Utorak, 22. kolovoza 2017.
 
 
  
DUŠEVNA POGAČA I DUHOVNA PALAČA
  Printaj  Pošalji e-mailom
Kritike

Miljenko Stojić, Stopu po stopu, Naklada DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Vrgorac, 2016.


Piše: Božica Zoko

I konje ubijaju, zar ne? Naslov je to jednog američkog filma u kojem su glumci bjesomučno trčali ukrug u povodu neke društvene igre. Kao konji na gumnu kakvog nemilosrdnog gazde odvajajući zrno od slamnate vlati. Ono što je postigla međugorska Kraljica Mira jest upravo prestanak tog gonjanja i naganjivanja. Iako neke naše predaje govore o tomu da se momak i djevojka najprije moraju gonjati, čak i ligati skupa prije nego li se ožene i ili udaju. Prežitak je to nesumnjivo davnog doba, ali on živi još i sad. Ono što je postiglo Međugorje jest barem jedan kratak čas u kojem prestaje izgon iz raja. Iako smo svi prognani sinovi Evini, kako se moli u molitvi pozdravnoj – Zdravo kraljice! Salve regina! Budite ovdje – skupa s Aleksom Šantićem i Makom Dizdarom – govori Gospa. Ostajte ovdje! A opet znanost i zdrava pamet nam govore da upravo zbog tog gonjanja i liganja – jesmo na ovom svijetu. Plodite se i množite i napučite lice zemlje! To je razlog što smo u razgovorima o međugorskim vidiocima branili njihovu životnu odluku – da se žene i udaju i djecu rađaju. Vicki je jedinoj malo duže trebalo, a oni ostali svi odreda poženiše se, poudavaše – oplodiše se i razmnožiše... tobožnja pobožnost upravo im je to spočitavala – što nisu otišli u samostane. Zatvorili se. Što su slobodni i što život imaju, u izobilju ga imaju. Iako nisu postali svećenici i časne sestre, mi tvrdimo da je upravo to prava Gospina poruka i želja, a sad javlja li im se baš u točan sat i danas, neka odluči papa Franjo. U vrijeme kad hrvatski narod izumire, nema se vremena za dugogodišnje teološko študijeranje – silne teologije i duhovne vježbe, silne ćitabe umjesto prave i iskrene propovijedi na misi (– nije li Isus rekao – ne mislite unaprijed što ćete reći, Duh Sveti djelovat će u vama kad bude čas!) pokazuju da smo od svega skupa kao narod, društvo i kultura imali malo ili nimalo koristi. Jest, rečeno je i ovo – sluge smo beskorisne! Ali pusti crkveni doktorati – koji jednu šestinu kažu, a preostalih pet potroše na umrtvljavanju živog jezika. Čitaj – naroda! Koliko suvišnih riječi, koliko praznog hoda – sve glomoću već stoput prežvakane fraze i udovoljavanje takozvanoj znanstvenosti. Čitavi sklopovi rečenični odzvanjaju i klapaju u posvemašnjoj praznini. Poezija je u tom trenutku jedini dokaz naše duhovne živosti. Naše jezične životnosti. Obećanje! U doba kad su narodi izumirali – Lotove kćeri nisu se libile začeti s ocem samo da se sačuva pleme, rod i obitelj zasnuje da bi se sačuvao taj isti jezik-narod kojemu je Bog zaprijetio izumrćem, taj jezik koji jesmo ne bi li ga sačuvali za budućnost. Začeće iz nužde. Mi danas ne marimo nizašto. Ne znamo kud i kamo sa sobom. Stoga mi Marijinim vidiocima od srca čestitamo. Na tom izboru. Rahela se nije libila biti tek druga, inoča, Ruta poslušati svekrvu i leći do Boazovih nogu, a Estera se vladala po onoj iz Pjesme nad pjesmama – ...ako kralj zaželi ljepotu tvoju... Judita je provela noć s Holofernom i spasila grad. Mila je otišla u neprijateljski tabor sa zubljom u dnu noći... Marija je pitala – Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?! I onda dobivši anđeoski odgovor smjesta prihvaća svoju zadaću – Neka mi bude po riječi tvojoj! To je hrabrost ženska. I svaka joj čast! Zatim, koliko svetačkih uzora, mučenika i koliko samoprognanih, koliko onih čija mrtva tijela još puštaju svoj miomiris... Za katoličku crkvu kažu da je spora, čak je hvale zbog toga, ističu to kao njezinu vrijednost, a Isus je rekao – Što misliš činiti, čini brzo! Judi je to rekao. Njegova izdaja sve nas zahvaća, putujemo s njome! Crkva putujuća. Dugo i predugo stoji na jednom mjestu. Neizdrživo dugo, neki misle. I još uz to, rečeno je – tko brzo daje, dvostruko daje. A nas naši vajni svećenici puštaju da crkavamo u iščekivanju. Ljubav se ne može požurivati, ali se zato može beskonačno odlagati. Dokle, braćo i sestre?! Zar je Ivani Orleanskoj bilo do toga da je časte na oltaru?! Zar je morala čekati stotine i stotine godina da bi ju netko, gle čuda, proglasio svetom?! – Ali zato one kojima se ukazuju medaljice, prvi petci i subote – ne imahu nikakvih zapreka. Imaju svoje oltare, svoje crkvene redove, oltare, molitve u kojima tumače i objašnjavaju Bogu tko je on i što čini. Tko je Njegov Sin i što je učinio za nas. Ivana je samo rekla – neka je Bog poslužen prvo! I dobila je svoje filmove i knjige. Ajde de. Makar nešto. Ona je samo željela spasiti svoj narod s Božjom pomoći. I uspjela je. Koga spašavaju medaljice – koga srca iščupana i okrunjena trnovom krunom ili ružama – svejedno?

Sadašnji papa Franjo za zaštitnicu ima Gospu koja driješi čvorove. A koliki mrse li ga mrse. Je li Gospa već umorna? Je li smalaksala? I Sveudilj odrješujuć'! Molitva Libanonaca, katolika, pravoslavnih i muslimana upriličena pod okriljem međugorske Djeve-majke-maje, ulijeva neku nadu, učvršćuje ufanje, a naši nas svagdanji međusobni odnosi naprotiv, blagorečeno, oneraspoložuju. Miljenko Stojić svoje zapise piše u tom prostoru razgovora kojeg kronično nedostaje. Još u sevdalinki – Čudna čuda od Mostara grada djevojka je na Ahmu ljubomorna zato što njen Ahmo – s drugom razgovara. Tu se pokazuje koji je najbitniji, najpreči i najprisniji ljudski međusobni odnos – onaj razgovorni. Fra Miljenko ga neizravno svima preporučuje u tolikoj mjeri da je svaka njegova pjesma jedan mali razgovor svjestan kako nas posvuda ušutkuje monološko javno mnijenje, monološka svijest. Netko počne i nikako da završi. Netko i ne počinje. Obeshrabren. Nit' pitanja, nit odgovora. I još kad nas Julijana Matanović počasti naslovom – U početku bijaše kava – jasno nam je gdje i kako živimo. Zar zbilja, Julijana? Zar u početku zbilja bijaše tek – kava? Ako nije – čemu taj naslov? Tko bi imao potrebu za takvu persiflažu Svetog Ivana Evanđelista, pitamo se. Što je persiflaža? Persiflaža ili laža i paralaža? Tako nekako. Lažno poosobljavanje nadosobnih prvih i posljednjih stvari? Nešto slično. Umjesto iskrenog smijeha, ismjehivanje. Prikriveno ismjehivanje. Parodija? Miljenku Stojiću nije do parodiranja, on samo rado s prijateljima popije kavicu. On zna da kava u našim krajevima ne dopire do našeg imperfekta, do prošlog nesvršenog vremena. Kavena stoljeća su relativno mlada u ovim krajevima. Davno prije kave, mi bijasmo – počeli i začeli se. Je li Ljudevit Gaj pio kavu, Mažuranić? Slažemo se da je to za njih nebitna obavijest. Honore de Balzac, kažu da je pio na litre te tekućine pišući svoj pandan Božanskoj komediji, Danteovoj divnoj glumi – niz romana pod naslovom – Ljudska komedija. A Krešimir Mićanović koji se zagubio u našoj prošlosti na nekoj od stranputica hemoglobina (Oskar Davičo) pripovijedao je ne bez čuđenja kako mu je netko nudio kavu kao uzrok razgovora. Drugim riječima, ako ne piješ kavu s kim – ne može se i nema o čemu razgovarati s njim. Ili kad vas pitaju što jedete te ste tako pametni. Na tom tragu su mnogi današnji savjetodavci. Ne sjećamo se, pak, da je itko od tog mnoštva spomenuo viđenje koje je imao sveti Petar nakon košersko-židovskih sumnji kad mu Isus prostre na stolnjaku sve živo te mu reče – Kolji Petre i jedi! Što se, pak, kave tiče, mi se rado prisjećamo sikteruše – koju bi s nekim ljudima zaista trebalo već jednom popiti. Jednom zauvijek. Rečeno je – najprije upozori nasamo, onda sa svjedokom, a treći put objavi ako se dotični ne popravlja i ne prima ukor. Ako lopov ne vrati ukradeno. Tako je činio i sok u starohrvatskoj seoskoj zajednici. Ta se ustanova kasnije podijelila na tužitelja i branitelja pred sudcem – nekad je sve to činio sok, prema potrebi. Miljenko Stojić se svojim zapisima ne vraća se u to daleko prošlo nesvršeno vrijeme, bliska i bliža nam vremena vape za kojom istinitom, kojom čistom, pravednom. Za molitvom. U najboljim časovima Miljenko Stojić svoju knjigu piše i pokazuje nešto od one običnosti koju pokazuju hrvatski branitelji u emisiji koja govori kako je obranjena Hrvatska. Jednostavno stanu u polukrugu pred kamere, ruka položena jedna preko druge, gotovo kao čedni optuženici koji ipak bez truna sumnje znaju da nisu – krivi. Nijedan nije nastupio i o ratu govorio s rukom u – džepu. Ta ruka u džepu mogla se zamijetiti u američkog uvjetno rečeno civilnog rabina koji je stao nasred asiške crkve u povodu ekumenske molitve za mir – hvaleći tobože pothvat pape Wojtile koji je sjedio nedaleko, već s laganim naznakama bolesti i nemoći. Ruka u džepu, a nije mu zima i hladno po rukama. Ruka u džepu govorila je više od riječi. Može se i kod političara zamijetiti. Fra Miljenko, pak, ne drži ruku u džepu nego piše i koraca Stopu po stopu... za onima pobijenima, za onima umrlima, za uskrslima...! A naslov te zbirke spojen s jednim prijašnjim tvori kratku pjesmu – ...pjesma blizini stopama mira, stopu po stopu... prilazi? Pristupa? Da, možemo reći taj glagol poznat iz stiha svete pjesme koja se nedovoljno često pjeva u našim crkvama – u kojoj se nabrajaju dužnosti kršćanske s pripjevom – ...milosti je čas, Isus zove nas... Jedna od tih dužnosti glasi – ...žalosnom pristupi, srca ne otupi... Zbilja, jesmo li svi skupa otupjeli ili kako se još prije Googla znalo čuti – oguglali? U emisijama koje pokazuju svjedočanstva naših branitelja o ratu – kao u skrovitoj molitvi ili pred streljačkim vodom i smrću koje se, gle, ne boje – spremni za nju i pripravni – evo me! I govore u metrima dvorišnim, točno, pouzdano. Podrum po podrum, kuća po kuća – branila se. Mnogo ranjenih, ubijenih, zaklanih – a oni govore bez ijednog pridjeva. Obično. Ni Miljenko Stojić ne nameće stvarnosti sebe i ne pridjeva joj nikakvu suvišnu odjeću. Postoji slava običnosti. Nju je najteže živjeti i postići. Glumci to najbolje znaju. Zna se kad je nešto – preglumljeno. Na jednom mjestu čitamo u Stojića:

Još smo bezbrižno lutali zagrebačkim ulicama,
okinuli poneki snimak, onako za uspomenu,
nismo se ljutili na sat koji uporno otkucava vrijeme,
zaogrnusmo se svojim životnim ulogama i pođosmo.
Razmišljam sada o tome uz zgasnuto računalo,
naizgled tako običan dan, a vjerujte mi, nije.
(Toga dana)

Tin Ujević je znao reći – ...i zavodnici se kriju sred tralja. To jest, govoriti o nenametljivom, skromnom, a koje je ogromno – o skrivanju svoje ljepote, o čuvanju tajanstva, o dnu noći neiskazane, duše neizrecive, dobrote neiscrpne, istine prešućene... opet i opet o ljepoti koja ne može postati odvratna jer nije na naslovnici, nije na plaži, nije u spotu i ne pleše polugola, ljepoti koja prepunja oči iznutra i kanu radosnice. Kapi blizine, rekao bi Miljenko Stojić. Od srca mu želimo da ju postigne stopama Svetog Franje – to jest, u savršenom veselju unatoč tome što je vicepostulatur postupka u kojem se izučava i potvrđuje mučeništvo fra Lea Petrovića i 65 subraće te dopredsjednik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij, i još nije dosta – koordinator je Središta HSK za istraživanje zločina nad Hrvatima i dopredsjednik Odjela HNS-a BiH za Drugi svjetski i Domovinski rat... koliko muke treba prelistati i proći kroz zjenice i nikad, izgleda, tim postupcima i tim mučeništvima i tom martirologiju ne ćemo doći kraja. Da, savršeno veselje unatoč Hudim jamama koje čekaju da svi skupa postanemo ljudi. Kosti u plastičnim kašetama za kruh. Hrvatski kruh svagdanji već stoljećima. Danas, ono što nas je ostalo mora shvatiti da se ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo i koliko onih koji dušu mrcvare i izgone. Naša duša za kraj ovog razgovora može ponuditi samo predivne stihove Luke Brajnovića:

Bez tebe se ne događa ništa što se zbiva.
I Ti si oduvijek znao
Naš početak, put i svršetak.
Naša ti je sadašnjost uvijek bila živa...
Naša je sudbina tvoja volja
Pa zašto bi to za nas bila žrtva?
Ispuni radošću naše progonstvo!

Hvala Luki Brajnoviću na ovom ushićenom vapaju, koliko je do nas – ne ćemo ga zametnuti niti zaboraviti – uz, dokle Bog da, nezaboravne rečenice koje svaki svećenik izgovara barem jednom dnevno – Uzmite i jedite! Uzmite i pijte svi! Živjeli! U miru i dobru. I kad Isus opet dođe, molimo vas, neka nađe vjere na zemlji! Neka nas prepozna po tome što se ufamo i kad više nema nikakve nade i ljubimo jedni druge i kad nas nitko ne pita za ljubav. Bože, ispuni nas radošću – ta mi smo tvoje potomstvo! Neka se raduju oni što prođoše i oni što će istom doći – o neka nas bude! Nas vedrih i veselih! O Isuse radosni! Daj da ostanemo vjerni, zaufani, zaljubljeni i prosvijetli, pamet prosvijetli! Unaprijed hvala! Hvala za svaku stopu hoda, za svaku grančicu i najmanju hvoju – roda. Na ovoj duševnoj pogači i duhovnoj palači! Hvala!

Hrvatsko slovo, Zagreb, 23. lipnja 2017., str. 22. i 28.