Nedjelja, 28. svibnja 2017.
 
 
  
PROLAZNOST SVIRA ZEMLJOM
  Printaj  Pošalji e-mailom
Kritike

Miljenko Stojić, Stopu po stopu, Naklada DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Vrgorac, 2016.


Piše: Zdravko Kordić

Epski širokogrudno ozbiljan, puca kroz vrijeme i mijene – susreće se sa sjemenom otrova: tek dvostrukost čini težinu priče koju često pretače u krik. Krik ponekoć šumi, ponekoć ušuti, a ponekoć vrisne ponad svih oceana, vjetrova i uragana. Ima epskih elemenata u knjizi »Stopu po stopu«, ali kroz njih postoji franjevačka postojana zvonka riječ, slavoluk; a postoje i slike godišnjih doba, slike raznih biljaka, ali potrebito je »udahnuti slobodu«, vidjeti raj – doživjeti »Prolaznost« kao jednu od ponajljepših kratkih pjesama – to »je slabo, samo, od srca je,/ i još traje«. Mijene, prolaznost, već davno očarani sni - upravljaju preko naših klecavih koljena – »stavljanjem svega pred Boga«.

Opažaji blješte, javljaju se upiti sve do praha i pepela, sve do izgubljenih imena, sve do onih koji ne odlaze, ali se ne javljaju, već su njihove zvonke riječi naša briga – naše jutro i naš sumrak. Sloboda o kojoj su mnogi sanjali, a izginuli su od Jeruzalema do Vukovara i Škabrnje – a nama jedino preostaje moliti se na Maslinskoj gori, te na Domovinskom oltaru! Vjera u demokraciju - vjera je u iluziju, a franjevačko prosjaštvo ne može bez bivših vremena i budućih iluzija. Rijeke teku drukčije nego nekoć, neke teku u ništavilo, neke su promijenile tijek zahvaljujući moćnicima koji se igraju bogova na ovom planetu, dočim drugi traže mogućnost i povod uništenja ove planete tehnologijom koja je izmakla ljudskomu umu pa se komunizam čini kao tek magla, izmaglica, stopa vatre koja već danas puca pred nama, stoga »sijač riječi« pokušava bjelinom donijeti plodove od kojih ga nije strah jer je pred Bogom čist; križa se – ali ipak misao je »vlasništvo« u glavi.

Pjesnik svraća iz dana u dan k svojim slikama, koje mu se svednevice nādaju, svraća svojim bivšim putovanjima, svojim pronađenim stvarima, pokušava zagrliti svijet - ali drhtavost »u vječnost teče«. Danas, u drugim odnosima, drugim putokazima, koracamo s licemjerima između Istoka i Zapada, pa se i naša lađa ziba i more u prolazu razmiče otoke, strmine a »mi smo korak svjetlosti u tami,/ mi smo lica sretnih šetača u perivoju,/ mi smo lanterna u burovitoj olujnoj noći«. Pjesnik ne će ušutjeti, jer trobojnica bilo svijeća, bilo da je stijeg, bilo da je žar koji zgara u njemu, nikada ne će zgasnuti. Mi smo putnici i puntari koji moramo prihvatiti sve ne/razumne korake ljudi kojima je Bog usadio um, slobodno opredjeljenje, neupitnu i neugaslu dušu i duh koji oblikuju obzorje, otvaraju se i blizini i daljini. Vrijeme je, ono sukcesivno, ono tekuće koje u vječnosti nestaje, ono puca pred i pod čovjekovom mišlju bila ona sadržajna ili ne; pred mnogim stravičnim događanjima – a pitanje je koliko nas svijet uopće treba!?

Hrvatski perivoj, hrvatska matoševska misao još uvijek visi nad klasicizmom i njiše se k nadrealizmu i ekspresionizmu, sat otkucava vrijeme, kao i naše srce jer dan može biti običan, uobičajen – tako prolaziti iz dana u dan, iz godine u godinu a ljudi odlaze, odlaze... Ali dan može biti naprasnut, iz luđačkih košulja vire Hidorgeniji koji mogu popiti i sunce i naše zviježđe, u okolnostima ove knjige pjesnik ne smije tu ostati bez pitanja, makar ostao bez odgovora – srce se stišće, stišće!

»Još jedanput bacio si pogled:
murva, stara kuća, novi dom.
Žena skamenjeno stoji na pragu,
djeca joj nemirno hvataju skute,
a ti, ti slutiš dolazak slobode.«
(Ti dani)

Pjesniče, novi dani tek čekaju novi usud, novi usud čeka nove dane, oluje nas čekaju i u zorama i u sutonima; jedina stalnost na ovom svijetu jesu vojničke priče. Kad dolaze nova djeca, kad sazrijeva njihovo bȉlo – nema poticajnih riječi, ohrabrenje je jedino u srcu i ne boje se oni više ni kiše, ni snijega ni hladnoće, ne boje se pjevati u tamnici, ne boje se žrtvovati za Domovinu. Zapravo se ništa nije promijenilo u demo/n/kraciji: žudimo toliko za promjenama, mrtvi nam ostaju na strjelištima, »majke kameno plaču,/ očevi mrko šute«.

U zao glas mi starimo, u zao glas dolaze novi naraštaji, bježe im glasovi s usana, bježe im riječi, bježe im rečenice – pretaču se u krikove! U sobu ulaze nevidljivi anđeli, u sobu ulaze i smrknuta i vedra čela, u sobu ulaze godišnja doba, u sobu ulazi glazba; »u miru sviraju Chopena«, a vrijeme koje nam teče poput Neretve, poput Bosne, poput Drine, prelazi sve naše moći – ali kruh u ruci doziva sv. Antu, sv. Franju, sv. Dominika – bosi dječaci susreli su se u svojim mislima s tim velikim ljudima i svecima. Ne će zakoraciti vrijeme, niti zrelost blagoga naroda – dok sibirska oluja od Moskve kreće na Zapad i na Istok; proći će mnoštvo godina ne znajući što ona nosi, koje i kakove plodove.

Nas mirne ljude u čijem pogledu se zrcali božanski odbljesak lako je prepoznati homo sapiensu – jer nam vrijeme vječnosti tek predstoji – a vrijeme koje teče u vječnost svagda može prestati poput onih koji tragaju za »božanskom česticom«. Naša djeca će nas povlačiti i pogledima i mislima, dvostrukim upitima višesmislenošću, pokušati ispravljati naše pogrješke – kako bi osjetili svoju dušu, kako bi barem jednom bili sretni... Da, da doći će dan Gospodnji, pjesniče ti znaš da se on bliži, znaš da se bliži čas kada ćemo gledati lice Gospodina – susrest se s »Isusom, licem u lice«.

»Kad bijah najnemoćniji pohodi me Tvoja ruka,
kroz oblake, kroz drveće, kroz prozorska stakla.
Bi to sunčeva zraka, topla i jasna poput pogleda,
pade mi na ozbiljno lice, ohrabri ustreptalo srce,
sve posta drukčije, snaga se preli u postojanje.«
(Tek zraka)

Upravo zbog ove zrake i navedenih riječi mi držimo stražu, mi držimo povijest u uzdama, mi držimo crvene od vatre zapaljene kuće, zapaljene svećenike i to se širi kroz vedri dan, sve u nebesa kao da čitamo proročanstva Svetoga pisma. Molitve idu izravno Bogu, i kad putujemo, i kad odlazimo, i kada smo puni ljubavi, i kada ostajemo, naša se lica zrcale u Božjem licu.

Isus pribijen na drvu križa, promijeni svijet, svijet posta njegovom slikom, njegovim izgledom i dijete koje ga je srelo nakon Uskrsnuća znalo je za to božansko djelo. Umiru pjesnici, koji opjevavaju vlastitu smrt, koji opjevavaju djela Božja, jer tvoj put u Palestinu možda i sliči na put sv. Petra u Rim!? Tvoje stado, Isuse, skuplja se po livadama, po brežuljcima, dolazi ispod križa – danas su više uvjereni da s Tobom nisu gubili vrijeme, uvjereni su da si ti Stvoritelj, oblikovatelj noći i dana, stvaratelj povijesti, stvaratelj vječnosti – transcendencije; Bog je iz groba uzašao na Nebo, zapalili smo uskrsnu svijeću, donijeli smo u Crkvu kruh i jaja – a Ti vođa, bio si i ostao Alfa i Omega. Sjetih se da je Bog zaustavio valove mora, plimu, vjetrove, kako bi izgubljeni narod vratio na njegove široke pute.

Danas smo dospjeli na put bespuća; povijesna zbilja nas udomljuje; lomeći kruh i pijući tamno vino – izgubismo ravnotežu; ravnovjesje, a što ove pjesme nagnute na jednu stranu posvemašnje potvrđuju – zbilja povijesti je postala igračka!

Pjesništvo Miljenka Stojića, opetovano govori iz pričaonice davnina, iz davnih priča o kršćansko-teološkom eshatološkom habitusu – s dosta naracije, pa bi to moglo nekomu zapeti za uho - ali treba reći da je Miljenko Stojić napisao i zaokružio »stopu po stopu« s ovom knjigom sve one priče, pa i prozne ulomke u kojima je iz svoga rakursa, iz svojega svjetonazora gledao na kršćanstvo, gledao na svoje prethodnike – ubijene fratre; gledao na vječnost koja se zrcali unatoč prijetnji uništenja ove planete. Na putu k planetarnom mišljenju, na putu u budućnost Stojić tek nazire neizvjesnost – a jedina je ona sigurnost ljudskoga habitusa u sljedećim desetljećima - što zapravo mi ostavljamo svojoj djeci i unucima – kao da smo mi vlasnici Zemlje i Neba; a ne kao da smo mi ovu zemlju i ovo nebo posudili od svojih potomaka. Stojić to razlistava, crta, u pjesmi pravi filmsku projekciju, u pjesmi pravi proznu priču i gleda preko svih granica – sve do naše prolaznosti u prah i pepeo. Ovom je knjigom Stojić, premda je dostatno pričalačka, zaokružio kaplju blizine i kaplju daljine, kao i tehnološko pomagalo kojim se on služi kako bi razmrsio brojne više/s/mislenosti, i ova knjiga na straži vječnoga života šumori i zrcali njegovo pjesničko umijeće.

Hrvatsko slovo, Zagreb, 21. listopada 2016., str. 22.; Osvit, XXII., 87-88, Mostar, 2016., str. 223. – 227.