ICMM – K. Krešimir, Međugorje – Zagreb, 2009.
dio
Piše: fra Miljenko Stojić
Pogled
Priprava
USPON
Bistrina Sredozemlja iznad uzavrele glave,
pod nama tvrdi, tako izlizani kamen.
Mnoge su noge ovuda u molitvi prošle,
sada bi trebale i moje, nutrinom odjekuje.
Neke su bile bose, neke obuvene,
neke siromašne, neke bogate, neke…,
čemu nabrajanje u ovaj milosni čas,
svi smo braća i sestre, htjeli to ili ne,
iste nas muke bole, isto nas nebo grije.
Pružam ruku, kušam otvoriti plašljivo srce,
u tišini, beskrajno sam, unatoč svemu.
Ne može biti da je moj hod uzaludan,
tek ispunjen običaj, prazna neka riječ,
ja sam putnik na ovoj prašnjavoj zemlji,
upućen u luku s onu stranu spoznaje.
Kraljica me mira nasmiješena čeka,
i moji prijatelji, roditelji, braća i sestre,
shvatio sam to, ne pitajte gdje i kada.
Meni je danas poći, nebo prstima taknuti,
kao dijete kad dotiče majčino i očevo lice.
Ali, sve su moje teškoće preda mnom,
kao zid, kao mrak, kao slabost, kao…
One su moja svakodnevna prtljaga,
što nikada je na žalost ne gubim.
Doziva tvoj glas i ja se nanovo budim,
dok na obzorju blaga svjetlost titra.
Evo me, želim ići, ne sutra, odmah,
ni obuću ne vežem, svejedno mi je,
privlače vrhunci i ja stupam smjerno.
Drugi
Radosna otajstva
Anđeo Gabrijel navješćuje Mariji da će začeti i roditi Isusa
OSLUŠKUJEM TI GLAS
Palestina u buđenju još jednog proljeća,
sve tako nalik hercegovačkim krajevima,
skroman dom u zabačenu selu i ti u njemu,
sa svojim mislima, nadanjima i bojaznima.
Preskromna da bi baš ti očekivala anđela.
Ali, on je došao i donio vijest upravo tebi.
Mogla si slobodno izabrati ne čuti je,
odbaciti spoznavanje težine koju nosi.
Znam što si učinila toga dana i hvala ti.
Nastavila si i poslije isto, u vremena još teža,
nisi stala na pola puta, gorda i mučno daleka.
Prepoznala su to stoljeća, i sama osluškujući,
gonjena željom izdići se iznad nepravde i bijede.
Danas i mene glasovi kušaju, iz dana u dan,
nekada ih ćutim kao biser, nekada kao kamen,
a bilo bi samo potrebno čuti anđelov glas,
čuti glas Božji iz zanosnih nebeskih visina,
čuti tvoj glas, odlučan, topao i smjeran.
Da mi je znati kako si uspjela pravo izabrati,
ne prepustiti se sirenskom zovu vremena?
Očito, pronašla si mu nježnu, toplu dušu,
šapnula mu da se ne boji, Bog je s njim.
To činiš i sada, u ovaj povijesni čas.
Treperi neka riječ, u lahoru nad brdom,
to Bog, zar ne, progovara preko tebe,
htio bi mi biti prijatelj i suputnik na zemlji.
Osluškujem tvoj glas koji povijest mijenja,
samo da još promijeni mene, mene, mene,
kao jeka odjekuje u nutrini i ja nastavljam dalje.
Marija ide svojoj rođakinji Elizabeti u pohode
RUKE PRUŽAM
Gledam lica u prolazu, ljudska su i topla,
a znam da ih brige muče, rane peku.
Ipak, zaogrnuta su radošću i to me opušta.
Prijatelji su očito koji su svome u posjet došli,
kao ono nekad ti, Marijo, rođakinji Elizabeti,
u Judeju, u mjesto daleko tamo preko dolina.
Ovaj je kraj nekada tek samo sebi bio blizu,
i onim sličnima, kobi iste, žilavosti uporne.
Komunizam ga bio prekrio plaštem teškim,
djeca su mu obijala nogostupe svjetskih gradova,
branili su im povratak, išli ih uhoditi i ubijati,
ali oni su se uvijek vraćali, ognjište raspaljivali.
Bili su i drugi takvi, saznavali smo skrivećki,
i povijest je morala jednom pravo poteći.
Na ovoj tvrdoj zemlji ima mjesta za sve nas,
šapću mi to bose noge u prahu i kamenu,
pružam svoje ruke u smjeru čovjeka kraj sebe,
zajedno ćemo dijeliti topli kruh zemaljski,
zajedno ćemo dijeliti riječi, naume i pobjede,
ne će nas u tome spriječiti nikakve zavjere.
Zvuk zvona odjekuje u dolini, podne je,
jesu li tvoji, Bože, oni koji se sada ne križaju?
Oprosti, znam, svi smo ti jednako bliski,
drukčije tvoje oči sude od naših ljudskih.
Ćutim da hoćeš poslati mene da im to kažem.
Pomozi mi da znadnem i da budem ponizan,
mnogo je već silnika ovom zemljom prošlo,
ja im se ne želim pridružiti, ama baš nikada,
ja samo želim tebi odan biti, sada i u vijeke.
Marija rađa Isusa
VREMENA
U vrijeme teško, izvan blještavila i slave,
rodio si se, Isuse, u naš lomni svijet.
Kažu da je noć bila hladna i zvjezdana,
kao u krajevima kojima stupam danas.
Kažu još da si unatoč tomu bio veseo,
jer anđeli su ti razdragano pjevali,
a oni što kruh svoj zarađuju teško
u mimohodu stupali su i radovali ti se.
Vremena su, rekoh, bila huda,
tako na žalost slična ovim današnjima,
nevini u tamnici, krivci na slobodi,
vladari oholi, nedodirljivi, neodgovorni,
zemlja kolonija, ili kako se već to zvalo.
Gleda me tvoja majka ozbiljno i blago,
ispričati se moram na mislima turobnim.
Zar nije ona danas ponovila tvoj glas,
mir pred vrata svakog srca donijela?
Mnogi su se ovdje nanovo rodili,
zapljusnuo ih val one noći iz Betlehema,
nije važno javljaju li javna glasila o tome,
svijest se mijenja i povijest ljudska.
Prepoznajem to dok hodim ovom stazom.
Ustaju bolesni, zapostavljeni, prevareni,
novo je doba pred nama, u nama,
do na kraj svijeta poruka blaga stiže,
čovjek Božju sliku u sebi prepoznaje,
unatoč magluštinama ponovo se rađa,
topao i nevin, poput dana iza brda.
Ti
Otajstva svjetla
Koji je za nas kršten na Jordanu
KAPLJICA
Upoznao sam mnoge rijeke u životu,
gazio ih, a one su me oplakivale i gušile,
nisam se dao, žudio sam prema drugoj obali,
besmisleno je potonuti, u virovima nestati.
Gledam te, Isuse, na Jordanu kako se krstiš,
htio si biti poput svih drugih, prignuti glavu,
ni Ivan Krstitelj nije to odmah razumio,
ne bih ni ja da mi nisu govorili o tome,
još manje da danas ne stojim ovdje.
Tvojim ulaskom u rijeku potekla je milost,
teče ona još i danas, tu oko mene, oko nas,
svi mi hodočasnici njezin smo rukavac,
trudimo se stići do matice, svjetlosti se napiti.
Operi nas, Bože, da možemo potpuno biti tvoji,
rasvijetli nas da spoznamo kako te naviještati,
učvrsti nas da ne klonemo duhom na putu,
učini nas jednostavno zrakom svoje milosti.
Donosim ovaj čas preda te svoju zemnu prtljagu,
blagoslovi je da mi ne bude teret nego suputnik,
neka preko moga bivovanja poteče slap vedrine,
onaj mir koji ti svojim vjernima pružaš,
neka to bude i s drugima oko mene,
tako rado s njima želim stvarati ujedinjeni svijet,
doprinijeti da se čiste sve naše životne rijeke,
vrate se ptice, grgoljanje vode, dječji smijeh.
Ne umišljam si da ću biti neki veliki izvor,
dovoljno je da budem tek kapljica na dlanu ti,
zgrijat će me tada tvoja toplina i bit ću drukčiji,
znat ću sve tajne i sam biti mala, zanosna tajna.
Koji je objavio svoje Božanstvo u Kani Galilejskoj
PRED ŽIVOTOM
Gledam u daljinu, tamo prema okolnim brdima.
Slike su daleke i nejasne, ipak pune su života,
čula mi moja tako kažu, prenose me k njima.
Ovdje se jednoga dana dogodila povijest,
ne će proći sve dok nas ima koji vjerujemo u nju,
mi smo njezini sinovi, njezini zbunjeni apostoli.
Kao da nam govoriš s one gozbe u Galileji,
čega ste se prepali, sag je pred vas rasprostrt,
ispunite doline životom, širite moju Riječ.
Skupili smo se u ovo tvoje molitveno središte,
opili se zajedništvom, nabujalom snagom,
idemo novim stazama, drukčiji nauk širimo.
Neki od nas bili su prije na suprotnim stranama,
tumarali smo stazama i bogazama svjetskim,
nisu nam znali reći gdje je skriveno blago,
tražili smo ga zdvojni, prstima otkopavali.
A sve je bilo tako jednostavno i tako blizu,
tvoj glas zaorio je kuglom zemaljskom,
počeo širiti mir, ljubav i dostojanstvo.
Znam, potrebno se očistiti od svih naplavina,
potom se obući u svečane haljine i čekati,
ti ćeš doći, prašnjavih sandala i bistra oka.
Svrati što prije do mene, odavno traje slavlje,
možda sam već podnapit, umoran i bezvoljan.
Hrabre me tek riječi tvoje Majke koja šapće:
»Učinite što vam rekne, on je moj Sin,
nikad vas ne će ostavit same, poslušat će me!«
Hvala ti, Kraljice mira, prijatelju na putu,
kamo bih ja bez tvoje majčinske ruke?!
Dan puca, ostavimo noć, zaronimo u život,
odluke su pred nama i toplina ljudske riječi.
Koji je pozivao na obraćenje i naviještao Kraljevstvo Božje
GODINE PROLAZE
Tvoje noge doticale su ovu trudnu zemlju,
tvoj duh govorio je ljudima u prolazu,
zemlja je znala tvoju neizmjernu veličinu,
ćutila da nitko dostojniji njome hodao nije,
a ljudi su uobičajeno sviđali svoje posle,
ne snalazeći se s tobom i poviješću što teče.
Tek nekolicina vjerujućih, skupljena odasvud,
upijala je tvoje riječi, spuštala ih duboko u srce,
da bi zatim o njima progovorila na trgovima.
Tako su prolazile godine, gubile se prilike,
a Isus je i nadalje uporno Riječ naviještao,
govorio o Kraljevstvu Božjem što ima doći,
pozivao na obraćenje, svjetliji pogled u život,
slušale su ga ptice, mravi, kamen, rijeke... i čudili se,
ne njemu, nego ljudima, meni negdašnjem u njima.
Zrno sam prašine, kap u moru, udisaj u zraku,
spoznao sam to idući ovim kamenitim putem,
a ipak tako sam velik, jer se otvaram tebi,
nije lako, ruke su mi pune stvari, srce bezvezarija,
korak po korak čistim dom za tvoj dolazak.
Slušao sam mnoge tvoje i polako shvaćao,
bio sam tvrde šije, previše ustreptalo dijete,
govorili su meni to moji roditelji, ali uzalud,
tek kad dotaknuh tvoju zvijezdu u svom oku,
rasplinuše se magle i zasja novi, ljepši svijet.
Mogu godine prolaziti, ja te napuštati ne ću,
kušat ću ti svojim životom ispisati lijepu pjesmu,
kakva god bila uzmi je i nasmiješi joj se,
to sam ja u svome stremljenju, moji životni časi.
Nadam se da svoje obećanje zaboraviti ne ću,
bude li tako probudi me, gurni me da zakliktam.
Suza
Žalosna otajstva
Isus se znoji krvavim znojem u Maslinskom vrtu
VRIJEME JE
Noć je nad Getsemanskim vrtom i Jeruzalemom,
masline samuju, stiže taj sudbonosni proreknuti čas.
Jasno mi je, Isuse, da ti je kao čovjeku bilo teško,
nešto sam i sam od tih trenutaka iskusiti znao,
u duši ih sada nosim kao zrcalo, kao razdjelnicu.
A radije bih htio sve prebrisati i zaboraviti,
sjećati se samo lijepih, dobrih, pobjedonosnih dana.
Gledam te i shvaćam da to tako lagano ne ide,
potrebno je kleknuti, na leđa teret križa primiti.
Znao si te večeri da će na zajednicu ti nasrnuti,
znao si tko te je iznutra jeftino otkucao,
sve si znao, ipak smjerno si htio prignuti glavu.
Vjetar je hladio orošeno čelo, tvoji su spavali,
događaji su pristizali, čuo se bat njihovih koraka.
Prepoznajem danas u tebi ljudsku čvrstinu,
obvija je tvoja meka, nepokolebljiva Božja ruka,
kao umoran putnik oslanjam se smjerno o nju,
znam da će me dovesti kraju putovanja mojih.
Gledaš me prijateljski, osjećam da me primaš,
dopusti da ti obrišem znoj s čela, šapnem riječ,
ti ćeš mi se samo nasmiješiti, lahorom me obviti,
nastupit će u mom životu nova vremena,
bit ću tamo gdje treba biti i kada treba biti.
Vijest se munjevito širi okolinom, svjetlost sipi,
oni nastupaju, mi idemo dalje i vrata se otvaraju.
Isus je bičevan
U BRLOGU
U bolja vremena učenike si uz sebe imao,
ali kada su oni došli njih je netragom nestalo.
Nastupili su trenutci velikih događaja,
progledao si se u svjetlu Oca nebeskoga,
otklonio mač, uzeo dostojanstvo i krenuo.
Kao veličina u njihov si tmurni brlog ušao,
prestrašio ih time pa ti namijeniše bič.
Htjeli su te preodgojiti, na silu i divlje,
ti si stameno primao udarce i šutio.
Čujem kako odjekuju zrakom i šibaju ti leđa,
osjećam strah vladara, strah izvršitelja.
Ništa za to što su već stoljeća prošla,
sve je uvijek isto samo se uloge mijenjaju,
ja, pak, želim biti potpuno drukčiji,
podmećem svoja krhka leđa i pobjeđujem.
Oni se deru, vrište, raspamećeni su, lome se,
u tvojim očima prepoznajem svoju sliku,
nije mi žao, nas smo dva prijatelji, zar ne?
Blagoslovi, Isuse, moj hod ovom zemljom,
neka bude častan, uspravan, topao i ljudski,
ali blagoslovi i hod sve moje braće i sestara,
naša je budućnost, tvoji smo učenici.
Bit ćemo blagi, svjetlost zemljom prosipati,
u njihovim brlozima o tebi ćemo pričati,
kucnuo je odsudni čas za novi poredak,
naprijed ćeš biti ti, iza tebe svi tvoji,
umivat će se lice povijesti za nova svitanja.
Hvala ti, ja sam uz tebe, sada i uvijeke.
Isus je okrunjen trnovom krunom
NOVI NARAŠTAJI
Tebi tada nisu dokazali razglašenu krivnju.
Znali su to i tvoji zagriženi progonitelji,
ne mislim na vojnike i njihov krvavi posao,
mislim na one ogrnute svilom, urešene odličjima,
kvario si im uhodan posao i morao si stradati.
Što se promijenilo od tada do danas?
Ti si uskrsnuo, mi se trudimo živjeti u vjeri,
vojska k'o vojska, a oni i dalje rade svoje.
Nadobudni nevješti novinar ne bi rekao ovako,
on bi raspredao priču o možebitnoj krivici,
kako je o tome saznao u povjerljivu razgovoru,
a djeca rođena ovih godina rekla bi drukčije.
Nitko nam ne će uzeti teško stečenu slobodu,
čuvat ćemo je kao blago, kao kruh, kao vodu,
donijet ćemo je kada dođemo pred tvoje lice,
čistu, neokaljanu, urešenu dobrim djelima,
mi se ne bojimo, mi predstavljamo novo vrijeme.
Svjesni se, naime, naraštaji iz pepela dižu,
ništa im ne znači poruga i smijeh oholih,
ni krune, ni plaštevi, ni kraljevski štapovi isto tako.
Penju se Brdom ukazanja, penju se Križevcem,
penju se brdima milosti razasutim diljem svijeta,
ti ih predvodiš, mirno, dostojanstveno i prijateljski,
progonitelji tvoji nestaju u prašini na obzorju.
Slušam u tišini svoga srca Tvoje mudre riječi,
osjećam da se s ovih brda dobro vidi i spoznaje,
nisam pogriješio što sam ponovno ovdje danas,
bit će vremena za posao, za smijeh, za dokolicu.
Prosvjetljenje
Slavna otajstva
Isus je uskrsnuo od mrtvih
STOPE
Tih dana tvoji su bili neizmjerno radosni,
ali u isto vrijeme stidjeli su se svojih misli.
Ti si dokazao da ti riječi nisu bile lažne,
prebrisao si njihove bojazni i dvojbe.
Zahvalnost im se čitala na ovedrenom čelu,
opet su bili slobodni, iskupljeni i tvoji.
I u meni često dvojbe vrište, sapinju me,
nosim svoj život i misli me salijeću hude,
oprosti mi, duboko se kajem, ta čovjek sam,
molim se i griješim, padam i ustajem.
Gledam danas te svoje stope i stid me je,
ali ima u meni snage, htijenja i znanja,
evo, stavljam svoju nogu u tvoju stopu,
ići ćemo zajedno ma kud god to trebalo.
Shvatio sam ovdje na ovom mjestu
da svako je brdo Gospino Brdo ukazanja,
samo je pitanje svjedočenja, pružanja ruke,
jer tvoja milost grli snažno čitav svijet.
Znam, dok budem hodio stopala će biti žuljava,
ali ne želim stati, lažni hlad potražiti,
utiskivat ću svoje uboge stope u prah zemljin,
a one će me sjećati da sam tako prolazan,
ne će mi biti žao, jer ti im se smiješiš,
nježno ih uzimaš i neprestano čistiš,
žao ti je samo onih sa zemljom stopljenih.
Otvoreni grob, Isuse, tvoja je posljednja stopa,
otišao si svome Ocu izvršenog poslanja,
trudit ću se da me prepoznaš pri susretu,
jer ti si moj uzor, moj Bog, moj prijatelj.
Isus uzlazi na nebo
JUTRO
Maslinska gora i nadalje pamti tvoj korak,
prisjećam se toga stupajući utabanom stazom.
Pokazivali su mi kamen odakle si na nebo uzišao,
gledao sam turiste i hodočasnike kako pristižu,
plaćaju svoj pogled, neki sliježu ramenima,
odlaze i potom se slikaju na beduinskoj devi.
Zamišljao sam tvoje učenike, njihov stav,
otišao si, naime, na nebo ispred njihovih očiju,
a oni su mislili da su pobjednici, da su važni.
Prebirem zrnca krunice i pitam se kome sličim,
tvojim učenicima, turistima, hodočasnicima?
Rođen sam u svijetu koji se klanja opsjeni,
prisiljava me biti kao on i pokloniti mu se,
a ja to ne ću, mučim se i trgam nabačene spone.
Želim uzići k Tebi, smjerno nebo dotaknuti,
želim da mi novo jutro svane, svo u bijelom,
stupam među tvoje učenike takav kakav sam,
spreman sam dugo ići i tvoj nauk upijati.
Kada me ljudi sretnu hoće li me prepoznati,
ja njih zacijelo hoću, ta znam da braća su mi,
pružit ću im ruku, vedar, nasmiješen i dobrostiv,
ali ipak odlučan, jer nove su stvari pred nama.
Treba ih dočekati opasanih bokova, pritegnute obuće,
da bi se lakše svladala pustinja i zlatno tele.
Ćutim u nosnicama prah Palestine i Brda ukazanja,
povijest je potekla u ovo nevoljno vrijeme,
zaustaviti je može samo naš nehaj i strah,
zapravo ona prolazi, a mi možemo biti s njom,
unatoč suzama ići stazom punom cvijeća,
kao u proljetno jutro dok se čuje cvrkut ptica.
Isus šalje Duha Svetoga na apostole
BLAGOST DOLAZI
Kroz pukotine svijesti dopiralo je svjetlo,
činilo im se poput svijeće na vjetru,
bojali su se i zbog toga su bili u skupini,
drhtali uz riječi molitve poput utopljenika.
Tvoja majka ih je gledala i bilo joj je žao,
to su oni što su ti prisezali na vjernost,
ponosno stupali uz tebe i sjali od veselja.
Kraljice mira osjećam kako se moliš za njih,
učiš ih hodati prašnjavim putom kao malu djecu,
nije lako, korak im je lelujav, obzorje zastrto.
Ne napadam ih, govorim ovo više o sebi,
ima dana kad bježim u se poput plahe srne,
ne prepoznajem put kojim mi je ići ni suputnike,
tjeskobno je u tim trenutcima i bolno do besvijesti.
Oprosti na takvom malodušju, Bože,
znam da si pokraj mene, da mi pružaš ruku,
treba samo zakoračiti i sve će biti drukčije.
I tebi se, Kraljice mira, duboko ispričavam,
tvoja me je molitva uvijek krijepila i čuvala,
zahvalan sam ti i već shvaćam tvoju mudrost.
Kako bi bilo da postanem konačno apostol,
potrudim se svjetlo Duha Svetog upiti u se,
ne će li tada procvjetati sažgana pustinja,
buknuti život unatoč svim poteškoćama?
Odgovaram na ovaj upit zagledan u daljinu,
vjetar mi šapće da dobro je, sviću novi dani.
S neba pljušti mir, dobrota i blagost,
osjećam to svojim ispaćenim čulima,
onim dubokim, očaravajućim glasom u dubini.
Kličem radosno sebi, djetetu novog doba,
kličem i tebi, umorni prijatelju na putu.
A vi se, Isuse i Marijo, zadovoljno smiješite,
čekajući nas s drugima gore na nebesima.
Knjige
