rjeđi slučaj. Suvremeno se pjesništvo iščitava polagano, nekada i napreskok, pitajući se što je pjesnik uopće htio reći. Šego naprotiv zna što želi poručiti drugima oko sebe. Kada ga se čita, ima se dojam da nam progovara iz dubine svoga bogatstva, a ne da se samo služi vještinom Božjega dara da nas malo zabavi i ništa više.
Stav kojim su ispisane sve pjesme u zbirci Šego najbolje izražava kroz svoju prvu pjesmu koja ima naslov Meni je ovdje dobro. Svjestan svega što se zbiva oko njega ne zdvaja, ne optužuje bilo koga, već uporno ponavlja da je njemu na mjestu gdje živi dobro, pa »i kad mi nije dobro. / (O tome neću ni riječi)«. Ipak, u drugim pjesmama progovara i o onome što mu se ne čini dobrim, ali vezan uz mjesto na kojemu kaže da mu je dobro. Gledajući sebično, u svemu ovome nema pravo: kako mu može biti dobro uz sve nedaće koje su snašle njegov narod tamo gdje on živi, kako mu može biti dobro zbog svih posljedica koje su iz toga proizišle. Ali njemu je baš zbog toga dobro. Ne da se otpuhati s prostora koji su ga iznjedrili, u kojima se osjeća kao riba u vodi. Svi ostali prostori unatoč svemu njihovu blještavilu i lagodnosti mogu samo biti prostori koji se posjećuju i ništa više. Možda na nekom drugom prostoru ima ljepših i maslina, i višanja, i jabuka, i nara, i dunja i..., ali oni nikada ne mogu imati ono značenje koje imaju kada su zasađene u njegovu vrtu i obrađivane njegovom rukom. Samo se tada osjeća sva punina njihova mirisa i prepoznaju sa zadovoljstvom lica i glasovi.
Šego do kraja suosjeća sa svojim narodom. Razmišlja o svim spaljenim domovima, o onima koji su tjerani zlom otišli u daleki svijet, o onima koji su ginuli u posljednje vrijeme, kao i o onima koji su ginuli mnogo prije, te o dalekom pretku koji je legao ispod stećka koji sada obilazimo. Smjerno se klanja žrtvama svih onih koji su nas doveli do naše današnje kakve-takve slobode i svojim im pjesmama zahvaljuje. Žao mu je ako danas netko poput njih ne zna uzdignute glave ići naprijed. Zbog toga opominje: »Kucaj! Govori! Gledaj! / Možda će se pomaknuti stijena / i iza nje otvoriti vrata / iza kojih te prijatelji čekaju.« (Kucaj! Govori! Gledaj!). Sav je predan iščekivanju da već jedanput kao narod prestanemo brinuti za svoju opstojnost, a počnemo se malo više brinuti o ljepoti oko nas i u nama. Bit će to uskrsnuće na ovoj zemlji zajedno sa svim našim mrtvima. Ne smije se dogoditi da njihova smrt bude samo jedan od koraka u naše narodno ništavilo.
Bog ne ostaje nijemim na naše ljudske napore. Svjestan je toga Šego i kao pjesnik i kao čovjek. Sva naša ljudska nakupljena bol ne može se razumjeti ako se ne bude gledala ruku pod ruku s našim Bogom. Nije stoga čudno da čitav jedan ciklus pjesama nosi naslov Podignuti Bog. U pjesmi istoimena naslova opisuje Šego Isusov obični svakidašnji život proveden u radu i pomaganju drugoga da bi tek pri kraju pjesme dodao »znao je Isus, poznajući ljude / da će biti na dvije crne prekrižene grede / podignuti Bog« i time na jednostavan način objasnio i svu problematiku našega ljudskoga stradanja. Drugim riječima rečeno, kolikogod htjeli izbjeći ovozemaljskim poteškoćama, nećemo to uspjeti. No, treba se prisjetiti Kraljice mira kojoj hodočasti i korejski pjesnik, treba se prisjetiti Majke Terezije i njezina primjera, treba se prisjetiti zavjetnoga kovčega koji je nada svome narodu i sve će biti drugačije. Prokolat će u nama neka nova saznanja i bit ćemo spremni uhvatiti se u koštac sa svim životnim nedaćama.
Jezik kojim je zbirka ispisana pročišćen je i smiren. Ono što se želi opisati izrečeno je jasno i vješto. Nema nikakva nagomilavanja riječi, već je svaka riječ kamen u katedrali koja se gradi korak po korak. Te riječi iskopane su u majdanu cjelokupne hrvatske književnosti, ne samo ove suvremene, pridonoseći tako cjelokupnosti ovoga najnovijega Šegina djela. Zanimljivo je primijetiti kako pojedine riječi lijepo zvuče kada ih pravi znalac rabi na pravome mjestu.
Možda smo stekli dojam da se Šego poigrava velikim i teškim pojmovima i riječima u svojoj zbirci. Istina je malo drugačija. Ima Šego velikih pojmova i riječi u svojim pjesmama, ali on ih počesto uopće i ne izriče, već ih gradi od običnih malih stvari ostavljajući nama da na kraju sami donesemo svoj zaključak. Njemu tako kao povod za pjesmu služi i obična vreća pijeska koja se nekada rabila kao grudobran, a kraj koje smo mi bezbroj puta prošli jedino možda s nelagodom sjećajući se nekih bivših vremena. Rabi i žalbu sucu za prekršaje da bi u nama pobudio misli na nakaradnost jednoga bivšega sustava i na opreznost da nešto tako više nikada ne dopustimo. Rabi Šego i još mnogo drugih naizgled nezamjetljivih stvari da bi nam izrekao svoju poruku. A ona je duboko ljudska, vjernička i hrvatska.
Šegin Zavjetni kovčeg ostavlja i ostavit će velik trag u hrvatskoj književnosti, ne samo zbog onoga o čemu nam progovara, već i zbog izvrsno obavljenog dijela zanatskoga posla. Predstavlja jasno izražen stav kojim je krenuti suvremenoj hrvatskoj književnosti. Za nadati je se da će to tako i biti, a ako ne onda nam je se za nadati da će neki budući naraštaji prepoznat veličinu jednoga ovakvoga pjeva i potrebu napokon poći njegovim hodom.
IMA ONIH KOJIH NEMA
Frano Jezidžić, Kad pjevaju šume moga djeda, Naklada DHK HB, Mostar, 1999.
Ako za nekoga znamo da je tjelesno prisutan u nekoj sredini, kažemo da ga ima, da postoji. Ako za nekoga sa sigurnošću ne znamo da je tjelesno prisutan u nekoj sredini, kažemo da ga nema, da ne postoji. No, je li to uvijek baš tako?
Frano Jezidžić jedan je od onih za koje se počesto kaže da ih nema. Pod tim se u prvom redu želi reći da je on jedan od onih koji su odvedeni. Bilo je to u ona mutna ratna vremena. Svatko pošten trebao je dati svoj doprinos u očuvanju svoje djedovine, svoga hrvatskog imena. Nije važno koje je mjesto netko trenutno u društvu zauzimao. Mogao je biti i bez škole ili biti profesor, novinar i književnik kao Frano, ali trebao je odgovoriti zovu domovine. U Franinu slučaju prvi protivnik je uspješno odbačen. Drugi na žalost nije zbog raznoraznih razloga. Frano je počeo nestajati na početku ovoga drugoga sukoba vjerujući u veliki nesporazum i pokušavajući zaustaviti taj sukob, pa i onda kada počinju padati prve hrvatske žrtve. Trudeći se dostojno pokopati te žrtve sam biva zarobljen, mučen i ponižavan. Jednoga dana odvode ga s prisilnog kopanja rovova na prvoj crti bojišnice kod Prusca i otada se nikome više nije javio, kao i dvadesetorica drugih koji su doživjeli sličnu sudbinu kao i on. Oni koji su u sve to bili umiješani još su i danas živi, još i danas, kažu, da postoje, da ih ima.
Ne zna se na žalost za mnoge stvari koje je Jezidžić napisao. Jedna od onih stvari za koje se zna jest njegova zbirka za djecu »Kad pjevaju šume moga djeda«. Za tisak ju je priredio Šimun Šito Ćorić prikupivši sve te pjesme, kao dragocjena zrnca, od Jezidžićeve obitelji. Jednu drugu zbirku pjesama za djecu Jezidžić je pred sam rat bio pripremio za tisak, bio čak nagrađen za nju, ali su je zameli ratni vjetrovi u Sarajevu. Nakon sve istine o Jezidžiću i drugima koja će se morati pojaviti, nadajmo se da će se pojaviti i koji primjerak ove njegove nagrađene knjige.
U svojim pjesmama za djecu Jezidžić se pojavljuje kao vrsni znalac svoga poslanja. Njegove su pjesme raspjevane, pune duše i svjetla. I odrastao ih čovjek radosno uzme u ruke i počne se prisjećati svoga djetinjstva. U Jezidžićevu slučaju to djetinjstvo je bilo sretno. Od cjelokupne svoje obitelji crpio je unutrašnji mir i ljepotu, a kroz školske obveze proširivao svoje znanje. Htio je biti izgrađena ličnost, onaj koji sutra može pomoći i sebi i drugima. Zavirivao je u svijet oko sebe, ne da ga zarobi i sebi podloži, već da s njim može uspostaviti mir i jedinstvo. Zbog toga ga zanimaju šume, livade, biljke, životinje, potoci, vodenice... Ne čini to proračunato kao mnogi današnji tzv. zaštitari čovjekova okoliša, već to čini iskreno kao pravi čovjek i kršćanin. Dok tako razgovara sa svijetom oko sebe sliči nam na svoga imenjaka sv. Franju. Odjedanput i mi drugačije razumijemo taj svijet i pitamo se kako to sami nismo prije zapazili kad je to tako jednostavno, kako primjećujemo u Jezidžićevim stihovima.
A istina je da nije jednostavno napisati naoko jednostavne stihove. Taj postupak pridržan je malobrojnima. Ostali se gube u magluštini svakodnevice od koje ne vide bit stvari. Jezidžić hrabro kreće naprijed. U prvom stihu prve pjesme u zbirci, kaže: Nije loše bit livada, a u zadnja dva stiha iste pjesme: Ima jedna mana manja / ne ideš na putovanja (Livada). Mislim da je ovo odlično postavljena pjesma, pjesma koja označuje Jezidžićevu polaznu točku. Ne želi biti samo na jednom mjestu i uživati u stečenom. On želi ići dalje i prijateljevati s još mnogo stvari i mnogo ljudi. Na poseban način prijateljuje sa svojim djedom i njegovom vodenicom. Kao dječak tu provodi dane i sluša djeda za kojega kaže da njegove priče su stvarnije od istine bile (Najljepši darovi moga djeda). No, godine su prošle i odavno nema djeda ni starog mlina / u pričama žive patuljci i vile, / a ja uzimam od takvih istina / i darujem da se ne bi zaboravile. Poticajni su ovo stihovi. I puni mudrosti: u sebi čuvaju duh našega iskonskog hrvatskoga bića. Ne zatvaramo se kao pojedinci, osamljujemo i drugoga smatramo svojim takmacom. Mi smo, naprotiv, druželjubivi i čuvamo dostojanstvo i temelje svoje obitelji. Zna to dobro Jezidžić i zato nam svojim jednostavnim stihovima nenametljivo ulazi u dušu. Time nas tjera da i sami tražimo ključ naizgled jednostavne jednostavnosti.
Jedna od značajki Jezidžićevih stihova svakako je i uporaba posve običnih događaja iz naše suvremene svakodnevice. Govori on i o crtanim filmovima, i o boksu, i o raznoraznim drugim stvarima koje nam približavaju suvremena tehnička dostignuća. On im se ne divi, nego ih samo primjećuje i živi dalje svojim životom punim duha i duševnosti.
Jezidžićevi stihovi zacijelo su dobar doprinos suvremenoj hrvatskoj dječjoj književnosti. Koliko će trenutno zaživjeti u njoj ovisi o našim današnjim sastavljačima antologija i čitanki. Budu li se ravnali prema nacrtskoj književnosti za djecu, onoj koja se piše po narudžbi u poučnom stilu, Jezidžić zacijelo neće dobro proći. No, ostat će i tada zahvaljujući objavljenoj zbirci pjesama, u zadatak za procjenjivanje nekim našim drugim ocjenjivačima. A oni će govoriti drugačije, kao što i mi danas govorimo drugačije od onih koji su odveli Jezidžića u njima poznato, a nama trenutno nepoznato.
Frano Jezidžić svojim je stihovima sagradio sebi spomenik koji nitko ne može razrušiti niti izbrisati s lica zemlje. Zbog svoje zajedničke sudbine s drugom dvadesetoricom iz svoga Bugojna, njegovi su stihovi ujedno spomen i svima njima. Njih ima, oni jesu, iako ne znamo na koji su tjelesni način prisutni među nama. Onih koji šute o njihovoj sudbini, nema, pa ma ne znam koliko dokazivali da su itekako postojeći. Zlo nikada ne odnosi istinu pred pravdom, ljepota nikada neće ustupiti mjesto rugobi. Stara je to dokazana istina. Frano bi Jezidžić rekao Dok grmljavina zamire negdje u daljini / I tihi vjetrić rosu s grana stresa, / Razmiču se oblaci s plavetnila nebesa (Poslije pljuska).
ODMAK
Ivan Aralica, Ambra, Naklada Pavičić, Zagreb, 2001.
Ivan Aralica je svakako veliki pisac. Danas o tome ne treba više dvojiti. Pa, ipak, njegova zadnja knjiga pod naslovom Ambra izazvala je prijepore, hvaljenja i odbacivanja. Jedni su ga slavili kao velikana, a drugi gurali u stranu kao književnu i ćudorednu ništariju. Dogodilo mu se nešto slično kao sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada se usudio u svojim pričama i romanima dotaći hrvatske povijesti, ne na tragu bratstva i jedinstva, već na tragu osobne pripadnosti takvoj jednoj povijesti.
Ambru sam slučajno pročitao odmah čim se pojavila. Iako više obično ne čitam knjige od korica od korica, nju sam pročitao baš tako. Bilo je u njoj nečega novoga, nečega čega se hrvatska književnost rijetko doticala u posljednje vrijeme. Govorila je o našoj svakidašnjici na svjež rugalački način. Gradivo mi je zbog toga bilo poznato i činilo mi se da još jedanput proživljavam sve te događaje, ali sada u drugom izdanju. I nadalje su bili krvavo ozbiljni i važni za sve nas. No, bili su ljudskiji, iako je Aralica iznosio počesto njihovo još ružnije lice od onoga kojega smo znali. Pokazivao je koliko ljudska slabost, glupost, oholost i slično tomu utječu na naše živote i na našu povijest. Čitajući sve to otkrivao sam naslage staroga sustava u sebi. Nisam nikada pripadao tome sustavu, osim što sam morao, na kraju krajeva i želio, živjeti u njemu. Uvijek mi je bio dalek zbog svoje bezdušnosti i nepismenosti. Ipak mi je utuvio u podsvijest da se ne smije rugati s nositeljima vlasti, s izabranima. Svjesno mi to nikada nije mogao učiniti. Uživao sam, dakle, u tom novom pristupu kojim se usudio krenuti suvremeni hrvatski književnik.
Zaboravio sam reći da sam pročitao prvo izdanje Ambre. To izdanje lišeno je kasnijih dodataka u kojima se Aralica bespoštedno obračunava sa svojim napadačima. Volim da je ispalo baš tako. Obračune sam čitao razasute po novinama i o njima imam svoj sud, ali ih ne volim u knjizi. Ako Aralica tiska knjigu pod naslovom »Fukara«, kako je to najavio, u kojoj će progovoriti o prirodi ljudi koji su se najviše okomili na njega, vjerujem da će to biti još jedan doprinos književnosti, a ne bespoštednim napadima na sve i svakoga čemu neprestano prisustvujemo svaki dan u različitim našim novinama. Takvi novinski napadi nisu zaslužili ući u književnost. A bilo ih je zaista mnogo. Dok sam ih čitao, pitao sam se počesto o čemu oni to uopće govore. Lupali su i po Aralici, i po Franji Tuđmanu, i po hrvatskoj povijesti, i po nacionalizmu, i po svemu onome što svaki narod čini narodom: dostojanstvo, svijest o sebi, namisli za budućnost. Osim što su sličili jedni na druge, smjenjivali su se nakon što bi jedan posustao, tako da je to sličilo na juriš u valovima u nekoj krvavoj bitci I. svjetskoga rata. Rijetki su progovarali drugačije. Među njima bio je jedan Ivan Bošković u Slobodnoj Dalmaciji, koji zbog toga vjerojatno neće zaslužiti ime u »Fukari«, ali će ga zaslužiti među časnim hrvatskim književnim kritičarima koji i onda kada govore o nečemu s čim se ne slažu u potpunosti, ili čak nikako, ostaju na visini. A Bošković se nije u svemu složio s Aralicom. No, pristupio je njegovu djelu zanatski, a ne zapjenjeno ideološki.
Aralica je Ambrom svakako stupio u novu kvalitetu svoga književnoga izražavanja. Nije u tome prvi među hrvatskim književnicima, ali jest prvi u posljednje vrijeme, kao što smo to već rekli. Određenu poteškoću svakako da mu je stvarala činjenica što je djelatno sudjelovao u političkom životu, neposredno prije dolaska na vlast nekolicine onih koje u Ambri slika crnim bojama. Da ironija bude veća, baš su oni nekada bili u istom taboru s Aralicom. Zbog toga osjeća potrebu odgovoriti kako se to dogodilo da su promijenili mišljenje. Ako je točno ono što je napisao, sledi nam se krv kakve su to protuhe znale utjecati na našu sudbinu. Unatoč svemu na kraju smo pobijedili u bitci za svoju slobodu i to je ona nit koju Aralica neprestano provlači kroz svoju knjigu. Ona mu je dala mogućnost, iako je to vjerojatno učinio nesvjesno, napraviti potrebni odmak od događaja i likova o kojima govori. Sve se vrti oko toga. Različiti tabori upravo su zasnovani na tim temeljima. Tako Aralica kao čovjek i kao pisac iz ove knjige proizlazi predanim borcem za opstojnost svoga hrvatskoga naroda na prostorima koje mu je povijest namijenila. Onaj tko je pratio njegovo dosadašnje književno izražavanje neće biti razočaran ovakvom njegovom slikom. Usudio se biti onakvim kakvim u stvarnosti jest i to pretočiti u umjetnost. Nije to lako, a i poželjno u današnje vrijeme. Velikim pritiskom na slobodu i savjest ljudi danas se traže plaćenici, oni koji će za velik novac odraditi prljave stvari i ne pitati previše o tome. Tako je i u književnosti i u svemu onome što je prati. Upravo je zbunjenost i prljavi plaćenički zadatak doveo do toga da se našlo premalo hrvatskih književnika koji su na miran i suvisao način mogli progovoriti o onome što je dotakao Ivan Aralica.
Držim da će Ambra dobiti još više na umjetničkoj vrijednosti kada prođe dovoljno vremena da novi naraštaji koji nisu sudjelovali u prošlim vremenima mognu o njoj dati svoj sud. Mi smo suviše blizu. Čovjek koji štuca svako jutro bradu pokušavajući da mu »ćoškasta glava postane okrugla«, upravo je onaj čovjek koji nas gotovo svaku večer gleda sa zaslona televizijskih prijemnika. Teško nam je prihvatiti da baš upravo on bude dio književnosti. A, eto, postao je, iako mu se to ne sviđa. Javno se nije osvrtao na knjigu, želeći time reći da joj je tolika vrijednost da to nije zaslužila, a privatno se žestoko na nju oborio, kako kažu »dobro obaviješteni krugovi«. Ambri to zacijelo neće škoditi. »Što vi hoćete!? Tada sam govorio onako, a sada govorim ovako. Što se tu promijenilo? Ništa! I tada i sada ja sam ostao isti. Ja!« - odgovorio bi Žepe Bevanda glavni lik iz knjige (str. 54.). Možda upravo ove riječi najbolje zrcale tragičnost ovoga lika kojemu je dopalo zauzeti važna mjesta. Ako ne upropasti budućnost sljedećim naraštajima, zaista će se imati čemu smijati!
Za razliku od mnogobrojnih današnjih književnih uradaka, ako to jesu, koji nas nastoje zabaviti i često smanjiti moć zdravog ljudskoga razmišljanja, Ambra nas tjera odlučivati se kojom stranom krenuti u našoj svakidašnjici. Puno je zamamnosti, puno magle i tmice. I kao pojedincima i kao društvenoj zajednici krenuti nam je novim putovima. Književnost bi u tome trebala dati svoj doprinos. Svakako ne nemušt i primitivan. Imamo mi što reći i samima sebi i svijetu oko sebe. Samo se usudimo odmaknuti, biti svoji. Ambra je to uspjela, iako je dobila ime po gustoj ljepljivoj tekućini. Kada uspijemo pronaći sebe, pronaći ćemo svakoga čovjeka na ovoj kugli zemaljskoj. Vjerujem u takav život i u takvu književnost.
ODLUČNOST NA DLANU
Andrija Vučemil, Glas (na)glas za glas, Graftrade – Riječki nakladni zavod,
Rijeka, 2001.
Što čovjeka tjera napisati pjesmu? Naravno da to najprije najbolje zna on sam. Naše zajedničko ljudsko iskustvo uči nas da poticaj za takvo nešto dolazi poglavito zbog želje za lijepim. Pisali su o tome mnogi, ne samo stari Grci i Rimljani, već mnogi pišu i danas. Spomenimo samo Steigera, slavnog teoretičara književnosti ili fra Kvirina Vasilja, slavnoga hrvatskoga filozofa. Vremena se mijenjaju, pravci u književnosti i mišljenju, ali uvijek ostaje ljepota i onostranost.
Andrija Vučemil, o čijoj knjizi »Glas (na)glas za glas« govorimo, zacijelo nije razbijao glavu ovakvim razglabanjima kada je pisao prve stihove donesene u ovoj knjizi. On je tada razbijao glavu nečim drugim. Jednostavno je gledao kako preživjeti, kako se oteti zlohudom vremenu. Zbog svoga uvjerenja i svoje odlučnosti živjeti to uvjerenje dospio je na zloglasni Goli otok. Tadašnji poklonici »svijetle budućnosti« pretvorili su taj otok u prostor gdje sadašnjost i budućnost postaju crni kao gluho doba noći. I još crnji. Stoga je bilo za očekivati da Andrija krikne crnim stihovima, kada mu se već pjeva u takvim uvjetima. Međutim, on je kriknuo stihovima nevinosti što privlače svojim stavom i svojom životnošću. Čitamo na kraju Sonetnog glasa (na)glasa da ga je počeo pjevati na Golom otoku o Uskrsu 1962., a dovršio u Rijeci na Svi svete 2000. Za mene su ovi stihovi ključ za odčitavanje svih kasnijih Vučemilovih stihova. Zrcale životnost i nesalomljivost. Nije stoga čudno da im prethodi slika dječaka Martina za kojega pjesnik u posveti kaže da je svojim dolaskom na svijet donio toliko radosti.
Znam da se s ovakvim govorom neće suglasiti bukači u današnjoj hrvatskoj književnosti. Za njih je govor o vjeri, životnosti, odlučnosti, ljepoti i tomu slično govor iz duboke mračne prošlosti. No, nećemo puno o njima. Radije ih prepustimo Ivanu Aralici koji ih naziva »fukarama« i Dubravku Horvatiću koji ih, pak, časti pridjevom »čergari«. Recimo samo da tražeći prostor za sebe, trebaju ga dati i drugima u istoj mjeri. Vučemil stupa takvim tragovima. Spomenimo samo njegovu pjesmu »Jedne rujanske večeri u Zagrebu, u Močvari«. Nije se složio s onim što je tamo vidio, izrekao je o svemu svoj sud i krenuo svojim putem bez želje da nekoga uvrijedi. Kao da poručuje da svatko sam plaća račun za svoje postupke. Nemoguće je odmaknuti se od zbiljnosti, ona nas uvijek čeka. Ako u močvari tražiš istinu, / (šapnu mi jedna mlada dama sasvim ozbiljno) / kako ćeš se blata osloboditi / i sveg ovog gliba prapovijesnog / u koji si upao, / tko će isprositi isop / a tko će nas poškropiti / ako se kao ovi ovdje previše zaglibiš / u svakodnevnom odmaku od zbiljnosti. (str. 51.)
Vučemil je svjesno u zbiljnosti do grla. Svojim stihovima razbija njezinu mrklinu i poručuje nam da trebamo biti svjesni borci. Progovorio je i o Vukovaru, i o pustolovima koji si umišljaju da nas trebaju naučiti životu, i o zaslužnim ratnim generalima koje tjeraju što dalje od sebe. U svim tim stihovima kao na dlanu prolama se odlučnost da se ne smije šutjeti, da se ne smije pokleknuti. Svjestan je zbunjenosti svoga naroda u određenim trenucima, njegove nemuštosti, ali stoji uz njega, vjeruje u njega. Teško mu je vidjeti kada ga varaju, ne daju mu uživati u slobodi koju je krvavo stekao. Još mu je teže kada to čine sinovi onih koji su ostali nekažnjeni za svoje davne grijehe. No, izdržati treba.
Bilo bi pogrješno zaključiti da Vučemil kroz svoje stihove bije samo neke svoje državotvorne bitke i ništa više. Ne, on se samo ne boji osvrnuti oko sebe i progovoriti. Moj Paule, oprosti / na ovakvu govoru / ali šutnja je opasnija / od ubojitog oružja u rukama (str. 41). Kroz Paula Celana, kojemu je posvetio Fugu Vukovarianu iz koje su navedeni stihovi, progovorio je čitavome svijetu. Kada govori o svome, onda govori o svačijem, svaka ljudska bol naša je svojina. One druge izvan svoga kruga ne doživljava kao neprijatelje, već kao prijatelje ako su ljudski kao on sam. Nisu li to, mogu se nazivati kako hoće, neće im otvoriti svoja vrata.
Nabrojimo sada naslove Vučemilovih ciklusa u ovoj zbirci, budući da sami za sebe puno govore: Sonetni glas (na)glas; Glas za Vukovar; Glas za susret; Glas za vrijeme; Glas za ljubav; Glas (na)glas za glas. Gledajući ih ovako poredane vidimo da to nije tek slučajno, pjesnikova nemoć smisliti nešto bolje. Od početaka, sjećanja stižemo do sadašnjosti. A ona nije nebremenita, već zahtjevna. Preispituje našu povijest i naš hod. Pritom je namrgođena. Pa kako onda da pjesnik ne progovori stihovima: glas (na)glas za glas praštanja / trebalo je progovoriti / mada će me neki posve sigurno / s mjesta posve visokog / prokleti zašto uznemirujem / njihove vode posve smirene (str. 102.). Hod je to prema estetici življenja, o kojoj progovara Luigi Pareyson. Umjetnost izvire iz života, život izvire iz umjetnosti. Važan je sadržaj, stil, materija, oblikovanje, tumačenje, kontemplacija, komunikacija… da bi se sve povezalo s drugim čovjekovim djelovanjima.
Promatrajući svijet oko sebe Vučemil se pobliže pita i o svojoj osobnoj sudbini, a ne samo o sudbini svoga naroda i ljudi dobre volje. Progovara o tome u ciklusu Glas za ljubav. No, ipak ni ovaj ciklus nije bez natruha drugih ciklusa i obratno. Bez obzira na sve životne nedaće, treba živjeti i ustrajno ići dalje. Zove nas na to glas za ljubav prema voljenoj osobi, glas za ljubav prema potomstvu, glas za ljubav prema okolišu u kojemu živimo, glas za ljubav prema običnim malim svakodnevnim stvarima, glas za ljubav prema… Tko bi sve nabrojio, ljubav je tako široka. Satkavši ove pjesme kao pjesme u prozi, na prvi pogled može nam to izgledati kao odudarajući pjesnikov potez od svega ostaloga. No, to je samo na prvi pogled.
Vučemil u ovoj knjizi koristi govor »ja« i »mi«. Nije važno čega je više. Sve je on to i sve smo to mi. Time učvršćuje povezanost u zbirci i daje joj bogatstvo. Ona je raznorodna i životna. Predstavlja ogroman doprinos onoj današnjoj hrvatskoj književnosti koja se usuđuje biti i »staromodna« i »ovomodna«, jednom riječju cjelovita. Sudjelujući u ocjenjivačkom sudu za dodjelu nagrade A. B. Šimić, o njoj sam zapisao: »U njoj susrećemo život u svoj njegovoj oporosti, ali s niti da se uspije unatoč svemu«. Zar ima išta ljepše i išta pjesničkije od ovoga?
NA RUBU
Josip Mlakić, Živi i mrtvi, VBZ, Zagreb, 2002.
Moram na početku prikaza knjige Živi i mrtvi od Josipa Mlakića izjaviti da sam bio vojni dušobrižnik tijekom Domovinskoga rata. Zbog toga je ova knjiga ne samo pokrenula u meni umjetničko spoznavanje, već i ono iskustveno. Tu je opet i moj odnos prema sadržaju o kome Mlakić govori. Kada se sve to sabere u cjelinu, onda se o Mlakićevoj knjizi ima štošta reći.
Ono što sam do sada čitao o Živima i mrtvima išlo je baš tragom samoga naslova: jedni su hvalili ovaj roman i dizali ga u nebesa, a drugi su ga pokapali. U međuvremenu je pridošla i nagrada s velikim novčanim iznosom. Pa se ti sad odluči i reci nešto svoje. A baš to treba, navlačenje na ovu ili onu stranu neće nas nikamo odvesti.
Čini mi se da je ključ odčitavanja čitavoga ovoga Mlakićeva djela na njegovim prvim stranicama. Zaostali borci na položajima koji su izgubljeni bez bilo kakve borbe, u sklopu pada drugih dijelova bojišnice, ne povlače se nego se izvlače prema svojima. Njima povlačenje, koje je druga riječ za bijeg, nije padalo na pamet. Ne svojom krivnjom našli su se u bezizlazju i ništa više. Pogađa ih odlazak suboraca prije nekoliko dana koji su se povukli dok još točno nisu ni znali kamo će događaji poći i neće li možda njihov položaj baš na ovim brdima biti vrijedan kamenčić u obrani ili čak više i od toga. Oni su ostali sve do onoga trenutka dok sve nije postalo bespredmetno. Poslije toga traže svoje boreći se kao lavovi da prežive i da i u tom izvlačenju nanesu što veće gubitke neprijatelju i oslabe njegovu udarnu moć.
U isto vrijeme dok priča o izvlačenju hrvatskih vojnika k svojima i na nove buduće položaje, Mlakić priča i o povijesti koja se na tom istom putu odigrala tijekom II. sv. rata. Meni se svidio taj njegov način prikazivanja radnje. Kolikogod Domovinski i II. sv. rat bili vremenski udaljeni jedan od drugoga, ipak su oni blizu. Ponovno se izravnavaju neki slični računi i ponovno pripadnici istih naroda žele ostati na istim prostorima. A više-manje su isti i oni koji ih tjeraju jedne na druge. Povijest kao da se jednostavno ponavlja. Likovi iz romana htjeli bi je okrenuti u ljepšem smjeru, ali sami ne mogu. Njima je se boriti i ostati svojima.
Budući da Mlakić za razliku od određenih suvremenih vrlo glasnih hrvatskih pisaca ne prikazuje hrvatskoga vojnika kao onoga tko ne zna za što se bori i pritom pravi strašne zločine, čudi me da si dopušta rabiti istrošene obrasce. Tako dok prikazuje ustaše i partizane počesto sve to miriše na riječi iz čitanki koje smo nekada davno morali čitati. Ne vjerujem da ne zna toliko povijest i sve njezine preljeve. Očito gleda kako je bolje da se u trenutnom sadašnjem vremenu odnosi prema likovima koji imaju takvu pozadinu. Uvijek može dobro doći, zlu ne trebalo. Slično se odnosi i prema svojim likovima iz Domovinskog rata. Htjeli oni ili ne, uvaljuje ih u svoj odnos prema rock i inim naraštajima. A oni jednostavno nisu takvi i kroz čitav roman Mlakić ih ne uspijeva dobro ugurati u te kalupe. To opet sliči kao dodvoravanje određenoj skupini kritičara i dodjeljivača kojekakvih nagrada i priznanja, odnosno ponovnom pribjegavanju načelu »zlu ne trebalo«. Svemu ovome treba dodati i jezik kojim se njegovi likovi služe. Znam ja dobro da su hrvatski vojnici psovali i ružno govorili, ali nikako ne mogu shvatiti da je baš do jedan vojnik takav. Moja iskustva s njima, govore drugačije. Zašto sve to Mlakiću treba? Već i sam sebi pomalo dosađujem s odgovorom da je to ponovno traženje crte manjeg otpora. Ta, hajte, molim vas, to je danas tako traženo. Što to izgleda silovanje stvarnosti i činjenica, nikome ništa. Spominjanje Boga i nošenje krunice oko vrata, to za Mlakića kao da je zabranjena tema. Oprostite, Bog je spomenut na jedan ili dva mjesta, ali u potpuno krivom značenju u kakvom ga obično nisu spominjali hrvatski vojnici. Bespredmetno je zbog svega ovoga govoriti o tome da je bilo i nekih vojnih dušobrižnika koji su hodali istim brdima. To bi za Mlakića izgleda bilo suviše sklisko područje.
Ne bih htio da ove moje riječi netko shvati kao pokapanje Mlakića i njegova uradka. Ima on i dobrih svojih strana. Kao prvu spomenut ću da se odhrvao da svoje likove prikaže u svjetlu narodnih junaka. Nisu to junačine koje nemilosrdno tamane neprijatelja i pritom veličaju svoju domovinu, već su to svakodnevni ljudi iz puka sa svim svojim nedostacima i vrlinama. U rat su krenuli ne iz mržnje, već iz ljubavi prema obrani svojih domova. Netko je pritom već prije na to bolje spremljen, netko slabije. No, nema mržnje, busanja u junačka hrvatska prsa. Izvlačeći se oni se takvima smiju i nije im jasno zašto to čine. Bilo bi, ipak, bezobrazno reći da je Mlakić opet ovdje na tragu svoga spominjanog priklanjanja. Ja jednostavno vjerujem da je on baš takav, da nepogrješivo slijedi crtu odlaska u rat većine hrvatskih mladića, pa i djevojaka. Što se to tamo poklapa s nekakvim smiješnim antiratnim stavom, dok rat bjesni, to uopće nije važno.
Gradnja rečenice bi svakako mogla biti i malo bolja. Osjeća se ponegdje kao da pisac nije imao dovoljno vremena da sve to izbrusi, kao da mu se žurilo da svoj uradak što prije izbaci na gladno hrvatsko tržište za dobrom književnom riječju iz nedavnih ratnih vremena. Time je nepotrebno opteretio svoj roman još jednim nedostatkom. To mu čak priznaju i oni kojima je veliko književno otkriće i stasalo ime. Morat će više razmišljati umjetnički, a manje trgovački.
Da bi popravio svoj način izražavanja, svakako nije potrebno neprestano spominjanje što njegovi junaci čitaju. Kao da nam se Mlakić želi pohvaliti da je čitao te i te knjige, odnosno poručiti nekome da nije baš zadrti nacionalist ako piše o hrvatskom vojniku. Ne bih se više mučio time da pogađam zašto baš točno to čini. Bolje da nas svega toga poštedi. Ako čitamo Mlakića, ne znači da baš moramo čitati i ono što on iz ovog ili onog razloga čita.
Spomenuh dobru književnu ratnu riječ. Da, treba reći da je Mlakićev roman Živi i mrtvi, ipak na kraju krajeva, zamjetna suvremena hrvatska književnost unatoč svojim određenim nedostacima. No, isto tako treba reći da je on ovim romanom došao na rub. Kamo će krenuti poslije njega? Možda crtom želje za slobodom i opstankom na ovim prostorima pripadnika njegova naroda ili možda crtom busanja u prsa da smo pripadnici nekakva internacionalizma, globalizma i sličnih krivo shvaćenih vrijednosti i nastojanja? Nitko to ne zna, ostaje nam samo čekati što će Mlakić učiniti. Pokazao se suviše dobrim piscem da bi sada prestao pisati, kao što su to neki drugi učinili unatoč nagradama koje su dobili po nekakvim čudnim prosudbama. Na početku romana Mlakić donosi jednu rečenicu koju je napisao Ivo Andrić. Je li to putokaz prema načinu pisanja budućih Mlakićevih uradaka? Ako i jest, bilo bi dobro da pogleda malo i Ivana Aralicu. Pustimo kraju političke ocjene o njemu. Ta i o Ivi Andriću se svašta pričalo i još priča. Umjetnička snaga i čestitost je, ipak, mjerilo svega.
Roman Živi i mrtvi završava susretom upravo živih i mrtvih na groblju kada oni koji su preživjeli izvlačenje zadnjim snagama prekoračuju crtu koja ih dijeli od slobode. Podsvijest mi govori da bi to ujedno mogla biti i Mlakićeva crta. Oslanjajući se na vjerski nauk koji je ponio iz roditeljskog doma, na svoje lutanje književnim poljem s ovim i onim usmjerenjima, upriličio je taj susret živih i mrtvih. Možemo ga shvatiti u vjerskom duhu kao sveopće izmirenje nakon smrti, a možemo i tako da, eto, duhovi kao u kakvom hororu ili fikciji, nasrtljivim načinima suvremenog izražavanja, lutaju ovom zemljom. Pa ti budi pametan! Jesmo li i mi, zajedno s Mlakićem, na rubu?
IZOŠTRAVANJE SLIKE
Mile Pešorda, Stablo s dušom ptice, Lipa, Kopar, 2002.
Došlo neko takvo vrijeme da događaje oko sebe možeš imati kao najobičniju potrošnu robu. Sjediš pred tv uređajem, nećemo o drugim tehničkim sredstvima, u ruci držiš daljinski upravljač i onda po želji biraš ono što hoćeš gledati, o čemu možeš razmišljati, ako ti se nakon svega razmišlja. Šport je neizostavno tu, kulture puno manje, nasilnih filmova podosta, a u posljednje vrijeme i pravog rata. Ljudi umiru, spomenici nestaju, diktatori odlaze jer se nisu znali prilagoditi. Gledatelj si koji stojiš sa strane. No, kako je to kada si potpuno unutra dobro to zna književnik Mile Pešorda, a i mi. Rodio se u tamnom vremenu komunizma, još dok je taj komunizam napinjao mišiće dokazujući svoju snagu pogubljenjima, tamnicama, diktaturom. Pešorda postaje pjesnikom u onim trenucima kada se počinje nazirati izlaz iz te tame. Čak štoviše, vrata su bila odškrinuta. Bilo je to samo za kratko. Netko je naredio da se ona zatvore, ne samo komunisti, već i vrli demokrati, a oni što su navalili k njima da se stave iza nekih drugih vrata. Pešorda je u takvom vremenu progovorio ne samo pjesmom, već i hrabrim činom. Potiče i supotpisuje Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku. Baš je to morao učiniti! Mlad pjesnik, željan uspjeha i sposoban, pa da tako neoprezno postupi. Pešorda se ne da smesti. Hajka počinje, ali on ide dalje.
Dok sam čitao Pešordine stihove baš mi se ovo usjeklo u pamet. Za mene je upravo to onaj ključ za pravilno odčitavanje njegovih stihova. Tko ne zna barem nešto od njegove životne pozadine, ne vjerujem da će se moći tako lagano kretati stihovima koje je ispisao. Oni su, naime, raznovrsni. Nije to mirna široka rijeka koja plovi Posavinom, već rijeka koja se probija i kroz ravnicu i kroz guduru. Zna da mora stići svome uviru, bez obzira na sve prepreke na koje putem nailazi. Zbog toga njegovo pjesništvo sadrži pamtljive, razumljive stihove satkane od bogatstva pjesničkih slika, ali sadrži i stihove svedene na tešku razumljivost, u kojima se čak i riječi počinju gubiti. Kao da time baca rukavicu u lice svima onima koji se busaju u prsa i viču da su suvremeni. I ja sam, evo, pa što, poručuje im Pešorda.
Za razliku od mnogih ovih »suvremenih«, Pešorda je duboko ukorijenjen u podneblje i povijest odakle potječe. Nije to naučeno poigravanje pojmovima, već životvoran odnos. Zbog toga poštuje one koji su nekako slično razmišljali. Spominje Antuna Branka Šimića, Kranjčevića, Baščansku ploču, Franu Krstu Frankopana, Brunu Bušića, ljude u svome kraju, pečalbare koji su otišli trbuhom za kruhom. Svaki od nabrojenih ima svoj usud, ali ostaje pupčanom vrpcom povezan s podnebljem i poviješću svoga naroda. Na ovaj način Pešorda nam poručuje da njegovi stihovi ne odišu samo vještinom građenja, već i dušom, shvatili to u vjerničkom ili nevjerničkom smislu. Ta je duša, ja bih tako rekao, pjesnička. Čas se dotiče dubokih općenito ljudskih tema: ljubavi, bola, radosti, ljepote okoliša, čas se dotiče milosti, titranja onostranoga u nama. Krivo bi učinio onaj tko bi Pešordu proglasio vjerskim pjesnikom, a isto tako i suprotno od toga. On je jednostavno pjesnik s nabitim odnosom prema svemu onomu što ga je oblikovalo. Svjestan je svoje slike, slike svoga naroda, slike svijeta oko sebe i pokušava sve to izoštriti. Nije zadovoljan, htio bi da to nekako drugačije diše i postoji. Zbog toga se hrve s događajima oko sebe, izgrađuje svoj stav i preko pjesme posreduje ga drugome.
Kada govori o kraju iz kojega potječe, Pešorda govori i o povijesti koja taj kraj pogađa. A ona je na žalost obično bila teška i zahtjevna. Zbog toga su ljudi njegova kraja postajali prekaljenim ljudima. Spomenimo pjesmu »Mudri ljudi«. U njoj Pešorda daje presjek povijesti kako se ona odrazila na ljudima. Srasli su »s kamenim pragovima koji toče snagu«, puše lulu, osluškuju zbivanja oko sebe »i dok stranci vijećaju za crnim stolovima / mudri ljudi dimove pradavne gorčine / ostavljaju urezane u zrak u kamen / u zemlju i kozje mlijeko«. Nije lako postati Pešordinim mudrim ljudima. U zapisu »Fragmenti, strah slobode« on o tome jezgrovito govori. »Odjednom, sluči se cijelo stoljeće zebnje, mračna zoro: mjesec je listopad – posvud fijuče bič gruzijskog brkonje i njegovih ovdašnjih reponja. / Majčin osmijeh žut / rasut po kamenju: / smilje! gle! smilje! / Kopač u zemlji do koljena, zemlja do prve grudine. Rana u Grudima, strah u kostima. A tamo, u hladu oraha, žandar sito hrče. / Zuji muha«. Zar ne, rekli bismo, to je to. Pešorda se vješto poigrava slikama ogoljenima do samoga njihova značenja i slaže ih u povijesni mozaik. Ne ostaje nijemim i bešćutnim na usud svoga naroda.
Naravno da bi Pešordi bilo puno lakše da se nije doticao ovakvih tema, da je sve to gurnuo pod tepih svoje duše. Lakše bi prolazio kroz život. Ne bi ga napadali u novinama, kako nekada, tako i danas, ne bi ga pokušavali ušutkati. Razmišljajući o Pešordinu književnom radu otišao sam na Internet vidjeti što tamo ima o njemu. Pronašao sam dosta stranica na kojima se spominje. Pojedinačno ga najviše spominje Feral Tribune sa svojom svitom. Susrećemo tu Predraga Matvejevića, Nenada Popovića i ine, sami demokrati, kako to oni vole reći. Izvještili su se u nadgledanju ruku pod ruku s raznoraznim udrugama koje niču kao gljive poslije kiše. Na njihovim je ustima pravda, čestitost, zalaganje za opće dobro. A Pešordi neki zabraniše pjesmu »Susret s Franzom Kafkom u mom uredu ili slovo protiv fašizma«. On njima, koliko ja znam, nije zabranio ništa. Samo se usuđuje govoriti, i to je njegov grijeh.
Jedan od načina na koji se Pešorda odupire besmislu oko sebe jest ljubav. Obuhvaća ona kako ono tjelesno, tako i ono duhovno. Za mene je najljepša pjesma iz ovoga kruga pjesama »Bez imena, bez obrisa«. Navješćuje se da je od svega najvažnija srž ljubavi, a to je blagost, blizina, toplina. »Nema više tumaranja, našla si me / Jutros. I nosiš u sebi / Poput ploda, poput ruže božanske, / koja te uzdiže u blagost«. Drugi nije potrošna roba, već živo biće s kojim se uspostavlja odnos i tako oplemenjuje i svoje i njegovo postojanje. Malo je to različito od stavova današnjeg potrošačkog društva, ali, Bože moj, što se tu može; i Pešorda je različit od književnika koji se u određenom krugu lančano proizvode. Što su nećudoredniji, narodnosno otuđeniji, bezvjerskiji, to su bolji književnici. Čak ih i nagrađuju!
U nedavnom ratu Pešordi je izgorio stan u Sarajevu. Netko je dobro gađao i točno ubacio granatu. Očito je znao što radi. Izgorjele su knjige, pisma, uspomene, rukopisi. Pjesnik je stavio put pod noge i našao se u Francuskoj. Uspio se snaći hodajući istim onim uličicama koje su zapamtile mnoge hrvatske sudbine. O jednome takvome govori u navedenom zapisu »Fragmenti, strah slobode«. Soba, spavač sanja, zvono na njegovim vratima, zvono na majčinim vratima, njezin krik i jecaj gusala »I Ivu nam našega uzeše«. Dodajmo k tome »Vukovarski coup de grâce« pa će nam biti jasno kako Pešorda diše. U tim teškim danima pokušava što više pomoći svome narodu. Zbližava se s onima među kojima se trenutno nalazi, priča im priču o svome narodu. Riječi ne ostaju bez odjeka. Nije važno što nakon »trećeg januara« naši vlastodršci to nerado spominju. U društvu je stvorena takva klima da ni američko-francuski film »Harrisonovo cvijeće«, koji govori o nama, nije previše obljubljen. Nedostatak mu je što govori bez pristranosti. Pa kako onda da takvi cijene Pešordino društveno djelovanje?
Što učiniti kada te život stisne, kada ne znaš na koju ćeš stranu? Govori o tome Pešorda u pjesmi u prozi »Praznina«. Hoćeš se izreći, tražiš srž, ne uspijevaš, bacaš sve te okove, bosonog trčiš opranim kamenjarom i počinješ »zazivati ime Marijino, zazivati svoje mrtve, zazivati mrtve ljubavi, zazivati, zazivati…« Treba zaista imati snage za ovaj krik, za ovaj korak. Sve treba pretvoriti u drugačije postojanje, kako Pešorda pjeva u pjesmi »Život vječni«. Nismo beskućnici, živi smo, postoji nešto i iza ovoga vidljivoga oko nas. Tko se usudi krenuti tim putom spoznat će što je mir, ljepota, smislenost.
Pjesnički jezik Mile Pešorde zaista je bogat. Pun je slika koje su katkada složene na iznenađujući način. Očekuješ jedno, a ono se događa sasvim nešto drugo. Nije mu stalo do nekih posebnih zakonitosti, stalo mu je da nešto izreče. Sav je zaposlen, u pokretu, što se jasno vidi na načinu njegova izražavanja. Gradeći svoj stil i svoj jezik rabi riječi koje mogu najbolje izreći njegovu namjeru. Na taj su način žive, nisu mrtva slova samo poredana jedno pored drugoga. Pomoću njih izoštrava svoju sliku svijeta. Ne služi se daljinskim upravljačem, već oštrinom svoga pera. Slike koje nam očišćene predaje pogađaju nas i tjeraju na razmišljanje. Pa zar je baš bilo potrebno da nam se dogodi i komunizam, i ovaj posljednji rat, i zatvori, i … još mnogo toga.
Pešordu zaista treba čitati. Podrazumijeva se, ne očima onih koji traže odstupanje od propisanih stavova u njegovim djelima. Treba ga čitati očima nade, uspjeha. Iako na mnogo mjesta govori o patnji u ovom i onom obliku, Pešorda nikada ne očajava. U njegovu pjesništvu nada uvijek ima zadnju riječ. Proći će i ovo i ono, ali će ostati to kako smo se ponašali u takvim trenucima. Pešorda očito ide dalje.
USPOREDBE
Marko Matić, Zorojavnik, Dan, Zagreb, 2003.
Dok pokušavam raščlaniti svoju misao o pročitanoj Matićevoj knjizi, na um mi pada proslavljeni židovski pjesnik Primo Levi. Svoj uspjeh ponajvećma zahvaljuje pjesmama ispjevanima o povijesnom usudu svoga naroda. U Zapadnoj Europi ne viču da je zbog toga nacionalist i tome slično. Ako se jednoga dana dokopaju Matićevih pjesama, to će mu zacijelo reći. A on samo, poput Levija, promišlja što se to zbivalo i zbiva s njegovim narodom. Koja je, dakle, razlika između njih dvojice? Hm!
Znakovit je sami naslov knjige: Zorojavnik. U sklopu iznesenoga u knjizi mislim da je to najbolji naslov koji joj se mogao dati. Izvučen je iz pjesme »Listopadska panorama trga 1987.« Izgledaju nam davne, a to su tako blize godine. Mnogo toga nije bilo kao danas. »u nedostatku / pogleda / na spomenik / za odrasle / djecu vrte / na kandžama / gipsanog zorojavnika« Da je ovu pjesmu objavio kada je nastala, tko zna koliko bi zatvorskih godina dobio. Komunistička strahovlada mljela je sve pred sobom. Ipak, bilo je onih koji su se usuđivali opirati na različite načine. Smiješno je stoga upinjanje Jurice Pavičića djelcetom »Ovce od gipsa« i Vinka Brešana filmićem »Svjedoci« da nas, tobože, oslobode od straha. Kojega straha? Onoga iz komunističkog vremena ili ovoga kada smiješ objelodaniti što ti padne na pamet? Matić neizravno odgovara i njima. Sanja svoju slobodnu domovinu i ne da se smesti suprotnim mišljenjima.
Matićeva zbirka pjesama sastoji se od četiri ciklusa: Općenite, Domorodoljubne, Osobne, Njihove. Ne, nisu ovo oznake za pripadnost pjesama, već naslovi ciklusa. Očito se pjesnik nije trudio, kao za naslov knjige, pronaći im neko pjesničkije ime. Mislim da bi bilo bolje da jest. Usredotočio se, naime, više na misao koju želi izreći, a manje na oblik kojim će to učiniti. Sav je zauzet, hoće nešto viknuti. Zbog toga govori sebi, govori njima, govori svima, govori svojoj domovini. Koje su mu pjesme jače? Bilo bi nepravedno tako ih sveukupno promatrati. Jedino bi se moglo birati one najuspjelije i ništa više. Ne znam koje su piščeve namisli, ali ne bi bilo loše da na temelju svakoga od nabrojanih ciklusa napravi novu zbirku. Bio bi to dobrodošao prilog obogaćivanju tema njegova pjesništva.
»Ovo je / vrijeme / nesreće / neizmjernog razočaranja / raznog jala« (Nevrijeme). Ovako glase neki stihovi prve pjesme prvoga ciklusa. Zrcali se u njima Matićev pogled na cjelokupnu čovjekovu stvarnost. Razočaran je onim što vidi, htio bi da je to drugačije. Svijet koji nosi u sebi ne može stati u kalupe koji mu se svakodnevno nude. Zbog toga poput proroka diže prst i govori što vidi. Misli mu još nisu zastarjele. Dovoljno se sjetiti Ruande, Hrvatske, BiH, Iraka…, da ne nabrajam dalje. Nesreća do nesreće u koju su umiješani tuđi prsti. A stradavaju domaći ljudi, i prije i poslije nesreće. Zatvorske se godine dijele kao na tekućoj vrpci, tenkovi brekću pred bankama i spomenicima kulture. Povik sveudilj odjekuje: nosimo vam demokraciju. »kao da je / vrijeme / smaka // vrijeme / od Boga / razmaka« (Nevrijeme).
Domorodoljubne kipte od nacionalnoga zanosa. Sjećaju se prošlosti, sadašnjosti, misle na budućnost. Daleko je to od domorodoljublja jednoga Vuka Draškovića, nekoć komšije, sada susjeda. Nema mržnje, poticanja opakih stanja. Matić samo voli svoje i ništa više. Jedno ovakvo nastojanje opaža se kod svih današnjih, a i prijašnjih, hrvatskih pjesnika. Suprotan primjer teško je, vrlo teško naći. Bogu treba zahvaliti da je to tako. Svoje se voli, a tuđe poštuje. Samo na ovakvoj postavci bit će moguće graditi mir na prostorima na kojima se nalazimo, ali i mir u čitavoj Europi. Da je ona drugačija, i ponašanje bi na ovom prostoru bilo drugačije. Ne bi se tražili svoji sebični probici na uštrb naroda koji se tamo nalaze. Samo mudre glave mogu riješiti teška, zgusnuta stanja. Svjestan je toga Matić i zbog toga se brine o vođi, poglavaru. Htio bi da je čvrst, pravedan, naš. A je li, odnosno jesu li takvi? Odgovara on otvoreno i na to.
Najmanji je ciklus s »njihovim« pjesmama. Ali to ne znači da nije najubojitiji. Bez aluzija, govora u znakovima, Matić otvoreno kaže o kome se radi. Tako mu podnaslov pjesme Nedoresti glasi: Stipici, Zlatkici, Ivici. Ovakve njegove pjesme mogu se pribrojiti epigramima, iako ih pisac nije ispisivao baš s tom namjerom. Približava se time pjesništvu Zdravka Gavrana, posebno njegovim Paprenjacima. Dosta mu je bilo neizvjesnosti, poigravanja sa sudbinom naroda i onima koje drži odgovornima za to viknuo je u lice što misli da ih pripada. »kad ćeš već jednom progledati / dragi moj hrvatski narode?« (Nedoresti). Podrazumijeva se da se možemo s njim složiti ili ne, ali je dobro da je došlo vrijeme slobode kada se i ovakve stvari mogu javno izreći. Ovih dana novine pišu o nekim događajima koji opasno mirišu na istinitost. Mislim da pisac uživa u opravdanosti svojih zaključaka.
Osim naginjanja epigramima Matić naginje i aforizmima. Čak ima pjesama koje su cjelokupne jedino to: aforizam. »samo / u mislima / može se / more / nadmostiti« (Pokušaj). I kad nastoji zbijeno govoriti, vatren je. Životnu mudrost koju iskazuje crpi iz životne mudrosti svoga kraja. Dobro se to osjeća u pjesmama koje je nazvao »osobnima«. I njihov ugođaj i njihov jezik odišu duvanjskim krajem. Svijest o krunjenju Tomislava za prvog hrvatskog kralja baš tamo, kao da svima iz tih krajeva nikako ne može izići iz glave. Dobro je da je to tako. Kamo sreće da svi nosimo živu svijest o događajima iz naših krajeva. Ne bi nas, naravno, to smjelo učiniti samo ljudima svoga kraja, nego ljudima koji pripadaju najprije svim hrvatskim krajevima, a onda europskim itd. Samo tako može se čitav život ostati djelatnik na privremenom radu i to zaista biti. Mudrost je velika, ali naizgled jednostavna, zar ne?
Vratimo se opet početku ovoga ogleda. Matić – Primo Levi. Pjesnik uz bok pjesnika. Na stranu njihova glasovitost. O dopuštenosti se radi. Ne vjerujem da je Primo Levi molio nekoga da mu dopusti pjevati kako je pjevao. Ne čini to ni Matić. Ide svojim putom i ne zaboravlja čiji je najprije pjesnik. Kamo sreće da ih je više takvih danas u hrvatskom narodu. Nadam se da će uskoro svanuti nova obzorja. Treba se samo boriti, boriti. Ni Levijevom narodu nitko nije i nitko ne nudi ništa na tanjuru, bez obzira koliko nam to možda izgleda drugačije.
KRIŠKE ZRELOSTI
Zdravko Gavran, Paprenjaci, Alfa, Zagreb, 2003.
Zapadna uljudba pamti epigrame još od vremena starih Grka. Oni su ih zaista znalački ispisivali. Postavili su time čvrste temelje za njihov hod kroz povijest književnosti. U hrvatskoj književnosti danas nam dolaze kroz pero Zdravka Gavrana. Nije nam jasno zbog čega se opredijelio baš za njih. Možda zbog toga da bi mogao reći mnogo toga što misli da ima reći. Iako se danas, naime, dosta govori, potrebno je govoriti možda više nego ikada. Jednostavno je puno riječi, a malo sadržaja.
Gavranovi epigrami nisu prazne ljuske, već rijeka bogata životom. Teku u svojoj bistrini i daju nam osjećaj zdravlja. Dotiču se ljudskih zanimanja, uljudbe, obitelji, domovine, hrvatske stvari, politike, svenazočne globalizacije, ali naravno i nutarnjeg piščeva svijeta. U svojoj su srži slatki, govore o bitnim stvarima, iako je sve posuto paprom. Dobro je stoga da čitava knjiga nosi naslov Paprenjaci. Dostojanstveno i ozbiljno Gavran izlazi u svijet i govori o njemu. Njegove riječi lagano probavljaju svi oni koji su zdravi.
Samo nas zrelost može spasiti. Ona nam ne da praviti krive korake. »Uvijek mu nešto, / još, nedostaje; opsjednut strahom / – da zaostaje.« (Karijerist) Zar ne, ima Gavran itekako pravo? Svjedoče to i sljedeće njegove riječi: »Smjesa sumporna, / pare se puše; / vonj ispunjava / septične duše« (Psovači) Ove njegove riječi zacijelo neki neće pozdraviti. Oni su danas psovku proglasili nečim vrijednim, čak umjetničkim izrazom. Bi li im možda Gavran rekao sljedeće: »Nekoć zbog nje su / sijevale sablje; / sad i vitezi / drže se – bablje« (Čast) Nema nam druge, moramo se ponovno vratiti nekim zaboravljenim vrijednostima, bez obzira koliko vikali oni koji trabunjaju u sadašnjosti.
Što reći o ljudskim znanjima? Gavran ih nimalo ne štedi, iako ih drži potrebnima. Ustvari on ih pere od raznih povijesnih naslaga. »Jedni tješe te, / drugi te liječe; / trećih spasi se / tko im uteče.« (Liječnici). Mnogi od nas znaju je li ovo ovako. No, da bi puno toga moglo i trebalo biti bolje, zacijelo je tako. Samo, je li to baš lagano postati, ako je društvo oko tebe kao brod u oluji? Ne mora ono samo biti krivo toj oluji. I neki drugi mogu tomu kumovati. »Igre srčanost / strana je njemu; / samo prekršaj / traži u svemu«. (Sudac) Znane su nam ove riječi. Samo nakaradan sudac može pokušavati žrtvu pretvoriti u napadača pozivajući se na jednaku pravdu za sve. A je li to ispravno postavljena prosudba?
»Porez sezonske / obijesti, tlapnje; / snobu mijene su / uzročnik patnje.« (Moda) Poruka ovog epigrama zaista gađa u srž. Moda je svenazočna, tako ozbiljno razgovaraju o njoj da se čovjeku učini da nazoči nekoj filozofskoj raspravi. A radi se samo o tome da se obučemo pristojno i ništa više. Međutim, čovjekov trgovački duh tu je našao prikladno mjesto zarade i ne da se odatle istjerati. Prožeo je na žalost čitavu današnju našu uljudbu. Vrijediš koliko si tražen na tržištu. »O tempora, o mores«, rekli bi dobri pisci epigrama Rimljani. Na žalost, u jednom povijesnom trenutku, zaboravili su to, odali se užicima i carstvo je propalo. Spominjemo ih danas samo u knjigama. Nije valjda da ih spominjemo i na ovakvim mjestima: »Mjesta birana, / što tješnja, uža; / kavica kratka, / spika – što duža.«? (Kafići)
Gavran nije posvetio puno epigrama obitelji. Ipak, iz onoga što je napisao može se puno toga pročitati. »Starom je bila / čvrsta osnova; / smiješna je novom / konju potkova.« (Dužnost) Danas se ova stvarnost zaista lomi na obitelji. Da bi živjela mora se osloniti na dužnosti, a mnogo toga u društvu je drugačije. Pokušava se nametnuti uljudba koja naviješta da je sve dopušteno. Svakom razumnom čovjeku je jasno da se jedno takvo društvo ne može održati. Što obitelj treba učiniti? »Postoji da bi / mogla služiti; / nemamo joj se / kad odužiti.« (Baka) Pitanje je samo hoće li sutrašnje bake znati što je pisac htio reći ovim aforizmom.?!
Eh, da, lijepa je hrvatska domovina. Gavran joj se divi. Zbog toga je ove svoje epigrame posuo s najmanje papra. Usuđujem se postaviti samo jedno pitanje: što je to domovina? Je li to područje samo do granica koje su nastale na ovakav i onakav način ili seže i s onu stranu granica gdje je isti narod konstitutivan? Možda je najbolje da na ovo odgovori neki drugi pisac epigrama, ali s onu drugu stranu granica. Bit će to dobar prilog zbližavanju, o kojemu se neprestano govori na ovome našemu Zapadu. Opet jedno pitanje: što oni kažu, jesmo li na Zapadu?
Uvedoše nas ove riječi i u Gavranov govor o hrvatskoj stvari. Započinje žestoko: »Vrlom Zapadu / stalno na rubu; / divljem Istoku / stalno na – zubu.« (Hrvatska I.) To su ujedno vrata za otvaranje njegove daljnje misli o kobi hrvatskog naroda. Spominje, naravno, i Bleiburg, i Tuđmana, i Haag… Trpka je to povijest. Pokušajmo iščitati što o njoj misli Gavran. Čini se da mu nije drago da neprestano govorimo kako nas netko ugrožava. Njemu je draže da se sami više pouzdajemo u svoje snage. Zbog toga osuđuje hrvatski jal, a traži ugledanje u povijesne ličnosti kao što su Tuđman ili jedan Matoš. Svjestan je da se pri svemu tomu može stradati, kao što su stradavali branitelji. Najprije Domovinski rat, a onda Haag. Ljudskom je razumu sve to teško dokučiti. Gavran opominje na izdržljivost.
Bilo bi dobro ako bi političari poslušali kucanje bila svoga naroda. Dogodi se na žalost, da to ne čine. Takvi zacijelo nisu pročitali sljedeći Gavranov epigram: »Misle naivni / vlast da je slašću; / reć' je preblago / i da je – strašću.« (Vlast) Političari koji nisu dobro shvatili svoju ulogu veliko su zlo za svoj narod. Uvode ga u opasne povijesne vode koje prijete potopiti ga i izbrisati s lica zemlje. Svatko razuman kaže da se to ne smije dopustiti. Zbog toga Gavran kori sabornike, htio bi da su uzor domoljublja, a ne oni koji zbog osobnih probitaka šuruju s kojekakvim probisvijetima. Njegov nam životopis svjedoči da zna o čemu govori.
Kakvi bi to bili današnji epigrami kada bi propustili progovoriti o globalizmu! Vrišti sa svih strana i ne može ga se mimoići. Gavranu je, izgleda, sve jasno. »Kači tko jači – / sve s opravdanjem: / svijet se sređuje / tim poravnanjem«. (Globalizacija) Je li i nama jasno? Gavran kaže da se neki trse izbrisati razlike među ljudima. Za njega su takvi dangube. Ako smo zreli, znat ćemo kako postupati. Svi kažemo da jesmo. Netko će jednoga dana donijeti pravorijek. Dotle ćemo se morati nositi s globalizacijom, htjeli mi to ili ne. Sada je jednostavno takav čas. Sučimo se hrabro s njim.
U epigramima »za svoju dušu« Gavran ustvari progovara o temeljnim stvarima života. Daje nam naslutiti da su to i za njega temeljne stvari. Na taj način još jedanput otkriva bit svojih epigrama: ozbiljnost, zrelost i tome slično. Zbog toga su njegovi epigrami poput lijepo poredanih kriški. Prolaznici ih uzimaju, kušaju i idu dalje. Baš za svoju dušu, kako bi rekao Gavran. Nemojmo se ni mi ustezati. Ta i papar je sastavni dio jela.
SVIJEĆE U TMINI
Zdravko Luburić, Molitva tmine, Kalke-Verlag, Stuttgart, 2004.
Ime pjesnika Zdravka Luburića nije toliko poznato domovini, ali je domovina poznata njemu. U svojim djelima neprestano joj se vraća. Domovinski rat duboko ga je obilježio, iako tjelesno nije izravno sudjelovao u njemu. Ali je zato u književnosti otvorio svojevrsnu bojišnicu u obranu domovine. Jedno od takvih njegovih djela jest Molitva tmine. Dobio je za njega uglednu nagradu A. B. Šimić. Time mu je domovina odala počast u književnom i svakom drugom pogledu.
Sam naslov knjige zavarava i po meni nije najsretnije odabran. Tmina ne može moliti, ona ubija. Jedino se može moliti u tmini, iz tmine i tome slično. No, pjesnik je tako htio i jedan naslov ne može umanjiti vrsnoću čitavog djela. Tu bismo mogli dodati i nejednako navođenje broja poginule djece (negdje 28, negdje 29). Ipak, mislim da se sve ovo i slično može pripisati lektoru i korektoru. Luburić je davno otišao od domovine i poneki izraz može mu ponekada »pobjeći« dok nastoji pisati na hrvatskom i njemačkom.
Njegov rukopis danas je prepoznatljiv u rukopisu židovskih, palestinskih, kurdskih, sjevernoirskih i sličnih pjesnika. Zbog različita razloga narod se našao na vjetrometini i kuša se održati kao narod. A to nije lako. Zbog toga pjesnici imaju manje vremena nego druge njihove kolege po svijetu okrenuti se opisivanju dokonog svakodnevnog života. Smrt je na djelu i nemilosrdno zoblje ljude. Tko može ostati šuteći na sve to?
Snažan je krik koji se probija kroz stihove Luburićevih pjesama. Nije riječ o okorjelim prekršiteljima zakona, pustolovima, riječ je o djeci kojima nije pružena prilika živjeti. U ime »interesa« pušten je napadač da pokuša ostvariti naumljeno. Žrtva se branila čime je mogla i znala, u početku gotovo samo hrabrim srcem. Djeca nisu bila u postrojbama, ali su ginula pred zgradama, na igralištu, u školama. Napadač nije birao ciljeve. Ginulo se nesmiljeno i počesto u tišini. Određenim sredstvima društvenog priopćavanja po svijetu naime nije bila važna nepotrebna smrt, bilo je važno kako se ta smrt treba očitati, kojim probicima treba poslužiti. Pjesnik je bio svega toga svjestan dok je pisao svoje stihove. Htio je nepravedno prekinutoj dječjoj igri izgraditi trajan spomenik. U tome je uspio. Pjesme se čitaju kao optužba svima onima koji misle na rat, kao hvalospjev svima onima koji misle na mir. Svijeće su koje gore u zapaljenoj tmini. Ne može ih ništa utrnuti. Snaga su im nevini mladi životi.
Nije Luburić prvi koji ispisuje ovakav književni rukopis. Svakako se treba prisjetiti slavne »Spoon River Anthology« od Edgara Leea Mastersa. I tamo su u pjesmama opisani ljudski životi. Jedna od velikih razlika je u tome što su oni umirali »svakodnevnim« smrtima. Ako je se njome Luburić i nadahnjivao, on je ipak stvorio samosvojno djelo. U hrvatskoj, a valjda i u europskoj književnosti, ostat će upamćen kao lirik koji svojim pjevom dotiče sva bitna događanja u svome narodu i povezuje ih s drugima. Ponovimo da je on i pjesnik koji pjeva na njemačkom. Time je ušao još dublje u europsku književnost, obogatio je svojim pripadanjem njoj i svojoj užoj domovini. Zacijelo mu nije lako u tome. No, to je još jedna od životnih kobi suvremenog hrvatskog književnika. Jednostavno treba dokazivati neke očite činjenice.
Pjesme nose imena onih o kojima se govori. Na kraju zaključujemo da je čitav jedan razred zbrisan s lica zemlje. Imena su stvarna, kao i mjesto na kojemu se sve događa: Slavonski Brod. Na temelju saznanja o pojedinom liku pjesnik iznosi svoje poglede na rat, međuljudske odnose, život općenito. Kako snažno i stvarno zvuče riječi pjesme »Mama, poginuo je Bojan iz moga razreda«. Sve je tu već rečeno i već viđeno. Krik zbog nepravde, želja za slobodom vrište u nebo. »Žeđ je otvorila tišinu školjke pokojnika; / Bojanom je krenula u srce čista tamna šapata, / u boravište, kamo dvanaest plakanja u upaljen put zure / od tamnih srebrnih svirala pokošenih, / o, te umrle hrvatske nježne ruke!«
Pozoran čitatelj primijetit će kod Luburića, a i kod mnogih drugih hrvatskih pjesnika, vrlo zanimljivu crtu. Dok pjevaju o nedavnim ratnim strahotama, ne pozivaju na mržnju, osvetu, čak počesto i ne spominju ime napadača. Usredotočeni su na besmisao zla, htjeli bi ga protjerati iz svoga, ali i iz života drugih. Njima je do toga da kažu da svatko ima pravo na slobodu, pa i onaj tko napada. Mržnja, osveta... zarobljuju, čine nas manje ljudima. Veličanstven je to stav, stav onoga tko svoj položaj žrtve nije uprljao unatoč svoj dubini boli. Iz takvoga stava nastalo je i to da su hrvatski branitelji oko vrata nosili krunice, što nikoji drugi vojnici nisu činili. Svjestan svega toga Luburić je otvoren prema onostranosti, iako bi pogriješio svatko onaj tko bi ga sada zbog toga prozvao religioznim pjesnikom. On jednostavno živi i opjevava svoju ljudskost u svoj njezinoj širini i ništa više.
Dok čita Luburićeve pjesme, čovjeku se neizostavno postavlja pitanje što je to suvremenost? U mnogim njegovim pjesmama naime nailazimo na dah tužaljki, himni, elegija... Budući da rabi ta pjesnička sredstva, je li manje suvremen od nekog drugog pjesnika koji je od njih daleko tisućama svjetlosnih godina? Mislim da nije. Bitno je ono o čemu se pjeva, a tek potom način na koji se pjeva. Dobar pjesnik znalački će spojiti sva dosadašnja pjesnička sredstva i suvremenost radnje. A Luburić zacijelo jest dobar pjesnik! Uvjerit će se u to svi koji ga budu čitali. Neće to biti samo domoljubno nastrojeni pojedinci, već i ljubitelji vrsnoga suvremenoga pjesništva. Luburić njime samosvjesno vlada.
Pjesme u zbirci Molitva tmine nabijene su životnom pjesnikovom snagom. Pršte od uranjanja u temu, od želje za čistoćom pjeva. Time vraćaju dostojanstvo današnjem pjesništvu uopće. Puno je naime danas površnog pjevanja. Luburić zagledan u daljinu stvara svijet koji nam donosi blizinu. A ona je tako duboka i tako potrebna. Mogli bismo je usporediti sa znakovima pokraj puta. Usmjerava nas kamo nam je krenuti. Luburićeve pjesme upravo su takve. Zanatski primjereno i vokacijski dostojanstveno približuju nas istini i čine više ljudima. To zna učiniti samo pravi, vrsni pjesnik.
GARDINI SINOVI
Ivica Đovani Matešić – Jeremija, Takvo zar bilo je lice tvoje, Narodni list, Zadar, 2004.
Čim mi je pisac, na moju zamolbu, poslao ovu knjigu, nisam je po običaju ostavio da pričeka neko vrijeme, nego sam je pročitao. Tek sam je tada ostavio na policu za knjige da se u meni slegnu dojmovi o pročitanom. I tako sve do ovih dana. A oni su ponovno gusti, napad dijelova međunarodne zajednice bjesni svom žestinom. Na žalost najljepše vrijeme za razmišljati o Matešićevoj knjizi.
Na iskrena i nepokvarena čitatelja knjiga ostavlja dubok i žestok dojam. U sebi nosi tri sloja koja obilježavaju većinu hrvatskog pučanstva: rodoljubni, vjernički i osobni. Gusto su isprepleteni, ali ne zbog svjesnog piščeva nastojanja, već zbog toga što on živi takvu stvarnost i prenosi je na papir. Ipak, ne muči se on nikakvim dogmatskim dokazivanjem bilo čega. Zbog toga knjiga ima svoju izvornost, prepoznajemo da je to nešto što do sada nismo imali priliku čitati, naročito ne u našemu hrvatskom društvu.
Knjiga svakome neće biti razumljiva, naročito ne onima koji se još opijaju jugoslavenštinom. Neće je shvatiti ni raznorazni internacionalisti, branitelji svega i svačega, samo ne hrvatskih prava i prava bilo kojeg čovjeka na ovoj zemlji na slobodu, dostojanstvo... Unatoč tome, izgleda da je ova knjiga predodređena na nenapadanje. Ja barem do sada nisam čuo nešto posebnoga u tome smjeru. Uzrok tomu je, čini mi se, njezina životnost, izočnost svake želje da se nekoga napadne, pokuša mu se dokazati da je u krivu. Ne, piscu to nije namjera. On samo govori o onome što se zaista događa, što se čak može zabilježiti i statističkim brojem. Pritom je iskren i to prodire u srce kako istomišljenika, tako i neistomišljenika.
Pisac nije u više-manje unaprijed zadanom roku dovršio svoju knjigu. Nastala je kao i prijašnje njegove knjige: pisanjem u zadarskom Narodnom listu. Čak se na tome i zahvaljuje i naglašava da je taj list uvijek bio uz Domovinski rat. Kako je to lijepo čuti! Svjedoci smo da ima hrvatskih listova koji niti su bili niti su sada uz Domovinski rat. Oni vode neke druge, samo njima znane ratove. Imaju i svoje pisce koji će o Domovinskom ratu pisati kao o nečem ružnom upinjući se dokazati da su samo uz istinu. No, da su takvi pisali o onome o čemu piše Matešić, danas ne bismo imali potresno svjedočanstvo jednoga vremena, već nazovi ćudoredno zgražanje nad ljudima koji su bili u Domovinskom ratu. Govorili bi o njima kao o budalama, prevarantima, drogerašima, ratnim zločincima itd, itd. Sve već viđeno. Zbog toga hvala Matešiću što se nakon svog ratnog puta prihvatio pera i krenuo u novi boj: obranu istine od onih koji je zatiru.
Teško je reći kojim književnim oblikom pisac piše. Najbliži smo ako kažemo da je to ogled. Pisac se time ne zamara. Mnogo mu je važnije reći ono što ima. A mnogo toga ima za izreći. Zbog toga knjiga prelazi i u roman pisan na način ogleda o događajima tijekom određenog vremenskog razdoblja, u ovom slučaju 13. prosinca 2001. – 18. prosinca 2003. Koliko samo likova, koliko samo događaja, čak i u jednom jedinom ogledu ili poglavlju romana!? Zbog toga ova knjiga zbunjuje strogo školske književne kritičare. Oni su naučili da se književnost tako ne piše, a pisac je naučio da je građa književnosti puno važnija od ustaljenih i priznatih oblika. Sa svoje strane ja mu se pridružujem. Tek kada se ima dobra građa, može se razmišljati i o književnim oblicima. Dotle, sve je to uzalud.
Građa, ako se usudimo tako reći, Matešićeve knjige jesu on i njegovi suborci u spomenutom vremenskom okviru sa svom onom duhovnom prtljagom iz Domovinskog rata. Na njih su nasrnuli svakodnevni događaji bez imalo isprike i grižnje savjesti, pa nije čudo da iskre vrcaju. Nema glavnog lika, osim ako to nije Garda koja je ujedno i tema ove knjige. Oni su samo njezini sinovi i ništa više. Onakvi kakvi jesu, sa svim svojim slabostima i prednostima, jednoga dana odazvali su se zovu Domovine i pošli u rat. Postali su hrvatska garda. Nisu se borili za činove, dobro plaćena radna mjesta, položaje i tomu slično, borili su se za dostojanstvo življenja, za slobodu koju su njima i njihovoj Domovini neki uporno krali. Unatoč pogibeljnosti ratnog puta, poteškoća nije bilo. Znali su što žele i to je sve rješavalo. Poteškoće su nastale u miru onoga trenutka kada su se raznorazne protivne sile udružile omalovažiti i poništiti njihovo postignuće. Taj je sraz zabolio, mnogi se nisu najbolje snašli. Izvan je to sve dosadašnje logike. Još se nikada nije dogodilo da su pobjednici u svojoj državi morali dokazivati da su upravo to: pobjednici, a ne nikakvi lopovi, ubojice, palikuće, ratni zločinci. Matešić i njemu slični Gardini sinovi srećom shvatili su o čemu se radi. Rat je ponovno započeo, ali se više ne vodi oružjem, nego potpuno drugačijim sredstvima. Kao i prije, odnosi žrtve, ne samo u duši, već i u tijelu. Gardini sinovi u procjepu veličine žrtve i sure stvarnosti čak dižu ruku na sebe; ne mogu gledati gladnu ženu i djecu, trpjeti nepravde, oni su se borili za nekakav drugačiji svijet, nekakvu drugačiju Domovinu. Drugi Gardini sinovi nastoje im pomoći, dati im snage da izdrže. Tako je Matešićeva knjiga opis nemilosrdne utrke između života i smrti, kada ta trka uopće ne bi smjela biti. Vjerujem da će se jednoga dana naći netko tko će ovu knjigu staviti na filmsko platno. Njezini likovi, njezini junaci, to su zaslužili. Bit će to optužba dijelovima međunarodne zajednice i njihovim pomagačima ma gdje se nalazili.
Stil i jezik knjige su, recimo to tako, matešićevski. Rečenice su britke, ponekada kratke i jasne poput vojničkih zapovijedi. Red riječi u rečenici nije uvijek uobičajen, slijedi misaone tokove svoga pisca, a ne najstrože uredbe pravopisa. Matešić je duboko uronjen u temu, s njom živi i svoja nutarnja razmišljanja jednostavno stavlja na papir. U tom zanosu, u toj krvavoj igri, riječima slika stvarnost koja prolazi kroz njega. Zbog toga je njegov stil takav kakav jest. S druge strane nije se opterećivao postati piscem. Sam kaže da je to bilo slučajno, pišući za novine o onome što ga boli i što nas boli. Na taj način izrastao je u samosvojnu književnu ličnost o kojoj će književna kritika još trebati govoriti.
Iako bi bilo za očekivati, Matešić ne upada u patetičnost i osjećajnost. Od toga ga spašava njegova borbenost, zauzetost ne pustiti se tijeku događaja i nakon svega doživjeti poraz. Razmišljanja kojima su tekstovi protkani nisu puko moraliziranje, naprotiv to je grčevito traženje istine, krik pravednika pred narastajućom nepravdom. Na taj način ta su razmišljanja lišena suvišnosti, postaju ulaženje u bit stvari i bit napisanoga. A svrha je svakog dobrog književnog teksta da nam poruči nešto dobro! Nije ovakav stav valjda moraliziranje?
Matešić je postao priznatim piscem događanja iz Domovinskog rata. Koliko ih još ima takvih u hrvatskom društvu? Na žalost, premalo. Pisci su nam još u jugoslavenskim i inim maglama. Takvi još ne mogu prihvatiti pomirenje na svim razinama koje je donio Domovinski rat: nije važno jesmo li na tzv. ljevici ili desnici važno je da smo državotvorni. Matešiću to ne treba objašnjavati. Stvarajući književnu ličnost osvijetlio je i svoju ljudsku ličnost. Iskazao se kao cjelokupan čovjek. Njegovo djelo nadživjet će dnevnu prolaznost i postati prepoznatljivim kamenčićem u našoj boljoj budućnosti. Tada će neki drugi hodati ovom zemljom i ocjenjivati kako smo se to ponašali. Život, dakle, neumitno ide dalje, a mi ga možemo biti dostojni ili ne.
U VRTLOGU POVIJESTI
Hrvoje Hitrec, Kolarovi, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
Govoreći prilikom jednoga predstavljanja o svom romanu Kolarovi Hrvoje Hitrec tužio se kako književna kritika o njemu malo govori. Uzeo sam taj roman ponovno u ruke i odmah sam počeo naslućivati zbog čega je to tako. Već na korici nalazi se nepoćudan tekst: »Priča o Kolarovima priča je o Hrvatskoj od smrti Stjepana Radića do svršetka Domovinskog rata«. Kada sam pogledao napisana mota u knjige, na koje je roman podijeljen, sve mi je bilo još jasnije: »Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva« (A. B. Šimić); »...doplovit će neki novi i strasniji dječaci« (Marija Čudina); »Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani!« (Fran Krsto Frankopan). Posebno je zazoran ovaj posljednji. Čisti nacionalizam. Tako, naime, misle neki naši vrli intelektualci. Zar je potrebno govoriti da je zbilja potpuno drugačija? No, tko tako misli u ovom našem sadašnjem društvu bit će guran u stranu poput Hitreca. Obitelj nam Kolar kroz svoje patnje poručuje da će, ipak, sve to proći.
Za ovaj roman bitno je naglasiti kada su se pojavile pojedine njegove knjige. Prva knjiga izišla je 1987. Ostale dvije sedamnaest godina nakon nje, zajedno s njom u romanu pod naslovom Kolarovi. Kako su vremenski različito izlazile, tako se i stilski međusobno razlikuju.
Prva knjiga, Ljubavi na crnom baršunu, knjiga je koja govori o životu obitelji Kolar od smrti Stjepana Radića do kraja II. svj. rata. Oprezno, kušajući da ne povrijedi previše ustaljena mišljenja, ocrtava ta teška vremena. Pred nama se nižu stvarne i izmišljene ličnosti, stvarni i izmišljeni događaji. Vrtlog povijesti nikoga ne štedi. Hrvatska je u velikim nevoljama. Silom su je ugurali u socijalističku državnu tvorevinu i silom je tamo drže. Uz to približava se i događa rat svjetskih razmjera. Na njezinom području tuku se vojske različitih uvjerenja. Obitelj Kolar ili Hrvatska, kako god hoćete, mukom se kroz sve probija, ali ipak ostaje nauzgor. Povijesne mijene nisu je uspjele satrti. Da bi zametnuo pravu namjeru pisanja ove knjige, pisac se služi govorom o tjelesnom vidu ljubavi svojih junaka. Taj je vid prenaglašen, ali potpuno u struji tadašnje, na žalost i sadašnje, razvikane suvremene književnosti. Poroci svih vrsta pri junacima su ove knjige. Dopada im se ugoda i život od danas do sutra. Uglavnom, tek Petar, glava obitelji, ostaje otporan na sve ovo. Potpuno je okrenut vjeri i u njoj traži spas. Okolina ga ne shvaća i ne prihvaća, ali on ustrajava. Njegova žena Ana uronjena je u politiku i tako njih dvoje ocrtavaju Hrvatsku koja se ne da.
S drugom knjigom, Ljubavi na crvenom baršunu, stil se mijenja, iako pisac nastoji da bude skladan nastavak prve. Poruke više nisu zamotane u nepotreban ovoj, junaci žive uistinu svojim životom koji je puno bliže hrvatskoj stvarnosti nego njihov život u prvoj knjizi. Pisac opisuje vrijeme od kraja II. svj. rata do smrti Josipa Broza Tita, odnosno do očitih znakova raspada umjetno stvorene državne zajednice Druge Jugoslavije, kako su joj tepali na raznim stranama. Psovke, razvrata i sličnoga mnogo je manje nego u prvoj knjizi. Junacima je sve više do domovine, do svijesti o samima sebi. Tvrtko, kao onaj tko na kraju ispada glavnim junakom, mijenja svoj život. Prirodno nadaren, najprije umjesto uredna života i uspjeha, bira neuredan život zaliven litrima alkohola. U njemu utapa svoju golemu tugu zbog duhovne i tvarne propasti društva u kojemu živi. Druži se s ljudima s dna društvene ljestvice. Kuša nešto naći, ni sam ne znajući što. Preokret u njemu nastaje kada mu na čistu miru ubijaju prijatelja zvanog Konj. Odlučuje okaniti se ovakvog načina života, očvrsnuti. Počinje se zanimati i za zapretanu stranu hrvatske povijesti. Saznaje mnogo štošta i što više saznaje to više traži. Pisac je stvorio poveznicu za događaje u trećoj knjizi. Mlađi među nama čudit će se da je sve moglo biti tako, kao što se i mi sami nekada čudimo, iako smo kroz sve to prošli.
In fine, treća knjiga, uvodi nas u današnjicu, govori o događajima od osamostaljenja Hrvatske do kraja Domovinskog rata. Mislim da najviše zbog nje u današnjim odnarođenim javnim glasilima o piscu ne govore. Rekla je istinu golu do srži, trpku i optužujuću. Ako poslije novinara počnu progoniti pisce, Hitrec bi se mogao spremati za Haag. Nikoga nije štedio, ni međunarodnu zajednicu ni domaće političare. Ponovio bih samo dvije istine koje je izrekao. Borbu za slobodu na svojim su leđima iznijeli tihi, skromni ljudi uz potporu domovinske i iseljene Hrvatske, zajedno sinovi ustaša i partizana. Zagriženi će reći da to miriše na tuđmanizam, ali što ima lošega u tomu? Svaki narod ima svoje velikane i treba ih cijeniti. No, nije uvijek tako. Zbog toga se Tvrtko, istinski junak Domovinskog rata, skriva u ličkim planinama. O sebi je pustio priču da je nestao. Obitelj mu živi povučeno. Novinarsko njuškalo dolazi sve provjeravati i pisati o tomu iz određenih razloga. Zvuči poznato, zar ne?
Jedan od načina na koji Hitrec uspijeva prikazati događaje kroz ovaj dugi vremenski raspon jest da u jednoj rečenici ispriča sve ono za što bi trebalo barem desetak stranica. Kratko naznačeni događaji ubrzano teku do one točke koja je potrebna za nastavak priče. Pisac je tada polagano razvija, dok se ponovno ne pokaže potreba ubrzati radnju. Nešto slično kao kad gledamo film na suvremenim kućnim uređajima. Ne želim reći da je to tu naučio. No, nije to tako ni važno, važnije je da dobro služi svojoj svrsi.
Koliko god naslov romana Kolarovi bio opravdan i proizlazio kao prirodan iz onoga o čemu se stvarno govori, ipak nije najbolje rješenje. Pao je kao žrtva nekih bivših vremena. Spomenuli smo da je zbog njih pisac morao pribjegavati dvostrukom sloju radnje. Bez obzira na to što je onaj drugi skriveni sloj promjenom vremena pobijedio, bila bi za naslov, čini mi se, sretnija neka druga poveznica. Ipak, nije ovo nikakav poseban prigovor romanu. Prije je još jedan dokaz o izopačenosti vremena u kojima smo živjeli. Sada ih trebamo stresati sa sebe, a nije to tako lako.
Mišljenja sam da će Hitrecov društveno-politički roman Kolarovi ostati velikim književnim djelom. Mlađi pisci iz njega će učiti ne samo način pisanja, već i životni stav. Shvatio je to Tvrtko Kolar, a valjda će shvatiti i oni. Zbog raskalašene zavjese kojoj je Hitrec pribjegao, roman neće rado u vitrini držati tipične hrvatske obitelji, ali će ga rado čitati odgrnuvši tu njegovu zavjesu. Sve u svemu, dobrodošao roman ne samo hrvatskoj književnosti, nego i svakom hrvatskom čovjeku.
SKIDANJE PAUČINE
Nevenka Nekić: Tajne sfere, Naklada Bošković, Split, 2004.
Nevenka Nekić napisala je višeslojnu knjigu. Ispituje širenje zla prostorima našega svakidašnjeg života. Sredstvo pomoću kojega se zlo širi jesu razna tajna društva koja svojim djelovanjem poput paučine premrežuju kuglu zemaljsku. Dobro je kida i na kraju uvijek pobjeđuje.
Spisateljica se služi i obiljem povijesnih činjenica. To najbolje dolazi do izražaja u pripovijetci »Tri korbača« koja obrađuje pojavu Hitlera. Vrlo uvjerljivo dokazuje da je on iznikao iz okultističke i sotonističke sredine. Slijedio je poznatog sotonistu Dietricha Eckarta i pripadao nekolikim tajnim društvima kao što su »Novi templarski red«, »Thula« i »Otta«. To su ona tajna društva koja su dovela do pojave Francuske revolucije, Karla Marxa, komunizma, globalizma... Ne ćemo tako lako na drugim stranama pronaći ovako poredane stvari, ali ni ove stravične programatske stihove Karla Marksa: »Prezirno ću baciti svoju rukavicu/ u lice svijetu/ i gledat ću kako se ruši/ ovaj gigantski pigmejac/ a njegov pad/ ne će pogasiti mojega žara./ Zatim ću kao neki pobjednički bog/ poći nasumce/ kroz ruševine svijeta/ i davajući svojim riječima snagu djela,/ osjetit ću se jednak stvoritelju.« (str. 28.) Nakon ovih tamnih misli puno nam je lakše razumjeti zlo komunizma koje je uništavalo hrvatski i razne druge narode. Na kraju su nam došli, a i još su uvijek tu, suvremeni nastavljači Marksa, tajnih društava i sličnoga. Na obraz su stavili krabulju mira. Vjeruju im samo neupućeni i malodušni.
Nevenka Nekić ove je svoje pripovijetke jednostavno podijelila u dva dijela bez posebnog naslova. Slijedeći ih otkrivamo da je ona mišljenja da zlo započinje svoj put u obiteljskom okružju, širi se nacijom, rasom, religijom, politikom, da bi na kraju zahvatilo čitav svijet. Svrha mu je uništiti kršćanstvo i vjeru u Isusa Krista. Osim preko raznih tajnih društava, zlo danas posebno djeluje preko suvremene glazbe, ponižavanja crkvenih službenika, uživanja opojnih sredstava, javnih glasila...
Pogriješit ćemo ako pomislimo da spisateljica ovom knjigom želi poput učiteljice nekoga podučiti. Ona govori sebi, odgovara na pitanja koja ju okružuju, a to onda neminovno dotiče pozorna i dobronamjerna čitatelja. Trgnuti nam je se i svoj život upravljati prema onome što sami mislimo da je dobro, a ne prema onome što nam kažu razni zli opsjenari.
VRIJEME JUNAKA
Miroslav Međimorec, Piše Sunja Vukovaru. Istinite priče iz Domovinskog rata, Zagreb, Naklada Pavičić, 2004.
S jedne strane uhranjena, obučena, naoružana i izvježbana vojska na mjestima koje je sama birala. Uz to, pomažu joj razni zanesenjaci i tzv. međunarodna zajednica. S druge strane uobičajeno uhranjeni, s odjećom mješavine građanske i vojne, s oružjem koje su većinom sami nabavljali, bez neke posebne izvježbanosti, na mjestima borbe koja su im nametnuta. Ne pomažu ih nikakvi zanesenjaci i nikakva tzv. međunarodna zajednica. Bio je ovo ugođaj u koji su naglavačke upadali hrvatski sinovi i kćeri početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Miroslav Međimorec jedan je od njih. Kod kuće je ostavio obitelj, napredovanje u poslu i pošao u neizvjesnost. Nosila ga je želja osloboditi svoju Domovinu, unatoč trenutnom nerazmjeru u snazi i stručnim procjenama da je nemoguće uspjeti. Ali, on je uspio zajedno s drugima. Bilo je to vrijeme junaka, vrijeme neponovljivo.
U ovoj knjizi na dojmljiv i staložen način opisao je podrobno svoj odlazak u rat i ratovanje. Borio se u Sunji, na njezinoj željezničkoj postaji. Ona je u to vrijeme bila jednako opasno mjesto poput Vukovara. Prateći svoj ratni put priča nam i o ratnom putu svojih suboraca. Nezaboravne sudbine i slike nižu se jedna za drugom. Prepoznajemo da njihovi junaci pripadaju roditeljima koji su se u II. svj. ratu borili u ustašama, domobranima, partizanima..., jednostavno na onim stranama kamo je povijest u to vrijeme raspršila hrvatski narod. Glumac Sven Lasta borio se u spomenutom ratu. Ratujući u Sunji stvara pjesmu »Piše Sunja Vukovaru« i po njoj ova knjiga dobiva naslov. Njezin pisac, dakle, visoko cijeni stav ovoga poznatog hrvatskog glumca. Opisujući kako na sunjskoj bojišnici doživljavaju pad Vukovara, pisac počinje pisati o njemu. Služi se ratnom pričom svoga brata koji je prošao to ratište, nakon pada ga zarobili, otpremili u logor, da bi se zahvaljujući Božjoj pomoći uspio domoći svoga doma. I on govori o sebi, ali i o drugima. Na ovaj način uporabivši ista književna sredstva Međimorec je spojio dva junačka grada, nebrojene junačke bojovnike iz njih. Umjesto epiloga knjiga ima svoju zadnju priču »Što nam se dogodilo u miru«. Pisac je zatvorio krug i nas stavio pred njega. Čini mi se da bi odgovor na upit mogao biti da sve još nije prestalo. Oni koji su pokrenuli i podržavali rat ne mire se s našom pobjedom i sami su ušli na bojišnicu. Potrebno je i njih pobijediti. Tek tada možemo odahnuti i prionuti nesmetanom izgrađivanju domovine. A netko će jednoga dana opisivati i to razdoblje.
Međimorec je napisao knjigu koju se ne će moći zaobilaziti kada se bude govorilo o Domovinskom ratu. No, ona ne će biti potrebna samo budućnosti. Ona je potrebna nama danas da ne zaboravimo kako je bilo i da domoljubni naboj iz prvih dana neprestano nosimo u sebi. Današnja hrvatska književnosti jesi li čula ovo?
NE SAMO SVJETILJKA HUMA I BOSNE
fra Ante Marić, Kraljica Katarina Kosača, Fram-Ziral, Mostar, 2005.
Već dugi niz stoljeća hrvatski narod nema svojih kraljeva i kraljica. Pali su u ljutom boju za našu slobodu. Drugi narodi ih imaju, pa ipak danas ne izgledaju sretnije od nas. Dapače, nanose im sramotu svojim ponašanjem. Sredstva društvenog priopćavanja natječu se iskopati što vrućih podrobnosti. Sve u svemu, stvari nisu tako jednostavne.
Unatoč tomu što nije imala, a i danas nema, svojih sredstava društvenog priopćavanja, posljednja hrvatska kraljica, imenom Katarina Kosača, ostala je duboko usađena u svijest svojih podanika. Još i danas oni žale za njom, ne samo u svojim srcima, već i vanjski: odjećom. Jedinstven je to primjer u povijesti naroda. Bila je, znači, dragulj koji se rijetko nalazio.
Pošavši od ovoga narodnog stava fra Ante Marić napisao je dramu »Kraljica Katarina Kosača«. Prije nego što je objelodanjena, izvodila se duže vremena na kazališnim daskama. Bile su to kazališne daske hrvatskog naroda u BiH. Nije ni moglo biti drugačije. Socijalističkom vremenu nije odgovarao govor o nečijim kraljevima i kraljicama, osim o njihovima, a kada su se makli, Hrvati u Hrvatskoj imali su svojih nametnutih briga, tako da je ostao Hum i Bosna, nekadašnje Katarinino kraljevstvo. Svjestan je toga pisac pa o tome ozemlju i o njegovoj kraljici piše toplo, dostojanstveno, rekao bih vješto i vrlo daleko od patetičnosti. Ne pokušava joj pridodati ono što ona nije, već samo izraziti ono što ona jest. A to je tako bogato da nakon pročitane knjige ostajemo i nadalje sjedeći duboko uronjeni u svijet o kojemu govori. Čujemo topot nekih davnih vremena koja su se tako izmiješala sa sadašnjima. Kroz glavu nam prolaze Katarinine muke i osjećamo da su to naše muke. I na kraju svega zatječemo se kako je molimo da bude naše svjetlo u ponovno tmurnim vremenima u Humu i Bosni.
Zbog ovakvog pristupa temi moram fra Antu Marića usporediti s Mirom Gavranom koji je upravo dovršio svoju svetopisamsku trilogiju romanom Poncije Pilat. I jedan i drugi dotiču se određenog lika kroz koji se prelamaju silnice društvenih događanja, i jedan i drugi slijede nit vjere kod svojih likova. Ovakav način pisanja vraća pouzdanost u napisanu riječ, ne samo kod hrvatskog naroda. Prisjetimo se da je Miro Gavran poznat i u inozemstvu. Nisu mu to omogućila tabloidna sredstva društvenog priopćavanja, već snaga napisane riječi. Nadam se da će ta ista snaga omogućiti Mariću prijeći granicu koja nam je tako blizu, tu iza kuta.
Drama »Kraljica Katarina Kosača« napisana je u 5 prizora. Obuhvaća razdoblje od Katarinine pripreme za udaju do njezine smrti, razdoblje putovanja od Huma do Bosne i tvrdog grada Bobovca, bježanja i skrasivanja u Rimu. Velika su to razdoblja i veliki su to prostori. Nije ih bilo lako obuhvatiti, ali je pisac to znalački napravio. Svaki prizor obrađuje zaokružen dio koji se uklapa poput kamenčića u mozaik. A ono što tako nije zaokruženo javlja se u razgovorima kraljice i njezinog vjernog Mrvca. Tako na kraju ispadne da je prikazan čitav Kraljičin život. Onaj tko nije prije imao priliku saznati tko je ona bila i kakve su prilike vladale u njezino vrijeme, može to saznati na jednostavan i sržan način. Kraljica Katarina Kosača veliki je lik u hrvatskoj povijesti i nije čudo da su ga kušali potisnuti što dalje u prošlost. Ne progovara Marić ovako izravno, i to je dobro. To progovara čitatelj. Marić ga je uvukao u tijek radnje i ako je spreman priznati istinu spoznat će da je jednome narodu nanesena velika nepravda i da mu se neprestano nanosi.
Kakav je, dakle, način Marićeva pisanja? On je jasan, dubok i nabijen znanjem o onome o čemu se govori. To mu je omogućilo da Katarinu prikaže kao nježnu, osjećajnu, ali u isto vrijeme čvrstu i odlučnu. Naputke za svoje življenje pronalazi u svojoj nutrini. Nije to kraljica našminkana lica, dotjeranih haljina, prazne glave, već kraljica kojoj je jasno da samo služi svome narodu i da joj je svakim danom to još bolje nastojati. Vidi se to posebno u onim slikama kada mora nastupati kao kraljica. Ne čini to zbog oholosti. Vrši svoju dužnost i njezini bližnji je vole. Oni koji je ne vole u isto vrijeme ne vole ni sebe i svoj narod. Najbolji je primjer za to Radak. Za šaku dukata prodaje Turcima tvrdi i neosvojivi grad Bobovac, ali i sam biva smaknut. Nitko ne voli izdajice, oni su tek za jednokratnu uporabu. Pisac ga spominje samo toliko koliko treba. Nešto je drugo važno! Izdajica će uvijek biti, ali hoće li biti naše odlučnosti oduprijeti im se? Povijest će to zabilježiti, a netko istraživati jednoga dana. Marić je itekako istraživao. Ovu bismo njegovu dramu mogli nazvati i literaliziranom poviješću. Proučio je čitavo to razdoblje, provukao ga kroz svoj nutarnji svijet i onda mu dao dramski oblik. Time ga je pobijedio i učinio da iz svega izbija nada, odlučnost.
I o Marićevu jeziku u drami treba reći nekoliko riječi. Većinom je napisana današnjim standardnim hrvatskim književnim jezikom. Ona mjesta gdje ne postupa tako uglavnom su molitve. Mislim da je u ovome trenutku to pametan kompromis. Za bolje razumijevanje drame, potrebno je rabiti današnji oblik jezika. Da je uzeo štokavsku ikavicu, bilo bi potrebno da počne rabiti i starije oblike riječi, a to bi smanjilo razumijevanje drame. No, molitve to mogu podnijeti, njih nije potrebno toliko razumski razumjeti koliko ih je potrebno spustiti u srce. Vidimo to na primjeru Međugorja. Svi se mole zajedno, ali svi ne razumiju i ne govore isti jezik. Duh prevladava. Ako se hrvatski jezik bude vraćao svome izvoru i čistio od nepotrebnih natruha, doći će se do toga da nam jezik vremena Kraljice Katarine ne bude dalek. Budimo strpljivi do tada.
Samo naizgled Kraljica Katarina nije uspjela u svome životu. Najprije je udaju za čovjeka koji je već bio oženjen, mora bježati iz svoga kraljevstva, otimaju joj djecu, kraljevstvo ostavlja drugome, umire u tuđini. Budući da nije poklekla pred životnom težinom i nije povjerovala nedaćama koje su je okruživale, ostala je sjati do današnjega dana. Pribrojili su je velikim europskim i svjetskim kraljicama. Što Europa bude svjesnija svojih korijena, to će više shvaćati i prihvaćati. Sada joj to brane, čak su i iz njezina ustava izbrisali spomen na Boga, a time i spomen na sve one koji ga priznaju. Naravno da neće pobijediti. Kraljica Katarina i druge slične kraljice pronaći će svoje »podanike« koji će znati poći pravim putem i ispraviti povijesne krivotvorine.
Kroz čitavu dramu provlači se kraljičin vapaj za slogom, kako narodnom tako i vjerskom. Čovjek se danas pita pa zar su mogli biti tako slijepi? Bili su. Zanijeli se svojom ispraznom snagom, trkom za tvarnim dobrima i dogodilo se što se dogodilo. Hum i Bosna šaptom su pali, još jedno kraljevstvo prestalo je postojati. Osvajači su se temeljito pobrinuli da to bude tako. Previdjeli su tek Papu. Njemu je Kraljica Katarina povjerila svoje kraljevstvo i on se trsio čuvati ga. Čini to još i danas. Kraljičini podanici neizmjerno su mu zahvalni.
Marićeva drama nužan je govor današnjega vremena. Ne smijemo zaboravljati svoju prošlost. Uz sve nedaće bila je veličanstvena i trebamo joj dopustiti preliti se u sadašnjost. Marić je to znalački napravio. Zbog toga ona neće ostati samo još jedna knjiga više, već djelo koje će se čitati i iz kojega će se upijati određene pouke. A one nisu moralizatorske, didaktične i tome slično. One su životne i proizlaze iz likova kao njihova bit, kao njihov nijemi govor. Bilo bi dobro da zahvate što više čitatelja.
STVARNOST SA SEDAM KORA
Željko Kocaj, Nebo iznad lijeske, Matica hrvatska, Zenica, 2005.
Ima u današnjoj hrvatskoj književnosti knjiga koje olako dobivaju kojekakve nagrade, a njihovi pisci prostor u javnim glasilima. Pred nama je knjiga kojoj se sve to najvjerojatnije ne će dogoditi, ali ova će knjiga nastaviti trajati i uvelike će nadživjeti one prve knjige. Bez lažne zanesenosti zarezala je u bosansku stvarnost i otkrila svu njezinu slojevitost. Onima koji nisu odatle sve će možda izgledati egzotičnim, a onima koji su i sami nešto slično proživjeli sve će izgledati kao stvarnost koju počesto nisu vidjeli. Kocaj je znalac pera i čitatelja vješto vodi kroz labirinte događanja, kroz sedam kora jedne te iste stvarnosti.
Namisao o pisanju romana, kako svjedoči pisac, rodila se jednoga dana na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Izbjeglica iz Bosne moli ga da opiše mjesto Lijesku i ljude u njoj. Pomalo aralićevski opisuje Kocaj taj susret i svoju odluku prionuti poslu. Razmišljanje o onome što je kasnije saznao zaključuje riječima: »... u svim tim pričama o ljudima i običajima, o zlu i dobru, bilo je i puno ljubavi. A ljubav nikad ne smijemo iznevjeriti«. (str. 7.) Ove riječi puno kažu i čini mi se da onaj tko ih ne primijeti ne će uspjeti shvatiti što to pisac želi reći ovom knjigom.
Lijesku nastanjavaju ljudi različitih vjera i civilizacija. No, svi su oni rođeni tu i svi nastoje ostati na tom komadiću zemlje. Vrlo lagano prepoznajemo da se radi o Središnjoj Bosni i zbog toga nam piščev trud može izgledati poput nekog novinarskog uratka. Sluša njihove priče, dodaje svoja zapažanja i sve to zapisuje mirnom rukom. Nema tu sirovog navijanja za svoje, već spoznaje da smo različiti, ali da trebamo zajedno živjeti. Daleko je to od sličnih riječi raznoraznih mirotvoraca koji su prolazili tim krajevima i još se i dan danas njima bave. Povijest jednostavno teče u rukavcima, dok je rijeka jedna te ista bez obzira na mirne ili valovite tokove tih rukavaca.
Radnja romana događa se u tri različita vremena: prije rata, za i poslije njega. Rat se ne imenuje nekim posebnim nazivom, on jednostavno dolazi i prolazi, a ostaju ljudi sa svim posljedicama. Ostaje i tvornica. Ona je prva unijela razdor u sredinu koja je živjela uspavanim svakodnevnim životom. Odjedanput je, naime, postalo važno hoće li u njoj raditi naši ili njihovi i hoće li njome upravljati isti ti naši i njihovi. Počelo se kristalizirati mišljenje da ono što je dobro za njih nije za nas i obratno. Nije da toga nije bilo i prije, samo se o svemu više šutjelo i kušalo stvoriti zajednički suživot unatoč svim razlikama. A tvornicu je, ne treba to zaboraviti, donijelo komunističko vrijeme. Nije izrasla iz sredine, već je u nju jednostavno ubačena. Silom prilika na kraju se sve počelo vrtjeti oko nje.
Iako ovaj Kocajev uradak nazivamo romanom, mirne duše mogli bismo ga nazvati i zbirkom kratkih priča. Od njih je, naime, sastavljen. Mislim da je Kocaj time napravio mudar izbor. Poput kamenčića mozaika posložio je priče da bi nam pokazao cjelinu u svim njezinim bojama i nijansama. Na način dobra redatelja vodi radnju prema smislovitom završetku. Taj je završetak odlazak oblaka iznad Lijeske i ukazivanje vremena s više sunca i prirodnih ljepota. Ljudi će se opet rađati, opet umirati, opet odlaziti, ali će Lijeska ostajati kao zipka koja ih je podarila svijetu.
Ovaj je roman zacijelo i antiratni. No, nije to na tragu izjednačavanja krivice, već na tragu odgovornog odnosa prema stvarnosti. U ta vremena Liješčani su pokazali svoja prava lica. Bilo je tragičnih skretanja, ali i zadivljujućih postavljanja. Kocaj ništa ne skriva, ništa ne uljepšava, jednostavno pokazuje svu raznolikost mišljenja i postupanja koja su se rađala i dalje se rađaju u jednome ovakvom kraju. Primjećuje se da ih on sve cijeni, da ih ne želi na silu pomiješati. Svjestan je da bi to dovelo do tragičnih posljedica. Njegov je stav da Lijeska pripada svima njima i da u svakome treba pobijediti ono ljudsko pa će prestati nesuglasice zbog različitog načina življenja i odgonetanja svakodnevnice. Ne vjerujem da je pogriješio.
Događaje u ovom romanu mogli bismo primijeniti na još mnoge krajeve u Bosni, Hercegovina je uglavnom drugačija, i time dobiti ključ za njezino otključavanje. Zavičajna književnost, u što zacijelo spada ovaj roman, na taj način dobiva posebno značenje. Pojedinačno postaje općim i uči nas da nema velikih ili malih stvari, ima samo dobrih ili loših ponašanja. Tko zna voljeti i ljubiti svoj zavičaj znat će voljeti i ljubiti i onaj širi, čak čitavu kuglu zemaljsku. Rečeno današnjim rječnikom postat će globalist, ali sa značenjem koje je drugačije od današnjeg značenja te riječi. Bilo bi, dakle, dobro da ovaj roman pročitaju svi oni koji bi željeli govoriti, a posebno oni koji bi željeli odlučivati o Bosni i Hercegovini. Postalo bi im konačno prirodnim da tri različita naroda žive svoje tri različite stvarnosti i u isto vrijeme, ponavljam, pripadaju istoj rijeci. Mogu li oni to shvatiti? Prema dosadašnjem tijeku događaja, vrlo teško. Junaci iz Kocajevog romana mnogo su mudriji od njih iako će ih oni proglasiti zatucanim provincijalcima.
Nebo iznad Lijeske ili iznad Bosne i Hercegovine, svejedno, živjet će i dalje u svojim mijenama. Kako bi trebalo biti, Kocaj progovara kroz fra Krešine riječi: »Nije sramota raditi i biti bogat, ali ako ne hranite svoju dušu novac će vas pokvariti. Hranite se duhom i bit ćete bogati.« (str. 139.) Nastavimo živjeti u uvjerenju da fra Krešo i drugi »ujaci« ne će biti jedini koji će u ovo vjerovati. Odgovornost je na svima nama. Kocaj to zna.
OTPOR
Ilija Jakovljević: Hercegovke, Gral, Široki Brijeg, 2005.
Povijest je nerijetko kušala Hercegovini otkidati njezine vrle sinove. Ipak, to joj nije uspjelo s Ilijom Jakovljevićem. Istina je da ga je OZNA ubila u beogradskom zatvoru Glavnjača 1948., da mu je pisano djelo bilo zabranjeno za javnost sve do Domovinskog rata... No, našlo se onih koji su krenuli s iznošenjem njegove književnosti na javu. A ta je književnost natopljena Hercegovinom i Hrvatskom u cjelini.
U zbirci priča »Hercegovke« Ilija Jakovljević opisuje stanje u Hercegovini tridesetih godina prošloga stoljeća. Dotiče se društvenog stanja, kao i svijesti pojedinaca. Život je težak, čovjek se mora truditi i odupirati navalama nepravedno nametnutog stanja. Samo vjera i neuništiva nada pružaju spas nevoljnicima. Voda odnosi siromahu posljednji komad zemlje, čak i dijete, država mu otima zaradu za duhan koji je s mukom uzgojio, žandari pucaju na njega kada kuša kriomice po pristojnoj cijeni prodati koji kilogram duhana, novosti iz svijeta prodiru u hercegovačko društvo i remete ustajali mir, fratar se brine da mu puk preživi, dječak sanja o boljemu i ljepšemu dok ga ni njegova okolina ne razumije... Slika Hercegovine blješti pred našim očima u svoj svojoj nepatvorenosti.
Mnoštvo pitanja proizlazi iz ovog Jakovljevićevog djela. Nameću nam ih sami glavni junaci. Nemaju često rješenja za ono što im se događa, muče se, pitaju »zašto«, posrću i padaju. Pisac ne nastoji uljepšavati svijet koji opisuje, ali mu se time ne ruga već ga izlaže pogledu drugih i potiče pitanje zbog čega netko tako uporan jednostavno ne može uspjeti u životu. Na žalost ovo je pitanje i danas tako suvremeno. Da je Jakovljević bio među nama kada su, između ostaloga, tenkovima pljačkali banku, zacijelo bi to opisao. Silnice zla, naime, još su i danas upravljene prema ozemlju koje se zove Hercegovina. Zbog toga otpor traje i dalje, umjesto da se ljudima dopusti raditi i stvarati.
Jezik priča natopljen je mnogim tuđicama. Nije drukčije ni moglo biti. Povijest je prohujala ovim krajevima i ostavila svoje tragove. Vrlo se lako može primijetiti da su mnoge od tih riječi već iščezle iz svakodnevne uporabe. Zbog toga je dobro da su na kraju knjige donesene manje poznate riječi.
Vrlo se često Jakovljevićevu prozu naziva realističkom. U tome je tek dio istine. Za razliku od drugih njemu nije poglavito stalo do slijeđenja određenog književnog pravca, već do preobrazbe kraja u kojem se rodio i kojem pripada bez obzira kamo išao. Te svoje namjere utkao je u junake koji se trude steći širu izobrazbu nego što im je pružaju prilike u kojima žive. Okolina ih često ne razumije, ali oni se ne daju, nastoje grčevito ići naprijed. U tom pogledu posebno je zanimljiva priča »Bio dječak neki«. Dobro je učio, roditelji mu kupili novo odijelo, a djeca ga zbog toga odbacila uz izraz da on više nije njihov, da odsada pripada u društvo djece predstojnika i apotekara. A njemu se i dalje bivalo među svojima. Krist ga na prvoj pričesti nije odbacio. On je rastao i nosio te događaje u svom srcu.
Današnja hrvatska književnost na žalost ne slijedi duh književnosti Ilije Jakovljevića. Prolazimo kroz velika povijesna vremena koja, općenito gledajući, nisu nazočna u djelima hrvatskih pisaca. Ipak, neprestano raste broj onih koji se usude misliti i odgovorno postaviti prema sebi i društvu u cjelini. Njihov otpor raduje, baš kao i Jakovljevićevo djelo.
KRIK U NOĆ
Borislav Arapović: Prolomom, Naklada DHK HB, Mostar, 2005.
Mimo nametnutih pravila igre, u skromnosti i tišini, trenutno se u hrvatskom narodu rađa velika književnost. Sudionici su pisci iz svih krajeva svijeta koji njeguju pripadnost hrvatskoj književnosti. Dogodio se, naime, veliki obrat. Jedan narod, silom moćnika ostavljen bez države i bez prava koja mu kao narodu pripadaju, devedesetih godina prošlog stoljeća uspio je pobjeći iz ropstva. Počeo se objedinjavati, ma gdje da se nalazio. Tamničari su se dali na posao i nastala je velika, nesmiljena hajka. Pisci su se našli usred nje. Kojim putem krenuti? Odlučili su krenuti svojim, hrvatskim putom. Na suvremen način progovorili su kao subjekt u ovom uzburkanom svijetu.
Borislav Arapović jedan je od onih koji je znao što mu je činiti. Živeći na Zapadu upio je u sebe osjećaj za slobodu i sačuvao ga unatoč sirenskog zova licemjerja. Netko će reći da nije zaboravio svoj narod, ja bih rekao da nije zaboravio one koji su ugnjeteni. Dokazuje to i njegov životopis. Još dok je komunizam carevao u SSSR-u na svoj način borio se protiv njega. KGB mu je bio za petama. Tzv. »pametni« okanili bi se takvog posla, ali ne on. Naravno da nije zaboravljao ni svoj narod. Njemu je između ostaloga prije koju godinu podario knjigu »Gog i magog hrvatski«, sada mu podaruje zbirku »Prolomom«. Ustrajno gradi pjesništvo bez uzmaka, pjesništvo koje nema ništa s lažnim čovjekoljubljem. Kriči za izgubljenom ljudskošću, kriči u noć oko sebe. Nikoga ne štedi. Jednako napada prevrtljivce na Zapadu, kao i one u svome narodu i u matičnoj državi. Takvi su doprinijeli da se nema kamo vratiti u kraju u kojem se rodio. Zatiranje jednoga naroda, ili etničko čišćenje kako se to licemjerno danas kaže, dovedeno je do svoga kraja. Gospodari događanja budno paze da se nitko ne uznemiri. Uzalud povici svećenika, redovništva, biskupa, vjernika. Sve je dogovoreno za zelenim stolom, u miru, i nije dopušteno remetiti dogovor. A dogovorili su se »oni«. Arapović o tomu naročito pjeva u ciklusu Eurobaalske bakanalije. Bože, koliko je muke zbijeno u tih nekoliko pjesama! Da ne povjerujemo da se to događa na ovim prostorima, u stoljeće koje se naziva 21.
Iz dosad iznesenog vidimo da sadašnjost, dnevni događaji, itekako utječu na pjesnika. Kolikogod da ima istančanu lirsku žicu, on je trenutno pjesnik prkosa, bunta, pjesnik društvenih zbivanja. Svako malo to u ovoj zbirci izbija na vidjelo. O čemu god da pjeva on se iznova vraća muci u sebi. Ne prihvaća stvari onako kako idu, kako nam ih žele prikazati, on o njima govori na svoj način. Može nam ponekada zazvučati oporo, ali ta je oporost opravdana. Navedimo njegovu pjesmu »Ne dolazi, Gospodine...«. Evo nekih stihova. »Ne dolazi nam i ove godine, Gospodine, / manje je sada mjesta u našim vilama i hotelima / nego nekad u betlehemskim straćarama i noćištima ... / Ne dođi nam kao dijete, Gospodine, / jer kome je kod nas još i do djece? ... / A ako ipak odlučiš doći i ove godine / u ovu našu lijepu prelijepu, ... / nek Josip pripazi na svoje magare, / da mu i njeg ne bi naši tajkuni ukrali pa prodali ... / Ne dođi nam, Gospodine, i ove godine kao dijete, / nego dođi kao onaj koji uvijek jesi, / svega svijeta Svevladar presveti ... / Očisti taj svoj hram i od eurofarizeja, / koji cijede naše komarce ... / Oprosti peru ovom drskom, jadnom, nalomljenom, / Gospodine, / dođi nam dođi i ove godine ...« Zar nas ne diraju ovi stihovi i zar kompozicija pjesme nije dobro postavljena? Svojom jednostavnom dubinom sliči psalmima koje je u svojoj muci ispjevao židovski narod. Ovoj bih pjesmi pridružio i pjesmu »Uskrs u Den Haagu«. Počinje ovako: »pa kad i ovoga Uskrsa ustaneš / gospodine / pokaži se i našim / dreyfusovski žrtvovanim u den haagu / koje pohvataše / dok su s jednog tisućgodišnjega groba / nekog naroda tvoga / odvaljivali kamen« Hrvatski pjesnik kao bilo, kao duša svoga naroda, kriči zbog nepravde koja se nanosi ne samo hrvatskom narodu, već i svim ljudima kojima je do pravde i istine. Haag je uvrjeda i za njih, prijetnja nad njihovim glavama. Ako se ovako nastavi, pitanje je samo kada će i oni doći na red.
I onda kada ne govori o trenutnim događanjima, Arapović u ovoj zbirci i nadalje svira na sličnim glazbalima. Govori o teškom bivovanju na prostorima gdje se rodio. Samo, taj govor nije tako jasan kao u navedenim pjesmama. Služi se i filozofiranjem da bi izrekao svoju misao (U praskozorju sutona). Ipak, stih mu nije toliko ispunjen mislima koje bi u nama trebale proizvesti određenu sliku, već je ispunjen slikama koje će u nama proizvesti određenu misao. Na taj način svrstava se u postmoderniste, one koji su shvatili da ni u prošlosti nije sve tako crno. Taj pravac u današnjoj književnosti dobiva sve više pristalica pa je za očekivati da će biti sve više onih koji će u javnosti prepoznati Arapovićev govor.
Uspije li hrvatski narod sačuvati svoju državu ovo razdoblje hrvatske književnosti, čiji je Arapović punopravni član, bit će opisivano kao slavno. Govorit će se o njemu kao o književnosti samizdata i sličnih pothvata u vrijeme protuljudskog komunizma. Ovo je književnost razbijanja okova oko tijela i okova oko duše. Ne će je i ne žele određeni razumjeti, čak ni u hrvatskom narodu. Ali ovo je prava nepatvorena književnost, književnost pojedinca i naroda koji je odlučio uspjeti. No, pritom uvijek treba paziti da književnost ostane književnošću kad govori i o trenutnim događajima. Po mom uvjerenju Arapović je uspio u tomu. Očito, pjesnik je u njemu jači od sve boli koja se nakupila. Zbog pjesništva nije prestao biti čovjekom. Koliko to razumiju predstavnici današnje književnosti? Ne ću pitati za narod. On zacijelo razumije. Bilo kako bilo, Arapović nam je podario dobro djelo. Isplati ga se čitati i kao djelo lijepe umjetnosti i kao duhovnu okrjepu.
MIJENE MRAKA
Tomislav Žigmanov: Bez svlaka mraka, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2005.
Teške su mijene kroz koje je prolazila, i na žalost još uvijek prolazi, hrvatska književnost, a još teže je ako se ona događa u iseljeništvu. Podrazumijeva se da govorim o književnosti koja kuca s bilom svoga naroda. Nije stoga čudno da je Tomislav Žigmanov, istaknuti hrvatski književnik i intelektualac, napisao ovu svoju alegorijsku poemu. Sebi i drugima priznaje da je težak život Hrvata u Bačkoj. Nad njega se nadvio mrak, on u njemu diše i traje.
Poema je raspodijeljena u sedam cjelina: Mrak u noći; Mirovi mraka; U mraku bez sna; Mrak vlada; Živosti u mraku pogubne; U vlasti mraka; Mrak – Sudbina neuspravnih. Gledajući ih ovako poredane već na prvi pogled primjećujemo da Žigmanov govori o različitim mijenama mraka. No, on ne ostaje njime zarobljen, on nagoviješta da je se mraka moguće otresti ako je se uspravan. Istina, bolje bi bilo da je naslov zadnje cjeline malo manje izričit, u skladu s drugima. Čitatelj, naime, treba polako otkrivati misao da bi tako što dublje shvatio njezin smisao. Očito, pisac se bojao da netko možda ne bi razumio ili bio dovoljno strpljiv da razumije poruku.
Stil je piščev britak i hermetičan. Više je slojeva koje treba polako ljuštiti i spoznavati što to hoće pisac izreći. A on opisuje sebe, svoju okolinu, kob bivovanja svoga naroda, čitav usud ljudski. Riječi je malo, ali to ne znači da poemu možemo pročitati u kratkom vremenu. One traže da zastanemo, pustimo ih da odjeknu u nama, prepustimo se piščevu načinu pisanja i razmišljanja. Poznajemo li k tome barem malo bačke krajeve i piščevu osobnost lakše ćemo shvatiti što to muči pisca i što nam to on govori. Naveo bih samo zadnje riječi: Bezizlaz tek / Vrijedi / Tamo gdje / Uspravni / Ne bivaju // Uspravni / Uspravni / U mraku se / I mrakom / Ne skrivaju (Mrak – sudbina neuspravnih).
Naša književna kritika neopravdano zanemaruje književnost naših iseljenika. Ne može se to svesti samo na udaljenost od »središta«. Točnije je stajalište da je to zbog mraka koji još vlada u glavama kritičara i stručnjaka. Političke nedaće ostavile su svoga traga. Ali, poput Žigmanova, glavu gore, mrak nas ne može pobijediti ako mi to ne ćemo.
DRŽAVOTVORAC
Ivan Sopta: Sabrana djela, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2006.
Suvremena hrvatska književnost pati od mnogih propusta. Jedan je od takvih i nespominjanje nadarenog književnika Ivana Sopte. Tomu je kumovalo njegovo državotvorstvo kojega mu nisu oprostili do danas. Još mlad, u 39. godini života, ostavio je svoje kosti negdje na Križnom putu koji je počeo na Bleiburgu.
Iako skromne naobrazbe, tek s osnovnom školom, pisao je izvrsna književna djela. U vrijeme djelovanja stavljali su ga uz bok s Olinkom Delorkom i Vladimirom Nazorom. Književna vrsta kojoj se priklonio, odnosno koja je stigla do nas, jesu romani i pripovijesti. Krasi ih smirena i jasna rečenica obogaćena slikama koje nemaju namjeru tek zabaviti, već polučiti pomno smišljenu svrhu neprestano na tragu čovjekoljublja, bogoljublja i domoljublja.
Život Soptu nije nimalo mazio. Rano se iz siromašne hercegovačke obitelji otisnuo trbuhom za kruhom. Jedno vrijeme živi na cesti između Zagreba i Vinkovaca, nezaposlen, bos i gladan. Stanje mu se malo popravlja tek dolaskom u Zagreb 1934. Vlasti države NDH kasnije su ga zaposlile u Gradskoj knjižnici omogućujući mu da po prvi put radi u svom »prirodnom« okolišu.
Prvi njegov roman Na cesti bio je prava uspješnica koja ga je izbacila u književno i čitateljsko zviježđe. Građu za njega crpio je iz svoga iskustva života na cesti. Slijedili su i drugi romani, kao Nemirni mir, koji mu donose daljnja priznanja i nagrade. Podrazumijeva se da su mu otvorena i vrata raznih časopisa. Zbog oskudice i prerane smrti nije napisao puno djela. Uz spomenute romane Sabrana djela, koja će trebati doživjeti nova izdanja u skladu s novim istraživanjima, donose mu i romane Dani jada i glada, Razlaz poznatih, Vjekovi se smiju i plaču te pripovijesti Brat, Brak bez ljubavi, Grančica na vjetru, Šerifova žrtva, Kako smo jeftini..., Tko poznaje ovoga. Ostali su i ulomci nekih djela koje je bio započeo pisati. Šteta da nije dovršio djelo u kojem je mislio opisati život u Hercegovini od dolaska Turaka do njegova vremena. Sve u svemu, na hrvatskom književnom nebu pojavilo se veliko književno ime.
Život hercegovačkog seljaka i sela sržni je motiv Soptinih djela. Nitko do sada nije tako obradio tu tematiku kao on. Pripadnost tom podneblju igra bitnu ulogu u njegovu književnom radu. On je se ne stidi, naprotiv ona mu je pomogla duboko uroniti u problematiku života na škrtom hercegovačkom kamenu i približiti je širokom čitateljstvu. Prisjetimo se da opisuje vrijeme I. svj. rata, Prve Jugoslavije, II. svj. rata, ali ne i vrijeme Druge Jugoslavije. Ona ga je ubila. Osvetili su mu se između ostaloga i za sudjelovanje u prikupljanju građe za knjigu ministarstva vanjskih poslova NDH iz 1942.: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u NDH u prvim mjesecima života hrvatske narodne države.
Baš kao i danas i tada je bilo u modi svrstavanje na lijevu ili desnu stranu. On nije pripadao ni jednima ni drugima. Htio je tek biti državotvorcem, surađivati sa svima onima kojima je hrvatska država na srcu. Vjerojatno i tu leži razlog njegova zaborava. Ali, prave se vrijednosti nikada ne mogu zaboraviti. Marni pojedinci, ovaj put u Matici hrvatskoj, ogranak Široki Brijeg, uvijek ih iščeprkaju iz povijesnog mraka. Danas se Ivan Sopta može podičiti i pločom sa svojim imenom na osnovnoj školi u rodnom Rasnu. Polako se, dakle, ispravljaju povijesne nepravde.
KOLIJEVKA
Vlatko Majić: Krila nad vodom, Gradska knjižnica, Zadar, 2006.
Životni nas putovi mogu odvesti na razne strane svijeta, ali nebo našeg djetinjstva uvijek ostaje ono najdraže nebo. Pjesnici to najbolje znaju.
Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja škrta, mnogo bure i mnogo sunca njihove su sržne oznake. Tu obitava naročita vrsta ljudi koju krasi odvažnost i mudrost. Ali, koji to kraj ne bi želio takve ljude? Oni su opća čežnja, recimo to tako. Na ovaj način Majićeva zavičajnost ustvari je govor o općem u svakome od nas. Što je on uporabio slike kakve je uporabio, neka je druga priča.
Važna nit u ovoj Majićevoj zbirci pjesama jest i njegov odnos prema određenim pjesnicima. On im poimence posvećuje pojedinu svoju pjesmu želeći nam na taj način reći da im je blizu. No, blizu im je duhovno, ne u načinu građenja pjesme, tako da možemo zaključiti da je to njegov duhovni zavičaj. Povezuje se s njima da bi se povezao s prepoznatljivom niti u hrvatskoj književnosti, a to je državotvorstvo i ljubav prema svakom čovjeku. Ima, naime, u toj književnosti i drugih niti pa čak i danas kada nema razorne moći komunizma.
Svoj pjesnički govor Majić kuša i kroz haiku ostvaraje. Dobro zamjećuje okolinu oko sebe i dojmljivim metaforama stvara zanimljiv lirski svijet. On sliči svijetu već spominjanom u drugim pjesmama.
Škrtost iskaza i »igrivost« bitne su oznake ovog pjesništva. Ne rasplinjuje se u širini, nego se stapa s oba svoja zavičaja i priopćuje nam svoja zapažanja o sebi, svijetu oko sebe, društvu u kojem živi. Time nastavlja svoj ranije nagoviješteni pjev koji je prepoznatljiv u hrvatskom suvremenom pjesništvu.
KORIJENI
Vladimir Bošnjak: Svršetak vražjeg stoljeća, Hrvatska riječ, Subotica, 2006.
Ostati svoj na svome dok su vremena teška, nije nimalo lako. Bošnjak o tome zorno svjedoči. Bez dlake na jeziku govori kako su se Hrvati osjećali na svojim pradjedovskim ognjištima u državi koja zbog svojih sebičnih probitaka napada njihovu matičnu državu. Iako su im mišljenja bila različita, u jednom su se složili: ne uzimati oružje u ruke i njime se braniti od okolnog pučanstva. Ipak im to nije pomoglo da jednoga dana ne moradnu krenuti put matične države. Etničko čišćenje, kako se danas umiljato kaže, zauzelo je mjesto suživota i ljudskih prava. Tzv. Međunarodna zajednica ostala je nijema.
Glavni lik ovog romana je Josip, srijemski Hrvat podrijetlom iz Slankamena i sa stanom u Zemunu. Pratimo njegov životopis još od onih dana kad umire »drug Tito«. Nastoji sklopiti mir sa svojom okolinom, ne izazivati nepotrebno poteškoće. Pisac vješto opisuje vrijeme raščlanjujući silnice u društvu. Ni nakon Titove smrti položaj Hrvata u Srijemu se nije popravio. A onda na pozornicu stupa Milošević na krilima Memoranduma SANU i SPC-a. Josip je svjestan da se Hrvatima ne piše dobro. Nije mu do politike, nego samo do toga da sačuva obitelj i dobro odgoji svoju djecu. Zbiva se »Jogurt revolucija«, Vojvodina se utapa u Srbiju. Sve više miriše na rat. Dolazi i do toga. Nitko mu se tada, a i kasnije, u većinskom narodu nije usprotivio. Josip ostaje bez posla, iako je bio vrhunski stručnjak u svom poduzeću. Uspijeva otvoriti vlastitu tvrtku, ali je i nju prisiljen zatvoriti kad saznaju tko je. Spašava ga inozemna tvrtka za koju počinje raditi. Doživljava otvaranje hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Ubrzo zaključuje da ni to nije riješilo poteškoće srijemskih Hrvata. Većina je protjerana, a oni koji su ostali nemaju svojih javnih glasila ni škola. Zbog toga je prisiljen djecu slati na školovanje u Zagreb. Pisac, unatoč svom beznađu koje »kriči« iz romana, ostavlja otvorena vrata nadi. Josipova djeca, gledajući sa zagrebačke točke gledišta, vesele se da se naše novine Hrvatska riječ prodaju u Srijemu. Otac Josip, gledajući sa srijemske točke gledišta, ispravlja ih da su to naše novine iz Srijema i poučava ih da su i Hrvati u Srbiji »naši«.
Ne treba u ovom romanu tražiti neku posebnu radnju. Ona je jednostavno protok vremena. Većinski narod tlači mirnu nacionalnu manjinu, kako sada tako i prije. Sve je započelo završetkom I. svj. rata. Srijem, koji je do tada pripadao Austrougarskoj, potpao je pod Kraljevinu Jugoslaviju. Stanje se poboljšava osnivanjem Banovine Hrvatske, ali dolazi II. svj. rat i kolonizacija Srijema. Hrvati su gurnuti u zapećak. Milošević dovršava započeto. Srijem postaje srpski. Je li stavljena točka? Koliko god se činilo da jest, možda i nije! Istog dana dok je ukopavan Milošević u svom rodnom mjestu, Hrvati su po prvi put slobodno izvjesili svoju zastavu u Subotici. Slučaj, znak...? Povijest ide dalje.
Bošnjak je opisao osobnu i zajedničku dramu svog naroda. Koliko god netko htio da ga povijest mimoiđe, ona to ne čini. Bilo je tako i s onim Hrvatima u Srijemu koji su se bojali svoga miroljubivog hrvatstva, nastojali se utopiti, zaboraviti tko su i što su. Treba ostati nauzgor i onda kada hrvatski poslovni ljudi, na traženje pomoći, kažu da ne dolaze u Srbiju da bi Hrvatima pomogli čuvati njihovo hrvatstvo, već da bi zaradili. Odgovor istovjetan odgovoru Hrvatima u tzv. Republici Srpskoj. Opio ih je miris novca i moći. Dvadeseto stoljeće, vražje za Hrvate u Srijemu, kako kaže pisac, pokazalo je koliko je to suludo. Samo sloga i bratska pružena ruka može izliječiti sve rane i hrvatskom narodu kao cjelini pružiti nadu.
Blizini u susret
PROMIŠLJENA POSTOJANOST
Pero Pavlović, U ružarju svijeća, K. Krešimir, Zagreb, 1997.
Izvor iz kojega književni stvaratelji crpe svoje nadahnuće jesu duša i duh. Netko ih od njih uzima zajedno, drugi odvojeno, odnosno odbacujući jedno od njih.
Hrvatska je književnost u vrijeme zlokobnog komunizma nažalost bila prisiljavana gušiti duševni izvor. Oni koji su pokušavali razmišljati i o Božjem djelovanju u čovjekovu životu bili su gurani na rub zbivanja. Dobro se pazilo da oni ne bi »zatrovali svijetle tekovine revolucije«. Uzmimo za primjer samo velikog Nikolu Šopa. Svi su znali da je on velik, ali tek padom komunizma to se smjelo i naglas izreći.
Jedan od onih koji je unatoč svemu plivao uz vjetar bio je Pero Pavlović. Knjigom pjesama javio se prvi put 1970. Otada je on sa svojim književnim radom neprestano prisutan u javnosti. Ona ga je primala raznoliko, ovisno od toga što je tražila i nalazila u njegovim riječima.
Pjesništvo Pere Pavlovića prožeto je duhovnošću i duševnošću. Zbog toga je ono, ja bih rekao, cjelovito. Nije on duhovni zafrkant, a ni duševni zanesenjak. Pokušavao je i neprestano pokušava svoju postojanost sagledavati kroz duhovnu čovjekovu snagu i duševnu Božju blizinu. Na taj način tkao je i tka cjelokupnost svoje ličnosti i cjelokupnost svoga pogleda na svijet.
Pavlovićeva najnovija zbirka pjesama U ružarju svijeća potvrda je gore iznesenih stavova. Izdala ju je neprestano sve uglednija nakladnička kuća »K. Krešimir«. Poletna ravnateljica ove nakladničke kuće mr. Marica Kordić pridružila se skupini onih koji danas u hrvatskoj kulturi stvaraju novi zdravi duh. Izdanjem ove zbirke nije iznevjerila svoje usmjerenje.
Recimo odmah da zbirka ima svoje ujednačeno izvorište, tok i uvir. Iako nije jednolična i napisana u jednome dahu, ova zbirka zrcali majstora koji zna od različitih stvari sagraditi lijepo zdanje. Zbog toga se doima poput ugodno ostvarenog mozaika.
Sam naslov otkriva temeljnu Pavlovićevu misao u ovoj zbirci. Svijet oko nas, ma kakav on bio, moguće je vidjeti u značenju svijeće. No, ona se ne iscrpljuje u svojoj pojedinačnosti, nego je neprestano u ružarju.
Temeljno je izvorište ovakvom Pavlovićevu stavu pradjedovska vjera u kojoj je i sam rođen i rastao, te ratni događaji ovih zadnjih godina. Rodivši se u civilizacijskom, uljudbenom i religiozno graničnom području odmalena je brusio svoj stav prema osobnoj pripadnosti. Uskrsne i Božićne svijeće duboko su mu se zasjekle u pamćenje i postojanje. Sprovodi onih koji su umirali na raznorazne načine, a posebno saznanje o onima kojima se čak ni svijeća nije smjela zapaliti, dalje su produbljivali njegovo životno uvjerenje.
Opredijelivši se za plamen svijeće kao za svoje temeljno svjetlo i stup, mogao je Pavlović dalje tkati svoj pjesnički govor. Čitavu je zbirku podijelio u četiri raznorodne, ali suglasne cjeline: »Kamo su upućene prve riječi«, »Virje«, »Dvjema obalama blizu« i »Molitva«.
Prva cjelina predstavlja duhovno propitkivanje smisla osobnog postojanja i postojanja svijeta oko sebe. Ne pokušava uljepšavati stvarnost, nego je sagledati u njezinoj istinitosti i onda se na pravi način postaviti prema njoj. Kod Pavlovića je to stav nade. »Neka te minu zlice, budi uspravan / Budno osluškuj bilo varljiva lijeta... / Sad si sam i žudiš svjetlokaze / Tvoje srce srcem iskrenosti ustrajava / Tvoja duša znakom ljubavi sjaji« (Neka te minu zlice).
Okolni svijet oko nas nije prostor koji nas plaši rugobom, nego prostor u kojemu se pronalazi ljepota. Ona je za Pavlovića skrivena u svitanju, svibanjskom ružarju, mlađaku, blagosti čeznutljivih slova, lipanjskim ugođajima, stećku, halaposu, portretu... »Izvježbanoj ruci ne treba kreta puno / I već oko zja, zar s lica pomalja / Na mekim usnama sluti se progovor« (Portret). Čovjek bi, dakle, trebao postati vještim umjetnikom koji bi vratio osmijeh, a ne zabrinutost na lice današnjeg svijeta.
Koliko god mi, ipak, htjeli i ostvarivali ljepotu uvijek se nađe netko koji kaže da je njegova ljepota ljepša i njegova istina istinitija. Našemu se hrvatskom narodu, nažalost, kroz povijest to počesto događalo. Pavlović je svjestan te povijesti i ne smije joj se kao neki naši suvremeni umišljeni »Europejci«, nego razmišlja o njoj i po njezinim poučcima gradi svoje postojanje na određenom komadiću ove kugle zemaljske. O tome on ponajbolje govori u pjesmi »U kolijevci zavičajnog neba«. Na nju se naslanjaju druge pjesme koje u višoj ili manjoj mjeri pretaču našu prošlost u sadašnjost.
Nije moguće na ovoj zemlji ustrajati samo uz pomoć naše osobne ljudske snage. Potreban nam je i Bog. Prilaz k njemu vodi kroz molitvu. Pavlović to jasno kaže. Pjesma po kojoj je zbirka dobila ime jest pjesma posvećena Gradačkoj Gospi. »Nisi sam, usadi ime u vječnost / Ova zemlja, zavičajka, plodovima raste / Pod budnim okom Predobre Majke / Blaga, uznesena u svjetlost« (U ružarju svijeća). Hrvati su kroz povijest Gospu neprestano shvaćali svojom zaštitnicom i toga je Pavlović uvelike svjestan.
Do svojih životnih i pjesničkih pogleda Pavlović dolazi i čitanjem starih i suvremenih hrvatskih pjesnika. Zapaža se to u nekim njegovim pjesmama, ali ne kao oponašanje, nego kao svjesno ugrađivanje odlomaka njihove ljepote u svoj književni rad. Od starih hrvatskih pjesnika kojima se Pavlović služi mogli bismo navesti Marka Marulića, a od suvremenih Tina Ujevića, Maka Dizdara, Vladimira Nazora i Lucijana Kordića.
Jezik kojim se Pavlović služi u svome pjevanju ja bih nazvao njegovanim jezikom. On bdije nad njim, pročišćava ga od raznih natruha i riječima koje smo mnogi zaboravili pokušava nas vratiti u maticu povijesnog bivstovanja hrvatske književnosti. Kao da kaže da je dosta mudrovanja o sličnosti i različitosti našega jezika s nekim drugim. On je samo svoj i ničiji više.
Zaokružujući pogled na Pavlovićevo pjesništvo, kakvo je ono ocrtano u njegovoj zbirci pjesama U ružarju svijeća, možemo još nadodati da je to pjesništvo koje svoju pozornost svraća na mnoge predmete. Pavlović promišljeno ostvaruje svoju postojanost u prostoru i vremenu. Ne gubi se u opisivanju ništavila i praznine, nego kao onaj koji ima što dati govori o smislenosti ljudskoga života.
Napravili bismo nepravdu prema ovome pjesniku ako bismo ga proglasili religioznim pjesnikom. Uostalom, dvojben je pojam religiozno pjesništvo. Puno je manje dvojbeno govoriti o pjesništvu koje je nadahnuto vjerom, ljepotom, besmislom, ništavilom... Pjesništvo ne može, naime, imati nikakav predznak, nikakvo pripadanje. Ono je samo pjesništvo i ništa više.
Pero Pavlović i svi oni koji na intelektualno pošten način promišljaju hrvatsko pjesništvo i cjelokupnu hrvatsku književnost jesu ljudi na kojima se gradi naša kulturna, a i sva druga, budućnost. Treba ih stoga čitati i zajedno s njima ustrajavati. Zbirkom pjesama U ružarju svijeća Pavlović sigurno koraca nemirnim vodama hrvatske književnosti.
TROPLET
Božidar Petrač, Hrvatska Božićna lirika. Od Kranjčevića do danas, Naklada Jurčić, Zagreb 2000.
Božićna lirika nije kao svaka druga lirika. Suviše je u njoj osjećaja da bi bila takvom. Tko to od nas, bili pjesnici ili ne, ne nosi u sebi razne Božićne slike. Netko se više sjeća svjećica u Došašću, netko badnjaka, netko polnoćke, netko jaslica, i da ne nabrajam dalje. No, nekako se svi sjećamo svega. Još u nama odjekuju Božićne pjesme, ne samo ona najpoznatija i jedna od najstarijih »U se vrime godišća«. Bez obzira na različite životne putove, svjesni smo da je Božić duboko utkan u naše ljudsko, vjerničko i narodno biće.
Ljudskost Božića proviruje iz svih pjesama koje je Božidar Petrač skupio u antologiji »Hrvatska Božićna lirika. Od Kranjčevića do danas«. Padom komunizma, odnosno dolaskom slobode pokazalo se da su o Božiću pisali i da o njemu pišu ne samo izrazito vjerski nastrojeni pjesnici, već i oni koji nemaju baš jako naglašenu vjersku crtu. Takvi su kroz svoju ljudskost naslutili što bi to Božić mogao za njih značiti. Petrač ih je stavio s drugima i tako smo dobili jedinstvo suvremenog hrvatskog pjesništva o Božiću, što držim veoma mudrim potezom. Književno gledajući nije dobro dijeliti pjesnike na ovu ili onu pripadnost, dobro je dijeliti ih samo na one čije su pjesme uspjele ili ne. Nije to dobro ni u narodnom smislu. Ta dosta su nas do sada dijelili. Vrijeme je da se počnemo okupljati oko temeljnih stavova, unatoč svim našim razlikama.
Jedan od najljepših izričaja ljudskosti pročitao sam u pjesmi Vlade Vlaisavljevića Dobrota Badnjaka. On u njoj kaže: Otkritih glava oko bora kleče / Ko dobri sveci mučenici. / Kroz šumu zvoni Badnje veče / Raduju se Božji trudbenici. Kao da je u ovoj slici spojeno sve, ono nekada davno i ovo sada. Kada se Isus rodio, kaže nam Sveto pismo, nisu mu u pohode pohrlili imućnici, zakonodavci, poglavari ove i one vrste. Još on nije bio predmet njihova sebičnog zanimanja. U pohode su mu pohrlili pastiri, s darovima u rukama. Prepoznali su svojom neiskvarenom dušom što se zbiva i spremno odgovorili na to. Zar ih je teško prispodobiti seljacima otkritih glava? Pritom su vidjeli obične, svakodnevne stvari: dijete, majka, otac, k tome štala i blago koje u nju pripada. Sve jednostavno i siromašno, ali puno značenja. Da se Isus danas rađa, vjerojatno bi to bila neka ubožnica na kraju velegrada. A u pohode bi mu došli beskućnici, musava gladna djeca, ljudi čista i otvorena srca. Oni drugi opet ga ne bi prepoznali, čak i unatoč svim sredstvima koja imaju na raspolaganju za prikupljanje vijesti i obavijesti. Vječna je ta muka ljudskoga prepoznavanja i neprepoznavanja Boga koji mu dolazi u pohode. Zbog toga Božić nikada ne gubi na svojoj zanimljivosti. Događa se svake godine, kao nešto novo, drugačije.
Iako Došašće spada u Božićne dane, malo je pjesama ispjevanih o njemu. Žao mi je zbog toga. Ti su dani zaista lijepi, puni promišljanja o sebi i donošenja novih životnih odluka. Spominje to Nada Kesterčanek u pjesmi Adventske noći. Naglašava u njoj čežnju i zornice. Naravno da je i snijeg prisutan. Time nas vraća u djetinjstvo, u toplinu roditeljskog doma. Učili smo se, netko nam je pomagao doći svome Bogu. Spoznavali smo da bogatstvo nije ono najvažnije na ovoj zemlji, od toga je važnije čisto otvoreno srce.
Jedna od crta koja se provlači kroz Božićne pjesme skupljene u antologiji jest spoznaja da ljudi i danas nisu Boga prihvatili kako treba. Bilo bi zaista zanimljivo poredati u jednoj antologiji pjesme o Božiću hrvatskih pjesnika iz svih razdoblja, počevši tamo od začinjavaca. Prepoznali bismo da je ova crta i njih mučila. Čovjek uporno ide svojim putem i tvrdoglavo ne prepoznaje da mu je Bog došao u pohode. Zavela ga njegova kriva ljudskost, njegovi uspjesi. Nije prepoznao da je potpun čovjek tek s Bogom i da tek s njim može potpuno uspjeti u životu. Tako je to kada se ne želi podnositi žegu puta koji vodi do pravih vrijednosti. Pjesme naših pjesnika neprestano nas opominju biti budnima. Jedna od pjesama koja nam o tome govori svakako je Božić u mojoj uvali od Dražena Panjkote. Navest ću nekoliko stihova: Po uvali mojoj maloj bio je prostrt raskošni sag... / i ja suspregoh dah, da srce sluša, / kako more svojim mističnim šumom sklada pjesmu, / pjesmu zbliženja ljudskih duša. Da, to je zaista tako. Možda prije nismo imali vremena, ali već u Došašću počinjemo malo više misliti na druge. Pronađemo koji trenutak da bismo obišli drugoga koga nismo dugo obilazili, razmišljamo o darovima koje ćemo kupiti, pokušavamo se riješiti mržnje i zlovolje iz svoje duše, spremniji smo nego ikada pružiti ruku pomirenja. Kako bi to bilo lijepo da traje malo duže! Istina, mnogi trgovci produžili su ove dane što su više mogli, ali ne zbog spomenutih stavova, već zbog što veće zarade. Zaboravili su na svoju ljudskost, o vjerskom da i ne govorim, sve zbog toga što su povjerovali krivim glasovima i njihovim zamamnim okovima. A nema ništa teže nego kada je čovjek svjesno u uzama. Blagdan Božića bi to htio promijeniti, osloboditi čovjeka i vratiti mu dostojanstvo. Treba li navoditi neku pjesmu iz antologije u prilog izrečenom? Dovoljno ju je uzeti u ruke i početi nasumice čitati.
Još je jedna zanimljiva crta našega hrvatskoga suvremenoga pjesništva koja nam se otkriva kroz antologiju. Kroz pjesme o Božiću pjesnici su neprestano pratili naš narodni usud. Progovorili su o svim ratovima, režimima, Bleiburgu, životu u tuđini bez mogućnosti da se vratiš, zatvorima u kojima su nerijetko sami tamnovali. Počesto taj usud nalazimo zabilježen i u samom naslovu pjesme. Osjećali su pjesnici da samo sa svojim Bogom mogu pobijediti tu nesmiljenost života koja ih se dotakla. Pjesnik Frano Alfirević u pjesmi Molitva o Božiću pjeva: Da bi ovaj Božić bio posljednji u jeku strojnica, / i da bi opet zasjao mir borova i breza. / Bože, molim Ti se, spuštajući se pred jasle / Tvog sina, čije muke još nas nisu spasle. Mislio je on tu najvjerojatnije na II. sv. rat, a kao da je mislio na onaj Domovinski. Upravo su ratovi ona najzgusnutija vremena zla, vremena kada se čovjeku čini da su sve zvijeri puštene s lanca. I nažalost još dugo traju. Zbog toga pjesnici pjevaju o Božiću ispunjenom bolju prognanih sa svojih ognjišta, bolju ucviljenih. Budući da nam je to razdoblje vremenski najbliže, najviše nas osjećajno i pogađa. Naslućujući razna razdoblja hrvatskog usuda, Ivan Tolj, u pjesmi Hrvatska Badnja noć, kaže: Zašto sam zanijemio uz vatru koja mi / noćas otkriva i obrise svega što slijedi: / kalež, rešetke, postaje na usponu / od kolijevke do Brda na kojem se ima / ispuniti ono što ima.
Upravo u hrvatskom usudu nerazdvojivo su povezana sva tri obilježja koja se zrcale u pjesmama naših suvremenih pjesnika: čovjekoljublje, bogoljublje i rodoljublje. To je troplet koji ne da da se hrvatska povijest raspe dubodolinama ove kugle zemaljske. Njeguje je kao roditelji dijete i upravlja pravim putem. Vjerujmo da će tako i nadalje ostati. Bez toga bi nestalo i naših pjesnika, postali bi nečiji drugi. Posebno bi to bilo žalosno ako bi se dogodilo sada kada nam unatoč svemu sviću neka nova bolja vremena. Treba se samo malo strpjeti, napregnuti i dopustiti da ta vremena svanu, ako ne izravno nama, a onda onima koji dolaze iza nas.
Bila je ova antologija o Božiću potrebna našemu hrvatskom narodu, posebno u književnom smislu. Predugo nas se uvjeravalo da književnost ne trpi govor o Bogu, o domovini i sličnome. Petrač je napravio dobar posao. Naravno, moglo bi se govoriti je li trebao uvrstiti još ponekog pjesnika, nekoga možda izbaciti jer mu pjesma o Božiću nije dostatno »književna«. Ipak bih to pitanje radije ostavio za ocjenjivanje sljedeće antologije u kojoj će se trebati naći i pjesme o doživljaju Božića za vrijeme društvene slobode. Odavno takve pjesme nisu pjevane u hrvatskom narodu. Dotle, čitajmo pjesme iz ove antologije vremenski raspoređene zbog svoga pisca ili ih iščitavajmo kroz pojmovno kazalo doneseno na kraju knjige. Kako god da postupimo, dobro smo postupili. Prepoznat ćemo da Bog na velika vrata ulazi u našu književnost. Pa, neka joj je sa srećom.
MALOGRAĐANI NA POTEZU
Zvonimir Remeta, Grieh, Naklada DHK HB, Mostar, 2002.
Zašto dolazi do ratova? Valjda nas ovo pitanje muči i dok smo mladi i dok smo stari. Odgovor na njega nastaje duboko u našim dubinama. Uz to, što je ustvari rat? Je li to ono kada oružjem pucamo jedni na druge ili je to i ono kada riječima nemilosrdno tučemo po drugima? Ove dvojbe kao da se isprepliću u romanu pred nama, iako to nigdje nije jasno naglašeno. Glavno mjesto radnje je jedna hrvatska obitelj. Rat bjesni okolo i približava se hrvatskom društvu i obitelji, rat bjesni u obitelji i približava se društvu i njegovoj okolini. Tko je krivac i zašto se sve to događa?
Remeta je ispisao vrhunski roman u hrvatskoj književnosti. Na žalost dugo je ostao nepoznat hrvatskoj javnosti. Jednostavno je nastao u nevrijeme, ratne 1942. Njegov hod kasnije su opet zaustavili pobjednici. Po njima pisac nije bio na pravoj strani, pa ni roman to ne može biti. Pisca su strpali u zatvor, a roman u zaborav. O sudbini i jednoga i drugoga bilo je zabranjeno govoriti. No, obojica su preživjela, za razliku od pobjednika. Došla su neka druga vremena, vremena u kojima se pita kakav si bio čovjek tada i tada. I po tome se određuje pobjednik. Treba odati priznanje DHK HB i njegovu predsjedniku cijenjenom književniku Zdravku Kordiću što su ovaj roman i njegova pisca iznijeli na svjetlo dana. Nisu dopustili da malograđanština pokopa vrijedno djelo.
Znalački i razorno Remeta kroz čitav roman govori o malograđanštini. »Čaršija je htjela. Stanka, ali samo čas. Nije bilo moguće izreći ni jednu rieč. Svi su slušali. Kao da je tražio baš to, taj pojačani udio pažnje, tu napetost čekanja, Božidar, koji je do tada govorio bez pokreta, ispruži prst, kao da pokazuje, i reče: – I poginuli je bio – čaršija!« (str. 144.) Za mene su ovo ključne riječi u čitavom romanu. Sve u svemu gledajući nije bilo ništa, ali ti malograđani ili ta čaršija htjeli su da bude nešto. Uhvatili su se nečije muke i onda je stali razvlačiti po svom nahođenju. A muka je došla kao posljedica nesnalaženja, posljedica krivih stavova u životu. Malograđani namjesto da pomognu razriješiti stanje, još ga više usložnjavaju. Ne povlače se ni onda kada dođe do nesretnog slučaja, čak i tada sve znaju, pa se slučajevi umnožavaju. I kolo zla nezaustavljivo ide naprijed.
»"Kolju se!" … mislio je on. "Eto, i oni se kolju! … Čitave pukovnije! … Čitavi narodi!" Dražko je mislio na svoje roditelje i na primjer, koji mu oni nisu dali.« (str. 12. – 13.) Kroz Dražka progovara čovjek koji traži izbavljenje unatoč svoj muci. Osuđuje sve što se događa, a osjeća se nemoćan nešto učiniti. Nije li nešto slično u svjetskoj politici? Malograđani u njoj, da ne uporabimo neki drugi izričaj, dovode do rata, do klanja čitavih naroda. Svjesni se tome odupiru, ali što mogu učiniti ako poluge vlasti nisu u njihovim rukama? Naravno, krivnja se ne pripisuje tim svjetskim malograđanima, krivnja se pripisuje žrtvama, kao u Remetinu romanu. Ipak, sve to ne može trajati vječno. Lanac negdje mora pući.
U Remetinu romanu lanac zla puca u djevojci Arni. Na svijet gleda drugačijim očima od svoje majke, od svoga ujaka. U međuljudske odnose ne unosi poglavito probitak, već srce i ljubav. Prepoznaje da u Dražku ima puno dobra, unatoč svoj muci koja nezaustavljivo probija kroz oklop njegove duše. Kuša na sve moguće načine tu muku istjerati van. Ne ide lako. Puno je ima, malograđani su neprestano na djelu. Arna trpi i ne predaje se.
Kroz roman Remeta zagovara obnovu ljudskog društva ponovnim vraćanjem dostojanstva obitelji. Sve muke u njoj ne prikazuje kao neki današnji romanopisci da bi rekao da je i ružno lijepo, već da bi nam ukazao na štetnost i pogubnost određenih postupaka. Oni ga zbog toga izbjegavaju, kao što bi ga danas izbjegavali neki naši političari koji se zalažu za istospolne brakove, pobačaj, ozakonjenje opojnih sredstava i još štošta slično tomu. Govoreći na ovaj način Remeta ne samo da pridonosi zdravlju društva u kojemu živi, već i vraća dostojanstvo književnosti. Ona zacijelo izdaje bit svoga poslanja kada ruje po ljudskom prljavom rublju i to proglašava nekom vrijednošću.
Životopisci kažu da je Remeta mogao izbjeći zatvor i svoju preranu smrt da je prihvatio suradnju s onima koji su ga zatvorili. No, za njih nije mogao pisati. U pitanju su bile vrijednosti. Njemu se činilo da je nadišao one malograđanske, a njima su baš takve odgovarale. Sraz je bio neminovan. Malograđanština je naizgled odnijela pobjedu. No, prave vrijednosti nikada ne umiru.
Rečenice u romanu su kratke, ali ubojite poput malograđanskih riječi samo u dobrom smislu. Pisac ispisuje radnju slijedeći tok misli njezinih glavnih junaka. Zbog toga ne možemo uživati u vanjskom krajoliku prostora u kojemu se kreću, ali možemo uživati u njihovom nutarnjem krajoliku. Remeta dobro poznaje ljudsku dušu. Zbog toga se i sami ponekada prepoznamo u cijelosti ili u krhotinama u nekim razmišljanjima. Ovakav način pisanja može nam se svidjeti ili ne, ali on je zacijelo primjeren onome što je Remeta namjeravao izraziti. Moglo bi se reći da je htio očistiti ljudsku podsvijest da ona više nikada ne urodi nečim sličnim. A čime bi trebala uroditi? Za Remetu to je približavanje Bogu. Samo kroz njega čovjek stječe snagu pobijediti sve nevolje i u mraku pronaći svjetlost. Lijep primjer za to ponovno nam je Arna. Ona je išla u crkvu. Dražko nije mogao izdržati da i on ponekada ne svrati. Nije stoga čudno što roman ostavlja nadu u sretan završetak svih nevolja. Nju pruža Arna. Izjavljuje Dražku ljubav, ali ne slijepo, već odraslo i odgovorno. »Dražko preklopi list. Nije preostajalo ništa drugo, nego stisnuti zube i čekati. Konačno. Arna je imala pravo…« (str. 159.) Ponekada je vrijeme zaista onaj sudac koji će izreći pravorijek je li nešto dobro ili ne, koji će izliječiti bolesno stanje. Iz Arnina i Dražkova primjera lijepo se vidi da je to, ipak, samo uz našu pomoć.
Možda je u romanu najpogođenija osoba Katja. Nije uspjela sačuvati dobar odnos sa svojim mužem, nije uspjela svoju okolinu preobraziti u prijatelja ili barem poznanika. Teško je reći što je razlog prvome, ali drugome je zacijelo Katjino tvrdoglavo odbijanje priznati da su svi ljudi isti. Osjećala je da potječe iz nekog višeg roda, drugačijega od onoga od kojega potječu oni s kojima se svaki dan susreće. Tako je i ne htijući postajala dio te malograđanštine oko nje. A bilo joj je samo potrebno progledati.
Izdanjem i govorom o vrhunskom romanu »Grieh« njegova pisca vraćamo iz mrtvih. Nastojanja mu nisu bila uzaludna, ima netko tko ih nastavlja u prostoru i vremenu. Ili smo možda malograđani? Za književnost nebitno, ali ne i za nas.
ZRCALO
Michael D. O'Brien, Posljednja vremena, Verbum, Split, 2003.
U novinama ovih dana čitam da je u hrvatskim školama sve više nasilja. Odgovorni su pribjegli poduzimanju određenih mjera. Nasilje se nije smanjilo. Mjere su povećane i polako počinju ugrožavati samo odvijanje nastave. Što dalje?
Michael D. O'Brien napisao je izvrstan roman »Posljednja vremena«. Njime je ušao u bit pitanja koja muče današnjeg zapadnog čovjeka. Odgovorio je tako i na rečenicu postavljenu maloprije. Dvojimo? Zaplovimo njegovim mislima.
Središnja ličnost romana brat je Ilija, redovnik koji svoje dane provodi povučeno na brdu Karmel. Nekada je bio poznati židovski političar, jedan od najzaslužnijih za pogubljenje Adolfa Eichmanna. Sada je dobio poziv doći u Rim. U običnom zrakoplovnom letu prikazuju odurnog vođu nekog kulta koji priseže na Isusa Krista i zgodne, pametne odvjetnike koji žele spasiti svijet od ovakvih zatucanaca. Ilija shvaća da se svijet mnogo promijenio od kada je on prije dvadeset godina ušao u samostan. Na putu od uzletišta prema Vatikanu spazio je veliku reklamu za konjak koja prikazuje dvojicu golih zaljubljenih muškaraca u krevetu. Spazio je i veliki oglas o umjetničkom happeningu u čijem je središtu kanta s ostacima nerođene djece. Uvod u susret sa stvarnošću upotpunjen je saznanjem da su tzv. suvremene misli prodrle i u samo ustrojstvo Crkve. Pojedini teolozi naučavaju drugačije od crkvenog učiteljstva pozivajući se na ljudsku slobodu. Saznaje i druge stvari. Kult pod nazivom Novi svijet zastupa sveopću toleranciju i propovijeda da je Rimokatolička crkva jedina preostala utvrda netolerancije u svijetu. Vrata javnih glasila širom su im otvorena, a Crkvi naprotiv stubokom zatvorena. U društvu se krivnja za sve poteškoće svaljuje na neodgovarajuću globalnu populacijsku politiku. Pod plaštem pravde i jednakosti, odnosno demokracije, širi se novi oblik totalitarizma. Ilija sve to shvaća dok sluša najuže crkveno vodstvo. Fašistički i socijalistički materijalizam pretapaju se u ateistički materijalizam koji se u svom kapitalističkom obliku pokazuje vrlo razornim za ljudski rod. Izgleda da dolazi do konačnog sukoba između evanđelja i antievanđelja, između Crkve i anticrkve. Dogodilo se da je jedan čovjek vještim smicalicama uspio prigrabiti svu moć u svoje ruke. Ne vodi ga dobro, nego zlo. Čitavom svijetu prikazuje se kao neka vrsta sekularnog sveca, spasitelja. Javna glasila puna su njegovih slika i njegovih misli. »Unio je svježinu u tromi Europski parlament. Ujedinjeni narodi udvaraju mu se kao jedinom čovjeku koji može posredovati u mirnom prijelazu iz ere nacionalnih država prema svjetskoj federaciji.« (str. 62.) Usput je raširio i svoje gospodarsko carstvo. Papa bi mu htio prenijeti vijest Isusa Krista. Sam ne želi doći u Vatikan i zbog toga je Ilija izabran za glasnika.
Ovo je okvir za odvijanje čitave radnje, a možemo reći i zrcalo u kojem će se ogledati glavni lik i mi sami. Onaj tko uzme u ruku čitati ovaj roman ne će ostati ravnodušan. Ili će ga brzo odbaciti ili će ga pročitati do kraja. Ja sam se opredijelio za ovo drugo. Treba biti pošten i prepoznati zablude u svijetu, a ne samo ići naprijed s već gotovim odgovorima i pretpostavkama u svojoj glavi. Znam da se ovim riječima svrstavam na jednu od strana. Ne znam samo što je u tome loše. Zar i tzv. nesvrstavanje nije svrstavanje ili ako hoćete totalitarizam koji mi ne da izraziti ono što osjećam u sebi? Ilija shvaća što se zbiva zahvaljujući poniznosti koju nastoji gajiti. Progledao je i ne sili druge da vjeruju u ono što čini, on to jednostavno živi. Vratimo se ponovno samim događajima u knjizi.
Na putu prema Capriu, gdje bi trebao susresti Predsjednika, kako ga svi zovu, Ilija svraća prijatelju fratru u Asiz. Tu susreće Jakova, izbjeglicu iz Hrvatske, kojemu je rat odnio najbliže, a zamalo i njega. Zbližili su se. Ilija se prisjetio i svojih muka. Provodio je II. svj. rat u Varšavi. Jedva se spasio. U Izraelu je zavolio Rutu, začeo dijete s njom, ali je jednoga dana eksplodirala bomba koju su postavili teroristi. Rute ni djeteta više nije bilo. Mrak u mislima i životu. Prosvjetljenje, obraćenje na katoličanstvo, život u samostanu. Uspomene koje bole. Prijatelj fratar, svetac po uvjerenju mnogih, obećaje moliti se za njega i njegovo poslanje. Ilija se pita hoće li uspjeti u dodiru s obožavanim Predsjednikom, u dodiru s tamom? Vjera mu pruža utjehu. Posljednju noć pred susret zanoćiva u jednom od Predsjednikovih odmarališta. Zapaža neku avangardnu, nadrealističku sliku. Naizgled lijepa, a kada se malo bolje zagledaš prepoznaješ paklenski prizor. Potreslo ga to, kao i susret s Predsjednikom. Učtiv, oštrouman, prijazan i još mnogo toga sličnog, ali nipošto se ne bi moglo reći da je dobar. Oči ga odaju. Sudar Ilijinog poslanja i Predsjednikovog poslanja. Ponovno ostavimo razvoj događaja čitateljima. Recimo samo da roman završava ulaskom Ilije i njegova poglavara Henoka u Jeruzalem. Bilo je lijepo rujansko jutro. Što je bilo s Predsjednikom?
Ovo je jedan od romana za koji nam pokušavaju reći da se više ne pišu. Kao, nije to suvremeno, književni razvoj otišao je puno dalje. Stvarnost je zapravo drugačija. Književni se razvoj vratio. Pokleknuo je pod pritiskom događaja u društvu i počeo se baviti svojim uništenjem umjesto razvojem. O'Brien ovim romanom predstavlja svijetao primjer drugačijih nastojanja. Roman je napravljen u skladu sa svim dobrim književnim dostignućima. Suvremen je tko suvremenost shvaća na pravi način. Nerijetko se čita kao dobar kriminalni roman. Obilje zapleta i raspleta drže čitatelja okovanim za njegove stranice. Njima pisac ne zabavlja čitatelja već ga uvlači u dubinska pitanja. Želi nam poručiti da se moraju zaustaviti niječni tijekovi u društvu. Predsjednik i ljudi oko njega ustvari su najobičnije ubojice. Rješavaju se nepoćudnih protivnika na životinjski način. Doći će uistinu Posljednja vremena ako ih se ne zaustavi. No, to ne traži proizvodnju oružja, raznoraznih sredstava za uništavanje, već proizvodnju dobra u svijetu u kojemu živimo.
Sve ovo moglo bi riješiti i spomenuto nasilje u školama. Gomilanje raznoraznih pothvata ne može donijeti uspjeh, njega može donijeti samo obraćenost društva. Tada će svatko biti radostan i slobodan te se ne će dogoditi da lažni mirotvorci donesu lažni spas, odnosno uništenje na zemlju. Mi koji smo prošli kroz Domovinski rat valjda shvaćamo o čemu se zapravo radi? Pisac vjeruje u nas i spomenuo nas je u potvrdnom svjetlu. Još samo da i mi povjerujemo u same sebe!
STAV
Ines Kudić, Lux i Veritas, Vlastito izdanje, Prozor/Rama – Mostar, 2003.
Ima dobrih knjiga, a da o njima javna glasila i stručni ocjenjivači s dotičnoga područja puno ne govore. Jedna od takvih je roman Lux i Veritas mlade Ines Kudić. Svojom pojavom, načinom na koji govori, iznenadio je mnoge. Prepoznali su da je suviše dobar da bi ga se tek tako napadalo. Zbog toga su izabrali šutnju. Međutim, o ovom se romanu ne može šutjeti.
Ines Kudić slučajno sam upoznao na jednom književnom događaju u Uzdolu. Cvitku, u ime kojega smo nastupali, samozatajno ali odlučno, poklonila je ovaj svoj roman. Ta okolnost odmah je pobudila moje zanimanje. O čemu to netko u Rami sa 17 godina piše u svojem romanu? Nakon nekoliko nasumice prelistanih stranica odlučio sam ga pročitati i vjerojatno nešto o njemu napisati. Želim, evo, izvršiti tu svoju odluku.
Ovo je roman sa svim odlikama suvremenog romana. Radnja mu se sastoji od 7 poglavlja, odnosno ispričanih priča. Nit poveznica među njima su glavni junaci Lux i Veritas te izričaj Neka želja stvarnost postane. Spisateljica je samosvojna u pisanju, ne slijedi neke posebne kalupe. Iako se sve događa prije nego što je stvoren čovjek, likovi koji se pojavljuju u romanu ustvari su likovi iz naše svakidašnjice. Spisateljica je vješto, kao da je već prije pisala romane, premostila vrijeme i prostor. Miješajući uglavnom odlike bajke, basne i društvenog romana stvorila je djelo koje se ne ispušta iz ruku dok se ne pročita do kraja. Nakon pojedinih stranica vjerojatno ćemo se zateći kako ponovno listamo spisateljičin životopis da bismo se uvjerili da to piše osoba sa 17 godina. Stranice romana vraćaju nam nadu, iako je na prvi pogled završetak tužan i bez nade. No, treba pročitati i zadnju rečenicu koja glasi: »A na malenom zelenom brežuljku ispred nepregledne divljine šume, jedna je ruža čekala svoj oblak«. (str. 209.) Ništa, dakle, ne prestaje ma koliko u pojedinom trenutku izgledalo da je doživjelo poraz.
Stjepan Galić u uratku pod naslovom »Sjajan ishod smjelog pothvata«, donesenog na kraju romana, naznačuje da Ines Kudić ima dodirnih točaka s Ivanom Brlić Mažuranić. Slažem se s tim. Nije to za Kudićku nikakva pokuda, dapače to je pohvala. Uputila se pravim putom ostajući pritom svoja, dodirujući ono ljudsko, toplo i djetinje u nama svima na svoj osebujan način. Njezine ispričane priče, pa priče ispričane u njima, začuđuju nas svojom ljepotom i svojom jednostavnošću. Mogla ih je stvoriti samo spisateljica rođena biti upravo to: velika stvarateljica priča (nije važno u kakvom će se obliku pojaviti) u hrvatskom narodu. Njezina uobrazilja je bujna, osjeća se da se ne muči što bi stavila u priču, već se muči što bi izostavila od onoga što je stvorila u svojoj glavi. Koja razlika od mnogih razvikanih naših suvremenih romanopisaca!
Ne znam uopće koliko je Ines Kudić čitala Ivanu Brlić Mažuranić, kao što ne znam ni koliko je čitala Antuna Gustava Matoša. No, i njega treba spomenuti kao jedan od putova kojima je krenula. Onaj duh koji je progovorio u Matošu progovorio je i u Kudićki. To je odlučan hrvatski stav prema događajima oko sebe. Svjestan si sebe, svoga dostojanstva i ne prodaješ ga ni pod koju cijenu. Pritom ostaješ građaninom svega svijeta i u sebe upijaš sve ono što je dobro. Na taj način sposoban si napisati roman koji ne traje samo dok ga na svojim krilima nose tvoji istomišljenici, već traje onoliko dugo dok god ima ljudi spremnih vjerovati u neprolazne vrijednosti.
Mislim da je spisateljica dobro postavila ustrojstvo romana. Razbila ga je u priče koje dotiču različita životna polja. Na taj način roman nije samo jednostran pogled na život, već pokušaj zahvatiti taj život u njegovoj cjelovitosti i prema njemu se svjesno odrediti. Ima tu čiste ljubavi, rata, sanjarenja, ocjene suvremenih strujanja, jednostavno svega onoga što je doticalo hrvatsko društvo zadnjega desetljeća. Kada pročitamo škrte podatke o Kudićki, puno toga nam je jasnije. Kao dijete od 6 godina iskusila je tuđinu zbog bezumnog napada na svoj kraj. Žestoko i zrelo dotiče se tih događaja u poglavlju Anđeo smrti. Svatko onaj tko ga pročita smanjit će u sebi razloge drugoga zbog nečega napasti. To je proturatna priča koju ni u primisli ne možemo usporediti s proturatnim govorom samoproglašenih mirovnjaka u našim javnim glasilima. Ustvari, ona je strahovita optužba upravo protiv njih, razotkriva mnogo toga truloga u njihovim lijepim pričama. Ali, nije to samo spisateljičin stav. Stav je to čitavoga jednoga naroda, trenutno silom tjeranog u mrak iz kojega je nedavno bio izišao. Kudićka se ne pridružuje goničima, ona staje u red progonjenih uvjerena u pobjedu dobra nad zlim.
Vrijednost romana zacijelo neće umanjiti to što držim da nije bilo nekog posebnog razloga tiskati predgovor koji je napisala sama spisateljica. Isto tako držim da je i sami kraj mogao biti drugačije izveden, nepotrebno je u radnju utkan prijateljski ili ljubavni nesporazum. Međutim, ovo je tek mali danak književnom neiskustvu i ništa više. Poglavlja ili ispričane priče u romanu i dalje ostaju čudesnima i za iščitavanje. Korak po korak pronaći će put do čitatelja. Nešto što je dobro ne može se tek tako lako sakriti.
Koliko god ove riječi bile u ovom trenutku opterećavajuće za mladu spisateljicu, moram reći da predstavlja istinski suvremeni hrvatski književni izraz. Svojim pisanjem povukla je na našoj književnoj njivi tako jaku brazdu da se ona ne može tek tako lako preskočiti. Ako bude i dalje pisala, a zašto ne bi, ne znam kojim će putom poći. Nadajmo se da to neće biti put onih koje su ipak uspjeli kupiti varljivim novcem i ispraznom slavom. Krene li tim putom, ovaj će joj roman ostati »mrljom na karijeri« za jedne, a za druge »na žalost propuštena prilika«. Odluka je to koja u ovom trenutku stoji pred ovom nadarenom mladom spisateljicom. Očekujemo njezin sljedeći uradak.
HODOČASNIK
Miro Gavran, Poncije Pilat, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.
Miro Gavran suvremeni je hrvatski književnik. Moram priznati da sam za njega saznao vrlo kasno. Čitajući dnevne novine primijetio sam da se od vremena do vremena u kratkim crtama pojavljuje jedno ime, i tako je to počelo. No, za razliku od njega za neke druge hrvatske suvremene književnike već davno sam čuo. Pišu o njima, razgovaraju s njima. Kada ih usporedim s Gavranom, teško da ih mogu nazvati književnicima. Čudno stanje, zar ne?
Ipak, ima stvari koje se ne događaju slučajno. Progovorili su o tome i državotvorni hrvatski intelektualci u svojoj napadanoj »Izjavi o stanju hrvatske kulture i nacije«. Jednostavno rečeno, određena skupina silom se nametnula i nastoji čitavo hrvatsko društvo voditi u svome smjeru. Zbog toga se može dogoditi da o književnim veličinama kasno saznamo, a o književnim patuljcima vrlo rano.
Ništa čudno, tako je uvijek bilo u povijesti ljudskoga roda. Gavran progovara o sličnome u svom novom romanu »Poncije Pilat«. Ne služi se ideološkim rječnikom, kako to silnici danas obično čine, već prati jednoga čovjeka, Poncija Pilata, od rane mladosti pa do 10. godine poslije Isusove smrti. Čovjek je to koji je pripadao tadašnjem moćnom Rimskom carstvu i kojega je ono poslalo u tuđu zemlju, sebi silom priskrbljenu, da tamo održava red i mir. Otišao je svjesno iako je očekivao neku zanimljiviju zemlju, ali svejednako spreman proslaviti se i vratiti se u Rim bogat i slavan. Nije u tomu vidio ništa čudno. Radio je poslove za svoje carstvo u okviru zakona koje je ono samo propisalo. Zvali su ga zbog toga namjesnikom, a danas bi ga zvali visokim predstavnikom, mirovnim posrednikom ili nekako tako. Uvjeren u sebe i u vlast koju ima nastupao je žestoko. Nije trpio drugačije mišljenje i opiranje.
Poncije Pilat načinio je glavnu pogrješku u onom trenutku kada se zaljubio u domorotkinju, Židovku Leu. Njegovi su nazočili svadbenoj svečanosti, ali to je za njega bio nepromišljen potez. Došao je u opasnost svrstati se na jednu stranu, namjesto da ostane nesvrstan i slijepo provodi zapovijedi i zadatke koji mu budu dani. I sam je postao svjestan nekih sličnih stvari. Ćutio je da se treba dokazivati ako misli ostvariti snove s kojima je pošao iz Rima. Njegovi savjetnici budno su pazili da ne odstupi od zacrtane politike. I oni su radili svoj posao i ništa više. Sve u svemu klupko odnosa iz kojih se nije lako ispetljati.
Gavran dojmljivo i staloženo razvija temu. Ne trči da bi i sam navodio svoje riječi, pušta likove da žive svojim životom. Tek kada se zatvore korice knjige nahrupljuju Gavranove riječi, Gavranovi poučci. Shvaćamo što nam to ima poručiti i zašto. Na ovaj način radnju vode samo veliki znalci pera. Rastresenom čitatelju može se učiniti da ne čini ništa posebno, tek priča jednu staru dobro poznatu priču. Međutim, itekako je to složen i zahtjevan posao. Prividna jednostavnost ne proizlazi iz neznanja i nejakosti, već iz učenosti i jakosti. Gavran govori o jednome prošlome vremenu, a ustvari govori o vremenu u kojem i sami živimo. Zbog toga je ovaj njegov roman dobro primljen, kao i romani »Judita« i »Krstitelj«. Zajedno čine njegovu biblijsku trilogiju koja na nenametljiv način progovara svome čitatelju.
Ovakve teme nisu danas uobičajene u onoj književnosti koju nam nude sredstva društvenog priopćavanja. Ako nam i govore o ovakvim temama, onda je to više-manje izrugivanje njihova vjerskog sadržaja. Svojom bukom jednostavno žele prevariti čitatelje da ne postoji drugačija književnost od one kakvu oni drže dobrom. No, pojave se izdavačke kuće kao što je Verbum i razotkriju tu smišljenu rabotu. Nakladnička kuća »Mozaik knjiga«, u kojoj se pojavila Gavranova knjiga, zacijelo nije poput Verbuma, ali to ne znači da bi trebala čitateljstvu pružati loše knjige. Dolazimo sada do zanimljivog upita: ovaj Gavranov roman, Verbum, Mozaik knjiga, jesu li desnica ili ljevica? Nisu ovo samo politički pojmovi, već i važni životni stavovi. Ako želimo biti pošteni, lako ćemo odgovoriti na postavljeni upit. Što je ljevica, što je desnica? Izmišljotina koja nema uporišta u stvarnosti. Stvarnost je podijeljena drugačije: na one koji čine dobro i na one koji čine zlo. Zbog toga bismo mogli govoriti o ćudoređu i nećudoređu ili o etičnosti i neetičnosti. Gavran također to nastoji. Na taj način njegov roman mogu čitati i ljevičari i desničari, ako se baš tako žele nazivati, kao i neodlučni. Vodi nas prema našim korijenima i propitkivanju druge strane sile. Na kraju se pitamo kakvo je naše uporište, kamo stremimo?
U životu Poncija Pilata sve se ispremiješalo. Rastao je u uvjerenju da je sin ugledne rimske obitelji. Iznenada saznaje da ga je njegov otac ustvari posvojio, da nije nikakva plemenita roda, već potomak barbarina. Uzdrmalo ga to u njegovu duhovnom ustrojstvu. On da je nitko?! Ipak, poslušao je i nije nikome o tome pričao. Jedino se nastavio dokazivati. Privlačilo ga je bojno polje. Napredovao je velikom brzinom i pomno krio svoju tajnu. Mislio je da će uspjeti zaboraviti svoje korijene. Nešto slično kao nebrojeni vojnici u turskom carstvu, raznorazni veziri i službenici. Silom su satirali druge, a sila je satirala njih. Poncije Pilat ipak uspijeva pronaći svoj put, ali tek nakon strahovitih osobnih lomova.
Gavran ovaj svoj roman piše kao uvjereni kršćanin. Ne vjerujem da će ga napadati zbog toga. Nije razlog u tomu što je izgradio svoj poseban put, izvan raznoraznih skupina, već u tomu što vjersku pozadinu svoga romana najprije provlači kroz ono što nam je svima zajedničko. U tomu Lein lik igra ključnu ulogu. Najprije je bila bogobojazna Židovka, nakon toga postala bogobojaznom kršćankom. Spremna je udati se za tuđinca, ali se nije spremna odreći svojih vjerskih uvjerenja koje živi potpuno uronjenima u svoju ljudskost. Poncije Pilat kao čovjek sa silom, bez duhovnog uporišta, pronalazi u njoj svoj pravi oslonac. Zbog toga ju je spreman primiti sa svom njezinom prošlošću, koja je u trenucima bila mučna, postajući sam čovjekom i na kraju hodočasnikom koji traži svoj životni put. Odbacuje sve da bi mogao shvatiti tko je i što je. Ne razume ga, kao ni on sebe, ipak ide dalje slijedeći u sebi uvjerenje da mu je oprostio Isus Krist kojega je dao razapeti na križ. Time Gavran poručuje da nam onostranost može vratiti našu pravu ovostranost, učiniti nas ljudima u punom smislu te riječi.
Današnja kultura i sredstva društvenog priopćavanja daleko su od ovakvog Gavranova govora. Nije stoga čudno što mu ne daju onoliko prostora koliko zaslužuje. Na žalost oni ponavljaju onaj način života koji Poncije Pilat odbacuje, namjesto da kao i on shvate da je sila slijepa, da bogatstvo ima smisla samo ako pomaže svima zajedno bolje živjeti, da je bolji nutarnji mir od bilo kakvog mira uspostavljenog silom, i još mnogo toga sličnoga. Baš kao i Pilat zaslijepili su se bogatstvom i slavom. Kamo to vodi? Neka pitanje ostane otvorenim.
Na kraju recimo da je Gavran postao itekako poznatim i u inozemstvu. Znam da se ovo može pročitati u njegovu životopisu, ali to znači više od obične bilješke. Nisu ovamo neki ljudi zatvoreni u se, a u tom inozemstvu neki napredni koje moramo sustići i do kojih put vodi lijevom stranom. Dobrih i loših ljudi, dobrih i loših književnika ima svugdje. Stvar je u tome da treba imati duhovno uporište, da treba biti hodočasnik da bi se shvatilo dubine života i živjelo ih se. Gavran smjelo i ustrajno krči svoj put. Čitajmo ga.
PRILOZI ZA ŽIVOTOPIS I POVIJEST
Ivan Ićan Ramljak: Gospa Snježna i druge priče, Naklada Juričić, Zagreb, 2004.
Neminovno je da vremena prolaze i rađaju se nova. No, sve je u tome o kakvim se vremenima radi.
Ramljak čupa iz zaborava ona vremena kada je poštenje bilo na mnogo većoj cijeni nego danas. Ljudi su više živjeli s prirodom i dublje osjećali zakonitosti života. S tom mišlju na pameti pisac ovu svoju knjigu počinje pričom Izvor života. Vraća se u rodni zavičaj, hoda krajevima gdje je odrastao, sjeda na mjesta gdje se odmarao i priča o prošlosti može početi. Govoreći današnjoj djeci ispisuje priloge za svoj životopis i za povijest. Života koji je proživio uglavnom više nema. Domovinski rat ona je najjasnija točka prekretnica hoda na drukčiji način. Bit će zanimljivo čitati nekog novog Ramljaka kada bude pričao o današnjim vremenima.
Priče opisuju različita vremenska razdoblja. Siromaštvo na selu, polazak u školu u zabiti, doticaj s vanjskim svijetom, odlazak na radnu akciju, školovanje u velikom gradu, razoren obiteljski dom. Toliko događaja u malenom ljudskom životu. Ramljak ne odgovara izravno na pitanje zbog čega se sve tako dogodilo. On radije prati svoje junake i ispreda priču o blizini, priču o ljubavi prema svome, a odatle prema svakome. Odlika je to dobrih književnih djela koja su pred naletom ohole globalizacije neopravdano gurnuta u zapećak.
Jezik kojim se Ramljak služi jednostavan je i razumljiv. Ne igra se njime da bi dokazao vještinu u nekoj novoj jezičnoj teoriji, već ga rabi da bi prenio sadržaj. I prolaznost ima svoju ljepotu i svoje značenje. Ispunja našu nutrinu i uči nas kako odgonetavati nova vremena koja se rađaju pred našim očima. Oštrouman, dječji jezik, tomu najbolje služi.
Djeca koja budu čitala Ramljakove priče spoznat će da se uspješnost ponajprije ogleda u dobru koje činimo na ovoj zemlji. Sve ostalo dolazi tek poslije toga. Nije teško zaključiti da će takva djeca znati graditi svijet kojega ćemo voljeti, a ne kojega ćemo se bojati.
DUŠA NARODA
Stjepan Džalto: Bog u novcu – vrag na koncu, Naklada Jurčić, Zagreb, 2004.
Stjepan Džalto dobro je poznat književnoj kritici, a još više širokom čitateljstvu. Ne povodeći se za pomodnim strujama, stvara književnost koja govori o selu kakvog gotovo da više i nema. No, nije to nikakav žal za prošlim vremenima, to je tek traganje za dušom naroda iz kojega smo svi potekli. Teško je patio kroz povijest, ali se snalazio na razne načine i preživio do danas.
Vremenski okvir koji Džalto zahvaća u svojim pričama kreće se od II. svj. rata pa do naših dana. Svega je u njemu bilo, samo ponajmanje slobodnog prostora za život hrvatskog naroda. Tek Domovinski rat stvara drukčije okruženje, iako je bio težak i krvav.
Os koja pomaže narodu da ga povijest ne otplavi u zaborav bio je fratar ili svećenik. Oko njega su se skupljali, on je savjetovao, karao, pomagao. Izlazio je pobjednikom i u susretu s posljedicama djelovanja tada naizgled svemoćne Partije. Ljudi su znali da je savjest koja upire prstom u nedopušteno i koju se ničim ne može ušutkati.
Pisac radnju smješta u selo zvano Pod orahom. Ona se odvija za vrijeme sijela i kava. Pretresa se tada sav seoski život i događaji poput pljeve i zrnja lete naokolo. Može nas iznenaditi jezik prepun sroka i raznih doskočica. Jezik je to seoske dokolice, želje nadmudriti drugoga. Džalto nam na taj način želi još više približiti ugođaj bosanskih planina i dolina, dušu naroda koji tamo obitava.
Puno je blizine u ovoj Džaltinoj knjizi. Osjeća se da on voli taj svoj hrvatski narod po bosanskim gudurama, da mu je ušao duboko pod kožu. Duge godine živio je zajedno s njim. Ostavilo je to traga na kompoziciji priča u primjesama izravnog poučavanja. Književni kritičari to će mu ubrojiti u nedostatak, a puk u jasno izražavanje stava. Pustimo vremenu da razriješi tu dvojbu.
SLUTNJE
Mile Maslać: Vrijeme pripravnosti, STAJER-GRAF, Zagreb, 2004.
Uvijek je bilo teško biti svoj, ali se isplati. Tako je na svim životnim poljima pa i onom književničkom. Mile Maslać je to shvaćao i svjesno išao u pustolovinu.
Svojim pjesmama otkrivao je vrijednosti koje se isplati živjeti i nasljedovati. Pune su ljudskosti, domoljublja i bogoljublja. Nije onda čudno da je bio jedan od pokretača Hrvatskog slova, lista za kulturu, kao što nije ni čudno da je dobio književnu nagradu DHK HB »A. B. Šimić« za najbolju zbirku pjesama u 2004. Na žalost odnedavna više nije među nama pa ne ćemo moći uživati u njegovim novim ostvarenjima.
U ovoj zbirci posebno bih istaknuo ciklus Naš križni put. Zbio je on u njega svu silinu svog dara, nastojeći izraziti svu našu bol i svu našu nadu. Za spomenuti je svakako i cikluse o Domovinskom ratu koji svjedoči o nemilosrdnosti protivničke strane i o dostojanstvu hrvatskog branitelja. Uz ova dva temeljna stupa knjige Maslać je u zbirku dodao još nekoliko zavičajnih pjesama, pjesama o ljubavi prema ženi i o svijetu oko sebe. Većina ih je novijeg nadnevka, ali ima i onih objavljivanih u prijašnjim zbirkama. Naslov zbirke kao da nam govori da je naslućivao da mu je ubrzo ići tamo kamo svi odlazimo. Očito, to je ujedno bio i jedan od njegovih bitnijih životnih stavova.
U građenju pjesme Maslać se služi kako nevezanim tako i rimovanim stihom, odnosno slobodnim stihovima te katrenama i čak sonetima. U njegovom pjesničkom i ljudskom mišljenju prošlost ne treba biti prekrižena, već se treba skladno utopiti u sadašnjost. Mnoštvo hrvatskih književnika to nije shvaćalo i ne shvaća, jer jednostavno nikada nisu bili svoji.
Maslaćevi stihovi nisu površni i isprazni, oni su puni smisla. Isplati ih se zbog toga čitati i otvarati im vrata.
IZRANJANJE
Ilja Stogoff: Trinaest mjeseci, Hrvatsko filološko društvo – Disput, Zagreb, 2004.
Oni što se danas vole nazivati suvremenima tragači su za svim mogućim životnim iskustvima. Jedan takav bio je i Ilja Stogoff. Mlad i nadaren penjao se ljestvama karijere, ali one po mjeri i ukusu spomenutih suvremenika. Bio je traženi novinar, knjige su mu se dobro prodavale, a on je u međuvremenu radio kao prodavač športskih bicikla, televizijski voditelj, ulični mjenjač valuta, školski učitelj, čistač u kinu, glavni urednik erotskog časopisa, zaštitar, prevoditelj, glazbeni kritičar, pipničar, glasnogovornik u kockarnici... Zaboravio sam još da je puno putovao i da se puno opijao. Kušao je, kaže, i marihuanu, ali nešto mu se nije sviđala. Imao je i epizodu s religijom, negdje tamo u dvadesetoj godini života kad se htio krstiti, međutim, to ga je prošlo. Početkom tridesetih ponovno se u njemu javio nepoznati glas. Krstio se, ali u katoličkoj umjesto u pravoslavnoj crkvi, čak što više odlučio je postati dominikanac-laik. Na jednom mjestu kaže da to nije lako, lako je samo izletjeti iz dominikanskog reda. Prije stupanja u novicijat čekala ga je godina kušnje. Ozbiljno joj je pristupio, kako svjedoči u ovom svom ispovjednom romanu. I dalje je radio svoj novinarski i književni posao. Opisujući taj svoj rad, opisuje i svoja razmišljanja i ponašanja, kako ona prijašnja tako i sadašnja. Radnja romana zbog toga teče neusiljeno i naoko bez nekog posebnog zapleta. A on je ustvari njegovo duhovno sazrijevanje, izranjanje iz dotadašnje tzv. suvremenosti i ulaženje u svijet koji je zaista suvremen i topao.
Ovim svojim romanom Stogoff zbunjuje zadrte fundamentaliste – »suvremeniste« i »religioniste«. One prve razočarava govorom o Bogu, duhovnim promišljanjima, a one druge svojim još neizgrađenim religioznim stavom, jezikom koji je povremeno ružan. Uviđajni će mu, pak, stisnuti ruku i reći: »Nastavi, Ilja«. On će to bolje razumjeti od govora prvih i drugih. Možda nam zbog toga jednoga dana podari knjigu punu izbrušene suvremenosti, iako je i ova dobra.
KAKO SU PUCALE VERIGE DUHA
Drago Šimundža, Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, I. i II., Matica hrvatska, Zagreb, 2004. i 2005.
Ovo opsežno djelo nastajalo je u dva razdoblja: u razdoblju komunizma i u razdoblju nakon Domovinskoga rata. U ovom drugom razdoblju građa iz prvoga temeljito je preuređena, ali su tragovi uvijek ostajali. A ti bi se tragovi mogli svesti na to da se pokušavala izreći prava misao obmotana u dopustljiv način.
Prvi svezak govori o Silviju Strahimiru Kranjčeviću, Antunu Gustavu Matošu, Milanu Begoviću, Vladimiru Nazoru, Janku Poliću Kamovu, Mili Budaku, Tinu Ujeviću, Ivi Andriću i Miroslavu Krleži. Drugi svezak govori o Antunu Branku Šimiću, Anti Cettineu, Gustavu Krklecu, Sidi Košutić, Dobriši Cesariću, Đuri Sudeti, Nikoli Šopu, Dragutinu Tadijanoviću, Petru Šegedinu, Ranku Marinkoviću, Viktoru Vidi, Slobodanu Novaku, Anki Petričević, Ivanu Golubu, Tončiu Petrasovu Maroviću, Nedjeljku Fabriu i Ivanu Martincu. Prvi svezak započinje studijom Religijsko-religiozna tematika u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, a drugi studijom Religijska zbiljnost i religiozni paradoksi u književnosti. Oba sveska na kraju imaju kazalo imena i bilješke o autorima. Naravno, na kraju drugoga je i bilješka o samom autoru ovoga djela.
Drago Šimundža, teolog, književnik, esejist, kritičar i prevoditelj knjigom Bog u djelima hrvatskih pisaca pokazao nam je svu slojevitost kroz koju su prolazili ne samo hrvatski pisci, već općenito hrvatski narod. Uglavnom je trebalo trpjeti i šutjeti, tek je Domovinski rat otvorio vrata nepristranom istraživanju naše kulturne i ine prošlosti. Hrvatski su se književnici snalazili na različite načine, što bjelodano pokazuju ova dva Šimundžina sveska.
LICE STRANPUTICE
Robert Hugh Benson, Gospodar svijeta, Verbum, Split, 2005.
»Roman o posljednjim vremenima Gospodar svijeta engleskoga autora Roberta Hugha Bensona jedno je od najpoznatijih apokaliptičnih djela u modernoj književnosti. Prvi put objavljen daleke 1907. odmah je izazvao, kao što je autor i predvidio, žestoke polemike u javnosti koje su na kraju učinile Bensona jednim od najzanimljivijih likova suvremene engleske književnosti o kojemu se mnogo raspravljalo.« (str. 5.)
Ovo su početne riječi iz predgovora romanu Gospodar svijeta. Budući da pisca do sada nisam poznavao, kušao sam pronaći nešto o njemu u stručnoj literaturi. U Leksikonu stranih pisaca, Školske knjige iz Zagreba, o piscu ništa nema. U Leksikonu svjetske književnosti. Djela, istoga izdavača, nema ništa ni o romanu, ali ima o romanima Gospodar muha i Gospodar prstenova. Ista je stvar s Britanskom enciklopedijom. Onaj tko pozorno pročita roman shvatit će zbog čega je to tako. Istina, ne govori o svemu ništa ni Suvremena katolička enciklopedija Slobodne Dalmacije i Marjan tiska iz Splita, ali ona poglavito govori o teološkim stvarima, pa je možemo ispričati, iako bi bilo dobro da više govori i o književnosti, umjetnosti... Dalje nisam tražio.
Romanopisac je dobro shvatio da je način postupanja suvremenih silnika mnogo prepredeniji nego način postupanja silnika iz nekih davnih vremena. Naizgled, sve je ljudsko, ili da se poslužim drugim izričajem, humano. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i na svoj stav. Međutim, svatko ne može doći u priliku iznijeti na vidjelo to svoje mišljenje ili taj svoj stav. Odabrani drže glavne položaje i pokraj njih nije tako lako proći. Ti odabrani stvaraju novo vrijeme u kojemu će nestati svih suprotnosti. Zavladat će mir i svi će ljudi biti jednaki. Podrazumijeva se, naravno, da će ta jednakost nastati po njihovim mjerilima.
Uronjeni u suvremenost možda ćemo na sve odmahnuti rukom. Ta komu to danas nije dopušteno izboriti mjesto u društvu i boriti se za svoje poglede na život? Stvarno, komu to nije dopušteno? Uzmimo za primjer sredstva društvenih priopćavanja. Jeste li ikada pokušali pokrenuti neko od njih? Ako jeste, što je bilo bitnije: zanimanje javnosti ili tržišta, kako god hoćete, ili uspješno svladavanje stubu po stubu raznih propisa i njihovih provoditelja koji te tamo čekaju? O tome dosta znaju predlagači hrvatskog tv kanala u BiH. Čak su i propisi na njihovoj strani, ali samoproglašeni humanisti iz Europe misle drugačije. I što sad?
Pogledajmo kratko kako se snalaze glavni likovi u romanu. Pisac ih smješta u vrijeme kada na svijetu postoje samo tri snage: katolicizam, humanitarizam i istočne religije. Pratimo sraz ovih dviju prvih sila, dok o trećoj saznajemo da se u jednom trenutku iz nekih razloga pridružila humanitarizmu. Središnji je lik zacijelo Percy Franklin, svećenik koji prolazi kroz svoje osobne kušnje, ali uvijek ostaje vjeran svome Bogu. Njemu uz bok trebamo staviti humanista Olivera Branda, umnoga mladog muža, ne i oca, koji svim silama propovijeda vjeru u čovjeka. Treći je Julian Felsenburgh, najvještiji provoditelj zla. Franklin mu se ne podlaže i spreman je za to umrijeti, a Brand ga obožava i spreman je zbog toga ubijati ljude suprotnog mišljenja.
Dok čitamo roman, opažamo kako je pisac predvidio mnoge tehničke pronalaske, ali je još više predvidio kretanja u zapadnom društvu. To mu je uostalom i bila svrha. Opis tehničkih dostignuća poslužio mu je da nam predoči kakve nas opasnosti čekaju u svijetu koji je tehniciziran, ali je ostao bez vjere u nadnaravno i proglasio vjeru u ovonaravno. Svu tu tragediju i grotesknost vidimo najbolje u onim trenucima kada bivši svećenik osmišljava liturgiju novopokrenutoj religiji čovještva, iako se stalno naviještalo da ne treba ni u što vjerovati, da je čovjek svojim dostignućima dostatan samome sebi. Jednostavno rečeno, sa svoga je prijestolja istjeran Bog, da bi neki drugi božići mogli zasjesti na isto mjesto. Sredstva društvenog priopćavanja upregnuta su u ta kola. Protivna mišljenja nisu poželjna, poslije nisu dopuštena i na kraju zbog njih se gubi glava.
Majka i žena Olivera Branda zrcalo su i žrtve prijetvornosti i rušilačkih nagona oholog humanitarizma. Majka je nekada bila katolkinja, da bi se pod utjecajem humanitarizma posve odijelila od Katoličke crkve. Ipak, pri kraju života krišom se kuša vratiti u nekadašnju vjeru. Ispovjedila se, još samo da svećenik donese pričest. Nije ju uspjela dočekati. Njezina nevjesta i njezin sin, koji su za sve doznali, oglušuju se na njezine vapaje, na njezino pravo, na njihov stav da svatko ima slobodu... Umjesto pričesti i bolesničkog pomazanja na silu joj »udjeljuju eutanaziju«, upravo se tako kaže. Kako nas ovo samo podsjeća na kretanja u nekim zapadnim društvima? Da smo njihovi pripadnici, valjda bismo se i bojali? Ovako, nadajmo se da će progledati kao Oliverova majka ili barem pokušati kao njegova žena. Ona, naime, unatoč zaslijepljenosti humanitarizmom ima snage prepoznati da nije humano, ispravno, pravedno... ubijati one koji drugačije misle. Kada je još Felsenburgh proglasio Dekret kojim se ne dopušta drugo mišljenje izvan humanitarizma, potpuno se slomila. Ne znajući ništa o vjeri, odlučuje se na eutanaziju u za to posebno predviđenoj ustanovi. Zdvojna i izgubljena kuša se moliti Bogu i tako odlazi s ovoga svijeta. Čovjeku ju je istinski žao. Svojim prirodnim darovima i poštenjem mogla je mnogo toga dobra učiniti na ovome svijetu. No, zbog svoje zaslijepljenosti širila je zlo.
Nije baš jasno što je bio otponac javnog progona katolika. Nagovješćuje se da bi to mogla biti spriječena urota katolika da eksplozivom nasrnu na jedno od najvažnijih središta humanitarizma u Londonu. No, ne kaže se jesu li katolici zaista to pokušavali ili je netko u njihovo ime sve počeo i sve otkrio. Bilo kako bilo, zrakoplovi su poletjeli prema Rimu i sravnili ga sa zemljom. Humanitarizam je slavio pobjedu. Mrskog središta papinske moći više nema. Poginulo je i mnogo naroda, ali su poginuli humano. Tolika je bila vatrena moć humanitarizma, da nisu imali vremena ni shvatiti što se događa. A kada se ne trpi bol, sve je humano, kažu pripadnici humanitarizma!
Da se Felsenburgh odlučio na nešto ovakvo, može samo zahvaliti sveopćem miru koji je nastupio. Uspio se nagoditi s Istokom i tako je otklonjena ta velika opasnost. On sam postao je predsjednik Europe, koja se već prije ujedinila, i bivao jednako čašćen i na Istoku i na Zapadu. Kako je bilo u Americi iz koje je Felsenburgh došao, pisac ništa ne govori, ali možemo pretpostavljati. Jedan vođa, jedna vjera, jedno carstvo. Kako divno! Felsenburgh nimalo ne bježi od toga da ga časte kao boga. Humanitarizam nadvladava.
Raspršeno katoličko stado kuša se pribrati. Franklin postaje papom i proglašava 12 kardinala. Djeluje u potpunoj tajnosti. Pomaže mu samozatajni Red Krista Raspetoga koji je već prije ustanovio. Humanitarizam je živčan. Osjeća da još sve nije gotovo. Iznenada od jednog kardinala saznaje gdje Papa živi u potaji i kada će svi kardinali biti na okupu zbog vijećanja. Njih odlučuje ubiti odmah, a kardinala izdajicu kada dovrši prvi posao. Crkva će konačno prestati postojati.
Apokaliptičnost Bensonova romana najjača je u ovom dijelu. Dobro i zlo ulaze u konačan sraz. Potpuno je jasno tko pobjeđuje. No, to je ujedno i kraj svijeta. Naravno, on će doći i pisac ima pravo na svoje viđenje, ali mislim da bi bolje učinio da je radnju ostavio još otvorenom, da je dao mogućnost ovome svijetu da progleda, ili kao Oliverova majka ili barem kao Oliverova žena, i da kao takav stane pred svoga Stvoritelja. To bi romanu dalo još veću dubinu i skinulo s njega prigovore da je više uradak katoličkog učenja, a manje književno djelo.
I oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju u Boga dobro je da pročitaju ovaj roman. I jednima i drugima može mnogo toga reći, otkriti im pravo lice stranputice kojom već nekoliko stoljeća ide jedan dio zapadnog društva. Ako ga dobro shvate, mogao bi im postati mostom kojim će se lakše susresti. Bez obzira na mišljenje završava li sve na ovoj zemlji ili ne, ona je naša zajednička baština i kao takvi je trebamo čuvati. Tek je to sveopće bratstvo, humanizam, ne humanitarizam, na djelu. Tome svakako neće pomoći guranje u zapećak onih koji vjeruju, a guranje u prvi red onih koji ne vjeruju. Treba se konačno početi boriti za čovjeka, ne za pobjedu svoga uvjerenja. Kada se to dogodi, Bog će se nasmiješiti na nebesima i biti zadovoljan svojim stvorenjima.
ZDRAV ŽIVOT
Božidar Prosenjak: Voda, Teovizija, Zagreb, 2005.
Mnogi su već ispisali svoj pogled na svijet. Jedan od posljednjih, naizgled kratak i jednostavan, ispisao je Božidar Prosenjak. Napravio je to u slikovnici, neprimjerenom mediju za nešto takvo. Obično se rabe duže pjesme, romani, filozofska djela... Ali baš zbog toga, postigao je puni pogodak. Ne samo djeci, nego i starijima, uspješno prenosi srž čovjekova postojanja, a to je odgovoran čovjekov hod na ovoj zemlji prema drugoj obali ili vječnosti. On se, pak, sastoji u vođenju zdravog života.
Prosenjak je uspješno riješio poteškoću govora o velikim temama na način prihvatljiv i razumljiv djeci. Poslužio se motivima Svetog pisma i ispričao priču o počecima zemlje, čovjeka i njihovog kraja. Ne, nisu to nikakve osjećajne, prepobožne riječi, već njihov tok koji skladno žubori preko stranica knjige. Okosnica čitave priče, kao što i kaže naslov knjige, jest voda. Pisac pripovijeda da je bila najponiznija dok se stvarao svijet. Bog je mislio tu zadaću povjeriti svojim anđelima, međutim oni su se pobunili. Bilo im je ispod časti stvarati prostor za tamo nekog čovjeka. Samo Mikael i njegovi ne bijahu te misli, zametnuše boj i pobijediše Lučonošu i njegove čete. Mikaela Bog zamoli da mu dovede najponiznije stvorenje koje će pripraviti čovjekov dolazak na zemlju. Voda je to ponizno prihvatila i prionula poslu. Pisac joj daje i veliku ulogu nakon čovjekova pada. Voda se trudi ispraviti posljedice zlobe negdašnjeg Lučonoše, a sada Nakaznika. Opisan je i potop, Isusovo umiranje na križu, hvalospjev Sv. Franje. Čovjek je mnogo toga zaboravio i neprestano je prljao vodu. Niknule su mnoge tvornice, ali najgore je stanje nastalo kada je na Zemlji izgrađena čudesna građevina podijeljena u dva dijela. U gornjem dijelu stanovali su oni koji su vladali svijetom, a u donjem oni koji su služili. Jasno nam je kakav je odnos bio među njima. Voda je, naravno, priskočila u pomoć ugnjetenima. Zbog svega toga Bog joj je dopustio da žubori i u vječnosti i da se spašeni ogledaju u njezinoj bistrini.
Kada dijete pročita ovu slikovnicu, mislim da će bez poteškoća shvatiti kako je nastao svijet u kojem živi, zbog čega je Krist umro, što je to ekologija i što je to globalizacija. Tu sliku će, vjerujem, upiti u sebe i nositi je tijekom budućeg života neprestano se ogledajući u njoj kao u kakvoj planinskoj, čistoj vodi. Naravno, ne bi trebalo piščeve riječi pretpostaviti riječima Svetog pisma i zaboraviti kako ono izlaže postanak svijeta, grijeh, otkupljenje i čitavu čovjekovu povijest. Podrazumijeva se da on to nije imao ni u primisli.
Koliko će ljudi shvatiti i prihvatiti ovakav govor? Ne vidim da o ovoj slikovnici govore grlati kritičari suvremene književnosti. Kao da im je tuđ zdrav pogled na život. Oni ovih dana radije hvale jednu drugu knjigu koja se obraća odraslima. Puna je psovke, ružnoće i izgubljenosti. Čak dobiva i nagrade. Voda iz Prosenjakove slikovnice očito bi tu imala štošta uraditi. Neka joj ove riječi budu mala pomoć.
ISKRICE SVJETLA
Marina Kljajo-Radić: Svitac kameniti, DHK HB, Mostar, 2007.
DHK HB, dijeleći sudbinu hrvatskog naroda u BiH, ustrajava unatoč svemu. Okuplja značajnu skupinu pisaca, s obje strane granice, koji zrelo i odgovorno promišljaju našu stvarnost. Njegov istaknuti član je i Marina Kljajo-Radić. Javlja se četvrtom zbirkom pjesama, dotjeranom i na tragu onih prethodnih.
Pjesnikinja ponovno govori o svom hercegovačkom i jadranskom okružju. Sve je puno svjetla, kamena, maslina, svitaca, ali i oporosti života. Kao da nam poručuje da ljepota nije nešto slatkasto i neprestano na dohvat ruke, već nešto što se osvaja stopu po stopu. Čitajući njezine pjesme onaj tko nije iz tih krajeva lakše će razumjeti njegove ljude i događaje.
No, Marina Kljajo-Radić ne zaustavlja se na ovom izvanjskom. Ona ide korak dalje. Sve ovo što vidimo i što jesmo ima svoj početak, a on je u Bogu. Govor o njemu u ovoj zbirci nazočniji je nego u njezinim prethodnim zbirkama. Jednostavno rečeno ona svugdje pronalazi zraku Božjega svjetla, milosti i dobrote. Na taj način čitavo čovjekovo postojanje dobiva dublju protegu, sve ima smisla i svoju naročitu ljepotu. Primjećuje se da ovaj njezin govor nije nešto naučeno, pomodno i tome slično. On je njoj i te kako važan, preko njega ona dublje razgovara s čitateljem.
Baš kao i ozemlje koje opisuje, pjesme se doimaju škrtima, nema tu razbacivanja značenjima, sve je svedeno na sržnu, ogoljenu mjeru. Ne bi trebalo tražiti neke uzore koji su joj poslužili za to. Ona je iskonska pjesnikinja i ima svoj osobni način izražavanja. Vidi se da je pomno radila na pjesmama, čak i onda kada mislimo da je mogla nešto izreći i malo drukčije.
Svitac kameniti obogatio je knjižnicu Suvremenici DHK HB-a. Jasno je da time kažem da će i čitatelja. Pa, neka mu je sa srećom!
Knjige
